podjela Zapadne obale (palestinskog teritorija pod izraelskom okupacijom) prema Sporazumima iz Osla na Zone A, B i C [Zona A je pod palestinskom kontrolom, Zona B pod zajedničkom izraelskom i palestinskom, a Zona C pod izraelskom kontrolom]Još malo informacija iz već spomenute južnoafričke studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:
O kolonijalizmu
Deklaracija [o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima] i srodni instrumenti pokazuju da okupacijska sila može postati kolonijalna ukoliko provodi politiku koja se povezuje s kolonijalizmom; to jest, (1) ako pokušava pripojiti teritorij koji okupira ili ako njime upravlja na način da stanovništvu koje na njemu živi uskraćuje pravo na samoodređenje; (2) ako prisvaja trajni suverenitet nad prirodnim bogatstvima; i (3) ako svoje vlastito stanovništvo prebacuje na teritorij koji okupira s očitom namjerom da ga naseli. U tom slučaju sama okupacija može postati protuzakonita na temelju kolonijalizma, s popratnim posljedicama u skladu s međunarodnim pravom.
... Dugotrajna okupacija per se nije isto što i kolonijalizam. ... Dugotrajna okupacija mora poprimiti obilježja kolonijalizma – naročito putem otvorenog svojatanja suvereniteta ili kroz postupke čiji učinak je trajno uskraćivanje prava stanovništva na samoodređenje, kako bi po toj osnovi bila protuzakonita.
Zaključak da je neka okupacija stekla atribute kolonijalizma ima važne pravne posljedice. Kao prvo, okupacijska sila kojoj se dokaže da provodi kolonijalizam mora povući svoju upravu s teritorija koji drži pod kolonijalnom vladavinom. Stavak 5. Deklaracije [o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima] navodi da „će se poduzeti hitne mjere na... svim područjima koja još nisu stekla neovisnost, s ciljem prijenosa svih vlasti narodima tih područja, bez ikakvih uvjeta i pridržaja prava, u skladu s njihovom slobodno izraženom voljom i željama, bez razlikovanja po osnovi rase, vjere i uvjerenja ili boje kože, kako bi im se omogućilo da uživaju punu neovisnost i slobodu“. To zahtijeva pravo na samoodređenje prema običajnom međunarodnom pravu. Obzirom na važnost koju ova Deklaracija pridaje teritorijalnom integritetu, okupacijska sila također ne smije cjepkati, dijeliti ni komadati okupirano područje prije povlačenja s istog. Drugo, zaključak da je okupirano stanovništvo pod kolonijalnom dominacijom podupire tvrdnju da to stanovništvo ima pravo na pružanje otpora stranoj okupaciji i kolonijalnoj dominaciji „u nastojanju da ostvari [svoje] pravo na samoodređenje“. Taj se otpor mora pružati u skladu s utvrđenim pravilima i načelima međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, a narod koji nastoji ostvariti svoje pravo na samoodređenje ima „pravo tražiti i primiti potporu u skladu sa svrhama i načelima Povelje [UN-a]“.
[...]
Implikacije Sporazuma iz Osla na zaštite iz Četvrte ženevske konvencije
Sporazumi iz Osla su navodno ozakonili pravni i upravni poredak koji je Izrael uspostavio tijekom prijašnjih 24 godine u suprotnosti s okupacijskim pravom. Na primjer, zadržavanje nadležnosti u Zoni C omogućilo je Izraelu da trajno nastavi širiti naselja, uključujući izvlašćivanjem zemlje i oduzimanjem imovine u suprotnosti s Haškim pravilima; uništavanjem privatne palestinske imovine u suprotnosti s člankom 53. Četvrte ženevske konvencije; i trajnim transferom vlastitog stanovništva u suprotnosti s člankom 49.(6). Prijelaznim su sporazumom izrijekom priznata zemljišna prava izraelskih tvrtki i kolonista na okupiranom području. Slično tome, zadržavanje odgovornosti za sigurnost je Izraelu omogućilo da nastavi sa svojim postupcima koji krše palestinsko pravo na život, slobodu od arbitrarnog pritvora, slobodu kretanja itd. Odredbe koje se odnose na infrastrukturu te vodenu infrastrukturu i snabdijevanje vodom također potvrđuju diskriminacijsku podjelu u korist izraelskih kolonista i naselja, dok se ne sklopi sporazum o konačnom statusu.
Ukratko, Sporazumi iz Osla su potvrdili mehanizme kontrole i diskriminacije koje je Izrael uspostavio na okupiranim palestinskim područjima do 1993. Budući da odredbe tih Sporazuma predstavljaju „posebne sporazume“ u skladu s člankom 7. Četvrte ženevske konvencije, i „sporazume između vlasti okupiranog teritorija i okupacijske sile“ sukladno članku 47, postavlja se pitanje njihovih pravnih implikacija. Članak 7. navodi da nikakvi posebni sporazumi ne mogu nepovoljno utjecati na položaj zaštićenih osoba, niti ograničavati prava koja im ta Konvencija daje. Članak 7. tako zabranjuje zaraćenoj strani da sklapa ugovore kojima bi svoje obveze prema zaštićenim osobama prebacila na nekog drugog; članak 8. zabranjuje zaštićenim osobama da se odreknu zaštita koje imaju prema Konvenciji; a članak 47. potvrđuje ova prethodna dva članka i nemogućnost derogacije odredbi Konvencije u slučajevima kada okupacijska sila anektira teritorij, mijenja institucije ili vladu okupiranog teritorija ili sklapa sporazume s vlastima okupiranog teritorija.
Prije Sporazuma iz Osla Izrael je provodio politiku i poduzimao radnje kojima su kršene zaštite Četvrte ženevske konvencije, od kojih su mnoge važne za razmatranje kolonijalističkih i aparthejdskih postupaka, uključujući izraelsku uspostavu naselja i ograničavanje zemljišnog planiranja i razvoja; izraelske mjere koje se odnose na podjelu prirodnih bogatstava i dostatnost dodijeljene količine, naročito vode; ograničenja kretanja i druge oblike kolektivnog kažnjavanja koji su uglavnom usmjereni prema cijelom palestinskom stanovništvu; te uporabu mučenja i administrativnog pritvora. Sporazumi iz Osla ne sadrže odredbe koje prima facie predstavljaju kršenja Konvencije, ali prihvaćaju prijašnje protuzakonite radnje i, putem podjele sudske nadležnosti i vlasti, omogućuju ili prihvaćaju nastavak tih povreda.
Članak 7, u kombinaciji s člankom 47. i člankom 8. [Četvrte ženevske konvencije] poništava one odredbe Sporazuma [iz Osla] koje prihvaćaju prijašnja kršenja Konvencije. Činjenica da je PLO potpisao Sporazume iz Osla, i time priznao izraelske postupke koji su u suprotnosti s Četvrtom ženevskom konvencijom, nema nikakvog utjecaja na izraelske obveze. Izrael se ne može odriješiti odgovornosti ni krivnje za tu politiku i postupke oslanjajući se na ratifikaciju Sporazuma iz Osla od strane PLO-a.
Ukratko, Sporazumi iz Osla, ili barem njihove odredbe, potpadaju pod područje koje pokrivaju članci 47. i 7. Četvrte ženevske konvencije. Oni se odnose na dvije različite faze, prijelazni stadij i konačni sporazum, a većina odredbi Sporazuma bavi se prijelaznom fazom. To se, kako je gore pokazano, odrazilo kao trajna okupacija, unatoč uklanjanju izraelske vojske iz neposredne blizine s područja naseljenih Palestincima. Odredbe Sporazuma iz Osla, naročito one koje se odnose na prijelaznu fazu, odražavaju ono što je predviđeno u napomeni uz Četvrtu ženevsku konvenciju: da će okupacijska sila sklapati sporazume kako bi se oslobodila odgovornosti koje ima prema stanovništvu.
Konačno, zaštite koje pružaju Ženevske konvencije prvenstveno trebaju pogodovati zaštićenim osobama, a ne okupacijskoj sili. Kao što je Međunarodni sud pravde naveo u svom mišljenju da je Četvrta ženevska konvencija de jure primjenjiva na teritoriju koji Izrael okupira od 1967, „namjera onih koji su sastavljali Četvrtu ženevsku konvenciju [bila je] zaštiti civile koji se na bilo koji način nađu u rukama okupacijske sile“. Sud je dalje ustvrdio da je Konferencija vladinih stručnjaka koju je sazvao Međunarodni Crveni križ nakon 2. svjetskog rata preporučila da se „ove konvencije primjenjuju u svakom oružanom sukobu“ bez obzira da li strane taj sukob priznaju ili ne priznaju kao ratno stanje i „u slučajevima okupacije teritorija kada ne postoji ratno stanje“, naglašavajući zaštitu civila. Primjedba uz članak 7. također naglašava ovo pitanje, navodeći da ograničavajući suvereno pravo država da sklapaju ugovore s drugim zaraćenim stranama, članak 7. predstavlja „prekretnicu u progresivnom odricanju država od njihovih suverenih prava u korist pojedinca i višeg pravnog poretka“.
Stoga, obzirom na namjeru [Ženevskih] Konvencija da zaštite zaštićene osobe i „posebne sporazume“ ili odredbe sadržane u Sporazumima iz Osla, ovi se sporazumi moraju sagledati u skladu s odredbama članka 7. i 47. Manje je važno što PLO nije državni čimbenik i što mu kao takvom nije dopušteno da pristupi Konvenciji. Ta se organizacija smatrala i jednoglasno izjasnila obvezanom [Ženevskim] Konvencijama. Štoviše, činjenica da Izrael nije priznao PLO i da je njegovo čelništvo bilo protjerano s okupiranih palestinskih područja prije 1994. ne umanjuje njegov status vlasti okupiranog teritorija. Stoga, iako su prva dva sporazuma potpisana kad se PLO još uvijek nalazio izvan okupiranog teritorija, to ne osporava primjenjivost članka 7, 8. ni 47.
U skladu s time, Sporazumi iz Osla nisu izmijenili status okupiranih palestinskih područja po međunarodnom pravu. Okupacijsko pravo, a naročito zaštite utjelovljene u Četvrtoj ženevskoj konvenciji, i dalje pružaju temeljni pravni okvir koji određuje prava i dužnosti izraelskog okupatora u upravljanju ovim teritorijima.
Ostali linkovi:
Rethink Afghanistan (Part 5): Women of Afghanistan
