I dalje iz južnoafričke studije o izraelskom aparthejdu i kolonijalizmu. Na blogu postam samo neke dijelove koje sam izdvojila kao najzanimljivije, najinformativnije ili najstrašnije. Na 300 stranica ove studije sve je daleko opširnije objašnjeno.
U ovom postu odlomci iz 2. poglavlja – Pravni kontekst na okupiranim palestinskim područjima
[...]
Zakon [o proširenju izvanrednih propisa] primjenjuje izraelsko kazneno pravo izvanteritorijalno na osobnoj osnovi na Izraelce koji se nalaze na Zapadnoj obali, te na turiste i ostale osobe koje ne žive u Izraelu, kad se radi o prekršajima koje su navodno počinili na Zapadnoj obali, osim na područjima koja su prema Sporazumima iz Osla potpala pod sudsku nadležnost Palestinske samouprave („Zona A“).
Uz to, Zakon o proširenju izvanrednih propisa primjenjuje dug popis izraelskih zakona na Izraelce koji žive na Zapadnoj obali. Odjeljak 6 (b) Dodatka tom zakonu iz 1984. je proširio primjenu zakona navedenih u Propisima na stanovnike Zapadne obale koji nisu izraelski državljani, ali se imaju pravo useliti u Izrael prema Zakonu o povratku iz 1950.; to jest na Židove. Na ovaj se način na Palestince zakon drugačije primjenjuje ne samo u odnosu na izraelske državljane na Zapadnoj obali već i u odnosu na Židove koji nisu izraelski državljani, ali se nalaze na okupiranom području. Iako je kazneni progon Izraelaca prema vojnom pravu (koje se primjenjuje na Palestince) teoretski moguć, izričita je politika glavnog državnog odvjetnika da ga ne provodi.
Ovaj pravni dualitet stvara upadljivu nejednakost u postupanju. Na primjer, Palestinac koji je na Zapadnoj obali uhićen zbog sumnje da je počinio ubojstvo može biti pritvoren na do 8 dana prije nego bude izveden pred vojnog suca na vojnom sudu, gdje mu pritvor prije nego bude optužen može biti produljivan unedogled. Kako se na njega primjenjuju vojni kazneni zakoni, najveća kazna koja takvom pritvoreniku može biti dosuđena je doživotna kazna zatvora. S druge strane, izraelski kolonist koji je na Zapadnoj obali uhićen iz istog razloga mora u roku od 24 sata biti izveden pred građanskog suca kako bi bio optužen, a prijeti mu kazna od najviše 20 godina zatvora.
[...]
Vojne naredbe
Najvažnije vojne naredbe koje se odnose na „sigurnost“ su Vojna naredba br. 378, koja se odnosi na kaznene prekršaje i pritvaranje, i Vojna naredba br. 1229 koja dopušta dugotrajan „administrativni“ pritvor bez podignute optužnice ili suđenja. Vojna naredba br. 378 navodi široki raspon prekršaja vezanih uz „sigurnost“ i sadrži drakonske odredbe koje se odnose na pritvaranje i donošenje presuda. Na primjer, članak 78. izraelskoj vojsci dopušta da Palestince pritvori na razdoblje do 8 dana prije nego ih izvede pred vojnog suca, na razdoblje do 188 dana prije nego budu optuženi za neki prekršaj, te do 2 godine tijekom razdoblja između podizanja optužnice i suđenja. Osoba koja nadzire ispitivanje također može pritvorenom Palestincu zabraniti da u periodu od 15 dana od trenutka uhićenja dođe u kontakt sa svojim odvjetnikom. Vojne sudske vlasti ovaj period mogu produljiti na do 90 dana, ukoliko smatraju da je to nužno za sigurnost ili „dobro“ za istragu.
Postoje i drugi vojni zakoni koji se bave određenim situacijama kada do njih dođe. Na primjer, Vojna naredba br. 1500 je izdana u travnju 2002. kako bi omogućila masovno pritvaranje Palestinaca tijekom vojnih operacija na Zapadnoj obali. Ovom je naredbom svaki izraelski vojnik na okupiranom području bio ovlašten uhititi Palestince bez obrazloženja i bez ovlaštenja svog nadređenog. Ista je naredba također dozvolila okupacijskoj vojsci da pritvara Palestince na 18 dana bez da ih izvede pred suca.
Što se tiče postupaka procesuiranja maloljetnika, najvažniji zakon je Vojna naredba br. 132 koja određuje da su Palestinci mlađi od 16 godina maloljetnici, a da su samo oni mlađi od 12 djeca. Palestince koji imaju 16 i 17 godina Izrael je zakonski odredio kao punoljetne (dok u Izraelu osoba mora imati 18 godina da bi pravno bila punoljetna). Iako ih određuje kao maloljetnike, Vojna naredba br. 132 u biti omogućuje da se prema Palestincima koji imaju između 12 i 15 godina postupa isto kao i s punoljetnim osobama u vojnom pravosudnom sustavu. Zahvaljujući njoj Palestinci od svoje 12. godine mogu biti procesuirani po izraelskim vojnim zakonima, uključujući Vojnu naredbu br. 378, prema kojoj mogu npr. biti osuđeni na do 10 godina zatvora za bacanje kamena na nepokretan objekt poput Zida, te na 20 godina za bacanje kamena na vozilo u pokretu. Slično tome, mogu biti osuđeni na 10 godina zatvora zbog sudjelovanja u prosvjedu ili neodobrenom političkom sastanku u suprotnosti s Vojnom naredbom br. 101.
[...]
Vojni sudovi
Članak 64. Četvrte ženevske konvencije okupacijskoj sili dopušta da na teritoriju koji okupira uspostavi vojne sudove, ali se ti sudovi moraju pridržavati nekih standarda. Moraju biti „oformljeni u skladu s priznatim načelima koja uređuju djelovanje pravosuđa“; smiju se koristiti samo za provođenje kaznenih odredbi koje je pravno obznanila okupacijska sila u skladu s člankom 64; i ne smiju se koristiti „kao instrument političkog ili rasnog progona“. ...
Što se tiče prvog standarda, izraelski vojni sudski sustav na okupiranim palestinskim područjima ne zadovoljava međunarodne standarde koji se odnose na pravičan postupak i djelovanje pravosuđa. Na primjer, u pogledu prava branjenika da u kratkom roku i na jeziku koji razumije bude obaviješten o optužbama koje mu se stavljaju na teret, palestinski branjenik i njegov odvjetnik bit će obaviješteni o optužbama za koje se branjenik tereti tek na prvom saslušanju, nakon što je optužnica već podignuta na vojnom sudu. Od njih se zatim traži da na njih odmah odgovore, bez da su imali vremena proučiti dokaze. Optužnice, kao i svi dokumenti na vojnim sudovima, pisani su i sudu dostavljeni samo na hebrejskom, jeziku koji branjenik i njegov odvjetnik često ne razumiju. Izraelski vojni pravosudni sustav također dopušta dugotrajan pritvor prije i za vrijeme suđenja i ograničava mogućnost članova obitelji branjenika i pritvorenika da prisustvuju suđenju. Odluke vojnih sudova se ne objavljuju. U izraelskom vojnom sudskom sustavu također nema pretpostavke nedužnosti: sustav nema utvrđenih procedura koje bi osigurale da teret dokaza bude na tužiteljstvu koje mora dokazati krivnju branjenika, pa je teret dokaza prebačen na obranu. Neovisnost i nepristranost vojnih sudova je upitna. Svi suci su aktivni časnici izraelske vojske, a mnogi među njima nemaju potrebne pravne kvalifikacije ni sudačko iskustvo.
Posljedica svega toga je masovno utamničenje Palestinaca; Izrael je između 1967. i 2005. pritvorio više od pola milijuna Palestinaca, a samo od 1990. na izraelskim je vojnim sudovima procesuirano više od 150 000 Palestinaca. Branjenici su proglašeni nevinima u tek 0,29 posto svih 9123 slučajeva koji su 2006. zaključeni na vojnim sudovima, a tek je 1,42 posto tih slučajeva prošlo kroz cijeli dokazni postupak, koji se sastoji od predstavljanja dokaza i ispitivanja svjedoka.
Oko 95-97 posto osuđenika izraelskih vojnih sudova, osuđeno je zahvaljujući nagodbama. Ta brojka upućuje na nekoliko čimbenika. Visoki postotak nagodbi daje naslutiti da palestinski branjenici i njihovi odvjetnici nemaju povjerenja u vojni pravosudni sustav. Dokazi da su branjenici tijekom ispitivanja bili mučeni potvrđuju tvrdnje da se procesi često temelje na priznanjima ili inkriminirajućim izjavama, dobivenim kroz prijetnje ili primjenu fizičkih mjera tijekom ispitivanja. Štoviše, u slučajevima kada nagodba ne uspije, sud obično dosuđuje oštrije kazne. No, bez obzira koji čimbenici djeluju u korist nagodbi, postotak osuda ukazuje na to da pravični postupak ne funkcionira: saslušanja za određivanje pritvora u prosjeku traju 3 minute i 4 sekunde.
Što se tiče drugog standarda, članak 64. Četvrte ženevske konvencije vojnim sudovima dopušta da procesuiraju samo ona kršenja kaznenih zakona koja su određena kao ključna za dobrobit i prava lokalnog civilnog stanovništva ili za apsolutne vojne potrebe ili sigurnost okupacijske sile. Izraelsko vojno pravosuđe je ova ograničenja prekoračilo na dva načina. Prvo, vojni se zakon odnosi na pitanja koja nemaju veze s pravima Palestinaca ili sigurnošću okupacijske sile: na primjer, neplaćanje poreza, neovlaštena gradnja, prometni i drugi sitniji prekršaji. U razdoblju od 2002. do 2006. godine vojno je tužiteljstvo podiglo više od 43000 sudskih optužnica od kojih se tek jedna trećina odnosila na prekršaje „povezane sa sigurnošću“, a samo 1 posto ih se odnosio na branjenike koji su bili optuženi za ubojstvo s namjerom.
... Sve šira nadležnost vojnog pravosudnog sustava omogućila je da se Palestincima sudi za razne prekršaje, koji su nepovezani s pitanjima nacionalne sigurnosti; ti prekršaji uključuju neplaćanje poreza, neovlaštenu gradnju i druge manje prekršaje. ... Procesuiranjem ovih različitih prekršaja izraelski vojni sudovi na okupiranim palestinskim područjima krše pravila međunarodnog humanitarnog prava.
Ono što je najvažnije za ovu studiju je da je glavni razlog postojanja vojnog pravosudnog sustava potpora izraelskoj dominaciji nad institucijama i lokalnim stanovništvom okupiranog teritorija. Ako se na okupiranom teritoriju uspostave vojni sudovi, oni moraju jednako postupati sa svim civilima na tom teritoriju. U praksi ne postoji dokaz da je nekom židovskom civilu na okupiranim palestinskim područjima bilo suđeno na vojnim sudovima po vojnim zakonima. Umjesto toga, izraelskim se kolonistima za prekršaje počinjene na okupiranim palestinskim područjima sudi po izraelskom civilnom pravu na građanskom sudu u Izraelu. Posljedice svega toga su da će Palestincu i židovskom kolonistu koji počine isti prekršaj na istom teritoriju biti suđeno na različitim sudovima, prema različitim zakonima, po različitim procedurama, a što redovito rezultira i različitim presudama.
Slijedeća diskriminatorna obilježja vojnog pravosudnog sustava odnose se na djecu i na „administrativni pritvor“. Već smo prije razložili različite definicije „maloljetnika“ i „djeteta“ i njihov utjecaj na donošenje presuda. Uz to, izraelska vojska na okupiranim palestinskim područjima nije uspostavila nikakav poseban sud za maloljetnike (kakvi za maloljetnike postoje u Izraelu); prema tome, palestinskim se maloljetnicima (koje okupacijska sila određuje kao one između 12 i 15 godina starosti) sudi na običnim vojnim sudovima, po istom postupku kao i punoljetnim osobama. Što se tiče administrativnog pritvora, vojni sudovi funkcioniraju kao sredstvo legitimizacije proizvoljnog uhićenja i pritvora bez podizanja optužnice, zahvaljujući čemu Palestinci često budu zatvoreni godinama. ... Konačno, područje koje pokriva vojno pravo i nadležnost vojnih sudova dovoljno je široko da omogući procesuiranje Palestinaca zbog političkog i kulturološkog izražavanja i udruživanja, kretanja na nekim područjima, različitih oblika nenasilnih prosvjeda, te zbog toga što sa sobom nemaju odgovarajuće identifikacijske isprave. Na temelju ovog opsežnog mandata, okupacijska sila može vojne sudove na okupiranom palestinskom području koristiti kako bi suzbila protivljenje i progonila Palestince zbog njihovog političkog djelovanja, zahvaljujući čemu izraelski vojni sudovi postaju upravo onaj „instrument političkog ili rasnog progona“ koji vrijednosti međunarodnog humanitarnog prava nastoje spriječiti.
Dodatno Palestina/Izrael:
Repression allowed, resistance denied: Israel's suppression of the popular movement against the Apartheid Annexation Wall
Izvještaj palestinskih nevladinih organizacija Stop the Wall i Addameer o organiziranju palestinskog narodnog nenasilnog otpora ilegalnom izraelskom Zidu na okupiranoj Zapadnoj obali i izraelskoj nasilnoj represiji nenasilnih prosvjeda, uključujući prijetnje, pritvaranje, nametanje policijskog sata, kolektivno kažnjavanje, premlaćivanje, namjerno ranjavanje, izazivanje teških i trajnih tjelesnih ozljeda i ubijanje (uključujući djecu), uništavanje imovine i druga kršenja temeljnih ljudskih prava, diskriminacija u procesuiranju i presudama, itd.
