Izraelski aparthejd i kolonijalizam (6): pravo Palestinaca na prebivalište u istočnom Jeruzalemu, palestinske izbjeglice

Nastavljam sa zapanjujućim informacijama iz 4. poglavlja studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Pravo Palestinaca na prebivalište u okupiranom istočnom Jeruzalemu

Cionističke su snage 1948. godine zauzele zapadni Jeruzalem, dok je istočni dio grada, kojeg su u početku držale zajedničke arapske snage, potpao pod jordansku vladavinu. Jeruzalem je između 1948. i 1967. bio podijeljen. Izrael je u ratu iz 1967. osvojio istočni Jeruzalem i dodatnih 64 četvornih kilometara okolne zapadnoobalne zemlje koje je jednostrano odredio kao proširenu jeruzalemsku gradsku općinu. Izrael je tada proveo popis stanovništva na temelju kojeg se zatim dobivalo trajno prebivalište u gradu. Do lipnja 1967. u istočnom je Jeruzalemu živjelo 75 000 ljudi, a ukupan broj stanovnika na području koje uključuje i okolne anektirane dijelove ostatka Zapadne obale iznosio je 130 000. Broj palestinskih građana istočnog Jeruzalema i anektirane okolice kojima je Izrael 1967. dao status trajnog prebivališta iznosio je 66 000, što je bilo 25% stanovništva „ujedinjenog grada“. Stanovnici Jeruzalema koji tijekom popisivanja stanovništva nisu bili u istočnom Jeruzalemu (na primjer, oni koji su studirali ili bili na putovanju u inozemstvu) izgubili su pravo da žive u istočnom Jeruzalemu i to pravo mogu ponovo steći samo tako da od izraelskog ministarstva unutarnjih poslova zatraže i dobiju dopuštenje da se ponovo spoje i žive sa svojom obitelji. 60 000 Palestinaca na ovaj je način ostalo zakinuto za pravo na povratak u svoje domove u istočnom Jeruzalemu.

Između 1967. i 2007. vrlo je malen broj Palestinaca iz istočnog Jeruzalema zatražio izraelsko državljanstvo. Umjesto toga, oko 253 000 Palestinaca je do 2007. imalo osobne iskaznice s pravom na trajno prebivalište. Većina Palestinaca odbila je izraelsko državljanstvo jer bi u tom slučaju morali priseći na odanost državi Izrael, čime bi de facto prihvatili okupaciju. No, nakon 2007. je broj palestinskih građana istočnog Jeruzalema koji su zatražili izraelsko državljanstvo naglo porastao. Ovaj se porast pripisuje strahu građana da će u potpunosti izgubiti svoj prebivališni status u slučaju da Zid njihove četvrti odvoji od grada i/ili da one budu prebačene pod palestinsku kontrolu u sklopu budućih sporazuma.

Status „trajnog“ prebivališta nije trajan. Propisi o ulasku u Izrael iz 1974, koji dopunjuju Zakon o ulasku u Izrael (1952.) navode uvjete pod kojima ističe pravo na trajno prebivalište u Izraelu. Izraelski ministar unutarnjih poslova također može ukinuti pravo na prebivalište, ali se razlozi na kojima se temelje ove njegove odluke ne objavljuju, nejasni su i često se mijenjaju.

Prema izraelskom zakonu palestinski stanovnici istočnog Jeruzalema nisu izloženi istim ograničenjima kretanja koja su nametnuta stanovnicima ostatka okupiranih palestinskih područja. Oni koji imaju status trajnog prebivališta imaju pravo živjeti i raditi u Izraelu bez da za to moraju tražiti posebne dozvole, imaju pravo na socijalne olakšice i zdravstveno osiguranje i imaju pravo glasati na lokalnim izborima (iako ih samo malen broj izlazi na te izbore, jer bi se njihovo glasanje moglo protumačiti kao priznanje sadašnje jeruzalemske gradske općine). Za razliku od izraelskih državljana, trajni stanovnici Jeruzalema ne mogu glasati na izraelskim parlamentarnim izborima i ne mogu obnašati javne funkcije, uključujući funkciju suca. Svoj status trajnog stanovnika na svoju djecu mogu prenijeti samo pod određenim uvjetima.

Izrael je poduzeo nekoliko mjera koje upućuju na to da se radi o namjernoj politici kojoj je cilj smanjenje broja Palestinaca koji žive u istočnom Jeruzalemu. Središnja je mjera koju je 1995. počelo provoditi izraelsko ministarstvo unutarnjih poslova, a koja se odnosi na provjeru „centra života“ koju moraju proći Palestinci kako bi mogli trajno prebivati u Jeruzalemu. U skladu s ovom politikom, ministar unutarnjih poslova će ukinuti pravo na trajno prebivalište onim Palestincima čiji „centar života“ više nije u istočnom Jeruzalemu. Izbivanje tijekom perioda od sedam godina ili stjecanje prava na prebivalište ili državljanstvo u nekoj drugoj zemlji dokaz su da se centar života stanovnika promijenio. Teret dokaza da je istočni Jeruzalem „centar njihovog života“ je na palestinskim građanima, a od njih se između ostalog traži da pokažu račune za plaćanje poreza na imovinu, račune za struju i telefon, radnu knjižicu, dječje školske svjedodžbe za proteklih dvije do sedam godina. Boravljenje u stranoj zemlji dulje od tri godine osim u obrazovne svrhe daljnji su razlog za ukidanje prava na trajno prebivalište.

Između 1996. i 1999. izraelski je ministar unutarnjih poslova ukinuo pravo na trajno prebivalište stotinama Palestinaca jer su tijekom duljih razdoblja živjeli izvan Izraela , pa makar to bilo i na Zapadnoj obali ili u Pojasu Gaze. Izraelske organizacije za ljudska prava ove su poteze nazvale „tihom deportacijom“. U razdoblju između 1967. i 2006. godine izraelsko je ministarstvo unutarnjih poslova ukinulo status trajnog prebivališta za 8269 Palestinaca. Tijekom 2005. ministarstvo unutarnjih poslova je ukinulo pravo na trajno prebivalište za 222 palestinska stanovnika istočnog Jeruzalema; 2006. ovaj se broj popeo na 1363.

[...]


Izbjeglice

Usporedba izraelskih zakona i prakse koji se primjenjuju na palestinske izbjeglice (koje se suočavaju s drakonskim preprekama pri povratku u svoju zemlju porijekla) s onima koji se primjenjuju na židovske useljenike (koji slobodno mogu ući u Izrael i na temelju svog židovskog identiteta automatski dobiti državljanstvo) pruža dokaz o diskriminacijskim mjerama čija je svrha uspostava i održavanje dominacije jedne rasne skupine nad drugom.

Kad je prvi arapsko-izraelski rat završio 1949. godine potpisivanjem primirja, oko 750 000 Palestinaca postali su izbjeglice. Uz to, u izraelskom napadu i okupaciji istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. raseljeno je 550 000 Palestinaca, koji su većinom pobjegli ili bili protjerani u Jordan. 31. prosinca 2007. broj osoba registriranih kod UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) iznosio je više od 4,5 milijuna, od čega ih oko 1,8 milijuna živi na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Preostalih 2,7 milijuna izbjeglica registriranih pri UN-u raseljeno je u okolne zemlje Libanon, Siriju i Jordan.

Prema pravu ljudskih prava ove izbjeglice te njihovi potomci imaju pravo na povratak na mjesta u kojima su prije živjeli. Rezolucija Opće skupštine UN-a 194 iz 1948. navodi da palestinskim izbjeglicama treba dopustiti „da se vrate svojim domovima“ što je prije moguće:
... [Palestinskim] izbjeglicama koje se žele vratiti u svoje domove i živjeti u miru sa svojim susjedima treba biti dopušteno da to učine što je prije moguće, a za imovinu onih koji odluče da se ne žele vratiti i za gubitak imovine ili štetu na imovini treba im isplatiti naknadu, što prema načelima međunarodnog prava ili po pravičnosti trebaju učiniti vlade ili odgovorne vlasti.

Izrael nije ispoštovao ovaj uvjet. Palestincima koji su protjerani 1948. nije bilo dopušteno da se vrate svojim kućama, povrate svoju imovinu ili dobe pravo na prebivalište ili državljanstvo u Izraelu. Palestinskim je izbjeglicama člankom 3 Zakona o državljanstvu iz 1952. isključena mogućnost da postanu izraelski državljani zbog toga što nisu bili „u Izraelu ili na području koje je postalo izraelski teritorij nakon uspostave države Izrael, od dana uspostave države [svibanj 1948.] do dana kada je ovaj zakon stupio na snagu [travanj 1952.]“. Samo oni Palestinci koji su trajno prebivali u Izraelu u razdoblju između 1948. i 1952. mogli su dobiti izraelsko državljanstvo i na taj način ostati u zemlji.

Štoviše, Izrael je spriječio i povratak na okupirana palestinska područja velike većine Palestinaca koji su iz svojih domova izbjegli 1967, u suprotnosti s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 237. Među izbjeglicama registriranim pri UNRWA-i koje danas žive u Jordanu, Libanonu i Siriji, 650 000 ih je živjelo na zemlji koja se sada nalazi na okupiranim palestinskim područjima. Procjenjuje se da je oko 90 000 palestinskih stanovnika Zapadne obale, uključujući istočni Jeruzalem, bilo u inozemstvu za vrijeme rata 1967. i stoga nisu registrirani u popisu stanovništva koji je nakon rata proveo Izrael. Izraelske su vlasti Palestince koji nisu registrirani u popisu stanovništva odbile smatrati legalnim stanovnicima okupiranih palestinskih područja i upotrijebile su administrativne mjere kako bi ih spriječile da se vrate. UN-ov Odbor za eliminaciju rasne diskriminacije (CERD) je u više navrata izražavao zabrinutost ovakvim stanjem i pozivao Izrael da „osigura ravnopravnost u pravu na povratak u svoju zemlju“.

Suprotno tome, država Izrael aktivno potiče useljavanje Židova u Izrael, a od 1967, i u izraelska naselja na okupiranom palestinskom teritoriju. Članak 1 Zakona o povratku iz 1950. navodi „Svaki Židov se ima pravo vratiti u ovu zemlju kao oleh“. Ova je odredba dopunjena člankom 2 Zakona o državljanstvu iz 1952. koji daje automatsko izraelsko državljanstvo svakom Židovu koji uđe u zemlju u skladu sa Zakonom o povratku. Ovi zakoni osiguravaju da Židovi ne moraju zadovoljiti strogo ograničavajuće kriterije (naime dokaz o trajnom prebivalištu tijekom razdoblja od 1948. do 1952.) koji su nametnuti Palestincima koji se žele vratiti u svoju zemlju ili, od 1967. na okupirana palestinska područja.

Konačno, država Izrael je ovlastila Židovsku agenciju i Svjetsku cionističku organizaciju da djeluju kao njene „ovlaštene agencije“ za promicanje židovskog useljavanja u Izrael. Ove različite procedure dodatni su znak da je davanje različitih prava i povlastica Židovima i Palestincima u pogledu „povratka“ u zemlju izraelska državna politika. U američkom ministarstvu vanjskih poslova su napomenuli da su Zakon o povratku iz 1950. i Zakon o državljanstvu iz 1952. godine nedvosmisleno diskriminacijski, i zaključili da ti zakoni „daju prednosti Židovima u pitanjima useljavanja i državljanstva“.

[...]


Linkovi Palestina/Izrael:
How Can You Trust The Cowardly BBC?
The BBC Trust is now a mouthpiece for the Israeli lobby which abused Bowen
UN Security Council Resolutions 242 and 338 called upon Israel to withdraw its forces from territories that it occupied in the 1967 war – and it refused to do so. The Americans stated for more than 30 years that Israel's actions were illegal – until the gutless George Bush accepted Israel had the right to keep these illegally held territories. Thus the BBC Trust – how cruel that word "trust" now becomes – has gone along with the Bush definition of Israel's new boundaries (inside Arab land, of course). The BBC's preposterous committee claims that Bowen's article "breached the rules [sic] on impartiality" because "readers might come away from the article thinking that the interpretation offered was the only sensible view of the war". Well, yes of course. Because I suppose the BBC believes that Israel's claim to own land which in fact belongs to other people is another "sensible" view of the war. The BBC Trust – and I now find this word nauseous each time I tap it on my laptop – says that Bowen didn't give evidence to prove the Jewish settlement at Har Homa was illegal. But the US authorities said so, right from the start. Our own late foreign secretary, Robin Cook – under screamed abuse from Zionists when he visited the settlement– said the same thing. ... And this, remember, is the same institution which said that to broadcast an appeal for medicines for wounded Palestinians in Gaza might upset its "neutrality".

A Step Toward Ending Israel's Impunity
Evidence, indeed, suggests that Israel committed war crimes and crimes against humanity before, during, and after its winter assault on the Gaza Strip. Long before the attack, Israel had imposed a ruinous siege on Gaza, collectively punishing its residents for choosing Hamas in democratic elections in January 2006. During the December-January invasion, Israeli troops apparently killed civilians without justification, wantonly destroyed civilian infrastructure and private property, used weapons illegally, and abused Palestinian detainees. Since a January cease-fire, Israel has blocked relief supplies to Gaza, and it continues to attack and kill Palestinians. Individual misconduct does not explain Israel's offenses during the invasion; lax rules of engagement were the root problem. Israeli military lawyers classified any Palestinian who remained in an area after a warning of an impending attack as a "voluntary human shield" and therefore a combatant subject to attack. Warnings were issued via leaflets, cell phone calls, and in some cases, bombing of a building's corners (before the roof was collapsed by additional fire). Yet Gaza Palestinians were barred refuge outside of the tiny strip, and thus were denied effective flight. Israeli jurists also approved the bombing of a police cadet graduation ceremony; in total, some 250 civilian Palestinian policemen lost their lives during the invasion.

Gisha: Two Years of Gaza Closure by the Numbers
Podaci izraelske udruge Pravni centar za slobodu kretanja (Gisha) o dvogodišnjoj izraelskoj blokadi Pojasa Gaze:
Lipanj 2007. – lipanj 2009: zatvoreni granični prijelazi; ograničen uvoz robe
Postotak robe koji je pušten u Gazu, u usporedbi s potražnjom: 25% (oko 2500 kamiona po mjesecu, umjesto 10 400 na mjesec, kakva je bila praksa prije lipnja 2007).
Dopuštena opskrba industrijskim dizelom u odnosu na potrebe: 63% (2,2 milijuna litara na tjedan, umjesto 3,5 milijuna litara na tjedan koliko je potrebno za proizvodnju struje).
Prosječno razdoblje koje stanovnici Gaze provedu bez struje: pet sati na dan.
Trenutan broj ljudi koji su bez pristupa tekućoj vodi u Gazi: 28 000.
Broj prehrambenih artikala koje je kabinet izraelske vlade obećao da će puštati u Pojas Gaze: neograničen.
Broj prehrambenih artikala čiji je uvoz doista u stvarnosti dopušten: 18.
Iznos novca koji je obećan za obnovu na donatorskoj konferenciji u ožujku 2009: 4,5 milijarde američkih dolara.
Količina građevinskih materijala čiji je ulaz u Pojas Gaze dopušten: nula.
Stopa nezaposlenosti u Gazi 2007, godine kada je nametnuta blokada: 30%.
Stopa nezaposlenosti u Gazi 2008: 40%.
Izraelska vojska dopušta ulaz margarina u pojedinačnom pakiranju, ali je zabranjen uvoz margarina u kantama, jer bi se mogao koristiti u industrijskoj proizvodnji (odnosno mogle bi ga koristiti tvornice koje proizvode hranu i nude radna mjesta).
Među zabranjenim prehrambenim artiklima su: halva, čaj, sok u prahu.
Među ostalim zabranjenim proizvodima su: nogometne lopte, gitare, papir, tinta.
Broj dana kad je granični prijelaz Rafah bio otvoren za redoviti promet: nula.
Broj ljudi koji svaki mjesec nisu mogli putovati kroz prijelaz Rafah: 39 000.
Kroz granični prijelaz Erez puštani su samo iznimni humanitarni slučajevi.

Gisha: Actions Speak Louder than Words
(16. lipanj 2009.) Novouvedena izraelska procedura onemogućava Palestincima iz Gaze da se presele na Zapadnu obalu i podiže gotovo nepremostivu prepreku između ta dva dijela palestinskog teritorija. Prema spomenutoj proceduri Palestinci koji se iz Pojasa Gaze žele preseliti na Zapadnu obalu moraju proći kroz 7-godišnji proces „naturalizacije“ i to unatoč tome što u Sporazumima iz Osla stoji da Palestinci slobodno mogu birati mjesto prebivališta unutar palestinskog teritorija. Zahvaljujući ovoj novoj proceduri Palestincima iz Pojasa Gaze je teže nego strancima dobiti prebivalište na Zapadnoj obali. Novom se procedurom također siročadi koja su ostala bez jednog od roditelja u Pojasu Gaze ne dopušta da odu živjeti s drugim roditeljem na Zapadnoj obali, ako u Pojasu Gaze postoje rođaci koji su se sposobni brinuti za dijete. Jedan je primjer slučaj Nissrin Iseed, koja ima dvoje djece na Zapadnoj obali koju je morala prisilno napustiti jer ima registrirano prebivalište u Pojasu Gaze. Već dvije godine nije vidjela svoju djecu, uključujući sina koji sada ima 5 godina.

HaMoked's and Gisha's full position paper: New Procedure – Israel bars Palestinians in Gaza from moving to West Bank

Backed by their army, settlers bid for expansion in three locations
Izraelski su kolonisti u petak (07. kolovoza) pokušali oteti dodatnu zemlju od Palestinaca na Zapadnoj obali. U gradu Hebronu kolonisti su uz zaštitu vojske počeli saditi na zemlji u palestinskom vlasništvu. Kolonisti iz ilegalnog izraelskog naselja Kiryat Arba došli su na zemlju u vlasništvu Muhammada Mustafe Jabera na području Al-Beqa'a u okolici Hebrona. Izraelski su vojnici spriječili Jaberovu obitelj da dođu do svoje zemlje. Desetci izraelskih vojnih vozila su u četvrtak (06. kolovoza) zatvorili selo Kfil Haris, sjeverno od grada Salfita na Zapadnoj obali kako bi kroz to područje mogla proći skupina ilegalnih kolonista. Vojnici su naredili da se zatvore trgovine, a obiteljima koje su bile u šetnji naredili su da se vrate svojim kućama. Zaustavljen je sav automobilski promet u selu, a vozači su bili prisiljeni čekati na ulazu u selo dok su se vojnici raspoređivali po cijelom području. Vojnici su po cijelom selu postavili kontrolne točke kako bi osigurali da će mještani ostati u svojim kućama kad je gomila kolonista ušla na to područje u autobusima. Kolonisti su posjetili svetište lokalnog proroka Zela Kefla koje je okruženo seoskim grobljem. Proteklih su godina kolonisti znali vandalizirati svetište i obližnje grobove antiarapskim grafitima, ali ovaj su četvrtak išli na to područje kao hodočasnici. U gradu Beit Sahouru, u okolici Betlehema, kolonisti su se okupili u napuštenoj izraelskoj vojnoj bazi koju pokušavaju pretvoriti u naselje. Skupine kolonista dolaze na to mjesto svaki tjedan i tamo održavaju molitve, predavanja i obuku u borilačkim vještinama, a sve pod zaštitom izraelske vojske.


Ostali linkovi:
Zoran Oštrić: Kako biti pacifist u napadnutoj zemlji: jedan tekst iz 1992.
U takvoj situaciji, mnogi protivnici rata i kritičari vlasti promijenili su stav i otišli u vojsku. Ali oni nisu, bar ne nužno, promijenili i svoja uvjerenja. Nisu prihvatili oružje u borbi za velike riječi, nego u obrani svojih bližnjih. Ovo je najbolje izrazio moj stari prijatelj Deni, u tekstu Kako sam ubio dvojicu objavljenom u ARKzinu br. 4 (veljača 1992). »Ratujem na strani Hrvatske; ne zbog teritorija, ne zbog mlade demokracije, ne zbog lidera, ne zbog barjaka, ne zbog mržnje. U ovaj rat ušao sam dobrovoljno. Zbog humanističkih načela kojima sam indoktriniran (da li ratnik može biti humanist?), zbog svih onih (…) koji su agresivno napadnuti, izvrgnuti progonu, masakru, ubijanju, zbog onih koji pate, plaču i preklinju. Zbog onih na drugoj strani, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, koji su protiv svoje volje uvučeni u ovaj rat, koje su drugi natjerali da postanu ubojice, palikuće, ljudi dostojni prezira.« Deni sebe opisuje ovako: »genetski Hrvat, osjećajem Jugoslaven i kozmopolit, komunist, simbolički vezan za petokraku«. Poznam ga otprije pet-šest godina kao mladog radnika i borca za radnička prava. Komunist je na način radničkih lidera starih vremena. Odavno je u vojsci, zadnja dva mjeseca nemam nikakvih vijesti, ne znam da li je živ.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (5): sputavanje palestinske kulture, mučenje i kršenja prava palestinskih zarobljenika

I dalje iz južnoafričke studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Sputavanje palestinske kulture
(iz 3. poglavlja)

...

Amandmani na jordanski Zakon o starinama ironičnom su uporabom odredbi za očuvanje kulturne baštine izraelskim dužnosnicima omogućili da velike površine zemlje na okupiranim palestinskim područjima kategoriziraju kao „arheološke“ po prirodi i da vlasnicima na toj zemlji zabrane gradnju bez posebne dozvole. Za donošenje odluke da je neko zemljište „arheološko“ nije potreban nikakav dokumentarni ni drugi dokaz. Budući da se takva zemlja često kasnije predaje židovskim kolonistima, pokazuje se da je svrha proglašenja nekog zemljišta lokalitetom s vrijednom kulturnom baštinom manje očuvati njegovu povijesnu vrijednost, a više prebaciti tu zemlju pod židovsku vlast. Štoviše, Izrael takve lokalitete smatra vrijednima i štiti ih prvenstveno radi njihove židovske i hebrejske povijesti, a ne zbog njihove islamske, kršćanske, palestinske i arapske povijesti.

Izrael je također preimenovao gradove i krajeve na okupiranim palestinskim područjima u sklopu projekta redizajniranja i hebrejizacije kognitivne karte regije. Diskriminacijska jezična politika prvo je opsežno primijenjena unutar Zelene linije nakon uspostave države Izrael i zatim nastavljena na okupiranim palestinskim područjima nakon 1967.

Ubrzo nakon okupacije Zapadne obale 1967, tiskanje, objavljivanje i distribucija svog materijala potpali su pod nadležnost imenovane osobe podređene vojnom zapovjedniku. Vojna naredba br. 50 zahtijeva dozvolu ne samo za materijal koji se proizvodi unutar okupiranih palestinskih područja, već i za sav materijal koji se na okupirana područja unese iz inozemstva. Nadalje, u skladu s Vojnom naredbom br. 107, vojska je izdala popis zabranjenih publikacija, uključujući djela o arapskoj gramatici, te povijesti križarskih ratova i arapskog nacionalizma. Obrazovanje koje nudi znanja i obuku u kulturnom izražavanju također je rutinski sputavano putem različitih administrativnih i vojnih mjera okupacijske sile. Ovi postupci štete palestinskoj bazi znanja za buduće generacije koje žele sudjelovati u palestinskom političkom, gospodarskom i kulturnom životu.

Palestinska kulturna udruženja, često dobrotvorne naravi, zatvarana su uz nejasne ocjene o „terorizmu“ ili „javnoj sigurnosti“. Ovakvi postupci pospješuju eroziju kulturnog života palestinskog naroda.

[...]


O mučenju zarobljenika (iz 4. poglavlja)

Od 1967, kada su okupirana palestinska područja potpala pod izraelsku vojnu vladavinu, Izrael provodi politiku masovnih uhićenja i utamničenja Palestinaca. Najmanje 650 000 Palestinaca, odnosno oko 20 posto ukupnog palestinskog stanovništva na okupiranim palestinskim područjima i gotovo 40 posto muške populacije, provelo je neko vrijeme u zatvorima okupacijske sile. Od početka druge Intifade u rujnu 2000. do veljače 2007. u zatvore je bilo strpano oko 45 000 Palestinaca. B'Tselem je u veljači 2009. izvijestio da se u izraelskim zatvorima nalazi 7940 Palestinaca, od kojih su njih 548 u administrativnom pritvoru (bez suđenja). Budući da su uhićenja i zatvaranja često popraćena mučenjem i zlostavljanjem kojima se nastoji iznuditi priznanje i informacije o aktivnostima pokreta otpora, može se reći da je primarna svrha ove politike suzbijanje pružanja otpora okupaciji i učvršćivanje izraelske dominacije nad palestinskim stanovništvom na okupiranim palestinskim područjima. Masovno utamničenje također ima strahovit učinak na palestinske zajednice i obitelji zarobljenika na okupiranim palestinskim područjima.

...

... Prema statističkim podacima izraelske zatvorske službe, 06. studenog 2006. od ukupno 9498 „sigurnosnih zatvorenika“ samo su 12 bili Židovi. ...

...

U ožujku 2009. gotovo se 8000 palestinskih političkih zatvorenika nalazilo u izraelskom zatvorskom sustavu. Izraelske ih zatvorske službe smatraju sigurnosnim zatvorenicima i zatočenicima. Ovaj broj uključuje oko 550 zarobljenika koji se nalaze u administrativnom pritvoru i druge koji su zatvoreni bez ikakvog kontakta s članovima obitelji i odvjetnikom, te oko 400 maloljetnika. Prema izraelskom zakonu osoba se smatra odraslom s navršenih 18 godina života, ali prema izraelskoj vojnoj naredbi br. 132 Izrael odraslima smatra sve Palestince koji su navršili 16 godina. Tako su palestinski maloljetnici izloženi istom strogom postupanju i dobivaju iste kazne kao i odrasli zatvorenici. ...

Mučenje i drugi oblici zlostavljanja najrašireniji su tijekom uhićenja i ispitivanja Palestinaca od strane izraelskih vojnih snaga i pogranične policije. Naročito oštre ispitivačke metode dobivanja informacija i priznanja koristi izraelska sigurnosna služba GSS. 49 posto Palestinaca koje je između srpnja 2005. i siječnja 2006. ispitivao GSS tvrdi da su prije ispitivanja bili pretučeni, 33 posto da su ih držali vezane u bolnim položajima, 34 posto da su im upućivane psovke i da su bili ponižavani, 23 posto da im je bilo uskraćeno zadovoljenje osnovnih potreba, a 67 posto tvrdi da su bili izloženi barem jednom od gore navedenih oblika zlostavljanja. 68 posto palestinskih zarobljenika tvrdi da su tijekom ispitivanja od strane GSS-a cijelo ili većinu vremena bili držani u izolaciji, 88 posto da su bili u samici i podvrgnuti senzornoj deprivaciji cijelo ili veći dio ispitivanja, 45 posto da im je bilo onemogućavano da spavaju, 73 posto da su dobili hranu loše kvalitete, 96 posto da su dugo vremena bili vezani u bolnom položaju shabah (u kojem su zarobljenikove ruke i stopala čvrsto svezani za stolac), 29 posto da su bili skinuti do gola i podvrgnuti pretraživanju tijela, a 73 posto ih tvrdi da su bili vrijeđani i ponižavani na druge načine. Uvjeti u kojima su zarobljenici zatvoreni u izraelskim zatvorima, uključujući prenapučene i nehigijenske prostore za život i nepružanje potrebne zdravstvene zaštite, također su uzrok zabrinutosti zbog lošeg postupanja koje može predstavljati mučenje. Izraelski zakon dopušta nametanje posebnih, strožih uvjeta u zatvorima za „sigurnosne“ zarobljenike u odnosu na obične kriminalce, samo zato što su navodno počinili sigurnosne prekršaje.

Ovi diskriminacijski uvjeti krše temeljna prava palestinskih zarobljenika.

S druge strane, šačici izraelskih židovskih zatvorenika koji su klasificirani kao „sigurnosni“ zatvorenici dopušteno je korištenje brojnih prava, uključujući pravo na posjet bračnog druga. Na primjer, zatvorenik Yigal Amir, koji je 1996. osuđen za ubojstvo premijera Yitzhaka Rabina iz ideoloških razloga, u zatvoru je začeo sina, dopušteni su mu obiteljski posjeti i telefonski razgovori. Slično tome, izraelsko-židovski zatvorenik Ami Popper, koji je 1990. osuđen za ubojstvo sedam palestinskih radnika i ranjavanje još 11 osoba, oženio se u zatvoru 1993. godine, a 1995. je dobio sina. Nakon toga napravio je još dvoje djece. Također mu je dopušteno da odlazi na odmore izvan zatvora. Ovakve povlastice ne uživa niti jedan palestinski sigurnosni zarobljenik. Prema podacima Javnog odbora protiv mučenja u Izraelu (PCATI) GSS je neke palestinske zatočenike podvrgnuo obliku psihološkog mučenja u obliku uhićenja i iskorištavanja nevinih članova obitelji zatočenika koji su pod istragom, s ciljem da izvrši dodatni pritisak kako bi se od zatočenika silom iznudilo priznanje ili informacije. U nekim je slučajevima GSS zarobljenike, bilo lažno ili istinito, obavijestio da su im rođaci također podvrgnuti mučenju.

Neke odredbe u izraelskim zakonima olakšavaju mučenje u fazama pritvora, istrage i utamničenja. U nekim se slučajevima tijekom boravka u pritvoru „sigurnosni“ pritvorenici podvrgavaju drugačijim zakonima i propisima za kazneni postupak, što rezultira time da pojedinci mogu biti pritvoreni, lišeni slobode, izolirani od vanjskog svijeta i ispitivani od strane GSS-a do tri tjedna prije nego budu izvedeni pred sud. Ovi se stroži zakoni de facto primjenjuju isključivo na Palestince i na gotovo niti jednog židovskog zatvorenika ili pritvorenika. Tako je unutar kaznenog pravnog sustava Izrael uspostavio poseban postupak za palestinske zatočenike koji funkcionira paralelno, ali odvojeno od postupka namijenjenog „običnim“ kriminalcima. Postupak za Palestince karakterizira sustavno uskraćivanje prava na pravični postupak i drugih temeljnih prava i zaštita, sa svrhom održanja sustava kontrole i dominacije na okupiranim palestinskim područjima.

Nije pokrenuta niti jedna kaznena istraga niti su procesuirani Izraelci koji su navodno odgovorni za mučenje i zlostavljanje. Inspektor koji istražuje pritužbe na mučenje i zlostavljanje od strane GSS-ovih istražitelja je također zaposlenik GSS-a, pa je stoga GSS u praksi tijelo koje samo sebe regulira. U tom je pogledu UN-ov posebni izvjestitelj za promicanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u borbi protiv terorizma izrazio zabrinutost zbog upitne „sposobnosti inspektora, kao zaposlenika izraelske sigurnosne agencije, da djeluje doista neovisno od te agencije i temeljito istraži navode o zlostavljanju ili mučenju“. Prema podacima iz Četvrtog periodičnog izvještaja Izraela o provođenju međunarodne Konvencije protiv mučenja (CAT) u razdoblju između 2002. i 2005. inspektor GSS-a je pokrenuo oko 386 istraga, od koji su samo 4 rezultirale disciplinskim mjerama, a niti jedna procesuiranjem.


Linkovi Palestina/Izrael:
Ethnic Cleansing in East Jerusalem is Not a Paranoid Worry... It's Happening Now
A recently released United Nations report confirms what many human rights activists have alleged: at least 60,000 Palestinians in East Jerusalem face the prospect of eviction by Israeli authorities. Yet this story has received relatively little mainstream attention, and even less official condemnation. Ever since the Israelis captured East Jerusalem in the June 1967 war they have made clear their intent, despite widespread international protest and in clear violation of international law, to annex Jerusalem. In order to expedite this annexation, the Israeli occupation authorities have put pressure on the Palestinians to “vacate the premises”. The pressure has included actions such as encouraging Israelis to settle in what had been Palestinian East Jerusalem, while failing to build new and adequate housing for the Palestinian people. The current trick of the Israeli government is to move against Palestinian residents by claiming that the Palestinians are living in homes that show no proof of a legal building permit. What is perverse about this is that the Israelis are not talking about housing built in the last several years or even housing built since the June 1967 war. They are discussing housing that has been occupied by Palestinians in many cases for decades! In fact, according to the Washington Post [May 2, 2009] the dispute even involves searching through archives from the time of the Ottoman Empire (which ended when World War I ended in 1918) in order to prove ownership.

Letter to the Norwegian Government Pension Fund
We, Israeli organizations, comprised of Jewish and Palestinian women and men and dedicated to building a just peace and to promoting human rights and equal civil rights in Israel/Palestine, Call upon the Norwegian people to join us in our efforts and to stop investing in the Israeli occupation of Palestinian territory. It has come to our attention that the Norwegian governmental Pension Fund, as of December 31st 2008, is heavily invested in corporations whose activities continuously support and maintain the Israeli occupation, in violation of international human rights and humanitarian law. These companies, both Israeli and international, build illegal Israeli settlements in the occupied Palestinian territory or provide vital services to them; provide specifically designed equipment for the surveillance and repression of Palestinian population through restrictions of movement and collective punishments; or take part in the illegal exploitation of Palestinian nonrenewable natural resources for the needs of the Israeli market.

AMNESTY INTERNATIONAL REPORT 2009: Israel and the Occupied Palestinian Territories

Finding a sense of home in "Salt of this Sea"
Annemarie Jacir's Salt of this Sea (2008) is the first full-length feature film by a Palestinian female director. Since its world premier at the 2008 Cannes Film Festival, it has toured the world and is scheduled to screen at this year's Tribeca Film Festival in New York at the end of the month. Originally from Bethlehem, Jacir is a central figure of contemporary Palestinian cinema. In recent years she has established herself as an apt experimental filmmaker with such poignant shorts as like twenty impossibles (2003) and An Explanation (then burn the ashes) (2005), while demonstrating her talents as an exceptional cinematographer in the stunning documentary A Few Crumbs for the Birds (2005), a collaboration with Nassim Amaouche. As a curator she has been instrumental in supporting the work of her colleagues in the global scene, most notably by co-founding Dreams of a Nation, an independent collective that promotes and documents Palestinian filmmaking.

Photostory: Hip-hop for Gaza


Ostali linkovi:
RIGHTS: Roma Are Scapegoats During Downturn
The report notes that Roma, like members of other visible minorities, routinely suffer assaults in city streets and other public places as they travel to and from homes, workplaces, and markets. In a number of serious cases of violence against Roma, attackers have also sought out whole families in their homes, or whole communities. The scope of discrimination is often difficult to assess, as "governments don't generally report on violence against Roma," said Legendre. Roma are not only ill treated at the hands of private citizens. The report found that police and local public authorities are sometimes complicit in driving Roma from their homes and seeking their relocation to other towns or cities.

AMNESTY INTERNATIONAL REPORT 2009: STATE OF THE WORLD'S HUMAN RIGHTS

AMNESTY INTERNATIONAL REPORT 2009: Europe and Central Asia
Roma have remained largely excluded from public life in all countries, unable to enjoy full access to housing, education, employment and health services. The adverse economic situation seemed to provide fertile ground for old stereotypes of Roma to be exploited by elements hostile to them. The Hungarian police, for example, are investigating 18 attacks against Roma in the past 18 months, including one in February which resulted in the death of a man and his five-year-old son, apparently shot as they were trying to flee their burning house following a suspected arson attack. There have been marches and statements by some far-right groups in the Czech Republic including incitement to discrimination, hostility or violence against the Romani community. In March, the Italian authorities forcibly evicted a community of about 150 Roma living under an overpass in the north of Milan, failing to provide most of those dispersed with alternative accommodation. In Serbia around 250 Romani people, including small children and the elderly and infirm, were evicted in April from a temporary settlement in New Belgrade. Temporary alternative accommodation, in the form of containers, was provided in another neighbourhood of Belgrade but local residents attempted to set them on fire to prevent the Roma from moving in. In Slovakia in April, footage emerged on the internet of police ill-treating six Romani youngsters. The clip showed the boys being forced by police officers to slap and kiss each other repeatedly, and being forced to take off all their clothes while being watched by more police officers who were taking pictures of them. In dialogue audible on the clip, the boys are shouted at and racially abused.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (4): Voda

Informacije o tome kako Izrael protuzakonito i diskriminativno izrabljuje palestinske vodene resurse na okupiranim područjima, iz Poglavlja 3 južnoafričke studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


[...]

Okupacijska sila Izrael prema načelima međunarodnog javnog prava ima pravne obveze koje se odnose na vodu na okupiranim palestinskim područjima. Međunarodno humanitarno pravo ne bavi se u značajnoj mjeri pitanjem kako podijeliti vodene resurse među sukobljenim stranama, ali je prema Haškim pravilima dopušteno korištenje prirodnih bogatstava okupiranog teritorija od strane okupacijske sile ograničeno na potrebe okupacijske vojske i ne smije prekoračiti količinu koju vojska iskoristi. Stoga je izraelsko korištenje vodenih resursa na okupiranom palestinskom području za opskrbljivanje izraelskog kolonističkog stanovništva (čija prisutnost na okupiranim područjima je protuzakonita) ili civilnog stanovništva u Izraelu protuzakonito. Čak i u slučaju da na ovaj način protuzakonito iskorištava vodu, okupacijska je sila i dalje obvezna poštivati načela nediskriminacije i pravičnosti prema međunarodnom pravu ljudskih prava i vodenom pravu kako bi izbjegla dodatno pogoršanje već postojećeg protuzakonitog stanja.

[...]

Teritorij mandata Palestine ima tri glavna izvora prirodne slatke vode. Planinski se vodonosnik proteže ispod obje strane Zelene linije, uključujući većinu Zapadne obale i velik dio središnjeg Izraela. Podijeljen je na sjeverne, istočne i zapadne vodonosnike koji se pružaju od 'hrpta' zapadnoobalnih brda. Bazen rijeke Jordan je površinski vodeni sustav koji također koriste i Jordan, Sirija te Libanon. Na Golanskoj se visoravni nalazi veliki slijev koji napaja taj sustav i glavni je izvor koji napaja Galilejsko more, najveći pojedinačni izvor za Izraelski državni akvadukt. Duž obalne ravnice nalazi se Obalni vodonosnik koji je manji izvor i jedini prirodni izvor za Pojas Gaze.

Na početku okupacije, Izrael je izdao nekoliko vojnih naredbi kojima je vodeni sustav okupiranih palestinskih područja integriran u izraelski sustav čime je Palestincima uskraćena kontrola na tim resursom. Prvo, Vojna naredba br. 92 (od 15. kolovoza 1967.) dala je sve ovlasti nad vodom na okupiranim palestinskim područjima izraelskim vojnim vlastima i zabranila pojedincima da bez novih dozvola, koje su mogle biti uskraćene bez objašnjenja, uspostavljaju, posjeduju ili upravljaju vodovodnim institucijama (bunarima ili postrojenjima za obradu vode). Drugo, Izrael je donji dio rijeke Jordan proglasio zatvorenom vojnom zonom, uskraćujući Palestincima izravan pristup do nje, dok su postojeće palestinske crpke i jarci za navodnjavanje kojima se crpla voda iz Jordana uništeni. Treće, Izrael je utvrdio nova pravila za druge okruge koja konzistentno sputavaju palestinski pristup vodi, a u nekim slučajevima vojnom zapovjedniku daju ovlasti da postavlja članove mjesnih vodovodnih tijela ili da mijenja sastav lokalnih vodovodnih vlasti. Izrael je također smanjio snabdijevanje obalnog vodonosnika vodom skrećući tijek vode kako ona ne bi stigla na svoju prirodnu destinaciju, čime je Palestincima u Gazi smanjen pristup vodi.

Izrael je 1982. sustav opskrbljivanja vodom na Zapadnoj obali i u Gazi stavio pod kontrolu izraelske državne vodovodne tvrtke Mekorot, čime je palestinsku vodu u potpunosti integrirao u izraelski sustav i stavio je pod izraelsku kontrolu. Mekorot i dalje Palestince na Zapadnoj obali snabdijeva s oko 54% ukupne količine vode, ali im tijekom ljeta smanjuje opskrbu za 15 do 25 posto kako bi namirio potražnju u Izraelu i naseljima. Palestinske vodovodne službe vodu moraju od Mekorota kupiti, a ona se dostavlja preko 25 spojnih točaka; ovakva kontrola Izraelu omogućuje da prekine opskrbu Palestinaca vodom, prijetnja koja je 2006. bila upućena betlehemskom području.

Ova politika otrkiva obrazac diskriminacije u kojem su Palestinci sustavno u lošijem položaju. Sada na Zapadnoj obali oko 215 000 Palestinaca živi u 200 zajednica koje nisu spojene na mrežu tekuće vode. Ti su ljudi zbog toga osuđeni da ovise o skupljanju kišnice i vodi koju skupo plaćaju vlasnicima cisterni u privatnom vlasništvu. Izvještaj Bertini navodi da je tim cisternama s vodom otežano kretanje zbog kontrolnih točaka i blokada cesta diljem Zapadne obale. U nekim slučajevima cisternama i po nekoliko dana nije dopušteno da ulaze u sela. S druge strane, svih 149 izraelskih židovskih naselja, koja su na okupiranim palestinskim područjima uspostavljena uz odobrenje i potporu izraelske vlade, spojeno je na mrežu tekuće vode. Nadmoćni crpni kapacitet Izraelu omogućuje da kontrolira vodene resurse koji dolaze iz temelja Zapadnog vodonosnika, koji prolazi ispod Izraela i Zapadne obale. Na ovaj se način održava nepravedna podjela vode u kojoj u prosjeku Izrael dobiva 363 milijuna kubnih metara, a Palestinci 22 milijuna kubnih metara vode.


Utjecaj Sporazuma iz Osla na raspodjelu i kontrolu nad vodom
Prema prijelaznom sporazumu između Izraela i PLO iz 1995, na palestinske vodovodne vlasti prebačena je djelomična odgovornost za raspodjelu vode. Iako su Sporazumi iz Osla uključivali mjere koje su trebale pristup vodi učiniti pravičnijim, oni su zapravo učvrstili izraelsku kontrolu nad vodom na okupiranim palestinskim područjima, i to putem nekoliko mjera.

Prvo, Oslo II je osigurao da će Izrael nastaviti regulirati opskrbu vodom. Udio vode koji se dostavlja ostao je neizmijenjen: izraelsko stanovništvo je nastavilo trošiti 87% iz dva podzemna vodonosnika Zapadne obale, dok su Palestinci i dalje trošili 13%. Palestinci su ostali kupci vode i nastavili se suočavati s diskriminacijskim cijenama, povoljnijim za izraelske koloniste čija je potrošnja vode visoko subvencionirana.

...

Drugo, prijelazni je sporazum uspostavio zajednički odbor za vodu, koji se sastojao od jednakog broja Izraelaca i Palestinaca, a odluke su se trebale donositi konsenzusom. Navodno pozitivna reforma za Palestince, odredba o konsenzusu omogućuje svakoj od strana da stavi veto na bilo koji prijedlog uključujući izmjene statusa quo ante. Izrael je pristao samo na one prijedloge palestinskih vodoopskrbnih projekata koji su vodu crpili iz malog Istočnog vodonosnika, a na projekte koji bi vodu crpili iz velikog Zapadnog vodonosnika je stavljao veto, te odobravao palestinske razvojne projekte na Istočnom vodonosniku samo ako bi Palestinci pristali na izraelske zahtjeve da se izgrade novi i veći vodoopskrbni sustavi za opskrbljivanje izraelskih kolonističkih naselja. Osim toga, Izrael izvodi vodoopskrbne projekte koji služe kolonističkim naseljima čak i kad palestinska strana, koristeći svoje pravo na veto u zajedničkom odboru za vodu, glasa protiv takvih prijedloga. Zahvaljujući tome voda se i dalje nerazmjerno raspodjeljuje u korist židovskih kolonista i služi za širenje i konsolidaciju naselja istovremeno gušeći palestinsku poljoprivredu.

Treće, iako palestinske vodoopskrbne institucije tehnički imaju ovlasti nad zapadnoobalnim bunarima, regulatorske ovlasti i krajnja kontrola nad opskrbom i raspodjelom počivaju na Izraelu. Odluke o dodjeli vode izraelskim kolonistima ili palestinskim selima i dalje donosi Izraelska civilna uprava. Vojne naredbe (izdane prije Osla) omogućuju izraelskim vojnim vlastima da stave veto čak i na one vodoopskrbne projekte koje je odobrio zajednički odbor za vodu. Rutinski se odbijaju zahtjevi Palestinaca koji traže dozvole za kopanje bunara za uporabu u poljoprivredi, no ponekad se izdaju dozvole za proširenje postojećih bunara za domaćinstva. U nekim dijelovima Zapadne obale, na primjer na južnim hebronskim brežuljcima, uskraćuju se dozvole čak i za izgradnju cisterni.

U Pojasu Gaze je potražnja za vodom i dalje veća od kapaciteta punjenja vodonosnika u Gazi. Pretjerano iskorištavanje od strane okupacijske sile prouzročilo je pogoršanje kvalitete vode, uključujući visoke razine salinizacije zbog ulaza morske vode. Djelomično prirodno punjenje vodonosnika u Gazi iz Wadi Gaze (koji teče s hebronskih brežuljaka na Zapadnoj obali) zaustavio je Izrael izgradivši između Gaze i Zapadne obale zemljani rub, koji skreće prirodni tok i dodatno pojačava odvojenost ta dva palestinska teritorija. Do siječnja 2008. 40 posto kuća u Pojasu Gaze nije imalo tekuće vode.

Izraelska opća blokada ulaza roba i potrepština Palestincima također onemogućuje pristup i upravljanje onom vodom koju posjeduju. Tijekom 2008. Obalne gradske vodoopskrbne službe, odgovorne za vodene bunare i infrastrukturu, borile su se da održe bunare i kanalizacijske postaje zbog nestašice dijelova i goriva koji su potrebni da bi sustav radio. Projekti za izgradnju vodoopskrbne infrastrukture obustavljeni su zbog nestašice rezervnih dijelova, ventila i crpki za otpadne vode.

Umjesto da zadovolji palestinske potrebe za vodom, izraelska vodoopskrbna politika na okupiranim palestinskim područjima onemogućuje razvoj na tim područjima. Studija Ujedinjenih naroda je otkrila da je dnevna palestinska potrošnja po glavi stanovnika potkraj 1980-tih na Zapadnoj obali bila 139 litara, a u Pojasu Gaze 172 litre. 2006. ukupna dnevna palestinska potrošnja vode za domaćinstva, te gradsku i industrijsku uporabu po glavi stanovnika na Zapadnoj je obali iznosila 60,5 litara, a u Pojasu Gaze 88 litara.

Usporedbe radi, izraelski kolonisti na Zapadnoj obali po glavi troše 274 litre; a u Pojasu Gaze su, prije nego su evakuirani, trošili 584 litre. Diskriminacija u potrošnji vode nije ograničena na uporabu u domaćinstvima, te gradsku i industrijsku potrošnju. Iako do 14 posto BDP-a okupiranih palestinskih područja dolazi od poljoprivrede, 90 posto palestinskih farmi prisilno ovisi o kišnici zbog toga što nemaju pristup vodi. Tijekom 1990-tih, područja koja su navodnjavali izraelski kolonisti po glavi stanovnika bila su 13 puta veća od područja koja su mogli navodnjavati Palestinci na Zapadnoj obali. Naročito poljoprivreda izraelskih naselja u jordanskoj dolini ovisi o intenzivnom navodnjavanju. Kad su imala oko 5000 stanovnika, ta su naselja „trošila 75 posto vode koju cjelokupno palestinsko stanovništvo na Zapadnoj obali, koje broji oko 2 milijuna stanovnika, troši u domaćinstvima i gradskoj potrošnji“. Prije povlačenja ilegalnih izraelskih kolonista, u Pojasu Gaze su se također odvijali slično protuzakonito izrabljivanje, nejednako crpljenje i diskriminativna distribucija vodenih resursa u korist kolonista. U jednom su trenutku Palestinci u Pojasu Gaze vodu plaćali i do dvadeset puta više od izraelskih kolonista.


Utjecaj Zida na palestinski pristup vodi
Izgradnja izraelskog Zida na Zapadnoj obali upućuje na namjeru Izraela da trajno anektira palestinske vodene resurse obzirom da je 70 posto područja na kojem se puni Zapadni vodonosnik smješteno u toj „šav zoni“ između Zida i Zelene linije. Zid ima silan učinak na palestinski pristup vodi:

Izgradnjom Zida uništeno je 403 bunara i 1327 cisterni, a Palestincima je onemogućen pristup do 95 posto njihovih vlastitih vodenih resursa (630 milijuna m3 od 670 milijuna m3 godišnje). Zid je presjekao pristup vlasnicima 135 bunara koji su davali 44,1 milijun m3 vode godišnje i zatvorio 46 izvora (23 milijuna m3 godišnje), te 906 dunuma podzemne vode (99 posto podzemne vode na Zapadnoj obali). Zahvaljujući tome, više od 7000 palestinskih obitelji koje ovise o poljoprivredi izgubilo je sredstva za život u kraju siromašnom vodenim resursima čiji razvoj postaje sve skuplji. Posljednja trasa Zida izolirat će dodatnih 62 izvora i 134 bunara u „šav zoni“.

Na to da je Zid stvarno zamišljen kako bi obuhvatio vodene resurse upućuje njegova trasa, koja u velikoj mjeri podsjeća na „crvenu liniju“ koju je na zahtjev izraelske vlade 1977. nacrtao bivši izraelski povjerenik za vodu Menachem Cator, kako bi označila područja Zapadne obale s kojih bi se Izrael mogao povući bez da odustane od svoje kontrole nad vodenim resursima koji se koriste za snabdijevanje Izraela i naselja vodom. Izrael će pomoću Zida lakše anektirati glavna izraelska naselja na okupiranom palestinskom području koja su strateški smještena na ključnim vodenim resursima s ciljem njihovog kontroliranja. Na primjer, velika naselja Ariel i Emmanuel na sjeveru Zapadne obale, nalaze se izravno na Zapadnom vodonosniku, a izraelska je vlada najavila da ta naselja namjerava trajno pripojiti Izraelu.

Trajno stjecanje zemlje i vodenih resursa na ovim područjima predstavljalo bi aneksiju i stoga prakticiranje kolonijalizma.

Mjere koje je Izrael poduzeo, pravno i u praksi, u pogledu podjele, distribucije i pristupnosti vode na okupiranim palestinskim područjima ukazuju na obrazac uskraćivanja ljudskih prava i izrabljivanja okupiranog teritorija u korist okupacijske sile. Izraelska vodoopskrbna politika oštro diskriminira u korist izraelskih kolonista i krši ne samo pravo palestinskog stanovništva na vodu, već i brojna druga prava, uključujući pravo na zdravlje, na adekvatan životni standard i, ono što je najvažnije u ovom dijelu studije, pravo na trajni suverenitet nad prirodnim resursima.


Linkovi Palestina/Izrael:
"The Gaza Offensive and Ending Israel's Legal Impunity" by Will Youmans
In a New York Times op-ed, George Bisharat outlined six possible areas of war crimes. He argued that Israel deliberately attacked civilian targets. This is only permissible when it makes "an effective contribution to military action." Israeli military officials described a strategy of a generalized attack on non-military institutions. One general said, "We are hitting not only terrorists and launchers, but also the whole Hamas government and all its wings." Israeli military spokeswoman, Maj. Avital Leibovich, declared "anything affiliated with Hamas" as "a legitimate target." Bisharat listed sites the Israeli military destroyed or damaged: "mosques, hospitals, factories, schools, a key sewage plant, institutions like the parliament, the main ministries, the central prison and police stations, and thousands of houses." This calls into question whether Israel properly distinguished between military and non-military targets. ... There is more evidence of broad destruction of residential areas. The International Committee of the Red Cross (ICRC) released videos exposing the extent of the damage. According to the ICRC, patches of the Gaza Strip "were wiped out, leaving the people who lived there without homes." They found that "10,000 houses have been partially or completely ruined because of the Israeli operation." There is also strong evidence that Israel directly targeted specially protected classes of persons, medical workers and police.

Palestinian graffiti spreads message of peace
About two-thirds of the money raised through the site goes to the group, which uses it to pay for projects like building a playground, buying bicycles, or establishing laundry facilities for university students in Bir Zeit, near Ramallah. The group says it only works with organizations that are legal in the Palestinian territories and allowed to operate by the Israeli government. The rest of the money goes to the group's partners in the Netherlands, who maintain the Web site, accept payments, and manage the paperwork. First conceived at a Dutch-Palestinian workshop in Ramallah two years ago, the site has gone on to attract customers from around the world. There have been 910 orders so far, said Justus van Oel, a Dutch screenwriter who volunteers his time maintaining the site in the Netherlands. Spray-painting on the wall is a peaceful way for Palestinians to protest the barrier, Arouri said. "You're not only defying the existence of the wall, but you're also showing the international community our refusal, first of all, to such a structure," he said. "Also, it's an attempt to humanize the Palestinian society in the eyes of the world, showing that the Palestinians are not just militants who are violently resisting occupation."

Web stranica s koje za 30 eura možete napisati svoju poruku na ružnom i ilegalnom izraelskom Zidu

Farid Esack's Open Letter is inscribed on Apartheid Wall
Morality is about the capacity to be moved by interests beyond one's own ethnic group, religious community, or nation. When one's view of the world and dealings with others are entirely shaped by self-centredness – whether in the name of religion, survival, security, or ethnicity – then it is really only a matter of time before one also becomes a victim. While invoking "real life" or realpolitik as values themselves, human beings mostly act in their own self–interest even as they seek to deploy a more ethically based logic in doing so. Thus, while it is oil or strategic advantage that you are after, you may invoke the principle of spreading democracy, or you may justify your exploitation of slavery with the comforting rationalization that the black victims of the system might have died of starvation if they had been left in Africa. Being truly human – a mensch – is something different. It is about the capacity to transcend narrow interests and to understand how a deepening of humanness is linked to the good of others. When apartness is elevated to dogma and ideology, when apartness is enforced through the law and its agencies, this is called Apartheid. When certain people are privileged simply because they are born in certain ethnic group and use these privileges to dispossess and discriminate others then this is called Apartheid. Regardless of how genuine the trauma that gave birth to it and regardless of the religious depth of the exclusivist beliefs underpinning it all, it is called Apartheid. How we respond to our own trauma and to the indifference or culpability of the world never justifies traumatizing others or an indifference to theirs. Apartness then not only becomes a foundation for ignorance of the other with whom one shares a common space. It also becomes a basis for denying the suffering and humiliation that the other undergoes.
...
Thus I and numerous others who were involved in the struggle against Apartheid have come here and we have witnessed a place that in some ways reminds us of what we have suffered through. Archbishop Desmond Tutu is of course correct when he speaks about how witnessing the conditions of the Palestinians "reminded me so much of what happened to us black people in South Africa.... I say why are our memories so short? Have our Jewish sisters and brothers forgotten their humiliation?" But yet in more ways than one, here in your land, we are seeing something far more brutal, relentless and inhuman than what we have ever seen under Apartheid. In some ways, my brothers and sisters, I am embarrassed that you have to resort to using a word that was earlier on used specifically for our situation in order to draw attention to yours. White South Africa did of course seek to control Blacks. However it never tried to deny Black people their very existences or to wish them away completely as we see here. We have not experienced military occupation without any rights for the occupied. We were spared the barbaric and diverse forms of collective punishment in the forms of house demolitions, the destruction of orchards belonging to relatives of suspected freedom fighters, or the physical transfer of these relatives themselves. South Africa's apartheid courts never legitimized torture. White South Africans were never given a carte blanche to humiliate Black South Africans as the Settlers here seem to have. The craziest Apartheid zealots would never have dreamt of something as macabre as this Wall. The Apartheid police never used kids as shields in any of their operations. Nor did the apartheid army ever use gunships and bombs against largely civilian targets. In South Africa the Whites were a stable community and after centuries simply had to come to terms with Black people. (Even if it were only because of their economic dependence on Black people.) The Zionist idea of Israel as the place for the ingathering for all the Jews – old and new, converts, reverts and reborn is a deeply problematic one. In such a case there is no sense of compulsion to reach out to your neighbour. The idea seems to be to get rid of the old neighbours – ethnic cleansing - and to bring in new ones all the time.

MAIREAD MAQUIRE: Stand Up to Israeli Apartheid
An Open Letter to Barack Obama from a Nobel Peace Prize Laureate
Earlier this month, I attended the 4th Bil'in International Conference on Popular Nonviolent Resistance held in Bil'in, near Ramallah, in the Israeli occupied Terrority of Palestine. Here, all the Palestinian people are asking of you, President Obama, is to listen to their opinions and use your position to help end the racist, apartheid policies of Israel, which continue to cause so much pain and suffering to them. Each week, for the past four years, the villagers (after prayers in the Mosque) walk to the Wall which has annexed much of their land, and cuts them off from their farms and olive groves, and their ability to make a living for their families. As you know, under International Law the Apartheid wall is illegal but Israel continues to ignore International Laws (and some 62 UN resolutions) and annex more land from the Palestinians, all the while demolishing Palestinian homes, building illegal settlements both in East Jerusalem, and the West Bank, and laying Siege to the Gaza strip (1 and a half million people), thus breaking the Geneva Conventions and committing crimes against humanity.


Ostali linkovi:
Suočen s fašizmom, domoljub ima samo jedan izbor
Nemali broj onih, koji odbijaju ideju da u Hrvatskoj nekog fašizma uopće ima, riječ antifašizam stavljat će dosljedno u navodnike, podrazumijevajući da su svi koji sebe antifašistima zovu zapravo nekakvi lažljivci skrivenih mračnih namjera. Kao da čovjek mora biti sumnjiv i izopačen, da bi rekao da je fašizam zlo, i da bi se zlu aktivno suprotstavio. Antifašizam znači: aktivno suprotstavljanje fašizmu; točka. Moralističko prenemaganje: "ako si slučajno komunist, onda te ne priznajemo", ne dolazi u obzir. Churchill, veliki antikomunist, znao je da u ratu saveznike treba prihvatiti bez oklijevanja. Sudjelovali su u antifašističkoj borbi komunisti, socijaldemokrati, liberali i konzervativci, katolici, pravoslavni, protestanti i ateisti, radnici, seljaci, intelektualci i buržuji.

Ne treba mi sex-Vlada me jebe svaki dan
Grupa podrške snimatelju Ivanu Cvirnu koji je zbog natpisa na majici dobio otkaz

Izraelski kolonijalizam i aparthejd (3): Pravni kontekst na okupiranim palestinskim područjima, vojne naredbe, vojni sudovi

I dalje iz južnoafričke studije o izraelskom aparthejdu i kolonijalizmu. Na blogu postam samo neke dijelove koje sam izdvojila kao najzanimljivije, najinformativnije ili najstrašnije. Na 300 stranica ove studije sve je daleko opširnije objašnjeno.
U ovom postu odlomci iz 2. poglavlja – Pravni kontekst na okupiranim palestinskim područjima


[...]

Zakon [o proširenju izvanrednih propisa] primjenjuje izraelsko kazneno pravo izvanteritorijalno na osobnoj osnovi na Izraelce koji se nalaze na Zapadnoj obali, te na turiste i ostale osobe koje ne žive u Izraelu, kad se radi o prekršajima koje su navodno počinili na Zapadnoj obali, osim na područjima koja su prema Sporazumima iz Osla potpala pod sudsku nadležnost Palestinske samouprave („Zona A“).

Uz to, Zakon o proširenju izvanrednih propisa primjenjuje dug popis izraelskih zakona na Izraelce koji žive na Zapadnoj obali. Odjeljak 6 (b) Dodatka tom zakonu iz 1984. je proširio primjenu zakona navedenih u Propisima na stanovnike Zapadne obale koji nisu izraelski državljani, ali se imaju pravo useliti u Izrael prema Zakonu o povratku iz 1950.; to jest na Židove. Na ovaj se način na Palestince zakon drugačije primjenjuje ne samo u odnosu na izraelske državljane na Zapadnoj obali već i u odnosu na Židove koji nisu izraelski državljani, ali se nalaze na okupiranom području. Iako je kazneni progon Izraelaca prema vojnom pravu (koje se primjenjuje na Palestince) teoretski moguć, izričita je politika glavnog državnog odvjetnika da ga ne provodi.

Ovaj pravni dualitet stvara upadljivu nejednakost u postupanju. Na primjer, Palestinac koji je na Zapadnoj obali uhićen zbog sumnje da je počinio ubojstvo može biti pritvoren na do 8 dana prije nego bude izveden pred vojnog suca na vojnom sudu, gdje mu pritvor prije nego bude optužen može biti produljivan unedogled. Kako se na njega primjenjuju vojni kazneni zakoni, najveća kazna koja takvom pritvoreniku može biti dosuđena je doživotna kazna zatvora. S druge strane, izraelski kolonist koji je na Zapadnoj obali uhićen iz istog razloga mora u roku od 24 sata biti izveden pred građanskog suca kako bi bio optužen, a prijeti mu kazna od najviše 20 godina zatvora.

[...]


Vojne naredbe

Najvažnije vojne naredbe koje se odnose na „sigurnost“ su Vojna naredba br. 378, koja se odnosi na kaznene prekršaje i pritvaranje, i Vojna naredba br. 1229 koja dopušta dugotrajan „administrativni“ pritvor bez podignute optužnice ili suđenja. Vojna naredba br. 378 navodi široki raspon prekršaja vezanih uz „sigurnost“ i sadrži drakonske odredbe koje se odnose na pritvaranje i donošenje presuda. Na primjer, članak 78. izraelskoj vojsci dopušta da Palestince pritvori na razdoblje do 8 dana prije nego ih izvede pred vojnog suca, na razdoblje do 188 dana prije nego budu optuženi za neki prekršaj, te do 2 godine tijekom razdoblja između podizanja optužnice i suđenja. Osoba koja nadzire ispitivanje također može pritvorenom Palestincu zabraniti da u periodu od 15 dana od trenutka uhićenja dođe u kontakt sa svojim odvjetnikom. Vojne sudske vlasti ovaj period mogu produljiti na do 90 dana, ukoliko smatraju da je to nužno za sigurnost ili „dobro“ za istragu.

Postoje i drugi vojni zakoni koji se bave određenim situacijama kada do njih dođe. Na primjer, Vojna naredba br. 1500 je izdana u travnju 2002. kako bi omogućila masovno pritvaranje Palestinaca tijekom vojnih operacija na Zapadnoj obali. Ovom je naredbom svaki izraelski vojnik na okupiranom području bio ovlašten uhititi Palestince bez obrazloženja i bez ovlaštenja svog nadređenog. Ista je naredba također dozvolila okupacijskoj vojsci da pritvara Palestince na 18 dana bez da ih izvede pred suca.

Što se tiče postupaka procesuiranja maloljetnika, najvažniji zakon je Vojna naredba br. 132 koja određuje da su Palestinci mlađi od 16 godina maloljetnici, a da su samo oni mlađi od 12 djeca. Palestince koji imaju 16 i 17 godina Izrael je zakonski odredio kao punoljetne (dok u Izraelu osoba mora imati 18 godina da bi pravno bila punoljetna). Iako ih određuje kao maloljetnike, Vojna naredba br. 132 u biti omogućuje da se prema Palestincima koji imaju između 12 i 15 godina postupa isto kao i s punoljetnim osobama u vojnom pravosudnom sustavu. Zahvaljujući njoj Palestinci od svoje 12. godine mogu biti procesuirani po izraelskim vojnim zakonima, uključujući Vojnu naredbu br. 378, prema kojoj mogu npr. biti osuđeni na do 10 godina zatvora za bacanje kamena na nepokretan objekt poput Zida, te na 20 godina za bacanje kamena na vozilo u pokretu. Slično tome, mogu biti osuđeni na 10 godina zatvora zbog sudjelovanja u prosvjedu ili neodobrenom političkom sastanku u suprotnosti s Vojnom naredbom br. 101.

[...]


Vojni sudovi

Članak 64. Četvrte ženevske konvencije okupacijskoj sili dopušta da na teritoriju koji okupira uspostavi vojne sudove, ali se ti sudovi moraju pridržavati nekih standarda. Moraju biti „oformljeni u skladu s priznatim načelima koja uređuju djelovanje pravosuđa“; smiju se koristiti samo za provođenje kaznenih odredbi koje je pravno obznanila okupacijska sila u skladu s člankom 64; i ne smiju se koristiti „kao instrument političkog ili rasnog progona“. ...

Što se tiče prvog standarda, izraelski vojni sudski sustav na okupiranim palestinskim područjima ne zadovoljava međunarodne standarde koji se odnose na pravičan postupak i djelovanje pravosuđa. Na primjer, u pogledu prava branjenika da u kratkom roku i na jeziku koji razumije bude obaviješten o optužbama koje mu se stavljaju na teret, palestinski branjenik i njegov odvjetnik bit će obaviješteni o optužbama za koje se branjenik tereti tek na prvom saslušanju, nakon što je optužnica već podignuta na vojnom sudu. Od njih se zatim traži da na njih odmah odgovore, bez da su imali vremena proučiti dokaze. Optužnice, kao i svi dokumenti na vojnim sudovima, pisani su i sudu dostavljeni samo na hebrejskom, jeziku koji branjenik i njegov odvjetnik često ne razumiju. Izraelski vojni pravosudni sustav također dopušta dugotrajan pritvor prije i za vrijeme suđenja i ograničava mogućnost članova obitelji branjenika i pritvorenika da prisustvuju suđenju. Odluke vojnih sudova se ne objavljuju. U izraelskom vojnom sudskom sustavu također nema pretpostavke nedužnosti: sustav nema utvrđenih procedura koje bi osigurale da teret dokaza bude na tužiteljstvu koje mora dokazati krivnju branjenika, pa je teret dokaza prebačen na obranu. Neovisnost i nepristranost vojnih sudova je upitna. Svi suci su aktivni časnici izraelske vojske, a mnogi među njima nemaju potrebne pravne kvalifikacije ni sudačko iskustvo.

Posljedica svega toga je masovno utamničenje Palestinaca; Izrael je između 1967. i 2005. pritvorio više od pola milijuna Palestinaca, a samo od 1990. na izraelskim je vojnim sudovima procesuirano više od 150 000 Palestinaca. Branjenici su proglašeni nevinima u tek 0,29 posto svih 9123 slučajeva koji su 2006. zaključeni na vojnim sudovima, a tek je 1,42 posto tih slučajeva prošlo kroz cijeli dokazni postupak, koji se sastoji od predstavljanja dokaza i ispitivanja svjedoka.

Oko 95-97 posto osuđenika izraelskih vojnih sudova, osuđeno je zahvaljujući nagodbama. Ta brojka upućuje na nekoliko čimbenika. Visoki postotak nagodbi daje naslutiti da palestinski branjenici i njihovi odvjetnici nemaju povjerenja u vojni pravosudni sustav. Dokazi da su branjenici tijekom ispitivanja bili mučeni potvrđuju tvrdnje da se procesi često temelje na priznanjima ili inkriminirajućim izjavama, dobivenim kroz prijetnje ili primjenu fizičkih mjera tijekom ispitivanja. Štoviše, u slučajevima kada nagodba ne uspije, sud obično dosuđuje oštrije kazne. No, bez obzira koji čimbenici djeluju u korist nagodbi, postotak osuda ukazuje na to da pravični postupak ne funkcionira: saslušanja za određivanje pritvora u prosjeku traju 3 minute i 4 sekunde.

Što se tiče drugog standarda, članak 64. Četvrte ženevske konvencije vojnim sudovima dopušta da procesuiraju samo ona kršenja kaznenih zakona koja su određena kao ključna za dobrobit i prava lokalnog civilnog stanovništva ili za apsolutne vojne potrebe ili sigurnost okupacijske sile. Izraelsko vojno pravosuđe je ova ograničenja prekoračilo na dva načina. Prvo, vojni se zakon odnosi na pitanja koja nemaju veze s pravima Palestinaca ili sigurnošću okupacijske sile: na primjer, neplaćanje poreza, neovlaštena gradnja, prometni i drugi sitniji prekršaji. U razdoblju od 2002. do 2006. godine vojno je tužiteljstvo podiglo više od 43000 sudskih optužnica od kojih se tek jedna trećina odnosila na prekršaje „povezane sa sigurnošću“, a samo 1 posto ih se odnosio na branjenike koji su bili optuženi za ubojstvo s namjerom.

... Sve šira nadležnost vojnog pravosudnog sustava omogućila je da se Palestincima sudi za razne prekršaje, koji su nepovezani s pitanjima nacionalne sigurnosti; ti prekršaji uključuju neplaćanje poreza, neovlaštenu gradnju i druge manje prekršaje. ... Procesuiranjem ovih različitih prekršaja izraelski vojni sudovi na okupiranim palestinskim područjima krše pravila međunarodnog humanitarnog prava.

Ono što je najvažnije za ovu studiju je da je glavni razlog postojanja vojnog pravosudnog sustava potpora izraelskoj dominaciji nad institucijama i lokalnim stanovništvom okupiranog teritorija. Ako se na okupiranom teritoriju uspostave vojni sudovi, oni moraju jednako postupati sa svim civilima na tom teritoriju. U praksi ne postoji dokaz da je nekom židovskom civilu na okupiranim palestinskim područjima bilo suđeno na vojnim sudovima po vojnim zakonima. Umjesto toga, izraelskim se kolonistima za prekršaje počinjene na okupiranim palestinskim područjima sudi po izraelskom civilnom pravu na građanskom sudu u Izraelu. Posljedice svega toga su da će Palestincu i židovskom kolonistu koji počine isti prekršaj na istom teritoriju biti suđeno na različitim sudovima, prema različitim zakonima, po različitim procedurama, a što redovito rezultira i različitim presudama.

Slijedeća diskriminatorna obilježja vojnog pravosudnog sustava odnose se na djecu i na „administrativni pritvor“. Već smo prije razložili različite definicije „maloljetnika“ i „djeteta“ i njihov utjecaj na donošenje presuda. Uz to, izraelska vojska na okupiranim palestinskim područjima nije uspostavila nikakav poseban sud za maloljetnike (kakvi za maloljetnike postoje u Izraelu); prema tome, palestinskim se maloljetnicima (koje okupacijska sila određuje kao one između 12 i 15 godina starosti) sudi na običnim vojnim sudovima, po istom postupku kao i punoljetnim osobama. Što se tiče administrativnog pritvora, vojni sudovi funkcioniraju kao sredstvo legitimizacije proizvoljnog uhićenja i pritvora bez podizanja optužnice, zahvaljujući čemu Palestinci često budu zatvoreni godinama. ... Konačno, područje koje pokriva vojno pravo i nadležnost vojnih sudova dovoljno je široko da omogući procesuiranje Palestinaca zbog političkog i kulturološkog izražavanja i udruživanja, kretanja na nekim područjima, različitih oblika nenasilnih prosvjeda, te zbog toga što sa sobom nemaju odgovarajuće identifikacijske isprave. Na temelju ovog opsežnog mandata, okupacijska sila može vojne sudove na okupiranom palestinskom području koristiti kako bi suzbila protivljenje i progonila Palestince zbog njihovog političkog djelovanja, zahvaljujući čemu izraelski vojni sudovi postaju upravo onaj „instrument političkog ili rasnog progona“ koji vrijednosti međunarodnog humanitarnog prava nastoje spriječiti.


Dodatno Palestina/Izrael:
Repression allowed, resistance denied: Israel's suppression of the popular movement against the Apartheid Annexation Wall
Izvještaj palestinskih nevladinih organizacija Stop the Wall i Addameer o organiziranju palestinskog narodnog nenasilnog otpora ilegalnom izraelskom Zidu na okupiranoj Zapadnoj obali i izraelskoj nasilnoj represiji nenasilnih prosvjeda, uključujući prijetnje, pritvaranje, nametanje policijskog sata, kolektivno kažnjavanje, premlaćivanje, namjerno ranjavanje, izazivanje teških i trajnih tjelesnih ozljeda i ubijanje (uključujući djecu), uništavanje imovine i druga kršenja temeljnih ljudskih prava, diskriminacija u procesuiranju i presudama, itd.

DANAS: Prosvjed protiv Zakona o medicinskoj oplodnji

Preuzeto s RODA-ine stranice:

Dođite na prosvjed protiv Zakona o medicinskoj oplodnji

Udruge RODA i BETA pozivaju sve građane i građanke da nam se pridruže na prosvjedu danas, petak 17. srpnja 2009. u 18 sati u Zagrebu na Trgu Francuske Republike i u brojnim gradovima u Hrvatskoj kako bi poručili saborskim zastupnicima koji su danas izglasali Zakon o medicinskoj oplodnji – SRAM VAS BILO!

Tom prilikom će u isto vrijeme u Rodinom gnijezdu, Čanićeva 14, biti održana konferencija za medije.

Danas je Hrvatska dobila najrestriktivniji zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u Europi, zakon kojim su poniženi svi građani koji imaju problema s neplodnosti, koji ugrožava njihovo zdravlje i njihova reproduktivna prava.

Pozivamo sve vas, sve roditelje, zainteresiranu javnost, sve političare i političarke koji su ovih dana predlagali povlačenje Zakona, sve predstavnike/ce medija, civilnog društva, pridružite nam se danas na prosvjedima diljem Hrvatske.

Više informacija na web stranici udruge RODA: http://www.roda.hr/

i Rodinom forumu (s informacijama o vremenu i mjestu prosvjeda u ostalim gradovima).



SLIJEDI DIO POSTA KOJI NIJE VEZAN UZ RODIN PROSVJED:
Nekoliko linkova i vijesti za Palestinu/Izrael:
Stephen Lendman: Investigating Israeli War Crimes in Gaza
HRW called the use of white phosphorous "indiscriminate, deliberate (and) reckless." It said America supplied the weapons and needs to answer for its actions. It called on the UN Security Council or Secretary-General to appoint an independent international commission to investigate credible war crimes allegations, including use of illegal weapons. Omitted from the report were over six decades of mass slaughter and destruction, a process amounting to genocide. Also not mentioned was the full impact of 22 days of attacks, Gaza still under siege, and the West Bank under military occupation. Unlisted was the death and injury toll; civilian shootings in cold blood; the vast number of homes, government buildings, hospitals, ambulances, fishing boats, crops, schools, mosques, businesses, UN buildings and shelters, entire infrastructure and neighborhoods, and all other wanton destruction. Silence as well on the incalculable toll on 1.5 million Gazans and continued assaults against them. ... "The extent of the harm to the civilian population during Operation Cast Lead is unprecedented. Only now is the full magnitude of the destruction coming to light" with further evidence from newly revealed testimonies. Entire families were killed. Parents were helpless to prevent their children from dying. Others were powerless to prevent loved ones from bleeding to death. These are permanent scars, forever etched in the collective memory of a tortured people - isolated, uncared for, and ignored by world leaders.

Kathleen and Bill Christison: Solving Palestine While Israel Destroys It
The report exists in a never-never land in which Israel has no responsibility for occupying Palestinian land and has concerns only for its own security but no obligations to the Palestinians. The report refers repeatedly to the “chicken and egg” security situation in the occupied territories -- as if it cannot be determined whether Israel’s occupation or Palestinian resistance to it came first, as if the occupation is not the reason for Palestinian resistance, as if the Palestinian suicide bombings that the report says cause Israel “understandable anxiety” might have arisen out of nowhere rather than precisely out of Israel’s oppression. The plan addresses the requirements of peace between the two envisioned states almost solely in terms of Israel’s needs -- not only its security needs, but its settlements needs and its concerns about Palestinian refugees’ right of return. ... The major element of the elders’ report proposes that the Palestinian state would be non-militarized and would be policed by a U.S.-led, UN-mandated multinational force that would function for five years but would have a renewable mandate, the intention being to permit Palestinians to control their own security affairs (and of course be able to guarantee Israel’s security) within 15 years. The force would be a NATO force supplemented by Jordanian, Egyptian and -- amazingly enough -- Israeli troops. The Alice-in-Wonderland aspect of this particular proposal is the elders’ assumption that Palestinian sovereignty would somehow be respected even as the Palestinians were being forced to turn their security over to a multinational force that included not merely elements of multiple outside armies, but troops from the very oppressor the Palestinians are presumed to have just shed by attaining statehood. This is the kind of “peace-process industry” nonsense that renders proposals such as this utterly meaningless. The proposal gives away, before negotiations have begun, more than any state-to-be could ever possibly afford to give. It cedes territory in what would be the Palestinian state before Palestinians are even able to sit down at the negotiating table. It cedes, without cavil or apology, the Palestinians’ right to redress of a gross injustice that is, and has been from the beginning 60-plus years ago, the fundamental Palestinian grievance against Israel. It cedes Palestinian sovereignty and security by inviting in an international security force including troops of precisely the occupying force that the Palestinians seek to be rid off. And it cedes any viability in the new so-called state.

Gaza Kids Art Proves Israeli War Crimes: Activist
Gaza's children make up more than half of the 1.5 million people living in the overcrowded strip, and health experts estimate that about half of these children will develop some form of post-traumatic stress disorder. According to the Gaza Community Health Program the number of reports of children bed-wetting, stuttering, falling mute, becoming violent or restless and losing their appetites is on the rise. „Giving children a constructive means to releasing pent up emotions is an effective healing mechanism that enables them to overcome the traumatic experiences they experienced or witnessed during the war," Dr. Eyad al-Siraj, head of the Community Health program told AlArabiya.net. Artistic exercises help to save children psychologically from future suicidal thoughts or actions, Siraj, who has collaborated with Cox, explained. More importantly, he added, the children know that others will see their art work and sympathize with them. "[It] gives children hope that there are people beyond the borders of Gaza who care about their ills and troubles."

This Wall is still illegal
Prosvjedi protiv izraelskog ilegalnog Zida povodom 5 godina savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde
(14. srpanj 2009.) –Ovaj su tjedan u Palestini i diljem svijeta organizirani prosvjedi kojima je obilježeno 5 godina od savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde o izgradnji izraelskog aparthejdskog Zida na palestinskom teritoriju. U selu Bil'in okupilo se oko 200 prosvjednika koji su se uputili prema Zidu i uspješno otvorili prva vrata u njemu. Okupacijska je vojska zatim prosvjednike zasula zvučnim bombama, suzavcem i gumom presvučenim čeličnim metcima. Vojska je također upotrijebila i vodeni top kojim je prosvjednike zalila smrdljivom tekućinom koja uzrokuje povraćanje, mučninu i dezorijentiranost. Vojska je također otela 2 prosvjednika. Deseci prosvjednika primili su liječničku pomoć zbog udisanja suzavca. U selu Al Ma'sara prosvjednici su, kako bi obilježili godišnjicu mišljenja suda, blokirali kolonističku cestu. Mještani su se u pratnji međunarodnih aktivista uputili na svoju zemlju, ali ih je vojska zaustavila i prisilila da se vrate u selo. U selu Ni'lin održan je prosvjed oko 300 ljudi koji su u povorci krenuli prema Zidu. Vojska je prosvjednike gađala suzavcem i zvučnim bombama. Prosvjednici su razrezali bodljikavu žicu i dijelove ograde. Vojnici su 2 mještana (17 i 18) pretukli palicama i odvukli u terensko vozilo nakon što se uspostavilo da se među prosvjednicima nalaze 2 prerušenih agenata. Ti su agenti bacali zvučne bombe i pucali pravim streljivom u zrak, zbog čega se prosvjed odmah raspršio. Prosvjed je održan i u Nahalinu, kod Betlehema, gdje su deseci mještana molili na svojoj zemlji kojoj prijeti konfiskacija radi postavljanja električnih stupova za koloniste. Aktivisti su u Dublinu prosvjedovali pred izraelskom ambasadom i uredima EU-a. Prosvjedi su također organizirani u Seulu u Južnoj Koreji i Melbourneu u Australiji.


Ostali linkovi:
Seals win in Europe!
Europska unija je u svibnju uvela zabranu trgovine proizvodima dobivenim industrijskim ubijanjem tuljana. Zahvaljujući ovoj zabrani EU-a bezbrojni će tuljani ostati na životu. To je ujedno i početak kraja kanadskog lova na tuljane, jer je EU bila glavno tržište kanadskih lovaca na tuljane. Kanadska vlada procjenjuje da kanadska industrija lova na tuljane gubitkom europskog tržišta gubi 6,6 milijuna američkih dolara svake godine. Sada lovci na tuljane traže nova tržišta, ali se s druge strane mnogi prijatelji tuljana nadaju da se kanadska industrija lova na tuljane od ovog udarca neće oporaviti. Hvala svima koji su potpisali peticiju i podržali ovu zabranu.

Peticija za zabranu borbi s bikovima u Španjolskoj

link na peticiju

Ovaj je tjedan u Španjolskoj počela godišnja sezona borbi s bikovima. Svake godine 250 000 bikova u tim „borbama“ umre polaganom smrću. Bikovi ne umiru u trenu, već su višestruko ubadani i polako krvare na smrt. Prije borbi bikovima ispuštaju vreće pijeska na leđa, podrežu im rogove kako bi im poremetili ravnotežu i drogiraju ih s ciljem da ih oslabe.

U današnjem modernom društvu borbe s bikovima više nisu prihvatljiv oblik zabave. Milijuni Španjolaca i drugih ljudi diljem svijeta osuđuju ovaj nečovječan oblik zabave i nastoje okončati sve oblike okrutnog postupanja sa životinjama.

Na linku možete potpisati peticiju kojom španjolskog predsjednika Josea Luisa Rodrigueza Zapatera pozivamo da ukine ovaj okrutni i barbarski sport. Pomognite svojim potpisom da se prekine ovo jezivo ubijanje stotina tisuća životinja svake godine.

Potrebno je upisati: Ime, Prezime, (označite kućicu ispred don't display my name ako ne želite da vam se ime vidi na internetu), E-mail adresu, (odaberite) Zemlju, Kućnu adresu, Grad, Poštanski broj i Kliknite na Sign; potom će se otvoriti nova stranica na kojoj trebate provjeriti svoj potpis, (odznačiti kvačicu u označenoj kućici ako ne želite primati care-ove mailove) i ako je sve u redu ponovo kliknuti na Sign.

Izraelski kolonijalizam i aparthejd (2)

podjela Zapadne obale (palestinskog teritorija pod izraelskom okupacijom) prema Sporazumima iz Osla na Zone A, B i C [Zona A je pod palestinskom kontrolom, Zona B pod zajedničkom izraelskom i palestinskom, a Zona C pod izraelskom kontrolom]

Još malo informacija iz već spomenute južnoafričke studije Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


O kolonijalizmu

Deklaracija [o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima] i srodni instrumenti pokazuju da okupacijska sila može postati kolonijalna ukoliko provodi politiku koja se povezuje s kolonijalizmom; to jest, (1) ako pokušava pripojiti teritorij koji okupira ili ako njime upravlja na način da stanovništvu koje na njemu živi uskraćuje pravo na samoodređenje; (2) ako prisvaja trajni suverenitet nad prirodnim bogatstvima; i (3) ako svoje vlastito stanovništvo prebacuje na teritorij koji okupira s očitom namjerom da ga naseli. U tom slučaju sama okupacija može postati protuzakonita na temelju kolonijalizma, s popratnim posljedicama u skladu s međunarodnim pravom.

... Dugotrajna okupacija per se nije isto što i kolonijalizam. ... Dugotrajna okupacija mora poprimiti obilježja kolonijalizma – naročito putem otvorenog svojatanja suvereniteta ili kroz postupke čiji učinak je trajno uskraćivanje prava stanovništva na samoodređenje, kako bi po toj osnovi bila protuzakonita.

Zaključak da je neka okupacija stekla atribute kolonijalizma ima važne pravne posljedice. Kao prvo, okupacijska sila kojoj se dokaže da provodi kolonijalizam mora povući svoju upravu s teritorija koji drži pod kolonijalnom vladavinom. Stavak 5. Deklaracije [o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima] navodi da „će se poduzeti hitne mjere na... svim područjima koja još nisu stekla neovisnost, s ciljem prijenosa svih vlasti narodima tih područja, bez ikakvih uvjeta i pridržaja prava, u skladu s njihovom slobodno izraženom voljom i željama, bez razlikovanja po osnovi rase, vjere i uvjerenja ili boje kože, kako bi im se omogućilo da uživaju punu neovisnost i slobodu“. To zahtijeva pravo na samoodređenje prema običajnom međunarodnom pravu. Obzirom na važnost koju ova Deklaracija pridaje teritorijalnom integritetu, okupacijska sila također ne smije cjepkati, dijeliti ni komadati okupirano područje prije povlačenja s istog. Drugo, zaključak da je okupirano stanovništvo pod kolonijalnom dominacijom podupire tvrdnju da to stanovništvo ima pravo na pružanje otpora stranoj okupaciji i kolonijalnoj dominaciji „u nastojanju da ostvari [svoje] pravo na samoodređenje“. Taj se otpor mora pružati u skladu s utvrđenim pravilima i načelima međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava, a narod koji nastoji ostvariti svoje pravo na samoodređenje ima „pravo tražiti i primiti potporu u skladu sa svrhama i načelima Povelje [UN-a]“.

[...]


Implikacije Sporazuma iz Osla na zaštite iz Četvrte ženevske konvencije

Sporazumi iz Osla su navodno ozakonili pravni i upravni poredak koji je Izrael uspostavio tijekom prijašnjih 24 godine u suprotnosti s okupacijskim pravom. Na primjer, zadržavanje nadležnosti u Zoni C omogućilo je Izraelu da trajno nastavi širiti naselja, uključujući izvlašćivanjem zemlje i oduzimanjem imovine u suprotnosti s Haškim pravilima; uništavanjem privatne palestinske imovine u suprotnosti s člankom 53. Četvrte ženevske konvencije; i trajnim transferom vlastitog stanovništva u suprotnosti s člankom 49.(6). Prijelaznim su sporazumom izrijekom priznata zemljišna prava izraelskih tvrtki i kolonista na okupiranom području. Slično tome, zadržavanje odgovornosti za sigurnost je Izraelu omogućilo da nastavi sa svojim postupcima koji krše palestinsko pravo na život, slobodu od arbitrarnog pritvora, slobodu kretanja itd. Odredbe koje se odnose na infrastrukturu te vodenu infrastrukturu i snabdijevanje vodom također potvrđuju diskriminacijsku podjelu u korist izraelskih kolonista i naselja, dok se ne sklopi sporazum o konačnom statusu.

Ukratko, Sporazumi iz Osla su potvrdili mehanizme kontrole i diskriminacije koje je Izrael uspostavio na okupiranim palestinskim područjima do 1993. Budući da odredbe tih Sporazuma predstavljaju „posebne sporazume“ u skladu s člankom 7. Četvrte ženevske konvencije, i „sporazume između vlasti okupiranog teritorija i okupacijske sile“ sukladno članku 47, postavlja se pitanje njihovih pravnih implikacija. Članak 7. navodi da nikakvi posebni sporazumi ne mogu nepovoljno utjecati na položaj zaštićenih osoba, niti ograničavati prava koja im ta Konvencija daje. Članak 7. tako zabranjuje zaraćenoj strani da sklapa ugovore kojima bi svoje obveze prema zaštićenim osobama prebacila na nekog drugog; članak 8. zabranjuje zaštićenim osobama da se odreknu zaštita koje imaju prema Konvenciji; a članak 47. potvrđuje ova prethodna dva članka i nemogućnost derogacije odredbi Konvencije u slučajevima kada okupacijska sila anektira teritorij, mijenja institucije ili vladu okupiranog teritorija ili sklapa sporazume s vlastima okupiranog teritorija.

Prije Sporazuma iz Osla Izrael je provodio politiku i poduzimao radnje kojima su kršene zaštite Četvrte ženevske konvencije, od kojih su mnoge važne za razmatranje kolonijalističkih i aparthejdskih postupaka, uključujući izraelsku uspostavu naselja i ograničavanje zemljišnog planiranja i razvoja; izraelske mjere koje se odnose na podjelu prirodnih bogatstava i dostatnost dodijeljene količine, naročito vode; ograničenja kretanja i druge oblike kolektivnog kažnjavanja koji su uglavnom usmjereni prema cijelom palestinskom stanovništvu; te uporabu mučenja i administrativnog pritvora. Sporazumi iz Osla ne sadrže odredbe koje prima facie predstavljaju kršenja Konvencije, ali prihvaćaju prijašnje protuzakonite radnje i, putem podjele sudske nadležnosti i vlasti, omogućuju ili prihvaćaju nastavak tih povreda.

Članak 7, u kombinaciji s člankom 47. i člankom 8. [Četvrte ženevske konvencije] poništava one odredbe Sporazuma [iz Osla] koje prihvaćaju prijašnja kršenja Konvencije. Činjenica da je PLO potpisao Sporazume iz Osla, i time priznao izraelske postupke koji su u suprotnosti s Četvrtom ženevskom konvencijom, nema nikakvog utjecaja na izraelske obveze. Izrael se ne može odriješiti odgovornosti ni krivnje za tu politiku i postupke oslanjajući se na ratifikaciju Sporazuma iz Osla od strane PLO-a.

Ukratko, Sporazumi iz Osla, ili barem njihove odredbe, potpadaju pod područje koje pokrivaju članci 47. i 7. Četvrte ženevske konvencije. Oni se odnose na dvije različite faze, prijelazni stadij i konačni sporazum, a većina odredbi Sporazuma bavi se prijelaznom fazom. To se, kako je gore pokazano, odrazilo kao trajna okupacija, unatoč uklanjanju izraelske vojske iz neposredne blizine s područja naseljenih Palestincima. Odredbe Sporazuma iz Osla, naročito one koje se odnose na prijelaznu fazu, odražavaju ono što je predviđeno u napomeni uz Četvrtu ženevsku konvenciju: da će okupacijska sila sklapati sporazume kako bi se oslobodila odgovornosti koje ima prema stanovništvu.

Konačno, zaštite koje pružaju Ženevske konvencije prvenstveno trebaju pogodovati zaštićenim osobama, a ne okupacijskoj sili. Kao što je Međunarodni sud pravde naveo u svom mišljenju da je Četvrta ženevska konvencija de jure primjenjiva na teritoriju koji Izrael okupira od 1967, „namjera onih koji su sastavljali Četvrtu ženevsku konvenciju [bila je] zaštiti civile koji se na bilo koji način nađu u rukama okupacijske sile“. Sud je dalje ustvrdio da je Konferencija vladinih stručnjaka koju je sazvao Međunarodni Crveni križ nakon 2. svjetskog rata preporučila da se „ove konvencije primjenjuju u svakom oružanom sukobu“ bez obzira da li strane taj sukob priznaju ili ne priznaju kao ratno stanje i „u slučajevima okupacije teritorija kada ne postoji ratno stanje“, naglašavajući zaštitu civila. Primjedba uz članak 7. također naglašava ovo pitanje, navodeći da ograničavajući suvereno pravo država da sklapaju ugovore s drugim zaraćenim stranama, članak 7. predstavlja „prekretnicu u progresivnom odricanju država od njihovih suverenih prava u korist pojedinca i višeg pravnog poretka“.

Stoga, obzirom na namjeru [Ženevskih] Konvencija da zaštite zaštićene osobe i „posebne sporazume“ ili odredbe sadržane u Sporazumima iz Osla, ovi se sporazumi moraju sagledati u skladu s odredbama članka 7. i 47. Manje je važno što PLO nije državni čimbenik i što mu kao takvom nije dopušteno da pristupi Konvenciji. Ta se organizacija smatrala i jednoglasno izjasnila obvezanom [Ženevskim] Konvencijama. Štoviše, činjenica da Izrael nije priznao PLO i da je njegovo čelništvo bilo protjerano s okupiranih palestinskih područja prije 1994. ne umanjuje njegov status vlasti okupiranog teritorija. Stoga, iako su prva dva sporazuma potpisana kad se PLO još uvijek nalazio izvan okupiranog teritorija, to ne osporava primjenjivost članka 7, 8. ni 47.

U skladu s time, Sporazumi iz Osla nisu izmijenili status okupiranih palestinskih područja po međunarodnom pravu. Okupacijsko pravo, a naročito zaštite utjelovljene u Četvrtoj ženevskoj konvenciji, i dalje pružaju temeljni pravni okvir koji određuje prava i dužnosti izraelskog okupatora u upravljanju ovim teritorijima.


Ostali linkovi:
Rethink Afghanistan (Part 5): Women of Afghanistan