skip to main |
skip to sidebar
na 63. obljetnicu palestinske Nakbe izraelske su okupacijske snage u napadu na nenasilne prosvjednike na graničnom prijelazu Beit Hanoun/Erez na sjeveru Pojasa Gaze ranile desetke civila
Izvor: Committee: Refugee 'return rallies' planned for June 521. svibanj 2011.Organizatori prosvjeda za povratak palestinskih izbjeglica koji su održani 15. svibnja najavili su da će se palestinske izbjeglice ponovo uputiti na izraelske granice 5. lipnja ove godine.U nedjelju 15. svibnja izraelske su snage otvorile vatru na tisuće izbjeglica koje su se pokušavale vratiti na svoju zemlju u Izraelu. Ubijeno je 14 prosvjednika: 10 palestinskih izbjeglica koji su pokušavali iz Libanona prijeći u Izrael i 4 palestinskih izbjeglica koji su pokušavali ući na Golansku visoravan koja je pod izraelskom okupacijom.Stotine prosvjednika su ozlijeđene kad su izraelski vojnici ispalili suzavac i gumom presvučene čelične metke na Palestince koji su prosvjedovali na kontrolnoj točki Qalandiya koja odvaja Jeruzalem od ostatka Zapadne obale. Izraelske su snage također ubile 1 palestinskog tinejdžera koji je sudjelovao u prosvjedu na graničnom prijelazu Erez na sjeveru Pojasa Gaze.Međunarodne organizacije za ljudska prava Human Rights Watch i Amnesty International su zatražile istragu ubojstava. Human Rights Watch tvrdi da su izraelske snage na gađanje kamenjem od strane mladića odgovorile bojevim streljivom, što je predvidljivo dovelo do smrtnih posljedica. Amnesty International je Izrael optužio za uporabu „pretjerane sile kojom su ubijene i ozlijeđene osobe koje nisu predstavljale prijetnju životima vojnika ni drugih osoba“.Prosvjednici su 15. svibnja obilježavali Dan Nakbe, obljetnicu protjerivanja Palestinaca iz njihovih domova i sela prilikom uspostave države Izrael 1948. i tražili ostvarenje svog prava na povratak.Odbor koji organizira prosvjede za povratak najavio je da je ovo bio tek početak, te pozvao sve palestinske izbjeglice da se 5. lipnja priključe nenasilnoj prosvjednoj povorci. 5. lipnja se obilježava obljetnica rata iz 1967. kad je Izrael okupirao južni Libanon, Golansku visoravan, Istočni Jeruzalem, Pojas Gaze i Zapadnu obalu. Na taj će dan tisuće izbjeglica prosvjedovati na granicama s Izraelom u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali, te u Siriji, Jordanu i Libanonu, zahtijevajući svoje pravo na povratak. U izjavi su dodali da će se prosvjedi nastaviti tako dugo dok se palestinske izbjeglice ne vrate u sve okupirane palestinske gradove. Palestinske odvjetnike su pozvali da podignu tužbe za ubijanje prosvjednika 15. svibnja.DODATNI LINKOVI:Palestina/Izrael:Jonathan Cook: Is Israel at a Strategic Dead End as Palestinian "Arab Spring" Arrives?The Palestinian "Arab Spring" is arriving and Israel has no diplomatic or political strategy to deal with it. Instead on Sunday, Israel used the only weapon in its current arsenal - brute force - against unarmed demonstrators. Along the northern borders, at least 14 protesters were killed and dozens wounded, both at Majdal Shams in the Golan and near Maroun al-Ras in Lebanon. In Gaza, a teenager was shot dead and more than 100 other demonstrators wounded as they massed at crossing points. At Qalandiya, the main checkpoint Israel created to bar West Bank Palestinians from reaching Jerusalem, at least 40 protesters were badly injured. There were clashes in major West Bank towns too. And inside Israel, the country's Palestinian minority took their own Nakba march for the first time into the heart of Israel, waving Palestinian flags in Jaffa, the once-famous Palestinian city that has been transformed since 1948 into a minor suburb of Tel Aviv.Palestinian factions react to Obama's speechPalestinian People's Party general-secretary Bassam As-Salhi said Obama demonstrated a clear bias toward Israel, particularly by trying to obstruct Palestinian efforts to seek UN recognition of a state. Dismissing Palestinians' intention to seek recognition of their state at the UN, Obama said "Symbolic actions to isolate Israel at the United Nations in September won't create an independent state." As-Salhi said Obama gave "dangerous hints" that he aimed to pursue an interim solution to the occupation. The president also failed to condemn illegal Jewish-only settlements in the occupied West Bank, As-Salhi said. The last round of Israeli-Palestinian negotiations collapsed within weeks over Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu's refusal to extend a partial freeze on illegal construction on occupied Palestinian land. But Obama tried to equate Palestinian and Israeli responsibility on the breakdown of talks, the PPP official said, adding that the president "evaded" the implementation of UN resolutions. The Popular Front for the Liberation of Palestine also said Obama's speech was biased toward Israel, and ignored the need to respond to democratic changes across the region. It was out of sync with US claims to value freedom, democracy and justice, PFLP said in a statement. Obama had subdued to Israeli pressure and ignored the legitimate demands of Palestinians, the leftist faction said, particularly by trying to prevent Palestine seeking recognition at the UN as a member of the international community. Continued attempts by the US administration to restart the peace process reflected Washington's growing need to distract attention from Israel's invasions and assaults on Palestinian people, PFLP said. While the president applauded uprisings in Arab countries in demand of human rights, he said an end to the Israeli occupation "must be negotiated." PFLP accused the US and Israel of seeking a return to talks to avoid being forced to comply with international law and the Geneva Conventions.Palestinian shot dead near Gaza-Israel borderIzraelske snage su u subotu (21. svibnja) u Gazi ubile 1 Palestinca za kojeg tvrde da je puzao prema ogradi na granici s Izraelom. Izraelske su snage u petak (20. svibnja) otvorile vatru i ranile 1 prosvjednika na jugu Pojasa Gaze.Sirija:Activist: 44 killed Friday in Syria protestSecurity forces killed 44 people on Friday during anti-regime protests which swept Syria, with most of the casualties in the western province of Idlib and the central city of Homs, a human right activist told AFP on Saturday. "Syrian authorities are continuing to use excessive force and live ammunition to face popular protests in various regions throughout the country," said Ammar Qurabi, head of the National Organisation for Human Rights, who was reached by telephone. Qurabi said 26 people were killed on Friday in the province of Idlib and 13 in Homs. Two people were also killed in the eastern town of Deir Ezzor, one in Daraya, a suburb of the capital Damascus, one in the coastal city of Latakia and one in central Hama. The authoritarian government has responded to the protests that have swept Syria since March 15 with a brutal crackdown that has left at least 850 people dead and hundreds injured, according to rights groups. Thousands have been arrested.
Palestina/Izrael:Popular Resistance in Palestine: A history of Hope and Empowerment - Book by Mazin QumsiyehOver two-thirds of the 10 million native Palestinians in the world are refugees or displaced people. This outcome, like all other similar situations in history such as in South Africa, could not have come about without resistance to the violence of colonialism. But most of this resistance has been in the form of civil/nonviolent resistance that is little discussed elsewhere. This book will answer an acute need in the literature on this neglected area. Because there has been key transformative events that bookmark chapters of our history, we use the intervening periods as indeed chapters to discuss what acts of civil resistance transpired and what lessons are drawn from them. These periods: the resistance to Zionism during the Ottoman rule (from the first colonies in 1878 til 1917); the British era from 1917 (Balfour Declaration) to 1935; the 1936-1939 uprising; the period between the start of WWII and the Nakba of destruction of hundreds of Palestinian towns and villages between 1947-1949; the period of fragmentation of the Palestinian population in exile and divided among the rule of Israel, Jordan and Egypt (to 1967); the unification under one ethnocentric Jewish state after 1967 to 1987; the uprising of 1987-1991; the Oslo years 1992-2000; and the Al-Aqsa Intifada starting in 2000. Various UN resolutions and customary International law affirmed the legitimacy of armed resistance. For example, UNGA A/RES/33/24 of 29 November 1978 "Reaffirms the legitimacy of the struggle of peoples for independence, territorial integrity, national unity and liberation from colonial and foreign domination and foreign occupation by all available means, particularly armed struggle". The principle of self-determination itself provides that where forcible action has been taken to suppress the right, force may be used in order to counter this and achieve self-determination. Considering decades of ethnic cleansing, violence, destruction, it is actually surprising how few Palestinians engaged in violent resistance as a whole (whether internationally sanctioned or not). In fact, from the first Zionist colony in 1878 until the 1920s, we show in this book that nearly 50 years had elapsed of popular nonviolent resistance.Pro-Peace Groups to Confront AIPAC's Love-Fest for Israeli MilitarismA cultural and political rift is widening within the Jewish-American community. It's a divide that will be on display later this month in Washington, DC, as the American-Israeli Public Affairs Committee (AIPAC) holds its annual meeting and a broad coalition of progressive groups answer with a dueling “Move Over, AIPAC” conference highlighting the powerful PAC's disproportionate influence over U.S. policy in the Middle East. “We hope to show the Congress and the administration that AIPAC is not the only game in town,” Code Pink's Medea Benjamin, one of the campaign organizers, told AlterNet. “It doesn't represent all of the opinions of the Jewish community or of the population at large, and it's time for U.S. policy in the Middle East to be made in the interest of the United States and not in the perceived interest of Israel.”Lord Dubs raises concerns for Palestinian child detainees in UK ParliamentWe went to see how children are treated by this system of military justice. Approximately 700 Palestinian children are prosecuted every year in these courts, and at the end of January this year some 222 were in jail. In the court we visited we saw a 14 year-old and a 15-year-old, one of them in tears, both looking absolutely bewildered. What shocked me as much as anything was to see that these young persons-children-had chains or shackles around their ankles while sitting in court. They were also handcuffed as they went into court. Although the handcuffs were taken off while they were in court, they were put on again as they left the court. When being interogated these young people do not have the security of video recordings, lawyers or parents present. In fact, if parents want to visit, their permission might take 60 days to come through, by which time the young person might have served his or her sentence. The court proceedings are in Hebrew, with translations of a doubtful quality. The verdicts are mostly based on uncorroborated confession evidence.Palestinian teen buried in JerusalemU Jeruzalemu pokopan ubijeni palestinski maloljetnik (14. svibanj 2011.)Oko 2000 ljudi okupilo se na pogrebu palestinskog tinejdžera Milada Saida Ayyasha (16) koji je ubijen u petak tijekom prosvjeda Palestinaca u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Prosvjedima se na palestinskim područjima, u arapskim zemljama, Izraelu i diljem svijeta obilježava 63. obljetnica Nakbe. Pogrebna povorka se kretala od Ayyashevog doma u četvrti Ras Al-Amud pored obližnjeg isključivo židovskog kolonističkog naselja gdje su izraelske sigurnosne snage ispaljivale suzavac na mladiće koji su ih gađali kamenjem. Izraelski su mediji izvijestili da je bilo ranjenih i uhićenih. Sudionici prosvjeda su nosili palestinske i Fatahove zastave, a palestinska zastava se zavijorila i s krova džamije u kojoj su se održavale molitve za pokojnika. Jedan je Ayyashov srodnik novinarima izjavio da je ubijenog u trbuh vatrenim oružjem pogodio jedan židovski kolonist u četvrti Silwan, dok policija tvrdi da je Ayyash zadobio lakšu povredu ramena, čiji je uzrok još uvijek nepoznat, te da je istraga u tijeku. Policija tvrdi da ni kolonisti ni sigurnosne snage nisu koristili bojevo streljivo. Obitelj ubijenog je izrealskoj policiji odbila dopustiti da provede obdukciju i pokupila njegovo tijelo iz bolnice u Istočnom Jeruzalemu u kojoj je od zadobivene ozljede preminuo tijekom noći. Izraelska je policija u petak uhitila 34 palestinskih mladića koje sumnjiči da su narušavali javni red, dok ih je u srijedu i četvrtak uhićeno 13. Policija tvrdi da su u sukobima s prosvjednicima koji su na policiju bacali kamenje i Molotovljeve koktele lakše ozblijeđena 3 policajca i 3 prosvjednika. Dopisnik AFP-a tvrdi da je u Silwanu vidio najmanje 4 Palestinaca koji su bili ozlijeđeni gumenim metcima koje je policija ispalila na mladiće koji su je u Silwanu gađali kamenjem. Sukobi su također izbili u četvrtima Issawiya, Al-Tur i Ras al-Amud koji se nalaze pored Starog grada u Jeruzalemu. Palestinske organizacije u nedjelju organiziraju masovne skupove i prosvjede, uključujući i u susjednim arapskim zemljama. Egipatska je vojska propalestinskim prosvjednicima blokirala pristup Sinajskom poluotoku. Prosvjednici su namjeravali u subotu iz Kaira krenuti u Pojas Gaze. Prije 63 godine, prilikom nastanka države Izrael, iz svojih je domova protjerano ili izbjeglo više od 760 000 Palestinaca – velika većina autohtonog stanovništva. Tim je ljudima i njihovim potomcima, čiji se broj danas procjenjuje na oko 4,7 milijuna, još uvijek onemogućen povratak u njihovu domovinu, samo zato što su Palestinci, a ne Židovi. Svega 160 000 Palestinaca ostalo je unutar granica Izraela. Njih danas ima oko 1,3 milijuna i čine 20% izraelskog stanovništva.Alice Walker - “This is the Freedom Ride of this era” (video)"Notes on Palestine/Israel"No stranger to colonization, the British saw that the Zionists were undermining the stability of British rule over Palestine and began limiting Jewish immigration to Palestine and halted Jewish purchases of land in Palestine. This prompted a response by Zionists: terrorism. Some chose to target Arab villages which could no longer be legally depopulated by land purchases, and others chose to target the British colonial authorities. The Haganah, the predecessor to the current IDF, targeted Arab villages and civilians in campaigns of ethnic cleansing and intimidation to provoke the exodus of Palestinians. The UN Partition Plan to create a Jewish and an Arab state in Palestine would have assigned the Jewish state 55% of the land when in reality they only owned 6%. The alternative offered by the Palestinians and other Arabs was the creation of a single democratic, secular state in Palestine. The hopes for an UN-mediated solution were dashed when the UN Emissary Count Folke Bernadotte was assassinated by Zionist terrorists from Irgun, comprised of extremist Zionists and led by future Israeli Prime Minister Menachem Begin, which targeted not only the British but engaged in not just ethnic cleansing but massacres in Palestinian villages such as Deir Yassin. Future Israeli Prime Minister Yitzhak Rabin was the commander the Zionist forces that massacred the Muslim men of Lydda and sent the rest of the population into exile including the future founder of the Popular Front for the Liberation of Palestine George Habash. The Palestinians who refused to be driven from their homes or intimidated into exile make up the current Arab population of Israel, and they were subject to martial law from 1948 until 1967. … The two-state solution for the Israeli-Palestinian conflict is just as illegitimate now as it was in 1948. The final resolution of the conflict must include the repatriation of the 1948 refugees to their original homes, not consignment to the rump Palestinian state which would be formed from the leftovers of the Green Line. A just solution must recognize the right of the Palestinian people to live in all parts of historic Palestine with total freedom of movement along with full citizenship coupled with recognition of responsibility for the 63-year-old refugee crisis and reparations from the Zionist state. The ideas and dreams of Zionists have no right to take precedence over the reality of Palestine which was obliterated in 1948. The original solution proposed by the Arab Higher Committee remains the best solution in respects to both Jewish and Palestinian people in Palestine: a single democratic, secular state.Prof. Rashid Khalidi on Hamas-Fatah agreement (video)The biggest difference is the earthquake that has affected the entire Arab world and which is one of the main reasons there is an agreement between these two factions. The state of Arab disarray, the decadent authoritarian regimes, most of them aligned with the United States of course, but in the case of Syria it is not, held up the status quo in Palestine. They effectively supported Israel's occupation and were the major factor, besides pressure from Israel and the United States, in keeping the Palestinians divided. That stagnant status quo has now broken like a log jam. The Arab Spring has burst the entire regional structure which effectively upheld Israel's occupation and which was instrumental in keeping the Palestinians divided. Specifically, the fall of the Mubarak regime removed the major obstacle to Palestinian reconciliation. The so called malaf, the folder of Palestinian reconciliation was in the hands of Omar Suleiman for four years. For those four years he worked ceaselessly to ensure that there would be no Palestinian reconciliation because that was Egyptian policy, it was Israeli policy, and it was American policy, and he faithfully followed that policy. Within two months of Omar Suleiman's disappearance the Egyptian Military Intelligence, the same agency that he headed, brokered a reconciliation agreement. It is impossible not to conclude that the fall of the regime in Egypt removed the largest obstacle to Palestinian reconciliation, which means the Mubarak regime was a faithful agent of American and Israeli policy and of its own paranoid fantasies about Hamas. ... I think that American military aid should be stopped entirely. I do not see it doing any good besides fostering war, death, and destruction. … In the case of Palestine, as far as I am concerned, aid to Palestinian security forces which do the work of Israel without protecting Palestinians is monstrously misbegotten on the part of the Palestinians. I do not see why the Palestinians are taking American money in order to repress their own people in a situation where Israel is not reciprocating. If Israel were dismantling the occupation, removing settlers, closing down settlements, and negotiating in good faith on issues like the right of return, on issues like Jerusalem, like giving up water resources then you might have an argument. Palestinian security forces should both protect the security of Palestinians and prevent the agreement from being disrupted by attacks on Israelis. But, in a situation where Israel is expanding settlements, is further entrenching its occupation, and refusing to negotiate in good faith, I do not see why the Palestinians want that. If they want to preserve security and do so in whatever way they chose that is their business. But, if American aid is conditional on doing something which is entirely a one way street, Israel gets what it wants and the Palestinians get nothing, then good riddance to such aid.Why We Must Sail to GazaNow an even larger flotilla, with the participation of more ships and more activists from more countries -- including, crucially, the U.S. ship Audacity of Hope -- is preparing to set sail in June. And -- God willing -- when the Audacity of Hope sets sail, I will be on it. It is our hope and expectation that the Israeli government, after all the negative publicity it received for its attack on last year's flotilla, will allow our ships to pass to Gaza unimpeded. It is our hope and expectation that the Obama Administration will pressure the government of Israel not to attack us, especially with a U.S. boat with well-known American peace activists on board participating in the flotilla. Nonetheless, there is certainly some risk of confrontation with the Israeli authorities. I can say with absolute confidence that everyone on the American boat is committed to nonviolence; if I were not confident of that, I would not go. If the Israeli authorities attempt to seize our boat, we may engage in nonviolent resistance, but we will not attack anyone and we will neither have nor use any form of weapon. If Israeli authorities attack us physically, the world will know that the Israeli authorities attacked unarmed Americans who were not a threat to anyone. That's a key component of what nonviolent resistance, from Montgomery to Tahrir to Budrus, is all about: not providing any excuse for the violence of the oppressor. We engage in this voyage because the world, having accepted and even embraced the right of self-determination of Egyptians and Tunisians, cannot any longer deny this right to the Palestinians.Izraelska vojska ubila nenaoružane palestinske prosvjednike na granicamaUnutar okupiranih područja deseci tisuća su izašli na ulice, mnogi držeći ključeve svojih obiteljskih domova izgubljenih 1948. Izrael je jučer uveo obustavu na cijeloj Zapadnoj obali, zatvarajući mnoge prijelaze i kontrolne točke. Do sukoba prosvjednika i izraelskih postrojbi je došlo u Hebronu, Wallajehu i Jeruzalemu, dok je na graničnom prijelazu Erez u Gazi najmanje 15 nenaoružanih civila ranjeno izraelskom paljbom. Izraelske obrambene snage su ispalile ono što nazivaju ”pucnjevima upozorenja”, uključujući tenkovske granate i metke iz strojnica usmjerene prema otvorenom terenu pokraj prosvjeda. Jedan Palestinac, za kojeg izraelske vlasti tvrde da je postavljao bombu, je ustrijeljen nasmrt. U Egiptu su tisuće prosvjedovale ispred izraelskog veleposlanstva. Više od sto ljudi je ozlijeđeno kada su egipatske sigurnosne snage ispalile suzavac i gumene metke nakon što je navodno pokušan juriš na zgradu. Al Jazeera izvještava da je najmanje dvadeset ljudi uhićeno. Najgore nasilje se dogodilo izvan sela Maroun al-Ras u južnom Libanonu gdje su se tisuće ljudi okupile kod granične ograde. Prosvjednici su navodno objesili zastave na bodljikavu žicu i pjevali pjesme, a neki mladi ljudi su bacali kamenje preko granice, prije nego što su i izraelski i libanonski vojnici počeli pucati. Libanonske snage su prvotno ispucale pucnjeve upozorenja, iako ostaje nejasno da li su pucali i na gomilu. Izraelske snage su navodno odgovorne za poginule. To je bilo najgore nasilje naneseno Libanonu od izraelske invazije 2006. Oni koji su jučer ubijeni na sirijskoj granici su bili žrtve izraelske operacije ponovnog zauzimanja sela Majdal Shams. Prema jednom izvještaju, od dvjesto prosvjednika koji su prešli granicu mašući zastavama i plakatima, više od sto je ranjeno u izraelskom napadu, pokazujući bezobzirno korištenje sile. Prije napada, stanovnici sela su srdačno dočekali prosvjednike, Independent izvještava da je ”lokalno stanovništvo pozdravilo došljake kao junake te im se pridružilo dok su marširali prema glavnom trgu pjevajući i mašući palestinskim zastavama.” Jedan od prosvjednika, Muhammad Umran (35), iz izbjegličkog kampa Yarmouk u glavnom gradu Sirije Damasku, razgovarao je s Washington Postom. ”Ne možemo ovo više podnositi,” objašnjava. ”Zahtijevamo svoje pravo na povratak. Ne bojimo se.”SAD:Activists Confront Condoleeza Rice at Stanford University (video)Ostalo:Meet The Workers Who Make Your iPad: 100 Hours Of Overtime, No-Suicide Pacts, Standing For 14 Hours A DayBack in March, Sen. John McCain (R-AZ) astoundingly claimed that the iPad and iPhone are “built in the United States of America.” This news must have been a great surprise to the Chinese workers who work for Taiwanese-based manufacturing giant Foxconn, which is notorious for the poor conditions at its factories and the wave of suicides at its plants.
(slika: B'Tselem)Djelomičan prijevod izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Izvještaj na linku također sadrži karte nekih ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali.SažetakOko pola milijuna Izraelaca trenutno živi izvan Zelene linije: više od 300 000 ih živi u 121 kolonističkom naselju i oko 100 divljih ilegalnih kolonističkih naselja, koja kontroliraju 42% zemlje na Zapadnoj obali, dok ostali žive u 12 četvrti koje je Izrael uspostavio na zemlji koju je anektirao gradu Jeruzalemu. [...]Gradnju kolonističkih naselja od njenog početka obilježava instrumentalan, ciničan, pa čak i kriminalan pristup međunarodnom pravu, lokalnom zakonodavstvu, izraelskim vojnim naredbama i izraelskom zakonu, što je omogućilo kontinuiranu krađu zemlje Palestinaca na Zapadnoj obali. Glavno sredstvo koje je Izrael koristio u tu svrhu bilo je proglašavanje zemljišnih površina „državnom zemljom“, mehanizam koji je rezultirao zapljenom više od 900 000 dunuma zemlje (16% Zapadne obale), s time da je većina ovakvih proglašenja provedena u razdoblju između 1979. i 1992. godine. Tumačenje koncepta „državne zemlje“ u osmanskom zemljišnom zakonu koje je ponudio Ured državnog odvjetnika je u suprotnosti s izričitim statutarnim odredbama i presudama Vrhovnog suda. Bez ovog iskrivljenog tumačenja Izrael ne bi mogao tako velike površine zemlje dodijeliti kolonističkim naseljima.Osim toga, kolonistička naselja zauzela su kontrolu nad zemljom u privatnom palestinskom vlasništvu. Provjerom podataka Civilne uprave, jurisdikcijskog područja kolonističkih naselja i fotografija kolonističkih naselja snimljenih iz zraka 2009, B'Tselem je došao do podatka da 21% izgrađenog područja kolonističkih naselja čini zemlja koju Izrael priznaje kao privatnu imovinu palestinskih vlasnika.Izrael je, s ciljem poticanja Izraelaca da se presele u kolonistička naselja, uveo mehanizam kroz koji daje olakšice i poticaje kolonističkim naseljima i kolonistima, bez obzira na njihov ekonomski status, koji je često financijski osiguran. Većina kolonističkih naselja na Zapadnoj obali ima status Područja državnog prioriteta A, zahvaljujući čemu imaju pravo na određen broj olakšica: olakšice za stanovanje, omogućavanjem kolonistima da kupe kvalitetne i jeftine stanove, uz automatsko dodjeljivanje subvencionirane hipoteke; brojne olakšice u obrazovanju, poput besplatnog obrazovanja za djecu od 3 godine nadalje, produljenih školskih dana, besplatnog prijevoza do škola, viših učiteljskih plaća; u industriji i poljoprivredi, dodjelom subvencija i isplatom naknada za porez koji na njihove proizvode nameće Europska unija; u oporezivanju, nametanjem znatno nižih poreza od onih koje plaćaju zajednice unutar Zelene linije, i davanjem većih subvencija za poravnavanje proračuna kojima se nastoje pokriti deficiti.Uspostavom kolonističkih naselja Izrael krši međunarodno humanitarno pravo. Izrael je ignorirao relevantne zakone, primijenivši svoje vlastito tumačenje, koje ne prihvaća gotovo niti jedan vodeći pravnik u svijetu ni međunarodna zajednica.Izgradnja kolonističkih naselja uzrokovala je trajno i kumulativno kršenje slijedećih palestinskih ljudskih prava:- pravo na vlasništvo, nametanjem kontrole nad velikim dijelovima zemlje na Zapadnoj obali u korist kolonističkih naselja;- pravo na ravnopravnost i pravičan postupak, uspostavom odvojenih pravnih sustava, u kojima se prava osoba temelje na njenom nacionalnom porijeklu, a kolonisti procesuiraju u sklopu izraelskog sustava, koji se temelji na ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima, dok se Palestinci procesuiraju u sklopu vojnog pravosudnog sustava, koji im sustavno uskraćuje njihova prava;- pravo na primjeren životni standard, obzirom da su kolonistička naselja namjerno uspostavljena na način da sprječavaju urbani razvoj palestinskih zajednica, a izraelska kontrola nad izvorima vode onemogućava razvoj palestinske poljoprivrede;- pravo na slobodu kretanja, putem kontrolnih točki i drugih prepreka koje otežavaju ili onemogućuju kretanje Palestinaca po Zapadnoj obali, a koje su namijenjene za zaštitu kolonističkih naselja i kolonističkih prometnih arterija;- pravo na samoodređenje, cjepkanjem palestinske teritorijalne povezanosti i stvaranjem desetaka enklava koje onemogućavaju uspostavu neovisne i održive palestinske države.[...]Opsežne zemljopisno-prostorne izmjene krajolika koje je Izrael izvršio na Zapadnoj obali potkapaju pregovore koje Izrael s Palestincima vodi već 18 godina i krše međunarodne obveze Izraela. Izraelski kolonizacijski pothvat, obzirom da se temelji na diskriminaciji nauštrb Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, također slabi stupove demokracije u Izraelu i šteti položaju te zemlje među ostalim državama u svijetu.[...]Prvo poglavljePodaci o kolonističkim naseljimaU razdoblju između 1967. godine i svibnja 2010. na Zapadnoj je obali izgrađeno 121 službeno izraelsko kolonističko naselje. Izgrađeno je i oko 100 divljih kolonističkih naselja – naselja uspostavljenih bez službene dozvole, ali uz potporu i pomoć vladinih ministarstava. Ove brojke ne uključuju 4 kolonistička naselja na sjeveru Zapadne obale koje je Izrael evakuirao 2005. godine.Izrael je također uspostavio 12 četvrti na zemlji koja je Jeruzalemu pripojena nakon 1967; te četvrti su prema međunarodnom pravu kolonistička naselja. Vlada je također podržavala i pomagala stvaranje nekoliko kolonističkih enklava usred palestinskih četvrti u istočnom dijelu Jeruzalema – uključujući muslimansku četvrt u Starom gradu, Silwan, Sheikh Jarrah, Maslinsku goru, Ras al-'Amud, Abu Dis i Jabel Mukabber.Prema posljednjim podacima pola milijuna ljudi živi u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali i u izraelskim četvrtima uspostavljenim u Istočnom Jeruzalemu.A. Stanovništvo kolonističkih naseljaTablica 1: Kolonistička naselja i kolonisti na Zapadnoj obali (bez Istočnog Jeruzalema)
Tablica 2: Kolonisti u Istočnom Jeruzalemu
B. Zemljišna površina kolonističkih naselja
Izračun ukupne zemljišne površine kolonističkih naselja u ovom izvještaju temelji se na službenim državnim kartama koje je izradila Civilna uprava u prosincu 2006. Prema ovim je kartama ukupna površina Zapadne obale, uključujući područja pripojena jurisdikcijskom području grada Jeruzalema, 5 602 951 dunum (1 dunum je 1000 kvadratnih metara, 0,1 hektra ili 0,247 jutra).
[…]
Tablica 3: Udio površine kolonističkih naselja u površini Zapadne obale
Kako bismo prikazali širenje kolonističkih naselja, proučili smo 3 najveća kolonistička naselja na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jeruzalem) – Modi'in Illit, Betar Illit i Ma'ale Adummim. Izgrađena područja svih 3 kolonističkih naselja značajno su se proširila tijekom razdoblja između 2001. i 2009. godine, a broj njihovih stanovnika znatno je porastao. Izgrađeno područje naselja Modi'in Illit povećalo se za 78%, s 1287 na 2290 dunuma; izgrađeno područje naselja Betar Illit povećalo se za 55%, s 1270 na 1975 dunuma, a izgrađeno područje u naselju Ma'ale Adummim povećalo se za 34%, s 2500 na 3342 dunuma (vidi priložene karte).
Prirast stanovništva je u ova 3 kolonistička naselja bio veći od godišnjeg prirasta ukupnog kolonističkog stanovništva. Od 2004. godine, kad je Izrael u sklopu plana Road Map for Peace obećao da će zamrznuti izgradnju u kolonističkim naseljima, do kraja rujna 2009, stanovništvo Modi'in Illita poraslo je za 64%, s 27 386 na 44 900 stanovnika; Betar Illita za 46%, s 24 895 na 36, 400; i Ma'ale Adummima za 20%, s 28 923 na 34 600 stanovnika.
C. Prostorni razmještaj kolonističkih naselja
Na Zapadnoj obali trenutno postoji više od 200 kolonističkih naselja koja su složenom cestovnom mrežom povezana međusobno i s Izraelom. Ta mreža prolazi kroz područja koja su predana pod palestinsku kontrolu i cjepka Zonu A, koja je pod punom palestinskom kontrolom, i Zonu B, u kojoj su civilni poslovi pod palestinskom kontrolom, u teritorijalne otoke.
Kolonistička naselja izgrađena su duž 3 pojasa koji se protežu od sjevera prema jugu Zapadne obale, te oko šireg gradskog područja Jeruzalema.
[…]
D. Divlja kolonistička naselja
Divlja kolonistička naselja su naselja izgrađena bez vladinog odobrenja, ali uz potporu različitih vladinih ministarstava, vojske i Civilne uprave. Uspostava divljih kolonističkih naselja počela je 1996, nakon vladine odluke da uspostava novih kolonističkih naselja iziskuje odobrenje cijele vlade. Tom je odlukom također ministru obrane dana ovlast da odobri ili zamrzne bilo koju fazu procedura kojima se zemlja dodjeljuje nekom kolonističkom naselju i bilo koju fazu procedura kojima se odobravaju planovi za gradnju u kolonističkim naseljima. Divlja kolonistička naselja uspostavljena su na zemlji koju im vlada nije dodijelila, a neka su izgrađena na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu. Izgrađena su bez odobrenih planova gradnje i bez da je regionalni vojni zapovjednik odredio njihove jurisdikcijske granice. Unatoč ovim neprekidnim kršenjima zakona i stalnim obećanjima da će ta naselja biti evakuirana, vlada se do sada ustručavala evakuirati gotovo sva divlja kolonistička naselja i nije uklonila niti jedno veliko divlje kolonističko naselje.
Prema podacima izraelske organizacije Peace Now, u lipnju 2009. na Zapadnoj je obali postojalo oko 100 divljih kolonističkih naselja. Polovica ih je izgrađena nakon veljače 2001, kad je Ariel Sharon postao premijer. Ta divlja kolonistička naselja zaposjela su područje od oko 16 000 dunuma, uključujući 7000 dunuma zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu. U organizaciji Peace Now procjenjuju da je 2009. u divljim kolonističkim naseljima živjela 3371 osoba.
Drugo poglavlje
Izraelska politika
[…]
U rujnu 1967, samo 3 mjeseca nakon što je Izrael okupirao Zapadnu obalu, vlada je na tom području uspostavila prvo kolonističko naselje – Kfar Etzion. Tijekom slijedećeg desetljeća vlade Laburističkog saveza promicale su Allonov plan, koji je preporučio da Izrael anektira dijelove Zapadne obale koji nisu gusto naseljeni Palestincima, poput Jordanske doline, područja oko Jeruzalema, Gush Etzion, većinu Judejske pustinje i pojas zemlje na području južnih hebronskih brda. U sklopu ovog plana diljem Zapadne obale uspostavljeno je gotovo 30 kolonističkih naselja. Stranka Likud, koja je na vlast izabrana 1977. godine, uspostavila je desetke novih kolonističkih naselja u gusto naseljenim palestinskim područjima, poput planinskog pojasa i pojasa zapadnih brda u blizini Zelene linije. Rabinova vlada, koja je na vlast došla 1992, odlučila je ne uspostavljati nova kolonistička naselja, osim u Jordanskoj dolini i „širem području Jeruzalema“. Međutim, ta je vlada proširila postojeća kolonistička naselja u sklopu tzv. „prirodnog prirasta kolonističkog stanovništva“, pojam koji nikada nije precizno definiran. Od 1993, kad su pokrenuti pregovori u Oslu, kolonističko se stanovništvo na Zapadnoj obali, ne ubrajajući one koji žive u Istočnom Jeruzalemu, gotovo utrostručilo, sa 110 900 na 301 200 kolonista. Cjelokupno kolonističko stanovništvo na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, poraslo je s 241 000 na više od pola milijuna osoba.
[…]
Nepoštivanje izraelskih obveza
[…] Izrael je tijekom godina nastavio graditi u postojećim kolonističkim naseljima, planirati i uspostavljati nova kolonistička naselja, izvlašćivati zemlju za njihovu gradnju i davati iznimne poticaje izraelskim građanima koji se presele u kolonistička naselja. Štoviše, Izrael nije evakuirao gotovo niti jedno od divljih kolonističkih naselja koje je obećao ukloniti u sklopu plana Road Map for Peace.
Izrael je svoje obveze iz plana Road Map trebao početi provoditi u svibnju 2003. Međutim, izgradnja u kolonističkim naseljima se nastavila, jednako kao i davanje velikodušnih poticaja koje Izrael nudi kolonistima. Zahvaljujući tome, u razdoblju od 2004. do kraja 2009. godine kolonističko stanovništvo (ne uključujući one koji žive u Istočnom Jeruzalemu) poraslo je za 28%, s 235 263 na 301 200 osoba. 2008. je godišnji rast kolonističkog stanovništva bio 3 puta veći od godišnjeg prirasta stanovništva unutar Izraela – 5% naspram 1,8%. U ultraortodoksnim kolonističkim naseljima Betar Illit i Modi'in Illit, brojke za 2009. godinu su još više. Neto migracijska stopa u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali je viša od migracijske stope u bilo kojoj regiji u Izraelu. 2006. ta je brojka iznosila 20,1%, više nego dvostruko više od stope u zajednicama u središnjem dijelu Izraela, dok su ostale regije u Izraelu imale negativnu migracijsku stopu.
Osim širenja postojećih kolonističkih naselja, Izrael je nastavio graditi nova. Na primjer, potkraj 2003. izgrađena je opsežna infrastruktura i pripremljeno je zemljište za izgradnju stambenih četvrti na području E-1, koje se nalazi sjeverno od kolonističkog naselja Ma'ale Adummim. Ova je izgradnja provedena u sklopu radova na cesti kojom se želi omogućiti pristup sjedištu policije Judeje i Samarije na tom području, unatoč činjenici da za tu gradnju nisu izdane nikakve dozvole. Izraelski ministar obrane Ehud Barak također je odobrio pretvaranje pripremnog predvojničkog vjerskog programa Maskiyot u Jordanskoj dolini u novo kolonističko naselje, a izgradnja nove četvrti na toj je lokaciji započela. Barak je također odobrio nastavak planirane pretvorbe Sensene, trenutno dijela kolonističkog naselja Eshkolot, u neovisno kolonističko naselje.
Izrael također nastavlja planirati širenje kolonističkih naselja. Prema analizi koju je izradila izraelska organizacija Bimkom na temelju baze podataka koje je prikupio brigadni general Baruch Spiegel, potencijal za izgradnju u kolonističkim naseljima prema postojećim planovima iznosi više od 50 000 stanova – dvostruko više od trenutnog broja stanova na tom području. Postoji plan za širenje kolonističkog naselja Geva'ot, u bloku kolonističkih naselja Etzion, koje je tobože četvrt u kolonističkom naselju Alon Shvut iako je fizički odvojeno od tog naselja, a u kojem trenutno živi 12 obitelji. Namjera je pretvoriti ga u neovisno kolonističko naselje u kojem će na početku biti 500, a kasnije 5000 stanova.
Civilna uprava nastavlja zemlju na Zapadnoj obali proglašavati „državnom zemljom“ (vidi Treće poglavlje). Između 2003. i 2009. 5114 dunuma u Zoni C proglašeno je vladinim vlasništvom. Država je 2009. godine u obavijestima objavljenim u palestinskim novinama Al-Quds najavila svoju namjeru da oko 138 000 dunuma zemlje proglasi „državnom zemljom“, uključujući dijelove otkrivene zahvaljujući isparavanju Mrtvog mora. Ta zemlja čini gotovo 2,5 % Zapadne obale. Iste je godine država izraelski Visoki sud pravde obavijestila da namjerava izvlastiti zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu kako bi mogla dovršiti postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda u kolonističkom naselju Ofra. Prethodne faze izgradnje postrojenja odvijale su se bez potrebnih dozvola.
Vlada rijetko provodi svoje odluke u pogledu kolonističkih naselja. Ured Državnog odvjetnika je u travnju 2010. obavijestio Visoki sud pravde da je, od početka zamrzavanja izgradnje prije 5 mjeseci, otvoreno 423 slučaja nezakonite izgradnje u kolonističkim naseljima. Trenutna vlada također nije imenovala članove ministarskog odbora koji je trebao implementirati zaključke Sassoninog izvještaja iz 2005, nego čak nastoji priznati i odobriti izgradnju nekih divljih kolonističkih naselja kojima se bavi taj izvještaj. Na primjer, u slučaju divljeg kolonističkog naselja Migron, koje je 2002. uspostavljeno na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu, država je predložila izgradnju nove četvrti u kolonističkom naselju Geva Binyamin za koloniste koji su uspostavom i naseljavanjem divljeg naselja Migron prekršili zakon, ukoliko pristanu napustiti svoju trenutnu lokaciju. Država je nedavno obavijestila Visoki sud o svojoj namjeri da izvrši premjeravanje zemljišta radi ozakonjenja izgradnje u divljim kolonističkim naseljima Derekh Ha'avot, Haresha i Hayovel i izvlaštenja dodatne zemlje, uključujući zemlju za koju Izrael priznaje da je u privatnom palestinskom vlasništvu.
Treće poglavlje
Mehanizmi za zauzimanje kontrole nad zemljom na Zapadnoj obali i nezakonita izgradnja u kolonističkim naseljima
[…]
Izrael upravlja složenim pravnim i birokratskim aparatom na Zapadnoj obali kako bi ovladao stotinama tisuća dunuma palestinske zemlje, uključujući zemlju koja je u privatnom vlasništvu. Ta se zemlja dodjeljuje za uspostavu novih ili širenje postojećih kolonističkih naselja. Glavne metode kojima se Izrael služi su rekvizicija zemlje za „vojne potrebe“, proglašavanje ili registriranje zemlje kao „državne zemlje“ i izvlašćivanje zemlje za „javne potrebe“. Koristeći se ovim metodama, Izrael je stekao kontrolu nad oko pola Zapadne obale. K tome treba dodati i činjenicu da kolonisti djelujući samostalno često zauzimaju zemlju koja je u privatnom palestinskom vlasništvu, dok nadležne vlasti ne čine gotovo ništa kako bi osigurale provedbu zakona i vraćanje zemlje njenim pravim vlasnicima.
[…]
A. Rekvizicija zemlje za „vojne potrebe“
Tijekom prvog desetljeća kolonizacije, Izrael je vojne rekvizicijske naredbe koristio kako bi zaposjeo privatnu palestinsku zemlju, tvrdeći da kolonistička naselja služe u sigurnosno-vojne svrhe. Ta je tvrdnja nastala zbog toga što međunarodno humanitarno pravo dopušta okupacijskoj zemlji da prisvoji imovinu u privatnom vlasništvu u vojne svrhe, doduše samo privremeno. Prisvajanje ove vrste ne daje vlasnička prava i okupacijskoj zemlji nije dopušteno da proda imovinu koju je prisvojila. Kolonistička naselja, od kojih su neka nastala kao vojne baze brigade Nahal koje su kasnije proglašene civilnim mjestima, izgrađena su na rekviriranoj zemlji.
Visoki sud pravde je podupirao ovu politiku sve do slučaja kolonističkog naselja Elon Moreh 1979. godine. U ovom su slučaju i kolonisti i bivši načelnik glavnog stožera izraelske vojske Haim Bar-Lev svoja stajališta predstavili sudu – svaki sa svojim argumentima – kojima su se suprotstavili stajalištu države kako je uspostava kolonističkih naselja nužna iz sigurnosnih razloga. Visoki sud je naredio da se zaplijenjena imovina vrati njenim vlasnicima. Nakon ovog slučaja, uporaba vojnih rekvizicijskih naredbi je naglo opala, no nije u potpunosti prekinuta.
Osim slučaja Elon Moreh, i unatoč eksplicitnoj presudi Visokog suda pravde, Izrael nije vratio zemlju prisvojenu vojnim naredbama njenim palestinskim vlasnicima. Prema podacima iz Spiegelove baze podataka i karti zemlje prisvojene od strane vojske, a koju je Civilna uprava dostavila izraelskoj nevladinoj organizaciji Yesh Din, vojne rekvizicijske naredbe korištene su od 1967. godine za zauzimanje 31 000 dunuma zemlje za 42 kolonistička naselja. U 11 ovih kolonističkih naselja zemlja je prisvojena nakon što je Visoki sud pravde presudio u slučaju Elon Moreh, a u 7 kolonističkih naselja su rekvizicijske naredbe zamijenjene proglašenjem „državne zemlje“. Jedno je kolonističko naselje evakuirano u sklopu plana o povlačenju iz 2005. godine. […]
U kolonističkim naseljima gdje vojne rekvizicijske naredbe nisu zamijenjene proglašenjem „državne zemlje“ (vidi niže), te su naredbe i dalje na snazi. […]
Izrael je 2002. ponovo obimno koristio vojne rekvizicijske naredbe u svrhu izgradnje Separacijske pregrade (Zida), prisvajajući desetke tisuća dunuma privatne palestinske zemlje. Oko 85% Pregrade nalazi se na teritoriju Zapadne obale, a 60 kolonističkih naselja smješteno je na području između Pregrade i Zelene linije. Znatni dijelovi Pregrade građeni su na način da se zemlja koja je namijenjena za širenje kolonističkih naselja nalazi zapadno od Pregrade; u nekim slučajevima, planove o širenju nisu raspravile ili odobrile nadležne vlasti. Visoki sud pravde je prihvatio stajalište države da se vojne rekvizicijske naredbe mogu koristiti za izgradnju Pregrade unatoč činjenici da je većina Pregrade smještena na okupiranom teritoriju. U nekim slučajevima sud se čak složio sa stavom države da put kojim ide Pregrada može uključivati zemlju namijenjenu za širenje kolonističkih naselja, kao u slučaju kolonističkog naselja Giv'at Ze'ev.
Izrael je vojne rekvizicijske naredbe također koristio kako bi zatvorio „posebne sigurnosne zone“ oko kolonističkih naselja. Do sada je 12 kolonističkih naselja okruženo novom ogradom, koja je udaljena od kuća u kolonističkim naseljima i stare ograde, čime se zapravo zemlja pripaja kolonističkim naseljima. Koristeći ovu metodu Izrael je povećao površinu tih kolonističkih naselja za 4559 dunuma, povećanje od 240%, u razdoblju između 2002. i 2008. godine.
B. Proglašavanje „državne zemlje“
U studenom 1979, nakon presude u slučaju Elon Moreh, izraelska je vlada odlučila „proširiti naseljavanje u Judeji, Samariji, Jordanskoj dolini, Pojasu Gaze i Golanskoj visoravni dodajući stanovništvo postojećim zajednicama i uspostavljanjem dodatnih zajednica na zemlji u državnom vlasništvu.“ Ova je odluka značila da Izrael više neće uzimati palestinsku zemlju u privatnom vlasništvu kako bi na njoj gradio kolonistička naselja.
Proglašavanje zemlje „državnom“, na osnovu Osmanskog zemljišnog zakona iz 1858, postalo je primarni mehanizam kojim je Izrael stjecao kontrolu nad zemljom, kako u pogledu učestalosti njegove uporabe, tako i u pogledu površine oduzete zemlje. Ovim su postupkom osigurane velike površine zemlje za nastavak razvoja kolonističkih naselja.
Izrael je više od 913 000 dunuma zemlje proglasio „državnom zemljom“, površinu koja čini 16% Zapadne obale; zemlja je državnom proglašavana uglavnom u razdoblju između 1979. i 1992. godine. Tome treba dodati još 600 000 dunuma, uglavnom u Jordanskoj dolini i Judejskoj pustinji, koji su tijekom britanskog mandata i jordanske vladavine smatrani „državnom zemljom“. „Državna zemlja“ sada pokriva površinu od oko 1,5 milijuna dunuma ili 26,7% Zapadne obale.
Većina kolonističkih naselja koja su smještena usred izgrađenih palestinskih površina, u planinskom pojasu i pojasu zapadnih brda uz Zelenu liniju, izgrađena su na toj zemlji. […]
[…]
1992. godine, nakon odluke Rabinove vlade da se zamrzne izgradnja u kolonističkim naseljima, proglašavanje zemlje „državnom“ se prorijedilo. 1997, kad je na vlast došla prva vlada premijera Binyamina Netanyahua, Izrael je obnovio ovaj proces koristeći „proceduru premjeravanja zemlje“. No, učestalost proglašavanja „državne zemlje“ i površina zemlje koja je proglašena državnom u ovom razdoblju bili su mali u usporedbi s prošlošću. U razdoblju između 2003. i 2009. godine „državnom zemljom“ proglašeno je 5114 dunuma zemlje na Zapadnoj obali.
Pravni temelji
Nakon presude u slučaju Elon Moreh i vladine odluke da proširi kolonistička naselja početkom 1980-tih, Civilni odjel u Uredu državnog odvjetnika, koji je predvodila Plia Albeck, počeo je ispitivati mogućnost proglašavanja imovine na Zapadnoj obali „državnom zemljom“. […]
[…]
Izraelska proglašavanja zemlje „državnom“ nisu bila sastavni dio organiziranog procesa registriranja vlasničkih prava nad zemljom, kakva je bila praksa tijekom razdoblja britanskog mandata i jordanske vladavine na Zapadnoj obali. Izrael nije proveo skup i složen proces sređivanja zemljišnih knjiga, već je umjesto toga odlučio zauzeti što više zemlje za kolonistička naselja na način da je proglasi „državnom zemljom“. Rasprostranjena praksa proglašavanja zemlje na Zapadnoj obali „državnom“ bila je u suprotnosti s ključnim odredbama osmanskog zakonodavstva i sudskom praksom za vrijeme britanskog mandata, koji su obvezujući za Izrael. Bez manipulativnog tumačenja zakona od strane Ureda državnog odvjetnika, Izrael ne bi uspio steći kontrolu nad tako velikom površinom zemlje za izgradnju desetaka kolonističkih naselja.
Zaposjedanje privatne palestinske zemlje koja se nalazi uz „državnu zemlju“
Zaposjedanje „državne zemlje“ često je uključivalo otimanje zemlje koju je Izrael priznao kao zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu. Spiegelova baza podataka navodi najmanje 27 kolonističkih naselja s „odstupanjima u gradnji“ koja se protežu preko „državne zemlje“ na privatnu palestinsku zemlju. […] kolonističkim je naseljima dodijeljena privatna palestinska zemlja ili premjerena zemlja čije vlasništvo nije bilo utvrđeno. Zemlja je iskorištena za gradnju ili je uključena u jurisdikcijsko područje kolonističkih naselja. […]
[…] Iako su otkrivena odstupanja, od niti jednog kolonističkog naselja nije zatraženo da, zbog pogreške prilikom preuzimanja „državne zemlje“, vrati zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu njenim vlasnicima.
[…]
D. Izvlašćivanje „za javne potrebe“
Jordanski zemljišni zakon izrijekom navodi da država smije izvlastiti zemlju samo za javne potrebe. Obzirom da su javnost na Zapadnoj obali Palestinci, Izrael ovu mjeru ne koristi u velikoj mjeri. Iznimka je kolonističko naselje Ma'ale Adummim, uspostavljeno 1975. na 35 334 dunuma palestinske zemlje izvlaštene 1975. i 1977. godine. Ta zemlja čini 74% područja tog kolonističkog naselja.
Izrael je također ovu mjeru koristio za izgradnju infrastrukture, prvenstveno cesta koje povezuju kolonistička naselja međusobno i s Izraelom. Visoki sud pravde je ovaj potez odobrio nakon što je prihvatio državno stajalište da će ceste također služiti potrebama palestinske javnosti. Izrael je nedavno nastojao izvlastiti zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu u selu 'Ein Yabrud, kako bi dovršio izgradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u kolonističkom naselju Ofra. Početne faze izgradnje ovog postrojenja izvela je i financirala vlada, no bez građevinskih dozvola. Visoki sud je izdao privremeni nalog, a slučaj još nije riješen.
Izvlašćivanje zemlje za gradnju infrastrukture provodi se prema vojnoj naredbi izdanoj 1969, koja je ovlasti za izvlašćivanje prebacila na nadležne vlasti – ravnatelja Civilne uprave ili njegovog izaslanika. Ovom su naredbom ograničene odredbe jordanskog zemljišnog zakona, time što prema njoj više nije bilo nužno objavljivati odluke o izvlaštenju zemlje u tisku ili o tim odlukama obavijestiti vlasnike zemlje. Civilna uprava sada mora samo u svojim uredima u kolonističkom naselju Beit El i u regionalnim uredima za koordinaciju i vezu izvjesiti karte planiranih izvlaštenja.
Izrael je u Istočnom Jeruzalemu izvlastio oko 24 500 dunuma zemlje, uglavnom u privatnom palestinskom vlasništvu, odnosno 1/3 zemlje pripojene jeruzalemskom gradskom jurisdikcijskom području nakon 1967. Zemlja je izvlaštena u skladu s propisima britanskog mandata iz 1943. godine koji su ugrađeni u izraelsko zakonodavstvo, a koji imaju sličnosti s jordanskim zemljišnim zakonom u pogledu stjecanja zemlje „za javne potrebe“. Na toj je zemlji izgrađeno 12 četvrti, koje se prema međunarodnom pravu smatraju kolonističkim naseljima. Niti komadić te izvlaštene zemlje nije korišten za potrebe Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu.
E. Aneksija zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu
Tijekom druge polovice 1990-tih, nakon potpisivanja sporazuma iz Osla, područja većine kolonističkih naselja određena su i proširena „iz političkih razloga“ i „bez ikakve veze s urbanim potrebama postojećih zajednica,“ […]
Ovo je proširenje uključivalo velike površine zemlje koju Izrael priznaje kao zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu. Ta zemlja nije izvlaštena niti proglašena „državnom zemljom“. Međutim, njeno uključenje unutar granica područja kolonističkih naselja, a koje je cijelo definirano kao zatvorena vojna zona u koju se može ući samo s posebnim dozvolama, zapravo onemogućava pristup palestinskih zemljoposjednika njihovoj zemlji.
[…]
Površina zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu koja se nalazi unutar područja kolonističkih naselja gotovo je jednake veličine kao i površina zemlje koju prekrivaju izgrađene površine u kolonističkim naseljima, koja je 2009. ukupno iznosila 55 479 dunuma. Prema podacima izraelske udruge Peace Now, koji se odnose na sve izraelske civilne entitete na Zapadnoj obali – kolonistička naselja, divlja kolonistička naselja i industrijske zone – zemlja u privatnom vlasništvu Palestinaca čini 32,4% zemlje pod kontrolom tih entiteta.
[…]
Ilegalna gradnja u kolonističkim naseljima
Unatoč tome što su svjesne i što su dokumentirale masovnu protuzakonitu izgradnju u kolonističkim naseljima, izraelske vlasti nisu poduzele nikakve stvarne napore kako bi je spriječile ili prisilile prekršitelje da poštuju zakon. Generalni direktor Odjela za kolonizaciju pri Svjetskoj cionističkoj organizaciji, jednom od tijela koje je vlada ovlastila da dodjeljuje zemlju kolonističkim naseljima i da u njima pokreće graditeljske projekte, je čak Sasson rekao da Odjel namjerno krši zakone o planiranju i gradnji koji se primjenjuju na Zapadnoj obali. Izjavio je da je praksa takva da se izgrade izraelske zajednice, da ih se utvrdi, te da se , samo nekoliko godina kasnije, legalizira izgradnja po odobrenim planovima. „To je način na koji radimo. Zar bismo prvo trebali planirati pet godina i zatim uspostaviti zajednicu?!“
[…]
Nezakonitom gradnjom u kolonističkim naseljima obuhvaćene su ogromne površine zemlje. Ona na primjer pokriva gotovo svo izgrađeno područje u svakom od slijedećih kolonističkih naselja: Itamar, Beit El, Hemdat, Yitav, Ofra, te u svim južnim četvrtima kolonističkog naselja Modi'in Illit. Nezakonito se gradilo i za institucije koje bi na Zapadnoj obali trebale provoditi zakon, poput vojske (četvrt pokretnih baraka u kolonističkom naselju Einav) i policije (pristupna cesta do sjedišta policije Judeje i Samarije na području E-1, u blizini kolonističkog naselja Ma'ale Adumim). Ogromnu većinu ove gradnje financirali su Ministarstvo graditeljstva i stanovanja, Ministarstvo obrane i Civilna uprava, te Odjel za kolonizaciju Svjetske cionističke organizacije.
[…]
Tablica 4: Površina kolonističkih naselja prema vlasništvu (u dunumima, te postocima u zagradama)
DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Israeli Border Policewoman as Stone-Cold Killer
A new expose of Israeli police brutality and torture exploded yesterday with reports that a member of a special Border Police unit, Shani Sivilia, had been accused of torturing a Palestinian boy in March 2010, by cocking and pretending to fire her pistol into his head at close range, all in response the ‘deadly’ act of his possessing three firecrackers. While the charges brought against her were shocking enough, even worse was the discovery by Israeli journalist, Ido Kenan, of her Facebook page, which is replete with the feverish product of what Ido cinematically calls “Dangerous Mind.”
Daniel Barenboim and orchestra perform Mozart in Gaza
Izraelski dirigent Daniel Barenboim s europskim orkestrom izveo Mozarta u Gazi (03. svibanj 2011.)
Slavni izraelski dirigent Daniel Barenboim je s orkestrom europskih glazbenika u utorak (3. svibnja) u centru al-Madha u Gazi, u znak solidarnosti s palestinskim stanovništvom pod blokadom, izveo 2 Mozartove kompozicije. Barenboim je na kratko u Gazu ušao kroz granični prijelaz s Egiptom i time prekršio izraelski zakon koji izraelskim državljanima zabranjuje da ulaze u Pojas Gaze. Daniel Barenboim je rođen u Argentini, a odrastao je u Izraelu, gdje ga neki smatraju kontroverznom osobom zbog promicanja glazbe Richarda Wagnera i glasne kritike izraelske politike na okupiranim palestinskim područjima. Barenboim je 2008. postao i počasni građanin palestinskih područja.
Michigan Peace Team : Visiting Bedouins in the Jordan Valley
After a short visit to Jericho we were met by a member of the Jordan Valley Solidarity Group who acted as a guide to help us understand the problems the Bedouin people are facing due to the military occupation of their ancient land and the ethnic cleansing tactics of the State of Israel. Two generations ago, there were 300,000 Palestinians living in the Jordan Valley. That number is now down to 56,000 – one sixth the population.
Dawn raid in Silwan takes five young men, one woman
6 Palestinaca uhićeno u zoru u Silwanu (02. svibanj 2011.)
Izraelske su snage u ponedjeljak u zoru uhitile 6 Palestinaca, uključujući 1 maloljetnika i 1 ženu, u četvrti Silwan u Istočnom Jeruzalemu.
Official: Israeli troops block villagers from crops
Izraelska vojska onemogućila mještanima pristup do njihovih polja (2. svibanj 2011.)
Izraelski su vojnici u ponedjeljak mještanima sela Al-Malih onemogućili pristup i rad na njihovim usjevima na tom području. Predsjednik selskog vijeća Aref Daraghmeh je novinarima rekao da su vojnici vojnim vozilima blokirali pristup mještana njihovim poljima, te da su uništili veliku količinu usjeva na tom području koje se nalazi u okolici grada Tubasa na sjeveru Zapadne obale. Daraghmeh je podsjetio da su vojnici i prošle godine uništavali usjeve na tom području.
Israel bans PFLP leader from Cairo meetings
Izrael onemogućio predstavniku Narodnog fronta za oslobođenje Palestine da sudjeluje na pregovorima u Kairu (02. svibanj 2011.)
Izraelske vlasti nisu čelniku Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, Abdulu Rahimu Malouhu, dopustile da sa Zapadne obale otputuje na pregovore o nacionalnom jedinstvu koji su se u Kairu vodili između zavađenih palestinskih stranaka.
5 detained overnight by Israeli forces
Izraelske snage tijekom noći uhitile 5 Palestinaca (02. svibanj 2011.)
Izraelska je vojska tijekom noći uhitila 5 Palestinaca na Zapadnoj obali. Vojska tvrdi da se uhićeni nalaze na popisu „traženih osoba“ i da su odvedeni na ispitivanje.
Israel extends detention of Palestinian without charge or trial
Izrael produljio pritvor Palestincu kojeg od 2009. drži u administrativnom pritvoru (02. svibanj 2011.)
Izraelske su vlasti u ponedjeljak produljile administrativni pritvor 29-godišnjem Palestincu iz Gaze Raedu Abu Mughsibu, koji je 2003. godine osuđen na 6 godina zatvora. Nakon što je odslužio dosuđenu kaznu, Raed nije pušten na slobodu, već je zadržan u administrativnom pritvoru – bez suđenja i optužnice – u kojem se nalazi od 2009. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem je dokumentirala tisuće slučajeva Palestinaca koje je Izrael stavio u administrativni pritvor „na dulja razdoblja, bez procesuiranja, bez da su bili obaviješteni o tome za što ih se optužuje, i bez da su njihovi odvjetnici mogli proučiti dokazni materijal“. Izraelska vojska Palestince može u administrativnom pritvoru držati 6 mjeseci, no pritvor se nakon toga može unedogled obnavljati. Palestinci u administrativnom pritvoru mogu provesti godine bez da saznaju za što ih se optužuje. Odvjetnici nisu upoznati s optužbama koje se stavljaju na teret njihovih klijenata, što potkopava mogućnost obrane. Izrael ovakvom uporabom administrativnog pritvora krši međunarodno pravo.
Oppressing West Bank Palestinian Children
Against adults and children alike, including women and girls, nothing is too brutal or extreme. For example, one 15-year old said he was stripped naked, forced into an extremely painful position, then burned by lit cigarettes to make him confess. Others are tortured to collaborate. A 10-year old said "They beat me on various parts of my body with plastic hoses. I had to have a surgical operation to have a platinum transplant in my arm. They kept me naked for a whole night, handcuffed and blindfolded; and I was not allowed to go to the toilet for two days!" According to the Palestinian Prisoners Club, 95% of children are tortured, 85% to confess under duress and sign Hebrew documents they can't read or understand. Israel brazenly violates international law, including in how they treat young children. In fact, harassing, intimidating, threatening, cuffing, shackling, abusing, torturing and denying due process breaches Fourth Geneva, the UN Torture Convention, and UN Convention on the Rights of the Child. They're inviolable legal standards Israel doesn't give a damn about when it comes to Palestinian Arabs. Why should they when international community leaders raise no accountability issues.
Palestinian reconciliation may lead to Israel's Palestinian separation
But recent events provide another opportunity to shout into the void of willful forgetfulness: Ever since January 1991, long before Hamas rose to power, long before the suicide bombings, even before the Oslo accords, Israel restricted the Palestinians' rights to travel between the Gaza Strip and the West Bank. That was when the "caging" of Gaza started, and this cage has gradually become more and more closed over time. In 1997, Israel forbade Gazans to enter the West bank via the Allenby Bridge. Why? Because ever since 1991, when the travel-ban system, misnamed the permits regime, was introduced and when students and businessmen, for example, were not permitted to drive the 70 kilometers that separate Gaza from Ramallah, they would leave from Rafah and enter the West Bank via Jordan. Starting in 2000, Israel declared that those Gazans who were in the West Bank were "illegal sojourners" if their travel permits had expired. As of 2010, the judicial military system defines them as "infiltrators" who face either arrest or expulsion. In 1996, it transpired that Israel, in violation of the Oslo accords, was not allowing the Palestinian Authority to change the ID addresses of Palestinians who had moved from Gaza to the cities of the West bank.
