Izrael je Pojas Gaze u lipnju 2007. proglasio „neprijateljskim entitetom“ i započeo svoju nečovječnu opsadu tog teritorija. Skupina međunarodnih aktivista okupljena u Free Gaza Movement probila je izraelsku opsadu doplovivši u Gazu na brodovima u ljeto i jesen 2008. Tako se, unatoč tome što je Izrael, kako ne bi bili svjedoci izraelskih zločina, uoči i za vrijeme svoje brutalne agresije u Pojas Gaze zabranio i onemogućio ulaz svim stranim novinarima i humanitarnim radnicima, skupina međunarodnih volontera organizirana u Međunarodni pokret solidarnosti s Palestincima (ISM) nalazila u Pojasu Gaze kad je 27. prosinca 2008. počelo izraelsko bombardiranje. Ovi su ljudi zajedno s još 2 novinara Al Jazeere bili jedini stranci koji su uspjeli pisati, slati snimke i izvještavati o onome što se događa na tom području za vrijeme izraelskog napada.
Na linku možete pogledati dokumentarni film To Shoot an Elephant Alberta Arcea i Mohammada Rujailaha koji prikazuje dio onoga što su međunarodni mirovni aktivisti vidjeli u Gazi za vrijeme izraelskog trotjednog napada na to područje (27. 12. 2008. – 18. 01. 2009.) Titlovi su prevedeni na nekoliko jezika (uključujući engleski, španjolski, francuski i portugalski).
Aktivisti su tijekom izraelske agresije pratili ekipe hitne pomoći koje su spašavale ranjene i skupljale mrtve. Snimili su i izravne napade na bolničare i kola hitne pomoći koji su pokušavali spasiti ranjene, te bolnice. Mnogi su bolničari ubijeni u izraelskim napadima, a među njima i Arafa Abdel Daim kojeg su aktivisti osobno poznavali.
To Shoot An Elephant
Ostali linkovi:
Our role in Haiti's plight
Haiti is routinely described as the "poorest country in the western hemisphere". This poverty is the direct legacy of perhaps the most brutal system of colonial exploitation in world history, compounded by decades of systematic postcolonial oppression. The noble "international community" which is currently scrambling to send its "humanitarian aid" to Haiti is largely responsible for the extent of the suffering it now aims to reduce. Ever since the US invaded and occupied the country in 1915, every serious political attempt to allow Haiti's people to move (in former president Jean-Bertrand Aristide's phrase) "from absolute misery to a dignified poverty" has been violently and deliberately blocked by the US government and some of its allies. Aristide's own government (elected by some 75% of the electorate) was the latest victim of such interference, when it was overthrown by an internationally sponsored coup in 2004 that killed several thousand people and left much of the population smouldering in resentment. The UN has subsequently maintained a large and enormously expensive stabilisation and pacification force in the country. Haiti is now a country where, according to the best available study, around 75% of the population "lives on less than $2 per day, and 56% – four and a half million people – live on less than $1 per day". Decades of neoliberal "adjustment" and neo-imperial intervention have robbed its government of any significant capacity to invest in its people or to regulate its economy. Punitive international trade and financial arrangements ensure that such destitution and impotence will remain a structural fact of Haitian life for the foreseeable future. It is this poverty and powerlessness that account for the full scale of the horror in Port-au-Prince today. ... The international community has been effectively ruling Haiti since the 2004 coup. The same countries scrambling to send emergency help to Haiti now, however, have during the last five years consistently voted against any extension of the UN mission's mandate beyond its immediate military purpose. Proposals to divert some of this "investment" towards poverty reduction or agrarian development have been blocked, in keeping with the long-term patterns that continue to shape the distribution of international "aid".
Majka država juri u spas kapitalista
Podsjetimo, od kad je Vlada službeno priznala krizu sredinom prošle godine, uvedeno je niz mjera koje se nazivane "smanjenjem javne potrošnje", ili pak jednostavnije "štednjom" i "stezanjem remena", od ukidanja besplatnih udžbenika i prijevoza preko kriznog poreza i "antirecesijskih" mjera do rebalansa proračuna. Sve te mjere uvedene su uz uvjeravanje kako je nužno smanjiti socijalna prava smanjenjem državnih izdataka da bismo sada saznali kako država nema nikakvih problema s tim da ulaže velika sredstva ali ne u zaštitu standarda radnika, nego u zaštitu profita kapitalista. Kapitalisti se vole nazivati "poduzetnicima", pod čime podrazumijevaju nekoga tko je sam svojom odlučnošću uspio. U vremenima rasta, nema nikog spremnijeg od njih da nam tumači "pogubne posljedice" državnog uplitanja u "tržišnu utakmicu". Zanimljivo, sada se nitko od njih ne javlja da bi se usprotivio trošenju javnih sredstava za spas njihovih privatnih "pothvata", što predstavlja brutalno kršenje principa "slobodnog tržišta". Nazvati spašavanje kapitalista javnim sredstvima borbom za radna mjesta je čin krajnjeg cinizma. Ne postoji ništa što bi spriječilo kapitaliste da i dalje otpuštaju radnike pod izgovorom krize, bez obzira na to dobivaju li ili ne pomoć države. Smanjiti broj radnika i natjerati druge pod prijetnjom otkaza da odrade i njihov posao je nešto najracionalnije moguće s gledišta kapitalista. S gledišta radnika i velike većine stanovništva, jedino racionalno je ekonomija u kojoj je smisao proizvodnje zadovoljenje potreba stanovništva, a ne punjenje privatnih džepova.
Mate Kapović: Mediji kao organ tranzicije
Za razliku od javno proklamirane uloge medijâ kao objektivnih prenositelja informacija i kritičarâ sustava, ona je u stvarnosti nešto drugačija. Mediji služe kao širitelji vladajuće ideologije, bilo da to rade skriveno i između redaka ili posve otvoreno. Primjer je posljednjega prilog u Dnevniku HTV-a, tobože informativnoj emisiji, u jesen 2009. u kojem se doslovno govorilo o tome da su hrvatski radnici lijeni, da je to zato što psihološki uvijek krive druge (čitaj: državu) za svoje probleme, da Dalmatinci previše čitaju novine što znači da premalo rade itd. Mediji također stvaraju privid kritike dajući tako sustavu legitimaciju, a dopuštajući u minimalnim količinama i sistemsku kritiku stvaraju "utjehu u otporu" koja opet ima smisao učvršćivanja statusa quo. Oni djeluju i kao "proroci" državnih struktura, najavljujući nove poteze vlasti ("reforme", privatizacije itd.), čime se ispipava puls javnost te ju se priprema za buduće poteze. Mediji su i jedan od kanalâ kroz koji gospodarske elite vrše pritisak na vlast da bi se izvršili nužni "bolni potezi" koji bi išli njima u korist. Važna je medijska funkcija i proizvodnja stvarnosti, kao, primjerice, kada se građane uvjerava da žive bolje nego što misle, da im je sada bolje nego što je bilo u bivšoj državi i sl. (to se uvijek potkrjepljuje iskrivljenim statistikama i mišljenjima "stručnjakâ" - primjer za to je velika medijska kampanja "Moja Hrvatska" Jutarnjega lista u jesen 2009). To se također radi i skriveno, zamjenjujući prave vijesti i analize "žutilom" te stvaranjem zamjenskih afera da bi se prikrili pravi problemi. Klasični primjeri stvaranja zamjenskih afera su nacionalistička huškanja u vezi s graničnim sukobima sa Slovenijom, vječne rasprave o partizanima i ustašama i sl. Takve afere pomažu u skrivanju pravih problema kao što su ekonomska kriza, povećanje nezaposlenosti, neoliberalne "reforme" Zakona o radu, zdravstva, visokog obrazovanja i sl. "Žutilo" se obično opravdava (ako se uopće opravdava) time da ljudi to traže. No tâ se potražnja u velikoj mjeri i smišljeno proizvodi. Također, nije točno da ljude ne zanimaju "ozbiljne" vijesti ‒ to pokazuje primjer HTV-ova Dnevnika koji je uvijek najgledanija emisija (na stranu kvaliteta dotičnoga).
