Informacije u prvom dijelu posta izvađene su iz članka Jerusalem, the heart, soul and home of Palestine palestinske novinarke Reham Alhelsi koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.Grad Sawahreh je od Jeruzalema udaljen oko 15 do 20 minuta vožnje automobilom, uključujući prijelaz kontrolnih točaka. Nekada je bilo potrebno oko 30 minuta vožnje autobusom da bi se stiglo iz Sawahre do Jeruzalema.
1948. Izrael je okupirao 85% Jeruzalema i silom protjerao do 80 000 Palestinaca iz njihovih domova u Zapadnom Jeruzalemu i 40 okolnih sela. Zatim su ta sela uništena kako se njihovi stanovnici u njih više ne bi mogli vratiti, a vlasništvo protjeranih Palestinaca pretvoreno je u vlasništvo države Izrael u skladu sa „Zakonom o odsutnim vlasnicima“ iz 1950. godine. 1967. godine Izrael je okupirao ostatak Jeruzalema i uspostavio prvo ilegalno židovsko naselje u Starom gradu. Uništeno je ili izvlašteno više od 700 palestinskih domova i građevina.
Samo iz Marokanske četvrti u Starom gradu istjerano je više od 6000 Palestinaca i uništeno 125 kuća kako bi se ispred Zapadnog zida napravio trg. Izrael je udvostručio površinu grada anektirajući 70 km2 zemlje koja je pripadala 28 sela na Zapadnoj obali. 1980. godine Izrael je službeno anektirao Istočni Jeruzalem, a u godinama koje su uslijedile palestinska imovina u Silwanu i Muslimanskoj četvrti Starog grada predana je organizacijama židovskih kolonista. Usprkos rezoluciji 2253 Opće skupštine UN-a koja Izraelu nalaže da odustane od poteza koji bi izmijenili status Jeruzalema, izraelska je vlada tijekom godina konfiscirala više od 60 km2 palestinske zemlje u Istočnom Jeruzalemu (tj. 86,5% od njegove ukupne površine) s ciljem da je koriste Židovi.
Stara pročelja i prekrasna arhitektura zaštitni su znak Starog grada i podsjetnik na njegovu arapsku baštinu. Stari grad u Jeruzalemu ničim ne podsjeća na stare gradske jezgre kakve se mogu vidjeti diljem Europe iz koje su pristigli ilegalni židovski kolonisti koji sad iz Jeruzalema žele napraviti europski grad. Palestinske četvrti u Starom gradu prenapučene su, a djeca se ne mogu igrati u vrtovima ni igralištima jer ih nema. Mnoge su kuće u jadnom stanju i potrebno ih je obnoviti, no gradske vlasti to često ne dopuštaju, što je još jedna metoda kojom ljude nastoje istjerati iz njihovih domova. Iako palestinski građani Jeruzalema moraju plaćati poreze, zauzvrat primaju vrlo malo javnih usluga. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem navodi da „od aneksije Jeruzalema, gradske vlasti nisu izgradile gotovo niti jednu novu školu, javnu zgradu ili bolnicu za Palestince.“... „Čitave palestinske četvrti nisu spojene na kanalizacijski sustav i nemaju popločene ceste ni pločnike.“
Prema izraelskom zakonu palestinski građani Jeruzalema, iako su, kao i njihovi preci, rođeni u tom gradu, imaju status „trajnog stanovnika“, odnosno isti status kao i stranci koji žele živjeti u Izraelu, dok ilegalni kolonisti dobivaju status državljanina.
Postoji i očita diskrimintorna politika u sklopu pravila o planiranju i gradnji koja se primjenjuje u Jeruzalemu. U planovima za palestinske četvrti koje priprema izraelsko gradsko poglavarstvo Jeruzalema oko 40% površine određeno je kao područje na kojem nije dopušteno graditi. Samo oko 11% zemljišta u Istočnom Jeruzalemu namijenjeno je za palestinsku uporabu, a i tu se zapravo radi o već prenapučenim površinama na kojima je dopušteno graditi. Građevinske dozvole vrlo se rijetko izdaju Palestincima, pa su oni prisiljeni „protuzakonito“ graditi na vlastitoj zemlji. Ilegalno izgrađene građevine koje sagrade kolonisti retrospektivno se uključuju u planove za izgradnju, dok istovremeno Palestincima nije dopušteno graditi na njihovoj vlastitoj zemlji. Ilegalna se naselja šire, a palestinske se zajednice u i oko Jeruzalema ne mogu dalje izgrađivati ni širiti. Prema izvještaju Društva za arapske studije objavljenom početkom 2008. Izrael je u Istočnom Jeruzalemu od 1967. godine srušio 8500 palestinskih kuća zahvaljujući čemu su tisuće ljudi ostale bez domova. Dodatnih 20 000 kuća prijeti rušenje pod izgovorom da su ilegalno izgrađene. Prema podacima B'Tselema između 2000. i 2006. godine u Jeruzalemu je registiran početak izgradnje 14472 građevine, od toga 11114 u židovskim četvrtima, a samo 3358 u palestinskim četvrtima. Gustoća stanovanja u ilegalnim židovskim naseljima u Istočnom Jeruzalemu bila je 2002. 23,8 m2 po osobi, dok je ista u palestinskim četvrtima iznosila 11,9 m2 po osobi.
Izraelski Master plan za Jeruzalem iz 2000, koji vrijedi do 2020, ima za cilj nametanje židovskog karaktera tom gradu i smanjenje udjela palestinskog stanovništva na 12%. Prema tom planu, ukupna površina grada iznosi 142 km2, a granica zapadnog dijela grada proširena je za 40%. 24,4% Istočnog Jeruzalema zonirano je kao „zelena prirodna“ površina na kojoj nije dopuštena gradnja. Izrael trenutno provodi masovnu deložaciju Palestinaca i rušenje kuća u četvrtima u Istočnom Jeruzalemu. 2007. Izraelci su započeli izgradnju ilegalnog židovskog naselja u Muslimanskoj četvrti Starog grada s više od 20 stambenih jedinica i sinagogom. U blizini, s područja tzv. „Svetog bazena“, koje se proteže od doline Kidron, Maslinskog brda do obližnjih palestinskih četvrti, Palestince sustavno uklanjaju, a na njihovo se mjesto naseljavaju Židovi. U ožujku 2009. Palestinci su deložirani iz dvije kuće u četvrti Sheikh Jarrah, a 88 kuća u četvrti Al Bustan u Silwanu čeka na deložacije i rušenje. Na ovaj će način više od 1500 građana Jeruzalema ostati bez krova nad glavom kako bi se na mjestu njihovih kuća izgradio nacionalni park. Slična sudbina očekuje 60% kuća u četvrti Wad Hilwa u Silwanu.
Kako bi odvojili Jeruzalem od okolnog palestinskog okruženja, cionisti su izgradili prsten židovskih naselja u i oko Starog grada. Ta se naselja protežu od Židovske četvrti do ilegalnih naselja u Ras Al-Amudu i Silwanu i do židovskog groblja na Maslinskom brdu. U Ras Al-Amudu palestinske su kuće do židovskog groblja odvojene tek niskim zidom. Ovdje mrtvi Izraelci imaju veća prava i više mjesta od živih Palestinaca. Nasuprot židovskog groblja postavljena je izraelska policijska postaja koja je s vremenom pretvorena u „zatvor“. Najprije je to bila obična zgrada, a kasnije je okružena bodljikavom žicom. Potom je nasuprot toj zgradi uspostavljena kontrolna točka. Ta je policijska postaja postavljena usred palestinskih četvrti, a jedino joj društvo prave mrtvi Izraelci na obližnjem groblju. Postaja je služila za zaustavljanje palestinskih autobusa i automobila, te ljudi koji su išli na posao, u školu ili u bolnicu. Nakon 1967. izraelske su vlasti konfiscirale zemlju u vlasništvu obitelji Al-Ghoul, a 1990. prodale su je američkom milijunašu židovske nacionalnosti Irvingu Moskovitzu koji je na 14,7 dunuma te otete palestinske zemlje nakanio izgraditi ilegalno naselje sa 132 stambene jedinice. Plan izgradnje ovog ilegalnog naselja odobrio je 1999. Ehud Barak. Ilegalni židovski kolonisti to su ilegalno naselje nazvali Maale Zaytim, Maslinska visoravan, moguće u čast uništenju tisuća maslinovih stabala koja su iščupali iz palestinskih polja kako bi na njihovom mjestu izgradili svoja ilegalna naselja. To se naselje nastavlja na židovsko groblje koje mu se nalazi nasuprot, te na druge ilegalno izgrađene građevine na Maslinskom brdu i pridonosi etničkom čišćenju Jeruzalema. Prvi ilegalni kolonisti su u to ilegalno naselje uselili 2003. 2005, dok su Palestinci „pregovarali“ o miru s Izraelom, kolonisti i izraelska vojska bavili su se podjelom palestinske zemlje između sebe. Policijska postaja u Silwanu predana je kolonističkim zajednicama i ukorporirana u naselje Maale Zaytim, a umjesto nje gradila se nova postaja na području E1. Prema podacima instituta ARIJ, Palestincima je u Ras Al-Amudu dopušteno da grade na samo 55-65% ukupnog područja, dok ilegalni kolonisti smiju graditi na 115% ukupnog područja. Palestinci smiju graditi stambene jedinice s maksimalno 2 kata, dok ilegalni kolonisti mogu graditi stambene jedinice s najviše 7 katova.
Mnogi su Palestinci dva puta etnički očišćeni iz Jeruzalema; najprije iz Zapadnog Jeruzalema, a kasnije iz Istočnog Jeruzalema. Mnogima koji su prije istjerani iz Zapadnog Jeruzalema i koji su se naselili u Istočnom Jeruzalemu, danas prijeti deložacija pod izlikom da im zemlja na kojoj žive ne pripada. Istovremeno, ilegalni židovski kolonisti, koji dolaze iz Sjedinjenih država, Europe i drugih dijelova svijeta imaju pravo na grad u kojem niti oni ni njihovi preci ne posjeduju niti šaku zemlje. Palestinci danas čine 34% ukupnog stanovništva Jeruzalema, a 55% židovskog stanovništva Jeruzalema živi u 34 ilegalna naselja u i oko Jeruzalema. Među ukupnim stanovništvom Starog grada Židovi čine tek 9%.
Kako bi se intenzivirala politika judaizacije Jeruzalema, koriste se mjere i planovi kojima će se Istočni Jeruzalem otcijepiti od ostatka palestinskih područja i spriječiti uspostava palestinske države, uključujući konfiskaciju zemlje, izgradnju ilegalnih naselja, aparthejdskog zida, rušenje kuća i opoziv prava na prebivalište. Nakon 1967, Izrael je aktivirao „Zemljišni pravilnik“ iz doba britanskog mandata kako bi konfiscirao 85% zemljišta unutar ilegalno proširenog područja Jeruzalema. Prvotno područje Zapadnog Jeruzalema se utrostručilo, a granice Istočnog Jeruzalema proširene su s područja koje je pokrivalo 6,5 km2 na područje od 71 km2, s ciljem da taj dio grada obuhvati veliku zemljišnu površinu sa što je moguće manje Palestinaca. Tako su iz područja grada isključene gusto naseljene palestinske zajednice, ali su unutar novih ilegalno određenih granica obuhvaćena njihova zemljišta. Istovremeno, kolonističkim je organizacijama dopušteno da grade jezgre ilegalnih naselja usred palestinskih zajednica poput onih u Silwanu i Sheikh Jarri. Ovog je siječnja izraelska vojska izdala naloge za anektiranje 24 dunuma zemlje koja pripada selima Husan i Nahhalin na betlehemskom području s ciljem proširenja ilegalnog židovskog naselja Gush Azion. Ta je aneksija dio plana za „Veliki Jeruzalem“, kojem je cilj pripojenje dodatne palestinske zemlje Jeruzalemu i širenje ilegalnih naselja. Ovim su planom do sada anektirane 72 000 dunuma palestinske zemlje. Dodatna palestinska zemlja konfiscirana je za izgradnju ilegalne tramvajske pruge koja će spajati ilegalna naselja na Zapadnoj obali s Jeruzalemom. Ovim će se tramvajskim sustavom moći koristiti samo Židovi.
Izrael je za izgradnju svog aparthejdskog zida konfiscirao dodatnih 19,2% zemlje koju posjeduju Palestinci u Jeruzalemu i 5,3% zemlje koju Palestinci posjeduju na Zapadnoj obali. Trasa Zida ide duž ilegalnih granica Jeruzalema (uključujući Istočni Jeruzalem i anektirane dijelove Zapadne obale) koje je nametnuo Izrael. Do rujna 2007. Izrael je konfiscirao 11 100 dunuma zemlje za izgradnju Zida, a 40 985 dunuma zemlje bit će odvojeno od svojih vlasnika. Kada bude dovršen, Aparthejdski zid oko Jeruzalema bit će dug 181 km. Zid utječe na svakodnevni život 27 palestinskih jeruzalemskih zajednica. Desetci palestinskih kuća su srušeni zbog izgradnje Zida, a vlasnicima mnogih drugih uručeni su nalozi za rušenje njihovih kuća. 15 000 Palestinaca s jeruzalemskim osobnim iskaznicama koji žive s vanjske strane Zida neće više moći ući u Jeruzalem, a 1835 obitelji bit će se primorano preseliti. Prema izvještaju Građanskog odbora za prava Palestinaca u Jeruzalemu objavljenom u rujnu 2007, 21,4% palestinskih obitelji razdvojeno je Aparthejdskim zidom od svoje rodbine (15,5% ih se nalazi s unutarnje, a 32,6% s vanjske strane Zida). 18% obitelji odvojeno je od oca, a 27% od majke. 25% trgovina u palestinskom vlasništvu zatvoreno je zbog ograničenja slobode kretanja koje Izrael nameće Palestincima i zbog visokih poreza koje moraju plaćati Palestinci koji žive u Jeruzalemu.
Više od 100 000 Palestinaca živi u gradovima i selima u okolici Jeruzalema. Ta su područja oduvijek bila sastavni dio Jeruzalema i ovisila su o tom gradu. Zahvaljujući izgradnji Zida stanovnici tih gradova i sela više nemaju pristup svojim radnim mjestima, školama ni bolnicama. S druge strane, mnogi stanovnici Istočnog Jeruzalema posjeduju zemlju u okolnim selima. Zbog nedostatka stanova i prenapučenosti u Istočnom Jeruzalemu, ti su ljudi bili prisiljeni svoje kuće sagraditi u okolici Jeruzalema i one se sada nalaze s vanjske strane Zida.
Sawahreh je jedna od palestinskih zajednica koju je pogodila izgradnja ilegalnog Aparthejdskog zida. Zid je razdvojio brojne obitelji, a mnoge se obitelji tiskaju u prenapučenim kućama kako ne bi izgubile svoje jeruzalemske osobne iskaznice i pravo da žive u tom gradu. Zapadni dio grada Sawahreh se nalazi unutar izraelskih granica Jeruzalema i gradske vlasti rijetko Palestincima izdaju građevinske dozvole, tako da oni mogu graditi većinom u istočnom dijelu grada Sahwahreh koji se nalazi s vanjske strane Zida. Ako se obitelji presele iz zapadnog dijela Sawahre, ostat će bez prava da prebivaju u Jeruzalemu. No tu nije kraj nevoljama Palestinaca iz Sawahre. Inspektori izraelskog jeruzalemskog gradskog poglavarstva često dolaze i provjeravaju tko doista živi u kućama u zapadnom dijelu Sawahre, te ispituju ukućane o njihovom svakodnevnom životu. Mnogi Izraelci imaju dvostruko državljanstvo i većinu godine provode u Sjedinjenim državama ili Europi gdje imaju domove i gdje rade, no njima gradski inspektori nikada ne postavljaju takva pitanja, niti im se ukida pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Između 1967. i 2007. Izrael je 8269 Palestinaca poništio pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Ovaj „tihi transfer“ predstavlja jedan od načina na koji izraelske vlasti etnički čiste palestinske građane Jeruzalema iz tog grada.
Jedan link za Palestinu/Izrael:
Let me die… poem of a Palestinian child
Ostali linkovi:
Procuring Academics for Empire
The MRI has a special interest in academics who can target the field of Muslim-Arab organizations and activities, in order to study and develop methods to „diffuse and influence counter-radical Muslim discourse.“ In other words, the MRI is contracting academic research, which will allow the Pentagon to penetrate Muslim communities, co-opt the leaders and turn them into imperial collaborators. MRI is not merely a mechanism of „soft power“ – a battle of ideas – it engages US academics in some of the more brutal aspects of colonial warfare. For example, the Pentagon-funded Human Terrain Teams (HTT), which operate in Afghanistan, are deeply immersed in the identification and torture/interrogation of suspected resistance fighters, civilian sympathizers and members of extended families and clans. One San Francisco State psychology professor on the MRI payroll, with longstanding ties to Pentagon counter-insurgency operations, is deeply involved in the „study of emotions in stoking or quelling ideologically driven movements.“ Covert occupation intelligence operations have been deeply involved in “stoking” hostility between Shia and Sunni communities in Iraq, Lebanon, Iran, and Afghanistan. Torture and harsh interrogation techniques, used in the Middle East and Afghanistan, are based on academic studies of cultural and emotional vulnerabilities of Muslims and are used by US and Israeli military interrogators to “break” or cause profound mental breakdown of anti-occupation activists (“quelling ideological movements”).
The Abu Ghraib files
Ovo sam našla na Eduardovom blogu u postu od prije od godinu dana, ali bez obzira na starost mislim da je vrijedno čitanja. Međutim, ove izrazito uznemirujuće i stravične fotografije mučenja, zlostavljanja i ponižavanja zatočenika nisu prikladne za osobe mlađe od 18 godina. Ako ste mlađi od 18 ili slabijih živaca, molim obavezno preskočite ovaj link.
279 photographs and 19 videos from the Army's internal investigation record a harrowing three months of detainee abuse inside the notorious prison -- and make clear that many of those responsible have yet to be held accountable. ... Although the photos are a disturbing visual account of particular incidents inside Abu Ghraib prison, they should not be viewed as representing the sum total of what occurred. As the Schlesinger report states in its convoluted prose: "We do know that some of the egregious abuses at Abu Ghraib which were not photographed did occur during interrogation sessions and that abuses during interrogation sessions occurred elsewhere." Also, the documentation doesn't include many details about the detainees who were abused and tortured at Abu Ghraib. While the International Committee of the Red Cross report from February 2004 cited military intelligence officers as estimating that "between 70 to 90 percent of persons deprived of their liberty in Iraq had been arrested by mistake," much remains unknown about the detainees abused in the "hard site" where the Army housed violent and dangerous detainees and where much of the abuse took place. Finally, it's critical to recognize that this set of images from Abu Ghraib is only one snapshot of systematic tactics the United States has used in four-plus years of the global war on terror. There have been many allegations of abuse, torture and other practices that violate international law, from holding prisoners without charging them at Guantánamo Bay and other secretive U.S. military bases and prison facilities around the world to the practice of "rendition," or the transporting of detainees to foreign countries whose regimes use torture, to ongoing human rights violations inside detention facilities in Iraq. Abu Ghraib in fall 2003 may have been its own particular hell, but the variations of individual abuse perpetrated appear to be exceptional in only one way: They were photographed and filmed.
