Mučenje i zlostavljanje palestinskih zarobljenika

Informacije iz članka Torture and Ill-Treatment palestinskog Udruženja za potporu zarobljenicima i zaštitu ljudskih prava Addameer koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Zlostavljanje palestinskih zatočenika od strane izraelskih vlasti je široko rasprotranjeno i sustavno i obično započinje već u trenutku uhićenja. Većina zatočenika, uključujući djecu, prijavljuju da su bili udarani, da su im upućivane prijetnje, da im je imovina protuzakonito pretraživana i konfiscirana, a obiteljski domovi uništeni. Neki također prijavljuju uporabu policijskih pasa i „zvučnih bombi“ od strane izraelske vojske tijekom uhićenja. Ponekad rodbina ili susjedi zatočenika prijavljuju da su bili korišteni kao živi štitovi. Izraelski vojnici rutinski uhićenicima ne pokazuju naloge za uhićenje.

Nakon što ih svežu i stave im poveze preko očiju, zatočenike obično ne obavještavaju o razlogu uhićenja i niti oni niti njihove obitelji nisu obavješteni o tome kamo ih odvode. Zatočenike ponekad prisiljavaju da čekaju, stojeći ili klečeći, dugo vremena prije nego ih bace na pod vojnog terenskog vozila, ponekad licem okrenute prema podu, radi transfera do istražnog centra. Za vrijeme vožnje, koja može potrajati i do nekoliko sati, zlostavljanje se nastavlja i obično popirma oblik premlaćivanja, uvreda, prijetnji i namjernog ponižavanja.

Po dolasku u istražni i pritvorni centar, zatočenika stavljaju u ćeliju, često u samicu, ili ga odmah odvode na ispitivanje. Tijekom razdoblja ispitivanja, zatočenici i zatočenice su obično podvrgnuti nekom obliku fizičkog ili psihičkog okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja. Metode zlostavljanja čija se uporaba tijekom ispitivanja najčešće prijavljuje uključuju:

Rutinske metode: onemogućavanje spavanja putem kontinuiranih i dugotrajnih ispitivanja, pretjerana uporaba lisica tijekom duljih razdoblja i stezanje lisica kako bi se zaustavio krvotok; premlaćivanje; pljuskanje; udaranje nogama; verbalno zlostavljanje i namjerno ponižavanje; zatim uporaba prijetnji upućenih zatočeniku ili nekom iz njegove ili njezine obitelji, uključujući prijetnje uhićenjem članova obitelji, prijetnje seksualnim napadom na zatočenika ili zatočenicu ili na članove njihovih obitelji, prijetnje rušenjem kuća i prijetnje ubojstvom.
Specijalne metode također poznate i kao „vojne ispitivačke tehnike“ koje se koriste u slučajevima „bombe koja otkucava“ i koje se pravdaju „nužnom obranom“: stavljanje zatočenika u bolne položaje, gdje je zatočenik nagnut prema natrag preko sjedišta stolca što uzrokuje bol u leđima ili je prisiljen stajati tijekom dugih razdoblja naslonjen na zid savijenih koljena; pritisak na različite dijelove tijela; snažno tresenje zatočenika; davljenje i drugi načini gušenja.
U ćelijama: dugotrajna razdoblja zatvaranja u samicu u malim, i često hladnim ćelijama bez prozora; onemogućavanje spavanja; uskraćivanje prava na osnovne higijenske potrepštine.

USKRAĆIVANJE PRAVA NA POŠTENO SUĐENJE I NEPOSTOJANJE ZAŠTITE TIJEKOM ISPITIVANJA

Palestinac koji je optužen pred vojnim sudovima u pritvoru može provesti 8 dana prije nego bude izveden pred suca. Za razliku od njega, izraelski državljanin u pritvoru može provesti najviše 24 sata prije nego bude izveden pred suca.

Palestinac može biti pritvoren bez optužbi, na temelju naloga vojnog suca, na početno razdoblje od do 90 dana. To se razdoblje može produljiti za još do 90 dana na zahtjev glavnog područnog pravnog savjetnika za Okupirano Palestinsko Područje, na temelju naloga vojnog prizivnog suda. Ukupno Palestinac može u svrhu ispitivanja u pritvoru provesti 180 dana. Za razliku od Palestinaca, izraelski državljani bez podizanja optužnica u pritvoru mogu biti zadržani početno na razdoblje od 30 dana, a glavni državni odvjetnik to razdoblje zatim može produljivati 3 puta na razdoblja od 15 dana.

Palestinski pritvorenik može u pritvoru provesti do 90 dana bez pristupa odvjetniku. Za razliku od toga, na izraelskim civilnim sudovima pritvorenik koje je optužen za sigurnosni prijestup može bez savjetovanja s odvjetnikom u pritvoru provesti najviše 21 dan.

UVJETI U PRITVORU SLUŽE ZA VRŠENJE PRITISKA TIJEKOM ISPITIVANJA

Okrutni uvjeti pritvora u istražnim centrima, uključujući stavljanje u samice, često se koriste kao sredstva vršenja psihičkog pritiska na zatočenika i prisiljavaju ga na priznanje, ponekad i zločina koje nije počinio. Pojedinačne ćelije, koje su često bez prozora, obično sadrže samo madrac i čučavac zbog čega ne udovoljavaju prihvatljivim higijenskim standardima. Tijekom razdoblja ispitivanja, zatočenici ne mogu komunicirati sa svojim obiteljima i uskraćen im je pristup knjigama i medijima. Jedini kontakt kojeg imaju s vanjskim svijetom je susret s odvjetnikom ili predstavnikom Međunarodnog Crvenog križa. Ponekad zatočenicima dulje vrijeme ne dopuštaju da se presvuku u čistu odjeću ili otuširaju.

U većini slučajeva svrha ovih tehnika prisile je iznuđivanje priznanja koja se zatim koriste kao primarni dokaz protiv zatočenika na njihovom suđenju na vojnim sudovima, bez obzira jesu li ili ne stvarno počinili prijestup za kojih ih se optužuje. Palestinske zatočenike tijekom ispitivanja također rutinski prisiljavaju da potpišu priznanja napisana na hebrejskom, jeziku koji malobrojni zatočenici razumiju, a što dodatno ograničava njihovo pravo na pošteno suđenje.

INSTITUCIONALNO NEKAŽNJAVANJE I NEPOSTOJANJE ODGOVORNOSTI ZA ŽRTVE MUČENJA I ZLOSTAVLJANJA

Vršenje fizičkog pritiska na zatvorenike i pritvorenike se prorijedilo otkad je izraelski Visoki sud 1999. u slučaju Javni odbor protiv mučenja u Izraelu protiv Izraelske vlade presudom donekle ograničio uporabu mučenja tijekom ispitivanja. Međutim, prema odluci suda „umjereni fizički pritisak“ je dopušten u slučaju „nužnosti obrane“ i u slučajevima „bombe koja otkucava“. Unatoč ovoj značajnoj sudskoj presudi, izraelski ispitivači i danas koriste zabranjene tehnike ispitivanja kao što je gore objašnjeno. Budući da Izrael može zakonski u pritvoru bez ikakve mogućnosti komunikacije s vanjskim svijetom pritvorenike držati tijekom razdoblja od 3 mjeseca, ispitivači Izraelske sigurnosne agencije (ISA) mogu se nekažnjeno služiti metodama mučenja.

Neprovođenje istraga protiv izraelskih vojnika

Za kriminalističku istragu pripadnika sigurnosnih snaga koji počine prijestupe na štetu Palestinaca i njihove imovine na Zapadnoj Obali, od ubojstva i zlostavljanja do pljačke, odgovorni su Glavni vojni odvjetnik, Odjel za kriminalističku istragu vojne policije i Odjel za istragu policajaca pri ministarstvu pravosuđa. Ove su agencije bile metom oštrih kritika zbog svojih istraga sumnjivaca i progona pripadnika sigurnosnih snaga optuženih da su počinili takve prijestupe. Prema organizaciji Yesh Din, tijekom Druge Intifade, 90% istraga koje je otvorio Odjel za kriminalističku istragu vojne policije zatvoreno je bez podizanja optužnica. Izraelske okupacijske snage u većini slučajeva nisu istražile ni podigle optužnice protiv vojnika upletenih u zločine na štetu palestinskih civila na Okupiranom Palestinskom Području. U Uredu glavnog vojnog odvjetnika ovu politiku opravdavaju tvrdnjom da se od početka Intifade al-Aksa, na Okupiranom Palestinskom Području vodi oružani sukob i da izraelske okupacijske snage stoga ne moraju automatski istraživati svaki napad na civile.

Neprovođenje istraga protiv pripadnika Izraelske sigurnosne agencije (ISA)

Kad se podnese prijava, istrage su tajne i vodi ih inspektor Izraelske sigurnosne agencije koji odgovara glavnom državnom odvjetniku. Glavni državni odvjetnik rutinski zatvara prijavljene slučajeve mučenja, a protiv ispitivača nikada ne budu poduzete nikakve mjere.

Nakon što se protiv nekog pripadnika Izraelske sigurnosne agencije podnese prijava, ona može biti upućena dvama različitim tijelima koja su oba odgovorna glavnom odvjetniku. Prvo tijelo je Jedinica Mavtan, odnosno Odjel za istragu policajaca pri ministarstvu pravosuđa. Prema tvrdnjama ministarstva pravosuđa, Mavtan vodi osoba koju izravno imenuje to ministarstvo. Drugo tijelo je Inspektor za pritužbe ispitanika, visoko rangirani pripadnik Izraelske sigurnosne agencije s prethodnim iskustvom u vođenju ispitivanja, koji svoje izvještaje šalje izravno u Ured glavnog odvjetnika. Iako se kroz oba ova tijela može provesti kriminalistička istraga navoda o mučenju i zlostavljanju, u praksi se pritužbe upućuju izravno inspektoru umjesto Odjelu za istragu policajaca. Prema podacima Javnog odbora protiv mučenja u Izraelu, Odjelu za istragu policije nije poslana nijedna prijava nekoliko posljednjih godina. Inspektor, i sam bivši pripadnik Izraelske sigurnosne agencije, odgovoran je za istragu svojih kolega iz Izraelske sigurnosne agencije i pritvorenika koji je podnio prijavu. Sukob interesa u ovom slučaju je očigledan i potkopava pravo pritvorenika na neovisnu i nepristranu istragu.

U Javnom odboru protiv mučenja u Izraelu tvrde da se svi navodi i pritužbe o mučenju poriču ili opravdavaju „nužnom obranom“, a niti jedna od 621 prijave podnesene od rujna 2001. do rujna 2009. nije rezultirala otvaranjem kriminalističke istrage. U nekoliko su izoliranih slučajeva primjenjene disciplinske mjere protiv pripadnika Izraelske sigurnosne agencije, no niti jedna od njih nije uključivala oštrije mjere poput novčanih kazni, otkaza ili degradiranja.

ZLOSTAVLJANJE U ZATVORIMA: KAŽNJAVANJE PALESTINSKIH PRITVORENIKA I ZATVORENIKA:

Izraelska zatvorska služba zarobljenike oštro kažnjava za štrajkove, prosvjede ili neposluh, poput nepojavljivanja zarobljenika na jutarnjem ili večernjem prozivanju ili njihovog protivnjenja pretraživanju. Kazne uključuju:
-- zabranu kupovine u zatvorskoj kantini i primanja novčanih iznosa tijekom razdoblja od 6 mjeseci;
-- stavljanje u samicu na duga razdoblja kao oblik „disciplinske kazne“;
-- kolektivno kažnjavanje zbog prijestupa pojedinačnog zarobljenika;
-- konfiskaciju osobnih stvari, uključujući elektronske uređaje;
-- onemogućavanje zatočenicima da nastave svoje obrazovanje;
-- isključivanje vode i struje;
-- zamrzavanje posebnih računa zatočenika za kupovinu u zatvorskoj kantini;
-- provaljivanje u sobe i pucanje u zrak;
-- provođenje kasnih pretresa;
-- novčane kazne;
-- onemogućavanje zatočenicima da petkom mole u skupini;
-- uskraćivanje posjeta članova obitelji tijekom duljih razdoblja.


Izvor i više informacija: Torture and Ill-Treatment


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
BDS is a necessary, ethical response to a brutal occupation worsened by 20 years of Oslo
His major objection to BDS is that he thinks it seeks the destruction of Israel, an argument that rests on one of the campaign's demands — the right of return (the others are ending the occupation, dismantling the wall, and full equality for Palestinian citizens of Israel). In fact, the equation of the right of return with the destruction of Israel is as emotionally overwrought as it is misleading. There is general agreement among historians, including Israelis, that approximately seven hundred and fifty thousand Palestinians were expelled from their homes. International law gives them an indisputable right to return. That is the starting point of any discussion. Does that mean ending state policies that are anti-democratic, and insisting on a state based on equal rights for all — principles on which presumably all of us agree? Yes, that's what it means. There are lots of possibilities for what that might look like, and no shortage of creative minds and committed people to make that happen. But, unless one wants to ignore history or international law or fairness/justice, the starting point is the right of return.
Read more...

PHOTO ESSAY: A sprawling desert prison, for thousands of refugees
There are some 60,000 African asylum seekers in Israel, most of them from Eritrea and Sudan. Many of them survived atrocities not only in their countries of origin but also on the way. Especially notorious is the situation in the Sinai Peninsula, where refugees are subject, for ransom, to kidnapping, torture, rape, and murder. Those who arrive in Israel are the strongest and the luckiest. Despite having signed 1951 Refugee Convention, Israel doesn't review the asylum claims of Eritreans and Sudanese, and doesn't grant them residency rights. The government has extended group status to all Sudanese and Eritreans, which protects them from deportation, but doesn't give them the right to work or to any other social services in Israel. Israeli politicians have pledged a tougher approach to the refugees, as a means of deterring others from attempting to cross the border to Israel. Early this year, the Knesset passed the amendment to the Prevention of Infiltration law, which sanctions the detention of everyone who enters Israeli illegally, including minors, for a minimum of three years. A person from an enemy state (for example, anyone from Sudan) can be imprisoned indefinitely. The construction of the prison camps is intended to enable the implementation of the anti-infiltration law.
Read more...

Did Abbas abuse his powers in restricting election to West Bank?
For the first time since 2005, the Palestinian Central Elections Commission recently gave the green light for local elections. As a result, some voters went to the polls on 20 October to decide who should sit on 245 village councils, 98 municipal councils and 10 local councils — solely in the occupied West Bank. One of the major political parties, Hamas, boycotted the whole event. The election process was marred by a lack of real competition, with only half of the 500,000 registered Palestinians (out of the West Bank population of two million) voting. In 181 localities only one electoral list was submitted, meaning that they were automatically voted in. The limited competition that did occur was between the Fatah party, leftist parties and former Fatah members who formed their own independent electoral list after breaking away from the main party due to internal problems. The results show that the main party, Fatah, backed by de facto Palestinian Authority President Mahmoud Abbas, only won two-fifths of the total 1,051 seats. “Independent” candidates — often former Fatah party members — won in most of the major West Bank cities such as Nablus, Ramallah and Bethlehem, with the leftist parties winning 20 percent of the seats.
Read more...

Diplomats say US-backed Mideast nuclear talks called off over Arab-Israeli rifts
While Syria's civil war, nuclear tensions with Iran and other Mideast frictions will be cited as the official reason for the cancellation, one of the diplomats acknowledged that the decision is mainly being taken because Israel has decided not to attend. The diplomat — from a Western nation sympathetic to Israel— said Arab countries have refused to budge from positions that made it impossible for the Jewish state to participate. Israel has long said that a full Arab-Israeli peace plan must precede any creation of a Mideast zone free of weapons of mass destruction. The region's Muslim neighbors in turn have asserted that Israel's undeclared nuclear arsenal presents the greatest threat to peace in the region. They insist that Israel declare its arsenal and join the NPT as part of any peace talks.
Read more...

Podcast: Case against the Holy Land Five "a co-production with the government of Israel"
Nobody, not the defense, and not the judge, knew the identity of this witness who was allowed to testify. And really what that means is that there could be no effective cross-examination. If I don't know your name, and I don't know who you are, I can't research you. I can't find out if what you're saying is true or not. It renders the right of cross-examination and confrontation meaningless. And this was the heart of our appeal to the Court. It is unprecedented in American jurisprudence that an expert has been allowed to testify anonymously. I also want to say that really, in the Holy Land Foundation case, in my view anyway, I believe that Islam was criminalized. That the religion was criminalized at its heart. This case was about charity. It was about zakat. And the government conceded in this case that every penny that the Holy Land Foundation raised went to the needy. Not a nickel went to buy a bullet, a gun, or a weapon of any sort. But the United States government decided it didn't like the way it went to the needy — meaning that the donations were funneled through on-the-ground zakat committees to the needy. And these were zakat committees that were used by our government. USAID, the United Nations and NGOs had used these very same zakat committees. But in this case, which we concluded was a co-production with the government of Israel against these Palestinian men, it lacked all legal precedent and common sense.
Read more...

PA sets U.N. vote on upgrading status
Palestinska samouprava ovaj mjesec traži unaprjeđenje svog statusa u UN-u (13. studeni 2012)
Palestinska samouprava će ovaj mjesec ponovo od UN-a zatražiti priznanje palestinske države. Opća skupština UN-a 29. studenog bi trebala većinom glasova unaprijediti status Palestinske samouprave u status „države promatrača“ nečlanice. Izrael i SAD protive se tom potezu i zaprijetili su Palestinskoj samoupravi ekonomskim sankcijama, s time da bi Izrael mogao neisplatiti novac od poreza koji naplaćuje za Palestinsku samoupravu. Unatoč tome Palestinci ne odustaju od svoje namjere i uvjereni su da će dobiti većinu glasova u Općoj skupštini. Cilj ovog poteza je navodno pridobijanje međunarodne podrške za rješenje sukoba stvaranjem 2 države, uključujući palestinsku državu na Zapadnoj Obali i u Pojasu Gaze s Istočnim Jeruzalemom kao njenim glavnim gradom. Palestinci se nadaju da će pozitivan ishod glasanja u UN-u pritisnuti Izrael da počne ozbiljno pregovarati, no uglavnom se smatra da se radi o simboličnoj promjeni jer puno članstvo u UN-u može dodijeliti samo Vijeće sigurnosti UN-a. Ipak, status „države promatrača“ nečlanice povećat će prava Palestinske samouprave da se priključi UN-ovim i međunarodnim tijelima, a moguće i da progoni izraelske dužnosnike na Međunarodnom kaznenom sudu u Nizozemskoj.
Read more...

Israeli who revealed “medieval-style” torture of Palestinians faces virulent backlash
Izraelac koji je objavio opis mučenja Palestinaca tijekom 1. Intifade izložen žestokim verbalnim napadima (13. studeni 2012)
Izraelac Yuval Lev (44) na svojoj je Facebook stranici 8. studenog 2012. na hebrejskom objavio svoje svjedočanstvo o mučenju Palestinaca u „srednjovjekovnom stilu“ kojem je svjedočio dok je služio u izraelskoj vojsci na okupiranoj Zapadnoj Obali tijekom Prve Intifade, nakon čega je izložen poplavi govora mržnje, uvreda, pa i nasilnim prijetnjama od strane izraelskih komentatora. Evo isječka iz Levovog svjedočanstva: „Objašnjeno nam je da se radi o „hard core“ istražnoj ustanovi, namijenjenoj najopasnijim Arapima na teritoriju, no ništa nas nije moglo pripremiti za ono što smo vidjeli u tom podrumu. Bez pretjerivanja i bez imalo namjere da budem melodramatičan: ustanova u koju smo došli nalikovala je srednjovjekovnom mučilištu. Dugi, uski hodnik, bijele fluorescentne žarulje i smrad zraka iz bunkera, na lijevoj strani red prostorija za ispitivanje iz kojih se neprekidno čuju povici ispitivača i krikovi ispitanika, na desnoj strani, duž sivog betonskog zida, stoji red „pritvorenika“, stoje i čekaju da dođe red na njihovo ispitivanje. Noge su im okovane, ruke vezane na leđima, preko glava imaju jutene vreće, stoje u potpunoj tišini. Nadrealno poput filma o inkviziciji. Na kraju hodnika, na nekoj vrsti ogromne metalne mreže, jedan pritvorenik visi na lisicama poput Isusa na križu, ruke su mu podignute i raširene, na glavi mu je vreća, stenje od boli, a vojnik urla na njega i tuče ga kundakom svoje puške. [„]Ovo smeće se drznulo leći na pod kao da je u nekom hotelu[!“] vičući je objasnio vojnik kojeg sam trebao smijeniti na straži. Bilo je zabranjeno sjediti, a ležanje je bilo potpuno zabranjeno, a kad bi pritvorenici pali na pod nakon višesatnog ili višednevnog stajanja (smijao se) [„]razbiješ ih na komadiće. Jesi shvatio?[„] Nisam odgovorio, no on ih je prestao udarati. Zrak je bio zagušljiv i smrdio po urinu. Ne samo da ispitanicima nisu davali vode i hrane ili da odu na WC, već im nisu dopuštali ni da spavaju, danima bez prekida, dok čekaju na ispitivanja. A kad bi se pomokrili po sebi ili zaspali stojećki, od iscrpljenosti, okrutno bi ih pretukli. Sjećam se kako je jednom jedan od vojnika zgrabio ispitanika koji se pomokrio po sebi, bacio ga na pod i pritvorenikovu glavu i kosu trljao u lokvu urina na podu. Svako malo neka od vrata bi se otvorila, a jedan ili dvojica ispitivača izvukli bi iz bijele prostorije neku slomljenu osobu, pretučenu i isprebijanu, i bacili je u hodnik. Mi smo joj morali ponovo staviti okove na noge, staviti joj vreću na glavu i postaviti je pored betonskog zida da beskonačno dugo čeka na slijedeći dio svog ispitivanja. Ispitivači nisu razgovarali s nama vojnicima, niti o dobrim niti o lošim stvarima, ali jednom je jedan od njih vikao na mene jer sam se usudio dopustiti ljudima koji su čekali na ispitivanje da se naslone na zid dok stoje. Nekoliko dana kasnije neki su nas ljudi zamijenili. Budući da se naša pukovnija do tada već vratila u Izrael, odvezli su nas preko Zelene linije i ukrcali nas u autobus za Dimonu. Nismo razgovarali o onome što smo vidjeli, uopće nismo razgovarali, tijekom cijele vožnje; a čak i kad smo stigli u bazu, ostatku naših prijatelja nismo govorili o tome što se točno tamo dogodilo. Što se mene tiče, ovo je prvi put da o ovome progovaram. Zašto sada i zašto uopće o tome govoriti? Ne znam točno. Ono što znam je da su mnogi poput mene vidjeli ovakva ili slična užasna djela i u njima sudjelovali, djelom ili propustom. Nema načina da se opravda ovakvo postupanje prema drugim ljudskim bićima, tko god ona bila, iz bilo kojeg razloga. Čak i ako u okolnostima tog vremena naše ponašanje nije bilo smatrano zločinačkim, prema pravnim definicijama zločina, nimalo ne dvojim da smo počinili zločine i zgriješili, protiv njih i protiv nas samih, kao ljudskih bića i kao društva.“
Read more...

The Story Behind the Photo: Journalist’s 11-month-old Son Killed in Gaza Strikes
U izraelskim napadima na Gazu ubijen 11-mjesečni sin BBC-evog novinara (15. studeni 2012)
U izraelskim zračnim udarima na Pojas Gaze u srijedu (14. studenog) ubijen je 11-mjesečni Omar, sin BBC-evog novinara Jihada Misharawija. Izraelski je projektil pogodio Misharawijevu kuću u jednoj stambenoj četvrti u Gazi, a u napadu je ubijena i njegova šogorica, dok mu je brat ranjen. Misharawi tvrdi kako u trenutku kad je projektil pao na kuću na tom području nije bilo nikakvih oružanih sukoba.
Read more...

Norman Finkelstein Says Netanyahu Is "A Maniac" (video)

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 7. dio: Lišavanje slobode Palestinaca tijekom izraelskih vojnih operacija

(str. 300-309)

XV. LIŠAVANJE SLOBODE: PALESTINCI IZ GAZE ZATOČENI TIJEKOM IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA OD 27. PROSINCA 2008. DO 18. SIJEČNJA 2009.

1103. Prema podacima koje je primila Misija, stotine su stanovnika Gaze, uključujući žene i djecu, bile zatočene od strane izraelskih oružanih snaga tijekom vojnih operacija. Točan broj zatočenih nije poznat. Neke su satima ili danima držali u domovima, druge u zgradama ili pješčanim jamama u Pojasu Gaze; druge su pak odveli u zatočeništvo u Izrael, bilo odmah ili nakon početnog razdoblja zatočeništva u Pojasu Gaze. Određen broj osoba držan je u vojnim bazama (npr. Sde Teiman), drugi su držani u zatvoru, a neki oslobođeni zatočenici ne znaju gdje su bili zatočeni. Neki zatočenici prijavili su zlostavljanje tijekom zatočeništva, uključujući premlaćivanje, i držanje u nehigijenskim uvjetima, bez ikakvih ili s neadekvatnim hranom ili zahodskim prostorijama. Neke osobe koje su oslobođene prijavile su da su ih koristili kao ljudske štitove tijekom zatočeništva, na primjer, da su ih prisiljavali da hodaju ispred vojnika i da ulaze u zgrade prije nego što će u njih ući vojnici.

1104. 28. siječnja 2009. 7 se izraelskih organizacija za ljudska prava obratilo izraelskom vojnom sucu -glavnom odvjetniku i glavnom državnom odvjetniku, u vezi „groznih uvjeta u kojima su držani Palestinci uhićeni tijekom borbi u Gazi i ponižavajućeg i nečovječnog postupanja kojem su bili izloženi od trenutka uhićenja do prebačaja u pritvor Izraelske zatvorske službe.“

1105. Broj zatočenika koji je na kraju odveden u izraelske zatvore procjenjuje se na oko 100. Neki od njih kasnije su oslobođeni. Obiteljima i odvjetnicima ponekad je bilo potrebno i nekoliko tjedana da saznaju da su njihovi najmiliji ili klijenti zatočeni. Neki su odvjetnici tvrdili da Izrael namjerno nije otkrio broj zatočenika, čak ni Međunarodnom Crvenom križu. Organizacija za ljudska prava Adalah podnijela je zahtjev vladi na temelju prava na slobodu informacija, no do vremena pisanja ovog izvještaja odgovor još uvijek nije primila. S vremenom je Izraelska zatvorska služba oslobodila mnoge zatočenike, ali Misija nije u poziciji da utvrdi njihov točan broj.

1106. Odvjetnik nevladine organizacije PCATI, koja se bori protiv mučenja u Izraelu, g. Bader, koji je govorio pred Misijom na javnom saslušanju u Ženevi, intervjuirao je nekoliko zatočenika u izraelskim zatvorima i prepričao njihova svjedočanstva. Ona uključuju priče zarobljenika koji su rekli da su bili korišteni kao ljudski štitovi i da su ih držali u pješčanim jamama.

1107. Misija je intervjuirala nekoliko osoba koje su izraelske oružane snage zatočile na dulje vremenske periode tijekom vojnih operacija u Gazi i nakon njih. Tijekom tog zatočeništva u nekim su ih slučajevima držali bez suđenja ili poštivanja temeljnih jamstava pravičnog postupka, te ih mentalno i fizički zlostavljali. Misija je također preslušala izravna svjedočanstva pravnih predstavnika nekoliko osoba koje su u to doba bile zatočene, uključujući neke koji se gore spominju. Štoviše, Misija je vladi Izraela uputila pitanja u vezi broja osoba iz Gaze koje su zatočene u Izraelu tijekom vojnih operacija i trajanja njihovog zatočeništva, uključujući koliko ih je ostalo u pritvoru. Misija je pitala koliko je osoba zatočenih u Gazi optuženo da su bile „nezakoniti borci“ i na kojoj osnovi, kolikima je suđeno i koja su im jamstva pravičnog postupka bila osigurana. Misija nije primila nikakav odgovor na ova pitanja.

A. Pješčane jame u Al-Atatri

1108. Al-Atatra se nalazi 10 kilometara sjeverno od grada Gaze, zapadno od Beit Lahije i 3 do 4 kilometra južno od Zelene linije. Ta je četvrt pretežito poljoprivredna, s voćnjacima naranči i limuna. Ujutro 5. siječnja pretrpjela je teško zračno bombardiranje, nakon kojeg je uslijedila kopnena invazija izraelskih snaga. Misija se sastala sa 6 ljudi, članova iste šire obitelji i mještanima al-Atatre, od kojih su 3 bili izravni svjedoci i žrtve događaja koji su se dogodili po neprijateljskom ulasku kopnenih snaga. Njihova su svjedočanstva potvrdile još 3 osobe, također mještani al-Atatre, čije je iskaze Misiji dostavila jedna nevladina organizacija.

1109. Ujutro 5. siječnja, kratko nakon što su počele kopnene operacije, oko 40 izraelskih vojnika je provalilo u nekoliko domova, uključujući dom AD/01, koji je Misiji opisao kako je 65 osoba, od kojih su neke u rukama držale bijele zastave, bilo natjerano da se okupe na ulici. Vojnici su odvojili muškarce od žena. Muškarce su natjerali da se poredaju uz jedan zid i skinu u donje rublje. AD/01 je izjavio da je bilo kakav pokušaj opiranja vojnicima rješavan uporabom fizičke sile koja je rezultirala ozljedama.

1110. Oko 20 minuta kasnije, odvedeni su u kuću u vlasništvu g. Khalila Misbaha Attara, gdje su u zatočeništvu proveli 1 dan. Muškarci su još uvijek bili odvojeni od žena. Kuća je tog jutra pogođena s nekoliko projektila i bila je teško oštećena. Svjedoci su Misiji rekli da su kuću u to vrijeme izraelske oružane snage koristile kao vojnu bazu i snajperski položaj.

1111. Oko 22 sata svim su muškarcima ruke straga vezane plastičnim lisicama, a preko očiju im je stavljen povez. Muškarci, 11 žena i najmanje 7 djece mlađe od 14 godina pješice su odvedeni u al-Kaklouk, južno od Američke škole, na udaljenosti od 1 do 2 kilometra. Mnogi su muškarci ostali u donjem rublju, izloženi oštrim zimskim vremenskim prilikama. Al-Kaklouk se nalazi vrlo blizu topničkih i tenkovskih položaja izraelske vojske, a dok su zatočenike držali na tom mjestu najmanje je jedan tenk učestalo otvarao vatru.

1112. AD/01 je Misiji rekao da su, po dolasku u al-Kaklouk, svima naredili da se spuste u rovove, koje su iskopali kako bi napravili jamu okruženu pješčanim zidom, visokim oko 3 metra. Bilo je 3 takvih jama, a svaka je bila okružena bodljikavom žicom. Procjenjuje se da je svaka od njih pokrivala područje od oko 7000 kvadratnih metara („6 ili 7 dunuma“). AD/01 je opisao kako su bili poredani u kolone jedan za drugim, a ne zbijeni svi zajedno, i držani u tim jamama, na otvorenom i izloženi hladnim temperaturama 3 dana (do 8. siječnja). U svakoj je jami bilo smješteno otprilike 20 ljudi. Prisilili su ih da sjede u napornim položajima, na koljenima i nagnuti prema naprijed s glavom prema dolje. Bili su pod nadzorom vojnika i nije im bilo dopušteno da međusobno komuniciraju. Nisu imali pristup hrani ni vodi prvog dana zatočeništva, a drugi i treći dan svaki je zatočenik dobio gutljaj vode i 1 maslinu (6. i 7. siječnja). Imali su ograničen pristup zahodskim prostorijama. Muškarci su morali čekati 2 do 3 sata nakon što su zatražili da odu na WC kako bi im dopustili da izađu iz jama da bi se olakšali, a ponekad im je bilo dopušteno da u tu svrhu i skinu poveze s očiju. Nekima su rekli neka nuždu vrše u jamama, iza malog pješčanog humka. Rekli su da je kulturološki ženama bilo preteško tražiti dopuštenje da odu na WC i da ga one stoga nisu ni tražile.

1113. AD/01 tvrdi da su se neki tenkovi nalazili u jami, najmanje jedan na njenom istočnom kraju. Za vrijeme dok su se ljudi nalazili u jami, tenk koji je bio okrenut prema unutrašnjosti svaki je dan povremeno otvarao vatru na kuće na suprotnoj strani ulice.

1114. AD/01B i AD/01C su prepričali kako su 8. siječnja žene i djeca oslobođeni i da im je rečeno neka idu u Jabaliyu. Muškarci su prebačeni u vojne barake u blizini sjeverne granice, barake Izokim. U barakama Izokim, zatočene su muškarce također držali u jamama, ali manjim od onih u al-Kaklouku. Slično kao i u al-Kaklouku, i dalje su bili izloženi hladnoj temperaturi, kiši i stalnom zvuku tenka koji se kretao iznad njih. Svjedoci su Misiji opisali svoje iskustvo neprekidne i dugotrajne izloženosti zvuku kretanja tenka tvrdeći da je on na njih djelovao dezorijentirajuće i izazvao osjećaje ništavosti, izoliranosti, bespomoćnosti i beznadnog straha.

1115. Muškarci su s lisicama na rukama i u donjem rublju preko noći držani u barakama Izokim. Povremeno su ih ispitivali, većinom o detaljima o i lokacijama raketa Qassam, tunela i Hamasovih parlamentarnih zastupnika. Prema izjavama koje su zatočeni dali Misiji, tijekom ispitivanja su ih tukli i prijetili im smrću te da će ih pregaziti tenkovima. Misija primjećuje da su priroda i vrsta pitanja cijelo vrijeme ispitivanja u različitim pritvornim ustanovama ostali isti.

1116. 9. siječnja muškarce su odveli u zatvor u Izraelu, koji je jedan od svjedoka prepoznao kao zatvor u Negevu. Tamo su ih držali do 12. siječnja. Bili su zatvoreni u jednom dijelu zatvora, naizmjence u izolaciji i u zajedničkim ćelijama. Bili su izloženi strogom ispitivanju, često od strane 2 osoba koje su bile obučene u civilnu odjeću. Ispitivanje je bilo usredotočeno na Hamasove tunele i oružje, te na lokaciju na kojoj se nalazi Gilad Shalit.

1117. AD/01B i AD/01C su ispričali kako su im noge plastičnim trakama bile vezane za stolac i kako su ih ispitivali u nekoliko navrata. AD/01B je izjavio da su ga natjerali da se tijekom ispitivanja skine do gola. Držali su ga u samici u koju je tijekom dana povremeno ulazio 1 vojnik. Vojnik bi zalupio vratima kad bi ih otvarao i zatvarao, a AD/01B je bio izložen ekstremno niskim temperaturama. AD/01C je izjavio da je tijekom prvog ispitivanja bio izložen verbalnim prijetnjama, a da su mu tijekom slijedećih 2 ispitivanja stavili povez preko očiju i tukli ga. Natjerali su ga da stoji okrenut prema zidu i nekoliko su puta njegovim licem udarili o zid, te ga potom teško pretukli (udarali nogama i rukama) po leđima i stražnjici.

1118. Zatočenici su tražili da im daju odjeću, no njihovi su zahtjevi odbijeni. Tijekom ispitivanja zatočenici su obaviješteni da ih smatraju „nezakonitim borcima“ i da nemaju zaštitu Ženevskih konvencija. Imali su ograničen pristup hrani i vodi, te sanitarnim prostorijama. Jutarnji im se obrok sastojao od komadića kruha s malo marmelade. Večernji obrok se sastojao od trulih sardina i sira na pljesnivom kruhu i nisu ga dobivali svake večeri.

1119. AD/01C je opisao kako je tijekom svog zatočeništva, i dok je bio skinut do gola i vezan bio ispunjen osjećajima napuštenosti, očaja, gušenja i izoliranosti. Još uvijek osjeća neugodu na mjestima po kojima su ga tukli i ne može udobno sjediti ni spavati.

1120. AD/01C je izjavio da je za vrijeme dok se nalazio u zatvoru u Negevu, dovedena još jedna dodatna skupina zatočenika. Njih su držali odvojeno u drugom dijelu zatvora. Točan broj zatočenika u drugoj skupini nije poznat, no AD/01C je Misiji rekao da je ta skupina bila malobrojnija.

1121. 12. siječnja 9 su osoba, uključujući svjedoke, stavljeni povezi preko očiju, lisice na ruke i prebačeni su na granicu kod mjesta Erez. AD/01 je Misiji opisao kako su u Erezu bili podvrgnuti oštrom ispitivanju i natjerani da se u potpunosti skinu. Nekoliko sati kasnije naredili su im da trče u Gazu, gledaju ravno pred sebe i ne okreću se.

1122. AD/01 je izjavio da je svih 65 zatočenika iz prvotne skupine koji su odvedeni iz al-Atatre u Izrael na kraju oslobođeno. Neki su članovi njegove obitelji zatočeni kasnije, ali oni se nisu nalazili u toj prvoj grupi od 65 ljudi. U vrijeme pisanja ovog izvještaja, 3 osobe iz te skupine još su uvijek bile zatvorene u različitim pritvornim ustanovama Izraelske zatvorske službe. Nepoznat broj osoba koje su optužene da su nezakoniti borci i pripadnici brigada al-Qassam još je uvijek u zatvoru. Prvo saslušanje trebalo se održati u kolovozu 2009. u Izraelu (točan datum nije poznat).

B. Zatočeništvo i zlostavljanje AD/02

1123. Misija je 1. srpnja 2009. intervjuirala AD/02. On je stanovnik mjesta Beit Lahija i poduzetnik. Zatočen je 4. siječnja 2009. na oko 85 dana. U tom je razdoblju bio zatvoren u zatvorima u Beershebi i Negevu, nakon što je bio zatočen na lokacijama koje su identificirane kao vojni položaji. Bio je psihički i fizički zlostavljan. Izveden je pred nešto što je nalikovalo kaznenom sudu, no točna priroda postupka i njegovi rezultati mu nikada nisu objašnjeni. Oslobođen je bez obrazloženja i vraćen na granični prijelaz Erez gdje mu je naređeno da se vrati u Gazu.

1124. Do 3. siječnja AD/02 i njegova šira obitelj, koja broji oko 200 članova, okupili su se u Beit Lahiji zbog napada koji su se odvijali na tom području. Oko 3 sata ujutro 4. siječnja izraelska je vojska ušla na to područje pucajući. Vojnici su svima naredili da izađu iz kuće i odvojili muškarce od žena i djece. Odabrali su 15 muškaraca, bez da su nastojali saznati njihova imena. Ženama i djeci je naređeno da krenu prema jugu. AD/02 je prepričao kako je 15 muškaraca, među kojima se i sam nalazio, odvojeno od ostalih muškaraca i kako su im stavljeni povezi preko očiju i plastične lisice na ruke. Pješice su odvedeni na jedan prostor na otvorenom pola kilometra dalje. Sat kasnije odvedeni su u jednu kuću u kojoj im se pridružilo 54 ili 55 drugih osoba, koje su izgleda također imale poveze preko očiju.

1125. AD/02 je opisao kako su ih ispitivali u jednoj odvojenoj prostoriji, pojedinačno, a povremeno i u grupama od po 2 ili 3. Izjavio je da su neke, no ne i njega, tukli tijekom ispitivanja i da su ih tjerali da se spuštaju u rovove ili jame, koji su bili iskopani u zemlji izvan kuće. Ti su rovovi i jame bili dovoljno veliki da u njih stane 1 osoba. U jamama su ih držali po nekoliko sati u komadu, s lisicama na rukama i povezima preko očiju, bez pristupa zahodu.

1126. Kasnije te noći, u kuću je dovedeno još 15 osoba – 4 žene i najmanje 11 djece. Preko noći su ih držali zatvorene u hodniku pred sobom u kojoj su bili zatočeni muškarci. Slijedećeg jutra, 4. siječnja, muškarce, žene i djecu su odveli iz kuće na jedan prostor na otvorenom. Muškarci su i dalje imali poveze preko očiju i lisice na rukama. AD/02 je izjavio da je taj prostor na otvorenom bio vojni položaj s mnogo tenkova i vojnika. Svima im je naređeno da sjednu usred tog praznog prostora. Zatim je oko njih postavljena bodljikava žica. Unutar te su bodljikave ograde sjedili cijeli dan i cijelu noć u neposrednoj blizini kretanja i zvuka vojnih tenkova.

1127. AD/02 je izjavio da je 18 do 20 drugih muškaraca tijekom noći držano u jednom otvorenom kamionu, gdje su bili izloženi hladnoći i kiši. AD/02 je to saznao iz razgovora s nekim od tih muškaraca slijedećeg jutra.

1128. 5. siječnja, skupina od 18 do 20 muškaraca, koja nije uključivala AD/02, odvedena je s vojnog položaja na nepoznatu lokaciju. AD/02 i 35 drugih osoba odvedeni su na područje za koje je on rekao da se nalazi sjeverno od grada Gaze i u Izraelu. Ostali su s lisicama na rukama i povezima preko očiju sat i pol. Tada je izvršena prozivka, skinuti su im povezi s očiju i ispitala ih je osoba koja se predstavila kao časnik obavještajne službe. Ubrzo nakon toga, AD/02 i nekoliko drugih (točan broj nije poznat) intervjuirala je skupina ljudi koji su se predstavili kao dio televizijske ekipe. AD/02 ne zna ime ni pojedinosti o tom televizijskom kanalu. Zatim su ih odveli na otvoreno, gdje su cijelu večer ostali izloženi kiši i hladnoći. Kasnije te noći (5. na 6. siječnja) stavljeni su im povezi preko očiju i vezani su lancima, te odvedeni na lokaciju za koju je AD/02 kasnije saznao da je zatvorska ustanova u Beershebi. Nekoliko sati kasnije, u zoru, skinuli su im poveze s očiju i lisice s ruku.

1129. AD/02 je prepričao da je osjećao ekstremnu bol jer je lisicama bio vrlo čvrsto vezan, što je dodatno pojačalo bol koju su prouzrokovale ranije ozljede na njegovim šakama i ručnim zglobovima. AD/02 je ranije u životu zadobio ozbiljne opekline, a ožiljci na njegovim šakama i rukama vidljivi su. Postoji trajno oštećenje živaca na njegovom kožnom tkivu koje uzrokuje znatnu bol po hladnom vremenu. Vojnici su mu tijekom ispitivanja skinuli njegove rukavice i izložili njegove šake ekstremnoj hladnoći. Vojnici se u nekoliko navrata prije nego je stigao u Beershebu nisu obazirali na njegove zahtjeve za liječničkom pomoći. U Beershebi mu je omogućen pristup liječniku. No, on mu je dao samo neljekoviti losion.

1130. AD/02 je izjavio da je u Beershebi bio zatočen oko tjedan dana. Naizmjence su ga držali u izolaciji i u dvorištu s nekoliko drugih zatočenika. Jednom prilikom, stavljen mu je povez preko očiju, lisice na ruke i lanci nakon čega su ga oko 2 sata ispitivale 3 osobe. Bio je verbalno zlostavljan i premlaćen tijekom ispitivanja, povlačili su ga za kosu i udarali nogama, dok je jedan od ispitivača pokušavao gurnuti svoje čizme kroz petlju lisica koje su mu bile vezane oko ručnih zglobova.

1131. 13. siječnja ili negdje oko tog datuma, nakon što ga je ispitivala jedna osoba u civilnoj odjeći, AD/02 je stavljen povez preko očiju i lisice na ruke i odveden je u zatvor u Negevu. Tamo je ostao do kraja ožujka. Za to su ga vrijeme najmanje 10 puta prebacivali iz jedne ćelije u drugu.

1132. Po dolasku su mu skinute lisice i odveden je na odjel koji se sastojao od ćelija za po jednog muškarca sa željeznim vratima i bez prozora. Svaka je ćelija sadržavala po jednu željeznu klupu. 2 sata kasnije stavili su mu povez preko očiju i odveden je u prostoriju za ispitivanje, gdje su ga skinuli i natjerali da sam i gol stoji gotovo sat vremena prije nego su mu vratili odjeću, stavili lisice na ruke i vezali ga lancima. 4 su ga osobe odvele u jednu drugu prostoriju, gdje su ga tukli kundakom puške i nekoliko puta udarili nogama i rukama. Premlaćivanje je trajalo oko 30 minuta. Zatim su ga u toj prostoriji ostavili samog oko 2 sata. Potom su ga odveli u veliki zajednički prostor koji su vojnici nazvali „šatori“. Postojalo je 6 ili 8 takvih prostora ili šatora po cijelom zatvoru.

1133. AD/02 je izjavio da nije mogao stajati zbog teških ozljeda koje je zadobio tijekom premlaćivanja i da su ga morali odnijeti u šatore. Odveli su ga liječniku, dobio je neke lijekove i dopušteno mu je da se otušira. AD/02 je izjavio da je u dijelu sa šatorima ostao oko tjedan dana, a zatim su ga prebacili u jednu ćeliju u kojoj se nalazilo 4 ljudi. U ćeliji se nalazio 1 željezni krevet i 1 krevet na kat. Dvoje ljudi, uključujući AD/02, spavalo je na podu. Ćelija je bila mračna i prljava. Nije bilo čiste vode ni WC-a. Tijekom cijelog tjedna muškarci su nuždu morali vršiti u ćeliji koja niti jednom nije bila očišćena.

1134. AD/02 je u toj ćeliji ostao oko tjedan dana. Negdje tijekom tog perioda, s povezom preko očiju, lisicama na rukama i vezan lancima, odvezen je autobusom na nešto što je izgledalo kao sud. Po dolasku, skinuli su mu lisice i povez s očiju. Ostao je u lancima dok je uvođen u sudnicu. Sudnica je izgledala standardno, sudac je sjedio za jednim stolom u središtu prostorije. Tužitelj je bio na jednoj strani, a obrana na drugoj. Svi su bili obučeni u civilnu odjeću. AD/02 je u sudnici morao potpisati obrazac pristanka kojim je prihvatio da ga zastupa odvjetnik koji mu je navodno dodijeljen da ga brani. Iako je odvjetnik tvrdio da pripada jednoj organizaciji za ljudska prava, nikad nije naveo svoje ime. Kad je suđenje počelo, sudac se obratio AD/02 i pročitao optužnicu protiv njega. Sudac je objavio da je AD/02 optužen da je nezakoniti borac, ali nije obrazložio specifične optužbe. AD/02 nije postavljao nikakva pitanja. Kad je obrana zatražila da se pojasne optužbe, sudac je odgovorio da su optužbe dio tajnog dosjea i da ne mogu biti obrazložene niti otkrivene. Postupak je trajao oko 30 minuta, a AD/02 je zatim odvezen natrag u Negev.

1135. Tjedan dana kasnije, 28. siječnja ili negdje oko tog datuma, AD/02 je prebačen u drugi dio zatvora, gdje su redovito vršene prozivke i pretresi uz skidanje zatočenika. Oko 8 do 10 dana kasnije, oko 7. veljače, AD/02 i još 14 zatočenika preseljeni su u veći odjel sa zarobljenicima sa Zapadne obale. Međunarodnom Crvenom križu omogućeno je da ih posjećuje.

1136. 8. veljače AD/02 je dva puta prebačen u drugi odjel zatvora, a ubrzo zatim u ćeliju u kojoj je najprije bio zatočen po svom dolasku u Negev. 9. veljače poslije podne, AD/02 i nekoliko drugih zatočenika prebačeni su, po 9. put, u drugi dio zatvora u kojem je bilo zatvoreno mnogo zatvorenika, uključujući Palestince sa Zapadne obale. AD/02 je rekao da je među njima bilo nekoliko parlamentarnih zastupnika. U tom je dijelu zatvora ostao oko 20 dana. Tijekom tog vremena tri se puta sastao s osobom koja se predstavljala kao njegov odvjetnik. Obaviješten je o optužbama koje mu se stavljaju na teret, a koje su uključivale pripadnost i upletenost u pokret otpora.

1137. 2. ožujka je prebačen s još 10 drugih zatočenika opet u jedan drugi dio zatvora. Smjestili su ih u 2 prostorije, po 5 osoba u svakoj. Na zidovima tih prostorija grafitima su bile ispisane riječi nezakoniti borci na engleskom i hebrejskom. Imali su ograničen pristup WC-u, a obroci koje su dobivali sastojali su se od nekuhane hrane.

1138. Oko 29. i 30. ožujka AD/02 je konačno pušten na slobodu. Njemu, njegovom bratu, bratiću i još 2 mještana Izbat Abd Rabba stavili su poveze preko očiju i lisice na ruke i odveli ih na granični prijelaz Erez gdje su ih ispitivali otprilike 4 sata. Zatim su im naredili da prijeđu granicu i ne okreću se. Nisu dobili nikakvo obrazloženje svog zatočeništva ni oslobađanja.

Palestinska djeca zarobljenici, 2. dio: Mučenje i zlostavljanje tijekom uhićenja i transfera

Nastavak posta Palestinska djeca zarobljenici, 1. dio, s informacijama iz izvještaja Palestinska djeca zarobljenici: Sustavno i institucionalizirano zlostavljanje i mučenje palestinske djece od strane izraelskih vlasti palestinske nevladine udruge za zaštitu prava palestinske djece na okupiranom palestinskom području DCI Palestine o zlostavljanju i mučenju palestinske djece u sklopu izraelskog vojnog sudskog sustava tijekom 2008. Izvještaj je objavljen u lipnju 2009. i u cijelosti se može na engleskom pročitati na linku.


ZLOSTAVLJANJE I MUČENJE

...
„Nikakve iznimne okolnosti, bilo da se radi o ratnom stanju ili o ratnoj prijetnji, unutarnjoj političkoj nestabilnosti ili bilo kakvoj drugoj javnoj opasnosti, ne mogu se koristiti kao opravdanje za mučenje.“

Konvencija protiv mučenja – Članak 2. (2)

...

Neki primjeri mučenja
Što predstavlja mučenje ili zlostavljanje ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Međutim, korisno je radi opće orijentacije nabrojati neke okolnosti koje UN-ov Odbor protiv mučenja smatra mučenjem i zlostavljanjem:
-- vezanje u vrlo bolnim položajima;
-- stavljanje kapuljače na glavu u posebnim uvjetima;
-- puštanje glasne muzike tijekom duljih vremenskih perioda;
-- prijetnje, uključujući prijetnje smrću;
-- nasilna trešnja;
-- udaranje nogama, šakama i predmetima;
-- uporaba hladnog zraka s ciljem stvaranja neugodne hladnoće;
-- pretjerana uporaba sile od strane policije i vojske;
-- incommunicado pritvor (bez pristupa odvjetniku, liječniku ili mogućnosti komunikacije s članovima obitelji);
-- zatvaranje u samicu;
-- senzorna deprivacija i gotovo totalna zabrana komuniciranja;
-- loši uvijeti u pritvoru, uključujući uskraćivanje hrane, vode, grijanja zimi, adekvatnih prostorija za pranje, prenatrpanost, nepostojanje sanitarnih prostorija, loše sanitarno-higijenske prostorije, nedovoljna i neprikladna odjeća i liječnička skrb.
Gore navedeni popis nije potpun, a u svakom se slučaju u obzir mora uzeti i naročita ranjivost žrtve, poput njegove ili njezine mlade dobi ili zdravstvenog stanja.

Obveze
Svaka država ima obvezu poduzeti učinkovite mjere kako bi spriječila mučenje na teritoriju koji je pod njenom jurisdikcijom i kriminalizirati, istražiti i procesuirati mučenje. Nadalje, potpisnice Četvrte ženevske konvencije obvezne su tragati za osobama koje se sumnjiči da su počinile zločin mučenja, bez obzira na to gdje je zločin počinjen i procesuirati ih u vlastitim sudovima u skladu s načelom univerzalne jurisdikcije. Univerzalna se jurisdikcija temelji na premisi da su neki zločini toliko teški da zapravo predstavljaju zločine protiv čovječnosti, i da se stoga mogu procesuirati na svakom sudu, bez obzira na mjesto gdje je zločin počinjen. Treba također napomenuti da je obveza traganja za navodnim počiniteljima takvih zločina aktivna obveza:
Čim zemlja stranka spozna da se na njenom teritoriju nalazi osoba koja je počinila ... [ozbiljno] kršenje, njena je dužnost osigurati da ta osoba bude uhićena i promptno procesuirana. Potrebnu policijsku akciju treba poduzeti spontano, to jest, ne samo na temelju zahtjeva neke druge zemlje.

Svrha načela univerzalne jurisdikcije je osigurati da počinitelji najtežih zločina, poput genocida, ropstva i mučenja, ne mogu nigdje pronaći utočište. Mnoge zemlje već su donijele takve zakone i potrebna je još samo volja i sredstva kojima bi se žrtvama mučenja osigurala zadovoljština, a možda i učinkovito odvratilo potencijalne počinitelje od takvih postupaka u budućnosti.


Osobne priče žrtava zlostavljanja i mučenja
...

Uhićenje i transfer
I 2008, kao i proteklih godina, izraelski su vojnici ili policajci palestinsku djecu često uhićivali u blizini sela u kojima žive. Neka od te djece išla su kući iz škole, obavljala poslove u obližnjim maslinicima i voćnjacima ili se igrala u okolici svog sela.

Tijekom 2008. palestinska su djeca koju su zarobile izraelske snage na okupiranom palestinskom području najčešće optuživana za gađanje kamenjem. U 26,7% slučajeva koje je preuzela organizacija DCI-Palestine te godine, optužba je bila gađanje kamenjem.

Nije neuobičajeno da tijekom uhićenja izraelski vojnici palestinsku djecu udaraju svojim oružjem i da im se smiju i ponižavaju ih. Kad izbiju sukobi u blizini Zida između palestinske djece koja bacaju kamenje i izraelskih vojnika, vojnici odgovaraju uhićenjem bilo kojeg djeteta koje se nalazi u blizini, bez obzira da li je to djete sudjelovalo u nemirima ili ne. Izraelski vojnik može palestinsko dijete koje sumnjiči za gađanje kamenjem uhititi na temelju toliko slabih dokaza da se u nekim slučajevima čini da postoji politika kolektivnog kažnjavanja, a ne bilo kakav ozbiljan pokušaj da se identificira one koji su doista sudjelovali u nemirima. ...

Teško naoružane izraelske snage mnogu palestinsku djecu uhićuju pred zoru iz njihovih kreveta, što je za djecu zastrašujuće iskustvo. Toj je dijeci rijetko rečeno zašto su uhićena i kamo ih odvode, a u nekim im slučajevima nije dopušteno ni da se oproste od svojih roditelja.

DCI-Palestine je tijekom 2008. zaprimio nekoliko slučajeva u kojima su izraelski vojnici vatrenim oružjem ranjavali palestinsku djecu. Većina tih slučajeva dogodila se vrlo blizu ilegalnih izraelskih naselja. Uznemiruje činjenica da su nakon ranjavanja mnoga od te djece bila izložena zlostavljanju, a u nekim su ih slučajevima skinuli do gola i satima nepotrebno držali u ponižavajućim okolnostima. ...


Slučaj br. 2
Ime: Yusif T.
Datum uhićenja 30. travanj 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
Izraelski su vojnici 30. travnja 2008. prišli 17-godišnjem Yusifu iz jednog sela koje se nalazi u blizini Zida i nekoliko ilegalnih naselja, u okolici grada Qalqiliye na Zapadnoj obali, dok se vraćao kući iz škole.

„Nakon što sam pješačio 400 metara, pogledao sam udesno i vidio 4 vojnika, koji su izašli iz maslinika udaljenih 20 metara od mene, kako mi se približavaju. Naredili su mi da stanem na arapskom i ja sam ih poslušao. Prišli su mi. [...] Visoki vojnik i vojnik sa sunčanim naočalama su mi prišli. „Odakle dolaziš?“ pitao me vojnik sa sunčanim naočalama. „Iz škole“, odgovorio sam. „Gdje živiš?“ pitao je. „U [ime sela]“ odgovorio sam. „Lažljivče“, povikao je vojnik,“ti si bacao kamenje na cesti.“ „Nisam“, odgovorio sam.

Obično gestikuliram rukama kad razgovaram s ljudima kako bih se bolje izrazio. Podigao sam ruku, a vojnik se odjednom naljutio i povikao: „Podižeš ruku na mene, životinjo“. Zatim me udario dlanom desne ruke po lijevoj strani lica, uhvatio za ovratnik košulje i počeo me naguravati istovremeno me optužujući da sam bacao kamenje. Psovao je. Govorio sam mu da nisam ja bacao kamenje, a on me i dalje držao za košulju.

Nešto kasnije, prišao mi je niski, tamnoputi vojnik i nogom me udario u desnu nogu. Jako me boljelo [...] zatim me koljenom udario u bedro. Toliko me boljelo da sam pao na zemlju. Četvorica vojnika urlali su na mene i zatim me oko 2 minute udarali nogama. Poderali su mi košulju i hlače. Postavili su me natrag na noge, a jedan me od vojnika udario u grudni koš kundakom svog oružja. Nastavili su me gurati i zatim mi naredili da sjednem na jedan kamen pored ceste. [...] Nakon pet minuta, na to je mjesto stiglo jedno izraelsko vojno terensko vozilo [...]. Iz njega je izišao debeli vojnik u zelenoj vojnoj uniformi i prišao mi. „Ne želiš priznati? U vozilu su tvoji prijatelji koji su priznali da si s njima bacao kamenje,“ rekao je. „Nisam bio s njima. Želim se s njima suočiti“, odgovorio sam. [...] Vojnici su jednog od dječaka izvadili iz vozila. Imao je povez preko očiju i lisice na rukama, nosio je crnu košulju i plave traperice, a oko ručnog zgloba narukvicu s palestinskom zastavom. Vojnici su mu skinuli povez i pitali ga da li sam s njim i drugim dječacima bacao kamenje. Dječak im je odgovorio da nisam sudjelovao u gađanju kamenjem i da je četvrta osoba koja je bila s njima pobjegla. Dječakov nos i lice su krvarili. [...]

Vojnik sa sunčanim naočalama mi je potom naredio da se vratim kući i rekao mi da bih bio uhićen, da taj dječak nije rekao da nisam bio s njima. Dodao je da će me slijedeći put kad me vidi na ovom području uhititi i strpati u zatvor."
...


Slučaj br. 3
Ime: Shadi H.
Datum uhićenja: 22. siječanj 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Izrada eksplozivne naprave, posjedovanje noža i pokušaj bacanja Molotovljevog koktela
Oko 15 sati Shadi i njegov prijatelj Nihad F. brali su naranče u voćnjaku u blizini svog sela koje se nalazi u okolici palestinskog grada Tulkarema, na sjeveru Zapadne obale. Selo se nalazi u blizini Zida i nekoliko ilegalnih izraelskih naselja.

„Odjednom su, dok smo ubirali naranče koje smo kanili pojesti, u voćnjak ušla petorica izraelskih vojnika. Rekli su nam da podignemo ruke u zrak i legnemo na zemlju. Potom su nam vezali ruke i stavili poveze preko očiju [...] Skinuli su nam hlače i majice. Zatim su nas počeli gađati kamenjem smijući se i rugajući nam se. Potom su nam naredili da izađemo iz voćnjaka i prođemo kroz vrata na drugu stranu Zida.

Dok smo hodali do vrata, vojnici su nas udarali svojim puškama u leđa i smijali se [...] hodanje je trajalo 15 minuta. Zatim je stiglo vozilo u koje su nas vojnici smjestili. Posjeli su nas na pod vozila. Nisam znao koliko je vojnika u vozilu. Počeli su nas gaziti. Molili smo ih da nam daju vode, ali nisu nam odgovarali. Umjesto toga, stali su Nihadu na vrat i nastavljali nas udarati u leđa.

Putovali smo oko sat vremena [...] Vozilo je stalo i izišli smo na jedno dvorište popločeno sitnim kamenjem. Ostavili su nas tamo na zemlji tri sata dok se nije spustio mrak.“
...


Slučaj br. 4
Ime: Mohammad E.
Datum uhićenja: 4. veljače 2008.
Dob pri uhićenju 14 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
...
Mohammad i nekoliko njegovih prijatelja 04. su veljače 2008. stajali na jednom brežuljku u blizini svog sela i gledali mladiće kako bacaju kamenje na Zid. Odjednom su Mohammadu i njegovim prijateljima prišla 4 muškaraca obučena u civilnu odjeću. Muškarci su uhvatili Mohammada i srušili ga na zemlju. Uplašeni se Mohammad pokušao opirati, pa su ga nekoliko puta udarili u glavu pištoljem i lice mu poprskali suzavcem. Potom su mu stavili povez na oči, a ruke i noge svezali plastičnim lisicama, te ga ubacili u stražnji dio vozila.

2 sata kasnije stigli su u izraelsku policijsku postaju u Atarotu, na Zapadnoj obali. Cijelo vrijeme puta Mohammadova je glava krvarila iz rana koje je zadobio od udaraca pištoljem.
...


Slučaj br. 5
Ime: Fadi D.
Datum uhićenja: 29. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 14 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
14-godišnji Fadi iz izbjegličkog logora Al'Arub u okolici Hebrona na Zapadnoj obali 29. je veljače 2008. uhićen ispred svog obiteljskog doma i optužen da je tog jutra bacao kamenje na vojnike. Fadi je u to vrijeme imao slomljenu ruku u gipsu i nije mogao bacati kamenje. Vojnici su Fadija svejedno uhitili. ...

„...
... Otvorio sam vrata svoje kuće i htio zakoračiti unutra kad mi je vojnik naredio da stanem i rekao: 'Vidio sam te kako bacaš kamenje. Nosio si crvenu košulju.' Odgovorio sam mu: 'Nisam bacao kamenje. Pogledaj, lijeva mi je ruka slomljena i u gipsu.' Vojnik je odgovorio: 'Ne, vidio sam te kako bacaš kamenje.'

Vojnik mi je prišao i pokušao me odvesti sa sobom. U taj su čas došli moji ujaci i pokušali uvjeriti vojnika da nisam bacao kamenje i da mi je ruka slomljena. Iz terenskog vozila je tada izašlo oko 10 drugih vojnika i prišlo nam. Dvojica vojnika su me vukli, a ostali su pokušavali otjerati moje ujake i druge ljude koji su se okupili oko nas. Dok su me pokušavali odvesti vojnici su me tukli svojim puškama po slomljenoj ruci. Tukli su i mog brata svojim puškama po glavi.

Vojnici su me smjestili u terensko vozilo i posjeli na jedan stolac. Čim sam sjeo, jedan me vojnik snažno gurnuo, tako da sam pao na pod terenskog vozila. Pad je bio bolan i od njega sam zadobio modrice po ramenu i nogi. Čim je terensko vozilo krenulo, isti vojnik koji me gurnuo počeo me udarati nogom u slomljenu ruku. Ruku sam slomio tri dana prije, dok sam se igrao s vršnjacima iz razreda. Ubrzo nakon toga vojnici su mi vezali ruke i noge i stavili mi povez preko očiju. Cijelo su me vrijeme udarali.

Udarali su me oko sat vremena. Isti me vojnik stalno udarao nogom, tukao me i udarao svojom puškom po leđima, ramenu, rukama i nogama. Udaranje nije prestajalo. Nekoliko sam puta vojnika upitao zašto me udara. Odgovorio je urlanjem, psovkama i naredio mi da začepim [...] Tri sata kasnije stigli smo na svoje odredište. Vojnici su me odmah izvukli iz terenskog vozila i odveli pred ispitivača koji mi je rekao da se nalazim u policijskoj postaji u Kiryat Arbi.“
...

Fadi je optužen za bacanje kamenja i pušten na slobodu uz jamčevinu od 3000 novih izraelskih šekela (750 američkih dolara) 05. travnja 2008. Fadi je proveo oko 5 tjedana u zatvoru Telmond u Izraelu.


Slučaj br. 6
Ime: Ahmed Z.
Datum uhićenja: 17. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
Izraelski su vojnici u blizini Zida pretukli i uhitili Ahmeda, 16-godišnjeg dječaka iz grada Jenina na Zapadnoj obali. Vojnici su Ahmeda optužili da je bacao kamenje.

„Uhićen sam u blizini Zida u 15 sati, dok mi je otac bio na poslu. Sa mnom su bila još dvojica dječaka, obojica mlađi od mene. Nalazili smo se u blizini Zida i odjednom smo vidjeli kako skupina izraelskih vojnika trči prema nama. Vojnici su nas počeli udarati. Optužili su nas da smo bacali kamenje.

Priznao sam da sam bacao kamenje jednom od vojnika kako bi me on prestao tući. No, umjesto toga, on me počeo još jače udarati. Vojnici su nas uhitili. Stavili su mi povez preko očiju i lisice i ubacili me na pod vojnog terenskog vozila. Potom su me prevezli u vojnu bazu Shakeid. Tijekom vožnje su me udarali nogama.

Kad smo stigli u vojnu bazu ostavili su me vani na otvorenom do 22 sata navečer. Bilo je vrlo hladno i padala je kiša.“

Ahmed je optužen za gađanje kamenjem i osuđen na vojnom sudu na 15 dana zatvora i kaznu od 500 novih izraelskih šekela (125 američkih dolara) nakon što se nagodio s tužiteljstvom. Većinu svoje kazne odslužio je u zatvoru Damoun u Izraelu. ...


Slučaj br. 7
Ime: Jameel K.
Datum uhićenja: 25. ožujak 2008.
Dob pri uhićenju: 14 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
Izraelski su vojnici 14-godišnjeg Jameela uhitili u 16 sati 25. ožujka 2008. u njegovom selu koje se nalazi u blizini Zida, u okolici grada Tulkarema na Zapadnoj obali.

„Prišla su mi trojica izraelskih vojnika. Prema meni su bacili zvučnu bombu koja mi je eksplodirala do nogu. Naredili su mi da im priđem. Kad sam došao do njih, počeli su me dlanovima udarati po licu. Zatim su mi svezali ruke i odveli me na jedno drugo mjesto u selu. Tamo su se nalazila 2 vojna terenska vozila, na udaljenosti od 500 metara od mene. [...]

Terensko me vozilo odvezlo na jedno meni nepoznato mjesto. Put je trajao pola sata, a zatim smo stigli na to mjesto ili logor pun vojnika. Izvukli su nas iz terenskog vozila i polegli na sitno kamenje koje se nalazilo u dvorištu. Tako su nas ostavili od 18:30 do 2 sata u noći. Potom je došlo nekoliko vojnika koji su mi skinuli povez s očiju i lisice i odveli me u bolnicu. U bolnici su me rukama udarali po leđima i vratu. Jedan od vojnika je uzeo uže koje se nalazilo na stolu, stavio mi ga oko vrata i snažno ga stezao kao da me želi zadaviti. Zatim su mi ponovo stavili lisice na ruke i povez preko očiju i vratili me natrag u dvorište.“
...


Slučaj br. 8
Ime: Mohammad A.
Datum uhićenja: 5. veljače 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
05. veljače 2008. Mohammad je sa svojim prijateljima bio na roštiljadi u Wadi Yaminu na Zapadnoj obali. Wadi (dolina) se nalazi u blizini Zida. Nakon roštiljade, Mohammad i 4 njegovih prijatelja zajedno su uzeli taksi kako bi se odvezli kući.

„Nakon nekoliko minuta stiglo je vozilo izraelske policije i stalo pored našeg taksija s desne strane. Našem su se vozilu približila dvojica policajaca naoružana strojnicama i naredila nam da izađemo iz automobila i pokažemo svoje osobne iskaznice. Izašli smo iz auta... Policajci su nam rekli da stanemo uz Zid i pretražili nas. Zatim su vozaču taksija naredili da nas poveze u taksiju za njihovim vozilom. [...]

Kad smo stigli do vrata policajci su nam naredili da izađemo iz taksija [...] rekli su nam da sjednemo na zemlju, a ruke su nam sprijeda vezali lisicama. Na tom smo mjestu sjedili oko 30 minuta. [...] Iz policijskog je kombija izašao vozač i približio nam se. Athera je jednom dlanom udario po vratu i na arapskom rekao 'Ne diži glavu'. Ubrzo zatim skinuli su nam plastične lisice i umjesto njih stavili metalne. Bili smo svezani jedan za drugog. Sjećam se da je na vratima bilo oko 25 policajaca.

Stavili su nas na pod, u stražnjem dijelu policijskog kombija. S nama su u stražnjem dijelu bila dvojica policajaca. Sjedili su na stolcima, a oko 5 ih je sjedilo u dva reda sjedala sprijeda. Tijekom puta dvojica policajaca u stražnjem djelu su nas udarala rukama po glavi i vratu. Stalno su nas pitali: 'Jeste li vi bacali kamenje?' Odgovarali smo im da nismo. 'Tko je onda bacao kamenje?' Odgovorili smo im da ne znamo. Tukli su nas cijelim putem koji je trajao oko 20 minuta. [...]

Nakon otprilike 20 minuta stigli smo u izraelski Okružni koordinacijski ured (DCO) kod Soufina. Bilo je oko 18 sati. Rekli su nam da izađemo iz kombija, sjednemo na zemlju i ruke držimo spuštene. Sjedili smo na zemlji po zimi oko jedan sat [...] Dok smo sjedili vani tukao nas je vozač policijskog kombija. Jednom me udario dlanom po licu, a mislim i da je udarao i moje prijatelje. Bio je to krupan čovjek u 40-tima.
...“

Mohammad je optužen za gađanje kamenjem i pušten na slobodu uz jamčevinu od 4000 novih izraelskih šekela (1000 američkih dolara). Proveo je tjedan dana u istražnom i pritovornom centru u Salemu.


Slučaj br. 9
Ime: Abdullah O.
Datum uhićenja: 20. travanj 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Bacanje Molotovljevih koktela i kamenja
20. travnja 2008. u 3 sata u noći izraelski su vojnici u domu njegove obitelji uhitili 15-godišnjeg Abdullaha iz jednog sela u blizini grada Qalqiliye na Zapadnoj obali. Selo se nalazi u blizini Zida i nekoliko ilegalnih izraelskih naselja.

„Spavao sam kod kuće. Oko 3 sata u noći odjednom sam se probudio od zvukova koje su stvarali vojnici. Jedan je vojnik stajao uz moj krevet. Pograbio me za rame i izvukao iz kuće. Još sam bio u polusnu. Bio sam prestrašen i krajnje nervozan. Toliko sam se uspaničio da se ne sjećam kako su me strpali u terensko vozilo. Udarali su me šakama po cijelom tijelu i gazili po meni.

Jedan me od vojnika pitao da li sam bacao kamenje i Molotovljeve koktele. Odgovorio sam da ništa nisam bacao. Nakon toga su mi stavili lisice na ruke, vezali mi noge i stavili povez preko očiju.“
...


Slučaj br. 10
Ime: Mahmoud M.
Datum uhićenja: 30. studeni 2008.
Dob pri uhićenju: 16 godina
Optužba: Bacanje kamenja i Molotovljevih koktela
Izraelski su vojnici 16-godišnjeg Mahmouda iz Nablusa uhitili u 2 sata ujutro 30. studenog 2008. dok je spavao u svom krevetu.

„Osjetio sam da me netko budi. Kad sam se probudio oko mene je u sobi stajalo 8 vojnika. Bili su zastrašujući; lica su im bila obojana crnom bojom, a jedan je imao masku. Naredili su mi da ustanem. Temeljito su me pretražili i naredili mi da se skinem. Skinuo sam sa sebe svu odjeću osim donjeg rublja. Pitali su me kako se zovem. Kad sam im rekao svoje ime, jedan me od vojnika grubo gurnuo prema zidu i ruke mi na leđima vezao plasničnim lisicama [...]

Odveli su me u dnevnu sobu. Trenutak prije nego mi je jedan od vojnika stavio povez preko očiju, vidio sam kako vojnik s maskom pretražuje kuhinju. I on je mene vidio, pojurio prema meni i snažno me udario po leđima. Zatim me po licu udario cijevi svoje puške zbog čega su mi usta i nos počeli obilno krvariti. Sve se to dogodilo pred mojom majkom koja je vojnike preklinjala da me puste. No oni je nisu slušali. Stavili su mi povez na oči i odveli me dolje po stepenicama, budući da je naš stan na drugom katu. [...]

Natjerali su me da sjednem na metalni pod terenskog vozila s glavom među nogama. Vozilo se počelo kretati, a vozač je tako brzo vozio po neravnim dijelovima da sam glavom dva puta udario o krov terenskog vozila. Nakon pola sata stigli smo u vojni logor kojem ne znam ime i vojnici su me izvadili iz vozila. Odveli su me u jednu prostoriju i skinuli mi povez s očiju. Nalazio sam se u bolnici, a liječnik me ispitivao općenita pitanja o mom zdravstvenom stanju bez da me uopće pregledao. U bolnici sam proveo 15 minuta. Boljele su me ruke od plastičnih lisica. Molio sam vojnike da mi ih skinu ili olabave, ali su oni samo vikali neka ušutim.

Vojnici su me 20 minuta kasnije vratili natrag u terensko vozilo i odvezli u pritvorni centar Huwwara. Kad smo stigli u pritvorni centar, izvukli su me iz vozila i potom sam morao na dvorištu stajati tri sata. Bilo je vrlo hladno. Plakao sam zbog boli u rukama. Vikao sam, ali nisu mi olabavili lisice. Ruke su mi zbog njih natekle i poplavile. Nakon što sam tri sata stajao u dvorištu, odveli su me u sobu za ispitivanja.“


Slučaj br. 11
Ime: Abed S.
Datum uhićenja: 23. listopad 2008.
Dob pri uhićenju: 15 godina
Optužba: Bacanje Molotovljevih koktela
15-godišnji Abed iz jednog sela pored grada Qalqiliye na Zapadnoj obali, koje se nalazi u blizini nekoliko ilegalnih izraelskih naselja i Zida, uhićen je oko 2 sata ujutro 23. listopada 2008. Abeda je, zajedno s njegovim prijateljem Alijem, uhitila izraelska vojska i prebacila ih u vojnu bazu.

„Sedam vojnika udaralo je po vratima kuće cijevima svojih pušaka [...] Vojnici su me odveli van iz kuće, ruke mi vezali na leđima, stavili mi povez na oči i ugurali me u jedno od svojih terenskih vozila. Mojoj obitelji nisu dopustili da se oprosti od mene, već su im naredili neka zatvore vrata i ostanu u kući.

Kad sam ušao u terensko vozilo spoznao sam da je i Ali M. uhićen. Posjeli su me pored njega na pod terenskog vozila. Kad sam sjeo, osjećao sam da će mi ruke eksplodirati jer su bile tako čvrsto svezane. Molio sam vojnike da mi olabave lisice, no oni su samo vikali i govorili prostačkim jezikom. Jedan od njih mi je na lošem arapskom rekao da će mi „razbiti glavu“ ako budem govorio. [...]

Vojnici su Aliju i meni naredili da spustimo glave, što je pojačalo bol u mom vratu, naročito obzirom da smo se u terenskom vozilu vozili dulje od sat vremena [...] Osjećao sam jaku bol u vratu i leđima. Osjetio sam vrtoglavicu i mislio sam da ću povraćati. Kad god bih podigao glavu, vojnici bi počeli vikati na mene.“


Slučaj br. 12
Ime: Mohammad A.
Datum uhićenja: 26. studeni 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Gađanje kamenjem
Izraelski su vojnici oko 2 sata u noći 26. studenog 2008. u njegovom krevetu uhitili 17-godišnjeg Mohammada iz grada Nablusa na Zapadnoj obali. Mohammad je otprije imao ozlijeđenu nogu, zbog čega je teško hodao. Vojnici su ga svezali i stavili mu povez na oči i zatim ga natjerali da hoda nekoliko kilometara do kontrolne točke.

„Kad smo stigli na kontrolnu točku Za'tara, stiglo je i vojno terensko vozilo i vojnici su me gurnuli prema njemu. Moje je tijelo udarilo o vozilo, a jedan drugi vojnik, koji je stajao u blizini, gurnuo mi je glavu u vozilo. Vojnici su me potom ugurali u vozilo i natjerali me da sjednem na pod. Oko mene su bila 4 vojnika, a glava mi se nalazila između njihovih nogu. Vozilo je krenulo, a vojnici su me tijekom putovanja udarali nogama, vrijeđali i vikali na mene. Vozili smo se oko pola sata.“


Slučaj br. 13
Ime: Hamdi A.
Datum uhićenja: 14. kolovoz 2008.
Dob pri uhićenju: 17 godina
Optužba: Bacanje Molotovljevog koktela
17-godišnji Hamdi iz izbjegličkog logora Dheisheh pored Betlehema, 14. je kolovoza 2008. snajperom 2 puta pogođen u noge dok je bio na putu kući. Izbjeglički logor Dheisheh nalazi se u blizini Zida i nekoliko ilegalnih izraelskih naselja.

„Na putu do pekare [...] naišao sam na djecu koja su se skrivala iza metalnih kanti i bacala kamenje na izraelske vojnike koji su se nalazili na drugoj strani ulice. Bio sam na 50 metara do pekare. Prišao sam djeci. Nisam se skrivao. Odjednom je snajperist koji je stajao pored jedne zgrade na drugoj strani ulice otvorio vatru na mene. Dva puta me pogodio u desnu i lijevu nogu, u koljena. Pao sam na zemlju krvareći.

Dok sam ležao na zemlji prišla su mi 4 izraelskih vojnika i bez ijedne riječi počeli su me tući. Jedan me od vojnika udario cijevi svoje jurišne puške. Jako sam krvario iz nosa i usta i rana na nogama. Jedan drugi vojnik me nogama u vojnim čizmama udarao u leđa. Cijelo me tijelo boljelo. Ta su me četvorica vojnika udarala nogama i dlanovima po cijelom tijelu 5 minuta. Bili su vrlo zastrašujući. Lica su im bila obojena crnom bojom.

Kad su me prestali udarati nogama, četvorica vojnika povili su mi rane na nogama zavojima kao bi zaustavili krvarenje. Dvojica vojnika su me pograbila za jednu ranjenu nogu i desnu ruku i vukli me po pločniku oko 50 metara do vojnog terenskog vozila. Zadobio sam mnogo modrica na leđima i stražnjici. Preklinjao sam ih da me puste, ali su odbili moje molbe.

Kad smo došli do vozila, stigla su i vojna kola hitne pomoći. Vojnici su me položili na nosila i stavili u kola hitne pomoći. Jedan od vojnika u kolima mi je škarama razrezao svu odjeću osim donjeg rublja. Stavili su mi aparat za disanje i epruvetu za vađenje krvi. U vojnim sam se kolima hitne pomoći vozio 15 minuta, nakon čega smo stigli do vojne kontrolne točke u blizini Beit Jale, gdje su se nalazila civilna kola hitne pomoći. Vojnici su me izvukli iz vojnih kola hitne pomoći i položili na zemlju. Petorica vojnika počeli su me fotografirati svojim mobilnim telefonima, a jedan je imao i fotoaparat. Slikali su se zajedno sa mnom izrugujući mi se. Zatim su me stavili u civilna kola hitne pomoći. [...]

15 minuta kasnije stigli smo u bolnicu Hadasa Ein Karem u Jeruzalemu [...] mnogo je ljudi gledalo u mene, a ja sam se počeo stidjeti jer sam bio samo u donjem rublju. [...]

Kad sam se probudio vidio sam da ležim u krevetu na odjelu za intenzivnu njegu. Lisicama sam bio vezan za krevet i čuvala su me 2 vojnika. Lisice su mi valjda stavili dok sam spavao. Nisam mogao ustati iz kreveta. Mokrio sam ležeći u krevetu. [...]

Dvojica vojnika koji su me čuvali izmjenjivali su se svaki dan. Neki su sa mnom dobro postupali, drugi loše. Neki su me vojnici verbalno zlostavljali, upotrijebljavali nepristojne riječi pred svim drugim pacijentima koji su bili Židovi. Liječničko se osoblje pobunilo, no vojnici im nisu dopustili da se umiješaju. Ponekad su vojnici liječničkom osoblju onemogućavali da me liječi. Židovski pacijenti koji su bili u istoj sobi sa mnom također su me vrijeđali i nazivali me teroristom. Vojnici nisu ništa poduzeli kako bi ih u tome zaustavili. U toj sam sobi ostao 7 dana. [...]

Za vrijeme dok sam bio u bolnici Hadasa Ein Karem, vojnici nikome iz moje obitelji nisu dopustili da me posjeti.“
...

Hamdi je optužen za bacanje Molotovljevog koktela i proveo je 9 mjeseci u zatvoru. Većinu svoje zatvorske kazne odslužio je u zatvorskoj bolnici u Ramleu u Izraelu.


Slučaj br. 14
Ime: Mahmoud N.
Datum uhićenja: 15. rujan 2008.
Dob pri uhićenju: 17
Optužba: Bacanje Molotovljevog koktela
Izraelski su vojnici 15. rujna 2008. u blizini ilegalnog naselja Bet El otvorili vatru i ranili 17-godišnjeg Mahmouda i njegovog prijatelja Iyada iz izbjegličkog logora al-Jalazan u blizini grada Ramalle na Zapadnoj obali.

„... Bili smo oko 100 metara udaljeni od ilegalnog naselja. Dok smo hodali prema njemu, primjetio sam da se izraelski vojnici skrivaju iza drveća. Iyad ih nije vidio. Okrenuo sam se prema Iyadu kako bih ga upozorio na vojnike. Baš u tom trenutku vojnici su odjednom na nas otvorili vatru. Pogodili su Iyada koji je pao na zemlju. Pokušao sam pobjeći, ali me metak pogodio u leđa. Iyad je bio pogođen 3 puta u lijevu nogu.

Nakon što smo pogođeni, pali smo na zemlju i krvarili. Jako me boljelo. Obojica smo vikali. Prišlo nam je mnogo vojnika. Ležao sam na zemlji, 4 metara od Iyada.Jedan mi je vojnik prišao i dva puta me nogom udario u grudni koš unatoč tome što sam bio ranjen [...] razderali su mi svu odjeću i bio sam potpuno gol, kao na dan kad sam rođen. Jako sam se sramio, naročito obzirom da su tamo bile i 2 vojnikinje. Vojnici su mi se smijali. Ostao sam gol sve do operacije ... Vojnici su nas stavili na nosila i potom u vojno terensko vozilo. Vozilo se uputilo prema ilegalnom naselju gdje su se nalazila 2 obična kola hitne pomoći. [...]

Kola hitne pomoći odvezla su nas do bolnice Hadasa Ein Karem u Jeruzalemu, a medicinsko me je osoblje izvuklo iz vozila [...] Bio sam gol i sramio sam se jer je bolnica bila puna ljudi, pa sam rukama morao prekriti genitalije. [...]

U bolnici Hadasa proveo sam 2 i pol tjedna. Cijelo su me to vrijeme čuvali vojnici i nisam vidio nikoga iz svoje obitelji. Kasnije sam od svoje obitelji saznao da su me pokušavali posjetiti, ali im vojnici to nisu dopustili, kao ni da mi pošalju hranu.“


Slučaj br. 1 nastavak
Ime: Imad T.
Datum uhićenja: 7. ožujak 2008.
Dob pri uhićenju: 15
Optužba: Bacanje Molotovljevog koktela i granata domaće izrade na ilegalno naselje
15-godišnji Imad iz jednog sela pored Betlehema 07. se ožujka 2008. sa svojim prijateljima u autu vozio u blizini ilegalnog izraelskog naselja Etzion kad je na njihov automobil otvorena vatra, pri čemu su Imad i njegova tri prijatelja ranjeni.

„Odlučili smo da nastavimo dalje voziti jer smo bili prestrašeni [...] Nakon što smo se vozili još oko pola kilometra došli smo u centar sela, izašli iz auta i legli na zemlju. Ljudi su pojurili prema nama i stavili nas u drugi automobil kako bi nas odvezli u bolnicu u selu. [...]

10 minuta kasnije, izraelski su vojnici upali u selo i opkolili bolnicu sa svih strana. Bilo ih je mnogo, dovezli su se u 10 terenskih vozila. Počeli su bacati zvučne bombe i suzavac kako bi otjerali ljude. Zatim su provalili kroz ulazna vrata u bolinici i [...] uhitili mene i Mahmouda i brzo nas stavili u svoje vozilo. [...]

Nakon toga su nas čvrsto svezali za nosila i uklonili zavoje s naših rana zbog čega smo ponovo počeli krvariti. Počeli su nas tući. Bila su četvorica vojnika. Jedan od njih pritiskao nam je rane, a mi smo vikali od boli. Kad bismo počeli vikati, vojnici su nas udarali dlanovima i govorili nam da ne žele slušati naše povike. Krvarenje se pojačalo jer su nam pritiskali rane [...]

Nakon sat vremena stigli smo u ilegalno naselje Gush 'Etzion. Izvadili su nas iz terenskog vozila i smjestili u dvorište. Škarama su nam razrezali i uklonili odjeću. Ostali smo potpuno goli. U dvorištu je bilo više od 40 vojnika koji su nas stali provocirati i vrijeđati. Bilo je vrlo hladno [...] Za vrijeme dok smo bili u dvorištu nisu nam pružili liječničku pomoć, iako smo krvarili i trpjeli bol.

Sat vremena kasnije stavili su nas u vojna kola hitne pomoći. Gole su nas svezali za nosila. Kad smo ušli u kola, vojnici su nas odvezali i smjestili na plastične stolce. Čvrsto su nam svezali ruke iza leđa što nas je boljelo. Vojnici (2 žene i 2 muškarca) su nas u kolima hitne pomoći na putu do bolnice vrijeđali i vikali na nas.

Pola sata kasnije stigli smo u bolnicu Hadasa Ein Karem u Jeruzalemu. Vojnici su nas izvukli ih vojnih kola hitne pomoći i ostavili nas neko vrijeme na ulazu u bolnicu. I dalje smo bili goli i preklinjali smo vojnike da nam daju nešto čime bismo se pokrili zbog stida pred prolaznicima i ljudima kojih je bolnica bila puna. Još uvijek imam psihičke posljedice zbog ovog događaja. 15 minuta kasnije doveli su nas u operacijsku salu i skinuli nam plastične poveze, a na ruke i noge nam stavili lisice. [...]

U sobi su me čuvala 3 vojnika. Vezali su mi ruke i noge za krevet. Nisam se mogao micati. Cijeli su me dan vrijeđali i nisam mogao spavati. [...]

U drugoj su bolnici ove vojnike zamijenili drugi vojnici. Ti su vojnici bili vrlo loši, vrijeđali su nas i vikali na nas. Rijetko su nam dopuštali da koristimo WC. [...] Nisu mi dopustili da se otuširam. Želim napomenuti da se nismo otuširali od dana kad su nas uhitili do prebačaja u drugu bolnicu [5 dana od kad je Imad uhićen]. Na mom je tijelu bilo krvi i zaudaralo je. Također želim reći da smo cijeli tjedan bili bez odjeće, a pokrivali su nas samo tankim plahtama. Tek tjedan dana nakon uhićenja dali su nam laganu odjeću. [...]

Tjedan dana kasnije, u ponoć, pojavili su se vojnici iz jedinice Nishon [jedinica u sklopu Zatvorske službe koja je odgovorna za prebačaj pritvorenika iz jednog u drugi zatvor i pritvorni centar] i naredili nam da pođemo s njima. Vezali su nam ruke i noge i stavili nam povez preko očiju. Stavili su nas u vozilo zatvorske službe i odvezli u zatvorsku bolnicu u Ramleu. [...]

Doveli su me u jednu sobu. Odmah sam zaspao. Kad sam se probudio, primjetio sam da sam mokrio u krevet; to je bilo prvi put da mi se tako nešto dogodilo. Sramio sam se. Drugi su mi zatvorenici pomogli da se presvučem i promijenim krevetninu. Sve do danas svaki dan mokrim u krevet. Ništa ne mogu poduzeti kako bih to promijenio. Pokušao sam ne piti vodu po nekoliko sati prije lijeganja u krevet, kasno ići spavati, ali nije pomoglo. Zamolio sam zatvorsku upravu da me odvede psihijatru, ali su oni odbili moju molbu.“


Slučaj br. 15
Ime: Islam M.
Datum uhićenja: 31. prosinac 2008.
Dob pri uhićenju: 12 godina
Optužba: Bacanje kamenja
12-godišnji Islam iz jednog sela u blizini grada Nablusa na Zapadnoj obali 31. je prosinca 2008. lovio ptice u jednom masliniku kad su ga zajedno s prijateljima uhitili izraelski vojnici i optužili da je bacao kamenje. Maslinik se nalazio oko 500 metara od jedne ceste kojom se koriste ilegalni izraelski kolonisti.

„...
... Kad smo došli do ruba sela, iznenadili smo se vidjevši izraelske vojnike oko 10 do 20 metara iza nas. Vojnici su u nas uperili svoje puške. Vikali su nam na hebrejskom i naredili da stanemo. Stali smo na mjestu. [...]

Jedan od vojnika mi je prišao i zgrabio me za ruku. Drugi je vojnik Hasana pograbio za ruku. Zatim su nam svezali ruke. Moju su desnu ruku svezali za Hasanovu lijevu. Potom su nas gurali i tjerali da hodamo prema našoj kući. Vojnici mi nisu rekli zašto su me uhitili [...]

Kad smo došli do terenskog vozila vojnici su meni i Hasanu prekrili oči komadom platna. Ugurali su me u vozilo. Pao sam na pod. Posjeli su me na pod vozila. ...“


Dodatni linkovi za Palestinu/Izrael:
Inside Story - The politics behind the Viva Palestina convoy - 7 Jan 2010