Tjedni izvještaj PCHR-a o izraelskim kršenjima ljudskih prava na okupiranom palestinskom području (24. do 30. studeni 2011.)

Informacije iz članka PCHR Weekly Report: 2 Palestinians wounded, 23 abducted by Israeli troops this week o izvještaju Palestinskog centra za ljudska prava (PCHR) o izraelskim kršenjima ljudskih prava na okupiranom palestinskom području u razdoblju od 24. do 30. studenog 2011. Cijeli članak na engleskom možete pročitati na linku.


U tjednom izvještaju palestinske nevladine organizacije Palestinski centar za ljudska prava o izraelskim kršenjima ljudskih prava na okupiranom palestinskom području u razdoblju između 24. i 30. studenog navodi se da je ranjeno 2 Palestinaca kad su izraelske snage napale nenasilne prosvjednike na Zapadnoj obali, te da su izraelski vojnici oteli 9 Palestinaca na Zapadnoj obali.

Izraelski su ratni zrakoplovi izveli nekoliko zračnih napada na mete u Pojasu Gaze. Bombardirani su jedan staklenik i jedan prostor za obuku. Izraelska je mornarica nastavila napadati palestinske ribare u Pojasu Gaze, otevši u razdoblju koje pokriva izvještaj 14 palestinskih ribara i zaplijenivši nekoliko ribarskih čamaca.

Izraelski napadi na Zapadnoj obali

Izraelske su snage u 40 navrata upadale u palestinske zajednice na Zapadnoj obali i otele 5 Palestinaca, uključujući 3 maloljetnika. Izraelski su vojnici također oteli 4 palestinska civila, uključujući 1 maloljetnika, na raznim kontrolnim točkama na Zapadnoj obali.

Izraelske su snage pretresle urede jedne tvrtke za iznajmljivanje automobila u Nablusu i konfiscirale novac i dokumente. 24. studenog, oko 3 sata u noći, izraelske su snage ušle u četvrt Rafidya u zapadnom dijelu Nablusa. Pretresli su urede tvrtke za iznajmljivanje automobila Fattouh u Ulici sveučilišta an-Najah. Uništili su sigurnosne kamere i alarmni sustav. Zatim su zaplijenili 2 tvrda diska, nekoliko čekova, nešto novca, vozačke dozvole i dokumente o vlasništvu koji pripadaju vlasniku tvrtke, Wa'elu 'Ati Abu Shaqdamu.

Najmanje 65% glavnih cesta koje vode do 18 palestinskih zajednica na Zapadnoj obali je zatvoreno ili pod punom kontrolom izraelskih snaga.

Na Zapadnoj obali postoji oko 500 kilometara cesta zabranjenih za Palestince. Uz to, oko 1/3 Zapadne obale, uključujući okupirani istočni Jeruzalem, nepristupačna je Palestincima koji nemaju dozvole koje izdaju izraelske snage. Do takvih se dozvola izuzetno teško dolazi.

Izraelski napadi na Pojas Gaze

Za vrijeme razdoblja koje pokriva izvještaj izraelske su topovnjače napale palestinske ribare u Pojasu Gaze. Izraelske su snage otele 14 ribara i zaplijenile 2 ribarska čamca.

Izraelski vojnici na graničnom prijelazu Beit Hanoun (Erez) na sjeveru Pojasa Gaze otvorili su 24. studenog 2011. vatru na nekoliko pripadnika jedne organizacije mladih volontera koji su pomagali palestinskim poljoprivrednicima na području Swailem na sjeveru PG. Nije bilo dojava o ozlijeđenima.

Izraelski su ratni zrakoplovi 27. studenog 2011. bombardirali jedan prostor za obuku palestinskog pokreta otpora u izbjegličkom logoru Nussairat u središnjem dijelu Pojasa Gaze.

Istog su dana izraelski zrakoplovi bombardirali jedan staklenik u gradu Khan Yunisu, na jugu Pojasa Gaze, pri čemu je na stakleniku prouzročena materijalna šteta.

Izrael i dalje Pojas Gaze drži u potpunosti zatvorenim i izoliranim od ostatka svijeta. Već 3 godine Izrael drži zatvorenim sve granične prijelaze koji vode u Pojas Gaze. Izraelska ilegalna blokada Pojasa Gaze ima katastrofalan utjecaj na humanitarnu i ekonomsku situaciju u Pojasu Gaze.

Izraelska kolonistička naselja

Izraelske su snage nastavile graditi kolonistička naselja na Zapadnoj obali, a izraelski kolonisti napadati palestinske civile i njihovu imovinu.

Izraelske su snage 24. studenog 2011. u pratnji buldožera ušle na područje Wadi al-Bas u selu Ethna, zapadno od Hebrona i srušile 3 bunara vode i 3 poljoprivredna objekta, tvrdeći da su izgrađeni bez dozvola. Srušeni su se objekti nalazili na udaljenosti od 450 do 500 metara od aneksijskog zida. Izraelske su snage nakon toga srušile kuću površine 70 metara kvadratnih u izgradnji koja se nalazila gotovo 700 metara od aneksijskog zida.

Istog su dana izraelske snage ušle na područje Khirbat al-Mafqara jugoistočno od sela Yatta, južno od Hebrona. Vojnici su opkolili džamiju na tom području i jednu sporednu prostoriju u kojoj se nalazio generator. Uzeli su stvari iz unutrašnjosti džamije i srušili je. Uništili su i generator. Potom su srušili kuću u vlasništvu Mahmouda Husseina Hamamde u kojoj je živjela 21 osoba. Prije rušenja kuću su ispraznili. Srušili su i dio obližnje spilje koju je obitelj koristila kao spremnicu. Tijekom evakuacije kći vlasnika je prosvjedovala protiv iznošenja obiteljskog namještaja, zbog čega ju je jedan izraelski vojnik udario, a drugi joj lice poprskao suzavcem. Kad se uplela njena majka kako bi je zaštitila, izraelski su je vojnici gurnuli, zbog čega je slomila lijevo stopalo. Izraelske su snage otele 2 djevojke tvrdeći da su „opstruirale rad pripadnika sigurnosnih snaga i gađale ih kamenjem“.

Izraelske su snage istog dana srušile kuću u vlasništvu udovice Mahera Khalila Hamamde u kojoj su živjeli ona i njeno 3 djece, te farmu zečeva površine 30 metara kvadratnih u vlasništvu Hatema Mohammeda Hamamde.

Izraelske su snage zatim otišle u obližnju Khirbat Sousiju i srušile jedan šator i jednu farmu domaćih životinja.

26. studenog 2011. nekoliko je izraelskih kolonista iz kolonističkog naselja „Karni Shomron“ u blizini ceste između Qalqilyje i Nablusa bacalo kamenje na palestinska civilna vozila koja su se kretala tom cestom, pri čemu je oštećen 1 automobil.

Izraelske su snage 26. studenog 2011. ušle u selo 'Azzoun 'Atma, jugoistočno od Qalqilyje i srušile jednu prostoriju i spremnik za vodu u privatnom palestinskom vlasništvu zbog izgradnje dijela aneksijskog zida.

29. studenog 2011. izraelske su snage palestinskim civilima u selu Sourif, sjeverno od Hebrona, dostavile obavijest o zaplijeni 12 dunuma poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi gotovo 5 kilometara od aneksijskog zida. Izraelske su snage vlasnicima zemlje dale rok od 45 dana da unište bunare vode i uklone stabla s tog zemljišta, zaprijetivši im da će u suprotnom izraelske snage same to učiniti.

Izraelski aneksijski zid

Kada bude dovršen, ilegalni će se aneksijski zid protezati 724 kilometara oko Zapadne obale i dodatno izolirati cijelo njeno stanovništvo. Do sada je izgrađeno 350 kilometara zida. Oko 99% zida izgrađeno je na samoj Zapadnoj obali, pri čemu je dodatno konfiscirana palestinska zemlja.

Izraelske su snage u razdoblju koje pokriva izvještaj koristile pretjeranu silu kako bi rastjerale nenasilne prosvjednike koji su 25. studenog 2011. u selima Bil'in, Ni'lin, Nabi Saleh i Kufor Qaddoum prosvjedovali protiv izgradnje izraelskih kolonističkih naselja i aneksijskog zida na Zapadnoj obali. Na prosvjedu u selu Nabi Saleh ranjeno je 2 palestinskih civila – jedan 23-godišnjak koji je gumom presvučenim metalnim metkom ranjen u glavu i jedan 61-godišnjak koji je patronom suzavca pogođen u nogu. Desetci palestinskih civila i međunarodnih aktivista za ljudska prava imali su poteškoća zbog udisanja suzavca.


Izvor i više informacija: PCHR Weekly Report: 2 Palestinians wounded, 23 abducted by Israeli troops this week


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Swiss museum suspends Elysée Prize to protest Lacoste's exclusion of Palestinian artist Larissa Sansour
The Musée de L'Elysée in Lausanne, Switzerland has suspended the 2011 Lacoste Elysée Prize, a presitigious international photography contest, over the sponsor's decision to expel Palestinian artist Larissa Sansour.
Read more...

Overcrowded living
Život u izbjegličkom logoru u Jabaliji
Izbjeglički logor u Jabaliji u Gazi je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. U Pojasu Gaze živi 1,1 milijun palestinskih izbjeglica koje čine većinu stanovništva Pojasa Gaze, u kojem ukupno živi oko 1,7 milijuna ljudi. Prema podacima UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) u Jabaliji se nalazi najveći od 8 izbjegličkih logora u Pojasu Gaze, a u njemu živi oko 110 000 registriranih izbjeglica na području od samo 1,4 kvadratna kilometra.
Read more…


JAPAN:
Hunt threatens $300m whale-watching industry
While commercial whaling was banned in 1986, a small number of nations - including Japan - continue to hunt them using a loophole that allows some species of whales to be slaughtered each year for scientific research. Japan hunts about 1000, mostly minke, whales a year amidst a growing international outcry. Australia filed a case against its major trading partner in the International Court of Justice this year, seeking an end to whaling in Australian Antarctic waters. ... The Japanese whaling fleet is currently believed to be off the coast of WA, en route to the Antarctic, after leaving its home port on December 6. The Japanese government has said it will send a patrol boat with the fleet to protect it from harassment by activists from the Sea Shepherd conservation group, which has tried to stop the hunt in previous years. About $30 million of Japan's earthquake relief funds have been diverted to the whale hunt.
Read more…

Prognanici iz Tiberijade se prisjećaju Nakbe

zatvorena i zapuštena džamija u Tiberijadi

Informacije iz članka 'This is how they drove us out'–Tiberias's exiles recall the Nakba američkog autora i urednika Sama Kestenbauma od 2. prosinca 2011. koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku.


Zochrot je hebrejska riječ koja znači „sjećanje“. To je i ime izraelske nevladine organizacije koja je osnovana 2002. – tijekom Druge Intifade – kako bi prikupila priče i osobne pripovijesti o palestinskoj Nakbi. Nakba je arapska riječ koja znači „katastrofa“, a odnosi se na raseljavanje i egzodus arapskog stanovništva povijesne Palestine 1948. godine.

Zochrot je htio očuvati palestinsku povijest Izraela, povijest koja je desetljećima skrivana i nepoznata. Time su se bavili proteklih 9 godina. Nakba i dalje traje, piše na internetskoj stranici te organizacije, ne radi se samo o egzodusu i progonu palestinskog naroda nakon stvaranja države Izrael – „katastrofa“ se nastavlja jer većina izraelskih Židova nije upoznata s preddržavnom, palestinskom, poviješću svoje zemlje.

Sunčani je dan u studenom, skupina Izraelaca – Židova i Palestinaca – šeće ulicama Tiberijade. Došli su kako bi naučili kako je ovaj sjeverni grad izgledao prije osnutka Izraela.

Posjet Tiberijadi s generacijom koja je preživjela Nakbu

Skupinu predvode 2 starijih izraelskih Palestinaca. Oboje su odrasli ovdje i proživjeli Nakbu, kad su svi palestinski stanovnici Tiberijade protjerani.

Tiberijada se pruža prema Galilejskom jezeru. Danas je to grad kojeg čine blokovi modernih, izraelskih zgrada. Svi su javni znakovi ispisani na hebrejskom i engleskom. U središtu Tiberijade – na obali jezera – nalaze se ruševine: stari temelji, sinagoge, 2 džamije zatvorene pribijenim daskama i ruševne kamene zidine staroga grada.

Razgledavanje je vođeno na hebrejskom i na arapskom. Govornici nose mali ručni mikrofon i pojačalo i naizmjence se obraćaju skupini.

Nuwal Saleh ima 75 godina, odjevena je u crnu haljinu i bijeli hidžab. Sjeća se svog starog doma, koji je bio u Ulici riba, u centru starog grada. Kad je imala 11 godina, okončan je britanski mandat. Dan nakon što su se Britanci povukli iz grada, ušla je Haganah, cionističke paravojne snage.

„Nakon što su Britanci otišli“, kaže, „Haganah je počela pucati“.

Saleh i njena obitelj su pobjegli, u strahu da bi mogli biti ubijeni. Čuli su priče o tome kako su cijela palestinska sela bila izmasakrirana. Nisu željeli završiti poput njih. Saleh se prisjeća kako se godinama kasnije vratila u svoj dom, pokucala na vrata i našla se oči u oči s alžirskom židovskom obitelji. Rekla im je: „Ovo je nekad bio moj dom,“ i počela plakati.

Sjećanje na Tiberijadu, onda i danas

Ono što je nekad bio centar starog grada Tiberijade danas je parkiralište. Tu su hoteli i trgovački centri. Neke palestinske četvrti u gradu su u potpunosti sravnjene sa zemljom; druge su još uvijek tu, no njihovi su vlasnici izraelski Židovi.

Ali Abu Hosni, u 80-tim godinama života, također je rođen u Tiberijadi. Njegova obitelj – kao i Salehina – danas živi u Nazaretu. Obučen je u sivo odijelo i nosi debele naočale. Većina Palestinaca koji su živjeli u Tiberijadi izbjegla je u Nazaret, tvrdi. Ostali su otišli u Siriju i Jordan. „Kad je Haganah napala, blokirali su sve osim jedne strane grada. Tako su nas istjerali,“ objašnjava Hosni.

Abu Hosni govori malo na hebrejskom malo na arapskom. Ne zna engleski. Dok je odrastao, kaže, „židovi, kršćani i muslimani živjeli su ovdje zajedno jedni pored drugih.“ Muslimani, židovi i kršćani zajedno su trgovali na nekadašnjoj tržnici u starom gradu. Opisao je gotovo idiličnu sliku. „Bili su u vrlo dobrim odnosima,“ kaže. To je bilo prije dolaska cionista.

A Židovi koji danas ovdje žive? Abu Hosni sliježe ramenima. O njima ne želi previše govoriti. Karakter grada se promijenio. Neka imena ulica su se promijenila. Sve je na hebrejskom.

Izraelska Nakba

O Nakbi se ne govori često na hebrejskom. Prošlog je proljeća u Knessetu donesen zakon koji propisuje povlačenje državnog financiranja iz svake izraelske institucije koja obilježava ovaj palestinski dan žalosti. Izleti poput ovog – gdje Izraelci uče o palestinskoj povijesti – nisu uobičajeni.

U ovoj je skupini 5 sredovječnih izraelskih Židova iz Tel Aviva. Jedna žena, kratko ošišane kose, nosi Zochrotovu majicu i pozorno sluša. Ona redovito dolazi.

Obitelj izraelskih Palestinaca snima mobitelima i kamerama. Jedna crvenokosa izraelska Židovka kaže da je po prvi puta na izletu sa Zochrotom. Njen je prijatelj bio na jednom prethodnom i preporučio joj da i ona pođe.

Norma Musih, suosnivačica Zochrota, piše o važnosti i izravnosti sjećanja na Nakbu, posebice za izraelske Židove kao što je ona.

„Nakba nije priča o nekom drugom narodu koja se dogodila negdje drugdje. To je priča za koju smo mi, kao izraelski Židovi, odgovorni“ piše. Nakon sjećanja slijedeći je korak, nastavlja Musih, poštivanje palestinskog prava na povratak.

Svjesna je da bi to promijenilo demografsku sliku Izraela. „Izraelska država ne bi nastavila postojati u svom sadašnjem obliku“, piše, ali dodaje „da bi u toj novoj državi život bio bolji kako za Palestince tako i za Izraelce“.

Abu Hosni skupinu vodi do nekadašnje središnje džamije u Tiberijadi. Sada je zatvorena pribijenim daskama. Željezne šipke blokiraju ulaz. U unutrašnjosti je nabacano smeće, a netko je preko vrata na hebrejskom napisao „Smrt Arapima“.

Ovu su džamiju zvali „Gornja džamija“, jer se nalazi poviše na brdu. Sinagoge su bile na drugoj strani niza trgovina.

Prisjeća se kako bi na Ramazanski bajram, blagdan koji obilježava kraj mjeseca ramazana, ispalili praznu topovsku kuglu iz gradskog topa. Na ovaj bi način započinjali slavlje.

„Ovo je bila živahna tržnica,“ kaže Abu Hosni i pokazuje na obližnje trgovine. Sjeća se kad je ovdje dolazio kao dijete. „Na dane kad je tržnica radila nije bilo moguće razlikovati židove, muslimane i kršćane.“


Izvor: 'This is how they drove us out'–Tiberias's exiles recall the Nakba


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Travel Palestine - Rediscover Your Senses (video)

Akcija: Egipatski bloger osuđen na 2 godine zatvora

Izvor i link na akciju: EGYPT: Imprisoned pacifist blogger Maikel Nabil Sanad sentenced to two years' imprisonment

Egipatski bloger Maikel Nabil Sanad 14. je prosinca 2011. na vojnom sudu, na suđenju koje se pretvorilo u totalnu farsu, osuđen na 2 godine zatvora zbog kritiziranja egipatske vojske u postovima na svom blogu.

Maikel Nabil Sanad je uhićen potkraj ožujka i već je 10. travnja 2011. na krajnje nepoštenom suđenju osuđen na 3 godine zatvora. Od tada ga drže u zatvoru El Marg.

23. kolovoza Maikel Nabil Sanad je započeo štrajk glađu prosvjedujući protiv nepravedne kazne i suđenja.

11. listopada 2011. vojni je žalbeni sud ukinuo presudu Sanadu od 10. travnja 2011, no nije ga i oslobodio.

Sada Sanad odbija surađivati na ponovljenom suđenju i zatražio je od svojih odvjetnika da ne surađuju s vojnim sudom. 18. listopada započelo je novo suđenje na vojnom sudu koji je naredio da Maikel Nabil Sanad bude „pregledan“ u psihijatrijskoj bolnici, međutim tamošnji su liječnici odbili sudjelovati u ovoj farsi i ustvrdili da se radi o zdravoj i normalnoj osobi.

Slučaj Maikela Nabila Sanada je prvi slučaj blogera zatvorenog i optuženog zbog objavljivanja postova na blogu nakon svrgavanja Mubaraka, no nije i jedini.

Na linku možete na engleskom pročitati više informacija o slučaju Maikela Nabila Sanada, pronaći kontaktne podatke egipatskih vlasti za slanje zahtijeva da odmah oslobode Maikela Nabila Sanada i linkove s kojih možete poslati već gotovu i/ili vlastitu poruku egipatskim vlastima i poruku podrške zatočenom blogeru.


Ista akcija na njemačkom: Unterstützung für Maikel Nabil Sanad


Izvor i link na akciju: EGYPT: Imprisoned pacifist blogger Maikel Nabil Sanad sentenced to two years' imprisonment

Izrael namjerava prisilno ukloniti beduinske zajednice na Zapadnoj obali radi širenja kolonističkih naselja

Informacije iz članka Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push Guardianove dopisnice iz Jeruzalema Harriet Sherwood od 5. prosinca 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.


U skladu s izraelskim planom za širenje velikog židovskog kolonističkog naselja Ma'ale Adumim izraelske vlasti namjeravaju prisilno, sa zemlje na kojoj su živjele 60 godina, preseliti oko 20 beduinskih zajednica s područja između Jeruzalema i Jerihona.

Raseljavanje oko 2300 članova beduinskog plemena Jahalin, 2/3 kojih su djeca, trebalo bi započeti slijedeći mjesec. Izraelske vlasti obitelji nameravaju preseliti sa Zapadne obale na jedno područje u blizini gradskog odlagališta otpada na rubu Jeruzalema.

Beduini se žale da će ovaj potez izložiti opasnosti njihovo zdravlje, uskratiti im pristup zemlji na kojoj pase njihova stoka i ugroziti njihov tradicionalni način života. Upozoravaju da je održivost njihovih postojećih zajednica ozbiljno narušena rastom židovskih kolonističkih naselja, uspostavom vojnih zona, rušenjem domova i torova za životinje, te gradnjom autoputa koji siječe kroz njihove kampove.

Ovaj plan o preseljenju je tek prvi dio dugoročnijeg programa uklanjanja oko 27 000 beduinskih Arapa iz „Zone C“, koja pokriva 62% Zapadne obale i pod izraelskom je vojnom kontrolom.

Beduinske zajednice nisu službeno obaviještene o ovom planu, već ga je izraelska civilna uprava, vojno tijelo koje upravlja „Zonom C“, otkrila jednoj UN-ovoj agenciji.

Ravnatelj civilne uprave je posjetio Khan al-Ahmar prije 3 tjedna i usmeno upozorio beduine da će biti uklonjeni sa svoje zemlje, tvrdi Eid Hamis Swelem Jahalin (46) koji je rođen u kampu u Khan al-Ahmaru. „Rekao je da ova zemlja pripada vladi, da smo ovdje ilegalno. Odgovorio sam mu da ovdje živim od prije 1967. godine, od prije nego ste vi došli u našu zemlju.“

Ove male zajednice na pustim stjenovitim brdima koja se protežu prema Mrtvom moru žive u teškim životnim uvjetima, bez struje, tekuće vode, usluga zbrinjavanja otpada, asfaltiranih cesta i zdravstvenih ustanova. Beduini žive u improviziranim domovima izrađenim od drva, valovitog čelika i cerada.

Za razliku od beduinskih zajednica, obližnja židovska kolonistička naselja spojena su na javne mreže i koriste javne usluge. Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 ljudi i koje se izdiže poviše zajednica plemena Jahalin, ima 21 školu, 80 dječjih vrtića, mrežu javnog prijevoza, knjižnice, bazene za plivanje i trgovačke centre.

Izrael je područje na kojem žive jahalinski beduini odredio za širenje Ma'ale Adumima. Mnogi Palestinici u ovome vide dio strateškog plana da se zatvori prsten židovskih kolonističkih naselja koji će odsjeći istočni Jeruzalem od ostatka Zapadne obale. Protežući se do Jordanske doline, prošireni Ma'ale Adumim će također Zapadnu obalu presjeći na 2 dijela.

„Žele s cijelog područja ukloniti beduine i umjesto nas naseliti koloniste. Neće biti nikakve palestinske države,“ kaže Hamis. Sva su židovska kolonistička naselja na Zapadnoj obali uključujući istočni Jeruzalem protuzakonita prema međunarodnom pravu.

Jahalini su prvotno živjeli u pustinji Negev, iz koje su izbjegli ili su istjerani nakon stvaranja države Izrael 1948. Danas je ovo veliko pleme raštrkano diljem Zapadne obale. Oni kojima prijeti preseljenje tvrde da su unajmili zemlju od njenih palestinskih vlasnika koji žive u obližnjem selu Anata. No izraelske vlasti tvrde da zemlja sada pripada državi, te da su njihovi domovi, torovi za životinje i male škole izgrađeni bez dozvola – koje je praktički nemoguće dobiti – te da će zbog toga biti srušeni.

Svih 257 obitelji plemena Jahalin u 5 sela smještenih uz autoput između Jeruzalema i Mrtvog mora primile su naloge o rušenju.

Školi koju pohađaju njihova djeca, izgrađenoj prije 2 i pol godine od starih automobilskih guma i blata, također prijeti rušenje, zbog pritiska koji vrše obližnji kolonisti.

U civilnoj upravi tvrde da ovi planovi o uklanjanju palestinskih mještana nisu konačni, te da izraelske vlasti pokušavaju pronaći prihvatljivo rješenje za beduine čije su zajednice „protuzakonito smještene“.

Na području koje se predlaže kao mjesto na koje bi se preselili već živi oko 4000 Jahalina koji su deložirani iz svojih kampova sredinom 1990-tih. U UN-u tvrde da to mjesto „ ne udovoljava minimalnim standardima u pogledu udaljenosti od gradskih odlagališta otpada … prethodno preseljene obitelji prijavljuju negativne posljedice, uključujući zdravstvene poteškoće, gubitak sredstava za život, pogoršane uvjete života, gubitak plemenske kohezije i eroziju tradicionalnog stila života“.


Izvor i više informacija: Israel to forcibly remove bedouin communities in settlements push

Prosvjedujte protiv ubojstva Mustafe Tamimija

Izvor i link na akciju: Protest Murder of Mustafa Tamimi by IOF Excessive Lethal Force

Mustafa Abdul Razzaq al-Tamimi (27) je 9. prosinca 2011. pogođen u lice patronom suzavca koju je u njega iz blizine ispalio jedan izraelski vojnik na prosvjedu protiv izraelske otimačine palestinske zemlje za izgradnju ilegalnog izraelskog Zida i kontinuirano širenje kolonističkog naselja Halamish koji se svaki tjedan održava u selu al-Nabi Saleh na Zapadnoj obali. Tamimi je u subotu, 10. prosinca, podlegao ozljedama koje je zadobio. Pogođen je izravno u glavu, što je protivno pravilima o otvaranju vatre. Prema tim pravilima suzavac se ne smije ispaljivati u ljude.

Tamimi je 20. osoba koja je u proteklih 8 godina ubijena na ovakvim prosvjedima u ruralnim selima diljem Zapadne obale.

S linka možete poslati gotovu prosvjednu poruku na engleskom upućenu Margaret Sekaggyi, UN-ovoj posebnoj predstavnici za borce za ljudska prava, Riyadu H. Mansouru, veleposlaniku stalne promatračke misije Palestine i Ronu Prosoru, veleposlaniku i stalnom predstavniku Izraela u Ujedinjenim narodima. Kako biste poslali poruku potrebno(*) je u polje pod naslovom Take action on this issue upisati Ime i Prezime (Name) i E-mail adresu (Email), odabrati Zemlju (Country) i kliknuti na Send This Message.


Link na peticiju i više informacija: Protest Murder of Mustafa Tamimi by IOF Excessive Lethal Force


Hrvatski prijevod teksta poruke:

Vaša Ekscelencijo,

RE: Ubojstvo Mustafe Abdula Razzaqa al-Tamimija (27) prekomjernom smrtonosnom silom od strane izraelske okupacijske vojske tijekom tjednog nenasilnog prosvjeda u al-Nabi Salehu

9. prosinca 2011, nakon molitve petkom, deseci palestinskih civila i izraelskih i međunarodnih aktivista za ljudska prava okupili su se u središtu sela al-Nabi Saleh, sjeverozapadno od Ramalle, kako bi sudjelovali u tjednom nenasilnom prosvjedu protiv izgradnje aneksijskog Zida i kolonizacije.

Prosvjednici su pješačili do prolaza koji su izraelske okupacijske snage postavile na ulazu u selo, a koji vodi do palestinske zemlje koju mještanima pokušavaju oteti izraelski kolonisti iz obližnjeg kolonističkog naselja „Halamish“. Izraelski vojnici koji su bili raspoređeni na tom području i u blizini svih ulaza u selo od jutra, počeli su se sukobljavati s prosvjednicima koji su htjeli doći do te zemlje.

Izraelski su vojnici na prosvjednike ispaljivali gumom presvučene metke, zvučne bombe i patrone suzavca. Pri tome je 27-godišnji Mustafa Abdul Razzaq al-Tamimi pogođen patronom suzavca u desnu stranu lica. Al-Tamimi se srušio i stavljen je u jedan palestinski taksi koji ga je vozio prema Ramalli. Izraelske okupacijske snage su zaustavile taksi, uzele al-Tamimija i prebacile ga u bolnicu u Izraelu.

Oko 10 sati u subotu 10. 12. 2011, liječnici u izraelskoj bolnici su al-Tamimija proglasili mrtvim. Njegovo tijelo je prebačeno u javnu bolnicu u Ramalli oko 19 sati istog dana.

U potpunosti ignorirajući vlastita pravila za otvaranje vatre, izraelski vojnici često projektile sa suzavcem ispaljuju izravno u skupine prosvjednika ili pojedince. Izraelske snage gumom presvučene metke redovito neselektivno ispaljuju na prosvjednike iz kratkih udaljenosti. Izraelska je vojska također u Nabi Salehu ponovo počela koristiti projektile sa suzavcem visoke početne brzine, unatoč činjenici da je uporaba tih projektila zabranjena, nakon što je takvim projektilom ubijen Bassem Abu Rahmah iz susjednog sela Bil'in, u travnju 2009, i teško ranjen američki prosvjednik Tristan Anderson u Ni'ilinu u ožujku iste godine.

Molim Vas
- da osigurate da promptno budu provedene temeljite i nepristrane istrage ubojstva Mustafe Abdula Razzaqa al-Tamimija, da nalazi tih istraga budu objavljeni i da odgovorni za ovo ubojstvo budu privedeni pravdi na poštenim suđenjima.
- da sazovete konferenciju visokih ugovornih strana Ženevskih konvencija kako bi se odmah djelovalo s ciljem zaštite palestinskih civila na okupiranom palestinskom području, obzirom na stalno kršenje Četvrte ženevske konvencije od strane države Izrael i izraelskih okupacijskih snaga.


Izvor i link na akciju: Protest Murder of Mustafa Tamimi by IOF Excessive Lethal Force



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Unmasking Gershom Gorenberg, historian and apologist for ethnic cleansing
Ilan Pappe has demonstrated how, after several revisions, the final plan included a detailed description of the methods to be used in driving the population out of their lands that included “large-scale intimidation; laying siege to and bombarding villages and population centers; setting fire to homes, properties, and goods; expulsion; demolition; and, finally, planting mines among the rubble to prevent any of the expelled inhabitants from returning.” In short, Dalet was “an initiative to ethnically cleanse the country as a whole.” With the order to begin the operation, “each brigade commander received a list of the villages or neighborhoods that had to be occupied, destroyed, and their inhabitants expelled,” Pappe wrote. Accidental, indeed. Though Gorenberg presents a picture of “two [presumably equal] national groups claiming the same territory,” the 1947 UN Partition Plan actually handed a mostly European colonial population owning just 12 percent of the land in Palestine fully 60 percent of the territory, including some of its most valuable regions. The demand that the indigenous Palestinian population accept partition was unprecedented: no colonized population had ever assented to the division of its national lands with a foreign colonizer. Even within the territory allotted the Jewish state, Palestinian Arabs made up 40 percent of the population, a troublesome fact for the Zionist leadership. As Ben-Gurion and other Zionist leaders had made clear in the period prior to the founding of the state, not only did they consider the UN Partition Plan as simply the launching pad from which they would dramatically expand the borders of the Jewish state (as they did), but they also had no intention of tolerating such a large Arab minority in their midst afterwards. “Recently declassified Zionist documents,” historian Benny Morris has written, “demonstrate that a virtual consensus emerged among Zionist leadership … in favor of the transfer of at least several hundred thousand Palestinian Arabs — if not all of them — out of the areas of the Jewish state-to-be.” (Benny Morris, Righteous Victims: A History of the Zionist-Arab Conflict 1881-2001, 2001).
Read more…

Palestinski radnici pod izraelskom okupacijom

palestinski radnici na putu do svojih radnih mjesta čekaju u redu da prijeđu kontrolnu točku kod Betlehema kako bi ušli u Jeruzalem, studeni 2006. (Slika: ActiveStills)

Prijevod članka Impact on Palestinian Workers under Israeli Occupation palestinske narodne kampanje protiv aparthejdskog zida od 30. listopada 2011. koji na engleskom možete pročitati na linku.

Od početka ove Intifade u 2000. godini Izrael je već ionako nepovoljne uvjete pod okupacijom prometnuo u noćnu moru destrukcije i zatvaranja. Gospodarstvo je teško pogođeno, a nezaposlenost je drastično porasla. Od rujna 2000. uništeno je više od 432 tvornice i 9735 malih trgovina i uličnih prodavačkih štandova, dok je industrija u Gazi pretrpjela potpuni slom zbog razaranja Pojasa Gaze u izraelskom napadu 2008/2009. godine i neprekidne opsade.

Ova destrukcija i ograničenja koja su nametnuta u svim aspektima života, zahvaljujući kojima im je gotovo nemoguće postalo doći do svog radnog mjesta i zaraditi dovoljno za pristojan život, naročito pogađaju palestinske radnike. U svom posljednjem izvještaju o položaju radnika na okupiranom arapskom području Međunarodna organizacija rada (ILO) navodi da „ne može doći do stvarnog poboljšanja ukoliko ograničenja koja nameće izraelska okupacija i sama okupacija ne budu ukinuti“. Za palestinski radnički pokret borba za samoodređenje i slobodu postala je intrinzična sastavnica i preduvjet za ostvarivanje njihovih radničkih zahtjeva.

Velika pobuna: Jedan od najduljih štrajkova u povijesti radništva

Palestinski radnički pokret je nastao u ranim 1920-ima i jačao je sve do 1948. godine i Nakbe. Iako su se neki arapski radnici na početku priključili arapskim podružnicama Histadruta, ubrzo je postalo jasno da taj sindikat privilegira židovske radnike i da je njegov interes za borbu za prava svih radnika slab. Do 1948, za vrijeme dok je Histadrut intenzivno lobirao kod kolonijalnih vlasti protiv njih, palestinski sindikati su se borili kako za prava palestinskih radnika na njihovim radnim mjestima, tako i protiv cionističke diskriminacije.

Palestinski radnički pokret je igrao vodeću ulogu tijekom Velike pobune 1936. Ključni čimbenici koji su izazvali pobunu bili su gubitak zemlje u korist cionističkog pokreta u ruralnim sredinama, niske plaće i porast nezaposlenosti među palestinskim radnicima, u čemu su ulogu odigrale Histadrutove kampanje „osvajanja rada“, čiji je cilj bio arapske radnike zamijeniti židovskima. Ta je pobuna prerasla u nacionalni ustanak nakon što su britanske kolonijalne vlasti ubile čelnika pokreta otpora šeika Izz al Dina al Qassama 1935. godine. Arapska je radnička klasa pokrenula 6-mjesečni opći štrajk, jedan od najduljih takvih štrajkova u radničkoj povijesti.

Po okončanju pobune 1939. godine, unatoč gubitku čelništva i žrtvama, radnički je pokret rastao. Oformljeni su novi sindikati i organiziranje se brzo širilo. Međutim, nakon Nakbe 1948. godine, obzirom da je velik dio radničke klase i sindikalnog vodstva istjeran iz novostvorene države Izrael, radnički je pokret bio dezorganiziran. Histadrut i druge židovske cionističke institucije su u Izraelu oformile niz paradržavnih tijela koja su se nastavila baviti jačanjem židovske radne snage nauštrb palestinskih radnika. Pokušavajući potisnuti palestinske radnike na niskorangirane i izrazito izrabljujuće poslove, cionističke su institucije nastojale što je više moguće isključiti Palestince iz tržišta kvalificirane radne snage i osigurati da se židovski useljenici mogu zaposliti.

Palestinski državljani Izraela: Od vojne vladavine do potpunog aparthejda

Od 1948. do 1966. godine izraelske su vlasti nametnule vojnu vladavinu samo jednom dijelu svog stanovništva: preostalim Palestincima koji su postali državljani Izraela. To je između ostalog poslužilo kao važno sredstvo za regulaciju palestinskog pristupa tržištu rada. Kad je nezaposlenost među židovskim radnicima porasla, vojne su vlasti izdavale manje dozvola (koje su morali imati Palestinci koji su željeli izaći iz svojih sela) kako bi židovske radnike zaštitile od konkurencije. Međutim, zbog poboljšanja stanja u gospodarstvu tijekom 1960-ih i potrebe za jeftinom radnom snagom, naročito u građevinskom sektoru, ovakve su mjere ublažene.

Danas se palestinski građani Izraela još uvijek suočavaju sa sustavom diskriminacije i doslovno im je uskraćeno pravo na rad. Arapskim je radnicima zabranjen rad u „sigurnosnoj industriji“, poput proizvodnje oružja, zračnih luka, luka i rafinerija, velikog dijela industrije visoke tehnologije, zbog čega su zapravo isključeni iz znatnog dijela izraelskog gospodarstva. Izraelske tvrtke također mogu kao preduvjet za zapošljavanje tražiti da je radnik odslužio vojsku, čime u stvari radna mjesta postaju rezervirana za Židove, jer palestinski državljani Izraela ne služe u izraelskoj vojsci. Željeznička tvrtka u državnom vlasništvu 2009. je godine odlučila otpustiti 150 arapskih radnika jer nisu odslužili vojsku.

Diskriminacija je vrlo raširena u javnom sektoru. Na primjer, 2010. godine su među 12 000 radnika zaposlenih u izraelskom državnom elektroprivrednom poduzeću samo 1,3 % bili Arapi. U vladinim poduzećima i ministarstvima zaposlenici su obično samo u manje od 2% slučajeva Arapi. U privatnom je sektoru stanje malo bolje. Izvještaji navode da je 2009. godine 15 000 školovanih Arapa bilo nezaposleno ili prisiljeno raditi izvan struke. Brojke u izraelskoj rastućoj industriji visoke tehnologije također ne ohrabruju; od 84 000 radnih mjesta, samo 500 su 2010. godine popunjavali arapski inženjeri.

Arapi također primaju mnogo manje državnog novca; unatoč činjenici da čine 20% stanovništva, Arapi iz državnog proračuna dobivaju manje od 5%. Zbog toga je siromaštvo mnogo raširenije u arapskim zajednicama, a velika većina gradova (46 od 47 prema podacima za 2001. godinu) u kojima je nezaposlenost viša od prosječne su palestinski gradovi.

Rad pod okupacijom: Raseljeni sa svoje zemlje, izrabljivani u tvornici

1967. je godine, s okupacijom Pojasa Gaze i Zapadne obale, ostatak povijesne Palestine potpao pod izraelsku kontrolu. Izraelska je država pokušala palestinske radnike uključiti u svoje gospodarstvo i širenje i izgradnju kolonističkih naselja. Politički cilj je bio izbjeći destabilizirajući učinak visoke nezaposlenosti, oslabiti otpor okupaciji zapošljavanjem u Izraelu i onemogućiti svako političko rješenje koje bi Izrael natjeralo da se povuče s okupiranih područja. Neprekidna otimačina zemlje, kontrola nad resursima i ograničenja proizvodnje i marketinga, te šteta nanesena obrazovnom sustavu i mogućnostima za profesionalnu obuku Palestinaca potkopali su uspostavu održivog, neovisnog palestinskog gospodarstva. Udio prinosa poljoprivredne proizvodnje koji su imali Palestinci na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze se s 35% 1967. godine smanjio na 8% danas. Budući da okupacija nije dopuštala nikakav drugi značajan gospodarski razvoj, radnici koji su radili na poljima nisu imali drugu mogućnost do tražiti posao kao jeftina i nezaštićena radna snaga u izraelskom gospodarstvu.

Kako se sve više Palestinaca zapošljavalo u tvornicama i urbanim središtima, počeli su se organizirati sindikalni aktivisti. Budući da su izraelske vojne vlasti u njima vidjele prijetnju, sindikalni su aktivisti uznemiravani, zatvarani i deportirani. Međutim, unatoč ovoj represiji, palestinski je radnički aktivizam jačao i dosegao svoj vrhunac krajem 1970-ih. Kad je 1987. izbila prva Intifada – poput pobune 1936. – štrajkovi i bojkoti odigrali su važnu ulogu u narodnom otporu.

Učitelji i profesori su se suočavali s naročito oštrom represijom jer su izraelske vlasti u obrazovanju vidjele – i još uvijek vide – političku prijetnju. 1980. izraelske su se vlasti domogle potpune kontrole nad palestinskim nastavnim planom i programom i uvele „prisegu lojalnosti“ okupaciji koje mora položiti nastavno osoblje iz inozemstva. Tijekom prve Intifade vojnom su naredbom većinu vremena bila zatvorena sveučilišta, a poučavanje, makar i privatno, je postalo „protuzakonito“ i vojska je kažnjavala one koji su otkriveni u bavljenju takvim aktivnostima.

Po okončanju Intifade i potpisivanju „mirovnih“ sporazuma iz Osla 1993. godine, palestinski su se radnici na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze ponovo našli pod kontrolom istih cionističkih institucija koje su od osnutka izraelske države protiv njih diskriminatorno postupale. Novi su sporazumi područja pod palestinskom kontrolom pretvorili u bantustane, ili u de facto radničke rezervate, u kojima radnici često moraju dobiti dozvolu kako bi mogli putovati i raditi izvan tih područja. I ponovo je Izrael koristio tu radnu snagu kako bi nastavio graditi i neprekidno širiti i stvarati nova kolonistička naselja. Drugim riječima, Izrael izrabljuje palestinsku radnu snagu kako bi konsolidirao kolonizaciju i „bantustanizaciju“ Zapadne obale.

Održiva geta: Maquiladore za Palestinu

2002. godine je počela izgradnja Zida, kojom su bantustani zacementirani. Poljoprivrednici i poljoprivredni radnici sada teže nego ikada prije dolaze do svojih polja, dok su drugi radnici, naročito oni u okolici Jeruzalema, postali nezaposleni jer ne mogu doći do svojih radnih mjesta. Na primjer, nakon svibnja 2006. Zid je 75 000 ljudi iz Abu Disa i drugih okolnih palestinskih sela odsjekao od Jeruzalema i onemogućio im da dođu do grada u kojem su radili.

Glavni oblik kontrole koji regulira pitanje palestinskih radnika sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze je „sustav izdavanja dozvola“. Mnogi se sada oslanjaju na ovaj sustav, a oni koji dobiju dozvole za rad u Izraelu moraju svaki dan satima čekati na kontrolnim točkama kako bi došli do svog radnog mjesta. Ovi su radnici u neizvjesnom položaju; dozvole koje su dobili su kratkoročne, a u slučaju da oni ili članovi njihovih obitelji sudjeluju u političkim aktivnostima, dovedeni su u opasnost da ostanu bez svojih dozvola, a time i radnih mjesta i sredstava za život.

Ograničeno izdavanje dozvola otežava ili u potpunosti onemogućava mladim radnicima da do njih dođu, pa su mnogi primorani ilegalno ulaziti u Izrael ili kupovati dozvole na crnom tržištu. Zlostavljanje ovih „ilegalnih“ radnika je uobičajeno; pogranična policija puca bojevim streljivom na njih, a ako ih ulove, čekaju ih sati u arbitrarnom pritvoru koji uključuje ponižavajuće postupanje, okrutnost, pa čak i mučenje. Najmanje 40% Palestinaca koji svakodnevno ulaze u Izrael čini to bez „dozvole“.

Zid i kolonistička naselja stvorili su situaciju u kojoj su poljoprivrednici prisiljeni pribaviti dozvole kako bi obrađivali vlastitu zemlju koja se nalazi s druge strane Zida ili u blizini kolonističkih naselja. Podnositelji molbi moraju udovoljavati sigurnosnim uvjetima i dostaviti zemljišne dokumente kojima će dokazati svoju „povezanost sa zemljom“. Onima kojima bude izdana dozvola, često pristup do njihove zemlje bude dopušten tek na ograničeno vrijeme tijekom sezone berbe, čime održavanje poljoprivrednog zemljišta postaje nemoguće.

U Gazi, području koje je u potpunosti zatvoreno pod izraelskom opsadom, stanje je još gore. 60% stanovništva živi ispod praga siromaštva i ovisi o humanitarnoj pomoći, dok nezaposlenost doseže 38%, pri čemu mladi radnici (mlađi od 30 godina) čine gotovo 60% nezaposlenih. Stalna su bombardiranja, u kombinaciji s izraelskom zabranom uvoženja sirovina, osakatila većinu industrije.

Umjesto da se suprotstave okupaciji, međunarodne agencije za razvoj, uz izraelsku podršku, na Zapadnoj obali rade na održivosti trenutne situacije poboljšanjem kretanja roba i radne snage između geta i industrijskih zona.

Svim je industrijskim zonama potrebna jeftina, mobilna radna snaga do koje će doći zahvaljujući kočenju razvoja palestinskog gospodarstva. Radna mjesta koja stvaraju vrlo su nesigurna, i ovise o izraelskom tržištu i političkoj situaciji. Zakoni o radu još nisu izglasani, čime je zajamčeno da će radnici neko vrijeme biti bez pravne zaštite. Te industrijske zone ubrzano rastu, i očekuje se da će u njima do 2025. raditi čak 500 000 palestinskih radnika.

Te zone zapravo jamče da će jeftina palestinska radna snaga proizvoditi izraelske proizvode koje će zatim prodavati Palestincima ili će ih izvoziti izraelske tvrtke u SAD, EU i na tržišta Zaljevskih zemalja. Zapadna obala i Pojas Gaze i dalje će funkcionirati kao neslobodna tržišta. Izraelski je izvoz na Zapadnu obalu i u Pojas Gaze porastao s 0,8 milijardi američkih dolara 1988. godine, na 2,6 milijardi američkih dolara 2007. godine, produbljujući ovisnost palestinskog gospodarstva o Izraelu. Međunarodna ulaganja na tom području kontrolirat će izraelska vojna uprava, čime ona daju legitimitet konfiskaciji zemlje i cjelokupnoj okupaciji.

U konačnici će to konsolidirati režim bantustana na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze i osigurati da Palestinci ostanu tek izvor jeftine radne snage koju kontrolira Izrael. Otpor okupaciji može se kazniti blokadama puteva i prijelaza i uništavanjem gospodarstva.

Suočeni s ovakvim izgledima, kao palestinski radnici koji se bore protiv okupacije zahvaljujemo međunarodnim organizacijama koje su već dugo solidarne s našim narodom na njihovim nedavnim izjavama kojima podupiru palestinski narod i protive se izraelskoj okupaciji. Vrijeme je da sve svjetske organizacije odluče bojkotirati sve izraelske institucije koje su upletene u okupaciju i njene postupke, nametnu Izraelu vojni embargo i raskinu trgovinske sporazume sve dok Izrael nastavlja okupaciju, uskraćuje pravo palestinskih izbjeglica da se vrate u svoju domovinu, drži tisuće palestinskih zarobljenika u izraelskim zatvorima, gradi i održava aparthejdski zid i kolonistička naselja na našoj zemlji.


Izvor: Impact on Palestinian Workers under Israeli Occupation


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Israeli journalists are censoring themselves
The version of events offered by the Israel Defense Forces Spokesperson's Office is always victorious and often the only version available. Its delegitimization campaigns against such organizations as Breaking the Silence and Anarchists Against the Wall received full cooperation from the media. No Israeli journalists have been allowed into the Gaza Strip for five years, and no one utters a word in protest. Israeli journalism is the senior partner to the delegitimization campaign against the Palestinians; it is the most important tool for maintaining the occupation. It isn't an issue of right and left, it is a betrayal of its purpose. It broadcasts false fears, from "all of Gaza is booby-trapped" on the eve of Operation Cast Lead to "Iranian weapons are smuggled through the tunnels" to the lie of calling that one-sided assault a war. Israeli journalism adopts every military euphemism in the book and collaborates with the distortion of reality.
Read more...


EGIPAT:
“As long as they remain steadfast and hold their ground in Tahrir, my son Ahmed is alive.” (video)


BAHREIN:
An Activist Stands Her Ground in Bahrain (video)
In an interview with The Lede on Thursday, Ms. Alkhawaja, who comes from a family of well-known rights activists, explained that the officers apparently recognized her too, because she heard an order being issued barring them from using force to remove her from the road. Emboldened by that, she remained in front of the vehicles, flashing the victory sign, until the officers finally turned around and left the area.
Read more...

Tristan Anderson i njegova obitelj tuže Izrael

Informacije iz članka Tristan Anderson civil suit delayed as new evidence emerges novinarke Charlotte Silver od 3. prosinca 2011. koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.

Tristan Anderson je imao 37 godina kad je u desni predio čela pogođen patronom suzavca koja mu je probila lubanju, desno oko i razorila čeoni režanj. Anderson je ranjen 13. ožujka 2009, pred kraj tjednog prosvjeda protiv izraelskog Zida u selu Nilin na Zapadnoj obali.

„Da je Palestinac, završio bi u bolnici u Ramalli i umro“, upozorava njegova djevojka Gabby Silverman.

No Anderson nije umro. Odvezen je u bolnicu u Tel Avivu gdje se liječio slijedećih 15 mjeseci.

Anderson i njegova obitelj podigli su građansku tužbu protiv izraelske vojske zbog nanošenja ove ozlijede. Suđenje je trebalo početi potkraj studenog ove godine, no odgođeno je zbog nedavnog pojavljivanja novih dokaza. Novi dokazi uključuju snimku vojske u selu Nilin na dan kad je Tristan pogođen. Andersonovi odvjetnici se nadaju da će ponovo biti otvorena istraga i prikupljeno dovoljno dokaza da se podigne optužnica na kaznenom sudu.

Tristan i Silverman tvrde da se ovim suđenjem žele suprotstaviti režimu koji nikad nije odgovarao za svoje postupke. „Palestinci stalno ginu na prosvjedima – o tome nitko ne želi čak ni govoriti. No o Tristanu će malo govoriti.“, primjećuje Silverman.

Anderson je danas hemiplegičar, gotovo u potpunosti mu je paralizirana lijeva strana, te ne vidi na desno oko. Anderson i Silverman su zajedno od kad su sudjelovali u prosvjedu protiv sječe starih hrastova na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju u zimi 2007. Danas zajedno žive u Oaklandu u Kaliforniji.

Silverman je 2009. odlučila otputovati u Palestinu, jer je kao osoba židovskog podrijetla cijeli život slušala kako je ta zemlja za nju osobno važna. „Došla sam kako bih bolje razumjela što se događa u Izraelu i Palestini; osjećala sam da je to moja odgovornost“, rekla je. Anderson, koji je svoj odrasli dio života proveo putujući Europom i Sjevernom i Južnom Amerikom, fotografirajući i sudjelujući u različitim međunarodnim projektima solidarnosti, došao je u Palestinu za njom. I on je htio znati više o onome što se tamo događa. U Palestini je bio 6 tjedana kada je ranjen.

Prvotno je ta ozljeda izbrisala njegovu kratkoročnu memoriju. Mjesecima se nije sjećao događaja koji su se dogodili unutar godine dana prije ozlijede. Međutim uz svakodnevno vježbanje i rehabilitaciju povratio je neka izgubljena sjećanja. Anderson kaže da se ne sjeća dana kada je pogođen. No, sjeća se kafića u centru Ramalle, rodbine njegove djevojke u Izraelu i dana kad je prvi put bio na Zapadnoj obali. Silverman i Anderson tada su stanovali u Susyji na južnim hebronskim brdima na okupiranoj Zapadnoj obali, ali su svaki vikend putovali na prosvjed u Nilinu.

Sarit Michaeli iz izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem navodi da je vrstu suzavca kakvim je ranjen Anderson izraelska vojska na Zapadnoj obali počela koristiti u jeku operacije Lijevano olovo, izraelskog napada na Gazu u zimi 2008/2009. Patrona koja je pogodila Andersona zove se „suzavac proširenog dometa“ i proizvodi ga tvrtka Combined Systems, Inc, sa sjedištem u SAD-u. Ono što ga čini naročito opasnim je to što sadrži unutrašnji mehanizam koji ga pokreće prema naprijed i znatno povećava njegov učinak. „To je poput ispaljivanja malog projektila“, objasnila je Michaeli.

Mjesec dana nakon što je Tristan ranjen, istim je suzavcem ubijen Bassem Abu Rahme na prosvjedu u susjednom selu Bilin.

Prema izjavama očevidaca koje je prikupio B'Tselem, patrona suzavca ispaljena je izravno u Andersona s vrha brežuljka, s udaljenosti od oko 60 metara. Domet ovog projektila sa suzavcem je 250 metara. Istraga izraelske policije je otkrila da su na području Nilina 13. ožujka, na dan kad je Anderson pogođen, raspoređene bile 3 skupine pograničnih policajaca. Međutim skupina pograničnih policajaca koja se nalazila na vrhu brežuljka s kojeg je pogođen Anderson nije istražena.

Andersonova odvjetnica tvrdi da je istraga bila nemarna i da se ne može nazvati temeljitom, profesionalnom ni potpunom. „Nažalost ponašanje vlasti u Tristanovom slučaju nije iznimka – samo u mom smo uredu vidjeli doslovno stotine slučajeva Palestinaca koje su ranile sigurnosne snage čije su istrage također bile nemarne i zbog toga za te slučajeve nitko nije odgovarao“, dodaje.

Prema podacima koje je prikupila palestinska organizacija za ljudska prava Al Haq, na prosvjedima na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze je od početka druge Intifade, koja je počela u rujnu 2000, ubijeno 57 Palestinaca.

U lipnju 2009. ubijen je Akil Srour (36), koji je bio s Andersonom u trenutku kad je Anderson pogođen. Srour je ubijen u Nilinu, kad su vojnici bojevim streljivom pucali u okupljene prosvjednike i bio je peti Palestinac ubijen u Nilinu unutar razdoblja od 18 mjeseci.

Tijekom 15 mjeseci dok se oporavljao Andersonovo je zdravstveno stanje bilo nestabilno i naglo se i drastično mijenjalo. Napali su ga razni virusi, bolesti i infekcije. „Liječnici su mi govorili da mu je stanje 'dinamično' – što je značilo da je u svakom trenutku mogao umrijeti,“ kaže Silverman.

Dok se Andersonu vraćala lucidnost u bolnici u Tel Avivu, saznali su se razmjeri njegove ozlijede. Tipično za povrede čeonog režnja, početno je ostao bez kratkoročne memorije i s teškoćom je učio nove stvari. „Morao je ponovo naučiti kako gutati, patio je od disfazije [oštećenje sposobnosti komuniciranja]. Svakodnevno smo radili po nekoliko sati. No sada može jesti što god poželi“, dodaje Silverman.

Još uvijek mu je narušena kontrola impulsa. Silverman tvrdi da mu lako odvlače pažnju blještavi automobili ili veliki oglasi i ne može ga se pustiti da se sam kreće ulicama. Anderson također ne vjeruje da je slijep na desno oko. „Srećom po nas, Tristan se nastavlja oporavljati,“ kaže Silverman.

Iako se Anderson oporavio mnogo bolje nego je to predviđala početna prognoza, potrebna mu je stalna pomoć. Trenutno preko tjedna živi s roditeljima u gradiću Grass Valley na sjeveru Kalifornije, a sa Silverman i prijateljima boravi tijekom vikenda u Oaklandu.

„Akil je ubijen, Bassem je mrtav. Tristan kakvog sam poznavala – moj partner – kakvog smo svi poznavali – on više ne postoji.“ „Oni [Palestinci] neće imati veliko suđenje. Zato je naša odgovornost da ovo učinimo,“ dodaje Silverman.


Izvor i više informacija: Tristan Anderson civil suit delayed as new evidence emerges


DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Israel Prevents Thirty Farmers From Entering Their Lands
Izrael 30 poljoprivrednika onemogućio da dođu do svojih polja (2. prosinac 2011.)
Izraelske su vlasti u četvrtak, 1. prosinca, 30 palestinskih poljoprivrednika iz sela Anin, zapadno od grada Jenina na sjeveru Zapadne obale, onemogućili da dođu do svojih polja i voćnjaka koji su izolirani iza izraelskog Zida na tom području. Vojnici su na jednom od prolaza u Zidu odbili prihvatiti dozvole koje su poljoprivrednicima izdane kako bi mogli doći do svoje zemlje. Mještani su namjeravali brati masline. Da bi došli do svoje zemlje, ovi mještani moraju za to dobiti dozvolu koju izdaje ured tzv. Civilne uprave koji vodi vojska. Dozvole se izdaju rijetko, a i kada budu izdane odnose se samo na neke dane i na ograničeno doba dana kada je poljoprivrednicima dopušteno da prijeđu kroz prolaz u Zidu.
Read more…

Uglavnom vijesti, neki linkovi – Palestina/Izrael

Where Should the Birds Fly? (video)
Where Should The Birds Fly is the first film about Gaza made by Palestinians. It is the story of two young women, survivors of Israel's Operation Cast Lead. Mona Samouni, now 12 years old and the filmmaker, Fida Qishta, now 27, represent the spirit and future of Palestinians. The film is a visual documentation of the Goldstone Report. But it is so much more. It reveals the strength and hope, the humanity and humor that flourishes among the people of Gaza.
Read more...

Israel faces legal challenge over block on Palestinians exiting Gaza to sue state
Palestincima koji pokušavaju doći do odštete na izraelskim sudovima onemogućen ulaz u Izrael kako bi se pojavili na sudu (1. prosinac 2011.)
Izraelski su sudovi odbacili desetke slučajeva u kojima su Palestinci tražili odštetu za postupke izraelske vojske jer podnositeljima tužbi i svjedocima nije dopušteno da izađu iz Gaze. Vrhovni sud je 2006. presudio da Palestinci imaju pravo tužiti državu Izrael i od nje tražiti odštetu za štetu počinjenu civilima od strane vojske izvan „ratnih djelovanja“. Palestinci su zahvaljujući tome na izraelskim sudovima podigli tužbe zbog ubojstava, nanošenja ozljeda, rušenja kuća, mučenja i okrutnog ili nečovječnog postupanja. Međutim, sada oni koji traže odštetu i svjedoci ne mogu dobiti dozvolu da uđu u Izrael kako bi se pojavili na sudu, dostavili dokaze, te kako bi se dovršio potreban pravni postupak. U jednom slučaju je 2009. godine sudac zaključio da „nema druge mogućnosti do odbaciti tužbu“. Podnositelji tužbe „žive u Gazi i ne mogu ući u Izrael. Stoga se ne mogu sastajati sa svojim odvjetnicima ili potpisati razne dokumente u njegovoj nazočnosti. Ne mogu doći na sud kako bi svjedočili i dokazali ono što tvrde… Ne može se očekivati da će se situacija u doglednoj budućnosti promijeniti.“ Mohammedu Asadu Mohammedu Allohu, koji je postao invalid nakon što je pogođen u glavu iz izraelskog vojnog helikoptera 2004. kad mu je bilo 13 godina, nisu dopustili da uđe u Izrael kako bi se podvrgao stručnom liječničkom pregledu, kako je to od njega tražio sud. Njegov je odvjetnik bio prisiljen povući slučaj 2010, nakon 5 godina borbe. Izraelski su vojnici otvorili vatru na automobil Hassana Lutfija Saeda al-Bishawyja dok je vozio svoju trudnu ženu, njenu sestru i susjedu u bolnicu u siječnju 2005. Susjeda je ubijena, a Bishawy je pogođen u bedro i ruku. Nitko od 5 osoba koje traže odštetu i 4 svjedoka u ovom slučaju nije mogao ući u Izrael kako bi svjedočio. Ovaj je slučaj još otvoren. Kamla Saleh Suliman Abu Said i njena nećakinja ubijene su dok su radile u polju u blizini granice između Pojasa Gaze i Izraela. Ovaj je slučaj odbačen 2009, nakon 5 godina pravne bitke, jer 3 svjedocima nije bilo dopušteno da uđu u Izrael kako bi se pojavili na sudu. Podignuta je nova tužba, no svjedocima i dalje nije dopušteno da uđu u Izrael. „U svim ovim slučajevima postoji dobra šansa da se dokaže odgovornost države Izrael“, rekao je Fatmeh El-Ajou, odvjetnik nevladine organizacije Adalah. „Na ovaj način država pokušava izbjeći odgovornost. Onima koji je tuže onemogućeno je da iskoriste svoja prava. Na ovaj način [država] pretvara presudu vrhovnog suda u mrtvo slovo na papiru.“ Prema izraelskom zakonu, podnositelji tužbe također moraju položiti određenu svotu novca, „obično oko 30 000 šekela“, koja predstavlja jamčevinu za troškove u slučaju da izgube spor. U slučaju da sud odbaci slučaj, podnositelji tužbe ostaju bez ovog novca, što predstavlja dodatnu prepreku. Ministarstvo pravosuđa je u pogledu ovog problema izjavilo da država Izrael nema nikakvu zakonsku obvezu stanovnicima Gaze dopustiti ulazak u Izrael. Podnositelji tužbi „imaju mnogo načina kako kontaktirati sa svojim odvjetnicima, između ostalih, putem telefonskih poziva, faxa i e-maila“, smatraju u tom ministarstvu.
Read more…

PA: Israel closes 4 Palestinian NGOs in Jerusalem
Izrael zatvorio 4 palestinske nevladine udruge u Jeruzalemu (2. prosinac 2011.)
Izraelske su vlasti produljile zabranu rada 4 palestinskih nevladinih udruga (Žensko društvo Shua'a, Razvojna zaklada Al-Quds, Rad bez granica i Obrazovni centar Saeed) u Jerzalemu za još godinu dana. Policija je u srijedu (30. studenog) zapečatila ulaze u njihove prostorije. Palestinska samouprava je ustvrdila da se radi o politici koja želi kontrolirati i potkopati ulogu palestinskog civilnog društva u Jeruzalemu. Ove su nevladine udruge služile palestinskoj zajednici u Jeruzalemu. U Palestinskoj samoupravi upozoravaju da ovo nije izolirani incident društveno-kulturne represije u Istočnom Jeruzalemu, već je Izrael od 2001. do danas zatvorio više od 28 organizacija koje su služile palestinskoj zajednici. Ove postupke smatraju dijelom šire politike kroz koju izraelske vlasti nastoje ugušiti palestinski razvoj u Jeruzalemu i povećati svoju kontrolu nad tim gradom.
Read more…

Har Bracha residents: Christians out!
Settlers living on the western hill of the religious community of Har Bracha recently sent a letter to the community secretariat, protesting the housing of Evangelical Christians in their neighborhood. According to the residents, the presence of the Christian volunteers – who arrived to work in the community's vineyards – violates the fabric of their society, and as a result – they hardly leave their houses.
Read more…

Ali Abunimah: Row over UK lawmaker's "Jewish" comments a reminder that Zionism is anti-Semitism
In a post at The New Statesman, Owen Jones wrote that if Flynn's comments were accurately reported, “then Paul Flynn has discredited himself.” Jones argues that raising Gould's self-declared Zionism is legitimate because, “Zionism is a political movement, after all, and an MP is well within his rights to query whether there is a conflict of interest.” But, he continues “there is no justification whatsoever for his subsequent comments” questioning Gould's loyalty because he is Jewish. Jones adds: "Of even greater concern is Flynn's clear suggestion that a Jewish person has no “roots in the UK”. This echoes classic anti-semitism, which is based on the slur that Jews outside Israel are aliens in whichever country they live (a myth that, unfortunately, is these days also promoted by the Israeli government.)"
Read more...

Protesters in Israel and West Bank face increasing restrictions, report finds
Izvještaj ACRI-ja: Prosvjednici u Izraelu i na Zapadnoj obali suočeni sa sve većim ograničenjima (4. prosinac 2011.)
Ovogodišnji izvještaj o stanju ljudskih prava u Izraelu koji je objavila Udruga za građanska prava u Izraelu (ACRI) navodi različite mjere koje se koriste kako bi se ušutkali sudionici socijalnih prosvjeda i protuokupacijski prosvjedi. U izvještaju se upozorava na povećana nastojanja da se ograniči sloboda izražavanja i okupljanja. Od početka prosvjeda za socijalnu pravdu koji su započeli ovog ljeta demokratska se rasprava sve više ograničava. Neki su prosvjednici uhićeni i oslobođeni tek nakon što su obećali da „u skoroj budućnosti neće dolaziti na prosvjede“, dok su drugi dobili poziv na obavijesni razgovor s policijom ili agentima sigurnosne službe Shin Bet, koji su ih upozorili na moguće posljedice njihovog ponašanja. Unatoč propisima koji od policajaca zahtijevaju da cijelo vrijeme nose uniformu s identifikacijskom značkom, sve je učestalija postala pojava da policajci koji napadaju prosvjednike ne nose značke, a ponekad imaju i skrivena lica (na primjer, tijekom rastjerivanja prosvjeda u Sheikh Jarrahu, tijekom rušenja kuća u Al-Araqibu i Lodu, prilikom dostavljanja naloga o deložaciji u Silwanu i za vrijeme evakuacije Havat Gilada). Izraelske vlasti Palestincima na okupiranim područjima uskraćuju slobodu izražavanja i okupljanja, proglašavajući sve prosvjede, čak i one nenasilne, protuzakonitim okupljanjima. Takve prosvjede sigurnosne snage rastjeruju koristeći silu, suzavac, mlazove vode i smrdljive tekućine, te emitirajući nepodnošljivo glasan, visok zvuk. U izvještaju je navedeno nekoliko slučajeva političkih aktivista u Izraelu i na Zapadnoj obali koje su sigurnosne službe pozvale na „razgovor upozorenja“. Među njima je jedan izraelski Arap koji je član Arapsko-židovskog pokreta za društvenu i političku promjenu Tarabut-Hithabrut. On je pozvan na razgovor s policijom, no ispitivao ga je agent Shin Beta i to o njegovim političkim stavovima i prosvjedima na koje je dolazio. Zatim, slučaj izraelskog arapskog studenta kojeg su ispitivali o njegovim političkim aktivnostima nakon što je sudjelovao u prosvjedu protiv izraelskog napada na Gazu 2008./2009. Treći je slučaj 2 aktivista iz Anarhista protiv Zida koje je nakon uhićenja posjetila agentica Shin Beta i upozorila ih da ta služba zna za njihove aktivnosti i da će poduzeti mjere u slučaju da aktivisti prekrše zakon. Izvještaj dalje kritizira nedavno predložene zakone u Knessetu za koje autori tvrde da ugrožavaju temeljne slobode koje su srž demokracije, uključujući slobodu izražavanja, okupljanja i mišljenja. Ti prijedlozi zakona uključuju „zakon o bojkotu“, koji omogućuje kažnjavanje onih koji podupiru protuizraelski bojkot i „diskriminira nauštrb ljudi s određenim političkim stavovima i uvelike šteti zakonitom, legitimnom i nenasilnom sredstvu prosvjeda“; Zakon o Nakbi, koji omogućuje ukidanje financiranja organizacijama koje se protive temeljnim načelima države Izrael i „u velikoj mjeri šteti slobodi političkog izražavanja, umjetničkoj slobodi i pravu na prosvjed“.
Read more…

Israel Approves 650 Units In Pisgat Ze'ev Settlement
Izrael odobrio gradnju 650 jedinica u kolonističkom naselju Pisgat Ze'ev (3. prosinac 2011.)
Izraelski regionalni odbor za gradnju i planiranje u Jeruzalemu je odobrio plan izgradnje 650 stambenih jedinica u kolonističkom naselju Pisgat Ze'ev, koje je izgrađeno 1985. godine na zemlji koja pripada mještanima sela Beit Hanina i Hizma, sjeverno od Jeruzalema. Palestinski stručnjak za karte i kolonistička naselja Khalil At-Tafakji tvrdi da je ova odluka dio većeg plana s ciljem izgradnje 58 000 jedinica do 2030. godine. Taj plan uključuje i izgradnju trgovačkih centara, javnih prostora i ustanova, te stotina stanova i domova za koloniste. Prvotno je 300 dunuma palestinske zemlje u Hizmi i Beit Hanini dodijeljeno za Industrijsku zonu, no ta je odluka poništena i sada će ta zemlja biti upotrijebljena za izgradnju stotina stambenih jedinica. Tafakji je također napomenuo da Izrael nastavlja radove na Cesti 20, što dovodi do novih konfiskacija zemlje koja pripada mještanima sela Beit Hanina. Izrael je u sklopu tih radova izgradio 2 dijela mosta koji će se koristi kako bi se povezalo kolonističko naselje Pisgat Ze'ev s kolonističkom cestom 443 (Modi'in-Tel Aviv). Cesta 20 dijeli Beit Haninu na 2 dijela i otima velike površine palestinske zemlje, a namijenjena je kako bi kolonisti imali brži pristup kolonističkim naseljima i Izraelu.
Read more…

Committee: Israel rabbi plans new construction at Western Wall
Izraelski rabin planira novu gradnju na Zapadnom zidu (1. prosinac 2011.)
Zajednička muslimanska i kršćanska organizacija, Islamsko-kršćansko povjerenstvo za potporu Jeruzalema i svetih mjesta, upozorila je u četvrtak (1. prosinca) da rabin Zapadnog zida Shmuel Rabinovitz namjerava graditi 2. nivo na svetom mjestu koje graniči s džamijom Al Aksom u Jeruzalemu. U tom su povjerenstvu upozorili da se radi o izrazito opasnom planu za kompleks Haram al-Sharif jer bi takav plan sadržavao bušenje ispod kompleksa u kojem se nalazi džamija i Kupola na stijeni. Izrael je već iskopao nekoliko tunela oko ovog kompleksa, za koji Židovi vjeruju da se u njemu prethodno nalazio drugi hram i koji predstavlja 3. po redu sveto mjesto u islamu. Palestinci tvrde da su ovi kontroverzni projekti pokušaj jačanja kontrole nad svetim mjestima i upozoravaju da su podzemni radovi već prouzročili rušenje nekoliko palestinskih zgrada u Starom gradu. Povjerenstvo je pozvalo međunarodne organizacije da interveniraju. Izrael je istočni Jeruzalem – uključujući Stari grad – okupirao 1967. godine, i jednostrano ga anektirao, no tu aneksiju međunarodna zajednica, u skladu s međunarodnim pravom, nikada nije priznala.
Read more…

Uglavnom vijesti – Palestina/Izrael

Latin Church In Beit Jala Holds Prayers On Lands Threatened By Wall, Settlements
Vjernici Latinske crkve u Beit Jali molili na zemlji kojoj prijeti izgradnja ilegalnog Zida i kolonističkih naselja (2. prosinac 2011.)
U sklopu tjednog nenasilnog prosvjeda protiv okupacije, kolonističkih naselja, Zida i izraelskih ilegalnih pokušaja anektiranja zemlje koja pripada kršćanskom samostanu Cremisan u Beit Jali, palestinski su kršćani molili na zemlji koja pripada mještanima tog grada u blizini Betlehema na Zapadnoj obali. Latinska crkva u Beit Jali već nekoliko tjedana održava ovakve molitve. Otac Ibrahim Ash-Shomaly je pozvao međunarodnu zajednicu da intervenira kako bi okončala nepravdu koju trpe kršćani i muslimani u Betlehemu, Beit Jali i Beit Sahouru, te cijelo palestinsko stanovništvo. Shomaly je napomenuo da su molitve poruka svijetu da Izrael krši sve međunarodne povelje i načela svih religija. Dodao je da svijet treba Izrael natjerati da prekine napade i kršenja međunarodnog prava i ohrabrio vlasnike ugrožene zemlje da ne očajavaju, jer „nepravda ne može pobijediti u Svetoj zemlji“. Nekoliko mještana nosilo je transparente s natpisima „Nema mira bez pravde“ i „Nepravda ne može trajati vječno“. Mještani su najavili da će nastaviti svoje tjedne nenasilne prosvjede.
Read more…

Israeli academics condemn construction of Museum of Tolerance on Muslim cemetery
Izraelski sveučilišni profesori osudili izgradnju „Muzeja tolerancije“ na muslimanskom groblju (2. prosinac 2011.)
Izraelski su sveučilišni profesori osudili izgradnju tzv. „Muzeja tolerancije“ na području povijesnog muslimanskog groblja u okupiranom Jeruzalemu. Upozorili su da se izgradnjom muzeja na groblju Ma'aman Allah Izrael izlaže opasnosti velikog i žučnog sukoba s muslimanskim svijetom. Ove su osude izrečene na seminaru na Jeruzalemskom institutu za izraelske studije 30. studenog 2011. povodom objavljivanja knjige Yitzhaka Reitera o groblju Ma'aman Allah i izgradnji spomenutog muzeja. Govornici su upozorili da će gradnja ovog muzeja imati opasne posljedice na lokalnoj i međunarodnoj razini. Predložili su da se poništi odluka o gradnji muzeja, naročito obzirom na sve brojnije prigovore iz međunarodne zajednice. Yitzhak Reiter je kritizirao odluku izraelskog Vrhovnog suda da odbaci peticiju Instituta Aqsa protiv izgradnje muzeja, ustvrdivši kako je sudska odluka politička, a njegovo viđenje problema groblja i muzeja krivo.
Read more…

Settlers 'beat elderly farmer' near Nablus
Kolonisti „pretukli starijeg poljoprivrednika“ u okolici Nablusa (3. prosinac 2011.)
Izraelski su kolonisti u subotu (3. prosinca 2011.) u jutro napali i teško pretukli 60-godišnjeg poljoprivrednika koji je obrađivao svoju zemlju u blizini ilegalnog kolonističkog naselja Itamar, istočno od Nablusa, na sjeveru Zapadne obale. Kolonisti su poljoprivrednika protjerali s njegove zemlje. Kolonisti iz kolonističkog naselja Itamar nasilno sprječavaju Palestince da obrađuju svoja polja u blizini tog naselja od kad je u ožujku ove godine u tom kolonističkom naselju na smrt izboden jedan mladi par i njihovo 3 djece. Za ova je ubojstva izraelski sud u ponedjeljak (28. studenog 2011.) krivim proglasio Amjada Awada. Njegov rođak Hakim Awad također je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ovih ubojstava.
Read more…

Settlers Attempt to Enter Beit Ommar After day of Demonstration
Kolonisti pokušali ući u Beit Ommar nakon cjelodnevnog prosvjeda (3. prosinac 2011.)
U subotu, 3. prosinca, održan je redoviti prosvjed mještana i Narodnog odbora Beit Ommara, te međunarodnih i drugih mirovnih aktivista kod ileganog kolonističkog naselja Karmei Tsur. Prosvjedi se kod vjerskog ekstremističkog kolonističkog naselja Karmei Tsur, koje je izgrađeno na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu, održavaju već gotovo 3 godine. Prosvjednicima se u subotu suprotstavila izraelska vojska, naguravala ih i udarala dok su pokušavali proći pored reda vojnika, no nitko nije uhićen i prosvjed se završio bez incidenta. Međutim, oko 20 sati istog dana, skupina od oko 25 kolonista, vjeruje se iz Karmei Tsura, došla je na ulaz u selo Beit Ommar i počela uznemiravati mještane koji žive na ulazu u selo, na Cesti 60. Kolonisti su došli u pratnji velikog broja izraelskih vojnika i policajaca, koji su im dopustili da se okupe na ulazu u selo. Ubrzo se između 45 i 50 mještana sela i mirovnih aktivista također okupilo na ulazu u selo kako bi spriječili napade kolonista i daljnje uznemiravanje mještana. Izraelska je vojska razdvojila koloniste i Palestince i na kraju natjerala koloniste da napuste to područje.
Read more…

Israel 'detains man en route to hospital' at Gaza crossing
Izrael na graničnom prijelazu Erez uhitio muškarca koji je putovao na operaciju oka (2. prosinac 2011.)
Izraelske su snage u četvrtak, 1. prosinca, na graničnom prijelazu Erez između Pojasa Gaze i Izraela uhitile 25-godišnjeg Palestinca koji je putovao u Izrael na hitnu operaciju oka. Pacijenti su u Pojasu Gaze redovito primorani liječničku pomoć tražiti u inozemstvu ili u Izraelu, što iziskuje dugotrajan proces podnošenja zahtjeva i dobivanja dozvola od strane izraelskih vlasti. U UN-ovom humanitarnom uredu tvrde da je tijekom 2010. Izrael svakom petom Palestincu koji je Pojas Gaze htio napustiti radi liječenja odbio izdati za to potrebnu dozvolu.
Read more…

Troops Arrest Three Residents In Balata
Vojnici uhitili 3 Palestinca u izbjegličkom logoru Balata (2. prosinac 2011.)
Izraelski su vojnici u petak, 2. prosinca, u zoru upali u izbjeglički logor Balata istočno od grada Nablusa na sjeveru Zapadne obale, provalili u kuće članova obitelji al-Badrasawy i uhitili Yassera al-Badrasawyja (koji je na parlamentarnim izborima 2006. bio kandidat Hamasovog Bloka za promjenu i reformu), njegovog brata i nećaka. Istraživač i bivši zarobljenik Abdul-Nasser Farawna, koji se bavi pitanjima palestinskih zarobljenika, tvrdi da je u izraelskim zatvorima još uvijek zatvoreno oko 5000 Palestinaca i 11 Palestinki.
Read more…

Soldiers Attack Detainees In Nafha Prison
Vojnici napali palestinske zarobljenike u zatvoru Nafha (1. prosinac 2011.)
Izraelski su vojnici u četvrtak (1. prosinca 2011.) napali nekoliko zarobljenika koji su zatvoreni u pritvornom centru Nafha u pustinji Negev. Zarobljenici su se u pismu društvu Husam, koje se bori za prava sadašnjih i bivših palestinskih zarobljenika, također potužili da su već dulje od 3 dana bez struje. Predstavnik društva Husam je dodao da su vojnici nedavno napali i palestinske zarobljenike u zatvoru u Asqalanu. Prema podacima do kojih je došao bivši zarobljenik i istraživač koji se bavi pitanjima palestinskih zarobljenika, Abdul-Nasser Farawna, u Izraelu se trenutno nalazi oko 5000 muških palestinskih, i 11 ženskih palestinskih zarobljenika, te desetci arapskih zarobljenika ponajviše iz Jordana, Sirije i Egipta. Među njima je 195 djece, a 225 zarobljenika je u administrativnom pritvoru, bez da su za išta optuženi. Većina zarobljenika je sa Zapadne obale, dok ih je 516 iz Pojasa Gaze, 350 iz Jeruzalema i područja na kojem je 1948. uspostavljena država Izrael. U izraelskim se zatvorima još uvijek nalazi 23 izabranih zastupnika i 2 bivša ministra. Nedavni izvještaji otkrivaju da više od 1000 zarobljenika pati od neke bolesti i potrebna im je zdravstvena skrb. Neki boluju od karcinoma i potrebna im je specijalizirana njega. 532 zarobljenika je osuđeno na najmanje 1 doživotnu zatvorsku kaznu, a 123 zarobljenika se iza rešetaka nalazi od prije potpisivanja sporazuma iz Osla između Izraela i PLO-a 1993. 52 zarobljenika u zatvoru su dulje od 20, a 23 dulje od 25 godina.
Read more…

Israel extends detention of Fatah lawmaker for 6 months
Izrael produljio pritvor Fatahovom zastupniku za još 6 mjeseci (1. prosinac 2011.)
Izraelski vojni sud je u četvrtak, 1. prosinca, produljio pritvor Fatahovom zastupniku Hussamu Khaderu za dodatnih 6 mjeseci. Hussam Khader je predsjednik Odbora za obranu prava palestinskih izbjeglica i poznat je po zalaganju za pomirbu između Fataha i Hamasa. Khader je uhićen 2. lipnja 2011. i već je nekoliko mjeseci u izraelskom zatvoru bez da je za išta optužen. Izraelski sud u Oferu je produljenje pritvora obrazložio navodnom prijetnjom sigurnosti koju Khader predstavlja. Izraelske su snage Khadera do sada pritvarale već 25 puta, a u izraelskom je zatvoru već proveo 9 godina, dok je za vrijeme prve Intifade bio protjeran u južni Libanon odakle se vratio 1994.
Read more…

Gaza govt says 5 detained not journalists
Vlada u Gazi tvrdi da 5 uhićenih nisu novinari (3. prosinac 2011.)
Sindikat novinara u Ramalli i Fatahov ured za novinare optužili su sigurnosne službe u Gazi da su uhitili 5 novinara, uključujući 1 ženu, no vlada u Gazi uhićene sumnjiči da su sigurnosni agenti koji rade za vladu u Ramalli. Spomenutih 5 uhićeno je nakon što su pretreseni njihovi domovi i uredi. Vlada u Gazi tvrdi da je istraga u tijeku, te da će neki od privedenih biti pušteni na slobodu nakon ispitivanja. Također napominje da jedina žena među ovih 5 osoba nije ni bila uhićena, već je samo pozvana na ispitivanje. Dvojica uhićenih oslobođena su u četvrtak (1. prosinca 2011.) navečer.
Read more…

A day with fugitives in Gaza's fishing waters
When we are nearly 3 nautical miles off the coast, an Israeli gunboat in the vicinity starts firing warning shots in the air and sounds a sirene. We see how it also chases small fishing boats, with its waves almost capsizing one of the tiny vessels. Alarming and panicked messages come in through the radio from those fishermen. As we watch the different army vessels chase, harass, and threaten fishermen in the entire area, Ahmad and Subeh explain the different types of weaponry and soldiers each boat has on board. Apparently the one chasing us is a gunboat with snipers on board, the type of boat from which they say snipers have shot fishermen before. This job these fishermen are doing can hardly be called fishing. Gaza's fishermen have become like fugitives in their own territorial waters. I genuinely wonder what, if at all, the soldiers on top of the army vessels are thinking. What do they see when they look at the fishermen? Do they see threats or military targets? In any case, the soldiers look like ridiculous clowns in their military gear on their big steel vessels, chasing the fishermen on tiny boats. Beyond human insecurity and fear, there is the crippling financial impact of the naval blockade.[2] Ahmad recalls that before this limitation in 2007, he “could earn 100 to 200 NIS[3] per day as a fisherman. Now we can each only earn around 50 NIS in two days at sea.” According to the Fisherman's Syndicate, around 60% of the small fishing boats and 22% of trawler boats in the Gaza Strip are not used because of the high risks involved and the limited catch.
Read more…