Istraživačko vijeće za humanističke znanosti u Južnoj Africi (Human sciences Research Council of South Afirca – HSRC) je u svibnju 2009. objavilo studiju Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law u kojoj stoji da Izrael na okupiranim palestinskim područjima provodi kolonijalizam i aparthejd. Studiju je na traženje HSRC-a izradio međunarodni tim znanstvenika i odvjetnika iz Južne Afrike, Ujedinjenog kraljevstva, Izraela, te Zapadne obale. Ovaj je projekt potaknuo ugledni južnoafrički pravnik John Dugard, u svojstvu Posebnog izvjestitelja Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda, kad je upozorio da su Izraelski postupci poprimili karakteristike kolonijalizma i aparthejda. Informacije koje slijede u postu tek su malen dio spomenute studije, koju u cijelosti na engleskom možete pročitati ovdje.
Iz sažetka:
Razmotrivši izraelske postupke u svijetlu Članka 2. Konvencije o aparthejdu, ova studija zaključuje da je Izrael na okupirana palestinska područja uveo sustav aparthejda. U pogledu svakog „nečovječnog djela“ navedenog u Članku 2. studija je došla do slijedećih spoznaja:
--Odredba iz Članka 2 (a), koja se odnosi na uskraćivanje prava na život i slobodu osoba, ispunjena je izraelskim mjerama za suzbijanje palestinskog protivljenja okupaciji i sustavu dominacije. Izraelska politika i postupci uključuju ubojstva, u obliku izvan-sudskih smaknuća; mučenje i druga okrutna, nečovječna ili ponižavajuća postupanja ili kažnjavanja zarobljenika; sustav vojnih sudova koji ne udovoljava međunarodnim standardima za pošteno suđenje; arbitrarna uhićenja i pritvaranje Palestinaca, uključujući administrativni pritvor kojem se osoba podvrgava bez da je za bilo što optužena ili bez suđenja, te bez odgovarajuće sudske revizije. Svi su ovi postupci diskriminatorni jer Palestince podvrgavaju pravnim sustavima i sudovima koji primjenjuju drugačije standarde dokaza i procedure od onih koji se primjenjuju na židovske koloniste na okupiranim palestinskim područjima i koji rezultiraju oštrijim kaznama za Palestince.
--Odredba iz Članka 2 (b) koja se odnosi na „namjerno nametanje pripadnicima jedne ili više rasnih skupina takvih životnih uvjeta koji imaju za cilj fizičko uništenje te ili tih rasnih skupina djelomično ili u cijelosti“ nije ispunjena, jer ne postoji nakana da se izraelskom politikom i postupcima na okupiranim palestinskim područjima prouzroči fizičko uništenje palestinskog naroda. Politika kolektivnog kažnjavanja koja podrazumijeva ozbiljne posljedice po život i zdravlje, poput zatvaranja prijelaza i putova koja su nametnuta Pojasu Gaze, a koja ograničavaju ili ukidaju mogućnost pristupa osnovnoj liječničkoj i zdravstvenoj skrbi, gorivu, odgovarajućoj prehrani, te izraelski vojni napadi koji rezultiraju visokim brojem civilnih žrtava, predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, ali ne prelaze prag potreban prema ovoj odredbi u odnosu na cijela okupirana palestinska područja.
-- Odredba iz Članka 2 (c) koja se odnosi na mjere čiji je cilj sprječavanje da neka rasna skupina sudjeluje u političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom životu zemlje i sprječavanje punog razvoja skupine kroz uskraćivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda ispunjena je u nekoliko točaka:
(i) Ograničenja palestinskog prava na slobodu kretanja endemična su na Zapadnoj obali, a rezultat su izraelske kontrole kontrolnih točaka i prijelaza, prepreka koje je stvorio Zid i prijelazne točke u Zidu, mreže odvojenih cesta, te opstruktivnih i sveobuhvatnih sustava dozvola i identifikacijskih dokumenata koji se primjenjuju samo na Palestince. Palestinci koji žive na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze ne smiju posjetiti onaj drugi dio teritorija i nije im dopušteno da ulaze u Istočni Jeruzalem.
(ii) Pravo Palestinaca da odaberu mjesto u kojem će živjeti unutar svog teritorija strogo je umanjeno sustavnim administrativnim ograničenjima palestinskog boravišta i gradnje u Istočnom Jeruzalemu, diskriminatornim zakonima koji sprječavaju palestinske supružnike da žive zajedno ovisno o kraju okupiranih palestinskih područja iz kojeg potječu, te ograničenjima sustava dozvola i identifikacijskih dokumenata.
(iii) Palestincima je uskraćeno njihovo pravo da napuste svoju zemlju i da se u svoju zemlju vrate. Palestinske izbjeglice koje su 1948. godine raseljene s teritorija koji se sada nalazi u Izraelu, a koje sada žive na okupiranim palestinskim područjima (oko 1,8 milijuna ljudi uključujući potomke) ne smiju se vratiti u mjesta u kojima su prije živjeli. Slično tome, stotinama tisuća Palestinaca koji su raseljeni u okolne države iz Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. godine onemogućen je povratak na okupirana palestinska područja. Palestinskim izbjeglicama raseljenima 1948. u okolne države (oko 4,5 milijuna) nije dopušteno da se vrate ni u Izrael ni na okupirana palestinska područja. Palestinski stanovnici okupiranih palestinskih područja moraju od izraelskih vlasti dobiti dozvolu da napuste svoj teritorij. U Pojasu Gaze, naročito od 2006. godine, Palestinci do te dozvole gotovo uopće ne mogu doći, čak niti kad se radi o osobama koje dozvole traže iz obrazovnih ili medicinskih razloga. Politički aktivisti i aktivisti za ljudska prava često su podvrgavani arbitrarnim i neodređenim „zabranama putovanja“, a mnogim su Palestincima, koji su putovali i živjeli u inozemstvu iz poslovnih ili osobnih razloga, poništeni identifikacijski dokumenti i ukinuto pravo na prebivalište, te im je zabranjen povratak.
(iv) Izrael Palestincima na okupiranim palestinskim područjima uskraćuje pravo na nacionalnost na način da uskraćuje palestinskim izbjeglicama izbjeglim s područja unutar Zelene linije njihovo pravo na povratak, prebivalište i državljanstvo države (Izrael) koja upravlja zemljom njihovog rođenja. Izraelska politika na okupiranim palestinskim područjima također efektivno Palestincima uskraćuje njihovo pravo na nacionalnost opstruirajući ostvarivanje palestinskog prava na samo-određenje kroz stvaranje palestinske države na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jeruzalem) i u Pojasu Gaze.
(v) Palestincima je ograničeno pravo na rad kroz izraelsku politiku koja znatno sputava palestinsku poljoprivredu i industrijsku proizvodnju na okupiranim palestinskim područjima, ograničava izvoz i uvoz i nameće sveprisutne prepreke kretanju u unutrašnjosti zbog čega je otežan pristup poljoprivrednom zemljištu i radnim mjestima i smanjene su mogućnosti poslovnih putovanja. Iako prethodno značajan, u proteklih nekoliko godina pristup Palestinaca radnim mjestima u Izraelu je gotovo u potpunosti prekinut kroz opću politiku zatvaranja putova, pa je danas njegov udio zanemariv. Stopa nezaposlenosti na cijelom palestinskom okupiranom području dosegla je gotovo 50%.
(vi) Palestinski sindikati postoje, ali iz izraelska vlada ni Histadrut (glavni izraelski trgovinski sindikat) ne priznaju, i ne mogu učinkovito predstavljati Palestince koji rade za izraelske poslodavce i tvrtke. Iako se od tih radnika traži da plaćaju članarinu Histadrutu, ta organizacija ne predstavlja njihove interese i probleme, a Palestinci nemaju pravo glasa u formuliranju Histadrutove politike. Rad palestinskih sindikata zabranjen je i u izraelskim naseljima na okupiranom palestinskom području gdje su Palestinci zaposleni u graditeljstvu i drugim sektorima.
(vii) Pravo Palestinaca na obrazovanje nije izravno na udaru izraelske politike, jer Izrael ne upravlja školskim sustavom na okupiranim palestinskim područjima, ali vojna vladavina ozbiljno otežava obrazovanje. Zatvaranje škola, izravni napadi na škole, stroga ograničenja kretanja, te uhićenja i pritvor učitelja i studenata čine dio izraelskih vojnih akcija. Izrael je odbio stotinama studenata izdati dozvolu da napuste Pojas Gaze i na taj im način onemogućio da nastave svoje obrazovanje u inozemstvu. Diskriminacija u obrazovanju je upadljiva u Istočnom Jeruzalemu. Na Zapadnoj obali postoji odvojeni školski sustav jer Palestincima nije dopušteno da pohađaju škole koje financira vlada u židovskim naseljima.
(viii) Pravo Palestinaca na slobodu misli i izražavanja uvelike je ograničeno zakonima o cenzuri koje provode vojne vlasti i podupire Visoki sud pravde. 2001. izraelski vladin ured za medije počeo je naveliko ograničavati izdavanje akreditacija za palestinske medije. Novinarima se redovito onemogućava da uđu u Pojas Gaze, a palestinski su novinari žrtve obrazaca uznemiravanja, pritvaranja, konfiskacije materijala, pa čak i ubijanja.
(ix) Palestinsko pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja zapriječeno je vojnim naredbama. Vojni zakoni zabranjuju javna okupljanja 10 ili više osoba bez dopuštenja izraelskog vojnog zapovjednika. Izraelska vojska redovito nenasilne prosvjede svladava bojevim streljivom, gumom presvučenim čeličnim metcima, suzavcem, neispravnom uporabom projektila poput patrona sa suzavcem, te uhićuje sudionike prosvjeda. Većina palestinskih političkih stranaka je proglašena protuzakonitima, a institucije povezane s tim strankama, poput dobrotvornih društava i kulturnih organizacija, redovito su zatvarane i izložene napadima.
(x) Onemogućavanje punog razvoja na okupiranim palestinskim područjima i sudjelovanja Palestinaca u političkom, gospodarskom, društvenom i kulturnom životu najsnažnije je ilustrirano učincima izraelske opsade i redovitih vojnih napada na Pojas Gaze. Iako Izrael to poriče, stanovništvo Pojasa Gaze proživljava neprekidnu i tešku humanitarnu krizu.
-- Članak 2 (d), koji se odnosi na podjelu stanovništva po rasnoj osnovi, sadrži tri elementa, od kojih su 2 ispunjena:
(i) Izrael je Zapadnu obali podijelio na rezervate ili kantone u kojima su pravo na prebivalište i ulazak određeni skupnim identitetom pojedinca. Ulaz jedne skupine u zonu druge skupine zabranjen je bez dozvole. Zid i njegova infrastruktura vrata i trajnih kontrolnih točaka ukazuju na politiku koja nastoji trajno podijeliti Zapadnu obalu na rasne kantone. Ministarstva izraelske vlade, Svjetska cionistička organizacija i druge židovske nacionalne institucije djeluju kao agencije koje je ovlastila država i planiraju, financiraju i provode izgradnju naselja i infrastrukture koji su namijenjeni isključivo za Židove na Zapadnoj obali.
(ii) Odredbe Članka 2(d) nisu ispunjene što se tiče zabrane miješanih brakova između Židova i Palestinaca. Zakonska zabrana građanskog braka u izraelskom zakonu i nadležnost vjerskih sudova u pitanjima braka i razvoda, zajedno s ograničenjima koja se odnose na mjesta gdje Židovi i Palestinci mogu živjeti na okupiranim palestinskim područjima, u praksi predstavljaju ozbiljne prepreke bilo kakvom potencijalnom miješanom braku, ali ne predstavljaju formalnu zabranu.
(iii) Izrael je prisvojio velike površine palestinske zemlje na okupiranim palestinskim područjima za isključivo židovsku uporabu. Zemlja u palestinskom privatnom vlasništvu čini oko 30% zemlje koja je protuzakonito prisvojena za židovska naselja na Zapadnoj obali. Trenutno Palestinci uopće ne mogu koristiti 38% područja Zapadne obale, a i u većini preostalog dijela tog teritorija nametnuta su im znatna ograničenja.
-- Odredba Članka 2 (e) koja se odnosi na izrabljivanje radne snage danas nije ispunjena u značajnoj mjeri, jer je Izrael tijekom 1990-tih počeo pojačano ograničavati zapošljavanje Palestinaca u Izraelu, a palestinska se radna snaga danas u znatnoj mjeri koristi samo u graditeljstvu i pružanju usluga u židovsko-izraelskim naseljima na okupiranim palestinskim područjima. U ostalim je slučajevima izrabljivanje radne snage zamijenjeno postupcima koji spadaju pod Članak 2 (c) koji se odnosi na uskraćivanje prava na rad.
-- Uhićenja, zatvaranje, zabrane putovanja i ciljanje palestinskih parlamentarnih zastupnika, političkih vođa i aktivista za ljudska prava, te zatvaranje povezanih organizacija od strane Izraela predstavlja progon zbog protivljenja sustavu izraelske dominacije na okupiranim palestinskim područjima, u skladu sa značenjem Članka 2 (f).
Ukratko, čini se da Izrael očigledno provodi i održava politiku kojoj je cilj zadržati izraelsku dominaciju nad Palestincima na okupiranim palestinskim područjima i svladati svaki oblik suprotstavljanja toj politici.
[...]
(Usporedba s Južnom Afrikom)
Izraelske postupke na okupiranim palestinskim područjima određuju ista tri „stupa“ aparthejda. Prvi stup dolazi od izraelskih zakona i politike koji utvrđuju židovski identitet u svrhu zakona i daju povlašteni pravni status i materijalne povlastice Židovima. Posljedica toga na okupiranim palestinskim područjima je institucionalizirani sustav koji privilegira židovske koloniste i diskriminira Palestince na temelju podređenog položaja koji Izrael daje ne-Židovima. Temelj ovog sustava su izraelski zakoni o državljanstvu, u kojima je skupni identitet primarni čimbenik u odlučivanju o stjecanju izraelskog državljanstva. Zakon o povratku iz 1950. godine određuje tko je Židov u svrhu zakona i dopušta svakom Židovu da se useli u Izrael ili na okupirana palestinska područja. Potom Zakon o državljanstvu iz 1952. daje automatsko državljanstvo osobama koje su se uselile sukladno Zakonu o povratku, istovremeno podižući nepremostive prepreke davanju državljanstva palestinskim izbjeglicama. Izraelski zakon koji poseban položaj daje židovskom identitetu se primjenjuje izvan-teritorijalno kako bi povlašteni pravni položaj i materijalne povlastice uživali i židovski kolonisti na okupiranim palestinskim područjima, čime se diskriminiraju Palestinci. Ponovnim razmatranjem izraelskih postupaka u skladu s Člankom 2 Konvencije o aparthejdu dolazimo do opsežnih dokaza diskriminacije Palestinaca koja je posljedica njihovog podređenog položaja na području prava kao što su pravo da napuste svoju zemlju i u nju se vrate, sloboda kretanja i izbora mjesta prebivališta te pristup zemlji. Zakon o državljanstvu i ulasku u Izrael iz 2003. godine koji brani spajanje razdvojenih palestinskih obitelji slijedeći je primjer zakona koji Židovima daje povlastice nad Palestincima i ilustrira nepovoljan položaj palestinskih arapa. Nejednako postupanje prema ovim dvjema skupinama od strane Izraela istaknuto je primjenom strožih zakona i drugačijih sudova za Palestince na okupiranim područjima od onih namijenjenih židovskim kolonistima, te ograničenjima koja nameću sustavi dozvola i identifikacijskih dokumenata.
Drugi se stup ogleda u izraelskoj politici cjepkanja okupiranih palestinskih područja radi segregacije i dominacije. Dokazi ove politike su: izraelsko prisvajanje velikih područja palestinske zemlje, zbog čega se teritorijalni prostor dostupan Palestincima sužuje; hermetičko zatvaranje i izolacija Pojasa Gaze od ostatka okupiranih palestinskih područja; namjerno odsijecanje Istočnog Jeruzalema od ostatka Zapadne obale; i politika prisvajanja i izgradnje kojoj je cilj podijeliti Zapadnu obalu na zamršenu i dobro opskrbljenu mrežu povezanih naselja za izraelske Židove i arhipelag opkoljenih i zasebnih enklava za Palestince. Da je namjera tim mjerama odvojiti stanovništvo po rasnoj osnovi u suprotnosti s Člankom 2 (d) Konvencije o aparthejdu jasno je iz vidljive mreže zidova, odvojenih cesta, kontrolnih točaka i nevidljive mreže sustava dozvola i identifikacijskih dokumenata, koje zajedno osiguravaju da će Palestinci ostati zatvoreni u rezervatima koji su im namijenjeni, dok je izraelskim Židovima zabranjeno da ulaze u te rezervate, ali uživaju slobodu kretanja po ostatku tog palestinskog područja.
... Jednako kao što su ista ograničenja funkcionirala u aparthejdskoj Južnoj Africi, politika geografskog cjepkanja rezultira uništenjem palestinskog društveno-gospodarskog života, osiguranjem palestinske ranjivosti prema izraelskoj gospodarskoj dominaciji, i provođenjem rigidne segregacije palestinskog i židovskog stanovništva. Cjepkanje teritorijalnog integriteta jedinice koja ima pravo na samo-određenje radi rasne segregacije i dominacije zabranjeno je prema međunarodnom pravu.
Treći stup na kojem počiva izraelski sustav aparthejda na okupiranim palestinskim područjima su izraelski „sigurnosni“ zakoni i politika. Izrael izvan-sudska smaknuća, mučenje, okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje, te arbitrarna uhićenja i zatvaranje Palestinaca, kako je opisano u Članku 2 (a) Konvencije o aparthejdu, opravdava sigurnosnim izgovorima. To je politika koju podržava država, često je odobrena i od strane izraelskog pravnog sustava, a podupiru je ugnjetavački vojni zakoni i sustav neprikladno utemeljenih vojnih sudova. Također, pozivanjem na „sigurnost“ kako bi opravdao stroga ograničenja palestinske slobode misli, izražavanja, okupljanja, udruživanja i kretanja, Izrael često nastoji prikriti svoju pravu temeljnu nakanu gušenja protivljenja izraelskom sustavu dominacije, kako bi na taj način održao kontrolu nad Palestincima kao skupinom. Ova studija ne tvrdi da su izraelske tvrdnje o sigurnosti uvijek neutemeljene; međutim pozivanje na „sigurnost“ kako bi se opravdali oštra politika i nerazmjerni postupci naspram Palestinaca često prikriva nakanu gušenja palestinskog protivljenja sustavu dominacije jedne rasne skupine nad drugom.
Iako pojedinačni postupci navedeni u Konvenciji o aparthejdu sami po sebi ne predstavljaju definiciju aparthejda, ovi se postupci na okupiranim palestinskim područjima ne odvijaju u vakuumu, već su integrirani i dopunski elementi institucionaliziranog i ugnjetavačkog sustava izraelske dominacije i tlačenja Palestinaca kao skupine; odnosno sustava aparthejda.
Ova studija zaključuje da židovski i palestinski identitet funkcioniraju kao rasni identiteti u smislu koji tom pojmu daju Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), Konvencija o aparthejdu i Međunarodni kazneni sudovi za Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Status Izraela kao „židovske države“ upisan je u temeljni zakon te države koja je razvila pravne i institucionalne mehanizme kojima nastoji osigurati svoj trajni židovski karakter. Ti su zakoni i institucije prebačeni i na okupirana palestinska područja kako bi židovskim kolonistima dali povlastice i oštetili Palestince na temelju njihovog skupnog identiteta. Ta se dominacija uglavnom povezuje s prebacivanjem kontrole nad zemljom na okupiranim palestinskim područjima za isključivo židovsku uporabu, čime se također mijenja i demografska situacija na tom teritoriju. Ova se diskriminacija ne može objasniti ni opravdati na temelju državljanstva, jer prelazi granice onog što je dopušteno prema ICERD-u i jer određene odredbe izraelskog građanskog i vojnog prava omogućuju da Židovi koji se nalaze na okupiranim područjima, a koji nisu državljani Izraela također uživaju povlastice koje se daju Židovima koji su izraelski državljani na okupiranim palestinskim područjima, zato što su Židovi. Stoga ova studija zaključuje da država Izrael kontrolira okupirana palestinska područja s ciljem održanja sustava dominacije Židova nad Palestincima, te da taj sustav predstavlja kršenje zabrane aparthejda.
[...]
Izrael snosi primarnu odgovornost za ispravljanje protuzakonitog stanja koje je stvorio. Kao prvo, Izrael je dužan zaustaviti svoje protuzakonite aktivnosti i ukloniti građevine i institucije kolonijalizma i aparthejda koje je stvorio. Izrael također prema međunarodnom pravu mora ispuniti svoje dužnosti odštete i zadovoljštine oštećenih kako bi se uklonile posljedice njegovih protuzakonitih postupaka. No, iznad svega, a što mu je zajedničko sa svim ostalim državama bez obzira da li djeluju pojedinačno ili kroz agenciju međuvladinih organizacija, Izrael je dužan promicati ostvarenje prava palestinskog naroda na samo-određenje kako bi on mogao slobodno odrediti svoj politički status, slobodno voditi svoju vlastitu gospodarsku politiku i društveni i kulturni razvoj.
Ostvarenje prava na samo-određenje i zabrana aparthejda imperativne su norme međunarodnog prava od kojih nije dopušteno odstupati. Obje izražavaju temeljne vrijednosti međunarodne javne politike i obvezuju cijelu međunarodnu zajednicu. Te se obveze odnose na pojedinačne države i na međuvladine organizacije kroz koje države djeluju zajedno. Iz kršenja imperativnih normi, koja uključuju teške i sustavne propuste od strane odgovorne države da ispuni obveze koje te norme nameću, proizlaze obveze suradnje i suzdržavanja za države i međuvladine organizacije.
Države i međuvladine organizacije moraju surađivati s ciljem okončanja svih ozbiljnih kršenja imperativnih normi. Obveza suradnje koja je nametnuta državama može se ispuniti kroz međuvladine organizacije, poput Ujedinjenih naroda, ukoliko države odluče da je to prikladno, no mora se također ispoštivati i izvan tih organizacija, putem međudržavnih diplomatskih mjera. Jedan od mogućih mehanizama je mogućnost da se države pozovu na međunarodnu odgovornost Izraela kako bi zatražile da ta zemlja odgovara za kršenja imperativnih zabrana kolonijalizma i aparthejda. Sve države imaju pravni interes osigurati da niti jedna država ne krši te norme, i u skladu s time sve države imaju pravnu mogućnost tražiti odgovornost Izraela. Iznad svega, međutim, sve su države i međuvladine organizacije dužne promicati ostvarenje prava palestinskog naroda na samo-određenje kako bi on mogao slobodno odrediti svoj politički status i gospodarsku politiku. Obveza suzdržavanja ima dva elementa: države ne smiju priznati kao zakonite situacije koje su stvorene kroz ozbiljna kršenja imperativnih normi niti pomagati održanje takvih situacija. Države ne smiju priznati izraelsku aneksiju Istočnog Jeruzalema niti njegov pokušaj da se domogne teritorija na Zapadnoj obali putem konsolidacije naselja, niti smiju podupirati gospodarsku održivost potonjih. Ukoliko neka država prekrši svoju obvezu suzdržavanja, dovodi se u opasnost da postane suučesnik u izraelskim protuzakonitim djelima i da na taj način zasebno i sama snosi odgovornost, sa svim pravnim posljedicama koje ona podrazumijeva.
Ukratko, pravne posljedice izraelskog kršenja imperativnih normi, kojima su zabranjeni kolonijalizam i aparthejd, za ostale države su jasne. Kada se susretnu s ozbiljnim kršenjem obveze koja proizlazi iz imperativne norme, sve države su dužne odbiti priznati nastalu situaciju i ne smiju pomagati održanje iste. Nadalje, sve države moraju surađivati kako bi se ta situacija okončala. Ako neka od država ne ispuni ove dužnosti, nedvojbeno čini međunarodno protuzakonito djelo.
Države ove obveze ne mogu izbjeći tvrdnjama da je ispravan način ispunjavanja ovih obveza zajednička akcija kroz neku od međuvladinih organizacija, a ukoliko ta organizacija ne poduzme potrebne mjere, da tada njihove individualne obveze suradnje i suzdržavanja prestaju. To jest, države ne mogu izbjegavati svoje međunarodne obveze krijući se iza međunarodnih organizacija čije su članice.
Štoviše, poput država, prema međunarodnom pravu i same međuvladine organizacije snose odgovornost za svoje postupke. Obveze erga omnes koje proizlaze iz kršenja imperativne norme međunarodnog prava obvezuju cijelu međunarodnu zajednicu i stoga jednako obvezuju kako međuvladine organizacije tako i države. Kao što je Međunarodni sud pravde naveo u svom savjetodavnom mišljenju o Pravnim posljedicama izgradnje zida na okupiranom palestinskom području, Ujedinjeni narodi snose posebnu odgovornost za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba.
Dodatni linkovi za Palestinu/Izrael:
Palestinian says settlers repeatedly damaged his home
He said he had filed a complaint with the Palestinian administration, which the soldiers regarded derogatorily. "They answered, 'Come on, no administration'," Ayid said. "The soldiers cursed and humiliated us, instead of bringing to justice those who in the course of a week vandalized and caused damage to my property three times."
Palestinians stop settler attempt to take over a house in East-Jerusalem
Palestinci zaustavili kolonistički pokušaj zauzimanja jedne kuće u Istočnom Jeruzalemu
U noći sa srijede (24. lipnja 2009.) na četvrtak (25. lipnja 2009.) palestinski građani Istočnog Jeruzalema u 2 su navrata uspjeli zaustaviti grupu izraelskih kolonista koji su pokušavali zauzeti jednu kuću u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu. Izraelske koloniste nije pratila i štitila izraelska policija, pa su Palestinci uspjeli obraniti kuću.
