volonter hitne pomoći Arafa abd al-Dayem, ubijen 4. siječnja 2009. dok je pokušavao evakuirati 1 ranjenika i 1 mrtvo tijelo
Nekoliko slučajeva iz Poglavlja XI izvještaja Goldstoneove UN-ove misije koje govori o namjernim napadima izraelske vojske na palestinsko civilno stanovništvo.
XI. NAMJERNI NAPADI NA CIVILNO STANOVNIŠTVO
[...]
(str. 199-209)
A. Napadi na kuće Ateye al-Samounija i Wa'ela al-Samounija u Zeytounu, u kojima su poginula 23 člana obitelji al-Samouni
704. Kako bi istražila napade na kuće Ateye i Wa'ela al-Samounija, u kojima je ubijeno 23 članova šire obitelji al-Samouni, Misija je posjetila mjesto na kojem su se incidenti odigrali. Misija je intervjuirala 5 članova obitelji al-Samouni i nekoliko njihovih susjeda na mjestu incidenta. Dva člana šire obitelji al-Samouni koji su bili svjedoci napada, Wa'el i Saleh al-Samouni, svjedočili su na javnom saslušanju u Gazi. Misija je također intervjuirala vozače kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca koji su išli na to područje 4, 7. i 18. siječnja 2009. i primila kopije podataka Palestinskog Crvenog polumjeseca. Misija je na kraju pregledala i materijale koje su joj o ovom incidentu dostavili TAWTHEQ (vladina organizacija vlasti u Gazi koja se bavi dokumentiranjem i progonom izraelskih ratnih zločinaca) i nevladine organizacije.
705. Takozvano područje al-Samouni je dio Zeytouna, nalazi se južno od grada Gaze, a na istoku je omeđeno ulicom al-Sekka, koja se u tom dijelu Pojasa Gaze pruža paralelno sa i nalazi se vrlo blizu ulice Salah ad-Din. Na tom području stanuju članovi šire obitelji al-Samouni, po kojoj je to područje i dobilo ime, ali i druge obitelji, poput obitelji Arafat i Hajji. Područje al-Samouni je više ruralno nego urbano, na njemu su kuće stajale pored malih maslinika i voćnjaka smokve, kokošinjaca i drugih malih čestica poljoprivrednog zemljišta. Mala se džamija nalazila u središtu četvrti. Sve to više nije postojalo kad je Misija posjetila to područje u lipnju 2009. Misija je vidjela da je preostao tek malen broj zgrada i nekoliko šatora usred ruševina srušenih kuća i buldožerima pregažene zemlje.
706. Izraelska kopnena ofenziva je s istoka stigla do četvrti al-Samouni oko 4 sata ujutro, 4. siječnja 2009. Uz kopnene snage koje su ulazile s istoka, bilo je, najvjerojatnije, vojnika koji su helikopterima spušteni na krovove nekoliko kuća na tom području. Mještani su Misiji rekli da su čuli povike u četvrti u noći između 3. i 4. siječnja i ponovo slijedeće noći, ali su zanijekali da su vidjeli ikakve palestinske borce.
1. Ubojstvo Ateye al –Samounija i njegovog sina Ahmada
707. Tijekom jutra 4. siječnja 2009. izraelski su vojnici ušli u mnoge kuće na području al-Samouni. Među prvima je oko 5 sati ujutro bila kuća Ateye Helmija al-Samounija, 45-godišnjeg muškarca. Faraj, njegov 22-godišnji sin, već se susreo s izraelskim vojnicima nekoliko minuta ranije, kad je izišao iz kuće kako bi svoje susjede upozorio da im gori krov. Vojnici su u kuću Ateye al-Samounija ušli silom, bacivši neku vrstu eksplozivne naprave, moguće granatu. Usred dima, vatre i glasne buke, Ateya al-Samouni je istupio, s podignutim rukama i izjavio da je on vlasnik kuće. Vojnici su ga ustrijelili dok je još u rukama držao svoju osobnu iskaznicu i izraelsku vozačku dozvolu. Vojnici su zatim otvorili vatru u unutrašnjosti sobe u kojoj se okupilo svih oko 20 članova obitelji. Nekoliko je članova obitelji al-Samouni tom prilikom ranjeno, među njima Ahmad, dječak star 4 godine, koji je zadobio naročito ozbiljne ozljede. Vojnici s opremom za gledanje u mraku su ušli u sobu i pomno pregledali svakog od prisutnih. Vojnici su zatim otišli u susjednu prostoriju i zapalili je. Dim koji je dolazio iz te prostorije ubrzo je počeo gušiti članove obitelji. Svjedok koji je razgovarao s Misijom prisjetio se kako je vidio da iz usta njegovog 17-mjesečnog nećaka izlazi „nešto bijelo“ i kako mu je pomagao da diše.
708. Oko 6:30 sati ujutro vojnici su obitelji naredili da napusti kuću. Obitelj je u kući morala ostaviti Ateyino tijelo, ali su sa sobom ponijeli Ahmada, koji je još disao. Obitelj je pokušala ući u susjednu kuću u kojoj je živio jedan od ujaka, ali im vojnici to nisu dopustili. Vojnici su im naredili da se kreću po cesti i napuste to područje, no nekoliko metara dalje jedna druga skupina vojnika ih je zaustavila i naredila muškarcima da se u potpunosti skinu. Faraj al-Samouni, koji je nosio teško ranjenog Ahmada, molio je vojnike da mu dopuste da ranjene odvede u Gazu. Vojnici su mu navodno odgovorili uvredama. Također su mu rekli: „Vi ste loši Arapi.“ „Idite u Nitzarim“.
709. Faraj al-Samouni, njegova majka i druge osobe ušli su u kuću jednog od Farajovih ujaka u toj četvrti. Iz te su kuće nazvali Palestinski Crveni polumjesec. Oko 16 sati tog dana jedna kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca uspjela su doći u blizinu kuće u kojoj se nalazio ranjeni Ahmad, ali su izraelski vojnici spasiteljima onemogućili da ga spase. Ahmad je umro oko 2 sata u noći s 4. na 5 siječnja. Slijedećeg jutra oko 45 osoba koliko ih se nalazilo u toj kući, odlučilo je otići. Napravili su bijele zastave i hodali u smjeru ulice Salah ad-Din. Skupina vojnika na ulici rekla im je da se vrate u kuću, ali svjedok je rekao da su oni nastavili hodati u smjeru Gaze. Vojnici su im pucali u noge, no nitko nije ozlijeđen. Dva kilometra sjeverno na ulici Salah ad-Din naišli su na kola hitne pomoći koja su ranjene odvezla u bolnicu al-Shifa u Gazi.
2. Napad na kuću Wa'ela al-Samounija
710. U drugim je slučajevima ulazak vojnika bio manje nasilan nego u slučaju ulaska u dom Ateye al-Samounija. U jednom slučaju su se vojnici spustili na krov i stubištem sišli do prizemlja, odvojili muškarce od žena, pretražili muškarce i stavili im lisice na ruke. U drugom su slučaju provalili u kuću maljem probivši rupu u zidu. U kući Saleha al-Samounija izraelski su vojnici pokucali na vrata i naredili onima koji se nalaze unutra da ih otvore. Sve su osobe koje su se nalazile u kući izlazile jedna za drugom, a Salehov otac je za vojnike identificirao svakog člana obitelji na hebrejskom. Saleh al-Samouni tvrdi da su od vojnika tražili da im dopuste da odu u grad Gazu, ali su vojnici to odbili i umjesto toga im naredili da odu u kuću Wa'ela al-Samounija koja se nalazila na suprotnoj strani ulice.
711. Izraelski su vojnici također ljudima iz drugih kuća naredili da odu u kuću Wa'ela al-Samounija. Zahvaljujući tome u toj se kući do podneva 4. siječnja okupilo oko 100 članova šire obitelji al-Samouni, većinom žene i djeca. U kući gotovo da uopće nije bilo vode ni mlijeka za bebe. Oko 17 sati 4. siječnja jedna je od žena izišla po drvo za vatru. U kući je bilo brašna pa je ispekla kruh, po jedan za svakog od prisutnih.
712. Ujutro 5. siječnja 2009. oko 6:30-7:00 sati iz kuće su izišli Wa'el al-Samouni, Saleh al-Samouni, Hamdi Maher al-Samouni, Muhammad Ibrahim al-Samouni i Iyad al-Samouni, kako bi skupili drva za vatru. Rashad Helmi al-Samouni je ostao stajati pored vrata kuće. Saleh al-Samouni je Misiji naglasio da su izraelski vojnici sa svojih pozicija na krovovima kuća jasno mogli vidjeti muškarce koji su izašli. Odjednom je pored petorice muškaraca, u blizini vrata u Wa'elovu kuću, udario projektil i ubio Muhammada Ibrahima al-Samounija i, vjerojatno, Hamdija Mahera al-Samounija. Ostali su se muškarci uspjeli vratiti u kuću. U roku od oko 5 minuta, još su 2 ili 3 projektila izravno pogodila kuću. Saleh i Wa'el al-Samouni su na javnom saslušanju izjavili da se radilo o projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache. Misija nije mogla utvrditi vrstu streljiva koja je korištena.
713. Saleh al-Samouni je izjavio da je ukupno ubijen 21 član obitelji, a 19 ih je ranjeno u napadu na kuću Wa'ela al-Samounija. Među poginulima su otac Saleha al-Samounija, Talal Helmi al-Samouni, njegova majka, Rahma Muhammad al-Samouni i njegova 2-godišnja kćer Azza. Trojica njegovih sinova, Mahmoud (5), Omar (3) i Ahmad (mlađi od godinu dana) bili su ranjeni, ali su preživjeli napad. Od Wa'elove najbliže obitelji ubijeni su njegova kćer i sin (Rezqa (14) i Fares (12)), a dvoje male djece (Abdullah i Muhammad) je ranjeno. Fotografije svih ubijenih bile su pokazane Misiji u domu obitelji al-Samouni i izložene na javnom saslušanju u Gazi.
714. Nakon granatiranja kuće Wa'ela al-Samounija, većina onih koji su se u njoj nalazili odlučila je odmah napustiti kuću i krenuti pješke u grad Gazu, dok su u kući ostavili mrtve i neke od ranjenih. Žene se mahale svojim maramama. Međutim, vojnici su obitelji al-Samouni naredili da se vrati u kuću. Kad su članovi obitelji odgovorili da među njima ima mnogo ranjenih, vojnici su im, prema riječima Saleha al-Samounija, odgovorili neka se „vrate smrti“. Obitelj al-Samouni odlučila je da neće poslušati ovu naredbu vojnika i nastavili su hodati u smjeru grada Gaze. Kad su stigli u Gazu, otišli su do Palestinskog Crvenog polumjeseca i obavijestili njegovo osoblje o ranjenima koje su ostavili u kući.
3. Pokušaji Palestinskog Crvenog polumjeseca i Međunarodnog Crvenog križa da spase civile s područja al-Samouni
715. Palestinski Crveni polumjesec je po prvi puta ranjene s područja al-Samouni pokušao evakuirati 4. siječnja 2009. oko 16 sati, nakon što je primio poziv obitelji Ateye al-Samounija. Palestinski Crveni polumjesec je nazvao Međunarodni Crveni križ i tražio da ulaz njegovih spasilačkih ekipa koordinira s izraelskim oružanim snagama. Jedna kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca iz bolnice al-Quds uspjela su doći do područja al-Samouni. Ta su kola hitne pomoći skrenula zapadno s ulice Salah ad-Din, a kod jedne od prvih kuća na tom području izraelski vojnici na zemlji i s krova jedne od kuća usmjerili su svoje oružje prema spasiteljima i naredili kolima hitne pomoći da stanu. Vozaču i bolničaru naređeno je da izađu iz vozila, podignu ruke u zrak, skinu odjeću sa sebe i legnu na zemlju. Izraelski su ih vojnici zatim pretraživali, kao i kola hitne pomoći, 5 do 10 minuta. Nakon što ništa nisu pronašli, vojnici su spasilačkoj ekipi naredili da se vrati u grad Gazu, unatoč njihovim molbama da im dopuste da sa sobom povezu ranjene. U svom iskazu Misiji, vozač kola hitne pomoći prisjetio se kako je vidio žene i djecu koji su se skupili ispod stubišta kuće, ali mu nije bilo dopušteno da ih poveze sa sobom.
716. Čim su prvi evakuirani članovi obitelji al-Samouni stigli u grad Gazu 5. siječnja Palestinski Crveni polumjesec i Međunarodni Crveni križ su zatražili dopuštenje od izraelskih oružanih snaga da odu u četvrt al-Samouni i evakuiraju ranjene. Ti su zahtjevi odbijeni. 6. siječnja oko 18:45 jedno vozilo Međunarodnog Crvenog križa i 4 kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca uputili su se prema području al-Samouni unatoč nepostojanju koordinacije s izraelskim oružanim snagama, no nije im bilo dopušteno da uđu na to područje i evakuiraju ranjene.
717. 7. siječnja 2009. izraelske su oružane snage napokon Međunarodnom Crvenom križu i Palestinskom Crvenom polumjesecu dopustile da odu na područje al-Samouni tijekom „privremenog prekida vatre“ koji je proglašen od 13 do 16 sati tog dana. Troja kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca, 1 automobil Međunarodnog crvenog križa i još jedan automobil koji se koristio za prijevoz tijela odvezli su se cestom Salah ad-Din iz grada Gaze do 1,5 km sjeverno od područja al-Samouni gdje je cesta bila zatvorena pješčanim nasipom.
718. Kad su stigli do četvrti al-Samouni Palestinski Crveni polumjesec počeo je tražiti preživjele u kućama. Jedan od vozača kola hitne pomoći koji je bio dio spasilačke ekipe Misiji je rekao da su u kući Wa'ela al-Samounija pronašli 15 mrtvih tijela i 2 ozbiljno ranjene djece. Jedno od djece imalo je duboku ranu na ramenu. Rana se inficirala i neugodno zaudarala. Djeca su bila dehidrirana i bojala su se spasitelja Palestinskog Crvenog polumjeseca. U jednoj drugoj kući u blizini spasitelji su pronašli 11 osoba u jednoj prostoriji, uključujući 1 mrtvu ženu.
719. Spasilačke ekipe imale su samo 3 sata da završe svoju operaciju, a evakuirani su bili fizički slabi i emocionalno vrlo nestabilni. Cesta je bila oštećena granatiranjem i kretanjem izraelskih oružanih snaga, uključujući tenkove i buldožere. Spasitelji su sve osobe starije dobi stavili na jednu zapregu i sami je vukli 1,5 kilometara do mjesta gdje su morali ostaviti kola hitne pomoći. Mrtva tijela koja su ležala na ulici ili pod ruševinama, uključujući ona žena i djece, kao i mrtve koje su pronašli u kućama, nisu mogli povesti sa sobom. Na putu do vozila pripadnici Palestinskog Crvenog polumjeseca ušli su u jednu kuću u kojoj su pronašli muškarca sa slomljenim nogama. Dok su ga iznosili iz kuće, izraelske su oružane snage počele pucati po kući, vjerojatno kako bi upozorile da će trosatni „privremeni prekid vatre“ uskoro isteći. Palestinski se Crveni polumjesec na to područje nije mogao vratiti sve do 18. siječnja.
720. 18. siječnja 2009. članovi obitelji al-Samouni konačno su se mogli vratiti u svoju četvrt. Kuća Wa'ela al-Samounija, kao i većina drugih kuća u toj četvrti i mala džamija, bila je srušena. Izraelske su oružane snage uništile zgradu nad tijelima onih koji su ubijeni u napadu. Fotografije snimljene 18. siječnja prikazuju stopala i noge kako vire ispod ruševina i pijeska i spasilačke ekipe kako izvlače tijela žena, muškaraca i djece. Svjedok je Misiji opisao kako su članovi obitelji odvozili leševe na konjskim zapregama, mladića koji je u šoku sjedio pored ruševina svoje kuće i, povrh svega, strahovito jak miris smrti.
4. Činjenični nalazi
721. Misija prethodno navedene svjedoke smatra vjerodostojnima i pouzdanima i nema razloga sumnjati u njihova svjedočanstva.
722. U pogledu konteksta u kojem su se dogodili napadi na kuće Ateye al-Samounija i Wa'ela al-Samounija, Misija primjećuje da postoje neke naznake da je u četvrti al-Samouni bilo palestinskih boraca tijekom prvih sati izraelskog kopnenog napada. Jedan je svjedok Misiji rekao da je prvo pucnjavu čuo u blizini svoje kuće u noći s 3. na 4. siječanj i da je najprije mislio da se radi o palestinskim borcima. Izvještaj jedne nevladine udruge koji je dostavljen Misiji navodi da je oko ponoći između 3. i 4. siječnja na području al-Samouni ubijen 1 palestinski borac, pripadnik Islamskog džihada.
723. Međutim, Misija smatra da svjedočanstva svjedoka snažno upućuju na to da su već prije svitanja 4. siječnja 2009. izraelske oružane snage imale potpunu kontrolu nad četvrti al-Samouni. Izraelski su vojnici zauzeli položaj na krovovima kuća na tom području. Prema izjavama nekoliko svjedoka vojnici su na ulici razgovarali s mještanima koji su se usudili izaći iz svojih kuća. U nekim slučajevima (na primjer, u kući Saleha al-Samounija i u kući u kojoj se nalazio Iyad al-Samouni, vidi kasnije u tekstu) vojnici su u kuće ušli nenasilno, nakon što su pokucali na vrata. Prema Salehu al-Samouniju, dugotrajna identifikacija svih osoba koje su se nalazile u njegovoj kući (kada je njegov otac za izraelske vojnike identificirao svakog od članova obitelji na hebrejskom) odvijala se na otvorenom. Izgleda da su vojnici bili sigurni da nisu u neposrednoj opasnosti da budu napadnuti.
724. Misija je također pregledala podnesak koji je primila od jednog izraelskog istraživača, u kojem se općenito tvrdi da izjave palestinskih mještana koji tvrde da nije bilo borbi u njihovoj četvrti, pobijaju priče palestinskih naoružanih skupina o vojnim operacijama. Misija primjećuje da se čini da, što se tiče četvrti al-Samouni, ovaj izvještaj podržava izjave svjedoka o tome kako nije bilo borbi.
725. Što se tiče napada na kuću Ateye al-Samounija, Misija smatra da je verzija događaja koju je ispričao Faraj Al-Samouni potvrđena svjedočenjima izraelskih vojnika koja je objavila izraelska nevladina udruga Breaking the Silence. Napad na kuću Ateye al-Samounija djeluje kao postupak koji izraelske oružane snage nazivaju „mokri ulazak“. „Mokri ulazak“ čine, prema objašnjenju vojnika, „projektili, tenkovska paljba, pucanje iz strojnica na kuću, granate. Pucamo za vrijeme dok ulazimo u prostoriju. Cilj je da kad uđemo u kuću, nitko tko se tamo nalazi ne može pucati na nas.“ Ovaj je postupak, prema tvrdnjama vojnika, vrlo mnogo korišten tijekom nedavnih manevara izraelskih oružanih snaga.
726. Misija primjećuje da obzirom na općenito mirne okolnosti koje su izgleda prevladavale u četvrti al-Samouni u to vrijeme (kako dokazuje način ulaska vojnika u druge kuće, nakon kucanja na vrata), te na činjenicu da su vojnici već razgovarali s Farajem al-Samounijem, jednom od osoba iz kuće Ateye al-Samounija, Misija ne vidi niti jednu okolnost koja bi opravdala nasilan ulazak u tu kuću.
727. U pogledu napada na petoricu muškaraca koji su izašli iz kuće Wa'ela al-Samounija kako bi pribavili drvo za vatru rano ujutro 5. siječnja 2009. i kasnijeg granatiranja kuće, Misija primjećuje da su članovi drugih obitelji koje su izraelske snage preselile u kuću Wa'ela al-Samounija bili pretraženi od strane izraelskih vojnika, prema tvrdnjama Saleha al-Samounija. Sve ukazuje na to da su izraelske snage znale da se u kući nalazi oko 100 civila. Štoviše, obitelji su tražile da im se dopusti da napuste to područje i potraže sigurnije mjesto, ali im je bilo naređeno da ostanu u kući Wa'ela al-Samounija. Kuća je zasigurno bila pod stalnim nadzorom izraelskih vojnika, koji su imali potpunu kontrolu nad tim područjem u to vrijeme.
728. Misija nije mogla utvrditi da li je napad izveden projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache, kako su Misiji rekli Saleh i Wa'el al-Samouni na javnom saslušanju u Gazi ili drugom vrstom streljiva. Međutim, činjenica da je prvi projektil udario pored 5 muškaraca ubrzo nakon što su izišli iz kuće (u vrijeme kad na tom području nije bilo borbi), te da su 2 ili 3 projektila pogodila kuću nakon što su se preživjeli povukli natrag u njenu unutrašnjost, ukazuje na to da je oružje koje je korišteno dopuštalo visok stupanj preciznosti uz kratko vrijeme odgovora i da su 5 muškaraca i kuća bili meta koju se u napadu namjeravalo pogoditi.
729. Misija primjećuje da su četiri dana kasnije izraelske oružane snage porekle da je kuća Wa'ela al-Samounija napadnuta. Glasnogovornik izraelske vojske Jacob Dallal 9. je siječnja 2009. novinskoj agenciji Reuters navodno rekao da „izraelske obrambene snage nisu okupile ljude niti u jednoj određenoj zgradi. [...] Štoviše, provjerili smo navode o otvaranju vatre od strane izraelskih obrambenih snaga 5. siječnja. Izraelske obrambene snage nisu ciljale niti jednu zgradu u ili u blizini Zeituna 5. siječnja.“ Misija nije upoznata s niti jednom kasnijom izjavom izraelske vlade koja bi proturječila ovom poricanju ili upućivala da su ti navodi bili podvrgnuti daljnjoj istrazi.
730. U pogledu onemogućavanja pristupa hitnoj liječničkoj pomoći ranjenima u četvrti al-Samouni, Misija primjećuje da je 4-godišnji Ahmad al-Samouni još bio živ u 16 sati 4. siječnja 2009, kad su kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca, koji su pozvali njegovi rođaci, uspjela doći do, po procjeni Misije, 100 do 200 metara od kuće gdje se teško ranjeni dječak nalazio. Ahmad je umro oko 10 sati kasnije, što upućuje na to da je možda imao dobru šansu da preživi. Izraelski su vojnici zaustavili kola hitne pomoći i temeljito pretražili vozača, bolničara i vozilo. Iako nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na to da se ne radi o pravoj spasilačkoj ekipi koja je došla evakuirati ranjene civile, prisilili su kola hitne pomoći da se u grad Gazu vrate bez ranjenog Ahmada.
731. 5. i 6. siječnja 2009, nakon što su preživjeli napada na kuću Wa'ela al-Samounija došli u bolnice u gradu Gazi, Palestinski Crveni polumjesec i Međunarodni Crveni križ su zatražili dopuštenje od izraelskih oružanih snaga da odu u četvrt al-Samouni kako bi evakuirali ranjene. Njihovi su zahtjevi odbijeni. Prema informacijama kojima je raspolagao Palestinski Crveni polumjesec, izraelske su oružane snage rekle Međunarodnom Crvenom križu da se na tom području vode borbe. Vozač kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca koji je bio dio konvoja Palestinskog Crvenog polumjeseca koji je otišao na to područje unatoč odbijanju izraelskih oružanih snaga da to dopuste, izjavio je da u to vrijeme na tom području nije bilo nikakvih sukoba. Palestinski Crveni polumjesec i Međunarodni Crveni križ ranjene s tog područja nisu mogli evakuirati do 7. siječnja poslije podne.
732. Informacije kojima raspolaže navode Misiju na uvjerenje da su izraelske oružane snage samovoljno spriječile evakuaciju ranjenih s područja al-Samouni, pri čemu su prouzročile najmanje jednu dodatnu smrt, pogoršanje ozljeda kod drugih ranjenih i tešku psihičku traumu barem kod nekih od žrtava, naročito kod djece.
733. Ove nalaze potvrđuje izjava za medije Međunarodnog Crvenog križa od 8. siječnja 2009:
„Međunarodni Crveni križ je tražio siguran prolaz za sva kola hitne pomoći do te četvrti [područje al-Samouni u Zeytounu] od 3. siječnja, ali je dozvolu za to od izraelskih oružanih snaga dobio tek tijekom poslijepodneva 7. siječnja.
Spasilačka ekipa Međunarodnog Crvenog križa i Palestinskog Crvenog polumjeseca pronašla je 4 male djece pored tijela njihovih mrtvih majki u jednoj od kuća. Djeca su bila preslaba da bi mogla sama stajati. Ekipa je pronašla još jednog živog muškarca koji je bio preslab da bi mogao stajati. Ukupno je oko 12 leševa ležalo na madracima.
Spasilačka ekipa Međunarodnog Crvenog križa i Palestinskog Crvenog polumjeseca u jednoj je drugoj kući pronašla 15 preživjelih, uključujući nekoliko ranjenih. U jednoj drugoj kući pronašli su još 3 leša. Izraelski vojnici smješteni na vojnom položaju oko 80 metara od te kuće naredili su spasilačkoj ekipi da napusti to područje, što su spasitelji odbili. U blizini se nalazilo još nekoliko položaja izraelskih obrambenih snaga, te 2 tenka.“
B. Ubijanje civila koji su pokušavali napustiti svoje kuće kako bi otišli na sigurnija područja
[...]
(str. 211-214)
3. Smrt Muhammada Hajjija u napadu na njegovu obiteljsku kuću i strijeljanje Shahd Hajji i Ole Masood Arafat
743. Misija je intervjuirala gđu. Abir Hajji i primila njen iskaz na javnom saslušanju u Gazi.
744. U noći s 4. na 5. siječanj 2009. obitelj Muhammada Hajjija i njegove supruge Abir bila je kod kuće u četvrti al-Samouni. U nadi da će tako biti sigurniji od pucnjave, madrace su stavili na pod. Oko 1:30 ujutro Abir Hajji je čula vrlo glasnu eksploziju, koja je protresla kuću i razbila prozore. Nekoliko minuta kasnije Abir Hajji je u drugoj prostoriji od one u kojoj se nalazio ostatak njene obitelji, tražila svoj mobilni telefon koji je namjeravala upotrijebiti kao svjetiljku. U tom je trenutku čula drugu eksploziju, ovaj puta izgleda u unutrašnjosti kuće. Djeca su vrištala, vikala „Tata!“, no njen suprug im nije odgovarao. U mrklom mraku pronašla je supruga i osjetila da mu je ranjena jedna strana glave, u predjelu oka i uha. Njene kćeri Noor (6) i Nahgam (13) bile su ranjene.
745. Pozvala je svog susjeda i šogora, Nassera Hajjija, koji je pregledao svog brata i rekao joj da je mrtav. Dok su se pripremali da prijeđu u kuću Nassera Hajjija, izraelski su vojnici provalili u kuću otvorivši vatru. Vojnici su Nassera Hajjija pitali da li je pripadnik Hamasa, što je on zanijekao uvjeravajući ih da nitko na tom području nije pripadnik ni Hamasa ni Fataha. Gđa. Hajji se sjeća da su se vojnici smijali i nastavili Nasseru Hajjiju govoriti da je pripadnik Hamasa. Njihov smijeh pojačao je njenu bol, jer su vojnici vidjeli njenog mrtvog supruga i djecu. Nasseru Hajjiju su naredili da se skine, a zatim da tijelo svog brata odvuče u drugu prostoriju, gdje su vojnici na tijelo nabacali madrace i pokrivače (tijelo je i dalje ležalo u istom položaju kad se Abir Hajji dva tjedna kasnije vratila kući). Njena djeca su je pitala da li će i njih ubiti. Odgovorila im je da izgovore šehadu, molitvu koja se recitira pred smrt. Gđa. Hajji se također prisjetila kako su vojnici razbijali pločice na podu u kući i kopali pod njima. Na javnom je saslušanju izrazila mišljenje da su to činili kako bi došli do pijeska za vreće pijeska koje su kasnije postavili na krov kuće.
746. Nakon nekog vremena, tijekom kojeg su sjedili na zemlji jer su im tako naredili izraelski vojnici, gđa. Hajji, njena djeca i Nasser Hajji odvedeni su u Nasserovu kuću. Tamo su pronašli 4 domaćinstva šire obitelji Hajji. Mladići su imali lisicama vezane ruke, a 4 od njih su također imali i poveze preko očiju. U kući je bilo oko 60 vojnika. Gđa. Hajji se prisjetila kako su vojnici po kući nosili hranu i pića i opuštali se na trosjedima. Jedna od njenih kćeri zatražila je da joj dopuste da nešto pojede. Vojnici su najprije odbili njen zahtjev, ali su joj zatim dopustili da ode u kuhinju i uzme mali komad kruha.
747. Nakon podnevnih molitvi 5. siječnja 2009. izraelski su vojnici odvojili muškarce od žena i djece. Ženama i djeci naređeno je da hodaju do Rafaha. Članovi obitelji Hajji su prosvjedovali, tražeći da im bude dopušteno da odu u grad Gazu, gdje im živi rodbina, ali vojnici su im rekli da će pucati u njih ako budu pokušali hodati prema gradu Gazi. Nasseru Hajjiju i njegovom 18-godišnjem sinu dopustili su da idu sa ženama i djecom, dok su drugi muškarci zadržani.
748. Skupina članova obitelji Hajji hodala je prema ulici al-Sekka. Tamo su im se, noseći bijele zastave, pridružili članovi obitelji Arafat, koja također živi u četvrti al-Samouni. Na ulici al-Sekka jedan je izraelski vojnik s krova obiteljima naredio da skrenu prema jugu i hodaju prema gradu Rafahu. Obitelji su molile da im bude dopušteno da umjesto toga odu u grad Gazu. Izraelski su vojnici bez upozorenja otvorili vatru „pucajući nasumce“, prema riječima Abir Hajji. 28-godišnja Ola Masood Arafat, koju je pogodio metak, ostala je na mjestu mrtva. Gđa. Hajji bila je ranjena u desnu ruku. Njena 3-godišnja kćer Shahd nastrijeljena je u grudni koš. Abir Hajji, koja je još nosila Shahd, njena druga djeca, svekrva i druge osobe uspjeli su se skloniti u jednu kuću. Tamo su vidjeli da je Shahd još uvijek živa.
749. Kasnije su napustili kuću i zajedno s drugim obiteljima hodali do ceste Salah ad-Din, te potom tom cestom prema jugu. Kad su došli do vadija Gaze, jedan je vozač odvezao Abir Hajji i njenu kćer Shahd u bolnicu u Deir al-Balahu. Shahd je preminula od ozljede ubrzo po dolasku u bolnicu. Abir Hajji, koja je u to doba bila u 2. mjesecu trudnoće, imala je spontani pobačaj.
4. Činjenični nalazi
750. Misija smatra gđu. Hajji vjerodostojnim i pouzdanim svjedokom. Nema razloga sumnjati u istinitost njenog svjedočenja. Misija također primjećuje da se prema svjedočanstvima 4 drugih svjedoka (koje je Misija saslušala u vezi slučaja Ibrahima Juhe) vrlo sličan incident dogodio u neposrednom susjedstvu isti dan.
751. U pogledu smrti Muhammada Hajjija, Misija primjećuje da svjedočanstvo gđe. Hajji ne pruža dovoljno informacija kako bi se utvrdilo što se točno dogodilo. Na temelju informacija kojima raspolaže, Misija ne može reći ni kojim je oružjem ubijen, ni da li je on bio ciljana meta izravnog napada. Međutim, okolnosti njegove smrti upućuju na to da je ubijen vatrom izraelskih oružanih snaga dok je bio kod kuće u sobi sa svojom djecom.
752. Što se tiče pucanja u Shahd Hajji i Olu Masood Arafat, svjedočanstvo gđe. Hajji, te svjedočanstva g. Mu'eena Juhe i gđe. Juhe, roditelja Ibrahima Juhe, g. Sameha Sawafearyja i g. Rajaba Darwisha Mughrabija (vidi niže slučaj Ibrahima Juhe) sva utvrđuju da na tom području u vrijeme incidenta nije bilo borbi. I doista, izraelske oružane snage ne bi članovima širih obitelji Hajji, Arafat, Juha i Sawafeary naredile da pješače u Rafah, i time od stotina civila tražile da izađu iz svojih kuća na ulice, da su se u toj četvrti u to doba vodile borbe. Izraelske su oružane snage otvorile vatru na skupinu osoba s kojima su bile u interakciji tijekom prethodnih 12 sati i za koje su stoga znale da su civili. Pri tome su ubile Olu Masood Arafat i 3-godišnju Shahd Hajji, te ranile njenu majku, koja je Shahd držala na rukama.
[...]
(str. 218-221)
9. Otvaranje vatre na Amal, Souad, Samar i Hajju Souad Abd Rabbo
768. Misija je posjetila mjesto na kojem su ustrijeljene Amal, Souad, Samar i Hajja Souad Abd Rabbo i intervjuirala svjedoka, g. Khalida Abd Rabba, na mjestu događaja. Khalid i Kawthar Abd Rabbo svjedočili su na javnom saslušanju u Gazi 28. lipnja 2009. Misija je također pregledala iskaze koje su pod prisegom dala 2 dodatna svjedoka koje Misija nije mogla osobno intervjuirati.
769. Obitelj Khalida Abda Rabbe i njegove žene Kawthar živjela je u prizemlju 4-katne zgrade u istočnom djelu Izbat Abd Rabba, četvrti istočno od Jabaliyje, u kojoj prvenstveno stanuju članovi njihove šire obitelji. Na gornjim katovima kuće živjeli su roditelji Khalida Abda Rabbe i njegova braća sa svojim obiteljima. Stanari četvrti Izbat Abd Rabbo pucnjavu i dolazak izraelskih kopnenih snaga najprije su čuli uvečer 3. siječnja 2009. Obitelj Khalida Abd Rabbe odlučila je ostati u kući, svi su se okupili u prizemlju, kao što su to činili radi sigurnosti i tijekom prijašnjih izraelskih vojnih operacija u toj četvrti.
770. Kasno ujutro 7. siječnja 2009. izraelski su tenkovi ušli na malen komad poljoprivrednog zemljišta koje se nalazio ispred kuće. Kratko nakon 12:30 mještani tog dijela četvrti Izbat Abd Rabbo čuli su poruke preko megafona u kojima se svim mještanima govorilo da napuste to područje. Prema sjećanju jednog svjedoka izraelske su oružane snage također emitirale obavijest na radiju oko 12:30 i najavile da će biti uspostavljen privremeni prekid vatre između 13 i 16 sati taj dan, te da se tijekom tog razdoblja mještani tog područja mole da pješke odu u središnji dio Jabaliyje.
771. Oko 12:50 Khalid Abd Rabbo, njegova žena Kawthar, njihove 3 kćeri, Souad (9), Samar (5) i Amal (3), te Khalidova majka, Hajja Souad Abd Rabbo, izišli su iz kuće, a svi su u rukama držali bijele zastave. Na manje od 10 metara od vrata nalazio se tenk, okrenut prema njihovoj kući. 2 su vojnika sjedila na njegovom krovu i jela (jedan čips, drugi čokoladu, prema tvrdnjama jednog od svjedoka). Obitelj je stajala mirno, čekajući da im vojnici narede što trebaju učiniti, no od vojnika nisu stizale nikakve naredbe. Bez upozorenja, treći se vojnik pojavio iz unutrašnjosti tenka i počeo pucati u 3 djevojčice, a zatim i na njihovu baku. Nekoliko je metaka Souad pogodilo u grudni koš, Amal u želudac i Samar u leđa. Hajja Souad je pogođena u donji dio leđa i lijevu ruku.
772. Khalid i Kawthar Abd Rabbo unijeli su svoje 3 kćeri i majku natrag u kuću. Tamo su, zajedno s članovima obitelji koji su ostali u kući, pokušali dozvati pomoć putem mobilnog telefona. Također su vikali zazivajući pomoć, a jedan od susjeda, Sameeh Atwa Rasheed al-Sheikh, koji je vozač kola hitne pomoći i čija su kola hitne pomoći bila parkirana do njegove kuće, odlučio im je pomoći. Obukao je uniformu spasilačkih ekipa hitne pomoći, a svom sinu rekao neka obuče fluorescentni prsluk. Odvezli su se nekoliko metara od svoje kuće u neposrednu blizinu kuće Abd Rabbo kad su im izraelski vojnici, koji su se nalazili pored kuće Abd Rabbo, naredili da stanu i izađu iz vozila. Sameeh al-Sheikh vojnicima se usprotivio tvrdeći da je čuo povike u pomoć obitelji Abd Rabbo i da namjerava ranjene odvesti u bolnicu. Vojnici su njemu i njegovom sinu naredili da se skinu i zatim da se ponovo obuku. Zatim su im naredili da ostave kola hitne pomoći i pješke odu u smjeru Jabaliyje, što su oni poslušali. Kad su se obitelji vratile u Izbat Abd Rabbo 18. siječnja ova su kola hitne pomoći još uvijek stajala na istom mjestu, ali su bila smrskana, vjerojatno tenkom.
773. U kući obitelji Abd Rabbo, Amal i Souad su preminule od zadobivenih ozljeda. Obitelj je odlučila da mora pokušati pješke otići do Jabalyje i odvesti Samar, mrtva tijela Amal i Souad i njihovu baku u bolnicu. Khaled i Kawthar Abd Rabbo i drugi članovi obitelji, te susjedi nosili su djevojčice na svojim ramenima. Hajju Souad na krevetu su nosili članovi obitelji i susjedi. Samar je prebačena u bolnicu al-Shifa i zatim, preko Egipta, u Belgiju, gdje se još uvijek nalazi u bolnici. Prema tvrdnjama njenih roditelja, Samar je ranjena u kralježnicu i ostat će paraplegičarka ostatak svog života.
774. 18. siječnja 2009. kad se Khalid Abd Rabbo vratio kući, njegova je kuća, kao i većina kuća u tom dijelu četvrti Izbat Abd Rabbo, bila srušena. Misiji je privukao pažnju na to da je pod ruševinama susjedove kuće pronađena protutenkovska mina.
10. Činjenični nalazi
775. Misija smatra da su Khalid i Kawthar Abd Rabbo vjerodostojni i pouzdani svjedoci. Misija nema razloga sumnjati u istinitost glavnih elemenata njihovog svjedočenja. Misija je također pregledala nekoliko iskaza koje su o ovom incidentu Khalid i Kawthar, te drugi očevici pod prisegom dali nevladinim udrugama. Misija smatra da se ti iskazi poklapaju s verzijom događaja koja je predstavljena Misiji.
776. Misija primjećuje da se, općenito, Izbat Abd Rabbo i obližnja područja Jabal al-Kashef i Jabal al-Rayes čine kao mjesta na kojima su se odvijale neke od najžešćih borbi tijekom vojnih operacija. Međutim, svjedočanstva Khalida i Kawthar Abd Rabbo pokazuju da u vrijeme ovog incidenta izraelske oružane snage nisu sudjelovale u borbama, niti su se bojale da će biti napadnute. 2 su vojnika sjedila na tenku ispred kuće obitelji Abd Rabbo i jela. Jasno je da nisu smatrali da im ikakva opasnost dolazi iz te kuće, ili od strane njenih stanara ili iz okolice. Štoviše, kad je obitelj, koja se sastojala od 1 muškarca, 1 mlade i 1 starije žene i 3 male djevojčice, od kojih su neke mahale bijelim zastavama, izašla iz kuće, nekoliko je minuta mirno stajala čekajući na upute vojnika. Izraelski vojnici stoga nisu mogli smatrati da ta skupina za njih predstavlja prijetnju. I doista, činjenica da je paljba bila usmjerena na 3 djevojčice i zatim na stariju ženu, a ne na mladi odrasli par, može se shvatiti kao daljnja potvrda nalaza da vojnik koji je otvorio vatru nije imao razumnog razloga pretpostaviti da bilo koji od članova te skupine izravno sudjeluje u neprijateljstvima. Misija smatra da je vojnik namjerno usmjerio smrtonosnu vatru na Souad, Samar i Amal Abd Rabbo i na njihovu baku Hajju Souad Abd Rabbo.
777. Misija nadalje smatra da su, time što su spriječile Sameeha al-Sheikha da ranjene odveze do najbliže bolnice u svojim kolima hitne pomoći, izraelske snage namjerno dodatno pogoršale posljedice otvaranja vatre. Misija podsjeća da su vojnici Sameeha al-Sheikha i njegovog sina prisilili da izađu iz kola hitne pomoći, da se skinu i potom da se ponovo obuku. Vojnici su stoga znali da njih dvojica ne predstavljaju prijetnju. Umjesto da im dopuste da prebace teško ranjenu Samar Abd Rabbo u bolnicu, vojnici su Sameeha al-Sheikha i njegovog sina prisilili da ostave kola hitne pomoći i pješke krenu u smjeru Jabaliyje.
[...]
(str. 228-233)
C. Informacije o uputama, koje su vezano uz otvaranje vatre na civile, dobile izraelske oružane snage
800. Misija je utvrdila da su u gore navedenim incidentima izraelske oružane snage u više navrata otvarale vatru na civile koji nisu sudjelovali u neprijateljstvima i koji izraelskim vojnicima nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Ti incidenti ukazuju da su upute, koje su dobile izraelske oružane snage koje su išle u Gazu, imale nizak prag za uporabu smrtonosne vatre protiv civilnog stanovništva. Misija je snažnu potvrdu ovog trenda pronašla u svom istraživanju svjedočanstava izraelskih vojnika koje je prikupila izraelska nevladina udruga Breaking the Silence i Protokola tribine „Borci govore“ za polaznike pripremnog programa za vojsku održane nakon operacije „Lijevano olovo“. Ta svjedočanstva naročito upućuju na to da su upute koje su dane vojnicima obuhvaćale 2 „politike“. Objema je cilj što je više moguće ukloniti bilo kakvu opasnost po živote izraelskih vojnika.
801. Prva se politika može sažeti riječima jednog od vojnika: „ako vidimo nešto sumnjivo i pucamo, bolje da pogodimo nekog nevinog nego da oklijevamo gađati neprijatelja“. Jedan drugi vojnik tvrdio je da je slijedeću uputu izdao zapovjednik njegovog bataljuna: „Ako niste sigurni – pucajte. Ako postoji dvojba, nema dvojbe.“ Prvi je vojnik ovako sažeo izvještaj zapovjednika bataljuna: „neprijatelj se skrivao iza civilnog stanovništva. [...] ako sumnjamo u nekoga, ne trebamo dozvoliti mogućnost da on možda nije neprijatelj. Može se pokazati da je to neprijatelj, čak i ako se radi o nekoj starici koja se približava kući. Mogla bi to biti starica koja ima eksplozivnu napravu.“ Treći je vojnik objasnio „ne pucate samo kad ste izloženi prijetnji. Pretpostavka je da se stalno osjećate ugroženo, tako da vam sve tamo predstavlja prijetnju, i pucate. Nitko nije doslovno rekao „pucajte bez obzira“ ili „pucajte u sve što se kreće“. Ali nije nam bilo naređeno da vatru otvaramo samo ako postoji stvarna prijetnja.“
802. Misija primjećuje da su neki vojnici izjavili da se slažu s uputama „pucaj u slučaju dvojbe“. Jedan od njih je objasnio „to je razlika između urbanog ratovanja i ograničenog sukoba. U urbanom ratovanju svatko je neprijatelj. Nema nevinih.“ Jedan je drugi vojnik izrazio duboku nelagodu u pogledu ove politike i ispričao kako su on i njegovi suborci pokušali o tome razgovarati sa svojim zapovjednikom nakon što je ustrijeljen jedan čovjek za kojeg je bilo jasno da je bio bezopasan. Vojnici su imali različita stajališta o legitimnosti i moralnosti ove politike, ali nisu imali dvojbi o uvjetima iz uputa: svaki je vojnik i zapovjednik na terenu morao prosuđivati, no politika je bila da se puca u slučaju dvojbe.
803. Drugu politiku, koja se jasno nazire iz svjedočanstva vojnika, jedan je vojnik ovako objasnio: „Jedna stvar u ovoj proceduri [proceduri koja se primjenjuje na područjima koja su pod kontrolom držale izraelske oružane snage nakon kopnene invazije u Gazi] je postavljanje crvenih linija. To znači da tko god prekrši ograničenje biva upucan, bez postavljenih pitanja. [...] Pucaj da ubiješ“. Jedan je vojnik prepričao događaj kojem je svjedočio u jednom incidentu koji je od velike važnosti za slučajeve koje je istraživala Misija, zbog činjeničnih sličnosti. Vojnici su obitelji naredili da napusti svoju kuću. Iz nerazjašnjenih razloga, vjerojatno zbog nesporazuma, majka i dvoje djece skrenuli su lijevo umjesto desno nakon što su propješačili 100 i 200 metara od svoje kuće. Time su prekršili „crvenu liniju“ koju je postavila jedinica izraelske vojske (s čijim postojanjem majka i djeca nisu mogli biti upoznati). Izraelski strijelac na krovu kuće koju je obitelj upravo napustila otvara vatru na ženu i njeno dvoje djece i ubija ih. Kako je primijetio vojnik koji je govorio na „Borci govore“ mjesec dana kasnije „iz naše perspektive, on [strijelac] je obavio posao u skladu s naredbama koje je dobio“.
804. Neprekidne uzbune o bombašima samoubojicama značile su da su vojnici čak i osobe koje su jasno identificirali kao nenaoružane civile smatrali prijetnjom čim bi oni došli na određenu udaljenost od vojnika – prijetnjom koju je trebalo ukloniti, bez pucnjeva upozorenja, jer samo sekunda može biti dovoljna da se „bombaš samoubojica“ dovoljno približi kako bi naudio vojnicima.
805. Misija primjećuje da su mnoge osobe koje je intervjuirala u Gazi opisale incidente u kojima su bile, pojedinačno, kao dio skupine ili u vozilu, izložene jakoj pucnjavi od strane izraelskih vojnika – ali bez da je itko pogođen ili ranjen. To je bio slučaj, na primjer, osoba koje su pokušavale napustiti svoj dom bez „dozvole“ izraelskih oružanih snaga koje su nadzirale područje i vozača kola hitne pomoći koji su pokušavali ući na područja za koja su izraelske oružane snage odlučile da ne mogu ulaziti. U slučaju Khuza'a, nakon što je ubijena Rouhiyah al-Najjar i ranjena Yasmine al-Najjar, ostale su žene i djeca bili izloženi pucnjavi od strane izraelskih vojnika, koji su ih prisilili da se vrate u kuće koje su pokušavali napustiti. Ovi incidenti upućuju na to da su izraelski vojnici obilno koristili oružanu vatru kako bi „komunicirali“ sa civilnim stanovništvom, kako bi izdali naredbe civilima da ne hodaju ili da ne voze dalje u određenom smjeru ili da se smjesta vrate u zgradu koju su namjeravali napustiti. Zastrašujući učinak koji je ova vrsta neverbalne komunikacije imala na one kojima je bila upućena je očit, kao i vjerojatnost smrtonosnih posljedica.
806. Misija je također pročitala svjedočanstva vojnika koji su prepričali slučajeve u kojima su vojnici, iako im se civil približio na udaljenost na kojoj bi, prema pravilima koja su im zadana, trebali otvoriti vatru, odlučili da ne pucaju jer tog civila nisu smatrali prijetnjom.
D. Pravni nalazi u pogledu slučajeva koje je istražila Misija
807. Temeljna načela koja se mogu primijeniti na ove incidente, a koja su kameni temeljci kako ugovornog, tako i običajnog međunarodnog humanitarnog prava, su da „strane u sukobu moraju cijelo vrijeme razlikovati između civilnog stanovništva i boraca“ i da „civilno stanovništvo kao takvo, te pojedinačni civili, ne smiju biti metom napada“. Izraelska vlada načelo razlikovanja naziva „prvim središnjim načelom Zakona o oružanom sukobu.“ Zatim navodi da „je naglasak Izraelskih obrambenih snaga na poštivanju Zakona o oružanom sukobu izravno ugrađen u pravila koja su korištena u operaciji u Gazi“. Načelo razlikovanja navodno je ugrađeno slijedećim riječima: „Udari trebaju biti usmjereni samo protiv vojnih ciljeva i boraca. Apsolutno je zabranjeno namjerno napadati civile ili civilne objekte (za razliku od nanošenja slučajne razmjerne ozljede).“
808. Razmotrivši sve gore navedene incidente Misija smatra da su u svakom od tih slučajeva izraelske oružane snage izvele namjerne izravne napade protiv civila. Jedna iznimka je granatiranje doma obitelji Abu Halima, gdje Misija nema dovoljno informacija o vojnoj situaciji koja je u to vrijeme vladala kako bi došla do zaključka.
809. Misija smatra da, na temelju činjenica koje je mogla utvrditi, niti u jednom od pregledanih slučajeva nije bilo razloga koji bi mogli razumno uvjeriti izraelske oružane snage da pretpostave kako su napadnuti civili zapravo izravno sudjelovali u neprijateljstvima i kako su zbog toga izgubili svoj imunitet od izravnih napada.
810. Misija stoga smatra da su izraelske oružane snage prekršile zabranu u običajnom međunarodnom pravu, koja se odražava u članku 51 (2) Dodatnog protokola I, koja zabranjuje da civilno stanovništvo bude meta napada. Ovaj se nalaz primjenjuje na napade na kuće Ateye i Wa'ela al-Samounija, pucanje u Iyada al-Samounija, Shahd Hajji i Olu Masood Arafat, na Ibrahima Juhu, Rayyu i Majdu Hajaj, Amal, Souad, Samar i Hajju Souad Abd Rabbo, na Rouhiyahu al-Najjar i Muhammada Hekmata Abu Halimu i Matara Abu Halimu. U ovim je incidentima 34 palestinskih civila izgubilo živote zbog toga što su Izraelci namjero otvorili vatru na njih. Brojni drugi su ranjeni, neki vrlo teško i s trajnim posljedicama.
811. Ne samo da civili ne smiju biti metom napada, nego oni također imaju „pravo u svim okolnostima na poštivanje njihovih osoba ... zaštićenih naročito od svih nasilnih čina ili prijetnji nasiljem“ (Četvrta ženevska konvencija, članak 27). Temeljna jamstva koja su navedena u članku 75 Dodatnog protokola I uključuju apsolutnu zabranu „u svako doba i na svakom mjestu“ „nasilja nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem osoba“. Prema činjenicama koje su predstavljene Misiji, ove su odredbe prekršene.
812. Prema međunarodnom pravu za ove je međunarodno nepravedne postupke koje su izveli izraelski agenti odgovorna država Izrael.
813. Na temelju činjenica koje je utvrdila Misija smatra da bi postupanje izraelskih oružanih snaga u ovim slučajevima predstavljalo teške povrede Četvrte ženevske konvencije u pogledu namjernog ubijanja i namjernog nanošenja velike patnje zaštićenim osobama i kao takvo sa sobom povlačilo individualnu kaznenu odgovornost.
814. Misija također smatra da su izraelske oružane snage izravnim gađanjem i samovoljnim ubijanjem palestinskih civila prekršile njihovo pravo na život kako je navedeno u članku 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
815. U većini gore ispitanih slučajeva, Misija je zaključila da su izraelske oružane snage službama hitne medicinske pomoći onemogućile pristup ranjenim civilima. To je bio slučaj u svim incidentima koji su se dogodili u četvrti al-Samouni, a naročito nakon ranjavanja Ahmada al-Samounija, kada su se kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca bila prisiljena vratiti u grad Gazu iako su uspjela doći na 100 metara od teško ranjenog dječaka. Kola hitne pomoći su također samovoljno sprječavana da dođu do ranjenih nakon napada na kuću Wa'ela al-Samounija, najdramatičnije nakon ranjavanja Amal, Souad, Samar i Hajje Souad Abd Rabbo, te Rouhiyahe al-Najjar. U slučaju strijeljanja Muhammada Hekmata Abu Halime i Matara Abu Halime, pogubljeni su spasitelji i spriječeni da svoje teško opečene rođake odvezu u bolnicu. Konačno, u slučaju Iyada al-Samounija, vojnici su rođacima koji su mu htjeli pomoći, prijetili da će i na njih otvoriti vatru.
816. Misija podsjeća da članak 10 (2) Dodatnog protokola I navodi da „U svim okolnostima [s ranjenima] treba postupati humano i pružiti im, u najpotpunijoj mogućoj mjeri i uz najkraće moguće odgađanje, liječničku pomoć i njegu koje zahtjeva njihovo stanje. ...“ Ova odredba ima status običajnog međunarodnog prava. Misija je svjesna da je obveza zaštite i brige za ranjene ... obveza čije ispunjenje ovisi o raspoloživim sredstvima. Primjenjuje se kad god to okolnosti dopuštaju. Međutim, „svaka strana u sukobu mora učiniti najbolje što može kako bi pružila zaštitu i njegu ranjenima,..., uključujući dopuštanje humanitarnim organizacijama da pružaju zaštitu i njegu.“
817. Činjenice u koje se uvjerila Misija utvrđuju da u istraživanim incidentima izraelske oružane snage nisu učinile najbolje što su mogle kako bi humanitarnim organizacijama omogućile pristup ranjenima. Upravo suprotno, činjenice ukazuju da su izraelske oružane snage, iako su okolnosti dopuštale omogućavanje pristupa, pristup samovoljno uskratile.
818. Na toj osnovi Misija smatra da je počinjena povreda obveze prema običajnom međunarodnom pravu da se s ranjenima postupa humano.
819. Postupci izraelskih oružanih snaga predstavljaju kršenje prava na život u slučajevima u kojima su ti postupci rezultirali smrću i kršenje prava na fizički integritet, te okrutno i nehumano postupanje u drugim slučajevima, što predstavlja kršenje članaka 6 i 7 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
[...]
(str. 243-247)
G. Napad na šatore obitelji Abd al-Dayem
1. Događaji
864. Izraelske su oružane snage 4. siječnja 2009. projektilom s metalnim strelicama (flechettes) pogodile jedna kola hitne pomoći na području Beit Lahije. Napad se dogodio dok su spasitelji pokušavali pomoći nekoliko ranjenih osoba koje su pogođene u ranijem napadu. Ranjeni u prvom napadu također su pogođeni projektilom sa metalnim strelicama. Napad na kola hitne pomoći rezultirao je teškim ranjavanjem jednog od volontera prve pomoći koji je bio dio spasiteljske ekipe, Arafe Adb al-Dayema. Arafa je istog poslije podneva podlegao ozljedama koje je zadobio.
865. Slijedećeg dana, u skladu s običajima, obitelj je postavila šatore u koje su se rodbina i prijatelji dolazili oprostiti od pokojnika i tješiti tugujuću rodbinu. Dom obitelji Abd al-Dayem nalazi se u Izbat Beit Hanounu, naselju u sjeveroistočnom dijelu Pojasa Gaze. Izbat Beit Hanoun se nalazi između Jabaliyje i Beit Hanouna, oko 3 kilometra od granice s Izraelom prema sjeveru i prema istoku. Iako su izraelske oružane snage već bile ušle u Gazu u vrijeme kad se odigrao ovaj incident, na ovom su području ostale na izraelskoj strani „Zelene linije“, granice između Izraela i okupiranog palestinskog područja. Obitelj je postavila 2 šatora – jedan za muškarce, a drugi za žene. Šatori su međusobno bili udaljeni oko 10 metara. Šator za muške posjetitelje nalazio se ispred kuće IK/11.
866. Misija je razgovarala s nekoliko svjedoka koji su bili prisutni i preživjeli napade na šatore. Misija je zamijetila da je otac Arafe Abd al-Dayema bio vrlo ponosan na svog sina i duboki osjećaj gubitka koji je osjećao.
867. U pogledu napada na šatore, svjedoci su izjavili da je oko 7:30 ujutro 5. siječnja granata pogodila kuću IK/11. Granata je pogodila 4. kat 5-katne zgrade i prouzročila urušavanje krova. Tri muškarca među okupljenima, uključujući oca poginulog Arafe, lakše su ranjeni i odvedeni u bolnicu Kamal Idwan u Beit Lahiji. Kući su se vratili oko 8:15 ujutro, a ožalošćena rodbina i prijatelji odlučili su prekinuti ceremoniju odavanja počasti iz straha od daljnjih napada.
868. Svjedok je izjavio da su oko 8:30, kad su ljudi počeli napuštati kuću IK/11 i kretali prema šatoru za žene, 2 projektila s metalnim strelicama pala nekoliko metara od šatora u razmaku manjem od pola minute. Ranjeno je oko 20-30 osoba koje su se tamo okupile. Među ranjenima je i 13-godišnji dječak koji je ranjen metalnim strelicama u grudni koš i glavu, tijelo mu je bilo puno malih rupa, prema tvrdnjama svjedoka koji je vidio njegovo tijelo kad su ga pripremali za sahranu. Jedan je 22-godišnji muškarac ranjen u trbuh, grudni koš i glavu. Jedan je 16-godišnji dječak zadobio ozljede glave i vrata. Jedan 26-godišnjak ranjen je u grudni koš, glavu i lijevu nogu. Ovih je 5 osoba preminulo od ozljeda koje su zadobili. Ranjeno je još 17 prisutnih osoba, uključujući 14 muškaraca, 2 djece (17 i 11 godina) i 1 ženu.
869. RA/14, koji je preživio napad, još ima nekoliko metalnih strelica u svom tijelu, uključujući u grudnom košu, i ne može se normalno kretati bez da pri tome trpi bolove.
870. Svjedoci su izjavili da je njihov osjećaj gubitka najmilijih bio dodatno pogoršan činjenicom da nisu mogli doći do ranjenih ili mrtvih u bolnicama zbog ograničenja kretnja zbog neprekidnog granatiranja u ili oko te četvrti. Samo su 2 obitelji, od 5 obitelji ubijenih, mogle obaviti sahranu u skladu s tradicionalnim običajima.
2. Izraelsko stajalište
871. Čini se da izraelska vlada nije javno komentirala navode o slučaju Abd al-Dayem, unatoč informacijama koje su o tom slučaju već neko vrijeme dostupne javnosti. Međutim, izraelske su vlasti podsjetile da je izraelski Visoki sud pravde odbacio tvrdnju da je streljivo s metalnim strelicama po svojoj prirodi neselektivno i da taj sud i dalje smatra kako je uporaba ovog streljiva, pod uvjetom da se poštuju opći zahtjevi pravila o oružanom sukobu, zakonita.
3. Činjenični nalazi
872. Misija je posjetila to područje i kuću obitelji Abd al-Dayem. Misija je razgovarala s ocem Arafe Abd al-Dayema, koji je poginuo od ozljeda koje je zadobio dok je radio kao volonter prve pomoći, te s nekoliko svjedoka koji su prisustvovali ceremoniji opraštanja od pokojnika.
873. Opis događaja bio je konzistentan i uvjerljiv. Činjenica da su uglavnom ubijeni muškarci u blizini šatora za žene objašnjava se činjenicom da su udari izvedeni točno u trenutku kad su muškarci prelazili cestu.
874. Misija nije pronašla apsolutno ništa što bi ukazivalo na to da su kuća IK/11 ili šatori predstavljali vojnu metu. To što su udari bili višekratni ukazuje na to da se radilo o namjernom pokušaju ubojstva pripadnika ove skupine ili cijele skupine, no izraelske vlasti nisu pružile nikakve informacije o svrsi tih udara.
875. Misija je pregledala mjesta napada i nimalo ne dvoji da su napadi bili u potpunosti namjerni. Na svakoj strani ceste bio je po jedan šator. To je područje relativno otvoreno.
4. Pravni nalazi
876. Iako međunarodno humanitarno pravo izrijekom ne zabranjuje uporabu streljiva s metalnim strelicama (flechettes) u svim okolnostima, načela razmjernosti i nužne predostrožnosti tijekom napada njihovu uporabu čine protuzakonitom. Flechettes su 4 cm duge metalne strelice koje se koriste kao protupješačko oružje koje prodire kroz ljudsku kost i može izazvati ozbiljne, često smrtonosne, ozljede. Ispuštaju se iz tenkovskih granata i projektila koje ispaljuju zrakoplovi, helikopteri ili bespilotne letjelice, u plotunu i stoga su protupješačko oružje koje [...] po svojoj prirodi ne razlikuje borce od civila.
877. Misija primjećuje da su projektili s metalnim strelicama ispaljeni tijekom ceremonije izražavanja sućuti u blizini velike skupine civila, pri čemu je ubijeno 5, a ranjeno više od 20 civila. Da bismo ove napade smatrali neselektivnima bilo bi potrebno da kao prvo uopće postoji neki vojni cilj napada. Misija nema nikakvih informacija na kojima bi mogla temeljiti takav zaključak i primjećuje šutnju izraelskih vlasti o ovom incidentu.
878. Misija stoga smatra da su obitelji koje su sudjelovale u ceremoniji izražavanja sućuti bile civili i da nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima. Napadi na šatore koji su izvedeni ujutro 5. siječnja bili su u potpunosti neopravdani i nepotrebni. Čini se da su napadi osmišljeni kako bi izravno ubili i osakatili žrtve, te kako bi zastrašili ljude na tom području, umjesto da budu izvedeni radi nekog stvarnog vojnog cilja.
879. Misija smatra da napad na šatore obitelji Abd al-Dayem predstavlja namjerni napad protiv civilnog stanovništva i civilnih objekata, namjerno ubijanje i namjerno nanošenje patnje. Misija naročito smatra da niti jedna strana koja projektil s metalnim strelicama (flechettes) koristi u okolnostima gdje se nalaze samo ili pretežito civili i civilni objekti ne može ne predvidjeti tešku i nepotrebnu patnju pogođenih civila.
880. Na temelju utvrđenih činjenica Misija stoga smatra da je došlo do povreda običajnog međunarodnog prava u pogledu namjernog napada na civile. Misija smatra da se nije radilo samo o napadu u kojem se namjeravalo ubiti, već je namjera bila i širiti strah među civilnim stanovništvom, obzirom na prirodu korištenog oružja. (Vidi članak 51 (2) Dodatnog protokola I).
881. Misija također smatra da napad predstavlja tešku povredu Četvrte ženevske konvencije u odnosu na članak 147 u pogledu namjernog ubijanja i namjernog nanošenja velike patnje.
Još jedna vijest iz Palestine:
Settlers Attack a 89-year-old woman, her 50-year-old daughter in Jerusalem
Kolonisti napali 89-godišnju staricu i njenu 50-godišnju kćer u Jeruzalemu (3. travanj 2010.)Izraelski su kolonisti u petak (2. travnja) u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu napali 89-godišnju Rifqu Al Kurd i njenu kćer Nadiju. Napad se dogodio nakon prosvjeda na kojem je u petak navečer sudjelovalo gotovo 200 mještana i mirovnih aktivista. Prosvjednici su tražili prekid provokacija i prekršaja koje izvode kolonisti nauštrb mještana Istočnog Jeruzalema. Nadia je u napadu zadobila nekoliko ozljeda i prebačena je u bolnicu Al Maqassed u Istočnom Jeruzalemu, ali je poslana kući nakon što je primila potrebnu liječničku pomoć. Rifqa je u napadu također zadobila nekoliko ozljeda. Izraelska policija nije pokušala zaustaviti koloniste, a od Nadijine su obitelji zatražili da prijavi napad. Napad na Rifqu i njenu kćer zabilježen je video kamerom, ali policija nije uhitila nikoga od napadača. Mještani četvrti Sheikh Jarrah tvrde da je policija u dogovoru s kolonistima, te da se nekoliko policajaca pridružilo kolonistima u napadima na mještane.
Ostali linkovi:
Nagrađivani serijal o nekim istaknutim aktivistima američkog civilnog društva:
This Brave Nation: Carl Pope and Van Jones (episode 1)
This Brave Nation: Bonnie Raitt and Dolores Huerta (episode 2)
This Brave Nation: Anthony Romero and Ava Lowery (episode 3)
This Brave Nation: Pete Seeger and Majora Carter (episode 4)
This Brave Nation: Tom Hayden and Naomi Klein (episode 5)
