Informacije o tome kako Izrael protuzakonito i diskriminativno izrabljuje palestinske vodene resurse na okupiranim područjima, iz Poglavlja 3 južnoafričke studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:
[...]
Okupacijska sila Izrael prema načelima međunarodnog javnog prava ima pravne obveze koje se odnose na vodu na okupiranim palestinskim područjima. Međunarodno humanitarno pravo ne bavi se u značajnoj mjeri pitanjem kako podijeliti vodene resurse među sukobljenim stranama, ali je prema Haškim pravilima dopušteno korištenje prirodnih bogatstava okupiranog teritorija od strane okupacijske sile ograničeno na potrebe okupacijske vojske i ne smije prekoračiti količinu koju vojska iskoristi. Stoga je izraelsko korištenje vodenih resursa na okupiranom palestinskom području za opskrbljivanje izraelskog kolonističkog stanovništva (čija prisutnost na okupiranim područjima je protuzakonita) ili civilnog stanovništva u Izraelu protuzakonito. Čak i u slučaju da na ovaj način protuzakonito iskorištava vodu, okupacijska je sila i dalje obvezna poštivati načela nediskriminacije i pravičnosti prema međunarodnom pravu ljudskih prava i vodenom pravu kako bi izbjegla dodatno pogoršanje već postojećeg protuzakonitog stanja.
[...]
Teritorij mandata Palestine ima tri glavna izvora prirodne slatke vode. Planinski se vodonosnik proteže ispod obje strane Zelene linije, uključujući većinu Zapadne obale i velik dio središnjeg Izraela. Podijeljen je na sjeverne, istočne i zapadne vodonosnike koji se pružaju od 'hrpta' zapadnoobalnih brda. Bazen rijeke Jordan je površinski vodeni sustav koji također koriste i Jordan, Sirija te Libanon. Na Golanskoj se visoravni nalazi veliki slijev koji napaja taj sustav i glavni je izvor koji napaja Galilejsko more, najveći pojedinačni izvor za Izraelski državni akvadukt. Duž obalne ravnice nalazi se Obalni vodonosnik koji je manji izvor i jedini prirodni izvor za Pojas Gaze.
Na početku okupacije, Izrael je izdao nekoliko vojnih naredbi kojima je vodeni sustav okupiranih palestinskih područja integriran u izraelski sustav čime je Palestincima uskraćena kontrola na tim resursom. Prvo, Vojna naredba br. 92 (od 15. kolovoza 1967.) dala je sve ovlasti nad vodom na okupiranim palestinskim područjima izraelskim vojnim vlastima i zabranila pojedincima da bez novih dozvola, koje su mogle biti uskraćene bez objašnjenja, uspostavljaju, posjeduju ili upravljaju vodovodnim institucijama (bunarima ili postrojenjima za obradu vode). Drugo, Izrael je donji dio rijeke Jordan proglasio zatvorenom vojnom zonom, uskraćujući Palestincima izravan pristup do nje, dok su postojeće palestinske crpke i jarci za navodnjavanje kojima se crpla voda iz Jordana uništeni. Treće, Izrael je utvrdio nova pravila za druge okruge koja konzistentno sputavaju palestinski pristup vodi, a u nekim slučajevima vojnom zapovjedniku daju ovlasti da postavlja članove mjesnih vodovodnih tijela ili da mijenja sastav lokalnih vodovodnih vlasti. Izrael je također smanjio snabdijevanje obalnog vodonosnika vodom skrećući tijek vode kako ona ne bi stigla na svoju prirodnu destinaciju, čime je Palestincima u Gazi smanjen pristup vodi.
Izrael je 1982. sustav opskrbljivanja vodom na Zapadnoj obali i u Gazi stavio pod kontrolu izraelske državne vodovodne tvrtke Mekorot, čime je palestinsku vodu u potpunosti integrirao u izraelski sustav i stavio je pod izraelsku kontrolu. Mekorot i dalje Palestince na Zapadnoj obali snabdijeva s oko 54% ukupne količine vode, ali im tijekom ljeta smanjuje opskrbu za 15 do 25 posto kako bi namirio potražnju u Izraelu i naseljima. Palestinske vodovodne službe vodu moraju od Mekorota kupiti, a ona se dostavlja preko 25 spojnih točaka; ovakva kontrola Izraelu omogućuje da prekine opskrbu Palestinaca vodom, prijetnja koja je 2006. bila upućena betlehemskom području.
Ova politika otrkiva obrazac diskriminacije u kojem su Palestinci sustavno u lošijem položaju. Sada na Zapadnoj obali oko 215 000 Palestinaca živi u 200 zajednica koje nisu spojene na mrežu tekuće vode. Ti su ljudi zbog toga osuđeni da ovise o skupljanju kišnice i vodi koju skupo plaćaju vlasnicima cisterni u privatnom vlasništvu. Izvještaj Bertini navodi da je tim cisternama s vodom otežano kretanje zbog kontrolnih točaka i blokada cesta diljem Zapadne obale. U nekim slučajevima cisternama i po nekoliko dana nije dopušteno da ulaze u sela. S druge strane, svih 149 izraelskih židovskih naselja, koja su na okupiranim palestinskim područjima uspostavljena uz odobrenje i potporu izraelske vlade, spojeno je na mrežu tekuće vode. Nadmoćni crpni kapacitet Izraelu omogućuje da kontrolira vodene resurse koji dolaze iz temelja Zapadnog vodonosnika, koji prolazi ispod Izraela i Zapadne obale. Na ovaj se način održava nepravedna podjela vode u kojoj u prosjeku Izrael dobiva 363 milijuna kubnih metara, a Palestinci 22 milijuna kubnih metara vode.
Utjecaj Sporazuma iz Osla na raspodjelu i kontrolu nad vodom
Prema prijelaznom sporazumu između Izraela i PLO iz 1995, na palestinske vodovodne vlasti prebačena je djelomična odgovornost za raspodjelu vode. Iako su Sporazumi iz Osla uključivali mjere koje su trebale pristup vodi učiniti pravičnijim, oni su zapravo učvrstili izraelsku kontrolu nad vodom na okupiranim palestinskim područjima, i to putem nekoliko mjera.
Prvo, Oslo II je osigurao da će Izrael nastaviti regulirati opskrbu vodom. Udio vode koji se dostavlja ostao je neizmijenjen: izraelsko stanovništvo je nastavilo trošiti 87% iz dva podzemna vodonosnika Zapadne obale, dok su Palestinci i dalje trošili 13%. Palestinci su ostali kupci vode i nastavili se suočavati s diskriminacijskim cijenama, povoljnijim za izraelske koloniste čija je potrošnja vode visoko subvencionirana.
...
Drugo, prijelazni je sporazum uspostavio zajednički odbor za vodu, koji se sastojao od jednakog broja Izraelaca i Palestinaca, a odluke su se trebale donositi konsenzusom. Navodno pozitivna reforma za Palestince, odredba o konsenzusu omogućuje svakoj od strana da stavi veto na bilo koji prijedlog uključujući izmjene statusa quo ante. Izrael je pristao samo na one prijedloge palestinskih vodoopskrbnih projekata koji su vodu crpili iz malog Istočnog vodonosnika, a na projekte koji bi vodu crpili iz velikog Zapadnog vodonosnika je stavljao veto, te odobravao palestinske razvojne projekte na Istočnom vodonosniku samo ako bi Palestinci pristali na izraelske zahtjeve da se izgrade novi i veći vodoopskrbni sustavi za opskrbljivanje izraelskih kolonističkih naselja. Osim toga, Izrael izvodi vodoopskrbne projekte koji služe kolonističkim naseljima čak i kad palestinska strana, koristeći svoje pravo na veto u zajedničkom odboru za vodu, glasa protiv takvih prijedloga. Zahvaljujući tome voda se i dalje nerazmjerno raspodjeljuje u korist židovskih kolonista i služi za širenje i konsolidaciju naselja istovremeno gušeći palestinsku poljoprivredu.
Treće, iako palestinske vodoopskrbne institucije tehnički imaju ovlasti nad zapadnoobalnim bunarima, regulatorske ovlasti i krajnja kontrola nad opskrbom i raspodjelom počivaju na Izraelu. Odluke o dodjeli vode izraelskim kolonistima ili palestinskim selima i dalje donosi Izraelska civilna uprava. Vojne naredbe (izdane prije Osla) omogućuju izraelskim vojnim vlastima da stave veto čak i na one vodoopskrbne projekte koje je odobrio zajednički odbor za vodu. Rutinski se odbijaju zahtjevi Palestinaca koji traže dozvole za kopanje bunara za uporabu u poljoprivredi, no ponekad se izdaju dozvole za proširenje postojećih bunara za domaćinstva. U nekim dijelovima Zapadne obale, na primjer na južnim hebronskim brežuljcima, uskraćuju se dozvole čak i za izgradnju cisterni.
U Pojasu Gaze je potražnja za vodom i dalje veća od kapaciteta punjenja vodonosnika u Gazi. Pretjerano iskorištavanje od strane okupacijske sile prouzročilo je pogoršanje kvalitete vode, uključujući visoke razine salinizacije zbog ulaza morske vode. Djelomično prirodno punjenje vodonosnika u Gazi iz Wadi Gaze (koji teče s hebronskih brežuljaka na Zapadnoj obali) zaustavio je Izrael izgradivši između Gaze i Zapadne obale zemljani rub, koji skreće prirodni tok i dodatno pojačava odvojenost ta dva palestinska teritorija. Do siječnja 2008. 40 posto kuća u Pojasu Gaze nije imalo tekuće vode.
Izraelska opća blokada ulaza roba i potrepština Palestincima također onemogućuje pristup i upravljanje onom vodom koju posjeduju. Tijekom 2008. Obalne gradske vodoopskrbne službe, odgovorne za vodene bunare i infrastrukturu, borile su se da održe bunare i kanalizacijske postaje zbog nestašice dijelova i goriva koji su potrebni da bi sustav radio. Projekti za izgradnju vodoopskrbne infrastrukture obustavljeni su zbog nestašice rezervnih dijelova, ventila i crpki za otpadne vode.
Umjesto da zadovolji palestinske potrebe za vodom, izraelska vodoopskrbna politika na okupiranim palestinskim područjima onemogućuje razvoj na tim područjima. Studija Ujedinjenih naroda je otkrila da je dnevna palestinska potrošnja po glavi stanovnika potkraj 1980-tih na Zapadnoj obali bila 139 litara, a u Pojasu Gaze 172 litre. 2006. ukupna dnevna palestinska potrošnja vode za domaćinstva, te gradsku i industrijsku uporabu po glavi stanovnika na Zapadnoj je obali iznosila 60,5 litara, a u Pojasu Gaze 88 litara.
Usporedbe radi, izraelski kolonisti na Zapadnoj obali po glavi troše 274 litre; a u Pojasu Gaze su, prije nego su evakuirani, trošili 584 litre. Diskriminacija u potrošnji vode nije ograničena na uporabu u domaćinstvima, te gradsku i industrijsku potrošnju. Iako do 14 posto BDP-a okupiranih palestinskih područja dolazi od poljoprivrede, 90 posto palestinskih farmi prisilno ovisi o kišnici zbog toga što nemaju pristup vodi. Tijekom 1990-tih, područja koja su navodnjavali izraelski kolonisti po glavi stanovnika bila su 13 puta veća od područja koja su mogli navodnjavati Palestinci na Zapadnoj obali. Naročito poljoprivreda izraelskih naselja u jordanskoj dolini ovisi o intenzivnom navodnjavanju. Kad su imala oko 5000 stanovnika, ta su naselja „trošila 75 posto vode koju cjelokupno palestinsko stanovništvo na Zapadnoj obali, koje broji oko 2 milijuna stanovnika, troši u domaćinstvima i gradskoj potrošnji“. Prije povlačenja ilegalnih izraelskih kolonista, u Pojasu Gaze su se također odvijali slično protuzakonito izrabljivanje, nejednako crpljenje i diskriminativna distribucija vodenih resursa u korist kolonista. U jednom su trenutku Palestinci u Pojasu Gaze vodu plaćali i do dvadeset puta više od izraelskih kolonista.
Utjecaj Zida na palestinski pristup vodi
Izgradnja izraelskog Zida na Zapadnoj obali upućuje na namjeru Izraela da trajno anektira palestinske vodene resurse obzirom da je 70 posto područja na kojem se puni Zapadni vodonosnik smješteno u toj „šav zoni“ između Zida i Zelene linije. Zid ima silan učinak na palestinski pristup vodi:
Izgradnjom Zida uništeno je 403 bunara i 1327 cisterni, a Palestincima je onemogućen pristup do 95 posto njihovih vlastitih vodenih resursa (630 milijuna m3 od 670 milijuna m3 godišnje). Zid je presjekao pristup vlasnicima 135 bunara koji su davali 44,1 milijun m3 vode godišnje i zatvorio 46 izvora (23 milijuna m3 godišnje), te 906 dunuma podzemne vode (99 posto podzemne vode na Zapadnoj obali). Zahvaljujući tome, više od 7000 palestinskih obitelji koje ovise o poljoprivredi izgubilo je sredstva za život u kraju siromašnom vodenim resursima čiji razvoj postaje sve skuplji. Posljednja trasa Zida izolirat će dodatnih 62 izvora i 134 bunara u „šav zoni“.
Na to da je Zid stvarno zamišljen kako bi obuhvatio vodene resurse upućuje njegova trasa, koja u velikoj mjeri podsjeća na „crvenu liniju“ koju je na zahtjev izraelske vlade 1977. nacrtao bivši izraelski povjerenik za vodu Menachem Cator, kako bi označila područja Zapadne obale s kojih bi se Izrael mogao povući bez da odustane od svoje kontrole nad vodenim resursima koji se koriste za snabdijevanje Izraela i naselja vodom. Izrael će pomoću Zida lakše anektirati glavna izraelska naselja na okupiranom palestinskom području koja su strateški smještena na ključnim vodenim resursima s ciljem njihovog kontroliranja. Na primjer, velika naselja Ariel i Emmanuel na sjeveru Zapadne obale, nalaze se izravno na Zapadnom vodonosniku, a izraelska je vlada najavila da ta naselja namjerava trajno pripojiti Izraelu.
Trajno stjecanje zemlje i vodenih resursa na ovim područjima predstavljalo bi aneksiju i stoga prakticiranje kolonijalizma.
Mjere koje je Izrael poduzeo, pravno i u praksi, u pogledu podjele, distribucije i pristupnosti vode na okupiranim palestinskim područjima ukazuju na obrazac uskraćivanja ljudskih prava i izrabljivanja okupiranog teritorija u korist okupacijske sile. Izraelska vodoopskrbna politika oštro diskriminira u korist izraelskih kolonista i krši ne samo pravo palestinskog stanovništva na vodu, već i brojna druga prava, uključujući pravo na zdravlje, na adekvatan životni standard i, ono što je najvažnije u ovom dijelu studije, pravo na trajni suverenitet nad prirodnim resursima.
Linkovi Palestina/Izrael:
"The Gaza Offensive and Ending Israel's Legal Impunity" by Will Youmans
In a New York Times op-ed, George Bisharat outlined six possible areas of war crimes. He argued that Israel deliberately attacked civilian targets. This is only permissible when it makes "an effective contribution to military action." Israeli military officials described a strategy of a generalized attack on non-military institutions. One general said, "We are hitting not only terrorists and launchers, but also the whole Hamas government and all its wings." Israeli military spokeswoman, Maj. Avital Leibovich, declared "anything affiliated with Hamas" as "a legitimate target." Bisharat listed sites the Israeli military destroyed or damaged: "mosques, hospitals, factories, schools, a key sewage plant, institutions like the parliament, the main ministries, the central prison and police stations, and thousands of houses." This calls into question whether Israel properly distinguished between military and non-military targets. ... There is more evidence of broad destruction of residential areas. The International Committee of the Red Cross (ICRC) released videos exposing the extent of the damage. According to the ICRC, patches of the Gaza Strip "were wiped out, leaving the people who lived there without homes." They found that "10,000 houses have been partially or completely ruined because of the Israeli operation." There is also strong evidence that Israel directly targeted specially protected classes of persons, medical workers and police.
Palestinian graffiti spreads message of peace
About two-thirds of the money raised through the site goes to the group, which uses it to pay for projects like building a playground, buying bicycles, or establishing laundry facilities for university students in Bir Zeit, near Ramallah. The group says it only works with organizations that are legal in the Palestinian territories and allowed to operate by the Israeli government. The rest of the money goes to the group's partners in the Netherlands, who maintain the Web site, accept payments, and manage the paperwork. First conceived at a Dutch-Palestinian workshop in Ramallah two years ago, the site has gone on to attract customers from around the world. There have been 910 orders so far, said Justus van Oel, a Dutch screenwriter who volunteers his time maintaining the site in the Netherlands. Spray-painting on the wall is a peaceful way for Palestinians to protest the barrier, Arouri said. "You're not only defying the existence of the wall, but you're also showing the international community our refusal, first of all, to such a structure," he said. "Also, it's an attempt to humanize the Palestinian society in the eyes of the world, showing that the Palestinians are not just militants who are violently resisting occupation."
Web stranica s koje za 30 eura možete napisati svoju poruku na ružnom i ilegalnom izraelskom Zidu
Farid Esack's Open Letter is inscribed on Apartheid Wall
Morality is about the capacity to be moved by interests beyond one's own ethnic group, religious community, or nation. When one's view of the world and dealings with others are entirely shaped by self-centredness – whether in the name of religion, survival, security, or ethnicity – then it is really only a matter of time before one also becomes a victim. While invoking "real life" or realpolitik as values themselves, human beings mostly act in their own self–interest even as they seek to deploy a more ethically based logic in doing so. Thus, while it is oil or strategic advantage that you are after, you may invoke the principle of spreading democracy, or you may justify your exploitation of slavery with the comforting rationalization that the black victims of the system might have died of starvation if they had been left in Africa. Being truly human – a mensch – is something different. It is about the capacity to transcend narrow interests and to understand how a deepening of humanness is linked to the good of others. When apartness is elevated to dogma and ideology, when apartness is enforced through the law and its agencies, this is called Apartheid. When certain people are privileged simply because they are born in certain ethnic group and use these privileges to dispossess and discriminate others then this is called Apartheid. Regardless of how genuine the trauma that gave birth to it and regardless of the religious depth of the exclusivist beliefs underpinning it all, it is called Apartheid. How we respond to our own trauma and to the indifference or culpability of the world never justifies traumatizing others or an indifference to theirs. Apartness then not only becomes a foundation for ignorance of the other with whom one shares a common space. It also becomes a basis for denying the suffering and humiliation that the other undergoes.
...
Thus I and numerous others who were involved in the struggle against Apartheid have come here and we have witnessed a place that in some ways reminds us of what we have suffered through. Archbishop Desmond Tutu is of course correct when he speaks about how witnessing the conditions of the Palestinians "reminded me so much of what happened to us black people in South Africa.... I say why are our memories so short? Have our Jewish sisters and brothers forgotten their humiliation?" But yet in more ways than one, here in your land, we are seeing something far more brutal, relentless and inhuman than what we have ever seen under Apartheid. In some ways, my brothers and sisters, I am embarrassed that you have to resort to using a word that was earlier on used specifically for our situation in order to draw attention to yours. White South Africa did of course seek to control Blacks. However it never tried to deny Black people their very existences or to wish them away completely as we see here. We have not experienced military occupation without any rights for the occupied. We were spared the barbaric and diverse forms of collective punishment in the forms of house demolitions, the destruction of orchards belonging to relatives of suspected freedom fighters, or the physical transfer of these relatives themselves. South Africa's apartheid courts never legitimized torture. White South Africans were never given a carte blanche to humiliate Black South Africans as the Settlers here seem to have. The craziest Apartheid zealots would never have dreamt of something as macabre as this Wall. The Apartheid police never used kids as shields in any of their operations. Nor did the apartheid army ever use gunships and bombs against largely civilian targets. In South Africa the Whites were a stable community and after centuries simply had to come to terms with Black people. (Even if it were only because of their economic dependence on Black people.) The Zionist idea of Israel as the place for the ingathering for all the Jews – old and new, converts, reverts and reborn is a deeply problematic one. In such a case there is no sense of compulsion to reach out to your neighbour. The idea seems to be to get rid of the old neighbours – ethnic cleansing - and to bring in new ones all the time.
MAIREAD MAQUIRE: Stand Up to Israeli Apartheid
An Open Letter to Barack Obama from a Nobel Peace Prize Laureate
Earlier this month, I attended the 4th Bil'in International Conference on Popular Nonviolent Resistance held in Bil'in, near Ramallah, in the Israeli occupied Terrority of Palestine. Here, all the Palestinian people are asking of you, President Obama, is to listen to their opinions and use your position to help end the racist, apartheid policies of Israel, which continue to cause so much pain and suffering to them. Each week, for the past four years, the villagers (after prayers in the Mosque) walk to the Wall which has annexed much of their land, and cuts them off from their farms and olive groves, and their ability to make a living for their families. As you know, under International Law the Apartheid wall is illegal but Israel continues to ignore International Laws (and some 62 UN resolutions) and annex more land from the Palestinians, all the while demolishing Palestinian homes, building illegal settlements both in East Jerusalem, and the West Bank, and laying Siege to the Gaza strip (1 and a half million people), thus breaking the Geneva Conventions and committing crimes against humanity.
Ostali linkovi:
Suočen s fašizmom, domoljub ima samo jedan izbor
Nemali broj onih, koji odbijaju ideju da u Hrvatskoj nekog fašizma uopće ima, riječ antifašizam stavljat će dosljedno u navodnike, podrazumijevajući da su svi koji sebe antifašistima zovu zapravo nekakvi lažljivci skrivenih mračnih namjera. Kao da čovjek mora biti sumnjiv i izopačen, da bi rekao da je fašizam zlo, i da bi se zlu aktivno suprotstavio. Antifašizam znači: aktivno suprotstavljanje fašizmu; točka. Moralističko prenemaganje: "ako si slučajno komunist, onda te ne priznajemo", ne dolazi u obzir. Churchill, veliki antikomunist, znao je da u ratu saveznike treba prihvatiti bez oklijevanja. Sudjelovali su u antifašističkoj borbi komunisti, socijaldemokrati, liberali i konzervativci, katolici, pravoslavni, protestanti i ateisti, radnici, seljaci, intelektualci i buržuji.
Ne treba mi sex-Vlada me jebe svaki dan
Grupa podrške snimatelju Ivanu Cvirnu koji je zbog natpisa na majici dobio otkaz
