I dalje iz južnoafričke studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:
Sputavanje palestinske kulture
(iz 3. poglavlja)
...
Amandmani na jordanski Zakon o starinama ironičnom su uporabom odredbi za očuvanje kulturne baštine izraelskim dužnosnicima omogućili da velike površine zemlje na okupiranim palestinskim područjima kategoriziraju kao „arheološke“ po prirodi i da vlasnicima na toj zemlji zabrane gradnju bez posebne dozvole. Za donošenje odluke da je neko zemljište „arheološko“ nije potreban nikakav dokumentarni ni drugi dokaz. Budući da se takva zemlja često kasnije predaje židovskim kolonistima, pokazuje se da je svrha proglašenja nekog zemljišta lokalitetom s vrijednom kulturnom baštinom manje očuvati njegovu povijesnu vrijednost, a više prebaciti tu zemlju pod židovsku vlast. Štoviše, Izrael takve lokalitete smatra vrijednima i štiti ih prvenstveno radi njihove židovske i hebrejske povijesti, a ne zbog njihove islamske, kršćanske, palestinske i arapske povijesti.
Izrael je također preimenovao gradove i krajeve na okupiranim palestinskim područjima u sklopu projekta redizajniranja i hebrejizacije kognitivne karte regije. Diskriminacijska jezična politika prvo je opsežno primijenjena unutar Zelene linije nakon uspostave države Izrael i zatim nastavljena na okupiranim palestinskim područjima nakon 1967.
Ubrzo nakon okupacije Zapadne obale 1967, tiskanje, objavljivanje i distribucija svog materijala potpali su pod nadležnost imenovane osobe podređene vojnom zapovjedniku. Vojna naredba br. 50 zahtijeva dozvolu ne samo za materijal koji se proizvodi unutar okupiranih palestinskih područja, već i za sav materijal koji se na okupirana područja unese iz inozemstva. Nadalje, u skladu s Vojnom naredbom br. 107, vojska je izdala popis zabranjenih publikacija, uključujući djela o arapskoj gramatici, te povijesti križarskih ratova i arapskog nacionalizma. Obrazovanje koje nudi znanja i obuku u kulturnom izražavanju također je rutinski sputavano putem različitih administrativnih i vojnih mjera okupacijske sile. Ovi postupci štete palestinskoj bazi znanja za buduće generacije koje žele sudjelovati u palestinskom političkom, gospodarskom i kulturnom životu.
Palestinska kulturna udruženja, često dobrotvorne naravi, zatvarana su uz nejasne ocjene o „terorizmu“ ili „javnoj sigurnosti“. Ovakvi postupci pospješuju eroziju kulturnog života palestinskog naroda.
[...]
O mučenju zarobljenika (iz 4. poglavlja)
Od 1967, kada su okupirana palestinska područja potpala pod izraelsku vojnu vladavinu, Izrael provodi politiku masovnih uhićenja i utamničenja Palestinaca. Najmanje 650 000 Palestinaca, odnosno oko 20 posto ukupnog palestinskog stanovništva na okupiranim palestinskim područjima i gotovo 40 posto muške populacije, provelo je neko vrijeme u zatvorima okupacijske sile. Od početka druge Intifade u rujnu 2000. do veljače 2007. u zatvore je bilo strpano oko 45 000 Palestinaca. B'Tselem je u veljači 2009. izvijestio da se u izraelskim zatvorima nalazi 7940 Palestinaca, od kojih su njih 548 u administrativnom pritvoru (bez suđenja). Budući da su uhićenja i zatvaranja često popraćena mučenjem i zlostavljanjem kojima se nastoji iznuditi priznanje i informacije o aktivnostima pokreta otpora, može se reći da je primarna svrha ove politike suzbijanje pružanja otpora okupaciji i učvršćivanje izraelske dominacije nad palestinskim stanovništvom na okupiranim palestinskim područjima. Masovno utamničenje također ima strahovit učinak na palestinske zajednice i obitelji zarobljenika na okupiranim palestinskim područjima.
...
... Prema statističkim podacima izraelske zatvorske službe, 06. studenog 2006. od ukupno 9498 „sigurnosnih zatvorenika“ samo su 12 bili Židovi. ...
...
U ožujku 2009. gotovo se 8000 palestinskih političkih zatvorenika nalazilo u izraelskom zatvorskom sustavu. Izraelske ih zatvorske službe smatraju sigurnosnim zatvorenicima i zatočenicima. Ovaj broj uključuje oko 550 zarobljenika koji se nalaze u administrativnom pritvoru i druge koji su zatvoreni bez ikakvog kontakta s članovima obitelji i odvjetnikom, te oko 400 maloljetnika. Prema izraelskom zakonu osoba se smatra odraslom s navršenih 18 godina života, ali prema izraelskoj vojnoj naredbi br. 132 Izrael odraslima smatra sve Palestince koji su navršili 16 godina. Tako su palestinski maloljetnici izloženi istom strogom postupanju i dobivaju iste kazne kao i odrasli zatvorenici. ...
Mučenje i drugi oblici zlostavljanja najrašireniji su tijekom uhićenja i ispitivanja Palestinaca od strane izraelskih vojnih snaga i pogranične policije. Naročito oštre ispitivačke metode dobivanja informacija i priznanja koristi izraelska sigurnosna služba GSS. 49 posto Palestinaca koje je između srpnja 2005. i siječnja 2006. ispitivao GSS tvrdi da su prije ispitivanja bili pretučeni, 33 posto da su ih držali vezane u bolnim položajima, 34 posto da su im upućivane psovke i da su bili ponižavani, 23 posto da im je bilo uskraćeno zadovoljenje osnovnih potreba, a 67 posto tvrdi da su bili izloženi barem jednom od gore navedenih oblika zlostavljanja. 68 posto palestinskih zarobljenika tvrdi da su tijekom ispitivanja od strane GSS-a cijelo ili većinu vremena bili držani u izolaciji, 88 posto da su bili u samici i podvrgnuti senzornoj deprivaciji cijelo ili veći dio ispitivanja, 45 posto da im je bilo onemogućavano da spavaju, 73 posto da su dobili hranu loše kvalitete, 96 posto da su dugo vremena bili vezani u bolnom položaju shabah (u kojem su zarobljenikove ruke i stopala čvrsto svezani za stolac), 29 posto da su bili skinuti do gola i podvrgnuti pretraživanju tijela, a 73 posto ih tvrdi da su bili vrijeđani i ponižavani na druge načine. Uvjeti u kojima su zarobljenici zatvoreni u izraelskim zatvorima, uključujući prenapučene i nehigijenske prostore za život i nepružanje potrebne zdravstvene zaštite, također su uzrok zabrinutosti zbog lošeg postupanja koje može predstavljati mučenje. Izraelski zakon dopušta nametanje posebnih, strožih uvjeta u zatvorima za „sigurnosne“ zarobljenike u odnosu na obične kriminalce, samo zato što su navodno počinili sigurnosne prekršaje.
Ovi diskriminacijski uvjeti krše temeljna prava palestinskih zarobljenika.
S druge strane, šačici izraelskih židovskih zatvorenika koji su klasificirani kao „sigurnosni“ zatvorenici dopušteno je korištenje brojnih prava, uključujući pravo na posjet bračnog druga. Na primjer, zatvorenik Yigal Amir, koji je 1996. osuđen za ubojstvo premijera Yitzhaka Rabina iz ideoloških razloga, u zatvoru je začeo sina, dopušteni su mu obiteljski posjeti i telefonski razgovori. Slično tome, izraelsko-židovski zatvorenik Ami Popper, koji je 1990. osuđen za ubojstvo sedam palestinskih radnika i ranjavanje još 11 osoba, oženio se u zatvoru 1993. godine, a 1995. je dobio sina. Nakon toga napravio je još dvoje djece. Također mu je dopušteno da odlazi na odmore izvan zatvora. Ovakve povlastice ne uživa niti jedan palestinski sigurnosni zarobljenik. Prema podacima Javnog odbora protiv mučenja u Izraelu (PCATI) GSS je neke palestinske zatočenike podvrgnuo obliku psihološkog mučenja u obliku uhićenja i iskorištavanja nevinih članova obitelji zatočenika koji su pod istragom, s ciljem da izvrši dodatni pritisak kako bi se od zatočenika silom iznudilo priznanje ili informacije. U nekim je slučajevima GSS zarobljenike, bilo lažno ili istinito, obavijestio da su im rođaci također podvrgnuti mučenju.
Neke odredbe u izraelskim zakonima olakšavaju mučenje u fazama pritvora, istrage i utamničenja. U nekim se slučajevima tijekom boravka u pritvoru „sigurnosni“ pritvorenici podvrgavaju drugačijim zakonima i propisima za kazneni postupak, što rezultira time da pojedinci mogu biti pritvoreni, lišeni slobode, izolirani od vanjskog svijeta i ispitivani od strane GSS-a do tri tjedna prije nego budu izvedeni pred sud. Ovi se stroži zakoni de facto primjenjuju isključivo na Palestince i na gotovo niti jednog židovskog zatvorenika ili pritvorenika. Tako je unutar kaznenog pravnog sustava Izrael uspostavio poseban postupak za palestinske zatočenike koji funkcionira paralelno, ali odvojeno od postupka namijenjenog „običnim“ kriminalcima. Postupak za Palestince karakterizira sustavno uskraćivanje prava na pravični postupak i drugih temeljnih prava i zaštita, sa svrhom održanja sustava kontrole i dominacije na okupiranim palestinskim područjima.
Nije pokrenuta niti jedna kaznena istraga niti su procesuirani Izraelci koji su navodno odgovorni za mučenje i zlostavljanje. Inspektor koji istražuje pritužbe na mučenje i zlostavljanje od strane GSS-ovih istražitelja je također zaposlenik GSS-a, pa je stoga GSS u praksi tijelo koje samo sebe regulira. U tom je pogledu UN-ov posebni izvjestitelj za promicanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u borbi protiv terorizma izrazio zabrinutost zbog upitne „sposobnosti inspektora, kao zaposlenika izraelske sigurnosne agencije, da djeluje doista neovisno od te agencije i temeljito istraži navode o zlostavljanju ili mučenju“. Prema podacima iz Četvrtog periodičnog izvještaja Izraela o provođenju međunarodne Konvencije protiv mučenja (CAT) u razdoblju između 2002. i 2005. inspektor GSS-a je pokrenuo oko 386 istraga, od koji su samo 4 rezultirale disciplinskim mjerama, a niti jedna procesuiranjem.
Linkovi Palestina/Izrael:
Ethnic Cleansing in East Jerusalem is Not a Paranoid Worry... It's Happening Now
A recently released United Nations report confirms what many human rights activists have alleged: at least 60,000 Palestinians in East Jerusalem face the prospect of eviction by Israeli authorities. Yet this story has received relatively little mainstream attention, and even less official condemnation. Ever since the Israelis captured East Jerusalem in the June 1967 war they have made clear their intent, despite widespread international protest and in clear violation of international law, to annex Jerusalem. In order to expedite this annexation, the Israeli occupation authorities have put pressure on the Palestinians to “vacate the premises”. The pressure has included actions such as encouraging Israelis to settle in what had been Palestinian East Jerusalem, while failing to build new and adequate housing for the Palestinian people. The current trick of the Israeli government is to move against Palestinian residents by claiming that the Palestinians are living in homes that show no proof of a legal building permit. What is perverse about this is that the Israelis are not talking about housing built in the last several years or even housing built since the June 1967 war. They are discussing housing that has been occupied by Palestinians in many cases for decades! In fact, according to the Washington Post [May 2, 2009] the dispute even involves searching through archives from the time of the Ottoman Empire (which ended when World War I ended in 1918) in order to prove ownership.
Letter to the Norwegian Government Pension Fund
We, Israeli organizations, comprised of Jewish and Palestinian women and men and dedicated to building a just peace and to promoting human rights and equal civil rights in Israel/Palestine, Call upon the Norwegian people to join us in our efforts and to stop investing in the Israeli occupation of Palestinian territory. It has come to our attention that the Norwegian governmental Pension Fund, as of December 31st 2008, is heavily invested in corporations whose activities continuously support and maintain the Israeli occupation, in violation of international human rights and humanitarian law. These companies, both Israeli and international, build illegal Israeli settlements in the occupied Palestinian territory or provide vital services to them; provide specifically designed equipment for the surveillance and repression of Palestinian population through restrictions of movement and collective punishments; or take part in the illegal exploitation of Palestinian nonrenewable natural resources for the needs of the Israeli market.
AMNESTY INTERNATIONAL REPORT 2009: Israel and the Occupied Palestinian Territories
Finding a sense of home in "Salt of this Sea"
Annemarie Jacir's Salt of this Sea (2008) is the first full-length feature film by a Palestinian female director. Since its world premier at the 2008 Cannes Film Festival, it has toured the world and is scheduled to screen at this year's Tribeca Film Festival in New York at the end of the month. Originally from Bethlehem, Jacir is a central figure of contemporary Palestinian cinema. In recent years she has established herself as an apt experimental filmmaker with such poignant shorts as like twenty impossibles (2003) and An Explanation (then burn the ashes) (2005), while demonstrating her talents as an exceptional cinematographer in the stunning documentary A Few Crumbs for the Birds (2005), a collaboration with Nassim Amaouche. As a curator she has been instrumental in supporting the work of her colleagues in the global scene, most notably by co-founding Dreams of a Nation, an independent collective that promotes and documents Palestinian filmmaking.
Photostory: Hip-hop for Gaza
Ostali linkovi:
RIGHTS: Roma Are Scapegoats During Downturn
The report notes that Roma, like members of other visible minorities, routinely suffer assaults in city streets and other public places as they travel to and from homes, workplaces, and markets. In a number of serious cases of violence against Roma, attackers have also sought out whole families in their homes, or whole communities. The scope of discrimination is often difficult to assess, as "governments don't generally report on violence against Roma," said Legendre. Roma are not only ill treated at the hands of private citizens. The report found that police and local public authorities are sometimes complicit in driving Roma from their homes and seeking their relocation to other towns or cities.
AMNESTY INTERNATIONAL REPORT 2009: STATE OF THE WORLD'S HUMAN RIGHTS
AMNESTY INTERNATIONAL REPORT 2009: Europe and Central Asia
Roma have remained largely excluded from public life in all countries, unable to enjoy full access to housing, education, employment and health services. The adverse economic situation seemed to provide fertile ground for old stereotypes of Roma to be exploited by elements hostile to them. The Hungarian police, for example, are investigating 18 attacks against Roma in the past 18 months, including one in February which resulted in the death of a man and his five-year-old son, apparently shot as they were trying to flee their burning house following a suspected arson attack. There have been marches and statements by some far-right groups in the Czech Republic including incitement to discrimination, hostility or violence against the Romani community. In March, the Italian authorities forcibly evicted a community of about 150 Roma living under an overpass in the north of Milan, failing to provide most of those dispersed with alternative accommodation. In Serbia around 250 Romani people, including small children and the elderly and infirm, were evicted in April from a temporary settlement in New Belgrade. Temporary alternative accommodation, in the form of containers, was provided in another neighbourhood of Belgrade but local residents attempted to set them on fire to prevent the Roma from moving in. In Slovakia in April, footage emerged on the internet of police ill-treating six Romani youngsters. The clip showed the boys being forced by police officers to slap and kiss each other repeatedly, and being forced to take off all their clothes while being watched by more police officers who were taking pictures of them. In dialogue audible on the clip, the boys are shouted at and racially abused.
