skip to main |
skip to sidebar
Nekoliko informacija o Židovskom nacionalnom fondu iz Poziva na međunarodnu kampanju protiv Židovskog nacionalnog fonda (Call for an international campaign against the Jewish National Fund) koji je u srpnju 2009. globalnom civilnom društvu uputila Međunarodna židovska anticionistička mreža.
Židovski nacionalni fond stvoren je 1901. kako bi pomogao u kolonizaciji Palestine kroz stjecanje i upravljanje palestinskom zemljom s ciljem da se na tu zemlju nasele Židovi. Danas ta organizacija uživa posebne povlastice i igra trajnu ulogu u funkcioniranju države, npr. u Izraelskoj upravi za zemlju. Židovski nacionalni fond igra jednu od središnjih uloga u nasilnoj kolonizaciji i okupaciji Palestine i među ključnim je institucijama koje održavaju izraelski aparthejd.
Židovski nacionalni fond, kao privatna institucija, čuva zemlju i imovinu za državu Izrael, njeno židovsko stanovništvo i Židove koji žive izvan Izraela i provodi otvorenu diskriminaciju nauštrb palestinskih građana Izraela – onemogućavajući Palestincima da unajme zemlju kojom upravlja. Ta organizacija danas izravno kontrolira 13% zemlje u Izraelu, a uglavnom se radi o zemlji koja je zaplijenjena Palestincima i prebačena Židovskom nacionalnom fondu nakon svibnja 1948. Židovski nacionalni fond i Izraelska uprava za zemlju kroz zajednički odbor kontroliraju ukupno 93% zemlje u Izraelu.
Središnja misija Židovskog nacionalnog fonda je stjecanje palestinske zemlje i imovine unutar granica povijesne Palestine „s ciljem da se na tu zemlju i u tu imovinu nasele Židovi“. Ova misija uključuje i kolonistička naselja na Zapadnoj obali. Židovski nacionalni fond je trenutno uključen u financiranje gradnje u ilegalnim naseljima diljem Zapadne obale i u Negevu – gdje raseljava autohtone beduinske i palestinske zajednice. Fond se nedavno uključio u širenje izraelskog kolonijalnog projekta u Negevu gdje izraelske vlasti raseljavaju autohtono beduinsko stanovništvo iz njihovih „nepriznatih“ sela u „koncentracijske zone“ i uništavaju njihov ekonomski, kulturni i društveni način života. Novac Židovskog nacionalnog fonda također se koristi za rezervoare za vodu na Zapadnoj obali kojima okupacijske vlasti kradu palestinsku vodu kako bi njome snabdijevale isključivo koloniste. Prema vlastitom opisu Židovskog nacionalnog fonda, ta organizacija svoj novac također koristi za „judaizaciju“ (odnosno – „de-arabizaciju“) Galileje i Negeva.
Židovski je nacionalni fond aktivan u zemljama diljem svijeta i podržava širu mrežu cionističkih institucija i organizacija koje izravnim financijskim sredstvima podupiru izraelsku vojsku i militantna židovska naselja. Židovski nacionalni fond u 50 država ima status dobrotvorne organizacije, koji se temelji na tvrdnjama Židovskog nacionalnog fonda da se ta organizacija bavi očuvanjem i promicanjem židovske kulture, sudjelovanjem u životu lokalne zajednice, te građanskom i političkom životu, pravima i sigurnošću. No daleko od toga da bude dobrotvorna organizacija kakvom se predstavlja, Židovski nacionalni fond zapravo je paradržavna organizacija koja obavlja funkcije države Izrael kao privatna organizacija, ali bez snošenja popratne pravne odgovornosti ili podlijeganja regulaciji.
Nakon što je izraelska vojska 1967. sa zemljom sravnila palestinska sela Imwas, Yalu i Beit Nuba i protjerala njihove stanovnike, Židovski nacionalni fond na njihovim je ruševinama sagradio Kanadski park prirode. Danas se Židovski nacionalni fond hvali da je globalni predvodnik u zaštiti okoliša i da navodnjava i sadi drveće u Izraelu, no te su aktivnosti ove organizacije tek krinka za etničko čišćenje i stjecanje palestinske zemlje i vode koji su njihov sastavni dio. Donatori iz cijelog svijeta upleteni su, kroz donacije Židovskom nacionalnom fondu, u te zločine, kao i kanadska vlada i porezni obveznici u slučaju Kanadskog parka prirode.
Židovski nacionalni fond i njegova mreža organizacija također pružaju političku podršku potrebnu za opravdavanje i promociju javnih politika i paketa pomoći u korist Izraela. Svake godine dovode na tisuće javnih dužnosnika u Izrael kako bi lobirali za njihovu podršku. U pojedinačnim zemljama, te organizacije cenzuriraju kritiku Izraela i pojedince i organizacije napadaju stavljanjem na crne liste, nasiljem, zatvaranjem, deportacijom, nezapošljavanjem i nametanjem ekonomskih poteškoća.
Židovski nacionalni fond nije ono čime se predstavlja. Ta organizacija tvrdi da postoji radi dobrobiti židovskog naroda. No, njene aktivnosti i organizacije koje financira zapravo postoje gotovo isključivo s ciljem osiguravanja i širenja izraelske kolonizacije Palestine i aparthejdske izraelske države. Židovski nacionalni fond tvrdi da sigurnost Židova ovisi o sigurnoj izraelskoj državi. Ali Izrael Židove ne čini sigurnima. Njegovo nasilje i rasizam jamče nestabilnost i strah kako za ljude koji žive u Izraelu, tako i za one koji žive u ostatku povijesne Palestine i ugrožava sigurnost svih ljudi, uključujući Židova, koji žive daleko izvan izraelskih granica.
Jedan link za Palestinu/Izrael:
PACBI: Guidelines for Applying the International Cultural Boycott of Israel
During five years of intense work with partners in several countries to promote the cultural boycott against Israel, PACBI has thoroughly scrutinized tens of cultural projects and events, assessing the applicability of the boycott criteria to them and, accordingly, has issued open letters, statements or advisory opinions on them. The two most important conclusions reached in this respect were: (a) many of these events and projects fall into an uncertain, grey area that is challenging to appraise, and (b) the boycott must target not only the complicit institutions but also the inherent and organic links between them which reproduce the machinery of colonial subjugation and apartheid. Based on this experience and in response to the burgeoning demand for PACBI's specific guidelines on applying the cultural boycott to diverse projects, from film festivals to art exhibits to musical and dance performances to conferences, the Campaign lays out below unambiguous, consistent and coherent criteria and guidelines that specifically address the nuances and particularities of the field of culture. These criteria are mainly intended to help guide cultural workers and organizers around the world in adhering to the Palestinian call for boycott, as a contribution towards establishing a just peace in our region.
Neke informacije o izraelskom 22-dnevnom napadu na Gazu izvađene iz izvještaja UN-ovog Posebnog izvjestitelja o položaju ljudskih prava na palestinskom području okupiranom od 1967. Richarda Falka od 17. ožujka 2009. koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku. (alternativni link na cijeli izvještaj na engleskom, ako prvi ne radi)
...
PROTUZAKONITOST SAMIH NAPADA
Posebni izvjestitelj smatra da se najvažnije pravno pitanje koje postavlja istraga nedavnih vojnih operacija [izraelska operacija „Lijevano olovo“] tiče osnovne izraelske tvrdnje da je protiv okupiranog stanovništva koje živi zatvoreno u Gazi upotrijebljeno moderno naoružanje. Potrebno je utvrditi da li je, u uvjetima koji su postojali tada u Gazi, moguće razlikovati između vojnih ciljeva i okolnog civilnog stanovništva. Ukoliko to nije moguće, tada je pokretanje napada samo po sebi bilo protuzakonito, i predstavlja ratni zločin najvećih razmjera prema međunarodnom pravu. Na temelju preliminarnih dokaza, postoje razlozi da se donese takav zaključak.
Obzirom da su napadi bili usmjereni protiv gusto naseljenih područja, do neke je mjere bilo neizbježno i sigurno predvidljivo da će biti pogođene bolnice, vjerske i obrazovne ustanove, te zgrade UN-a. Budući da su sve granice bile zatvorene, civili se nisu imali kuda skloniti od napada. Potrebno je provesti istragu koja će se temeljiti na poznavanju izraelskog naoružanja, taktika i doktrine kako bi se procijenilo do koje bi mjere u konkretnim slučajevima i uvjetima bilo moguće izbjeći civilne mete i poštediti palestinske civile. No, čak i bez te istrage, na temelju dostupnih izvještaja i podataka, moguće je donijeti preliminarni zaključak da su, obzirom na broj palestinskih civilnih žrtava i razine razaranja civilnih ciljeva u Gazi, Izraelci bilo odlučili nerazlikovati civile od boraca kako to zahtijeva međunarodno pravo ili to nisu mogli učiniti u prevladavajućim ratnim uvjetima, zbog čega je nemoguće te napade izmiriti s međunarodnim pravom. Na temelju postojećih podataka, glavni rezultati vojne operacije su slijedeći:
a) Ukupno je ubijeno 1434 Palestinaca. Od tog broja, 235 su bili borci. Ubijeno je 960 civila, uključujući 288 djece i 121 ženu. Ubijeno je također 239 policajaca; većinom (235) u zračnim napadima izvedenim prvog dana ofenzive. Ranjeno je 5303 Palestinaca, uključujući 1606 djece i 828 žena (1 ubijeni ili ranjeni na svakih 225 stanovnika Gaze, ne računajući psihičke posljedice, za koja se pretpostavlja da su znatne);
b) Znatno su oštećeni domovi i javna infrastruktura diljem Gaze, a naročito u gradu Gazi, uključujući nekoliko UN-ovih ustanova; procjenjuje se da je u potpunosti uništena ili teško oštećena 21 000 domova;
c) Ukupno je 51 000 ljudi bilo raseljeno unutar Pojasa Gaze u skloništima koja su im pružala minimalnu zaštitu, dok su se drugi sklonili kod prijatelja i rodbine.
Ne postoji način na koji bi se opća svrha i određene odredbe međunarodnog humanitarnog prava mogle izmiriti s rasponom i prirodom izraelskih vojnih napada koji su počeli 27. prosinca 2008. Izraelski napadi borbenim bombarderima F-16, helikopterima Apache, topništvom dalekog dometa s kopna i mora bili su usmjereni protiv uglavnom nenaoružanog stanovništva od 1,5 milijuna ljudi koje se nije moglo obraniti. Stanovnici Gaze bili su naročito fizički i psihiči ranjivi u takvim napadima jer je cjelokupno stanovništvo već prije dovedeno na rub kolapsa 18-mjesečnom blokadom koja je ograničila ulaz hrane, goriva i lijekova i koja je prema zdravstvenim stručnjacima odgovorna za opće pogoršanje zdravstvenog stanja stanovništva i zdravstvenog sustava. Svaka procjena napada 27. prosinca u odnosu na međunarodno pravo treba uzeti u obzir oslabljeni položaj civilnog stanovništva Gaze koji je posljedica protuzakonite izraelske blokade koja krši članke 33 (zabrana kolektivnog kažnjavanja) i 55 (obveza snabdijevanja hranom i pružanja zdravstvene zaštite okupiranog stanovništva) Četvrte ženevske konvencije. Obzirom na obvezu okupacijske sile da se brine o dobrobiti okupiranog civilnog stanovništva, pokretanje sveobuhvatnog napada na stanovništvo koje je već oslabljeno protuzakonitim okupatorskim postupcima čini još težim kršenje obveze koje proizlazi iz poteškoća u pridržavanju načela razlikovanja između civilnih i vojnih ciljeva.
... Ne radi se o pogreškama i nepogrešivosti, već o masovnom napadu na gusto naseljeno urbanizirano područje gdje se nije moglo dogoditi drugo nego izlaganje cjelokupnog civilnog stanovništva nečovjenom obliku ratovanja koje ubija, sakati i nanosi psihičku patnju s vjerojatno dugoročnim učincima, naročito na djecu koja čine više od 50 posto stanovništva Gaze.
NEISCRPLJIVANJE DIPLOMATSKIH SREDSTAVA
Običajno međunarodno pravo i Povelja Ujedinjenih naroda, članak 2 točka 4 tumačeni u svijetlu članka 1 točke 1, zahtijevaju da uporaba sile s ciljem riješavanja međunarodnih sporova bude posljednja mjera, nakon što se iscrpe sva diplomatska sredstva i nenasilne alternative, čak i u okolnostima u kojima postoji mogućnost pozivanja na stvarno pravo na samoobranu, ako na tren pretpostavimo da okupacijska sila ikada može zahtijevati pravo na samoobranu... U kontekstu štićenja izraelskog društva od raketa koje se ispaljuju iz Gaze, dokazi podupiru zaključak da je prekid vatre koji je na snazi bio od 19. lipnja 2008. bio učinkovit instrument za postizanje tog cilja, mjereno brojem ispaljenih raketa i izraelskih žrtava.
...
Iskustvo privremenog prekida vatre demonstrira volju i sposobnost onih koji kontroliraju Gazu da prekinu raketne i minobacačke napade.
Podaci pokazuju da je tijekom prekida vatre uglavnom Izrael bio taj koji je postupao u suprotnosti s preuzetim obvezama, a da je Hamas odgovarao odmazdom. ... tijekom duljeg perioda, od 2000. do 2008. podaci pokazuju da je u 79 posto incidenata u kojima je došlo do nasilne interakcije Izrael bio taj koji je prekinuo zatišje u nasilju. Kad pogledamo događaje koji su prethodili napadima 27. prosinca vidimo da je prekid primirja uslijedio nakon niza incidenata koji su se dogodili 04. studenog kada je Izrael ubio 1 Palestinca u Gazi, zatim su kao odmazda iz Gaze ispaljene minobacačke granate, a potom je Izrael u zračnom napadu ubio još 6 Palestinaca u Gazi; drugim riječima, čini se da je propast dogovora o prekidu vatre uglavnom rezultat izraelskih kršenja tog dogovora, iako to ne pruža nikakav pravni, moralni niti politički izgovor za ispaljivanje raketa na civilne ciljeve, što predstavlja jasno kršenje međunarodnog humanitarnog prava.
Nadalje, Hamasovi su čelnici u više navrata i službeno predlagali produljenje prekida vatre, uključujući na dulja razdoblja. ...
...
Postoji nekoliko relevantnih zaključaka koji prikazuju tu povezanost između korištenja nenasilnih opcija i zahtjeva međunarodnog humanitarnog prava:
a) Privremeni prekid vatre bio je zadivljujuće uspješan u prekidanju pograničnog nasilja i smanjenju broja žrtava na obje strane;
b) Palestinska je strana poštivala prekid vatre, uz relativno malo iznimaka, i koristila je nasilje gotovo isključivo u reakcijama, dok Izrael nije izvršio svoje obećanje da će ukinuti blokadu i čini se da je uglavnom odgovoran za prekide zatišja u nasilju time što je izvodio ciljane atentate i druge nasilne i protuzakonite provokacije, od kojih je najznačajniji izraelski zračni napad 04. studenog 2008;
c) Hamasovo čelništvo čini se spremnim za ponovnu uspostavu prekida vatre pod uvjetom da se blokada bezuvjetno ukine, što se ionako treba dogoditi u svakom slučaju obzirom na njen protuzakonit karakter, i što također treba biti popraćeno jamstvima da neće biti krijumčarenja oružja s palestinske strane, a s izraelske strane obvezivanjem na prekid izvođenja ciljanih atentata;
d) Ako to potvrdi daljnja istraga, ovaj bi ukupni obrazac koji je prevladavao u trenutku kad su pokrenuti napadi potkopao tvrdnju da je izraelsko posezanje za silom bilo „nužno“ i „obrambeno, što su karakteristike koje moraju biti prisutne kako bi pozivanje na samoobranu prema međunarnom pravu bilo valjano;
e) Tvrdnja da je uporaba sile od strane Izraela bila „nerazmjerna“ ne treba nam odvratiti pažnju od prethodnog pitanja o tome da li je samo posezanje za silom bilo protuzakonito. Ako se, hipotetski, prihvati tvrdnja o samoobrani i obrambenoj sili, tada izgleda da su zračni, kopneni i pomorski napadi od strane Izraela bili izrazito i namjerno nerazmjerni obzirom na prijetnju ili štetu zbog kojih su pokrenuti, kao i obzirom na nesklad između visoke razine nasilja koje je upotrijebljeno i specifičnih sigurnosnih ciljeva koje je trebalo ostvariti. ... Izrael se nije mnogo trudio sakriti svoju namjernu politiku uporabe nerazmjerne sile, čime je priznao da odbija udovoljiti ovom temeljnom zahtjevu međunarodnog običajnog prava. Nakon uspostave prekida vatre Reuters je citirao slijedeću rečenicu izraelskog premijera: „Stajalište vlade je od početka bilo da će, ukoliko bude pucanja na građane na jugu, s izraelske strane doći oštar odgovor koji će biti nerazmjeran.“ U mjeri u kojoj komentar premijera odražava izraelsku politiku, radi se o novom i bezočnom nepriznavanju jednog od najfundamentalnijih aspekata međunarodnog prava koji se odnosi na uporabu sile.
ONEMOGUĆAVANJE ZBJEGA
U sklopu svoje ratoborne politike bez presedana Izrael je odbio cjelokupnom civilnom stanovništvu Gaze, uz iznimku 200 žena sa stranim državljanstvom, dopustiti da napusti ratnu zonu tijekom 22 dana napada koji su počeli 27. prosinca. ... Gaza je „jedini konflikt na svijetu u kojem ljudima nije dopušteno da izbjegnu.“ Svi su granični prijelazi prema Izraelu bili zatvoreni tijekom napada, osim u rijetkim iznimkama. Zbog toga djeca, žene, bolesne osobe i osobe s invaliditetom nisu mogli iskoristiti mogućnost da postanu izbjeglice i pobjegnu s mjesta neposredne opasnosti koja je bila rezultat izraelskih vojnih operacija. To je stanje dodatno pogoršano nepostojanjem prostora na koje bi se stanovništvo moglo skloniti od rata unutar Gaze, obzirom na malu površinu Pojasa Gaze, gustu naseljenost i nepostojanje prirodnih ili umjetnih skloništa na tom području.
...
Zbog male površine i geografskih karakteristika Pojasa Gaze većina se stanovništva koja je ostala u njegovim granicama nije imala ni mogućnosti ukloniti s područja u kojima su se vodile borbe i potražiti sklonište unutar Pojasa Gaze. U tom je smislu, cijeli Pojas Gaze postao ratna zona, iako je stvarno područje borbi na terenu bilo ograničenije. Zapravo, napuštanje Gaze bio je jedini način da se osoba skloni na sigurno. U tom je pogledu opcija da postanu unutarnje raseljene osobe praktički bila nedostupna civilnom stanovništvu, iako su neki civili potražili relativnu sigurnost u skloništima koja su stavljena na raspolaganje za mali broj stanovnika, uglavnom kroz napore UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA-e) i drugih UN-ovih i nevladinih organizacija. U nekim slučajevima skloništa nisu uvijek tretirana kao utočišta od strane izraelskih vojnih snaga. Šest je UNRWA-inih skloništa oštećeno tijekom operacije „Lijevano olovo“.
Nadalje, ... čini se da je bilo moguće uspostaviti privremene izbjegličke logore bilo u južnom Izraelu, bilo u susjednim zemljama tijekom razdoblja dok traju napadi. ...
STRUČNA ISTRAGA RATNIH ZLOČINA
... ako nürnberške kategorije kriminaliteta vrijede kao imperativne norme ugrađene u međunarodno običajno pravo, ti su zločini važeći i relevantni u svrhu procjenjivanja izraelskih napada pod kategorijama „zločina protiv mira“, „ratnih zločina“ i „zločina protiv čovječnosti“. Relevantnost tih zločina, naročito zločina protiv mira, izuzetno je važna kako bi omogućila ocjenu temeljnog navoda da su izraelski napadi pokrenuti 27. prosinca 2008. zločinački u svojoj suštini zbog njihove nesposobnosti da razlikuju između vojnih i civilnih ciljeva, tvrdnja koju izraelski politički i vojni čelnici dovode u pitanje. Ako se može doći do čvrstih činjenica i dokaza koji bi tu tvrdnju potkrijepili, oni bi predstavljali solidne argumente u korist tvrdnje da su najviši politički i vojni čelnici potencijalno kazneno odgovorni.
...
Navodne zločine povezane s pravno upitnom uporabom oružja poput bijelog fosfora , bombi s metalnim strelicama flechette i DIME bombi treba istražiti. Niti jedno od ovih oružja nije ekspicitno zabranjeno per se u međunarodnom pravu, no postoje pokazatelji koji podržavaju stajalište da je njihova upotreba u gusto naseljenim urbanim područjima, gdje je poznato da se nalaze civili, ratni zločin. Potrebna je istraga koja će utvrditi raspon upotrebe ovog oružja i specifične okolnosti u kojima se ono koristilo. Ako se uspostavi temelj za kazneni progon, odgovornost treba potražiti među zapovjednicima koji donose političke odluke o postupcima prilikom uporabe tih sredstava, a općenito obratiti ozbiljnu, ali podređenu, pažnju identificiranim počiniteljima na nižim razinama koji su izvršavali naredbe. I ovdje je potrebno procijeniti suradnju izraelskih vladinih vlasti kao sredstva kojim će odgovorni biti kažnjeni; ukoliko ona ne bude ocijenjena kao pouzdana, potrebno je preporučiti alternativne pristupe.
...
ŠIRI KONTEKST NAPADA
Na kraju ovog izvještaja, čini se prikladnim ponovo potvrditi povezanost između izraelskih sigurnosnih problema i palestinskog prava na samoodređenje. Tako dugo dok Palestincima budu uskraćivana temeljna prava, palestinsko pravo na pružanje otpora okupaciji, u granicama međunarodnog prava i u skladu s palestinskim pravom na samoodređenje, neminovno će se sukobljavati s nastojanjima Izraela da ostvari sigurnost u uvjetima produljene okupacije. U tom pogledu, trajni prekid nasilja s obje strane iziskuje hitno intenziviranje diplomacije i znatno veću odlučnost svih strana da poštuju međunarodno pravo, naročito ono koje se odnosi na okupaciju sadržano u Četvrtoj ženevskoj konvenciji. Nadalje, važno je priznati da je odavno došlo vrijeme da se implementira Rezolucija 242 Vijeća sigurnosti UN-a (1967.) koja od Izraela traži da se povuče s palestinskog područja i da Izrael zatvori protuzakonita naselja, odustane od svojih nastojanja da izmijeni demografsku situaciju u Istočnom Jeruzalemu, ispoštuje savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde iz 2004. o Zidu i doista okonča okupaciju, bilo pregovorima, bilo jednostranom akcijom.
Još nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
Israeli officer promotes war crimes at Harvard
Although billed as a lecturer in the Law Faculty at Tel Aviv University -- and therefore as a detached humanitarian law analyst -- Colonel Sharvit-Baruch was in fact deeply involved in Israel's three-week onslaught in Gaza in December and January, that counted its 1,505th victim found under rubble earlier this month. With the devastating operation condemned and mourned worldwide, many asked why a ranking member of an occupying army that flouts its legal obligations should herself receive safe havens at two major universities.
Perverzna reklama izraelske telekomunikacijske tvrtke Cellcom i parodija na istu, koju su snimili mještani sela Bil'in.
Video: Young Cosmopolitan Israelis Share Their Shocking Racist Views
On May 27, journalist Jesse Rosenfeld and I set out on the streets of Tel Aviv to probe the political opinions of young local residents. We started the day filming at Tel Aviv University, where a group of Jewish and Palestinian Israeli students gathered to protest a proposed law that would criminalize public observance of the Nakba, or the mass expulsion and killing of Palestinians by Zionist militias in 1948. There, we interviewed Palestinian Israeli students about the rising climate of repression, then spoke to another group of students who gathered nearby to heckle their Arab classmates and demand their deportation. A few hundred meters away, two genial business students expressed support for the so-called Nakba law, remarking to us, "If you want to keep democracy, you can't let people protest against the independence of the country." That evening, Jesse and I took our camera to central Tel Aviv, where thousands were taking part in the annual all-night festival known as White Night. Some revelers took an intermission from the partying to express to us their hatred for the Iranian people. And a group of teenagers launched into a virtually unprompted diatribe against Barack Obama, referring to him as a Nazi, a Muslim, and a "Cushi," which is Hebrew slang for "nigger." When questioned about the source of his opinions, one teenager proudly declared himself a "gezan," or a racist. ... Can they still claim that clean-cut students at Tel Aviv University were "the wrong crowd?" Was filming during the afternoon, or during the evening at an officially sanctioned festival still "the wrong time?" And could I have heard similarly racist opinions in "an American college town," as Hartman suggested? Perhaps for my next video I should ask frat brothers at South Dakota University if they would like their Native American classmates to be jailed for three years for observing the massacre of Wounded Knee. Or I could ask Anglo students at the University of Texas, located in Hartman's hometown, if they want the US government to round up every single Latino student on campus -- especially those who are US citizens -- and deport them to somewhere south of the border.
Niti jedno se dijete ne bi smjelo bojati ići u školu zbog prijetnje da će tamo biti izloženo seksualnom zlostavljanju, tjelesnom kažnjavanju ili bullyingu. Unatoč tome svake se godine 350 milijuna djece suočava s nasiljem u školama i njegovim razornim učincima. Pomognite iskorijeniti nasilje u školama svojim potpisom na peticiju Globalne kampanje za zaustavljanje nasilja u školama Learn Without Fear kojom od Ujedinjenih naroda tražimo da sve zemlje potaknu na trenutačnu akciju s ciljem da se svakom djetetu zajamči pravo na učenje bez straha.
Par linkova za Palestinu/Izrael:
HeidelbergCement tries to sell West Bank mines as legal, boycott pressures grow
HeidelbergCement upleten u kršenja međunarodnog prava na Okupiranom palestinskom području (13. srpanj 2009.)
Tvrtka u vlasništvu transnacionalne korporacije HeidelbergCement, Hanson Israel, upravlja kamenolomom na okupiranoj Zapadnoj obali. Izraelska organizacija za ljudska prava Yesh Din zatražila je u ožujku 2009. zaustavljanje svih ilegalnih aktivnosti u kamenolomima na Zapadnoj obali, uključujući u kamenolomu Nahal Raba kojim upravlja Hanson Israel. Hanson također posjeduje dvije tvornice betona u ilegalnim naseljima Modiin Illit i Atarot, te tvornicu asfalta u ilegalnom naselju Elqana. Transnacionalne korporacije poput HeidelbergCementa prema međunarodnom su pravu obvezne poštivati međunarodna pravila koja uređuju korporativnu odgovornost u odnosu na poštivanje ljudskih prava. Hansonove tvornice betona i asfalta na Okupiranom palestinskom području – baš kao i izraelska naselja – predstavljaju kršenje međunarodnog prava. HeidelbergCement je, kroz djelovanje Hanson Israela na okupiranoj Zapadnoj obali, upleten u izraelska kršenja međunarodnog prava. Početkom 2008. nizozemska je ASN banka dezinvestirala iz irske građevinske tvrtke Cement Roadstone Holding (CRH), koja je konkurent HeidelbergCementu. CRH je vlasnik 25% izraelske grupe Mashav, čija tvrtka Nesher Cement dobavlja cement za gradnju izraelskog ilegalnog Zida, kontrolnih točaka i ilegalnih naselja na okupiranom palestinskom području. Čini se da HeidelbergCement pokušava prodati svoju izraelsku podružnicu. Navodno su u svibnju grupe Mashav i Engelinvest pokazale zanimanje za kupnju Hanson Israela. Ako Mashav kupi Hanson, irska tvrtka CRH može očekivati pojačani pritisak da dezinvestira iz grupe Mashav.
"Transnational corporations and other business enterprises," the UN norms state, also specifically "have the obligation to promote, secure the fulfillment of, respect, ensure respect of and protect human rights recognized in international as well as national law, including the rights and interests of indigenous peoples and other vulnerable groups." Hanson Israel's concrete and asphalt plants in the OPT -- just like the Israeli settlements -- are contrary to international law. Israel's mining of Palestinian natural resources, mainly for the Israeli market, also violates international law. Through Hanson Israel's operations in the occupied West Bank, HeidelbergCement is involved in Israel's violations of international law and the company acts against the rights and interest of the indigenous Palestinian people. The UN Norms for transnational corporations are an authoritative guide to corporate social responsibility.
"Who will hold us accountable?"
Coming from Lebanon to Gaza initially seemed surreal. Larnaca, Cyprus was the checkpoint, and the sea was the road to Palestine. In the beginning, breaking the siege was all that came to mind. It was almost three years to the medieval, hermetic siege that the apartheid state of Israel had imposed on Gaza's million and a half residents. All I thought of then was: Israel, the occupation, the monster. But, the monster, as I later became aware, was not one but many, who were all devouring the souls of Palestinians in Gaza. The official Arab regimes were sharing the crimes that Israel was committing. These regimes, especially Egypt, are not complicit -- their participation is direct, clear, observable, noticeable, felt and lived directly, and therefore has transcended complicity into direct participation. ... It is the experience of every Palestinian. I became a Gazan -- I am now a refugee, a prisoner. I am now, as El-Haddad explained, holding a passport "that allows no passage. A passport that denied me entry ... to mark me, brand me, so that I am easily identified and cast aside without questions; it is convenient for those giving the orders. It is a system for the collective identification of those with no identification."
nenasilni prosvjednik Adeeb Abu Rahme (u sivoj majici) na prosvjedu u Bil'inu
Snimka nenasilnog prosvjeda, nasilnog odgovora izraelske vojske i Abu Rahmeovog uhićenja može se pogledati ovdje. (Adeeb je prosvjednik u narančastoj majici)
Izraelska je vojska Abu Rahmea optužila da je „poticao na nasilje“, zbog čega bi on mogao biti osuđen na ozbiljnu zatvorsku kaznu. Tijekom postupka Adeeb mora ostati u pritvoru, što znači da bi u vojnom zatvoru mogao provesti od nekoliko mjeseci do godinu dana.
Adeeb je otac 9 djece i jedini u obitelji zarađuje kako bi prehranio svoju djecu, ženu i majku.
Tisuće mirovnih aktivista (uključujući Izraelce) koji su prosvjedovali zajedno s Adeebom mogu posvjedočiti da on nikada u 5 godina koliko se bavi nenasilnim aktivizmom nije upotrijebio ni poticao na nasilje, čak ni u reagiranju na provokacije i ozbiljne napade na sebe, te da je predan nenasilnoj i dostojanstvenoj borbi Palestinaca za ostvarenje njihovih prava.
Unatoč svemu tome Adeeb Abu Rahme još se uvijek nalazi u pritvoru, a postupak protiv njega je u tijeku.
Izvor: ISM
Nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
HRW: Under Cover of War: Hamas Political Violence in GazaIzvještaj HRW-a o unutarnjem političkom nasilju i kršenjima ljudskih prava Palestinaca u Gazi u sjeni izraelske operacije „Lijevano olovo“
Tijekom izraelske vojne ofenzive u Pojasu Gaze, koja je trajala od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009. i u kojoj su izraelske snage ubile oko 1350 Palestinaca, a ranile njih oko 5000, Hamasove su sigurnosne snage ili maskirani naoružani napadači za koje se vjeruje da su povezani s Hamasom, izvan-sudski pogubili 18 osoba, koje su se uglavnom sumnjičile za kolaboraciju s Izraelom. Maskirani su naoružani napadači također pretukli i osakatili desetke Hamasovih političkih protivnika, naročito pripadnike i pristaše Hamasovog glavnog političkog rivala Fataha. Ovakvo se nasilje nastavilo i nakon što je Izrael povukao svoje snage iz Gaze: palestinske su organizacije za ljudska prava u periodu između 18. siječnja i 31. ožujka 2009. prijavile još 14 ubojstava. Hamasove su sigurnosne snage također upotrijebile silu protiv poznatih pripadnika Fataha, naročito onih koji su radili u Fatahovim sigurnosnim službama Palestinske samouprave. Naročito je zabrinjavajuće namjerno pucanje i ranjavanje u noge. Prema podacima Neovisnog povjerenstva za ljudska prava, pučkog pravobranitelja Palestinske samouprave, nepoznate su naoružane osobe namjerno pucale u noge najmanje 49 osoba u periodu između 28. prosinca 2008. i 31. siječnja 2009. Također je vrlo zabrinjavajuća pojava otmica i teškog premlaćivanja. Prema podacima Neovisnog povjerenstva za ljudska prava nepoznati su počinitelji u periodu između 28. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. fizički zlostavljali 73 muškaraca u Gazi. S druge strane, Fatahove vlasti na Zapadnoj obali također su intenzivirale represivne mjere protiv pripadnika i pristaša Hamasa na tom području. U razdoblju između 28. prosinca 2008. i 28. veljače 2009. palestinske su organizacije za ljudska prava zabilježile 31 prijavu mještana koji tvrde da su ih mučili pripadnici Fatahovih sigurnosnih snaga. Iste su organizacije također zabilježile jednu poznatu smrt u pritvoru i arbitrarni pritvor 2 novinara privatnih TV postaja za koje se smatra da podupiru Hamas. SAD i EU koje financiraju i obučavaju Fatahove snage nisu javno kritizirale ova ozbiljna kršenja ljudskih prava.
Thanks, Palestinians, for St George!
Although George is England's patron saint he never set foot here, and there is much argument about who this warrior-saint was and where he came from. But there are no such doubts in Palestine: George was a Palestinian born at Lydda and brought up in the Christian faith, although some sources insist that he was born in Cappadocea (Turkey) and taken home by his mother to her native Palestine when his father died.
Uri Avnery: Fascists in Israel: A Little Red Light
Perhaps Avigdor Lieberman is only a passing episode in the annals of the State of Israel. Perhaps the fire he is trying to ignite will flicker briefly and go out by itself. ... Either way, we should candidly confront the phenomenon he represents. If one believes that his utterances sound fascist, one has to ask oneself: is there a possibility that a fascist regime might come to power in Israel? ... When Yeshayahu Leibowitz coined, many years ago, the term “Judeo-Nazis”, the entire country blew up. Even many of his admirers thought that this time the turbulent professor had gone too far. But Lieberman's slogans do justify him in retrospect.
Informacije iz članka Sitting ducks Stuarta Littlewooda, koji se u cijelosti može pročitati na engleskom na linku.
U razdoblju između 2000. i početka izraelskog napada na Gazu u prosincu 2008. Izraelci su ubili (prema podacima B'Tselema) 952 palestinske djece. Još najmanje njih 350 ubili su tijekom operacije „Lijevano olovo“. Hrabri Izraelci eliminirali su od 2000. do danas gotovo 1400 djece. Možemo samo nagađati koliko ih je ostalo ranjeno i doživotno osakaćeno.
No osim djece „najmoralnija vojska na svijetu“ također rado napada i palestinske studente. Npr. Merna, danas studentica na zadnjoj godini engleskog, i njena obitelj iz izbjegličkog logora u Betlehemu: Izraelski su vojnici često usred noći napadali njen izbjeglički logor, pretresali domove i arbitrarno uhićivali mještane. Odvodili su članove njene obitelji jednog po jednog. Najprije joj je izraelski snajperist ubio 14-godišnju sestričnu i najbolju prijateljicu dok je za vrijeme policijskog sata sjedila ispred obiteljske kuće. Zatim su joj uhitili najstarijeg brata, 22-godišnjeg umjetnika i strpali ga u zatvor na četiri godine. Zatim su došli po Merninog 18-godišnjeg brata, a na kraju i po najmlađeg, kojem je bilo samo 16 godina. To su bili uvjeti u kojima je Merna morala učiti.
Prema izraelskom vojnom zakonu Palestinci postaju odrasli s navršenih 16 godina, što je sramotno kršenje UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Izraelci su naravno maloljetni dok ne navrše 18 godina. Palestincima se bave izraelski vojni sudovi, čak i kada se radi o civilnom prekršaju, a na tim se sudovima ignoriraju međunarodno pravo i međunarodne konvencije, pa zahvaljujući tome ne postoji pravna zaštita osoba koje se nalaze pod izraelskom vojnom okupacijom.
Obzirom da se odluke o pritvaranju temelje na tajnim informacijama koje ne mogu vidjeti ni pritvorenik ni njegov odvjetnik, nije moguće pripremiti kvalitetnu obranu. Osim toga, sigurnosne službe uvijek pronađu neki lažni izgovor kako bi pritvorenike zadržale u pritvoru „u višem interesu sigurnosti Izraela“. Iako pritvorenici imaju pravo na reviziju i žalbu, ne mogu pokušati pobiti dokaze i provjeriti činjenice, jer su sve informacije koje su predstavljene sudu tajne. Toliko o izraelskoj pravdi.
Da bi došli do betlehemskog ili nekog drugog sveučilišta mnogi studenti moraju proći kroz izraelske kontrolne točke. „Ponekad nam uzmu osobne iskaznice i sto godina s njih prepisuju podatke, samo kako bismo zakasnili“, kaže jedan od studenata. Studenti često na kontrolnim točkama sa sebe moraju skinuti cipele, remene i torbe. „Kao da smo u zračnoj luci. Često moramo i po sat vremena čekati vani, bez obzira da li sije sunce ili pada kiša, njima je to svejedno.“ Za to vrijeme vojnici pokušavaju silom skinuti odjeću sa studenata, psuju i dobacuju seksističke uvrede studenticama. Neke studentice tvrde da ih na putu do sveučilišta seksualno uznemiravaju i da ostatak dana provedu brinući se o tome što će im Izraelci učiniti na povratku kući. Stalno ponižavanje štetno utječe na motivaciju i koncentraciju studenata.
Prije pet godina Izraelci su prisilno i protuzakonito sa Zapadne obale u Pojas Gaze deportirali 4 studenata sveučilišta Birzeit. Svo četvoro studenata trebalo je diplomirati do kraja te akademske godine. Na kraju je „najmoralnija vojska na svijetu“ pod velikim pritiskom međunarodne javnosti spomenutih četvoro studenata dopustila da se vrate u Birzeit pod uvjetom da potpišu jamstvo da će se trajno vratiti u Pojas Gaze nakon što završe svoj studij. Ovaj postupak razotkriva izraelsku politiku nametanja konačne podjele između Zapadne obale i Pojasa Gaze, iako međunarodna zajednica Pojas Gaze i Zapadnu obalu smatra dijelovima jednog te istog cjelovitog teritorija. Prema međunarodnom pravu svatko ima pravo slobodno odabrati mjesto stanovanja unutar jednog teritorija, ali otkad Izrael mari za međunarodno pravo? Za studente iz Gaze studiranje na 8 palestinskih sveučilišta na Zapadnoj obali gotovo je nemoguće. 1999. na sveučilištu Birzeit studiralo je oko 350 studenata iz Gaze; danas gotovo da nema niti jednoga.
Stoga nikoga ne iznenađuje što je izraelska vojska nedavno uhitila Berlanty Azzam, studenticu na četvrtoj godini poslovne administracije, i deportirala je u Gazu „jer je pokušala završiti svoj studij na betlehemskom sveučilištu“.
Berlanty je kršćanka iz Gaze, ali od 2005, kad joj je vojska izdala dozvolu da otputuje iz Gaze na Zapadnu obalu, živi na Zapadnoj obali. I njoj je u posljednjem trenutku ukradena diploma. Uhićena je na kontrolnoj točki između Betlehema i Ramalle, nakon što je obavila jedan intervju za zapošljavanje u Ramalli.
Berlanty (21) je trebala diplomirati prije Božića. No umjesto toga su joj usred noći na oči stavili povez, a na ruke lisice, utrpali je u vojno terensko vozilo i odvezli iz Betlehema u Gazu, unatoč uvjeravanjima iz ureda izraelskog vojnog pravnog savjetnika da je neće deportirati prije nego odvjetnik izraelske nevladine udruge Gisha bude imao mogućnost na izraelskom sudu tražiti dopuštenje da se Berlanty može vratiti u Betlehem kako bi završila studij.
Kad su prešli granicu „najmoralnija vojska na svijetu“ Berlanty je izbacila iz vozila usred mrklog mraka i rekla joj „Sad si u Gazi.“
„Od 2005. nisam posjećivala svoju obitelj u Gazi iz straha da mi neće dopustiti da se vratim na studij na Zapadnoj obali“, Berlanty je rekla Gishi preko mobitela prije nego su ga vojnici konfiscirali. „Uhitili su me samo dva mjeseca prije diplome i usred noći odveli u Gazu. Ne znam kako ću sada završiti studij.“
Da je Berlanty kojim slučajem židovka kojoj je uskraćeno pravo da završi svoje visoko obrazovanje, izraelska bi veleposlanstva diljem svijeta istog trena počela odašiljati optužbe za vjersku mržnju i antisemitizam. No, ovdje se radi o židovskoj državi koja upropaštava život jedne kršćanke, pa nema potrebe da se bilo tko oko toga uznemirava.
Još nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
11th July 2009 Video Free Gaza Live from Spirit
Snimka s humanitarnog broda Spirit of Humanity pred napad izraelskih snaga na nenaoružane aktiviste za ljudska prava, novinare i humanitarce u srpnju ove godine
Refugees and Zionist propaganda
As well as the fact that Jews in Arab countries were actively encouraged by the Zionist movement to move to Israel, there is another big problem with the ‘swap’ theory – timescale. Dr. Philip Mendes points out how “the Jewish exodus from Iraq and other Arab countries took place over many decades, before and after the Palestinian exodus” and “there is no evidence that the Israeli leadership anticipated a so-called population exchange when they made their arguably harsh decision to prevent the return of Palestinian refugees”. Mendes also concludes his analysis by affirming that “the two exoduses…should be considered separately”. But the ‘swap’ idea is anyway illogical. One refugee’s right – in the case of the Palestinians, a right affirmed by UN resolutions – can not be ‘cancelled out’ by another’s misfortune. Furthermore, “the Palestinians were not at all responsible for the expulsion of the Jews from Arab countries” – while “the Palestinian refugee problem was caused by the Zionist refusal to allow the Palestinians to return to their homes”.
Delusional Self-Defense, Delusional Congressional Vote
Američki je kongres prošli tjedan osudio Goldstoneov izvještaj koji od Izraela i Hamasa traži da provedu „vjerodostojne“ neovisne istrage ratnih zločina počinjenih u Gazi. Goldstoneov je izvještaj u Općoj skupštini UN-a podržalo 110 država, a SAD je bio među 18 država koje su se tom izvještaju protivile.
The Goldstone Report concluded:
„While the Israeli Government has sought to portray its operations as essentially a response to rocket attacks in the exercise of its right to self-defence, the Mission considers the plan to have been directed, at least in part, at a different target: the people of Gaza as a whole.“ (Goldstone par. 1883). A central element of the law of self-defense, as well as the laws regarding the conduct of war once started, is one unequivocal standard around which no controversy exists: the prohibition on targeting civilians and civilian infrastructure. As demonstrated not only by the Goldstone Report, but also in reports by Israeli soldiers who participated in Operation Cast Lead and reports by Human Rights Watch, Amnesty International, Physicians for Human Rights-Israel, and the National Lawyers Guild, Israeli forces directly targeted civilians and civilian infrastructure during its 22-day offensive. Even if Israel had not itself broken the ceasefire, its legal argument for self-defense would therefore be ineffective. Israel's only rebuttal to these charges was a military investigation conducted by the Israeli Army itself. But that self-serving investigation was nearly unanimously condemned as lacking independence and impartiality... Thus, neither the facts nor the law support an Israeli self-defense claim. Rather than condemn Israel's act of aggression and its ongoing occupation and blockade of the Gaza Strip, Congress added its name to a pungent piece of manipulative delusion: that Israel's onslaught of Gaza constituted an act of self-defense. The House is now on record disavowing international law and international accountability mechanisms. People around the world will be persuaded that protests, boycotts, and divestment campaigns are all the more necessary, and they will look to places outside the US political establishment for justice.
Norman Finkelstein: The Coming Breakup of American Zionism
Predavanje Normana Finkelsteina pod nazivom Nadolazeći slom američkog cionizma na Evergreen State Collegeu u Olympiji, državi Washington, održano 08. svibnja 2008.
(Ma'an News Agency; 10. studeni 2009.) Rabin Yitzhak Shapira, ravnatelj židovske vjerske škole Od Yosef Chai u ilegalnom naselju Yitzhar u okolici Nablusa na Zapadnoj obali, javno tvrdi da Židovi imaju pravo u gotovo svim okolnostima ubijati nežidove.
Kako piše izraelski list Maariv Shapira je u svojoj novoj knjizi, Kraljeva Tora, napisao: „Ako ubijemo nežidova koji je sagriješio ili prekršio jednu od sedam zapovijedi... u tom ubojstvu nema ničeg spornog“. U svojoj knjizi Shapira također opravdava ubijanje „nežidova koji za sebe traže zemlju“, a među prekršajima zbog kojih se može ubiti nalazi se i „neprijateljsko svetogrđe“.
„Oni koji svojim govorom slabe naš suverenitet“ zaslužuju smrt, objašnjava Shapira u knjizi. „Dopušteno je... iako oni nisu odgovorni za situaciju koja nam prijeti.“
Maariv piše da je knjiga manifest od 230 stranica i sadrži „zakone o ubijanju nežidova, vodič u kojem stoji da li je i kada dopušteno uzimati živote nežidova“.
Shapira i njegovi sljedbenici knjigu su počeli prodavati u subotu u Jeruzalemu tijekom svečanosti u spomen na Meira Kahanea, bivšeg knessetskog zastupnika koji je pozivao na masovno protjerivanje Palestinaca iz Izraela i okupiranih područja.
Izraelski list Haaretz piše da Shapira većinu knjige temelji na ulomcima iz Biblije, kojima je dodao vlastita razmišljanja i uvjerenja. Kako piše Haaretz, nekoliko je istaknutih rabina svojim učenicima i sljedbenicima preporučilo da pročitaju knjigu.
Knjiga sadrži i poglavlje „Namjerni napadi na nedužne civile“ i objašnjava da je dopušteno ubijati civile drugih država, ako stanovništvo „pomaže u ubijanju Židova... U svakom slučaju u kojem život civila ugrožava Izrael – dopušteno je ubiti nežidova“.
„Ako civil pomaže borcima, dopušteno ga je ubiti.“ piše Shapira. „Građani [neprijateljskog naroda] doprinose u ratu... Dopušteno je ubiti svakog građanina koji podržava rat ili borce ili izražava zadovoljstvo njihovim postupcima.“
Dopušteno je napadati i djecu i bebe, „ako je očito da će nam nauditi kad narastu“, napisao je rabin. „Ako naudivši djeci zlog čelnika možete na njega izvršiti pritisak da prekine svoja zlodjela – možete im nauditi.“
Međutim, u knjizi se niti jednom ne spominju Palestinci ni Arapi, navodi Maariv, dodavši da je autor htio razglabati o ubijanju nežidova kao teoretskom konceptu, a ne u kontekstu regionalne politike. Shapira je također pojasnio da ne želi poticati privatne osobe da zakon uzimaju u svoje ruke.
Knjiga je objavljena samo dva tjedna nakon što je otkriveno da je izraelska policija uhitila jednog kolonista sa Zapadne obale kojeg sumnjiči za niz ubojstava i planiranih ubojstava. Useljenik iz SAD-a, uhićeni Yaakov Teitel, navodno je priznao da je 1997. ubio palestinskog pastira južno od Hebrona i taksista u Istočnom Jeruzalemu. Teitel se također sumnjiči za niz bombaških napada, uključujući eksploziju u kojoj je tijekom Gay Pride parade oštećen jedan policijski automobil. Teitel je navodno nakon ubojstva jednog od Palestinaca vlastima rekao da je u Izrael došao kako bi ubijao Palestince iz osvete za samoubilačke bombaške napade.
Izvor: Ma'an News Agency
Predsjednik Obama je 05. travnja 2009. u Pragu obećao da će Sjedinjene Države predvoditi borbu za nuklearno razoružanje i ukidanje nuklearnog naoružanja.
Svojim potpisom na ovu peticiju pozdravljamo Obaminu najavu i pozivamo američkog predsjednika da ispuni svoje obećanje tako što će na Konferenciji o Sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja, koja će se u svibnju 2010. održati u Ujedinjenim narodima, najaviti pokretanje multilateralnih pregovora o međunarodnom sporazumu kojim bi se ukinulo nuklearno naoružanje.
Međunarodna peticija za ukidanje nuklearnog naoružanja Obami će biti dostavljena prije spomenute UN-ove konferencije o neširenju nuklearnog naoružanja koja će se održati u svibnju 2010.
Za potpisivanje peticije obvezno (*) je upisati Ime, Prezime, E-mail adresu i Poštanski broj,te kliknuti na Sign Now!.
Linkovi/vijesti za Palestinu/Izrael:
Testimonies of the fishermen abducted on 6/4/2009
At 10.00pm they were put on a bus to be taken to the Erez crossing. Later, after their blindfolds were removed at the crossing, they saw they were being guarded by seven soldiers. At Erez, the border soldiers asked the naval soldiers why these people had been arrested. They were told that the Palestinian fishermen were fishing in a restricted area. Izhaq told the officer that this was a lie and that they had been fishing in a permitted area. The Israelis released them and warned them that they had five minutes to reach the Palestinian side of the crossing. The fishermen asked the Israelis to give them some money to take a taxi home because they were barefoot. The Israelis refused and told them that if they don't go straight ahead to the other side of the crossing they would shoot them.
Fishing under fire
Site o palestinskim ribarima koji uređuje ISM Gaza.
Gideon Levy: Herding the shepherds
Next to Bashrath's tents, a touch away but fenced off, is a modern well from which a wide pipe emerges. These are the waters of the settlements. Sweet, flowing, pure water of life. It's for the settlers - to irrigate their fields, fill their pools and fish ponds, grow their decorative gardens. Bashrath has pleaded to be allowed to hook up to this water line, in return for payment, of course, so that his family and sheep can have water. He has been met with refusal. Nowhere is the injustice more flagrant than next to this well. Nowhere is the apartheid more blatant than it is here, in the Jordan Rift Valley.
Ezra Nawi se već godinama bavi aktivizmom na području Južnog hebronskog brda. Na tom su malom području na samom jugu Zapadne obale Palestinci okupirani već 42 godine. Žive bez struje, tekuće vode i drugih osnovnih javnih usluga, a redovito ih progone i židovski kolonisti koji stalno krše izraelske i međunarodne zakone. Kolonisti uživaju zaštitu i potporu izraelskih vojnih okupacijskih snaga koje djeluju s ciljem čišćenja tog područja od palestinskih stanovnika i stvaranja nove demografske slike na njemu.
Cilj Nawijevog nenasilnog aktivizma na tom području je dvostruk. On pokušava pomoći lokalnom stanovništvu da ostane na svojoj zemlji, ali i prikazati izraelskoj i međunarodnoj javnosti što se tamo događa, a to nikako nije u interesu izraelskih kolonista. Ezra Nawi, izraelski Židov iračkog podrijetla, koji je do sada već primao prijetnje smrću od kolonista, sada predstavlja prijetnju kolonistima i izraelskoj vladi jer su izraelski pokušaji da se uklone Palestinci s hebronskog područja privukli pažnju međunarodne javnosti.
Napori Ezre Nawija pokazali su se plodnima u smislu da je pokušaj etničkog čišćenja Palestinaca u Južnim hebronskim brdima postao vidljiv i međunarodno poznat. Kolonisti, vojska i izraelska policija imaju jak interes da mu zabrane da dolazi na to područje. Stoga ga stalno optužuju da krši zakon.
21. listopada 2009. Ezra je proglašen krivim za napad na policajca koji je rušio jednu palestinsku kuću 22. srpnja 2007. No, sretnom slučajnošću, to je rušenje kuće snimljeno i na njemu se ne vidi da je Nawi ikoga napadao, već je pokušavao spriječiti vojni buldožer da ne uništi domove palestinskih beduina koji žive na južnom hebronskom području. Cijeli se incident vidi na snimci, osim nekoliko sekundi koliko je Ezra bio u srušenom objektu, a što su izraelski pogranični policajci iskoristili da bi ga optužili da ih je udario. Sutkinja je naravno povjerovala policiji, što nikoga više ni ne iznenađuje. Na isti dan kad je Ezri izrečena presuda, Ured izraelskog državnog tužitelja je odlučio da neće podići prijave protiv pogranične policije koja je snimljena kako udara Palestince. Dok će ovi pogranični policajci ostati na slobodi, Ezra će završiti u zatvoru.
Zbog toga što je ovaj slučaj pratila i međunarodna javnost, sutkinja je, da bi izbjegla loš publicitet, Ezru ohrabrivala da prizna krivnju, kako bi mu kazna zauzvrat bila ublažena u društveno korisni rad umjesto zatvorske, no Ezra je odlučio da ne može priznati zločin koji nije počinio i da će umjesto da izbjegne zatvorsku kaznu kao krivac, rađe otići u zatvor nevin.
Ezra je osuđen na mjesec dana zatvora i na 6 mjeseci uvjetno na period od 3 godine. U te tri godine, kako ne bi morao služiti 6 mjeseci zatvorske kazne, Ezru ne smiju ponovo uhititi tijekom „ilegalnog okupljanja“ ili „uplitanja u izvršavanje dužnosti policije“. Ezra također mora platiti kaznu od 750 šekela, te 500 šekela obeštećenja svakom od policajaca koje je navodno napao. Ezrina je odvjetnica zatražila da se izvršenje kazne odgodi jer se Ezra namjerava žaliti na presudu i dokazati svoju nevinost na višem sudu.
Više informacija na: Support Ezra Nawi
Izvor: Jewish Voice for Peace
Linkovi/vijesti za Palestinu/Izrael:
Jews Confront Zionism
One source is a set of developments within the Palestine solidarity movement which have pushed the movement as a whole toward a structural analysis centered on Zionism. The outbreak of the 2000 intifada sparked a much wider awareness on the left (and beyond) of both the 1967 Occupation of the West Bank, Gaza Strip, and East Jerusalem and the realities of the Israeli government’s war on Palestinians. A closer examination of the Oslo Accords and their role as cover for further land theft and as a means of co-optation of parts of the Palestinian leadership soon led to a shift of emphasis within the movement away from a return to the status quo of 1999. Increasing familiarity with the day-to-day experience of Palestinians (under occupation, inside Israel's 1948 boundaries, and in the diaspora) showed organizers how many elements of the present situation were directly connected, not to the war of 1967, but to that of 1948 (for example, a majority of Palestinians, including a majority of those in the Occupied Territories, are refugees from the Nakba, “catastrophe,” as the 1947-48 ethnic cleansing of Palestine is known in Arabic), or to the pre-state Zionist colonization effort (for example, the role of the Keren Kayemet L'Israel/Jewish National Fund as an agent of displacement and land theft).
You can't stop those Palestinians
A Palestinian demonstrator climbs Israel's separation barrier moments after knocking down a segment of the concrete wall during a protest in the West Bank village of Nilin.
Al-Tanf, palestinski izbjeglički logor na sirijsko-iračkoj granici
Palestinske su izbjeglice najveća i najdugotrajnija skupina izbjeglica na svijetu. Od 1948. prisilno je raseljeno najmanje 7,6 milijuna Palestinaca. Njihovo je raseljavanje posljedica sustavne izraelske politike i postupaka kolonizacije, okupacije i aparthejda.
Palestinske izbjeglice čine 71 posto ukupnog (u cijelom svijetu) palestinskog stanovništva od 10,6 milijuna. Tek 28,7 posto od ukupnog broja Palestinaca nikada nije bilo raseljeno iz svog doma.
Velika većina raseljenih osoba (6,2 milijuna ljudi – 81,5%) palestinske su izbjeglice iz 1948, koje su etnički očišćene kako bi se napravilo mjesta za državu Izrael, i njihovi potomci. U tu je brojku uključeno 4,7 milijuna palestinskih izbjeglica koje su registrirane kod Ujedinjenih naroda (kod UNRWA-e). Slijedeću veliku skupinu (940 000 – 12,5%) čine palestinske izbjeglice iz 1967, koje su raseljene u arapsko-izraelskom ratu 1967, i njihovi potomci.
Rješavanje problema prisilnog raseljavanja Palestinaca tim je važnije što se radi o fenomenu koji traje sve do danas.
Rastući broj unutarnje raseljenih Palestinaca posljedica je neprekidnog prisilnog raseljavanja koje se odvija u Izraelu (oko 335 000 unutarnje raseljenih osoba od 1948.) i na Okupiranom palestinskom području (oko 120 000 od 1967.). Sustavni i rašireni izraelski postupci i politika prisilnog raseljavanja uključuju deportacije i ukidanje prava na prebivalište, rušenje kuća, konfiskaciju zemlje, gradnju i širenje isključivih židovskih naselja, blokade i segregaciju, prijetnje životima i fizičkoj sigurnosti kroz vojne operacije i uznemiravanje od strane rasističkih židovskih nedržavnih aktera. Izraelske vlade ovu politiku i postupke provode s ciljem izmjene demografskog sastava određenih područja i cijele zemlje.
Ukupan broj raseljenih osoba za 2007. i 2008. je nepoznat. UN-ove agencije potvrđuju da je 100 000 Palestinaca raseljeno iz svojih domova u okupiranom Pojasu Gaze tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“, da 198 zajednica na okupiranom palestinskom području prijeti prisilno raseljavanje, da 60 000 Palestinaca u okupiranom Istočnom Jeruzalemu prijeti rušenje njihovih domova.
Pitanje palestinskih izbjeglica ostalo je neriješeno, a prisilno se raseljavanje nastavlja, zbog toga što su zapadne vlade i međunarodne organizacije ostale suučesnice u ilegalnoj politici i preseljavanju stanovništva koje provodi Izrael i jer nisu zaštitile palestinski narod.
Ostali linkovi:
Care2's Click to Donate site
Stranica na kojoj klikom miša svaki dan možete pridonijeti skupljanju sredstava za rješavanje različitih globalnih problema.
palestinske zajednice i ilegalna izraelska naselja koja se spominju u izvještaju, te put ilegalnog izraelskog Zida izgrađenog na okupiranom palestinskom teritoriju u suprotnosti s međunarodnim pravom
Informacije iz izvještaja međunarodne nevladine humanitarne organizacije Oxfam: Five Years of Illegality Time to dismantle the Wall and respect the rights of Palestinians koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku. Na ovoj se stranici mogu pročitati kratki sažetak izvještaja na engleskom i pronaći linkovi na isti izvještaj na francuskom i arapskom.
...
U svom savjetodavnom mišljenju od 09. srpnja 2004. Međunarodni sud pravde je ustvrdio da je izgradnja izraelskog Zida na okupiranom palestinskom području ilegalna i pozvao na njegovo trenutačno uklanjanje. Iako ovo mišljenje predstavlja izjavu najuglednijeg međunarodnog pravnog tijela, nikakva akcija nije uslijedila nakon njegove objave. Takvo je stanje nepodnošljivo ne samo za Palestince, već i za mirovni proces, te vjerodostojnost međunarodnog prava. Objavom ovog zbira svjedočanstava, pet godina nakon što je Međunarodni sud pravde dao svoje savjetodavno mišljenje, organizacija Oxfam International želi podsjetiti svjetske čelnike da imaju obvezu osigurati poštivanje međunarodnog prava i jamčiti zaštitu civila.
Oxfam International i njegovi lokalni partneri svakodnevno svjedoče tragičnim posljedicama koje Zid, sistem izdavanja dozvola i kontrolne točke imaju na živote Palestinaca. Svjedočanstva prikupljena u ovom dokumentu tek su neki od primjera ljudi koji su ispričali svoje priče. Poljoprivrednici iz Beit Jale, radnici iz Betlehema ili studenti u Abu Disu, muškarci i žene, mladi i stari, govore o glavnim poteškoćama s kojima se susreću u svojim svakodnevnim životima. Svima im je zajednička frustriranost zbog toga što moraju živjeti u 'labirintu zabrana i ograničenja' u koji se pretvorila okupirana Zapadna obala. Kako se brinuti o svojim maslinovim stablima kad ste od njih odvojeni Zidom koji ne možete prijeći? Kako roditi dijete u bolnici kad vam je selo zatvoreno sa svih strana? Kako zaraditi za život ako ne znate da li će vam izdati ili obnoviti potrebnu dozvolu? Kako se nadati boljoj budućnosti kad odlazak u školu predstavlja svakodnevno mučenje?
Ne može se poreći da se od početka izgradnje Zida i nametanja režima koji je s njim povezan siromaštvo na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jeruzalem) produbilo, a razvoj zajednica zaustavio. Iako su preporuke Međunarodnog suda pravde jasne, izgradnja Zida se nastavlja, mnogo dalje od puta kojim ide Zelena linija, a Palestincima je uskraćen pristup njihovim sredstvima za preživljavanje i osnovnim uslugama. Radi se o temeljnim pravima koja Izrael, kao okupacijska sila, mora jamčiti.
Težnja države Izrael da osigura sigurnost svojim civilima je legitimna, no bez obzira na to mjere koje ona poduzima moraju biti u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom. Već pet godina različite se izraelske vlade i međunarodna zajednica oglušuju na apele Opće skupštine UN-a i odbijaju uvažiti mišljenje Međunarodnog suda pravde. Ovo nedjelovanje šalje krivi signal: da se međunarodno pravo može nekažnjeno kršiti.
Oxfam International poziva međunarodnu zajednicu da pokaže političku volju i djeluje u skladu sa svojim odgovornostima prema međunarodnom pravu. Vrijeme je da se izgradnja Zida na okupiranom teritoriju i režim koji je s njime povezan, te izgradnja naselja i konfiskacija i kontrola prirodnih dobara (zemlje i vode), koji de facto doprinose izmjeni demografskog sastava okupiranog palestinskog područja i predstavljaju teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, osude i zaustave. Vrijeme je da, radi Palestinaca i Izraelaca, pobijedi vladavina prava.
...
Opća terminologija i povijest
...
Zelena linija: Pojam koji se koristi od izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967, a odnosi se na granicu koja je uspostavljena prekidom vatre nakon rata iz 1948. (Linija primirja iz 1949). Linija razgraničenja (koja je određena sporazumima o prekidu vatre iz 1949.) je međunarodno priznata granica između Izraela i okupiranog palestinskog područja (Pojasa Gaze i Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem).
Zone A, B, C: 1995. su, sa sporazumom iz Osla II, na Zapadnoj obali određena tri jurisdikcijska područja:
Zona A – uglavnom urbani centri, potpali su pod administrativnu i unutarnju sigurnosnu odgovornost Palestinske samouprave; zona A obuhvaća 17,2 posto Zapadne obale;
Zona B – uglavnom naseljena ruralna područja, obuhvaća 23,8 posto Zapadne obale, ostala su pod izraelskom vojnom okupacijom, ali je Palestinska samouprava postala odgovorna za pružanje usluga i civilnu upravu;
Zona C – obuhvaća 59 posto Zapadne obale; taj je dio ostao pod isključivom izraelskom civilnom i vojnom upravom. Zona C uključuje izraelska naselja, ceste koje ta naselja spajaju, tampon zone (okolica naselja, cesta, strateških područja i Izraela), te gotovo cijelu Jordansku dolinu. Zona C obuhvaća 63 posto poljoprivrednog zemljišta na Zapadnoj obali.
Naselja: Sve su izraelske vlade od 1967. provodile politiku uspostave naselja. Izraelska naselja pod zaštitom izraelske vojske Palestincima otimaju zemlju, ali i vodu, za izgradnju stambenih jedinica, cesta, infrastrukture, obrađivanje zemlje. Naselja predstavljaju kršenje međunarodnog prava i različitih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Slično tome i Road Map iz 2003. poziva na „zamrzavanje“ svog širenja naselja. Međutim, unatoč obvezama prema Road Mapu i Annapolisu (2007.) izraelska se naselja i dalje šire, a vrlo je malo divljih naselja – objekti koje je kao preteče novih naselja ili proširenja naselja kolonistički pokret podigao bez službenog priznanja izraelske vlade– stvarno uklonjeno. U ožujku 2009. UN je izbrojao 149 službenih naselja i 100 neovlaštenih divljih naselja na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, u kojima živi 462 000 kolonista.
...
Nakba: Nakba je arapska riječ za „katastrofu“, pojam koji Palestinci koriste kako bi opisali prvi dio transfera stanovništva koji je proveo cionistički pokret i novoosnovana država Izrael u razdoblju između studenog 1947. (UN-ov plan o podjeli Palestine) i sporazuma o prekidu vatre s arapskim državama iz 1949. (prvi izraelsko-arapski sukob). Više od 750 000 Palestinaca prisilno je raseljeno iz svojih domova i zemlje, a oko 500 palestinskih sela je iseljeno. Uspostava države Izrael 1948. je između ostalog bila posljedica rasizma i progona kojima su bili izloženi židovski građani u Europi, a naročito Holokausta.
1948-1967: Zbog nepostojanja pouzdanih mirovnih sporazuma sa susjednim arapskim zemljama, te kako bi ugušio palestinski otpor, Izrael je Palestince koji su ostali na teritoriju države Izrael podvrgao vojnoj vladavini koja je oštro ograničila njihovu slobodu kretanja i poslužila za konfiskaciju još palestinske zemlje, te onemogućila povratak palestinskih izbjeglica i osoba raseljenih unutar Izraela. Pojas Gaze je u međuvremenu potpao pod egipatsku upravu, a Zapadna obala pod jordansku vladavinu.
1967: U sjeni rata iz lipnja 1967. (drugi izraelsko-arapski sukob), više od 400 000 Palestinaca, od kojih su polovica bile izbjeglice iz 1948, raseljeno je iz Zapadne obale i Pojasa Gaze. Izraelska je vlada Palestincima na palestinskom teritoriju okupiranom 1967. nametnula vojni režim, koji od tog vremena do danas služi kako bi pospješio kolonizaciju i prisilno raseljavanje Palestinaca. U međuvremenu su se nastavili palestinski oružani otpor i sukobi sa susjednim arapskim državama.
...
Zid i savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde
Na zahtjev Opće skupštine UN-a Međunarodni je sud pravde – najuglednije pravno tijelo na svijetu - 09. srpnja 2004. dao savjetodavno mišljenje o pravnim posljedicama izgradnje Zida na okupiranom palestinskom području, ustvrdivši da je izgradnja Zida i naselja na teritoriju Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, protuzakonita prema međunarodnom humanitarnom pravu i međunarodnom pravu ljudskih prava. Iako su preporuke Suda jasne, pet godina kasnije Izrael nastavlja graditi svoj Zid na Zapadnoj obali, čime utječe na živote stotina tisuća Palestinaca, a međunarodna zajednica nije zatražila da Izrael za ovo kršenje međunarodnog prava odgovara u skladu s međunarodnim pravom, niti pružila učinkovitu zaštitu Palestincima.
U svom je savjetodavnom mišljenju sud zaključio da izgradnja Zida i s njim povezani režim stvaraju novo stanje na terenu, te da je Izrael obvezan smjesta prekinuti svoja kršenja međunarodnog prava; prekinuti rad na izgradnji Zida koji se gradi na okupiranom palestinskom području, uključujući u i oko Istočnog Jeruzalema; odmah ukloniti izgrađeni dio koji se na tom području nalazi; ukinuti sve pravne i regulacijske akte koji se odnose na Zid; te obeštetiti sve oštećene za svu štetu koju je prouzročio Zid.
...
Međunarodni sud pravde 09. je srpnja 2004. dao savjetodavno mišljenje o pravnim posljedicama izgradnje Zida na okupiranom palestinskom području, ustvrdivši da je izgradnja Zida i naselja na teritoriju Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, protuzakonita prema međunarodnom humanitarnom i pravu ljudskih prava. Iako savjetodavno mišljenje ne obvezuje sukobljene strane, ono se visoko cijeni, obzirom da dolazi od najuglednijeg međunarodnog pravnog tijela.
Ovo savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde predstavlja do sad najmjerodavnije očitovanje o sadržaju i primjenjivosti međunarodnog prava vezano uz izraelsku okupaciju palestinskog područja. 20. srpnja 2004. Opća je skupština UN-a velikom većinom (150 za i 6 protiv) izglasala rezoluciju kojom se od Izraela traži da posluša savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde. Međutim, otkad je Međunarodni sud pravde dao svoje savjetodavno mišljenje do danas, Vijeće sigurnosti UN-a po tom pitanju nije ništa poduzelo.
...
Glavni zaključci i preporuke iz savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde, 09. srpnja 2004.
Sud je jednoglasno odlučio da je u skladu s vlastitim pravilima nadležan da da savjetodavno mišljenje.
Sud smatra da „[Izrael] ima pravo, i štoviše dužnost, reagirati s ciljem zaštite života svojih građana. Međutim, poduzete mjere moraju biti u skladu s primjenjivim međunarodnim pravom“.
Sud smatra da su izgradnja Zida i režim koji se s njime povezuje stvorili stanje na terenu koje bi moglo postati trajno, u kojem slučaju bi ono postalo istovjetno s de facto aneksijom, koja je zabranjena po međunarodnom pravu.
Sud je spomenuo opasnost od izmjena u demografskom sastavu okupiranog palestinskog područja koja prijeti kroz jačanje izraelskih naselja koja također krše međunarodno humanitarno pravo.
Sud je ponovio da pravne i administrativne mjere koje je Izrael kao okupacijska sila poduzeo, a koje su izmjenile ili kojima je proglašena izmjena statusa Jeruzalema nisu važeće, obzirom da krše međunarodno pravo.
Sud je presudio da su Haška pravila, Četvrta ženevska konvencija, te pravo ljudskih prava primjenjivi na okupiranom palestinskom području.
Sud je ustvrdio da je Izrael obvezan smjesta prekinuti svoja kršenja međunarodnog prava; prekinuti radove na izgradnji Zida koji se gradi na okupiranom palestinskom području, uključujući u i oko Istočnog Jeruzalema; odmah ukloniti izgrađeni dio koji se na tom teritoriju nalazi; ukinuti sve pravne i regulacijske akte koji se odnose na Zid; i obeštetiti oštećene za svu štetu koju je Zid prouzročio.
Sud je dodao da su sve države obvezne da ne priznaju protuzakonitu situaciju koja je posljedica izgradnje Zida, te da ne smiju pomagati u održavanju situacije koju je ova gradnja stvorila. Osim toga, države stranke Četvrte ženevske konvencije obvezne su osigurati da Izrael poštuje međunarodno humanitarno pravo koje utjelovljuje ta konvencija.
Sud je napomenuo da UN, a naročito Opća skupština, te Vijeće sigurnosti trebaju, uzevši u obzir ovo savjetodavno mišljenje, razmotriti koje daljnje akcije treba poduzeti kako bi se okončala protuzakonita situacija koja je posljedica izgradnje Zida i režima koji je s njime povezan.
O Zidu
Pod „Zidom“ podrazumijevamo bilo betonski zid koji je visok oko 8 do 9 metara, s osmatračnicama i snajperskim položajima, bilo električnu pregradu koja je visoka oko 3-5 metara. U oba ova slučaja „Zid“ uključuje tampon zonu, jarke, bodljikavu žicu, ceste za patroliranje vojske, elektroničke senzore i kamere. Pod „režimom koji je povezan sa Zidom“ podrazumijevamo skup administrativnih mjera koje nameće izraelska okupacija, a koji se sastoji od vojnih naredbi (konfiskacije zemlje i imovine), zatvorenih zona, novog sustava izdavanja dozvola i novih pravila koja se primjenjuju na kontrolnim točkama (ili terminalima) i vratima. Zid i režim koji je s njime povezan dio su izraelskog sustava višeslojnih ograničenja pristupa i kretanja koja su nametnuta Palestincima na Zapadnoj obali.
Zid de facto Zapadnu obalu sječe na tri različita djela i na do 22 manje izolirane enklave, čime je očito ozbiljno ugrožena potencijalna održivost buduće palestinske države. Zbog izgradnje Zida na Zapadnoj obali deseci se tisuća Palestinaca nalaze zarobljeni između Zida i Zelene linije, na područjima koja se nazivaju „šav zonom“, „zatvorenom zonom“ ili „tampon zonom“. Tu se ujedno nalazi i zemlja koja je među najplodnijom na Zapadnoj obali. Zid i njegova „tampon zona“ utiru put učestalom rušenju kuća. Poremećene su obiteljske veze, poljoprivrednici su odsječeni od svojih obitelji, djeca od svojih škola, a kretanje je dodatno otežano. Palestinci koji žive u zatvorenoj zoni suočeni su s nesigurnom budućnošću što se tiče njihovog osobnog statusa i statusa zemlje na kojoj žive. ...
Od listopada 2003. stanovnici „zatvorene zone“, kao i posjetitelji te humanitarni djelatnici, moraju imati posebnu vrstu dozvole, koja se obično naziva „zelena dozvola“. Ona im omogućuje da ulaze i izlaze iz „zatvorene zone“ kroz posebna vrata u Zidu, koja inače ne rade redovito.
Kad Zid jednom bude dovršen:
-- duljina trase Zida ukupno će iznositi između 726 i 790 km. Oko 57 posto gradnje već je dovršeno, 9 posto se gradi, a 34 posto je u fazi planiranja. Samo 14 posto ukupno planirane trase Zida ide duž Zelene linije; 86 posto nalazi se na teritoriju Zapadne obale.
-- Istočni će Jeruzalem biti u potpunosti odsječen od ostatka Zapadne obale.
-- 125 000 Palestinaca bit će okruženo s tri strane.
-- 35 000 Palestinaca živjet će u zatvorenim područjima (enklavama).
-- 10.2 posto zemlje na Zapadnoj obali, uključujući 42 palestinska sela bit će obuhvaćeno najnovijom trasom Zida. Okružena područja uključuju vrijedne poljoprivredne i vodene resurse.
-- Zid će obuhvatiti više od 414 000 izraelskih kolonista (do 90 posto ukupnog kolonističkog stanovništva na okupiranom palestinskom području) koji će ostati na njegovoj zapadnoj „izraelskoj“ strani.
U lipnju 2008. Zid je prolazio kroz 171 mjesto na Zapadnoj obali i utjecao na živote 712 313 Palestinaca. Do sada je zbog Zida konfiscirano 49 291 dunum zemlje, izolirano je dodatnih 274 607 dunuma, a raseljeno je oko 3880 domaćinstava (oko 27 841 osobe).
Na Zapadnoj obali je u ožujku 2009. postojalo 630 prepreka. U prepreke ubrajamo kontrolne točke, djelomične kontrolne točke, vrata na cesti, barikade na cesti, zemljane humke, rovove, pregrade na cesti, zemljane zidove itd. U ovaj broj nije uključeno između 60-80 pokretnih kontrolnih točaka koliko ih se tjedno u prosjeku prijavljuje ni 78 prepreka koje se nalaze u gradu Hebronu, vrata u Zidu ni 8 kontrolnih točaka koje su smještene na Zelenoj liniji.
Izraelska je vlada do danas sagradila 70 poljoprivrednih „vrata“ u Zidu. U praksi ona ne jamče pristup palestinskih poljoprivrednika njihovoj zemlji, već umjesto toga jačaju izraelski sustav izdavanja dozvola i kontrolnih točaka koji je nametnut Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali.
Izraelska je vlada počela ulagati u cestovnu infrastrukturu kako bi stvorila alternativne putove za Palestince. ... Do danas je izgrađeno do oko 39 km tih cesta, a planira se izgradnja još 40 km. Također je izgrađeno 43 tunela i podvožnjaka, a planira se izgradnja još njih 17.
Palestincima zbog Zida i režima koji je s njim povezan i dalje prijeti prisilno raseljavanje
Od 1967. godine unutarnje raseljavanje na Okupiranom palestinskom području izravna je ili neizravna posljedica politike i postupaka izraelskih vlada, uključujući rušenje kuća, izvlašćivanje zemljišta radi širenja naselja, izgradnju Zida, ukidanje prava na prebivalište i vojne napade i operacije čišćenja. Ljudi su raseljeni i tamo gdje je režim blokada i ograničenja slobode kretanja položaj stanovnika enklava okupiranog palestinskog područja učinio neizdrživim. Od Sporazuma iz Osla najviše se ljudi raseljava u „Zoni C“ i Istočnom Jeruzalemu na Zapadnoj obali.
Raseljavanje podrazumijeva gubitak obiteljskog zajedništva, socijalnog osiguranja, sredstava za preživljavanje, te ima dalekosežne fizičke i psihološke učinke, uključujući traumu i anksioznost kod djece. Zajednice se na područjima kojima prijeti protjerivanje ili deložacija također suočavaju i sa zastrašivanjem i uznemiravanjem. Te zajednice uključuju između 50 000 i 90 000 ljudi kojima prijeti raseljavanje zbog izgradnje Zida, nekoliko tisuća obitelji u „Zoni C“ i Istočnom Jeruzalemu kojima su podjeljeni nalozi za rušenje njihovih kuća i zajednicu beduinskih Arapa Jahalin čija tradicionalna zemljišna prava izraelska vlada ne priznaje. Izraelska je vlada glavni počinitelj prisilnog raseljavanja, a raseljenim osobama ne pruža zaštitu ni pomoć. Izraelska vlada općenito ne priznaje raseljavanje stanovništva.
Za veliku većinu osoba raseljenih unutar Okupiranog palestinskog područja trajno je rješenje vezano za prekid okupacijske politike i konačno rješenje sukoba. Nevladine udruge i stručnjaci upozoravaju da zahvaljujući neuspjehu međunarodne zajednice u rješavanju problema prisilnog raseljavanja bilo kakvo rješenje sa dvije države svakim danom postaje sve više nemoguće. ...
IZBJEGLIČKI LOGOR AIDA
...
4700 žena, muškaraca i djece nagurano je u prostor od 66 dunuma zemlje (6,6 hektara) u izbjegličkom logoru Aida na sjeveru Betlehema. U ovom logoru živi 4 generacija izbjeglica iz 27 sela koja okružuju Jeruzalem. Nakon proživljavanja prisilnog raseljavanja i svakodnevnog višedesetljetnog mukotrpnog života u izbjegličkog logoru, te se izbjeglice danas suočavaju s novim moralnim i fizičkim izazovom: gradnjom izraelskog Zida.
Na ovom su području prvi radovi na izgradnji Zida počeli 2002. Od 2004. betonski blokovi visoki 8 metara okružuju logor s njegove dvije strane. Zid stoji tik do prvih kuća. S vrha osmatračnica izraelski vojnici često pucaju u smjeru kuća i UNRWA-ine škole koja se nalazi u blizini. Škola je morala zabarikadirati prozore kako bi zaštitila učenike i osoblje. Izraelska vojska često upada u kuće, pretresa ih i uhićuje mještane.
„Nitko nije na sigurnom“
Postepeno je stvoreno trajno stanje napetosti: „Nitko se ovdje ne osjeća sigurnim, naročito obitelji koje žive blizu Zida“, objašnjava Salah Ajarma (36), otac dviju djevojčica. „Otkad je Zid sagrađen, postoje sve veći društveni problemi. Vlada očajnička nestašica prostora za gradnju stanova i uređenje zelenih površina. Naša djeca više nemaju svoje igralište, jer se ono nalazi na drugoj strani Zida. Zato se djeca igraju na ulicama logora i stvarajući buku ometaju starije pri učenju. A igra na ulici je opasna jer izraelski vojnici u svakom trenutku mogu zapucati.“
Zid i njegov režim dodatno pogoršavaju društveno-ekonomske probleme. Nedostatak privatnosti u ionako prenapučenom logoru razdire domaćinstva. Pristup osnovnim uslugama sve je teži. Da bi dobili pitku vodu, stanovnici ovise o dobroj volji izraelskog okupatora: „Tijekom ljeta često nemamo vode i po nekoliko dana,“ nastavlja Rasha, Salahova supruga. „Što mislite zašto koristimo plastične šalice i tanjure? Da ne bismo tako često morali prati suđe! Iako nije pristojno gostima dati plastične šalice...“
„Ako Izraelci žele sagraditi zid, to je njihova stvar“, kaže Salah. „Ali neka ga sagrade na svojoj strani Zelene linije, a ne na našoj zemlji! Ne usred Betlehema, koji je miljama udaljen od naselja koje Zid navodno štiti!“
...
AL-WALAJA
...
Za mještane Al-Walaje, kao i za mnoge druge Palestince, povijest izvlašćivanja i progona počela je 1948. 61 godinu kasnije Al-Walaja ima samo 6000 od svojih prvotnih 17 800 dunuma (600 hektara umjesto 1780). Selo je 1948. podijeljeno na dva dijela, a naseljeni dio prebačen je pod izraelsku nadležnost nakon razmjene teritorija s Jordanom. Od tada mještani Al-Walaja Al-Jadide – nove Walaje – nemaju pristup onom dijelu svoje zemlje koju mogu vidjeti kad gledaju prema zapadu.
...
[predsjednik lokalnog vijeća Al-Walaje, Salih Hilmi Khalifa:] „Na početku 21. stoljeća, 2061 mještanin sela Al-Walaja Al-Jadida ponovo je zatočen u povijesti. Tijekom okupacije 1967, Izrael je odlučio Jeruzalemu, koji je potpao pod totalnu izraelsku kontrolu, protuzakonito anektirati jednu od četvrti u selu (Ayn Jwesia). Budući da stanovnici te četvrti imaju osobne iskaznice stanovnika Zapadne obale, a ne Jeruzalemske osobne iskaznice, oni su od tog trenutka smatrani ilegalnim useljenicima. Za njihove su kuće izdani nalozi za rušenje i ti se nalozi redovito provode. Na taj način Izraelci žele doći do ostatka naše zemlje, istovremeno se riješivši njenih stanovnika. Vojska nas neprestano uznemirava, pojavljuje se u našim domovima usred noći i uništava naše kuće.“
Očekuje se da će taj dio sela biti iskorišten za gradnju novog naselja. Ako se ti planovi ostvare, Al-Walaja će biti u potpunosti okružena Zidom i naseljima, a zahvaljujući tome i bez budućnosti. Ono što je preostalo od sela nalazi se u „Zonama B i C“ gdje svaki projekt gradnje i obnove ovisi o dozvolama koje izdaju ili uskraćuju izraelske vlasti. ...
BETLEHEM
Zid i kontrolna točka, prizor svakodnevnog ponižavanja
Zid i njegove kontrolne točke važni su instrumenti i dio sustava kontrole koji je nametnut Palestincima na Zapadnoj obali. Oni su također i simboli okupacije,te glavni prizori svakodnevnih ponižavanja.
U 2 sata ujutro prvi se palestinski radnici počinju okupljati. Na ovom je mjestu Zidom presječena glavna cesta koja spaja Betlehem s Jeruzalemom. Kako bi je prešli palestinski radnici moraju čekati da se kontrolna točka otvori u 05:30. ...
...
Željezni labirint
Oko 06:30 i 7 sati dolaze drugi Palestinci koji rade u Jeruzalemu. Svi osjećaju poniženje, nepravdu i frustriranost dok čekaju u redu, između željeznih šipki od kojih su sačinjeni prolazi ispred prvih vrata kontrolne točke koja su ugrađena u betonski blok Zida. Svi moraju proći kroz isto. Nakon što pokažu svoje identifikacijske dokumente i dozvolu, moraju proći kroz drugi prolaz koji vodi do unutrašnjosti kontrolne točke. Tamo čekaju da vojnici, koji sjede iza blindiranih prozora, pritisnu tipke koje otvaraju i zatvaraju okretna vrata kroz koja ljudi prolaze jedan po jedan kako bi se podvrgnuli sigurnosnoj provjeri. Ona se može sastojati samo od stavljanja predmeta u rendgen uređaj do potpunog pretraživanja tijela. Zatim ponovo moraju pokazati svoje dokumente i dozvolu, ovaj puta drugim vojnicima, pa čak i položiti ruku na magnetski čitač kako bi kompjuter prikazao njihov dosje. Tek tada mogu prijeći kontrolnu točku.
Ova je duga porcedura naročito zamorna starijim i bolesnim ljudima koji se liječe u Istočnom Jeruzalemu. Njihov umor nije rezultat samo beskrajnog čekanja, već i prijevoznih uvjeta u kojima moraju putovati do ove kontrolne točke. Autobusi i taksiji koji prevoze ljude iz okolnih sela su zbog Zida morali promijeniti svoje rute. Danas putnici ponekad moraju presjedati i po 3 ili 4 puta da bi uopće došli do kontrolne točke.
...
BEIT JALA
...Zadruga u Beit Jali, koja je osnovana 1963. – prije izraelske okupacije – sada broji 850 članova i pomaže više od 2000 poljoprivrednika na području Betlehema. „Prije izgradnje Zida, ubirali smo više od 3000 tona maslina; sada dobivamo tek 500 do 1000 tona, ovisno o godini“, objašnjava Youssef Salim, uzgajivač maslina iz Beit Jale. „Mogli smo se sami održavati, a danas smo prisiljeni kupovati tuđe. Većina palestinskih poljoprivrednika sada živi ispod praga siromaštva.“
Youssefa Salima ova situacija izravno pogađa. Zahvaljujući Zidu, jedan dio njegovih maslinika nije mu više dostupan. „Iza zida je izolirano mojih 18 dunuma (1,8 hektara) maslinika“, objašnjava. „Već godinama ih ne mogu obrađivati jer je zabranjeno ulaziti u tu zonu. Ne postoje poljoprivredna vrata kojima bismo mogli prijeći na drugu stranu. Ako se previše približimo, vojska odmah stiže kako bi nas otjerala. Na tih sam 18 dunuma proizvodio 1350 litara maslinovog ulja godišnje. Osim toga možda ostanem i bez dodatnih 23 dunuma zemlje koja okružuje vodene resurse.“
Maslinovo stablo: simbol Palestine
Tisuće maslinovih stabala je iščupano kako bi se gradio Zid, a to ima posljedice ne samo na palestinsko gospodarstvo, već i na palestinsku kulturnu baštinu. „U palestinskoj kulturi maslina nije samo važan izvor prihoda; ona je autentični simbol“ nastavlja Youssef. „Ona predstavlja zemlju, slobodu, ljubav i mir. Maslina je sveto drvo za kršćane i muslimane. Ona je nasljeđe koje su nam iz stoljeća u stoljeće predavale naše obitelji. Kad Izraelci čupaju i pale naša maslinova stabla, oni istovremeno uništavaju i nas, ljude.“
... „Nadajmo se da će Izraelci jednog dana postati svjesni situacije i vratiti se poštivanju međunarodnog prava i idejama pravde. To je jedini način da zajedno živimo u ovoj zemlji“, zaključio je.
1,6 milijuna stabala iščupano u 8 godina
Maslinovo je stablo nezamjenjivo mnogim Palestincima; ono je glavni izvor prihoda za više od 100 000 palesitnskih obitelji na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Izraelska vojska i kolonisti od 1967. redovito uništavaju maslinike i voćnjake. Čupanje drveća postalo je učestalije početkom Druge Intifade 2000. i gradnje Zida 2002.
Između rujna 2000. i kolovoza 2008. iščupano je više od 1,6 milijuna stabala na okupiranim područjima, u suprotnosti s međunarodnim pravom. Procjenjuje se da se više od 10 posto palestinske zemlje koju je izolirao Zid koristi za uzgoj maslina. Napadi izraelskih kolonista na maslinike i poljoprivrednike pojačali su se tijekom godina, a naročito su učestali u vrijeme berbe.
JAYYOUS
Konfiskacija zemlje svim mogućim sredstvima
...
Dozvole na kapaljku
Dozvola kako biste mogli doći na vlastitu zemlju? Na početku su se poljoprivrednici iz Jayyousa, koje od njihovih polja odvaja Zid, odbili pokoriti ovom zahtjevu. No, kako su oni znatno slabija strana u ovom sukobu, s vremenom su se morali s njim nevoljko pomiriti.
Dobivanje tog dragocjenog dokumenta nije lak zadatak. Neki se Palestinci nalaze na izraelskim crnim listama i ne mogu dobiti dozvolu. Oni koji prođu sigurnosnu provjeru mogu zatražiti da im bude dopušten pristup na njihovu zemlju. No najprije moraju dostaviti identifikacijske dokumente, dokumente koji dokazuju njihovo vlasništvo nad zemljom ili da su je naslijedili, ispuniti različite obrasce i predati fotografije zemljišnih čestica. Ova se procedura odvija u suradnji s Palestinskom samoupravom.
Sve je više odbijenih zahtjeva za izdavanjem ovih dozvola, a to se obično pravda sigurnosnim razlozima. Ovo objašnjenje zbunjuje Sharifa Omara, 66-godišnjeg poljoprivrednika: „Prije 2 godine, morao sam 7 mjeseci čekati da bih mogao doći do svoje zemlje. Moj najstariji sin Azzam je poduzetnik. Ima dozvolu da putuje u Izrael – u Netanyu, Tel Aviv ili Haifu – ali nema dozvolu potrebnu da sa mnom ode do naše zemlje ovdje u Jayyousu.“
Poljoprivredna vrata u Zidu
Kad jednom dobije dozvolu, poljoprivrednik može otići do najbližih poljoprivrednih vrata. U Jayyousu bi ta vrata trebala biti otvorena tri puta na dan, svaki puta po pola sata. „No, vojnici često kasne, uopće ne dođu ili ujutro zatvore vrata 15 minuta ranije“, objašnjava Sharif. To što se vrata u Jayyousu sve češće otvaraju u različito vrijeme je, po njegovom mišljenju, potpuno namjerno. „Tjeraju nas da koristimo vrata u Falamiyi, 4 km dalje, gdje nam teoretski nije dopušteno da prođemo, ali se vojnici na to ne obaziru,“ kaže. „Zašto nas tamo šalju? Jer se vrata u Jayyousu nalaze u blizini područja na kojem Izraelci planiraju nove konfiskacije zemlje! Stoga se, pretpostavljam, žele riješiti ovih vrata u budućnosti. Zar mislite da su vrata u Falamiyi slučajno otvorena 12 sati na dan...“
Pravni potezi
„Budući da ne prihvaćamo da nam zemlja bude oduzeta, koriste se sva sredstva kako bi nam ona bila oteta silom. Zatim pravni potezi učine ostatak posla,“ nastavlja. Nakon što palestinske poljoprivrednike Zidom ili zatvorenim vojnim zonama odvoje od njihove zemlje, izraelske se vlasti pozivaju na zakone iz doba osmanske ili britanske vladavine, te „zakon o imovini odsutnih osoba“ kako bi ovim konfiskacijama dale pravni okvir. Na primjer u osmanskom zakonu stoji da sva zapuštena zemlja u privatnom vlasništvu s vremenom treba postati javna imovina. „Zahvaljujući tome što nam onemogućuju da dođemo do svoje zemlje, Izraelci lako mogu reći da smo je zapustili.“, prosvjeduje poljoprivrednik. „Zemlja je pod stalnim nadzorom, a izraelske vlasti je fotografiraju iz zraka u svibnju i studenom, odnosno prije sadnje i poslije berbe. Zato je teško dokazati da cijelu godinu obrađujete svoju zemlju.“
Bitka imena
Za ukidanje vlasništva koristi se i tehnika s obiteljskim imenima. Palestinci se tradicionalno predstavljaju svojim imenom, iza kojeg ide ime oca i očevog oca. No, Izraelci sada Palestince tjeraju da dodaju i prezime, zahvaljujući čemu je podatak u potpunosti izmijenjen. „Zemlja moje obitelji registrirana je na očevo ime, Mohammad Omar Mohammad. Moje je ime Sharif Mohammad Omar Mohammad, a Izraelci su ga pretvorili u Sharif Mohammad Omar Khalid. Pa se sada moj najstariji sin Azzam, zove Azzam Sharif Mohammad Khalid, a moj unuk Sharif Azzam Sharif Khalid. Na prvi pogled nema očite veze između njihovih imena i imena mog oca. Za nekoliko će godina Izraelci moći reći da moj unuk nema nikakve veze sa zemljom naše obitelji.“
AZZUN ATMEH
Labirint zabrana i ograničenja
Životom u selu Azzun Atmeh južno od Qalqiliyje upravlja tužan ritual zabrana i ograničenja. Ovo je malo selo od 1085 duša okruženo naseljima Sha'arei Tikva i Oranit, te Zidom i podjeljeno na dva dijela. Njegovi su mještani u potpunosti izolirani i podvrgnuti sustavu kontrolnih točaka, dozvola i svakodnevnih poniženja.
Abdelkarim Ayoub, tajnik lokalnog vijeća, živi s nekoliko drugih obitelji u najudaljenijem kraju sela. ... Ayoub je otac petoro djece. „Ne dolazi u obzir da u selo dovedemo magarca ili vozilo: sve što želimo donijeti u svoj dio sela moramo prenijeti na rukama.“
Kad nekud želi otići iz svog doma Abdelkarim mora proći kroz dvije kontrolne točke, vrata u Zidu: kroz prvu kako bi ušao u drugi dio sela u kojem je također zatvoreno 75 drugih obitelji, i kroz drugu, na glavnom ulazu u selo.
Naselje Sha'arei Tikva, koje se nalazi istočno od sela Azzun Atmeh, stalno se širi. Njegove prve kuće nalaze se do kuća mještana i jedne od škola. Svakog jutra i svake večeri školski učenici i učitelji proživljavaju isto čekanje i ponižavanje na kontrolnoj točki. Maslinici pored naselja su također izolirani. „Vojnici moraju biti nazočni kako bismo mogli otići do svojih maslinika“, objašnjava Abdelkarim. „No problem je što oni dolaze kad se njima prohtije. Dođu u 8 sati ujutro umjesto u 6, a navečer tek kasno po mrklom mraku dođu po nas. Ponekad uopće ne dođu po nas. Kako da radimo i obrađujemo zemlju u ovim uvjetima? Nekim se obiteljima izdaju dozvole za berbu maslina tek u prosincu, kad su već sve masline popadale na zemlju.“
Dozvola za život u vlastitom domu
Sustav izdavanja dozvola koji se provodi u selu pravo na život u vlastitom domu pretvara u povlasticu. „Dozvole'za trajni boravak' omogućuju nam da prođemo kroz kontrolnu točku i nastavimo živjeti... u vlastitim domovima!“ upozorava Ayoub. „Neki ljudi svoje dozvole moraju obnavljati svaki mjesec, drugi svakih 6 mjeseci ili svaku godinu. Tako da vojnici u bilo kojem trenutku mogu mještaninu onemogućiti da se vrati kući. Društveni život ne postoji. Mala smo zajednica u kojoj nema stalnog liječnika. Nemamo pristup osnovnim zdravstvenim uslugama. Zvali smo mobilnu bolnicu koja nam dolazi jednom u 2 tjedna, ali čak i medicinsko osoblje te bolnice mora imati dozvole kako bi ušlo u selo.“
Od 22 do 6 sati ujutro selo je u potpunosti odsječeno od ostatka svijeta. „Ne dolazi u obzir da se mi po noći razbolimo, rađamo ili da imamo bilo kakav problem kod kuće: ni kola hitne pomoći ni vatrogasna kola ne mogu ući. ...“
Hanan Yacoub (20) mještanka sela Azzun Atmeh
„Prije dvije godine pohađala sam tečaj prve pomoći u organizaciji nevladine udruge PMRS (Palestinsko društvo za zdravstvenu pomoć). Majka mi je trebala roditi brata. Bila je večer. Nisu nam dopustili da prođemo kroz kontrolnu točku kako bismo došli do bolnice u Qalqilyji. Na kraju je morala roditi u automobilu. ... Nazvala sam svoju instruktoricu da mi kaže što da učinim. Nisam znala što da učinim. Moja majka i brat mogli su umrijeti! ...“ Hanan trenutno dovršava obuku za primalju i radi kao medicinska sestra u bolnici u Nablusu.
...
NI'LIN I BIL'IN
...Ni'lin: „Izraelci će učiniti sve kako bi ugušili ovaj pokret“
S visoravni koja se nalazi u gornjem dijelu sela Ni'lin jasno se vidi Zelena linija, naselja, Zid i učinak prisilnog raseljavanja Palestinaca koje se odvija od 1948. godine. Te je godine Ni'lin izgubio 50 800 dunuma zemlje (5080 hektara), a zatim još 14 600 (1460 hektara) 1967. godine. Uz pomoć Zida 6 naselja koja su izgrađena u blizini postepeno otimaju ono što je preostalo.
Ovdje, kao i na ostatku okupirane Zapadne obale, zemlja je i dalje otimana pod nogama mještana. No, ovi su mještani poznati po svom nenasilnom otporu. Jedna od njihovih aktivnosti uključuje približavanje što je moguće bliže buldožerima koji ravnaju teren kako bi prisilili strojeve da prekinu s radom, što uzrokuje dodatne troškove izvođačima radova. Za vrijeme prosvjeda koje organiziraju svaki tjedan, odrasli i djeca se zajedno suočavaju s vojnicima i buldožerima. No, otpor ima i svoju cijenu: u proteklih nekoliko godina ubijeno je 5 mještana Ni'lina, uključujući jednog 10-godišnjeg dječaka, Ahmeda Mousu, koji je pogođen u glavu. Oko 600 je osoba – palestinskih mještana, izraelskih pacifista i međunarodnih dobrovoljaca – ranjeno barem jednom, a izraelska je vojska desetke osoba, uključujući djecu u dobi između 10 i 13 godina, doslovno usred noći otela iz njihovih domova. Salah Khawaja, član Odbora narodnog otpora je uvjeren da će Izraelci učiniti sve kako bi ugušili ovaj mirni pokret otpora, „zato jer znaju da on može poslužiti kao primjer“.
Bil'in: „Zid u potpunosti čini dio sustava čiji je cilj ukrasti našu zemlju“
Kako bi vratili svoju zemlju, mnogi mještani posežu za pravnim sredstvima. ... Zahvaljujući tužbi selo Bil'in povratilo je dio svoje zemlje – no, samo teoretski, jer sve do danas vojska odbija ispoštovati presudu Visokog suda. Zbog ove činjenice mještani su još više uvjereni da Izraelci ne žele mir niti uspostavu palestinske države unutar granica iz 1967.
U toku su i neka druga slična suđenja, uključujući na kanadskim sudovima. Dvije su kanadske tvrtke optužene da su gradile stanove u naselju Matityahu na zemlji koja pripada selu Bil'in. ... „Očito je da su ova pravna sredstva skupa“, naglašava Mohammad Abu Rahma. „Troškovi postupaka protiv dviju kanadskih tvrtki procjenjuju se na 50 000 američkih dolara. Palestinska samouprava plaća polovicu, a ostatak daju inozemni donatori.“
Ovi primjeri pokazuju da mnogi Palestinci odabiru strategiju mirnog otpora protiv mehanizama kolonizacije. „Zid i naselja nas ubijaju ekonomski, društveno i psihički“, nastavlja Mohammad Abu Rahma. „Zid nije samo fizička prepreka: on je u potpunosti dio sustava kojim kradu našu zemlju, kao i naselja koja se nastavljaju širiti na našu štetu. No mi nećemo dopustiti ponavljanje masovnog protjerivanja iz 1948, pa ni onog iz 1967.“
...
HIZMA
U Hizmi, palestinskom selu u predgrađu Istočnog Jeruzalema, širenje naselja i izgradnja Zida odsjekli su selo od njegovog prirodnog okruženja. Selo je ostalo bez gotovo 4300 dunuma zemlje (430 hektara), te 35 bunara. Te je izvore, koji se nalaze na palestinskom teritoriju u „Zoni C“, konfiscirala država Izrael, kako bi prioritet u opskrbi vodom dala izraelskim naseljima.
Mještane sela Hizma vodom opskrbljuje vodoopskrbna tvrtka u Ramalli, koja im tu uslugu i naplaćuje, a potom vodu plaća izraelskoj tvrtki Mekorot. Mekrot Palestincima vodu naplaćuje po 3 do 5 puta skuplje nego izraelskim naseljima.
...
Izolirani iza Zida
Oko stotinu mještana sela Hizma Zidom je odsječeno od ostatka sela. Među njima i Ahmed i njegova obitelj. „Potpuna izolacija počela je 2006, kad su na našem području dovršili Zid. Odvojili su nas od naših obitelji. Kako bismo se vratili kući, moramo se suočiti s vojnicima i trpjeti njihovo raspoloženje“, objašnjava.
Ove obitelji nemaju pravo u svoj dio sela ući automobilom, što znači da sve trebaju prenijeti pješice ... „Čak ni invalidi ne mogu doći automobilom“, kaže Ahmed. „Moja je šogorica osoba s invaliditetom. Moramo je sami nositi na leđima.“
MARDA
Na prvi se pogled čini da ništa ne može poremetiti mir 2400 stanovnika Marde, malog sela koje se nalazi podno brežuljka i usred maslinika. No vrata koja se nalaze na glavnom ulazu u selo prvi su znak nenormalne situacije. Izraelska je vojska zapravo uspostavila 2 vrata koja otvara i zatvara kako joj se prohtije. „Kad zatvore vrata postajemo zarobljenici u vlastitom selu koje okružuje bodljikava žica“, kaže Imm Qayis, medicinska sestra u mjesnom Domu zdravlja. „Često smo čak zarobljeni u vlastitim kućama, jer nam vojska redovito nameće policijski sat.“
Postoji i jedna druga opasnost koja stalno prijeti mještanima. Na vrhu se brežuljka jasno mogu vidjeti bodljikava žica i prve kuće Ariela, najvećeg izraelskog naselja na sjeveru Zapadne obale. Zbog tog naselja put kojim ide Zid ulazi duboko na to područje. Postoji stalna opasnost da će kolonisti napasti palestinske poljoprivrednike, što se ovdje često događa. Osim ove vrste nasilja, zabilježena je i taktika puštanja divljih svinja koje uništavjau usjeve palestinskih poljoprivrednika i plaše mještane.
Bitka za vodu
Pristup vodi veliki je problem za mještane Marde. Mještani svoju pitku vodu moraju kupovati od tvrtke Mekorot, iako se u njihovoj okolici nalaze 3 značajna izvora vode. Međutim, 2 od ta tri izvora su pod isključivom izraelskom kontrolom, a nalaze se iza buduće trase Zida. „Količine vode kojom nas opskrbljuju nisu dovoljne i nema potrebnog pritiska u kućama u gornjem dijelu sela“, objašnjava Imm Qayis. „Izraelci nam vodu skupo naplaćuju, a nekim čudom njihove se cijene stalno mijenjaju, iako mi uvijek koristimo istu količinu vode. No, mi nemamo pristup brojilu.“
Postoji i treći izvor do kojeg mještani imaju pristup jer se nalazi usred sela. No potrebno je ispitati kvalitetu vode. Zemlja i podzemna voda zagađene su zbog istjecanja kanalizacije koju ispuštaju kolonisti iz naselja Ariel. Otpadna voda prolazi duž brežuljka sve do kuća u selu i šteti maslinicima na tom području.
Osim problema u opskrbljivanju vodom, mještani su također suočeni s problemima kod pristupa električnoj struji, zbog čega selo još uvijek nije ugradilo prešu za maslinovo ulje. Predsjednik lokalnog vijeća Sadiq al-Khufash tvrdi da svi ovi problemi imaju uvijek jedan te isti cilj: što je više moguće otežati mještanima život kako bi ih se natjeralo da napuste selo. Ogorčen je zbog gubitka vjerodostojnosti međunarodnog prava.
„Izigrane su sve rezolucije Ujedinjenih naroda od 1947. godine do danas“, žali se. „Međunarodni sud pravde u Hagu je presudio da je Zid koji se gradi na Zapadnoj obali protuzakonit. 2004. taj je sud preporučio zaustavljanje izgradnje Zida i uklanjanje onog njegovog dijela koji je već izgrađen. No Izraelci nastavljaju graditi taj zid bez ikakvih sankcija od strane međunarodne zajednice. Kako da onda vjerujemo u međunarodnu pravdu?“
Oskudica vode glavni je problem na Zapadnoj obali
... Prema međunarodnom pravu, znatan dio vodenih resursa koje Izrael koristi za svoje potrebe, uključujući za potrebe naselja, trebao bi biti pravedno i razumno podijeljen između Izraelaca i Palestinaca.
Izraelci po glavi stanovnika koriste više od 5 puta više vode od Palestinaca na Zapadnoj obali (350 litara po osobi dnevno u Izraelu, u usporedbi sa 60 litara po osobi dnevno na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem). Palestinci na Zapadnoj obali troše 40 litara manje od minimalnog globalnog standarda koji postavlja Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).
IMMATIN
...
Iako se nalaze 17 km od Zelene linije, stanovnici Immatina svaki se dan susreću sa stvarnom granicom: onom koju im je nametnuo Zid, koji duboko ulazi na ovo područje kako bi obuhvatio 3 naselja koja okružuju selo. Ovdje se mještani, kad pokušavaju doći do svoje zemlje, suočavaju sa svojim najozbiljnijim problemom – nasiljem izraelskih kolonista.
Stabla maslina i badema važan su resurs sela Immatin. Prihod većine mještana ovisi o tim stablima, od kojih je velik dio izoliran iza bodljikave žice. Ukupno je 4000 dunuma (400 hektara) poljoprivrednog zemljišta na ovaj način odvojeno od sela. Pokušaji palestinskih poljoprivrednika da dođu do svoje zemlje često su dočekani verbalnim i fizičkim napadima izraelskih kolonista koji žive u blizini. ...
Maslinici su sada postali poprište sukoba između s jedne strane kolonista i naoružanih izraelskih vojnika i, s druge strane, mještana koji žele obrađivati i zaštititi svoju zemlju. „Moja obitelj ima polje vrlo blizu divljeg izraelskog naselja Gilat [naselje koje Izraelska vlada ne priznaje]“ tvrdi jedan od mještana. „Jedan su dan moj otac i brat sami otišli raditi na tom polju. Kad su vidjeli da dolaze kolonisti, pozvali su nas i cijelo je selo otišlo na to mjesto. Stvarno smo se bojali. Izbili su sukobi, a kolonisti su zapalili naše masline, dok su vojnici sve to promatrali. Vojnici vatrogascima nisu dopustili da ugase vatru tako dugo dok su se na tom području nalazili kolonisti. Mi smo također ostali tamo, pa je vojska kolonistima naredila da odu,“ tvrdi mještanin.
Izraelski kolonisti također upadaju u selo, u pratnji ili bez vojnika. „Ako je vojska s njima, postoje dvije mogućnosti: odlučit će da je skupina kolonista premala da bi se s nama suočila pa će ih evakuirati ili će im, ako se radi o dovoljno velikoj skupini, dopustiti da vandaliziraju selo.“
...
UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) je u prvih 10 mjeseci 2008. godine zabilježio 290 slučajeva u kojima su kolonisti napadali Palestince i njihovu imovinu. Iako to nije cjelovita brojka, ona pokazuje zabrinjavajuću pojavu, jer je taj broj prerastao ukupan broj takvih napada koje je OCHA zabilježila za svaku od protekle dvije godine. (182 napada 2006. i 243 napada 2007.) 293 Palestinaca je ranjeno, a 4 ih je ubijeno u kolonističkom nasilju u periodu između 2006. i 2008. godine. U istom je periodu u palestinskom nasilju ozlijeđeno 116, a ubijeno 10 izraelskih kolonista.
AL-KHAN AL-AHMAR
...
Često se zaboravlja da dio palestinskog naroda čini i velika beduinska zajednica. Tradicionalni način života ovih polunomada, koji se u potpunosti razlikuje od života stanovnika gradova i sela, uvelike je poremećen od 1948. do danas. Na njega izravno utječu posljedice izraelske politike neprekidne izgradnje Zida i naseljavanja.
Beduinskim su obiteljima za preživljavanje potrebne dvije stvari: izvori vode i pašnjaci za njihovu stoku. No, plemena na Zapadnoj obali imaju sve manje tih resursa. Danas 7500 pripadnika klana najvećeg plemena, arapskih Jahalina, snosi društvene i gospodarske posljedice širenja izraelskih naselja i izgradnje Zida.
Jedan logor arapskih Jahalina udaljen je samo 5 minuta od izraelskog naselja Ma'ale Adumim, između Jeruzalema i Jerihona, usred „Zone C“. Iako na ovom području ne vlada nestašica vodenih resursa i pašnjaka, beduini žive u ekstremnim životnim uvjetima. Naselja i Zid svakim danom proždiru njihov životni prostor. Pristup vodi i velikom dijelu zemlje – koji je nužan za uzgoj stoke – sada im je zabranjen. Ne primaju osnovne usluge. Postoji vodovod, ali on služi isključivo za opskrbljivanje obližnjih naselja, koja se nalaze s druge strane Zida. ...
Otimanjem vode i zemlje, naselja i Zid izravno nanose štetu beduinskom načinu života.
Raseljeni od 1948.
Palestinski su beduini nekad živjeli uglavnom u negevskoj pustinji (područje Bir As-Saba i južno od Hebrona). Neka plemena potječu iz Galileje. 1948. u Negevu je živjelo između 50 000 i 90 000 beduina. Bili su grupirani u 92 klana na prostoru od oko 11 870 000 dunuma (1 187 000 hektara). Između srpnja i studenog 1948. izraelska je novostvorena vojska najmanje 11 ovih klanova prisilno raselila s njihove zemlje. Tijekom desetljeća koja su uslijedila beduini su bili prisiljavani napuštati svoju zemlju, kojoj i danas prijeti izvlašćivanje. Neki su se klanovi naselili na Zapadnoj obali, naročito na području Jerihona, Betlehema, Hebrona i Jeruzalema, gdje su i danas žrtve prisilnog raseljavanja.
SVEUČILIŠTE AL-QUDS, ABU DIS
...
U Abu Disu, palestinskom selu koje se nadovezuje na Istočni Jeruzalem, betonski blokovi visoki 8 do 9 metara sjeku glavnu cestu koja vodi u Jeruzalem. Zid, koji onemogućava da sunce dopre do kuća i trgovina koje se nalaze u njegovom podnožju, ide duž ceste koja vodi do Sveučilišta Al-Quds i nastavlja svoj krivudavi put prema Betlehemu. Sveučilište, koje pohađa više od 9000 studenata, više se ne može širiti: bilo kakva dogradnja novih učionica ili sportskih dvorana nije moguća zbog fizičke prepreke, koja studentima ne blokira samo horizont, već i budućnost.
... „Zid ima snažan učinak na sve aspekte sveučilišnog života, kako za studente, tako i za predavače. Zid otežava praćenje predavanja, studenti se ne mogu usredotočiti, šteti društvenom životu samog Sveučilišta“ kaže Dr. Ziyad Qannam, pročelnik odjela za održivi razvoj.
Zid sada sječe sredinom glavne ceste po cijeloj njenoj duljini, a studenti moraju prevaljivati velike udaljenosti kako bi došli na predavanja, čak i u slučajevima kad žive u blizini. Put koji bi inače trajao 15-20 minuta za 2000 studenata koji dolaze iz Istočnog Jeruzalema traje oko sat i pol, ako ne uračunamo vrijeme čekanja na kontrolnim točkama...
[Abeer, studentica prava:] „... Na kontrolnim točkama vidim kako izraelski autobusi prolaze bez problema, dok naše odmah zaustavljaju i pretražuju. Svaki dan moramo izaći iz autobusa kako bi vojnici provjerili naše isprave i pregledali autobus. To je doista ponižavajuće. Otkada učenje predstavlja prijetnju Izraelcima?“
...
Studenti i predavači proživljavaju iste probleme kad putuju do sveučilišta; najprije je potrebno okupiti većinu studenata i njihovog predavača u isto vrijeme u predavaonici. Rasporedi ispita se sustavno prilagođavaju. Sveučilišni život gotovo da i ne postoji: predavanja su raspoređena jedna z drugim u razdoblju od nekoliko sati, a društvene i kulturne aktivnosti su rijetkost.
Neki su studenti unajmili sobe u Abu Disu, kako bi se prilagodili ovim problemima, no to podrazumijeva dodatni trošak za njihove obitelji, a studentima ne omogućuje da uživaju u najboljim godinama svog života zabavljajući se i upoznajući druge studente. Prostor za izražavanje slobodarskih i demokratskih ideja ograničen je sjenom Zida. Jedini prozori u vanjski svijet i dalje su virtualni: telefon, televizija ili internet.
Usama Al Risheq, koordinator kampanje protiv Zida i za pravo na obrazovanje na Sveučilištu Al-Quds:
„Počevši od primjera našeg Sveučilišta pokušavao privući pažnju svijeta na kršenje prava na obrazovanje s kojim se palestinski studenti suočavaju zbog Zida i izraelske okupacije. Sve mjere koje je poduzeo okupator, poput kontrolnih točaka i Zida, krše naše temeljno pravo na obrazovanje. Znam da mnogi ovdje misle da naši napori nemaju nikakav utjecaj na zapadno javno mnijenje. No, kao budući odvjetnici, vjerujemo u obvezu međunarodne zajednice da zaštiti naša prava. Jedan od ciljeva kampanje je također objasniti našim studentima važnost kršenja prava s kojima se suočavamo. Mi Palestinci smo se privikli na ponižavanje, pa neki od nas na to više ne obraćaju pažnju i reagiraju ravnodušno. Moramo im ukazati na činjenicu da ono čemu su podvrgnuti ni u kom slučaju nije normalno.“
INTERVJU S ALLEGROM PACHECO, IZ UN-OVOG UREDA ZA KOORDINACIJU HUMANITARNIH POSLOVA NA OKUPIRANOM PALESTINSKOM PODRUČJU (OCHA-OPT)
...
Možete li nam opisati sustav ograničavanja slobode kretanja koji je nametnut Palestincima?Da najprije pojasnimo stvari: Kad govorimo o slobodi kretanja, zapravo govorimo o višeslojnom sustavu ograničenja kojima je ograničen pristup prostoru, a ne samo mreži cesta. Sustav koji je na snazi uključuje više od 600 prepreka na cestama poput kontrolnih točki i zemljanih humaka. Također tu je i Zid: ako se njegova gradnja nastavi kako je planirano, on će biti dug 726 km, što je gotovo dvostruko dulje od Zelene linije. Prigovor putu kojim ide Zid je jednostavan: njegovih se 86% nalazi na teritoriju Zapadne obale, a ne na liniji razgraničenja iz lipnja 1967. između Izraela i okupiranog palestinskog teritorija. Zahvaljujući tome Zid odvaja Palestince jedne od drugih i od njihove zemlje.
Ove fizičke prepreke dopunjavaju administrativna ograničenja. Pri tome su izraelske vlasti više od 20% Zapadne obale proglasile „zatvorenom vojnom zonom“. Palestinci koji žele graditi na svojoj zemlji koja se nalazi u tim zonama ne mogu doći do svoje zemlje i njihove se kuće ruše. 9 posto Zapadne obale klasificirano je kao „parkovi prirode“. To možda lijepo zvuči, ali kad pogledate na kartu vidjet ćete da se te zone općenito nalaze pored vojnih zona ili u nekim slučajevima čak unutar vojnih zona. One su zapravo produžetak zona u koje Palestinci više nemaju pristup. Palestincima je također bez dozvola zabranjen pristup na oko 3 posto zemlje na kojoj su smještena naselja.
Izrael trenutno gradi mnogo tunela, obnavlja kontrolne točke i ceste. Koja je svrha ovih radova?Izrael je već sagradio 39 alternativnih cesta i 30 prolaza ispod glavnih cesta na Zapadnoj obali. Cilj je postaviti još jednu odvojenu mrežu cesta koju će koristiti Palestinci, dok će prvotna mreža cesta ostati namijenjena za uporabu izraelskih kolonista. Ova je mreža cesta za Izrael neka vrsta „kompenzacije“ kojom se nastoje riješiti neki problemi koje su prouzročili Zid, kontrolne točke i naselja. Oko 100 km prvotne mreže cesta na Zapadnoj obali već sada djelomično ili uopće nije dostupno Palestincima na nekim dijelovima gdje kretanje Palestinaca blokiraju prepreke, zidovi ili duge ograde. Izrael je obnovio i proširio nekoliko kontrolnih točaka koje se nalaze usred Zapadne obale kako bi olakšao kretanje Palestinaca kroz njih – no ova velika ulaganja u širenje kontrolnih točaka uzrok su zabrinutosti da će te kontrolne točke postati trajne.
Izraelci trenutno ulažu mnogo novca kako bi ojačali ovaj sustav. Sve se ovo događa na okupiranom području gdje bi prema međunarodnom pravu promjene uvedene od strane okupacijske sile trebale koristiti lokalnom stanovništvu. U ovom su slučaju sve velike promjene namijenjene da koriste prijevoznim i sigurnosnim potrebama izraelskih kolonista.
Što je sa sustavom izdavanja dozvola i činjenicom da se broj izdanih dozvola smanjuje?
Jedna je od naših studija, provedena prošle godine u nekoliko desetaka sela na sjeveru Zapadne obale, otkrila da oko 80% Palestinaca koji su prije odlazili na svoju zemlju s druge strane Zida nisu primili dozvole od izraelskih vlasti. Kod preostalih se 20% koji su primili dozvole često radi o starijim osobama koje više nisu u dovoljno dobroj fizičkoj formi da bi obrađivale svoja polja, dok istovremeno njihova djeca i unuci nisu dobili dozvole. Čak smo naišli na jedan primjer u kojem je dozvolu dobio Palestinac koji već 20 godina živi u Australiji.
Isti se problem javlja kod pristupa vodi i održavanja bunara. Zbog Zida su mnogi poljoprivredni izvori vode odsječeni od zemlje koju opskrbljuju, kao što je to primjer u Jayyousu. Deseci tisuća, možda stotine tisuća Palestinaca pogođeni su izgradnjom ovog Zida: izravno na mjestima koja se nalaze u njegovoj blizini, ali također i neizravno zbog fizičkih i administrativnih prepreka koje su s njime povezane, a kakve se na primjer susreću na putu u Jeruzalem.
Mogu li se Palestinci još uvijek nadati da će međunarodna pravda zaustaviti izgradnju Zida ili ga čak i ukloniti?
Prema Ujedinjenim narodima i Međunarodnom sudu pravde u Hagu glavni je problem put kojim Zid ide, a ne sama gradnja, koju Izrael smatra nužnom za zaštitu svojih građana. Međunarodna zajednica smatra da ako Izrael i dalje želi graditi zid, da on mora biti izgrađen na Zelenoj liniji, a ne na okupiranom palestinskom području.
Još uvijek nije prekasno da se promijeni tijek stvari: Zid nije dovršen. Štoviše, njegova je gradnja usporena, naizgled zbog nedostatka sredstava, prema tvrdnjama izraelskih medija. Imamo napola dovršen Zid i savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde koje poziva Izrael da prekine graditi Zid na okupiranom palestinskom teritoriju, te da ukloni onaj dio koji je već izgradio. To mišljenje podupire većina članica Opće skupštine UN-a, uključujući cijelu EU. ...
Nekoliko vijesti/linkova za Palestinu/Izrael:
Fight for survival in the West Bank
Borba za preživljavanje na Zapadnoj obali
Nova glavna cesta koja spaja Jeruzalem s ilegalnim izraelskim naseljima u Hebronu sječe zemlju koja je u vlasništvu palestinske obitelji Jaber. Obitelj Jaber tu zemlju obrađuje već 300 godina. Nekad su posjedovali 60 dunuma ( 60 000 kvadratnih metara) zemlje, no danas imaju tek 4 dunuma (4 000 kvadratnih metara) – sve ostalo konfiscirali su izraelski kolonisti. Danas se obitelj Jaber mora boriti kako bi nastavila obrađivati i tih 4 dunuma koliko im je zemlje ostalo. Svaka dva ili tri mjeseca obitelj se sukobljava s djelatnicima izraelske vodoprivrede koji, pod zaštitom izraelske vojske, uništavaju sustave za navodnjavanje rajčica na zemlji obitelji Jaber. Izraelci ne dopuštaju navodnjavanje palestinskih usjeva, iako im obitelj Jaber plaća 4 šekela (1 američki dolar) za svaki kubni metar vode. U mnogim dijelovima Zapadne obale Palestincima nije dopušteno da navodjavaju svoju zemlju, nije im dopušteno da koriste električnu energiju, grade spremnike za vodu, niti bilo kakvu drugu građevinu bez dopuštenja izraelski h vlasti do kojih je teško doći. Obitelj Jaber tvrdi da židovski kolonisti koji žive na zemlji koja je nekada pripadala toj obitelji vodu dobivaju besplatno i ne trebaju dozvolu da bi navodnjavali svoje usjeve. Hebron, koji se nalazi u blizini granice s Jordanom ima jednu od navećih zaliha podzemne vode na Zapadnoj obali. Britanska humanitarna udruga Save the children nedavno je objavila svoje istraživanje u kojem navodi da su palestinske obitelji koje žive u zonama visokog rizika, poput obitelji Jaber, sirmošnije, slabije zaštićene i ranjivije od onih koje žive u drugim dijelovima palesitnskog okupiranog područja. Prema podacima te udruge broj Palestinaca koji su zahvaljujući politici izraelskih vlasti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze prisiljeni napustiti svoje domove je u porastu. Najmanje je polovica osoba koje prema kriterijima Ujedinjenih naroda žive u zonama „visokog rizika“ i koje su razgovarale s britanskom udrugom izjavilo da su svoje domove bili prisiljeni napustiti barem jednom u razdoblju od 2000. do danas. Većina domova se na Zapadnoj obali ruši kako bi se na njihovom mjestu gradio ilegalni izraelski Zid. Druga se imovina uništava iz „administrativnih razloga“, poput neposjedovanja potrebne izraelske dozvole. Osim rušenja kuća i uskraćivanje pristupa osnovnim potrepštinama, poput vode, kanalizacije i hrane, prisiljava ranjive obitelji da u još većem broju napuste svoje domove. Međunarodno pravo zabranjuje okupacijskoj sili da mijenja demografsko stanje teritorija koji okuipra, no izraelski se kolonisti nastavljaju naseljavati na Zapadnoj obali. Njihova su naselja doprinijela raseljavanju desetaka tisuća palestinskih obitelji. Salam Kanaan, voditeljica odjela udruge Save the Children za okupirano palestinsko područje tvrdi: „Bez sigurne budućnosti, životi palestinske djece koja žive na područjima visokog rizika poput Hebrona su uništeni. Stalni strah od nemira u kombinaciji sa svakodnevnom borbom da se dođe do osnovnih potrepština kao što su hrana i voda djecu čini depresivnom i traumatiziranom. Toj je djeci hitno potrebna pomoć i zaštita.“ Atta Jaber je napomenuo da je njegova obitelj izložena svakodnevnom uznemiravanju od strane okolnih kolonista. Atta tvrdi da kolonisti stalno prijete njegovoj djeci, te da svake noći dolaze na konjima, okruže njihovu kuću i prijete im. Obitelj Jaber također tvrdi da je ovo uznemiravanje prijavila izraelskoj policiji, no da to uopće nije utjecalo na ponašanje kolonista. Pokrenuli su i parnicu protiv konfiskacije njihove zemlje koja je sada dospjela na Visoki sud, ali se obitelj boji da će na sudu izgubiti jer je sudac kojem je dodijeljen njihov slučaj i sam kolonist.
Clashes break out in Wadi Ara demolition; 5 wounded
Tijekom rušenja doma na području Wadi Ara izbili sukobi; 5 ozlijeđenih
5 je žena lakše ozlijeđeno u sukobima koji su u nedjelju (01. studenog) ujutro izbili između mještana i policijskih snaga kad su u selo Musmus ušli djelatnici izraelskog ministarstva unutarnjih poslova s policijskim pojačanjem kako bi srušili jednu građevinu za koju tvrde da je izgrađena protuzakonito jer nema potrebne građevinske dozvole. Ozlijeđene su prebačene u bolnicu u Afuli. Policija je potvrdila da je koristila sredstva za rastjerivanje gomile. Stotine policajaca ušle su u selo oko 10 sati ujutro kako bi djelatnicima ministarstva unutarnjih poslova pomogli u rušenju jedne kuće. Deseci mještana su se zabarikadirali u kući i odbili je napustiti. Policija ih je napala suzavcem i granatama za omamljivanje. Mještani tvrde da protiv policije nisu koristili silu i optužuju je za brutalnost čak i prema ženama i djeci. Također tvrde da je 90% kuća u tom selu sagrađeno bez dozvole, jer im izraelske vlasti odbijaju izdati dozvole za gradnju i da će oni nastaviti graditi tako dugo dok izraelske vlasti budu rušile. Rušenje kuće trajalo je oko jedan sat. Glasnogovornik policije je rekao da je oko 50 mještana policiju za vrijeme rušenja gađalo kamenjem.
B'Tselem: 26 October 2009: Police impersonating stone throwers assault Palestinian in East Jerusalem, beating him severely
Policija glumila izgrednike koji bacaju kamenje i napala i jako pretukla Palestinca u Istočnom Jeruzalemu
Građanin Tel Aviva, Firas al-Atrash, 09. je listopada 2009. bio u domu svojih roditelja u četvrti Ras al-Amud u Istočnom Jeruzalemu. Oko podneva, kad su završile molitve kod Brda Hrama, al Atrash je čuo glasnu buku i izašao kako bi vidio što se događa. Vani je vidio novinare i policajce kako se odmaraju pored ceste. Nakon nekog vremena je, na očev zahtjev, otišao u kuću po vodu koju je ponudio novinarima. Kad se vratio, policajci su bili otišli. Zatim je vidio skupinu od oko 6 maskiranih mladića u civilu s kamenjem u rukama. Zatražio je od njih da odu, kako ne bi izazvali nerede. Na to je jedan od njih izvadio suzavac kojim je al-Atrashu poprskao oči. Al-Atrash je u tom trenutku shvatio da su ti mladići zapravo prerušeni izraelski policajci. Odvukli su ga u jednu uličicu, bacili na zemlju i jako pretukli. Udarali su ga u glavu kamenom i nogama po cijelom tijelu. Zatim su uniformirani policajci al-Atrasha vukli po zemlji dok su mu ruke bile vezane lisicama. Zbog toga su mu spale hlače i ostao je u donjem rublju. Policajci su ga strpali u terensko vozilo i nastavili ga udarati. Zatim su ga odveli u sjedište policije u Jeruzalemu, gdje su ga, dok je on obilno krvario, ispitivali o bacanju kamenja. 2 sata nakon uhićenja, ispitivanje je završilo i policija je al-Atrasha odvela u bolnicu, gdje je ostao do slijedećeg dana. Liječnici su ustanovili da mu je slomljena ruka i nos i da su mu suzavcem ozlijeđene oči. Nakon što je otpušten iz bolnice, odveden je na sud. Znakovi premlaćivanja još su uvijek bili jasno vidljivi po njegovom tijelu, a sudac je naredio da ga fotografiraju i da se spis proslijedi Odjelu za istraživanje postupanja policije. Unatoč tome, sudac je odredio da al-Atrash treba ostati u pritvoru 2 dana. 2 dana kasnije al-Atrash je ponovo odveden na sud kako bi mu pritvor bio produljen. Ovaj je put sudac presudio da ga puste na slobodu, ali se tužitelj žalio na presudu, pa je okružni sud odlučio da al-Atrash treba provesti još 2 dana u pritvoru. Zatim ga je o bacanju kamenja na policiajce ispitivao pripadnik izraelske sigurnosne službe. 14. listopada al-Atrash je pušten uz jamčevinu. Još uvijek ima jake bolovo u predjelu trbuha. Čeka na operaciju slomljenog nosa. Odjel za istraživanje postupanja policije je B'Tselem obavijestio da je otvorena istraga ovog slučaja.
MIDEAST: Israel Divided Over 'Illegal' Children
"Migrant workers bring with them a profusion of diseases - hepatitis, measles, tuberculosis, AIDS and drug addiction: Our critics can be as sanctimonious as they like, but unless we stop the wave of migrant workers, the whole character of the State of Israel, its Jewish character, will be under threat." The resort by Israel's Interior Minister Eli Yishai to a blatant racist stereotype is the latest outburst in an increasingly heated public debate about the fate of migrant workers whose permits have been revoked because they had children while working in Israel.
Jordan Valley may be hurdle in peace talks
Izraelski dužnosnici bliski premijeru Netanyahuu smatraju da i Jordanska dolina treba ostati pod izraelskom kontrolom, zahvaljujući čemu bi palestinska država bila okružena na istoku, a Izrael bi kontrolirao granicu s Jordanom. Jordanska dolina čini oko 25 posto Zapadne obale i cijela je pod izraelskom kontrolom, a duž istočne granice prema Jordanu okružena je električnom ogradom. Za razliku od ilegalnih izraelskih naselja koje Izrael gradi u Jordanskoj dolini, čak se mala dograđivanja postojećim prenatrpanim palestinskim kućama, u kojima žive odrasla djeca palestinskih stanovnika, ruše. Ruše se i beduinski kampovi. U nekim područjima mještani od izraelske vodoprivredne mreže vodu dobivaju tek svaki četvrti dan.
Would Israel arrest a Jewish terrorist with only Arab victims?
Prije 12 godina Yaakov Teitel je priznao ubojstvo 2 Arapa. Zadržan je na ispitivanju nakon ubojstva pastira Isse Mahamre, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Kao i u slučaju brojnih drugih ubojstava i nasilja nad Palestincima, priča o pastiru iz Yatte i taksistu iz Istočnog Jeruzalema pala je u zaborav, sve dok Teitel nije napao i Židove, čime je na sebe navukao bijes javnog mnijenja, sigurnosne službe Shin Bet i izraelske policije. Palestinci danas ni ne pokušavaju prijaviti nasilje kolonista izraelskoj policiji, osim kad im u tome pomažu izraelske organizacije za ljudska prava. Najmanje je 6 slučajeva otvaranja vatre na Palestince u razdoblju između 2001. i 2002. ostalo neriješeno. Najšokantniji je bio događaj koji se dogodio u srpnju 2001, kad je muškarac sa židovskom kapicom na glavi otvorio vatru i ubio 3 člana obitelji Tamaizi, uključujući 3-mjesečno dijete. Izraelske se vlasti do današnjeg dana nisu udostojale obitelj obavijestiti o rezultatima istrage. Istraživanje izraelske udruge Yesh Din je pokazalo da 90 posto policijskih istraga slučajeva u kojima su Izraelci osumnjičeni da su počinili prekršaje protiv Palestinaca na Zapadnoj obali ostane neriješeno i zatvori se. Četvoro se kolonista 2006. sumnjičilo za premlaćivanje starijeg Palestinca puškom, nakon čega je žrtva 3 tjedna ostala u nesvjesnom stanju, no policija nije provjerila alibije dvojice osumnjičenih, a trećeg nisu ni ispitivali.
Settlers take over east Jerusalem home
Kolonisti preuzeli palestinski dom u Istočnom Jeruzalemu
Deseci kolonista zauzeli su dom jedne palestinske obitelji u Istočnom Jeruzalemu u utorak (03. studenog). Kolonisti su u dom, koji se nalazi u četvrti Sheikh Jarrah došli sa sudskim nalogom, na kojem stoji da su oni pravni vlasnici. Policija je potvrdila da je nalog važeći. Stanare četvrti i aktiviste za ljudska prava koji su prosvjedovali protiv kolonista uhitila je policija koja je došla kako bi zaštitila koloniste. Kad se prosvjed smirio palestinska je obitelj ostala u središnjem djelu kuće, dok su kolonisti zauzeli jedan dio koji je naknadno dograđen. U sudskom nalogu stoji da obitelj treba biti deložirana jer ne plaća najamninu pravnim vlasnicima kuće, ali postupak deložacije još uvijek nije pokrenut. Borba za oko 28 kuća u toj četvrti počela je okupacijom Istočnog Jeruzalema 1967. kad je Sefardski odbor predstavio dokumente koji dokazuju da je ta zemlja bila u njihovom vlasništvu prije 1948. godine. No, palestinske obitelji koje u toj četvrti žive tvrde da su te kuće njihovo vlasništvo i u tome ih podupiru jordanske vlasti. Sud je 1972. presudio da ta zemlja pripada Židovima, ali da palestinske obitelji koje već tamo žive mogu ostati u tim domovima pod uvjetom da plaćaju najamninu prvotnim vlasnicima, što je većina palestinskih obitelji odbila i one sada pokušavaju na sudu dokazati svoje vlasništvo.
US Non-Profit Bankrolled Settlement Home Of Accused Jewish Terrorist Jack Teitel
Yaakov “Jack” Teitel, a resident of the Jewish settlement outpost Shvut Rachel, was arrested by Israel's Shabak for his alleged murder of two Palestinians and planned terrorist attacks on a left-wing academic and homosexuals. Teitel, an immigrant from Florida who was granted Israeli citizenship through the country's “right of return” policy for Jews, is the second accused terrorist to emerge from Shvut Rachel. The first, Asher Weisgan, murdered five Palestinian co-workers in 2005 in an effort to derail the Gaza disengagement.
Israel creates military court for Palestinian children
Izrael osniva vojni sud za palestinsku djecu
Izraelski sudac Aharon Mishnayot najavio je osnivanje novog vojnog suda koji će se baviti isključivo izricanjem presuda palestinskoj djeci. Suđenje maloljetnicima na običnim vojnim sudovima predstavlja kršenje Konvencije o pravima djeteta, koju je Izrael ratificirao 1991. Prema podacima palestinskog ogranka organizacije za prava djeteta Defense for Children International u prosjeku godišnje na izraelskim vojnim sudovima na Zapadnoj obali bude procesuirano oko 9000 Palestinaca, uključujući oko 700 djece od kojih je nekima tek 12 godina.
Intervju s Richardom Goldstoneom
I think one of the things that disturbs me about the internal military investigation- it's now, what, seven months since the end of the war. There's only been one successful prosecution against a soldier, who stole a credit card, which is really almost fodder for cartoonists, in the plethora of alleged war crimes. But what concerns me is, in those military investigations, as far as I've read, in only one cases have the military even approached the victims in Gaza. And obviously, to have a full investigation, one needs, as you say, to hear both sides.
As'ad AbuKhalil: 'Might not right for Israel'
Israel initially relied on the US to cover up for its war crimes and the US has always come forward either in the UN or in the US congress to save Israel from condemnation and disgrace. The US has used its veto power in the UN Security Council largely for the sake of Israel. Israel has assumed, especially since the Cold War, that it can always rely on its American ally to save it from international prosecution on war crimes charges, especially in the wake of the founding of the International Criminal Court (ICC). But Israel is also aware that public opinion towards Israel has changed all over the world. Even the Turkish government (a key strategic ally for decades) had to distance itself, largely in response to public pressures. Public opinion in European countries has shifted in favour of the Palestinians, even in countries - like Germany, France, the Netherlands, Sweden and Denmark - where fanatic support for Israel has been a government policy for decades.
Israeli army chief: We will return to Gaza
Zapovjednik izraelske vojske najavljuje buduće ratne zločine nad Palestincima u Gazi
Načelnik glavnog stožera izraelske vojske, Gabi Ashkenazi je u utorak (03. studenog) u svom govoru pred vojnicima koji su upravo dovršili svoju obuku, a koji je prenosio izraelski radio najavio da će se izraelska vojska vratiti u Gazu i „boriti se“ u selima, gradovima, džamijama, bolnicama, dječjim vrtićima i školama.
“The army will return to face the places where they [Gaza militants] launch rockets which is in the most densely populated areas, [soldiers will return] to fight in the villages, cities, mosques, hospitals, kindergartens and schools because the enemies want to impose this method of fighting against Israel,” Ashkenazi said.
Palestinian workers: We're being treated like cattle
Raaya Yaron, spokeswoman for the Machsom Watch human rights group, told Ynet that "the situation there reminds me of all kinds of thing, but I can't name them – some things are still a taboo.
Kutak za obožavatelje Shimona Peresa
Imagine by Shimon Peres
Peres at artist ceremony: I can imagine Israel without Gaza, but not composers
Izraelski predsjednik tvrdi da može zamisliti Izrael bez nekih dijelova palestinskog (dakle tuđeg) teritorija koji već 42 godine ilegalno okupira, kolonizira i anektira u besramnoj suprotnosti s međunarodnim pravom. Probajte i vi: probajte npr. zamisliti Hrvatsku bez nekih dijelova slovenskog, mađarskog ili srpskog teritorija.
Dodatni linkovi:
Saudi court upholds child rapist crucifixion ruling
A Saudi court of cassation upheld a ruling to behead and crucify a 22-year-old man convicted of raping five children and leaving one of them to die in the desert, newspapers reported on Tuesday. ... International rights groups have accused the kingdom, the birthplace of Islam, of applying draconian justice, beheading murderers, rapists and drug traffickers in public. So far this year about 40 people have been executed in Saudi Arabia. In Saudi Arabia, crucifixion means tying the body of the convict to wooden beams to be displayed to the public after beheading.
