Lokalni izbori 2009. i još ponešto

slika by politklinika

E ovaj puta je na izborima bilo listića za pozaokružiti k'o nikada do sada, a izbor nikakav isto tako k'o nikada do sada. Kao što sam i najavila niti jedna od stranaka ni kandidati koji su na prevaru i u suprotnosti s Ustavom RH i demokratskim vrijednostima ugurali hrvatske građane u zapadno-imperijalističku vojsku NATO, koja služi za nametanje i zaštitu interesa bogatih korporacija, a na uštrb ljudskih prava i interesa običnih građana diljem svijeta, nisu dobili moj glas. I tako će biti i ubuduće na svakim budućim izborima sve dok smo u NATO-u i sve dok nam političke stranke zastupaju interese krupnog kapitala nauštrb interesa građana koje lažu da predstavljaju.

Listiće koji su nudili samo kandidate kojima su draže korporacije od građana namjerno sam i svjesno uništila zaokruživši namjerno i svjesno više od jednog kandidata. Na jednom sam listiću šansu dala jednoj nepoznatoj gospođi, što možda i nije bilo najpametnije, jer vidim da su se neki od ovih koji zastupaju bogate korporacije podvaljivali kao „nezavisni“. A tamo gdje je to bilo ponuđeno glasala sam za Zelenu listu, jer mi se svjetonazor dosta poklapa s onim što sam od njih čula preko više nego hvalevrijednog aktivizma Zorana Oštrića i lokalne Zelene liste koja se, barem kod mene na lokalnoj razini, od svih stranaka i organizacija koje su se busale u prsa da sudjeluju u prikupljanju potpisa za referendum o NATO-u, osim običnih građana i anti-NATO-a s FFZG-a najviše trudila da do tog referenduma doista i dođe.

S druge strane vidim da je na birališta izašlo jako malo građana, što je dobro, obzirom da se doista nema što izabrati i da je gotovo sve što se nudi jedna te ista stranka krupnog kapitala koja s interesima hrvatskih građana nema nikakve veze. Stoga je slab odaziv birača poruka političarima da građani nemaju što izabrati i da svoju politiku pothitno moraju radikalno mijenjati.

Najzanimljivije se i najbolje stvari i dalje događaju na Slobodnom Filozofskom fakultetu, pa i dalje pozivam sve da prate te povijesne akcije progresivne hrvatske javnosti na navedenom linku i na sve načine na koje mogu podrže borbu studenata i običnih građana za naše ljudsko pravo na dostupno besplatno visoko obrazovanje za sve, a ovisno o našim sposobnostima.

S istog bloga preporučam odličan i apsolutno nezaobilazan Razgovor s Borislavom Mikulićem: Volja za sve, a ne volja svih
Dakle, smisao priče o ne-legitimnosti nije pitanje točne ili netočne interpretacija studentske inicijative, nego njezina subverzivna promjena, blokada inicijative! Bivši asistent za predmet Uvod u marksizam, kod kojeg sam i ja slušao, nastupa sada kao agent perverzije Marxove 11. teze: događaje ne treba uvijek iznova samo interpretirati, stalo je do toga da se oni promijene putem interpretativne subverzije. Isto tako perverzno politički establishment pruža "gandhijevski", pasivni otpor studentskoj inicijativi. Njihov je stav otpor ne-djelovanjem, ne-vršenjem vlasti, an-arhijom, o kojoj smo razgovarali s profesorom Despotom na njegovu predavanju o arche i anarchia u okviru vaše tribine. To jasno pokazuje da su političari odlično razumjeli poruku inicijative: studentska akcija svojim autonomnim procedurama pokazuje da je i zašto je stranačka reprezentacijska politika mrtva, i zato odgovor na akciju ne-činjenjem i ne-obraćanjem studentima znači ne-priznavanje studenata kao političkog subjekta. Ova vlast, kakva jest, ne može djelovati drugačije jer će izgubiti ono posljednje što joj je ostalo – političku kontrolu distribucije javnih sredstava i drugih stranaka. Primorac ne može doći na plenum a da već nije pao samim dolaskom! On jako dobro shvaća da je plenum izraz radikalno druge političke subjektivacije. I rektor Bjeliš je prvog dana blokade izjavio da ne želi doći jer će se naći u "inferiornoj" poziciji. O tome je riječ.

Nažalost još nemam nikakvih vijesti ni linkova o Palestini/Izraelu. Bavila sam se većinom, koliko mi je slobodno vrijeme dopuštalo, farsom od „istrage“ oko atentata Moralesove vlade na Eduarda Rózsu-Floresa (koji je bit će ipak bio namjerno i smišljeno izvan-sudski pogubljen) i još 2 drugih ljudi u hotelu Las Américas u Santa Cruzu. Usput sam opet susrela debilne pseudo-ljevičarske pozere kojima ciljevi opravdavaju sredstva (a prema čemu se uopće ne razlikuju od onih protiv kojih se navodno u svojim crno-bijelim djetinjastim prepiranjima bore) i koji još uvijek žive u 2. svjetskom ratu uz napomenu da u tom njihovom ratu postoje ustaše (naziv kojim označavaju sve Hrvate) i partizani, dok od četnika nigdje ni traga, iako upravo četnici od svih ovih 3 političkih opcija dan danas uživaju najviše potpore među izmanipuliranim građanima. (Inače, ti su ljudi u ime svoje ideologije (koju su totalno izvitoperili kako bi služila održavanju na vlasti njihovih idola bez obzira na njihove mane i zločine) spremni lagati, te poricati i braniti teška kršenja ljudskih prava, ubojstva, ratne zločine, etničko čišćenje, pa čak i genocid. Isti ti ljudi po raznim forumima, blogovima i žutim tiskovinama sada (ponovo krivo misleći da je to dovoljno za obranu Moralesa, kao što su onomad mislili da njihove bajke o ustašama i partizanima predstavljaju obranu Miloševića) plasiraju svoje teze o tome da je Eduardo Rózsa-Flores bio „fašist“, „neonacist“ i „antisemit“, a od čega ništa nije istina. Eduardo je samo kritizirao komunističke zločine i snimio film o velikosrpskim odnosno Miloševićevim zločinima, a što njima nikako nije po ćefu, pa od tuda tolika pomahnitalost, kao naravno i još više od činjenice da se pokazalo da njihov idol kojeg trenutno moraju obraniti - Morales (i njegova vlada) - nije nevinašce. Što se „anti-semitizma“ tiče, Eduardo je sam bio židovskog podrijetla, što i nije toliko važno koliko činjenica da je na svom blogu ulagao dosta truda u naglašavanje razlike između judaizma i cionizma. Eduardo je bio anti-cionist, a ne anti-semit, ali poludjelim pseudo-ljevičarima kojima je jedan od „ljevičarskih“ idola Milošević (i kojima su svi Srbi Titovi partizani, kao što su im svi Hrvati ustaše) i to je dovoljno da bi ga neutemeljeno blatili.) No, promijenilo se to da meni više uopće nije stalo do toga što glupavi pseudo-ljevičari tupe okolo i da više nemam nikakve želje spašavati debilnu „ljevicu“ koja od sada na dalje slobodno može biti glupa i ja im želim da u toj svojoj gluposti ostanu izolirani kao što to s pravom i jesu. Možda im jednog dana dođe do mozga da tom svojom glupošću i sami najbolje služe interesima zapadnih imperijalista protiv kojih se navodno bore.

Moja je politička opcija i dalje lijeva, anarhistička i progresivna s naglaskom na prednost čovjeka i njegovog prava na život dostojan čovjeka ispred interesa i profita kapitalista i ispred svake ideologije, a najviše od svega je karakterizira radikalno inzistiranje na poštivanju svačijih ljudskih prava i na činjenično utemeljenoj istini. Morales je nažalost još jedan u nizu pokvarenih političara kojem je prvenstveno cilj održanje na vlasti, a ne poštivanje (barem ljudskih) prava i dobrobit svih građana njegove zemlje. Političari (i njihove prikrpe koje im vjerno konformistički služe) su i dalje u pravilu pokvareni i licemjerni demagozi i vampiri koji gaze preko ljudskih leševa i spremni su na sve samo kako bi se održali na vlasti i zadržali svoje pozicije. Građani ne bi trebali podržavati nikakve političare niti vjerovati korporativnim medijima koji služe istim gospodarima, nego se sami educirati o svojim pravima i za njih se izboriti vlastitim djelovanjem kroz legitimne metode, upravo onako kako to danas čine studenti i ostali savjesni ljudi koji ih podržavaju u borbi za opće dobro i ljudska prava svih građana ove zemlje.


Ostali linkovi:
ENTREVISTA A EDUARDO ROZSA
Intervju s Eduardom Rózsa-Floresom iz listopada 2008. na španjolskom.
Una cosa son los discursos, las palabras...los libros de teoría. Otra cosa es la realidad. Puede ser que exista una realidad, en la que el socialismo sea una cosa verdadera, correcta y justa. Que esa no fue la realidad del experimento bolchevique-comunista es una cosa clara y obvia para mi. La inmoralidad, la mentira, los crímenes cometidos en nombre del "socialismo real" son imperdonables. Habrá que usar mucho detergente para lavar esa ignominia. Te hablo de la realidad. No de las ideas. No de la necesidad que sí existe, de construir una sociedad más justa. Pero esto pasa por tomar, en primera instancia , en cuenta los verdaderos deseos del pueblo. No nos olvidemos que lo que se hace, no se hace contra, sino por los pueblos, en interes de nuestras naciones. Aprendí a detestar a la famosas "elites" políticas-ideológicas del campo socialista, por un muy simple motivo: estos deplorables seres, estaban más interesados – no! : estaban solamente interesados en mantenerse en el poder, con sus privilegios, con sus ventajas. Para ellos el "socialismo" era sólo una covertura, que nada tenía que ver con lo que los de abajo, el pueblo, sentían y anhelaban. He llegado a la conclusión de que no se puede hablar de socialismo –ni "hacer" socialismo- si no se respetan plenamente la libertad, y el derecho a la autodeterminación sea esto de los individuos que componen la sociedad, o de los pueblos o naciones en general. Si no, entonces qué nos diferencia de lo y de quienes decimos odiar?... si cometemos los mismos errores o crímenes que aquellos. Esto es intolerable. ... Nadie tiene el derecho de suplantar al pueblo. ...
La caída del Muro de Berlin. Algo que sabíamos que se iba a producir, por algo fuimos llamados allí, para estar presentes a la puesta en escena de esa comedia, que algunos todavía se obstinan en llamar "los cambios democráticos" de Europa del Este. De qué cambios hablan? Que de democráticos ni un pelo. Lo único que pasó, fue el cambio de ropaje y caretas, de la oligarquía "comunista", de la nomenklatura, que de muy "socialista" pasó a ser muy capitalista. Basta dar un vistazo a los nombres de los directores-propietarios de las empresas –otrora estatales- privatizadas con los primeros albores del supuesto cambio democrático. Aquí no pasó nada. ...
Despues de casi tres meses de trabajar como corresponsal, casi cada segundo día - por decirlo de alguna manera – en la primera línea, ver todo el sufrimiento, y la rabia de una nación practicamente desarmada, pero así enfrentada al entonces cuarto ejército más fuerte de Europa, combatiendo por su libertad e independencia, esto por un lado, por el otro: todas esas organizaciones internacionales que no son más nada que un circo de grillos bien pagados, que no hacían nada...y si lo hacían?: como la ONU, al imponer el embargo a la importación de armas para TODA Yugoslavia, con lo que condenaban practicamente a los croatas, y a las demás naciones oprimidas, a defenderse –exagerando un poco- con piedras y palos. Si la mal llamada "comunidad" internacional, no se hubiese comportado tan cobarde y mezquinamente, Bosnia –un poco después que Croacia- no hubiese sufrido lo que sufrió, no habrían violado –los serbios- sistematicamente a varias decenas de miles de mújeres bosniacas, no hubiesen asesinado tanto niño, tanto anciano, a tanta gente indefensa...
Si bien es verdad, que soplan vientos –si no totalmente nuevos- al menos frescos en nuestro continente, aun queda mucho por hacer para que todos lo pueblos y naciones americanos disfruten plenamente de los derechos que les corresponden. El camino es largo pero de nuevo se ha encaminado esa nuestra nación mezo-americana por las grandes alamedas que levarán a la libertad, al progreso, y a conquistar un mundo necesariamente más justo y que será de todos y para todos, sin excepciones.

Inside the jail where prisoners rule
Naš državljanin Mario Tadić zatvoren je u zloglasnom zatvoru San Pedro u La Pazu u kojem „red“ ne održavaju zatvorski čuvari, nego sami zatvorenici i u kojem je tek 25% zatvorenika osuđeno, dok drugi mjesecima čekaju na suđenje ili nemaju ni šanse da će ikada izaći pred suca. Donedavno su se među oko 1500 zatvorenika, koliko ih je smješteno u tom zatvoru, nalazili preprodavači droge, kradljivci i ubojice, no od dolaska predsjednika Moralesa na vlast, zatvor se također počeo puniti njegovim političkim protivnicima. Zatvorenici sami plaćaju najamninu ili kupuju ćelije na period koji moraju provesti u zatvoru u kojem zajedno s njima žive njihove žene i djeca koja se slobodno kreću među odraslim zatvorenicima. U San Pedru se proizvodi kokain, a u prosjeku se u tom zatvoru dogode 4 ubojstva na mjesec. U zatvoru se nalazi i škola u kojoj nedostaje knjiga zbog nedostatka novčanih sredstava, a djeca pišu po komadićima papira. Više na engleskom na linku.
Recently I was able to walk freely through this prison and it is a place that I will never forget. This is a jail like no other. Cocaine is manufactured inside its walls, prison guards don't go beyond the gates, and inmates effectively rule themselves down to the point of renting and selling cells. ... Up until last year San Pedro's prison population of about 1,500 was largely made up of drug dealers and traffickers, thieves and murderers. Amazingly, only 25 per cent of those locked up in San Pedro have actually stood trial. The rest are either awaiting trial without bail, or are detainees without any realistic chance of ever seeing the inside of a courtroom. Since Evo Morales assumed the presidency of Bolivia in 2006 San Perdro has received many of his political opponents. The most famous of these is Leopoldo Fernandez, governor of the province of Pando and outspoken critic of Morales. The governor was implicated in a riot which led to the death of 15 supporters of Morales in September last year. Other political and union leaders have also been detained at San Pedro, and almost all of them are awaiting trial. ... Wives and children who can't afford to live on the outside are allowed inside with their husbands. The women leave every morning to work to earn enough money to pay for the prison cells and to buy food for their families; the Bolivian prison authorities only provide about 40 cent a day per prisoner towards food. ... San Pedro is broken into different sections with varying degrees of comfort. Prisoners rent or buy their cells for the duration of their sentence. Those with money, usually drug traffickers, live in apartment-type cells with a private bathroom, a kitchen and even cable television. Next come more basic one-bed cells, while the poorer prisoners have to sleep in cramped single cells, which often accommodate five or six people. Those with no money have to sleep in alleyways. ... One of the prisoners here is Reynaldo Bayard. He was the chairman of the civic committee of Tarija, a political organisation, before he was accused of a terrorist attack on a gas pipeline near Yacuiba and thrown into San Pedro. He has not had a trial and has been given no indication if and when one will take place. He has been in San Pedro for almost five months. His supporters have raised money for him to pay for his cell and food, costing about €4 a day. He brought me into his tiny cell where there is barely enough room for the bed. He lives here with his wife and they cook their food outside on a gas ring. ... ABOVE THE SHOPS and restaurants were landings and cells where prisoners hung out. I didn't feel under threat in any way. It didn't seem like a prison and I needed to remind myself that an estimated four murders are committed in San Pedro every month. In another square prisoners were playing pinball and other sports. Out of the blue a man who looked like a guard hit a prisoner with a baton. But this was not a regular prison warden, as there are none inside. San Pedro has its own internal security, and it is elected prisoners who keep the peace. They even wear a uniform with "internal security" written on their backs. At a large sink in a corner prisoners washed dishes and clothes. These jobs are reserved for the poorer prisoners who are paid by the richer ones to do their dirty work. Everywhere I went in the prison children were mixing with prisoners and playing games with the inmates. It was a strange sight. Twenty-four of the 150 children who call San Pedro their home go to school inside the jail. ... Teacher Doris Cruz Fuentes met us at the door with a warm smile and agreed to let us inside. The school consisted of an old fashioned room with desks and a large blackboard. The absence of books was noticeable and the children wrote on scraps of paper. Doris told me there was no money for books and if they were lucky they got the odd one as a donation from another school or charity. The kids in the prison school looked happy, were outgoing and smiling, but for the San Pedro children who go to school outside it is not so easy. Many make up false addresses to try and hide the truth from their classmates in the city. ... San Pedro prison is where Bolivia's criminal classes have traditionally been kept. But this has changed under Morales. Now it is a repository for his political enemies and those who are seen to undermine his regime.

HITNA AKCIJA: Osobno uručite ili pošaljite molbu za besplatnim obrazovanjem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa

Građani i građanke RH imaju pravo i mogu osobno uručiti ili poslati faksom ili e-poštom molbu za besplatnim obrazovanjem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Za detaljnije pojašnjenje kliknite ovdje.

Adresa za osobno uručenje i kontakt podaci za slanje molbe faxom ili e-mailom:
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Donje Svetice 38
10000 Zagreb
Telefon: +385 1 4569 000
Faks: +385 1 4594 301
E-pošta: ured@mzos.hr


Predmet: Molba za ispunjenje zahtjeva za pravo na besplatno obrazovanje


Tekst molbe koji se može downloadati na linku:

Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa
n/r prof. dr. sc. Dragan Primorac
Ministar znanosti obrazovanja i športa
Donje Svetice 38
10 000 Zagreb

Predmet: Molba za ispunjenje zahtjeva za pravo na besplatno obrazovanje

Poštovani,

molim Vas da ispunite zahtjev za pravo na besplatno obrazovanje kojime se traži:
1. uredba kojom se nadležni obavezuju platiti sve školarine za akademsku godinu 2009/10.
2. pokretanje procedure za izmjenu zakona kojime bi se osiguralo potpuno javno financiranje visokoškolskog obrazovanja na svim razinama, na način da prijedlog ide na čitanje najkasnije na prvoj jesenskoj sjednici Sabora. Traži se hitno formiranje radne skupine za izradu zakona u kojoj će sudjelovati i predstavnici fakultetâ. Nacrt zakona mora biti upućen na očitovanje znanstvenim i akademskim institucijama.

S poštovanjem,
(Vaše Ime i Prezime
Adresa ili može samo mjesto stanovanja)



Detaljnije upute možete pronaći na linku.
Po mogućnosti molbe šaljite (ili osobno uručite) sutra oko 8 sati ujutro, ali ako ne stignete može i kasnije. Cilj je da što više građana i na ovaj način podrži zahtjev za besplatnim obrazovanjem. Također, proslijedite ovu akciju svim svojim poznanicima i prijateljima.

"Tko se bori, može izgubiti. Tko se ne bori, već je izgubio."

Jedan svijet - jedna borba! Znanje nije roba!

UPDATE (13. svibanj): Akcija uručivanja ili slanja molbi za besplatnim obrazovanjem Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa se nastavlja. Ako svoje molbe niste stigli uručiti ili poslati jučer, možete danas ili neki od slijedećih dana. Više svježih informacija, te iskustva jedne građanke možete pronaći ovdje.
Sve daljnje informacije na blogu Slobodni Filozofski

O etničkom čišćenju i aparthejdu u Jeruzalemu

Informacije u prvom dijelu posta izvađene su iz članka Jerusalem, the heart, soul and home of Palestine palestinske novinarke Reham Alhelsi koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.

Grad Sawahreh je od Jeruzalema udaljen oko 15 do 20 minuta vožnje automobilom, uključujući prijelaz kontrolnih točaka. Nekada je bilo potrebno oko 30 minuta vožnje autobusom da bi se stiglo iz Sawahre do Jeruzalema.

1948. Izrael je okupirao 85% Jeruzalema i silom protjerao do 80 000 Palestinaca iz njihovih domova u Zapadnom Jeruzalemu i 40 okolnih sela. Zatim su ta sela uništena kako se njihovi stanovnici u njih više ne bi mogli vratiti, a vlasništvo protjeranih Palestinaca pretvoreno je u vlasništvo države Izrael u skladu sa „Zakonom o odsutnim vlasnicima“ iz 1950. godine. 1967. godine Izrael je okupirao ostatak Jeruzalema i uspostavio prvo ilegalno židovsko naselje u Starom gradu. Uništeno je ili izvlašteno više od 700 palestinskih domova i građevina.

Samo iz Marokanske četvrti u Starom gradu istjerano je više od 6000 Palestinaca i uništeno 125 kuća kako bi se ispred Zapadnog zida napravio trg. Izrael je udvostručio površinu grada anektirajući 70 km2 zemlje koja je pripadala 28 sela na Zapadnoj obali. 1980. godine Izrael je službeno anektirao Istočni Jeruzalem, a u godinama koje su uslijedile palestinska imovina u Silwanu i Muslimanskoj četvrti Starog grada predana je organizacijama židovskih kolonista. Usprkos rezoluciji 2253 Opće skupštine UN-a koja Izraelu nalaže da odustane od poteza koji bi izmijenili status Jeruzalema, izraelska je vlada tijekom godina konfiscirala više od 60 km2 palestinske zemlje u Istočnom Jeruzalemu (tj. 86,5% od njegove ukupne površine) s ciljem da je koriste Židovi.

Stara pročelja i prekrasna arhitektura zaštitni su znak Starog grada i podsjetnik na njegovu arapsku baštinu. Stari grad u Jeruzalemu ničim ne podsjeća na stare gradske jezgre kakve se mogu vidjeti diljem Europe iz koje su pristigli ilegalni židovski kolonisti koji sad iz Jeruzalema žele napraviti europski grad. Palestinske četvrti u Starom gradu prenapučene su, a djeca se ne mogu igrati u vrtovima ni igralištima jer ih nema. Mnoge su kuće u jadnom stanju i potrebno ih je obnoviti, no gradske vlasti to često ne dopuštaju, što je još jedna metoda kojom ljude nastoje istjerati iz njihovih domova. Iako palestinski građani Jeruzalema moraju plaćati poreze, zauzvrat primaju vrlo malo javnih usluga. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem navodi da „od aneksije Jeruzalema, gradske vlasti nisu izgradile gotovo niti jednu novu školu, javnu zgradu ili bolnicu za Palestince.“... „Čitave palestinske četvrti nisu spojene na kanalizacijski sustav i nemaju popločene ceste ni pločnike.“

Prema izraelskom zakonu palestinski građani Jeruzalema, iako su, kao i njihovi preci, rođeni u tom gradu, imaju status „trajnog stanovnika“, odnosno isti status kao i stranci koji žele živjeti u Izraelu, dok ilegalni kolonisti dobivaju status državljanina.

Postoji i očita diskrimintorna politika u sklopu pravila o planiranju i gradnji koja se primjenjuje u Jeruzalemu. U planovima za palestinske četvrti koje priprema izraelsko gradsko poglavarstvo Jeruzalema oko 40% površine određeno je kao područje na kojem nije dopušteno graditi. Samo oko 11% zemljišta u Istočnom Jeruzalemu namijenjeno je za palestinsku uporabu, a i tu se zapravo radi o već prenapučenim površinama na kojima je dopušteno graditi. Građevinske dozvole vrlo se rijetko izdaju Palestincima, pa su oni prisiljeni „protuzakonito“ graditi na vlastitoj zemlji. Ilegalno izgrađene građevine koje sagrade kolonisti retrospektivno se uključuju u planove za izgradnju, dok istovremeno Palestincima nije dopušteno graditi na njihovoj vlastitoj zemlji. Ilegalna se naselja šire, a palestinske se zajednice u i oko Jeruzalema ne mogu dalje izgrađivati ni širiti. Prema izvještaju Društva za arapske studije objavljenom početkom 2008. Izrael je u Istočnom Jeruzalemu od 1967. godine srušio 8500 palestinskih kuća zahvaljujući čemu su tisuće ljudi ostale bez domova. Dodatnih 20 000 kuća prijeti rušenje pod izgovorom da su ilegalno izgrađene. Prema podacima B'Tselema između 2000. i 2006. godine u Jeruzalemu je registiran početak izgradnje 14472 građevine, od toga 11114 u židovskim četvrtima, a samo 3358 u palestinskim četvrtima. Gustoća stanovanja u ilegalnim židovskim naseljima u Istočnom Jeruzalemu bila je 2002. 23,8 m2 po osobi, dok je ista u palestinskim četvrtima iznosila 11,9 m2 po osobi.

Izraelski Master plan za Jeruzalem iz 2000, koji vrijedi do 2020, ima za cilj nametanje židovskog karaktera tom gradu i smanjenje udjela palestinskog stanovništva na 12%. Prema tom planu, ukupna površina grada iznosi 142 km2, a granica zapadnog dijela grada proširena je za 40%. 24,4% Istočnog Jeruzalema zonirano je kao „zelena prirodna“ površina na kojoj nije dopuštena gradnja. Izrael trenutno provodi masovnu deložaciju Palestinaca i rušenje kuća u četvrtima u Istočnom Jeruzalemu. 2007. Izraelci su započeli izgradnju ilegalnog židovskog naselja u Muslimanskoj četvrti Starog grada s više od 20 stambenih jedinica i sinagogom. U blizini, s područja tzv. „Svetog bazena“, koje se proteže od doline Kidron, Maslinskog brda do obližnjih palestinskih četvrti, Palestince sustavno uklanjaju, a na njihovo se mjesto naseljavaju Židovi. U ožujku 2009. Palestinci su deložirani iz dvije kuće u četvrti Sheikh Jarrah, a 88 kuća u četvrti Al Bustan u Silwanu čeka na deložacije i rušenje. Na ovaj će način više od 1500 građana Jeruzalema ostati bez krova nad glavom kako bi se na mjestu njihovih kuća izgradio nacionalni park. Slična sudbina očekuje 60% kuća u četvrti Wad Hilwa u Silwanu.

Kako bi odvojili Jeruzalem od okolnog palestinskog okruženja, cionisti su izgradili prsten židovskih naselja u i oko Starog grada. Ta se naselja protežu od Židovske četvrti do ilegalnih naselja u Ras Al-Amudu i Silwanu i do židovskog groblja na Maslinskom brdu. U Ras Al-Amudu palestinske su kuće do židovskog groblja odvojene tek niskim zidom. Ovdje mrtvi Izraelci imaju veća prava i više mjesta od živih Palestinaca. Nasuprot židovskog groblja postavljena je izraelska policijska postaja koja je s vremenom pretvorena u „zatvor“. Najprije je to bila obična zgrada, a kasnije je okružena bodljikavom žicom. Potom je nasuprot toj zgradi uspostavljena kontrolna točka. Ta je policijska postaja postavljena usred palestinskih četvrti, a jedino joj društvo prave mrtvi Izraelci na obližnjem groblju. Postaja je služila za zaustavljanje palestinskih autobusa i automobila, te ljudi koji su išli na posao, u školu ili u bolnicu. Nakon 1967. izraelske su vlasti konfiscirale zemlju u vlasništvu obitelji Al-Ghoul, a 1990. prodale su je američkom milijunašu židovske nacionalnosti Irvingu Moskovitzu koji je na 14,7 dunuma te otete palestinske zemlje nakanio izgraditi ilegalno naselje sa 132 stambene jedinice. Plan izgradnje ovog ilegalnog naselja odobrio je 1999. Ehud Barak. Ilegalni židovski kolonisti to su ilegalno naselje nazvali Maale Zaytim, Maslinska visoravan, moguće u čast uništenju tisuća maslinovih stabala koja su iščupali iz palestinskih polja kako bi na njihovom mjestu izgradili svoja ilegalna naselja. To se naselje nastavlja na židovsko groblje koje mu se nalazi nasuprot, te na druge ilegalno izgrađene građevine na Maslinskom brdu i pridonosi etničkom čišćenju Jeruzalema. Prvi ilegalni kolonisti su u to ilegalno naselje uselili 2003. 2005, dok su Palestinci „pregovarali“ o miru s Izraelom, kolonisti i izraelska vojska bavili su se podjelom palestinske zemlje između sebe. Policijska postaja u Silwanu predana je kolonističkim zajednicama i ukorporirana u naselje Maale Zaytim, a umjesto nje gradila se nova postaja na području E1. Prema podacima instituta ARIJ, Palestincima je u Ras Al-Amudu dopušteno da grade na samo 55-65% ukupnog područja, dok ilegalni kolonisti smiju graditi na 115% ukupnog područja. Palestinci smiju graditi stambene jedinice s maksimalno 2 kata, dok ilegalni kolonisti mogu graditi stambene jedinice s najviše 7 katova.

Mnogi su Palestinci dva puta etnički očišćeni iz Jeruzalema; najprije iz Zapadnog Jeruzalema, a kasnije iz Istočnog Jeruzalema. Mnogima koji su prije istjerani iz Zapadnog Jeruzalema i koji su se naselili u Istočnom Jeruzalemu, danas prijeti deložacija pod izlikom da im zemlja na kojoj žive ne pripada. Istovremeno, ilegalni židovski kolonisti, koji dolaze iz Sjedinjenih država, Europe i drugih dijelova svijeta imaju pravo na grad u kojem niti oni ni njihovi preci ne posjeduju niti šaku zemlje. Palestinci danas čine 34% ukupnog stanovništva Jeruzalema, a 55% židovskog stanovništva Jeruzalema živi u 34 ilegalna naselja u i oko Jeruzalema. Među ukupnim stanovništvom Starog grada Židovi čine tek 9%.

Kako bi se intenzivirala politika judaizacije Jeruzalema, koriste se mjere i planovi kojima će se Istočni Jeruzalem otcijepiti od ostatka palestinskih područja i spriječiti uspostava palestinske države, uključujući konfiskaciju zemlje, izgradnju ilegalnih naselja, aparthejdskog zida, rušenje kuća i opoziv prava na prebivalište. Nakon 1967, Izrael je aktivirao „Zemljišni pravilnik“ iz doba britanskog mandata kako bi konfiscirao 85% zemljišta unutar ilegalno proširenog područja Jeruzalema. Prvotno područje Zapadnog Jeruzalema se utrostručilo, a granice Istočnog Jeruzalema proširene su s područja koje je pokrivalo 6,5 km2 na područje od 71 km2, s ciljem da taj dio grada obuhvati veliku zemljišnu površinu sa što je moguće manje Palestinaca. Tako su iz područja grada isključene gusto naseljene palestinske zajednice, ali su unutar novih ilegalno određenih granica obuhvaćena njihova zemljišta. Istovremeno, kolonističkim je organizacijama dopušteno da grade jezgre ilegalnih naselja usred palestinskih zajednica poput onih u Silwanu i Sheikh Jarri. Ovog je siječnja izraelska vojska izdala naloge za anektiranje 24 dunuma zemlje koja pripada selima Husan i Nahhalin na betlehemskom području s ciljem proširenja ilegalnog židovskog naselja Gush Azion. Ta je aneksija dio plana za „Veliki Jeruzalem“, kojem je cilj pripojenje dodatne palestinske zemlje Jeruzalemu i širenje ilegalnih naselja. Ovim su planom do sada anektirane 72 000 dunuma palestinske zemlje. Dodatna palestinska zemlja konfiscirana je za izgradnju ilegalne tramvajske pruge koja će spajati ilegalna naselja na Zapadnoj obali s Jeruzalemom. Ovim će se tramvajskim sustavom moći koristiti samo Židovi.

Izrael je za izgradnju svog aparthejdskog zida konfiscirao dodatnih 19,2% zemlje koju posjeduju Palestinci u Jeruzalemu i 5,3% zemlje koju Palestinci posjeduju na Zapadnoj obali. Trasa Zida ide duž ilegalnih granica Jeruzalema (uključujući Istočni Jeruzalem i anektirane dijelove Zapadne obale) koje je nametnuo Izrael. Do rujna 2007. Izrael je konfiscirao 11 100 dunuma zemlje za izgradnju Zida, a 40 985 dunuma zemlje bit će odvojeno od svojih vlasnika. Kada bude dovršen, Aparthejdski zid oko Jeruzalema bit će dug 181 km. Zid utječe na svakodnevni život 27 palestinskih jeruzalemskih zajednica. Desetci palestinskih kuća su srušeni zbog izgradnje Zida, a vlasnicima mnogih drugih uručeni su nalozi za rušenje njihovih kuća. 15 000 Palestinaca s jeruzalemskim osobnim iskaznicama koji žive s vanjske strane Zida neće više moći ući u Jeruzalem, a 1835 obitelji bit će se primorano preseliti. Prema izvještaju Građanskog odbora za prava Palestinaca u Jeruzalemu objavljenom u rujnu 2007, 21,4% palestinskih obitelji razdvojeno je Aparthejdskim zidom od svoje rodbine (15,5% ih se nalazi s unutarnje, a 32,6% s vanjske strane Zida). 18% obitelji odvojeno je od oca, a 27% od majke. 25% trgovina u palestinskom vlasništvu zatvoreno je zbog ograničenja slobode kretanja koje Izrael nameće Palestincima i zbog visokih poreza koje moraju plaćati Palestinci koji žive u Jeruzalemu.

Više od 100 000 Palestinaca živi u gradovima i selima u okolici Jeruzalema. Ta su područja oduvijek bila sastavni dio Jeruzalema i ovisila su o tom gradu. Zahvaljujući izgradnji Zida stanovnici tih gradova i sela više nemaju pristup svojim radnim mjestima, školama ni bolnicama. S druge strane, mnogi stanovnici Istočnog Jeruzalema posjeduju zemlju u okolnim selima. Zbog nedostatka stanova i prenapučenosti u Istočnom Jeruzalemu, ti su ljudi bili prisiljeni svoje kuće sagraditi u okolici Jeruzalema i one se sada nalaze s vanjske strane Zida.

Sawahreh je jedna od palestinskih zajednica koju je pogodila izgradnja ilegalnog Aparthejdskog zida. Zid je razdvojio brojne obitelji, a mnoge se obitelji tiskaju u prenapučenim kućama kako ne bi izgubile svoje jeruzalemske osobne iskaznice i pravo da žive u tom gradu. Zapadni dio grada Sawahreh se nalazi unutar izraelskih granica Jeruzalema i gradske vlasti rijetko Palestincima izdaju građevinske dozvole, tako da oni mogu graditi većinom u istočnom dijelu grada Sahwahreh koji se nalazi s vanjske strane Zida. Ako se obitelji presele iz zapadnog dijela Sawahre, ostat će bez prava da prebivaju u Jeruzalemu. No tu nije kraj nevoljama Palestinaca iz Sawahre. Inspektori izraelskog jeruzalemskog gradskog poglavarstva često dolaze i provjeravaju tko doista živi u kućama u zapadnom dijelu Sawahre, te ispituju ukućane o njihovom svakodnevnom životu. Mnogi Izraelci imaju dvostruko državljanstvo i većinu godine provode u Sjedinjenim državama ili Europi gdje imaju domove i gdje rade, no njima gradski inspektori nikada ne postavljaju takva pitanja, niti im se ukida pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Između 1967. i 2007. Izrael je 8269 Palestinaca poništio pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Ovaj „tihi transfer“ predstavlja jedan od načina na koji izraelske vlasti etnički čiste palestinske građane Jeruzalema iz tog grada.


Jedan link za Palestinu/Izrael:
Let me die… poem of a Palestinian child


Ostali linkovi:
Procuring Academics for Empire
The MRI has a special interest in academics who can target the field of Muslim-Arab organizations and activities, in order to study and develop methods to „diffuse and influence counter-radical Muslim discourse.“ In other words, the MRI is contracting academic research, which will allow the Pentagon to penetrate Muslim communities, co-opt the leaders and turn them into imperial collaborators. MRI is not merely a mechanism of „soft power“ – a battle of ideas – it engages US academics in some of the more brutal aspects of colonial warfare. For example, the Pentagon-funded Human Terrain Teams (HTT), which operate in Afghanistan, are deeply immersed in the identification and torture/interrogation of suspected resistance fighters, civilian sympathizers and members of extended families and clans. One San Francisco State psychology professor on the MRI payroll, with longstanding ties to Pentagon counter-insurgency operations, is deeply involved in the „study of emotions in stoking or quelling ideologically driven movements.“ Covert occupation intelligence operations have been deeply involved in “stoking” hostility between Shia and Sunni communities in Iraq, Lebanon, Iran, and Afghanistan. Torture and harsh interrogation techniques, used in the Middle East and Afghanistan, are based on academic studies of cultural and emotional vulnerabilities of Muslims and are used by US and Israeli military interrogators to “break” or cause profound mental breakdown of anti-occupation activists (“quelling ideological movements”).

The Abu Ghraib files
Ovo sam našla na Eduardovom blogu u postu od prije od godinu dana, ali bez obzira na starost mislim da je vrijedno čitanja. Međutim, ove izrazito uznemirujuće i stravične fotografije mučenja, zlostavljanja i ponižavanja zatočenika nisu prikladne za osobe mlađe od 18 godina. Ako ste mlađi od 18 ili slabijih živaca, molim obavezno preskočite ovaj link.
279 photographs and 19 videos from the Army's internal investigation record a harrowing three months of detainee abuse inside the notorious prison -- and make clear that many of those responsible have yet to be held accountable. ... Although the photos are a disturbing visual account of particular incidents inside Abu Ghraib prison, they should not be viewed as representing the sum total of what occurred. As the Schlesinger report states in its convoluted prose: "We do know that some of the egregious abuses at Abu Ghraib which were not photographed did occur during interrogation sessions and that abuses during interrogation sessions occurred elsewhere." Also, the documentation doesn't include many details about the detainees who were abused and tortured at Abu Ghraib. While the International Committee of the Red Cross report from February 2004 cited military intelligence officers as estimating that "between 70 to 90 percent of persons deprived of their liberty in Iraq had been arrested by mistake," much remains unknown about the detainees abused in the "hard site" where the Army housed violent and dangerous detainees and where much of the abuse took place. Finally, it's critical to recognize that this set of images from Abu Ghraib is only one snapshot of systematic tactics the United States has used in four-plus years of the global war on terror. There have been many allegations of abuse, torture and other practices that violate international law, from holding prisoners without charging them at Guantánamo Bay and other secretive U.S. military bases and prison facilities around the world to the practice of "rendition," or the transporting of detainees to foreign countries whose regimes use torture, to ongoing human rights violations inside detention facilities in Iraq. Abu Ghraib in fall 2003 may have been its own particular hell, but the variations of individual abuse perpetrated appear to be exceptional in only one way: They were photographed and filmed.

OKUPACIJA!!!

Okupacija sveučilišta u Hrvatskoj traje već 9 dana...

Sve informacije o okupaciji FF-a u Zagrebu, programu, kako se uključiti, kako pomoći u prikupljanju potpisa za peticiju za (naše pravo na) besplatno obrazovanje, fotke, izjave, izvještaji te linkovi na site-ove koji prate druge okupacije fakulteta u Hrvatskoj mogu se pronaći na službenom blogu blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu:
http://slobodnifilozofski.bloger.hr/

Podržimo i izborimo se za naše pravo na besplatno obrazovanje!!!

Oni koji ne mogu osobno otići do nekog okupiranog fakulteta mogu na ovom linku potpisati online PETICIJU ZA PRAVO NA BESPLATNO OBRAZOVANJE
http://ffzg.hr/peticija/

Ilegalna izraelska aneksija Istočnog Jeruzalema

kuća obitelji Palestinca koji je prošle godine u srpnju buldožerom usmrtio 3 osobe srušena je 07. travnja 2009. u selu Sur Bahir u okupiranom Istočnom Jeruzalemu, u suprotnosti s 4. ženevskom konvencijom, prema kojoj su ovakvi postupci zabranjeni kao oblik kolektivnog kažnjavanja

Informacije u ovom postu izvađene su iz članka Israel's Illegal Annexation of East Jerusalem Stephena Lendmana koji u cijelosti možete pročitati na engleskom na linku. Prvi dio članka bavi se izvještajem konzula zemalja EU koji sam već, uz šturi sažetak na hrvatskom, navela u jednom od prethodnih postova, a dotični izvještaj ovdje možete u cijelosti pročitati na francuskom, pa taj dio neću ponavljati (u ovom članku na početku možete pročitati opširniji sažetak istog na engleskom).

U kombinaciji sa stalnim rušenjem palestinskih kuća, širenje ilegalnog izraelskog naselja Ma'aleh Adumin na područje E1 prijeti potpunim okruživanjem grada Jeruzalema židovskim naseljima i podjelom Zapadne obale na 2 dijela. Kad ilegalni izraelski Zid bude dovršen, Istočni Jeruzalem će biti fizički, politički, komercijalno i društveno izoliran. Palestinci se s pravom pribojavaju da će Izraelu biti dopušteno da to nekažnjeno provede, i uništi bilo kakvu šansu za postizanje mira, te radikalizira „do sada relativno miroljubivu“ populaciju Istočnog Jeruzalema.

Jeruzalem je jedno od najtrnovitijih pitanja koje treba riješiti kako bi se postiglo pravedno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, no čini se da je Tel Aviv odlučio da ga dodatno oteža. Politika EU-a temelji se na odredbama rezolucije 242 Vijeća sigurnosti UN-a (iz studenog 1967.) koja poziva na „povlačenje izraelskih oružanih snaga s teritorija okupiranih u nedavnom sukobu“. Stoga, članice EU-a (barem nominalno) odbacuju aneksiju Istočnog Jeruzalema i sve postupke koji bi izmijenili njegov status. Izrael unatoč svemu tome nastavlja kršiti međunarodne zakone s ogromnim humanitarnim i političkim posljedicama, za sada potpuno nekažnjeno.

Povijesna pozadina i osnovne informacije o okupiranoj Palestini i Jeruzalemu
U studenom 1947, 6 mjeseci prije nego je Izrael postao država, Plan o podjeli Opće skupštine UN-a (Rezolucija 181) dao je Židovima 56% povijesne Palestine, a Palestincima 42%, dok je 2% zadržano pod međunarodnim skrbništvom, uključujući Jeruzalem. U svom ratu za neovisnost 1948. Izrael je zaposjeo 78%. U prosincu 1948. Rezolucijom 194 UN-a naložen je slobodan pristup Jeruzalemu, ostalim svetim mjestima, a Palestincima je dano pravo na povratak.

U svibnju 1949. UN-ovom rezolucijom 273 Izraelu je dano članstvo u UN-u pod uvjetom da prihvati rezolucije 181 i 194 i da „bez zadrški (pristane poštivati) obveze koje proizlaze iz Povelje Ujedinjenih naroda“. Međutim, ranije je, u lipnju 1948, kabinet izraelske vlade (bez službenog glasanja) zabranio palestinskim izbjeglicama da se vrate i kao politiku usvojio „izraelizaciju“ i „dearabizaciju“, posebno u odnosu na Jeruzalem. Ista je politika i danas na snazi s ciljem očuvanja izraelskog „židovskog karaktera“ i izoliranja, zatvaranja i permanentnog tlačenja Palestinaca pod vojnom okupacijom.

Od svibnja 1948. do lipnja 1967. Izrael je kontrolirao 38 četvornih kilometara Zapadnog Jeruzalema, a Jordan je upravljao područjem od 6 četvornih kilometara koji su činili Istočni Jeruzalem. Nakon rata 1967. Izrael je anektirao 70 četvornih kilometara Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, 28 palestinskih sela i dijelove općina Betlehem i Beit Jala kako bi Jeruzalem postao najveći izraelski grad, ali i najkontroverzniji, zbog stvaranja židovske većine kako bi se od tada nadalje učvrstila izraelska suverenost nad tim gradom.

Palestinska su sela podijeljena kako bi gusto naseljena područja bila isključena, a velik dio njihove zemlje anektiran i izvlašten za Židove. Palestinci koji su ostali na anektiranom području postali su „trajni stanovnici“:
-- neželjeni na svojoj vlastitoj zemlji;
-- tretirani kao da su strani imigranti;
-- bez većine prava koja jamči državljanstvo, čak i oni koji su rođeni u Jeruzalemu i čije su obitelji generacijama i dulje živjele u tom gradu; i
-- na meti Izraela koji ih nastoji ukloniti – srušeni dom po srušeni dom, kako bi se napravilo mjesta za nova židovska naselja.

Prema podacima izraelske organizacije za ljudska prava B'Tselem, krajem 2005. u Jeruzalemu je živjelo 723 700 stanovnika – 482 000 Židova (67%) i 241 000 Palestinaca (33%). Prema podacima Židovske virtualne knjižnice ti su brojevi još jednostraniji: od ukupno 839 300 stanovnika, 582 700 su Židovi (69%), 240 900 Palestinci (29%) i 15 700 kršćani (2%).

Izrael palestinsko stanovništvo s većim prirodnim prirastom sputava na slijedeće načine:
-- izvlašćivanjem palestinske zemlje, putem individualnih zapljena i ilegalnim Zidom;
-- fizičkom izolacijom Istočnog Jeruzalema od ostatka Zapadne obale;
-- uporabom diskriminatorskih mjera, uključujući izvlašćivanje zemlje, rušenje kuća, ograničenja gradnje (uključujući uskraćivanje građevinskih dozvola) i druga ograničenja;
-- opozivom prebivališta i drugih prava Palestincima koji u inozemstvu provedu 7 godina ili onima koji ne mogu dokazati da je Jeruzalem njihov dom; i
-- slabim pružanjem usluga u Istočnom Jeruzalemu kako bi prouzročio tešku oskudicu i potaknuo njegove stanovnike da napuste taj grad; krajnja nestašica sanitarne infrastrukture; krajnje neprikladna kanalizacijska infrastruktura; smeće se ne odvozi i gomila se na ulicama; poštanska služba jedva funkcionira; tek nekolicina četvrti dobiva pitku vodu; obrazovnih ustanova je malo i u jadnom su stanju, te mnogo toga drugog;
-- podizanjem siromaštva do bizarnih razina; podaci Središnjeg statističkog ureda su 2003. pokazivali da 64% Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu živi u siromaštvu; za djecu, taj je postotak iznosio 76%; danas su te brojke vjerojatno još više; te
-- korištenjem brutalnosti policije i sigurnosnih snaga kako bi se uvjeti života dodatno pogoršali kroz uznemiravanje, nasilje, teror i ubojstva.

Istočni Jeruzalem i dalje je ilegalno anektiran i okupiran. Osim te činjenice, sve gore navedene povrede predstavljaju kršenje Četvrte ženevske konvencije koja od okupacijske sile zahtijeva da pruža osnovne usluge i snabdijeva okupirano stanovništvo osnovnim namirnicama bez ikakvih ograničenja. Ista konvencija zabranjuje "nasilje protiv života i osobe (uključujući) ubojstvo, sakaćenje, okrutno postupanje, mučenje (i) napade na osobno dostojanstvo“, te određuje da su svi pod okupacijom „zaštićene osobe“ koje štiti zakon. Konvencija također okupacijskoj sili zabranjuje „pojedinačne ili masovne prisilne transfere, te deportacije zaštićenih osoba (bilo kuda) te transfere dijelova vlastitog stanovništva na teritorij koji okupira“. Izrael, između ostalog, krši sve ove navedene točke.

Prepreke ujedinjavanju razdvojenih palestinskih obitelji
Do svibnja 2002. izraelski građani, uključujući Arape, koji su bili vjenčani s Palestincima na okupiranim područjima mogli su sa svojim supružnicima živjeti u Izraelu, nakon što bi prošli kroz dugotrajan postupak kod Ministarstva unutarnjih poslova koje im je to moralo odobriti. Međutim, 31. srpnja 2003. donesen je „privremeni“ zakon o nacionalnosti i ulasku u Izrael koji Izraelcima zabranjuje da u Izrael dovedu supružnike s okupiranih područja. Ovaj zakon šteti i djeci, jer oni koji žive u Istočnom Jeruzalemu, a rođeni su na okupiranim područjima, ne mogu dobiti prebivalište u Izraelu.

Ovaj zakon pogađa desetke tisuća ljudi, a parovi koji ga prekrše riskiraju da, ako ih uhvate, čak i u Istočnom Jeruzalemu, na Zapadnoj obali i Gazi, protiv njih budu podignute ozbiljne tužbe. Izraelcima je zabranjeno da bez posebne dozvole ulaze u Pojas Gaze i u „zonu A“ na Zapadnoj obali. Parovi koji su se vjenčali prije nego je spomenuti zakon stupio na snagu, mogu, u slučajevima gdje supružnik još nije dobio status trajnog prebivališta u Izraelu, živjeti zajedno, pod uvjetom da im je „Civilna uprava“ izdala dozvolu, što se događa vrlo rijetko, a često odbija.

Problem je izraelska „demografska bomba“ – odnosno vrijeme kada će palestinsko stanovništvo koje se brže povećava postati većina i prijetnja karakteru židovske države. Kako bi to spriječio, Izrael pribjegava represivnim zakonima i nasilnom etničkom čišćenju, kako u Izraelu, tako i na okupiranim područjima.

Aneksija putem pojedinačnog rušenja kuća
Izraelsko povjerenstvo protiv rušenja kuća (ICAHD), koje se bori protiv rušenja kuća na okupiranim područjima, procjenjuje da je od 1967. do prosinca 2008. srušeno ukupno 23 535 palestinskih domova. Ova je procjena izrađena na temelju podataka dobivenih od izraelskog ministarstva unutarnjih poslova, jeruzalemskog gradskog poglavarstva, Civilne uprave, UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova, drugih UN-ovih izvora, palestinskih organizacija za ljudska prava, Amnesty Internationala, Human Rights Watcha i drugih izvora. ICAHD razlikuje slijedeće vrste rušenja:
-- kaznena rušenja – kao kazna za djela povezana s kućama (oko 8,7%);
-- administrativna – zbog neposjedovanja građevinskih dozvola (oko 26,7%);
-- raskrčivanje zemlje i od strane vojske iz bilo kojeg razloga, da se postigne neki cilj obrambenih snaga ili popratno, uz izvan-sudsko smaknuće (oko 64,5%); i
-- drugi, zasad neodređeni razlozi.

Uskraćivanje socijalnih prava Palestincima u Istočnom Jeruzalemu
Samo „stanovnici Izraela“ imaju socijalna prava, uključujući zdravstveno osiguranje. Palestincima u Istočnom Jeruzalemu koji nisu „stanovnici Izraela“ ta su prava zakonski uskraćena. Posebnim su provjerama izloženi Palestinci iz Istočnog Jeruzalema koji su u braku s Palestincima koji nemaju prebivalište u Jeruzalemu, kako bi se utvrdilo da li u Jeruzalemu žive u skladu sa zakonom. Te provjere traju mjesecima i često završavaju odbijanjem zahtjeva. Kad roditelji s prebivalištem u Jeruzalemu žele registrirati svoju djecu, vrše se dodatne provjere, koje traju mjesecima, a završavaju tako da tisuće maloljetnika ostanu bez socijalnih prava. Cilj je postrožiti postupanje prema Palestincima iz Istočnog Jeruzalema i živote im učiniti što je moguće nepodnošljivijima kako bi se njihov broj u tom gradu smanjio i kako bi se oslobodilo više područja za Židove.

Završni komentar
Na početku svoje povijesti, cionisti su izabirali konfrontaciju umjesto pomirenja i koristili nasilje kako bi postigli svoje političke ciljeve. Zatim su uslijedili ratovi, državni terorizam, vojna okupacija, etničko čišćenje, otimačina zemlje, „pravda“ policijske države i usporeni genocid s ciljem uklanjanja Arapa iz „Velikog Izraela“ i učvršćivanja karaktera Izraela kao židovske države – prije svega u Jeruzalemu, „svetom gradu“ za cioniste koji su potporu za svoja nedjela potražili u mnoštvu biblijskih besmislica i mitova.

Svjetski vođe, ponajprije u SAD-u, oslobađaju Izrael njegovih obveza prema međunarodnom pravu i izraelskim vladama daju dozvolu da nekažnjeno pljačkaju, tlače i teroriziraju nenaoružane i goloruke Palestince, da ih odvajaju jedne od drugih u izolirane kantone, drže pod vojnom okupacijom, izgladnjuju na smrt u Gazi pod opsadom i nemilosrdnim bombardiranjem, te da ih bez milosti čiste iz „svetog grada“ Jeruzalema.

Evo kako stvari stoje danas, s novim vodstvom u Tel Avivu, u Washigtonu i njihovim suučesnicima u palestinskoj vladi na Zapadnoj obali koji su izvršili državni udar u službi Izraela kako bi provodili njegove naloge, pri čemu su izdali vlastiti narod.

Kad će svemu tome doći kraj? Kad obični ljudi iz svih krajeva svijeta odluče da je dosta i priključe se pokretu za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela kako bi tu zemlju prisili da poštuje međunarodno pravo, prizna palestinsko pravo na samoodređenje, ukloni svoja ilegalna naselja, sruši svoj ilegalni Zid, izraelskim Arapima osigura jednaka prava kao i izraelskim Židovima, prizna pravo na povratak palestinskih izbjeglica i Palestincima prizna pravo da Jeruzalem bude njihov glavni grad. Pokreti građana diljem svijeta odlučni su da ovo sprovedu u djelo.


Dodatne vijesti/linkovi za Palestinu/Izrael:
Israeli FM Dismisses Annapolis Deal
Novi izraelski ministar vanjskih poslova odbacio Annapolis (01. travanj 2009)
Novi izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Liberman, čelnik ultranacionalističke stranke Yisrael Beitenu, odbacio je „dogovor iz Annapolisa“ iz 2007. ustvrdivši da on ne obvezuje izraelsku vladu. Lieberman je time htio reći da se nova vlada protivi uspostavi bilo kakve palestinske države i dodao da će Izrael „ići putem koji je zacrtan u tzv. „Road map“ mirovnom planu“ prema kojem je uspostava palestinske države navodno ovisna o tome da Palestinci „odustanu od nasilja protiv Izraela“. Pomoćnik palestinskog predsjednika Abbasa, Abed Rabbo je izjavio da je novi izraelski ministar vanjskih poslova „prepreka postizanju mira“, te da će prije svega naštetiti samom Izraelu. Dodao je da je Lieberman rasist, te da Palestinci ne moraju pregovarati s osobom koja se protivi miru. Glasnogovornik palestinskog predsjednika Abbasa pozvao je SAD da na vrijeme zauzmu jasno stajalište protiv ove politike. U međuvremenu, vladi Benjamina Netanyahua pridružila su se i 5 zastupnika stranke Ujedinjeni judaizam Tore, pa sada Netanyahuova vlada uživa potporu 74 od ukupno 120 zastupnika u Knessetu. Međutim, prema anketi objavljenoj u Ha'aretzu 54% izraelskih građana već je izrazilo svoje razočaranje novom vladom, uglavnom zbog njene veličine (30 ministara – najveća vlada u 60-godišnjoj povijesti države Izrael).

Gaza Orphans in the Spotlight
Siročad u Gazi
Organizacija Islamic Relief u Gazi procjenjuje da je u 23-dnevnom izraelskom napadu na Pojas Gaze 1346 djece ostalo bez jednog ili oba roditelja. Islamic Relief siročem smatra dijete mlađe od 18 godina koje je izgubilo roditelja koji je bio glava obitelji, najčešće otac. UNICEF siročem smatra svako dijete koje je izgubilo jednog ili oba roditelja. Prema definiciji organizacije Islamic Relief trenutno u Gazi ima oko 5200 siročadi. UNICEF još uvijek utvrđuje broj siročadi u Pojasu Gaze.

Netanyahu Sworn in as Israeli PM
Netanyahu prisegao kao novi izraelski premijer
Izraelski je parlament odobrio vladu široke koalicije koju je Netanyahu okupio u nekoliko tjedana natezanja u ožujku. Knesset je 31. ožujka glasao sa 69 za i 45 glasova protiv nove vlade koja se sastoji od slijedećih stranaka: Likud, Yisrael Beitenu, laburisti, ultraortodoksna stranka Šas i stranka židovskog ognjišta. Netanyahu je već bio izraelski premijer od 1996-1999. U svom obraćanju Knessetu Netanyahu je izjavio da će njegova vlada „biti otvorena“ za mirovne pregovore s Palestincima, te da će „nastojati postići mir na tri plana – ekonomskom, sigurnosnom i političkom“, no nije spomenuo stvaranje palestinske države. „Nakon konačnog sporazuma, Palestinci će imati sva prava osim onih koja mogu ugroziti sigurnost i postojanje države Izrael“, rekao je.

Settlers Attack Israeli Police Disguised as Arabs
Kolonisti napali izraelsku policiju prerušenu u Arape
Izraelski policajci koji su se 26. ožujka prerušili u Palestince kako bi ulovili nasilne židovske koloniste na Zapadnoj obali, napadnuti su od strane 6 židovskih kolonista koji su mislili da napadaju Palestince. Kolonisti su na prerušene policajce bacali kamenje i oštetili njihovo prerušeno vozilo, te pokušali pregaziti prerušenu policiju u blizini jednog ilegalnog židovskog divljeg naselja na Zapadnoj obali. 5 napadača stavljeno je u kućni pritvor, a jedan je pušten na slobodu slijedećeg dana. Policija je izjavila da je prerušavanje u Arape posljednja taktika u pokušajima da se okonča nasilje kolonista na okupiranim područjima. Lokalni sud u Kfar Savi je policiju kritizirao jer je „živote policajaca izložila opasnosti“, a sudac David Gadol je presudio da su se „policajci ponijeli protuzakonito“. Odvjetnik obrane sudu je rekao da je prerušavanje bilo „provokativno“. Policija je pak tvrdila da je ova metoda „učinkovita“ što se tiče uhićenja kolonista koji napadaju Palestince, te da su policajci bili svjesni opasnosti u koju se dovode.

Peticija kanadskoj vladi za ZABRANU godišnjeg pokolja tuljana u Kanadi

tuljani pobijeni u samo jednom danu lova

Peticiju, upućenu ovaj puta kanadskom ministru vanjske trgovine i kanadskom premijeru, kojom tražite zabranu industrijskog lova na tuljane u Kanadi možete potpisati na linku.

Kanadski lov na tuljane najveći je lov na morske sisavce na svijetu. Sezona lova traje od sredine studenog do sredine svibnja, ali najveći dio pokolja odvija se u ožujku i travnju. Svake je godine ubijeno na stotine tisuća, pretežno mladih, tuljana. U protekle 4 godine u Kanadi je ubijeno više od milijun tuljana.

Potpišite ovu peticiju, proslijedite je svojim prijateljima i poznanicima i pomognite kanadskim aktivistima zauvijek istrijebiti ovaj barbarski i nehumani pokolj životinja.


Dodatno -- 1 link/vijest za Palestinu/Izrael:
Israel bows to U.S. pressure, lifts food restrictions on Gaza
Izrael pod američkim pritiskom ukinuo ograničenja na ulaz hrane u Pojas Gaze
Izraelski premijer na odlasku Olmert je potkraj ožujka obavijestio SAD i EU da će Izrael ukinuti ograničenja na ulaz hrane, poput tjestenine i sira u Pojas Gaze. Obamina administracija je, izgleda pod pritiskom javnosti, prosvjedovala protiv ovakvih i ostalih ograničenja koje Izrael nameće arbitrarno, a zbog čega u Pojas Gaze nisu mogle ući neke vrste tjestenine, voćni džemovi i drugi prehrambeni proizvodi. Iako je Olmertov ured obavijestio Washington i Bruxelles da će od sada sve vrste hrane moći ući u Pojas Gaze, jer je „sva hrana humanitarna“, zapadni su diplomati i dalje skeptični i nisu sigurni da će vojska na granici doista i primijeniti ove Olmertove upute. Diplomati su izjavili da je ostalo nejasno da li će izraelska vojska u PG također pustiti i „neopasnu“ robu poput toaletnog papira, sapuna i paste za zube. Izrael u PG ne pušta „luksuznu“ robu poput cigareta i čokolade, te građevinske materijale poput cementa i čelika koji su prijeko potrebni za obnovu tog područja razorenog u trotjednoj vojnoj ofenzivi. Olmert je izjavio da granični prijelazi neće biti „u potpunosti otvoreni“ sve dok Hamas ne oslobodi izraelskog ratnog zarobljenika Gilada Shalita. Zapadni se dužnosnici žale da Izrael često mijenja svoje popise s humanitarnom robom koju pušta u Pojas Gaze, stvarajući na taj način velike logističke probleme humanitarnim organizacijama i vladama donatorima kojima je zbog toga onemogućeno planiranje unaprijed.

Recite tvrtci Clearwater da ćete bojkotirati kanadsku morsku ribu i plodove mora dok ta zemlja ne ukine industrijski lov na tuljane

Svoju poruku možete poslati s ovog linka:
Tell Clearwater that you will boycott Canadian seafood until the commercial seal hunt is over

Clearwater je jedan od najvećih izvoznika morske ribe i ostalih morskih proizvoda iz kanadskih provincija u kojima se love tuljani. Ta kompanija svake godine kupuje velike količine kanadske morske ribe i plodova mora i dovoljno je moćna da kanadsku vladu uvjeri da zauvijek okonča barbarski lov na tuljane u Kanadi. Sa ovog linka možete poslati poruku tvrtci Clearwater u kojoj od nje tražite da prestane podržavati industrijski lov tuljana u Kanadi i najavljujete da ćete od sada bojkotirati kanadske morske prehrambene proizvode tako dugo dok ta zemlja ne obustavi lov na tuljane. U poruci također tvrdite da ste od svojih prijatelja, obitelji i lokalnih tvrtki zatražili da vam se pridruže u bojkotu (što jasno trebate i učiniti ako vam je stalo da ovo nečovječno i u potpunosti nepotrebno ubijanje životinja prestane), te molite Clearwater da utječe na kanadsku vladu kako bi se okončao ovaj lov kojem nije mjesto u 21. stoljeću.
Ako želite, ovu gotovu poruku na linku možete mijenjati i/ili napisati svoju vlastitu.

Kako biste poslali svoju poruku obvezno (polja označena zvjezdicom*) je u polja sa strane upisati E-mail adresu, Ime, Prezime.
Kućna adresa, Grad, (Pod State/Provice ne odabirete ništa ako niste iz SAD-a ili Kanade), Poštanski broj... mogu se upisati, ali nisu obvezni. Pod Country možete, ako želite, odabrati svoju zemlju, ali nije obvezno. (Nemojte upisivati broj mobitela, ako ionako ne razumijete o čemu se radi.)
Kad ste popunili obvezna polja kliknite na Send This Message.


Par informacija/linkova za Palestinu/Izrael:
Despite closures, Palestinians celebrate Easter in Jerusalem
Palestinci slave Uskrs u Jeruzalemu unatoč izraelskim blokadama
Tisuće palestinskih kršćana molile su i pjevale u i ispred Crkve svetog groba u Istočnom Jeruzalemu u nedjelju prilikom proslava katoličkog Uskrsa. Katolici vjeruju da je to mjesto na kojem je Isus razapet i gdje je uskrsnuo. Međutim, zbog židovskog blagdana Pashe, koji pada u isto vrijeme, Izrael je zatvorio ulaze iz ostatka Zapadne obale u grad Jeruzalem, pa Palestinci, koji bi inače dobili posebne dozvole za ulazak u Jeruzalem samo radi obilježavanja Uskrsa, nisu mogli ući u taj grad. Katolici iz Gaze nisu mogli doći u Jeruzalem zbog izraelske blokade i opsade koje se i dalje nastavljaju. Ipak, Palestinci koji žive u Jeruzalemu i Izraelu nisu se susreli s takvim poteškoćama, i sudjelovali su u proslavi sve do kasno u nedjelju poslije podne. Stotine pravoslavnih kršćana, koji će Usrks proslaviti slijedeći tjedan, obilježile su Cvjetnicu. Palestinskim kršćanima pridružili su se i strani hodočasnici, koji su prisustvovali kako katoličkoj proslavi Uskrsa, tako i pravoslavnoj Cvjetnici. Crkvu svetog groba dijeli nekoliko crkava: istočna pravoslavna, armenska apostolska, rimo-katolička, koptska, etiopska i sirijska pravoslavna crkva. Međutim, zbog svađa među različitim crkvama, Saladin je 1192. kontrolu nad tom crkvom dodijelio dvjema muslimanskim obiteljima: Joudeh i Nusseibeh, koje je čuvaju od 637. godine. Dva puta na dan, član obitelji Joudeh odnosi ključ do ulaznih vrata crkve, gdje ih otključava i zaključava član obitelji Nusseibeh.


UK economic links with Israeli settlements in occupied Palestinian territory
A research paper prepared for the Sir Joseph Hotung Programme for Law, Human Rights and Peace Building in the Middle East, School of Oriental and African Studies, University of London
Final version: 10 February 2009
Istraživanje o povezanosti tvrtki u Velikoj Britaniji s ilegalnim izraelskim naseljima koje izraelske vlade desetljećima grade u suprotnosti s međunarodnim pravom (uključujući 4. ženevsku konvenciju) na okupiranim palestinskim područjima

Izrael od 1967. godine okupira Zapadnu obalu (uključujući Istočni Jeruzalem), Pojas Gaze i Golansku visoravan. Zapadna obala i Pojas Gaze su okupirana palestinska područja, dok je Golanska visoravan dio Sirije. Ovi se teritoriji nalaze izvan Zelene linije, koja je prihvaćena kao privremena de facto granica države Izrael, dok uspješno zaključenje blisko-istočnog mirovnog procesa ne odredi trajne granice. Izrael je na tim okupiranim teritorijima uspostavio civilna naselja, što je prema međunarodnom pravu protuzakonito. U članu 49. Četvrte ženevske konvencije stoji: „Okupacijska sila ne smije deportirati ili prebacivati dijelove vlastitog civilnog stanovništva na teritorij koji okupira.“ Izraelska naselja u Pojasu Gaze uklonjena su u kolovozu 2005. (iako efektivna okupacija Pojasa Gaze nije prestala, a Izrael i dalje kontrolira sve granice, zračni prostor i morske luke tog područja). Međutim, izraelska se ilegalna naselja šire i uspostavljaju nova na Zapadnoj obali i na Golanskoj visoravni, u suprotnosti s rezolucijama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti UN-a, mirovnim planom „Road Map“ i Četvrtom ženevskom konvencijom. Ilegalna izraelska naselja predstavljaju ozbljno i sustavno kršenje ljudskih prava i otežavaju svakodenvi život više od 3,7 milijuna Palestinaca i 21 000 Sirijaca koji žive pod izraelskom okupacijom.

Okupacijska sila prema međunarodnom pravu smije koristiti ekonomiju i bogatstva teritorija koji okupira, ali samo kako bi zadovoljila potrebe svoje vojske i kako bi namirila troškove upravljanja okupiranim teritorijem. Okupator ne smije iskorištavati ekonomiju i bogatstva okupiranog teritorija kako bi, bilo zadovoljio potrebe vlastitog stanovništva u matičnoj zemlji, bilo kako bi pogodovao svojoj ekonomiji. Okupator mora okupirani teritorij tretirati zasebno, kako politički tako i ekonomski. Međunarodno pravo zabranjuje okupatoru da anektira teritorij koji okupira.

U ilegalnim izraelskim naseljima i industrijskim zonama na Zapadnoj obali proizvode se poljoprivredni, prehrambeni i plastični proizvodi, te kozmetika i drugi proizvodi. Farme ilegalnih izraelskih kolonista koje se nalaze u Jordanskoj dolini (koja zauzima 28,5% ukupne površine Zapadne obale) troše istu količinu vode godišnje koju potroši 75% palestinskog stanovništva na cijeloj Zapadnoj obali. Većina poljoprivrednih proizvoda koje proizvode ilegalni izraelski kolonisti naseljeni na okupirani palestinski teritorij namijenjena je izvozu, uglavnom u Europsku Uniju. Popis tvrtki i proizvoda, te informacije o tome kako su povezani s ilegalnim izraelskim naseljima možete na engleskom pronaći na linku.

Nekoliko napomena uz ovo istraživanje:
Ovo se istraživanje odnosi samo na britanske tvrtke koje su povezane s izraelskim tvrtkama koje posluju u ilegalnim izraelskim naseljima na Zapadnoj obali i prodaju njihove proizvode, te britanske institucije koje financiraju projekte na okupiranim područjima u suprotnosti s međunarodnim pravom, a obzirom da proizvodi iz ilegalnih izraelskih naselja nisu oslobođeni dvostrukog oporezivanja u sklopu Sporazuma o pridruživanju između EU-a i Izraela, te obzirom da i sama britanska vlada priznaje da su ilegalna izraelska naselja na okupiranom palestinskom području najveća prepreka postizanju mira. No što se globalnog bojkota Izraela tiče, treba bojkotirati sve izraelske proizvode i tvrtke (uključujući one proizvedene u Izraelu, te proizvode kompanija koje ulažu u Izrael) kako bi se izvršio pritisak (koji su inače u obliku sankcija i izolacije dužne vršiti vlade zemalja diljem svijeta, ali to ne čine) na Izrael da počne poštivati međunarodno pravo i prestane kršiti ljudska prava Palestinaca, ukine aparthejdski sustav i ostale oblike diskriminacije i prizna pravo na, te omogući i pospješi povratak palestinskih izbjeglica u njihove domove. Ilegalna izraelska naselja nisu samostalna i za njihovo postojanje i izraelsku kolonizaciju Zapadne obale (i Golanske visoravni) nisu odgovorni samo kolonisti koji u njima žive i rade, već se radi o planskoj i smišljenoj kolonizaciji tuđih okupiranih područja od strane izraelskih vlasti. Ilegalna izraelska naselja sastavni su dio politike etničkog čišćenja i permanentnih pokušaja anektiranja što više palestinskog teritorija od strane uzastopnih izraelskih vlada.

Osim toga često je teško odrediti da li proizvod potiče iz ilegalnih naselja ili iz područja unutar Zelene linije, budući da Izrael odbija obilježavati proizvode iz ilegalnih naselja kao takve. Ponekad se događa da se zajedno pomiješani izvoze proizvodi proizvedeni u ilegalnim naseljima i Izraelu. Nadalje, ponekad proizvodi koji su obilježeni kao da dolaze sa Zapadne obale, kupce dovode u zabludu jer oni misle da se radi o palestinskim proizvodima, a zapravo se radi o proizvodima iz ilegalnih izraelskih naselja koja su na Zapadnoj obali uspostavljena u suprotnosti s međunarodnim pravom.

Međutim, ovo istraživanje je vrlo korisno, jer pruža brojne i kvalitetne informacije o tvrtkama u ilegalnim izraelskim naseljima na Zapadnoj obali koje posluju s britanskim tvrtkama i čiji proizvodi se prodaju u Velikoj Britaniji, britanskim tvrtkama koje financiraju i posluju u suprotnosti s međunarodnim pravom u ilegalnim izraelskim naseljima na okupiranim palestinskim područjima, te kompanijama čije su podružnice smještene u ilegalnim izraelskim naseljima na okupiranim palestinskim područjima u suprotnosti s međunarodnim pravom, kao npr. Mul-T-Lock ili Golden Ryd Dyl, koji je dobavljač za Lipton, jednu od Unileverovih marki. Jasno, poslovanje u ili sa ilegalnim izraelskim naseljima na okupiranim područjima još je gore i nemoralnije od poslovanja s tvrtkama iz Izraela (unutar Zelene linije).

U izvještaju također stoji da se agrumi iz ilegalnih izraelskih naselja prodaju pod markom Jaffa, što upućuje na to da je moguće da Todorićev Konzum prodaje voće iz ilegalnih izraelskih naselja s okupiranih palestinskih područja (što je dakako još gore i nemoralnije nego da ih samo uvozi iz aparthejdskog Izraela).

Neke informacije i linkovi (uglavnom na francuskom) o etničkom čišćenju Jeruzalema, novoj izraelskoj vladi, rasizmu itd...

La bataille de Jérusalem
Bitka za Jeruzalem
Izraelske su vlasti Palestincima ove godine zabranile da obilježe dan Jeruzalema kao glavnog grada arapske kulture. Izrael je, nakon okupacije istočnog Jeruzalema u lipnju 1967, taj okupirani teritorij proglasio anektiranim. Izraelske vlasti također Jeruzalem smatraju „ujedinjenim“ glavnim gradom Izraela, iako međunarodna zajednica nikada nije prihvatila ovu ilegalnu aneksiju, a glavnim gradom Izraela smatra Tel Aviv. Izraelska policija onemogućava održavanje bilo kakvih kulturnih palestinskih svečanosti u tom gradu, a ove je godine palestinskim mladićima onemogućila pristup na esplanadu džamija u starom dijelu gradu. Jeruzalem je treće najsvetije mjesto u Islamu, poslije Mekke i Medine. Policija je također u Istočnom Jeruzalemu onemogućila puštanje balona obojenih u boje palestinske zastave, te interpelirala zaposlenike palestinskog Sveučilišta Kuds koji su dijelili majice festivala. Ukupno je interpelirano dvadesetak osoba iz jeruzalemske arapske stranke.
Od 1996. arapski ministri kulture svake godine određuju po jedan grad u svijetu kao „glavni grad arapske kulture“. Prošle godine to je bio Damask. Izrael je Palestincima zabranio bilo kakve službene aktivnosti u Istočnom Jeruzalemu, iako je poznato da će Istočni Jeruzalem u sklopu rješenja s 2 države biti glavni grad buduće palestinske države.
Službeni Tel Aviv je Jeruzalem proglasio izraelskim „vječnim i nedjeljivim glavnim gradom“. Iako međunarodna zajednica izraelsku aneksiju ne priznaje, a okupaciju tog dijela grada smatra ilegalnom, uzastopne izraelske vlasti su je pokušale učiniti trajnom, vodeći bjesomučnu politiku judaizacije Jeruzalema. Palestinska samouprava Izrael optužuje za etničko čišćenje u Jeruzalemu. Izraelske su vlasti u proteklih nekoliko tjedana podijelile na desetke naloga za rušenje palestinskih kuća u okupiranom arapskom dijelu grada. „Radi se o bjesomučnoj kampanji koju vode gradske vlasti s ciljem judaizacije grada i istjerivanja palestinskog stanovništva. Ovo je organizirana kampanja etničkog čišćenja.“ rekao je glasnogovornik palestinskog predsjednika Abbasa.
Zahvaljujući ovoj kampanji u proteklih nekoliko tjedana oko 1500 ljudi ostat će bez krova nad glavom. Izrael arapskim stanovnicima (njih oko 250 000) Jeruzalema dozvole da grade kuće dijeli na kapaljku. Prema podacima izraelskog povjerenstva protiv rušenja kuća (ICAHD) u 2008. izraelske su vlasti u Istočnom Jeruzalemu na 300 zahtjeva odobrile i izdale tek 125 građevinskih dozvola. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem tvrdi da su izraelske vlasti od 2004. do danas srušile više od 400 kuća u Istočnom Jeruzalemu. Ujedinjeni narodi i međunarodna zajednica, uključujući EU, pozvali su Izrael da prestane rušiti palestinske kuće u Istočnom Jeruzalemu. Međutim, ove usmene kritike nikada nisu popraćene djelima.

Israël a transformé la Palestine en "pays de la soif"
L'ancien ministre Yitzhak Rabin, à la suite de l'Intifada, en a fait une pratique courante : après chaque attentat, Israël prive d'eau le village dont est originaire le kamikaze et mitraille les réservoirs recueillant l'eau de pluie sur ses toits. Quand cela se produit en mai par exemple, les Palestiniens se retrouvent privés d'eau jusqu'au début de l'hiver…s'il pleut. ... S'en prendre à l'eau des Palestiniens de manière discriminatoire, c'est de la part d'Israël, une autre manœuvre pour porter atteinte à leur développement social et économique et les empêcher d'atteindre un niveau de vie décent. De plus, le manque d'eau et l'absence de gestion des eaux usées – car l'occupant interdit les travaux sur le réseau et ne permet pas l'entrée du fuel pour les pompes- génèrent de graves problèmes de santé au point que, depuis août 2006, l'Organisation Mondiale de la Santé (OMS) a prépositionné les équipements et les médicaments pour traiter une éventuelle épidémie de choléra. ... La politique constante de démolition des infrastructures : adductions, centrale électrique, réservoirs, pompes … est minutieusement planifiée pour rendre impossible la vie aux Palestiniens et les amener à quitter leur terre au bénéfice des colons sionistes et à se soumettre à l'occupation. ...L'injustice et la discrimination font qu'un Palestinien ne dispose aujourd'hui que de 60 à 90 litres d'eau par jour dans le meilleur des cas alors qu'un Israélien dispose d'une moyenne de 280 litres quotidiennement d'après le New York Times du 02 septembre 2001. Or, la grande majorité des nappes d'eau douce alimentant la Palestine se trouve en Cisjordanie et se recharge grâce à l'eau de pluie qui y tombe. Pourtant, Israël s'adjuge la part du lion et puise 340 millions de mètres cubes dans ces aquifères et ne permet aux Palestiniens que l'usage de 22 millions de mètres cubes seulement.

Rapport des chefs de mission (consuls) de l'Union Européenne sur Jérusalem Est
Izvještaj konzula zemalja EU o Istočnom Jeruzalemu
O etničkom čišćenju u Istočnom Jeruzalemu i okolnim područjima Zapadne obale: izgradnja ilegalnih izraelskih naselja na okupiranom palestinskom području Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale; izgradnja ilegalnog izraelskog Zida na okupiranom palestinskom području Zapadne obale i njegov utjecaj na život okupiranih Palestinaca; rušenje palestinskih kuća i onemogućavanje daljnjeg širenja palestinskih zajednica u i oko Istočnog Jeruzalema (naravno na okupiranom palestinskom teritoriju); ukidanje „statusa trajnog prebivališta“ (oni nemaju izraelsko državljanstvo, nego status „trajnog“ prebivališta iako ga stalno moraju obnavljati) palestinskim (naravno da ne židovskim za koje vrijede potpuno drugi zakoni i pravila; Židovi čak smiju graditi bez građevinskih dozvola u Istočnom Jeruzalemu, u suprotnosti sa ženevskim konvencijama, i njihove se kuće ne ruše) građanima Jeruzalema u slučaju da presele (radi posla ili studija) u inozemstvo ili na Zapadnu obalu na dulje od 7 godina; zatvaranje svih palestinskih institucija (većinom sekularnih i umjerenih) u Istočnom Jeruzalemu; onemogućavanje palestinskim kršćanima i muslimanima da posjete sveta mjesta u Jeruzalemu; zanemarivanje i ugrožavanje kršćanskih i muslimanskih svetih mjesta i svjetske kulturne baštine pod okupacijom, te zloporaba „arheologije“ kao ideološki motiviranog sredstva kojim se nastoji izmijeniti identitet i karakter Jeruzalema...

Washington étudie « l'évolution des colonies juives » en Cisjordanie
Ultranacionalist Avigdor Lieberman, koji bi u novoj izraelskoj vladi trebao biti ministar vanjskih poslova, živi u jednom malom ilegalnom izraelskom naselju u okolici ilegalnog izraelskog naselja Maale Adoumim na okupiranom palestinskom teritoriju. Lieberman, u slučaju stvaranja zasebne palestinske države, želi anektirati područja Zapadne obale na kojima se nalaze „važna“ židovska ilegalna naselja.

Israël durcit les conditions de détention des membres du Hamas
Izrael će postrožiti uvjete u kojima su zarobljeni pripadnici Hamasa
Izrael će kolektivno kažnjavati palestinske zarobljenike u izraelskim zatvorima koji su članovi Hamasa (njih nekoliko tisuća) postroživši uvjete u kojima su zatvoreni, zbog neuspjeha pregovora o razmjeni izraelskog ratnog zarobljenika Shalita za palestinske zarobljenike.

Israël. Ehoud Barak entre «dans la poubelle de l'histoire»
Ehud Barak ulazi „na smetlište povijesti“
Laburisti su ušli u Netanyahuovu vladu zajedno s ekstremnom desnicom, a moguće je da će im se pridružiti i jedna stranka ilegalnih kolonista. Ehud Barak na ovaj će način ostati ministar obrane. Ovo najviše pogoduje Netanyahuu, šefu izraelske desnice, jer će zahvaljujući tome njegova vlada biti prihvatljivija na međunarodnoj sceni. Zasad njegovu vladu podržava sekularna ekstremna desnica Avigdora Liebermana (Israel Beiteinou) i ultraortodoksna stranka Shas, te Barakovi laburisti s kojima njegova vlada u Knessetu ima stabilnu potporu 66 (od ukupno 120) zastupnika. Ulazak laburista u desničarsku vladu podržalo je 59% izaslanika na kongresu te stranke, a takav potez odobrava i predsjednik sindikalne središnjice Histadrout, Ofer Eini, koji smatra da će Barak „omogućiti pokretanje vladinog programa protiv nezaposlenosti“, iako je poznato da je ultraliberalna politika privatizacije koju je Netanyahu provodio kao ministar financija imala upravo suprotan učinak. Netanyahu je također pokrenuo pregovore sa Židovskim ognjištem, strankom ekstremne desnice koja je bliska ilegalnim kolonistima. To ne bi trebalo smetati Baraka koji je, tijekom svog premijerskog mandata, pobio sve rekorde u izgradnji ilegalnih izraelskih naselja na okupiranim palestinskim područjima. Obamina reakcija, s druge strane, nam također ne ulijeva nadu da će njegova administracija izvršiti pritisak na Izrael kako bi se okončao i razriješio izraelsko-palestinski sukob. Obama je naglasio da je važno da se „nastavi napredovati“ prema rješenju s 2 države, bez spominjanja granica iz 1967, Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada buduće palestinske države, zaustavljanja izgradnje ilegalnih izraelskih naselja i naseljavanja ilegalnih izraelskih kolonista i bez spominjanja prava na povratak palestinskih izbjeglica.

Israël : le jeu dangereux de Netanyahou
Alors que l'actuelle ministre des affaires étrangères, Tzipi Livni, chef de Kadima, a décliné jusqu'à présent les invitations à participer au gouvernement car elle n'a pu obtenir de Netanyahou qu'il s'engage à accepter la création d'un Etat palestinien, Barak semble s'être rallié au projet, avancé par le futur premier ministre, de "paix économique" avec les Palestiniens, reposant sur une aide au développement des territoires occupés et un accroissement de leur autonomie mais en aucun cas sur la naissance d'un Etat. L'accord conclu entre les travaillistes et le Likoud, évoque – en termes vagues – le respect des "accords signés" mais ne mentionne ni l'Etat palestinien, ni la Feuille de route, ni la relance du processus de paix ébauchée lors de la conférence d'Annapolis.

Uri Avnery: Un texte juridique
L'affaire est venue devant la Cour Suprême, les demandeurs, des Juifs et des Arabes, faisaient valoir que cette mesure était en contradiction avec nos Lois Fondamentales (tenant lieu pour nous d'une Constitution qui n'existe pas) qui garantissent l'égalité de tous les citoyens. Les juristes du ministère de la Justice, par leur réponse, ont fait tomber le masque. Ils ont déclaré, pour la première fois, dans un langage sans équivoque, que : "L'État d'Israël est en guerre avec le peuple palestinien, peuple contre peuple, groupe contre groupe."
ON DEVRAIT lire cette phrase à plusieurs reprises pour en apprécier toutes les conséquences. Il ne s'agit pas d'une phrase échappée à un politicien en campagne et qui s'évanouit sitôt que prononcée, mais d'un phrase rédigée par des juristes prudents pesant soigneusement chaque lettre.
Si nous sommes en guerre avec "le peuple palestinien", cela signifie que chaque Palestinien, où qu'il ou elle puisse se trouver, est un ennemi. Cela comprend les habitants des territoires occupés, les réfugiés dispersés à travers le monde aussi bien que les citoyens arabes d'Israël eux-mêmes. Un maçon de Taibeh, en Israël, un fermier de Naplouse, en Cisjordanie, un policier de l'Autorité palestinienne à Jenin, un combattant du Hamas à Gaza, une fille dans une école du camp de réfugiés de Mia Mia, près de Sidon, au Liban, un boutiquier naturalisé américain à New York – "groupe contre groupe".
Les juristes n'ont évidemment pas inventé ce principe. Cela fait longtemps qu'il est admis dans la vie quotidienne, et tous les services du gouvernement y conforment leurs actions. L'armée ferme les yeux lorsqu'un "avant-poste" illégal s'implante en Cisjordanie sur une terre de Palestiniens et envoie des soldats pour protéger les envahisseurs. Les tribunaux israéliens prononcent habituellement des sentences plus sévères à l'encontre de prévenus arabes qu'à l'encontre de Juifs coupables des mêmes fautes. Les soldats d'une unité de l'armée commandent des T-shirts représentant une femme arabe enceinte avec un fusil braqué sur son ventre et ces mots "un coup, deux morts" (vu dans Haaretz cette semaine).
CES JURISTES ANONYMES devraient peut-être être remerciés pour oser formuler dans un texte juridique une réalité jusqu'à présent masquée de mille façons différentes.
La réalité toute simple, c'est que 127 ans après le début de la première vague d'immigration juive, 112 ans après la fondation du mouvement sioniste, 61 ans après la fondation de l'État d'Israël, 41 ans après le commencement de l'occupation, la guerre israélo-palestinienne se poursuit sur toutes les lignes de front avec une force qui ne faiblit pas.
L'objectif inhérent à l'entreprise sioniste était, et est toujours, de transformer le pays – au moins jusqu'au Jourdain – en un État juif homogène. Tout au long du cours de l'histoire sioniste-israélienne, cet objectif n'a été abandonné à aucun moment.

Isti članak na engleskom: Uri Avnery: A Judicial Document


Ostali linkovi:
Viktor Ivančić: Ulazak Hrvatske u NATO s građanima kao taocima
Povjeravajući se uredniku Slobodne Dalmacije uoči slavodobitnoga govora u Saboru, hrvatski premijer istaknuo je da put do NATO-a nije bio posut ružama. „Sjetite se da je vodeća oporbena stranka prije godinu dana tražila referendum. Da smo to išli organizirati, danas nas ne bi bilo nigdje.” Imajući u vidu nešto poput demokratskih tekovina, to je ona vrsta iskrenosti koja graniči s glupošću, pa u tom smislu barem nailazi kao olakšanje. No, gdje smo to danas, ako bismo, da nismo ovdje, bili nigdje? Danas smo, naravna stvar, u dobrim rukama. U dobrim smo rukama zahvaljujući izborima kao formalnom ovjeravanju političke moći. Sanader zapravo kaže: Zamislite kakva bi se katastrofa dogodila da doista zastupamo volju i interese onih koji su nas izabrali da zastupamo njihovu volju i interese! Tu više nema mjesta tetošenju i skrupulama: politička uspješnost adekvatna je izdaji biračkoga tijela, a sam je smisao politike onemogućiti sudjelovanje u odlučivanju onih koji su legitimirali političku klasu. ... Hrvatska je valjda jedina zemlja gdje su se u otvorenu propagandu NATO-a, kao ratničke mašinerije, uključile i organizacije s tzv. civilne scene, jer je običaj da se slične udruge u svijetu zalažu za razoružanje i ukidanje vojnog saveza. Tako je lani, uz pomoć donacija američke ambasade, pokrenuta akcija s parolom koja je podražavala sigurnosnu paranoju – „Bolje pakt nego rat!” – a cilj joj je bio da odgojno-pedagoškom javnom debatom zamijeni referendumsko izjašnjavanje stanovništva. Predsjednica Instituta za demokraciju, Andrea Feldman, tada je izustila neponovljivu misao: „Ono što želimo postići je da, neovisno o tome hoće li referenduma biti ili ne, svaki hrvatski građanin na njemu zna odgovor”. Zašto bi hrvatski građanin trebao znati odgovor na pitanje koje mu nitko neće postaviti? U tome i jest tajna demokracije shvaćene kao proceduralni cinizam: hrvatski građani dužni su znati što izabiru kada im je uskraćeno pravo glasa i biti osposobljeni da se izjasne u uvjetima kad ih nitko ništa ne pita.

Hrvatska vojska!!!