Nastavljam sa zapanjujućim informacijama iz 4. poglavlja studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:
Pravo Palestinaca na prebivalište u okupiranom istočnom Jeruzalemu
Cionističke su snage 1948. godine zauzele zapadni Jeruzalem, dok je istočni dio grada, kojeg su u početku držale zajedničke arapske snage, potpao pod jordansku vladavinu. Jeruzalem je između 1948. i 1967. bio podijeljen. Izrael je u ratu iz 1967. osvojio istočni Jeruzalem i dodatnih 64 četvornih kilometara okolne zapadnoobalne zemlje koje je jednostrano odredio kao proširenu jeruzalemsku gradsku općinu. Izrael je tada proveo popis stanovništva na temelju kojeg se zatim dobivalo trajno prebivalište u gradu. Do lipnja 1967. u istočnom je Jeruzalemu živjelo 75 000 ljudi, a ukupan broj stanovnika na području koje uključuje i okolne anektirane dijelove ostatka Zapadne obale iznosio je 130 000. Broj palestinskih građana istočnog Jeruzalema i anektirane okolice kojima je Izrael 1967. dao status trajnog prebivališta iznosio je 66 000, što je bilo 25% stanovništva „ujedinjenog grada“. Stanovnici Jeruzalema koji tijekom popisivanja stanovništva nisu bili u istočnom Jeruzalemu (na primjer, oni koji su studirali ili bili na putovanju u inozemstvu) izgubili su pravo da žive u istočnom Jeruzalemu i to pravo mogu ponovo steći samo tako da od izraelskog ministarstva unutarnjih poslova zatraže i dobiju dopuštenje da se ponovo spoje i žive sa svojom obitelji. 60 000 Palestinaca na ovaj je način ostalo zakinuto za pravo na povratak u svoje domove u istočnom Jeruzalemu.
Između 1967. i 2007. vrlo je malen broj Palestinaca iz istočnog Jeruzalema zatražio izraelsko državljanstvo. Umjesto toga, oko 253 000 Palestinaca je do 2007. imalo osobne iskaznice s pravom na trajno prebivalište. Većina Palestinaca odbila je izraelsko državljanstvo jer bi u tom slučaju morali priseći na odanost državi Izrael, čime bi de facto prihvatili okupaciju. No, nakon 2007. je broj palestinskih građana istočnog Jeruzalema koji su zatražili izraelsko državljanstvo naglo porastao. Ovaj se porast pripisuje strahu građana da će u potpunosti izgubiti svoj prebivališni status u slučaju da Zid njihove četvrti odvoji od grada i/ili da one budu prebačene pod palestinsku kontrolu u sklopu budućih sporazuma.
Status „trajnog“ prebivališta nije trajan. Propisi o ulasku u Izrael iz 1974, koji dopunjuju Zakon o ulasku u Izrael (1952.) navode uvjete pod kojima ističe pravo na trajno prebivalište u Izraelu. Izraelski ministar unutarnjih poslova također može ukinuti pravo na prebivalište, ali se razlozi na kojima se temelje ove njegove odluke ne objavljuju, nejasni su i često se mijenjaju.
Prema izraelskom zakonu palestinski stanovnici istočnog Jeruzalema nisu izloženi istim ograničenjima kretanja koja su nametnuta stanovnicima ostatka okupiranih palestinskih područja. Oni koji imaju status trajnog prebivališta imaju pravo živjeti i raditi u Izraelu bez da za to moraju tražiti posebne dozvole, imaju pravo na socijalne olakšice i zdravstveno osiguranje i imaju pravo glasati na lokalnim izborima (iako ih samo malen broj izlazi na te izbore, jer bi se njihovo glasanje moglo protumačiti kao priznanje sadašnje jeruzalemske gradske općine). Za razliku od izraelskih državljana, trajni stanovnici Jeruzalema ne mogu glasati na izraelskim parlamentarnim izborima i ne mogu obnašati javne funkcije, uključujući funkciju suca. Svoj status trajnog stanovnika na svoju djecu mogu prenijeti samo pod određenim uvjetima.
Izrael je poduzeo nekoliko mjera koje upućuju na to da se radi o namjernoj politici kojoj je cilj smanjenje broja Palestinaca koji žive u istočnom Jeruzalemu. Središnja je mjera koju je 1995. počelo provoditi izraelsko ministarstvo unutarnjih poslova, a koja se odnosi na provjeru „centra života“ koju moraju proći Palestinci kako bi mogli trajno prebivati u Jeruzalemu. U skladu s ovom politikom, ministar unutarnjih poslova će ukinuti pravo na trajno prebivalište onim Palestincima čiji „centar života“ više nije u istočnom Jeruzalemu. Izbivanje tijekom perioda od sedam godina ili stjecanje prava na prebivalište ili državljanstvo u nekoj drugoj zemlji dokaz su da se centar života stanovnika promijenio. Teret dokaza da je istočni Jeruzalem „centar njihovog života“ je na palestinskim građanima, a od njih se između ostalog traži da pokažu račune za plaćanje poreza na imovinu, račune za struju i telefon, radnu knjižicu, dječje školske svjedodžbe za proteklih dvije do sedam godina. Boravljenje u stranoj zemlji dulje od tri godine osim u obrazovne svrhe daljnji su razlog za ukidanje prava na trajno prebivalište.
Između 1996. i 1999. izraelski je ministar unutarnjih poslova ukinuo pravo na trajno prebivalište stotinama Palestinaca jer su tijekom duljih razdoblja živjeli izvan Izraela , pa makar to bilo i na Zapadnoj obali ili u Pojasu Gaze. Izraelske organizacije za ljudska prava ove su poteze nazvale „tihom deportacijom“. U razdoblju između 1967. i 2006. godine izraelsko je ministarstvo unutarnjih poslova ukinulo status trajnog prebivališta za 8269 Palestinaca. Tijekom 2005. ministarstvo unutarnjih poslova je ukinulo pravo na trajno prebivalište za 222 palestinska stanovnika istočnog Jeruzalema; 2006. ovaj se broj popeo na 1363.
[...]
Izbjeglice
Usporedba izraelskih zakona i prakse koji se primjenjuju na palestinske izbjeglice (koje se suočavaju s drakonskim preprekama pri povratku u svoju zemlju porijekla) s onima koji se primjenjuju na židovske useljenike (koji slobodno mogu ući u Izrael i na temelju svog židovskog identiteta automatski dobiti državljanstvo) pruža dokaz o diskriminacijskim mjerama čija je svrha uspostava i održavanje dominacije jedne rasne skupine nad drugom.
Kad je prvi arapsko-izraelski rat završio 1949. godine potpisivanjem primirja, oko 750 000 Palestinaca postali su izbjeglice. Uz to, u izraelskom napadu i okupaciji istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. raseljeno je 550 000 Palestinaca, koji su većinom pobjegli ili bili protjerani u Jordan. 31. prosinca 2007. broj osoba registriranih kod UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) iznosio je više od 4,5 milijuna, od čega ih oko 1,8 milijuna živi na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Preostalih 2,7 milijuna izbjeglica registriranih pri UN-u raseljeno je u okolne zemlje Libanon, Siriju i Jordan.
Prema pravu ljudskih prava ove izbjeglice te njihovi potomci imaju pravo na povratak na mjesta u kojima su prije živjeli. Rezolucija Opće skupštine UN-a 194 iz 1948. navodi da palestinskim izbjeglicama treba dopustiti „da se vrate svojim domovima“ što je prije moguće:
... [Palestinskim] izbjeglicama koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba biti dopušteno da to učine što je prije moguće, a za imovinu onih koji odluče da se ne žele vratiti i za gubitak imovine ili štetu na imovini treba im isplatiti naknadu, što prema načelima međunarodnog prava ili po pravičnosti trebaju učiniti vlade ili odgovorne vlasti.
Izrael nije ispoštovao ovaj uvjet. Palestincima koji su protjerani 1948. nije bilo dopušteno da se vrate svojim kućama, povrate svoju imovinu ili dobe pravo na prebivalište ili državljanstvo u Izraelu. Palestinskim je izbjeglicama člankom 3 Zakona o državljanstvu iz 1952. isključena mogućnost da postanu izraelski državljani zbog toga što nisu bili „u Izraelu ili na području koje je postalo izraelski teritorij nakon uspostave države Izrael, od dana uspostave države [svibanj 1948.] do dana kada je ovaj zakon stupio na snagu [travanj 1952.]“. Samo oni Palestinci koji su trajno prebivali u Izraelu u razdoblju između 1948. i 1952. mogli su dobiti izraelsko državljanstvo i na taj način ostati u zemlji.
Štoviše, Izrael je spriječio i povratak na okupirana palestinska područja velike većine Palestinaca koji su iz svojih domova izbjegli 1967, u suprotnosti s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 237. Među izbjeglicama registriranim pri UNRWA-i koje danas žive u Jordanu, Libanonu i Siriji, 650 000 ih je živjelo na zemlji koja se sada nalazi na okupiranim palestinskim područjima. Procjenjuje se da je oko 90 000 palestinskih stanovnika Zapadne obale, uključujući istočni Jeruzalem, bilo u inozemstvu za vrijeme rata 1967. i stoga nisu registrirani u popisu stanovništva koji je nakon rata proveo Izrael. Izraelske su vlasti Palestince koji nisu registrirani u popisu stanovništva odbile smatrati legalnim stanovnicima okupiranih palestinskih područja i upotrijebile su administrativne mjere kako bi ih spriječile da se vrate. UN-ov Odbor za eliminaciju rasne diskriminacije (CERD) je u više navrata izražavao zabrinutost ovakvim stanjem i pozivao Izrael da „osigura ravnopravnost u pravu na povratak u svoju zemlju“.
Suprotno tome, država Izrael aktivno potiče useljavanje Židova u Izrael, a od 1967, i u izraelska naselja na okupiranom palestinskom teritoriju. Članak 1 Zakona o povratku iz 1950. navodi „Svaki Židov se ima pravo vratiti u ovu zemlju kao oleh“. Ova je odredba dopunjena člankom 2 Zakona o državljanstvu iz 1952. koji daje automatsko izraelsko državljanstvo svakom Židovu koji uđe u zemlju u skladu sa Zakonom o povratku. Ovi zakoni osiguravaju da Židovi ne moraju zadovoljiti strogo ograničavajuće kriterije (naime dokaz o trajnom prebivalištu tijekom razdoblja od 1948. do 1952.) koji su nametnuti Palestincima koji se žele vratiti u svoju zemlju ili, od 1967. na okupirana palestinska područja.
Konačno, država Izrael je ovlastila Židovsku agenciju i Svjetsku cionističku organizaciju da djeluju kao njene „ovlaštene agencije“ za promicanje židovskog useljavanja u Izrael. Ove različite procedure dodatni su znak da je davanje različitih prava i povlastica Židovima i Palestincima u pogledu „povratka“ u zemlju izraelska državna politika. U američkom ministarstvu vanjskih poslova su napomenuli da su Zakon o povratku iz 1950. i Zakon o državljanstvu iz 1952. godine nedvosmisleno diskriminacijski, i zaključili da ti zakoni „daju prednosti Židovima u pitanjima useljavanja i državljanstva“.
[...]
Linkovi Palestina/Izrael:
How Can You Trust The Cowardly BBC?
The BBC Trust is now a mouthpiece for the Israeli lobby which abused Bowen
UN Security Council Resolutions 242 and 338 called upon Israel to withdraw its forces from territories that it occupied in the 1967 war – and it refused to do so. The Americans stated for more than 30 years that Israel's actions were illegal – until the gutless George Bush accepted Israel had the right to keep these illegally held territories. Thus the BBC Trust – how cruel that word "trust" now becomes – has gone along with the Bush definition of Israel's new boundaries (inside Arab land, of course). The BBC's preposterous committee claims that Bowen's article "breached the rules [sic] on impartiality" because "readers might come away from the article thinking that the interpretation offered was the only sensible view of the war". Well, yes of course. Because I suppose the BBC believes that Israel's claim to own land which in fact belongs to other people is another "sensible" view of the war. The BBC Trust – and I now find this word nauseous each time I tap it on my laptop – says that Bowen didn't give evidence to prove the Jewish settlement at Har Homa was illegal. But the US authorities said so, right from the start. Our own late foreign secretary, Robin Cook – under screamed abuse from Zionists when he visited the settlement– said the same thing. ... And this, remember, is the same institution which said that to broadcast an appeal for medicines for wounded Palestinians in Gaza might upset its "neutrality".
A Step Toward Ending Israel's Impunity
Evidence, indeed, suggests that Israel committed war crimes and crimes against humanity before, during, and after its winter assault on the Gaza Strip. Long before the attack, Israel had imposed a ruinous siege on Gaza, collectively punishing its residents for choosing Hamas in democratic elections in January 2006. During the December-January invasion, Israeli troops apparently killed civilians without justification, wantonly destroyed civilian infrastructure and private property, used weapons illegally, and abused Palestinian detainees. Since a January cease-fire, Israel has blocked relief supplies to Gaza, and it continues to attack and kill Palestinians. Individual misconduct does not explain Israel's offenses during the invasion; lax rules of engagement were the root problem. Israeli military lawyers classified any Palestinian who remained in an area after a warning of an impending attack as a "voluntary human shield" and therefore a combatant subject to attack. Warnings were issued via leaflets, cell phone calls, and in some cases, bombing of a building's corners (before the roof was collapsed by additional fire). Yet Gaza Palestinians were barred refuge outside of the tiny strip, and thus were denied effective flight. Israeli jurists also approved the bombing of a police cadet graduation ceremony; in total, some 250 civilian Palestinian policemen lost their lives during the invasion.
Gisha: Two Years of Gaza Closure by the Numbers
Podaci izraelske udruge Pravni centar za slobodu kretanja (Gisha) o dvogodišnjoj izraelskoj blokadi Pojasa Gaze:
Lipanj 2007. – lipanj 2009: zatvoreni granični prijelazi; ograničen uvoz robe
Postotak robe koji je pušten u Gazu, u usporedbi s potražnjom: 25% (oko 2500 kamiona po mjesecu, umjesto 10 400 na mjesec, kakva je bila praksa prije lipnja 2007).
Dopuštena opskrba industrijskim dizelom u odnosu na potrebe: 63% (2,2 milijuna litara na tjedan, umjesto 3,5 milijuna litara na tjedan koliko je potrebno za proizvodnju struje).
Prosječno razdoblje koje stanovnici Gaze provedu bez struje: pet sati na dan.
Trenutan broj ljudi koji su bez pristupa tekućoj vodi u Gazi: 28 000.
Broj prehrambenih artikala koje je kabinet izraelske vlade obećao da će puštati u Pojas Gaze: neograničen.
Broj prehrambenih artikala čiji je uvoz doista u stvarnosti dopušten: 18.
Iznos novca koji je obećan za obnovu na donatorskoj konferenciji u ožujku 2009: 4,5 milijarde američkih dolara.
Količina građevinskih materijala čiji je ulaz u Pojas Gaze dopušten: nula.
Stopa nezaposlenosti u Gazi 2007, godine kada je nametnuta blokada: 30%.
Stopa nezaposlenosti u Gazi 2008: 40%.
Izraelska vojska dopušta ulaz margarina u pojedinačnom pakiranju, ali je zabranjen uvoz margarina u kantama, jer bi se mogao koristiti u industrijskoj proizvodnji (odnosno mogle bi ga koristiti tvornice koje proizvode hranu i nude radna mjesta).
Među zabranjenim prehrambenim artiklima su: halva, čaj, sok u prahu.
Među ostalim zabranjenim proizvodima su: nogometne lopte, gitare, papir, tinta.
Broj dana kad je granični prijelaz Rafah bio otvoren za redoviti promet: nula.
Broj ljudi koji svaki mjesec nisu mogli putovati kroz prijelaz Rafah: 39 000.
Kroz granični prijelaz Erez puštani su samo iznimni humanitarni slučajevi.
Gisha: Actions Speak Louder than Words
(16. lipanj 2009.) Novouvedena izraelska procedura onemogućava Palestincima iz Gaze da se presele na Zapadnu obalu i podiže gotovo nepremostivu prepreku između ta dva dijela palestinskog teritorija. Prema spomenutoj proceduri Palestinci koji se iz Pojasa Gaze žele preseliti na Zapadnu obalu moraju proći kroz 7-godišnji proces „naturalizacije“ i to unatoč tome što u Sporazumima iz Osla stoji da Palestinci slobodno mogu birati mjesto prebivališta unutar palestinskog teritorija. Zahvaljujući ovoj novoj proceduri Palestincima iz Pojasa Gaze je teže nego strancima dobiti prebivalište na Zapadnoj obali. Novom se procedurom također siročadi koja su ostala bez jednog od roditelja u Pojasu Gaze ne dopušta da odu živjeti s drugim roditeljem na Zapadnoj obali, ako u Pojasu Gaze postoje rođaci koji su se sposobni brinuti za dijete. Jedan je primjer slučaj Nissrin Iseed, koja ima dvoje djece na Zapadnoj obali koju je morala prisilno napustiti jer ima registrirano prebivalište u Pojasu Gaze. Već dvije godine nije vidjela svoju djecu, uključujući sina koji sada ima 5 godina.
HaMoked's and Gisha's full position paper: New Procedure – Israel bars Palestinians in Gaza from moving to West Bank
Backed by their army, settlers bid for expansion in three locations
Izraelski su kolonisti u petak (07. kolovoza) pokušali oteti dodatnu zemlju od Palestinaca na Zapadnoj obali. U gradu Hebronu kolonisti su uz zaštitu vojske počeli saditi na zemlji u palestinskom vlasništvu. Kolonisti iz ilegalnog izraelskog naselja Kiryat Arba došli su na zemlju u vlasništvu Muhammada Mustafe Jabera na području Al-Beqa'a u okolici Hebrona. Izraelski su vojnici spriječili Jaberovu obitelj da dođu do svoje zemlje. Desetci izraelskih vojnih vozila su u četvrtak (06. kolovoza) zatvorili selo Kfil Haris, sjeverno od grada Salfita na Zapadnoj obali kako bi kroz to područje mogla proći skupina ilegalnih kolonista. Vojnici su naredili da se zatvore trgovine, a obiteljima koje su bile u šetnji naredili su da se vrate svojim kućama. Zaustavljen je sav automobilski promet u selu, a vozači su bili prisiljeni čekati na ulazu u selo dok su se vojnici raspoređivali po cijelom području. Vojnici su po cijelom selu postavili kontrolne točke kako bi osigurali da će mještani ostati u svojim kućama kad je gomila kolonista ušla na to područje u autobusima. Kolonisti su posjetili svetište lokalnog proroka Zela Kefla koje je okruženo seoskim grobljem. Proteklih su godina kolonisti znali vandalizirati svetište i obližnje grobove antiarapskim grafitima, ali ovaj su četvrtak išli na to područje kao hodočasnici. U gradu Beit Sahouru, u okolici Betlehema, kolonisti su se okupili u napuštenoj izraelskoj vojnoj bazi koju pokušavaju pretvoriti u naselje. Skupine kolonista dolaze na to mjesto svaki tjedan i tamo održavaju molitve, predavanja i obuku u borilačkim vještinama, a sve pod zaštitom izraelske vojske.
Ostali linkovi:
Zoran Oštrić: Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji: jedan tekst iz 1992.
U takvoj situaciji, mnogi protivnici rata i kritičari vlasti promijenili su stav i otišli u vojsku. Ali oni nisu, bar ne nužno, promijenili i svoja uvjerenja. Nisu prihvatili oružje u borbi za velike riječi, nego u obrani svojih bližnjih. Ovo je najbolje izrazio moj stari prijatelj Deni, u tekstu Kako sam ubio dvojicu objavljenom u ARKzinu br. 4 (veljača 1992). »Ratujem na strani Hrvatske; ne zbog teritorija, ne zbog mlade demokracije, ne zbog lidera, ne zbog barjaka, ne zbog mržnje. U ovaj rat ušao sam dobrovoljno. Zbog humanističkih načela kojima sam indoktriniran (da li ratnik može biti humanist?), zbog svih onih (…) koji su agresivno napadnuti, izvrgnuti progonu, masakru, ubijanju, zbog onih koji pate, plaču i preklinju. Zbog onih na drugoj strani, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, koji su protiv svoje volje uvučeni u ovaj rat, koje su drugi natjerali da postanu ubojice, palikuće, ljudi dostojni prezira.« Deni sebe opisuje ovako: »genetski Hrvat, osjećajem Jugoslaven i kozmopolit, komunist, simbolički vezan za petokraku«. Poznam ga otprije pet-šest godina kao mladog radnika i borca za radnička prava. Komunist je na način radničkih lidera starih vremena. Odavno je u vojsci, zadnja dva mjeseca nemam nikakvih vijesti, ne znam da li je živ.
