(slika: B'Tselem)Djelomičan prijevod izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Izvještaj na linku također sadrži karte nekih ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali.
Sažetak
Oko pola milijuna Izraelaca trenutno živi izvan Zelene linije: više od 300 000 ih živi u 121 kolonističkom naselju i oko 100 divljih ilegalnih kolonističkih naselja, koja kontroliraju 42% zemlje na Zapadnoj obali, dok ostali žive u 12 četvrti koje je Izrael uspostavio na zemlji koju je anektirao gradu Jeruzalemu. [...]
Gradnju kolonističkih naselja od njenog početka obilježava instrumentalan, ciničan, pa čak i kriminalan pristup međunarodnom pravu, lokalnom zakonodavstvu, izraelskim vojnim naredbama i izraelskom zakonu, što je omogućilo kontinuiranu krađu zemlje Palestinaca na Zapadnoj obali. Glavno sredstvo koje je Izrael koristio u tu svrhu bilo je proglašavanje zemljišnih površina „državnom zemljom“, mehanizam koji je rezultirao zapljenom više od 900 000 dunuma zemlje (16% Zapadne obale), s time da je većina ovakvih proglašenja provedena u razdoblju između 1979. i 1992. godine. Tumačenje koncepta „državne zemlje“ u osmanskom zemljišnom zakonu koje je ponudio Ured državnog odvjetnika je u suprotnosti s izričitim statutarnim odredbama i presudama Vrhovnog suda. Bez ovog iskrivljenog tumačenja Izrael ne bi mogao tako velike površine zemlje dodijeliti kolonističkim naseljima.
Osim toga, kolonistička naselja zauzela su kontrolu nad zemljom u privatnom palestinskom vlasništvu. Provjerom podataka Civilne uprave, jurisdikcijskog područja kolonističkih naselja i fotografija kolonističkih naselja snimljenih iz zraka 2009, B'Tselem je došao do podatka da 21% izgrađenog područja kolonističkih naselja čini zemlja koju Izrael priznaje kao privatnu imovinu palestinskih vlasnika.
Izrael je, s ciljem poticanja Izraelaca da se presele u kolonistička naselja, uveo mehanizam kroz koji daje olakšice i poticaje kolonističkim naseljima i kolonistima, bez obzira na njihov ekonomski status, koji je često financijski osiguran. Većina kolonističkih naselja na Zapadnoj obali ima status Područja državnog prioriteta A, zahvaljujući čemu imaju pravo na određen broj olakšica: olakšice za stanovanje, omogućavanjem kolonistima da kupe kvalitetne i jeftine stanove, uz automatsko dodjeljivanje subvencionirane hipoteke; brojne olakšice u obrazovanju, poput besplatnog obrazovanja za djecu od 3 godine nadalje, produljenih školskih dana, besplatnog prijevoza do škola, viših učiteljskih plaća; u industriji i poljoprivredi, dodjelom subvencija i isplatom naknada za porez koji na njihove proizvode nameće Europska unija; u oporezivanju, nametanjem znatno nižih poreza od onih koje plaćaju zajednice unutar Zelene linije, i davanjem većih subvencija za poravnavanje proračuna kojima se nastoje pokriti deficiti.
Uspostavom kolonističkih naselja Izrael krši međunarodno humanitarno pravo. Izrael je ignorirao relevantne zakone, primijenivši svoje vlastito tumačenje, koje ne prihvaća gotovo niti jedan vodeći pravnik u svijetu ni međunarodna zajednica.
Izgradnja kolonističkih naselja uzrokovala je trajno i kumulativno kršenje slijedećih palestinskih ljudskih prava:
- pravo na vlasništvo, nametanjem kontrole nad velikim dijelovima zemlje na Zapadnoj obali u korist kolonističkih naselja;
- pravo na ravnopravnost i pravičan postupak, uspostavom odvojenih pravnih sustava, u kojima se prava osoba temelje na njenom nacionalnom porijeklu, a kolonisti procesuiraju u sklopu izraelskog sustava, koji se temelji na ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima, dok se Palestinci procesuiraju u sklopu vojnog pravosudnog sustava, koji im sustavno uskraćuje njihova prava;
- pravo na primjeren životni standard, obzirom da su kolonistička naselja namjerno uspostavljena na način da sprječavaju urbani razvoj palestinskih zajednica, a izraelska kontrola nad izvorima vode onemogućava razvoj palestinske poljoprivrede;
- pravo na slobodu kretanja, putem kontrolnih točki i drugih prepreka koje otežavaju ili onemogućuju kretanje Palestinaca po Zapadnoj obali, a koje su namijenjene za zaštitu kolonističkih naselja i kolonističkih prometnih arterija;
- pravo na samoodređenje, cjepkanjem palestinske teritorijalne povezanosti i stvaranjem desetaka enklava koje onemogućavaju uspostavu neovisne i održive palestinske države.
[...]
Opsežne zemljopisno-prostorne izmjene krajolika koje je Izrael izvršio na Zapadnoj obali potkapaju pregovore koje Izrael s Palestincima vodi već 18 godina i krše međunarodne obveze Izraela. Izraelski kolonizacijski pothvat, obzirom da se temelji na diskriminaciji nauštrb Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, također slabi stupove demokracije u Izraelu i šteti položaju te zemlje među ostalim državama u svijetu.
[...]
Prvo poglavlje
Podaci o kolonističkim naseljima
U razdoblju između 1967. godine i svibnja 2010. na Zapadnoj je obali izgrađeno 121 službeno izraelsko kolonističko naselje. Izgrađeno je i oko 100 divljih kolonističkih naselja – naselja uspostavljenih bez službene dozvole, ali uz potporu i pomoć vladinih ministarstava. Ove brojke ne uključuju 4 kolonistička naselja na sjeveru Zapadne obale koje je Izrael evakuirao 2005. godine.
Izrael je također uspostavio 12 četvrti na zemlji koja je Jeruzalemu pripojena nakon 1967; te četvrti su prema međunarodnom pravu kolonistička naselja. Vlada je također podržavala i pomagala stvaranje nekoliko kolonističkih enklava usred palestinskih četvrti u istočnom dijelu Jeruzalema – uključujući muslimansku četvrt u Starom gradu, Silwan, Sheikh Jarrah, Maslinsku goru, Ras al-'Amud, Abu Dis i Jabel Mukabber.
Prema posljednjim podacima pola milijuna ljudi živi u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali i u izraelskim četvrtima uspostavljenim u Istočnom Jeruzalemu.
A. Stanovništvo kolonističkih naselja
Tablica 1: Kolonistička naselja i kolonisti na Zapadnoj obali (bez Istočnog Jeruzalema)
Tablica 2: Kolonisti u Istočnom Jeruzalemu
B. Zemljišna površina kolonističkih naselja
Izračun ukupne zemljišne površine kolonističkih naselja u ovom izvještaju temelji se na službenim državnim kartama koje je izradila Civilna uprava u prosincu 2006. Prema ovim je kartama ukupna površina Zapadne obale, uključujući područja pripojena jurisdikcijskom području grada Jeruzalema, 5 602 951 dunum (1 dunum je 1000 kvadratnih metara, 0,1 hektra ili 0,247 jutra).
[…]
Tablica 3: Udio površine kolonističkih naselja u površini Zapadne obale
Kako bismo prikazali širenje kolonističkih naselja, proučili smo 3 najveća kolonistička naselja na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jeruzalem) – Modi'in Illit, Betar Illit i Ma'ale Adummim. Izgrađena područja svih 3 kolonističkih naselja značajno su se proširila tijekom razdoblja između 2001. i 2009. godine, a broj njihovih stanovnika znatno je porastao. Izgrađeno područje naselja Modi'in Illit povećalo se za 78%, s 1287 na 2290 dunuma; izgrađeno područje naselja Betar Illit povećalo se za 55%, s 1270 na 1975 dunuma, a izgrađeno područje u naselju Ma'ale Adummim povećalo se za 34%, s 2500 na 3342 dunuma (vidi priložene karte).
Prirast stanovništva je u ova 3 kolonistička naselja bio veći od godišnjeg prirasta ukupnog kolonističkog stanovništva. Od 2004. godine, kad je Izrael u sklopu plana Road Map for Peace obećao da će zamrznuti izgradnju u kolonističkim naseljima, do kraja rujna 2009, stanovništvo Modi'in Illita poraslo je za 64%, s 27 386 na 44 900 stanovnika; Betar Illita za 46%, s 24 895 na 36, 400; i Ma'ale Adummima za 20%, s 28 923 na 34 600 stanovnika.
C. Prostorni razmještaj kolonističkih naselja
Na Zapadnoj obali trenutno postoji više od 200 kolonističkih naselja koja su složenom cestovnom mrežom povezana međusobno i s Izraelom. Ta mreža prolazi kroz područja koja su predana pod palestinsku kontrolu i cjepka Zonu A, koja je pod punom palestinskom kontrolom, i Zonu B, u kojoj su civilni poslovi pod palestinskom kontrolom, u teritorijalne otoke.
Kolonistička naselja izgrađena su duž 3 pojasa koji se protežu od sjevera prema jugu Zapadne obale, te oko šireg gradskog područja Jeruzalema.
[…]
D. Divlja kolonistička naselja
Divlja kolonistička naselja su naselja izgrađena bez vladinog odobrenja, ali uz potporu različitih vladinih ministarstava, vojske i Civilne uprave. Uspostava divljih kolonističkih naselja počela je 1996, nakon vladine odluke da uspostava novih kolonističkih naselja iziskuje odobrenje cijele vlade. Tom je odlukom također ministru obrane dana ovlast da odobri ili zamrzne bilo koju fazu procedura kojima se zemlja dodjeljuje nekom kolonističkom naselju i bilo koju fazu procedura kojima se odobravaju planovi za gradnju u kolonističkim naseljima. Divlja kolonistička naselja uspostavljena su na zemlji koju im vlada nije dodijelila, a neka su izgrađena na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu. Izgrađena su bez odobrenih planova gradnje i bez da je regionalni vojni zapovjednik odredio njihove jurisdikcijske granice. Unatoč ovim neprekidnim kršenjima zakona i stalnim obećanjima da će ta naselja biti evakuirana, vlada se do sada ustručavala evakuirati gotovo sva divlja kolonistička naselja i nije uklonila niti jedno veliko divlje kolonističko naselje.
Prema podacima izraelske organizacije Peace Now, u lipnju 2009. na Zapadnoj je obali postojalo oko 100 divljih kolonističkih naselja. Polovica ih je izgrađena nakon veljače 2001, kad je Ariel Sharon postao premijer. Ta divlja kolonistička naselja zaposjela su područje od oko 16 000 dunuma, uključujući 7000 dunuma zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu. U organizaciji Peace Now procjenjuju da je 2009. u divljim kolonističkim naseljima živjela 3371 osoba.
Drugo poglavlje
Izraelska politika
[…]
U rujnu 1967, samo 3 mjeseca nakon što je Izrael okupirao Zapadnu obalu, vlada je na tom području uspostavila prvo kolonističko naselje – Kfar Etzion. Tijekom slijedećeg desetljeća vlade Laburističkog saveza promicale su Allonov plan, koji je preporučio da Izrael anektira dijelove Zapadne obale koji nisu gusto naseljeni Palestincima, poput Jordanske doline, područja oko Jeruzalema, Gush Etzion, većinu Judejske pustinje i pojas zemlje na području južnih hebronskih brda. U sklopu ovog plana diljem Zapadne obale uspostavljeno je gotovo 30 kolonističkih naselja. Stranka Likud, koja je na vlast izabrana 1977. godine, uspostavila je desetke novih kolonističkih naselja u gusto naseljenim palestinskim područjima, poput planinskog pojasa i pojasa zapadnih brda u blizini Zelene linije. Rabinova vlada, koja je na vlast došla 1992, odlučila je ne uspostavljati nova kolonistička naselja, osim u Jordanskoj dolini i „širem području Jeruzalema“. Međutim, ta je vlada proširila postojeća kolonistička naselja u sklopu tzv. „prirodnog prirasta kolonističkog stanovništva“, pojam koji nikada nije precizno definiran. Od 1993, kad su pokrenuti pregovori u Oslu, kolonističko se stanovništvo na Zapadnoj obali, ne ubrajajući one koji žive u Istočnom Jeruzalemu, gotovo utrostručilo, sa 110 900 na 301 200 kolonista. Cjelokupno kolonističko stanovništvo na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, poraslo je s 241 000 na više od pola milijuna osoba.
[…]
Nepoštivanje izraelskih obveza
[…] Izrael je tijekom godina nastavio graditi u postojećim kolonističkim naseljima, planirati i uspostavljati nova kolonistička naselja, izvlašćivati zemlju za njihovu gradnju i davati iznimne poticaje izraelskim građanima koji se presele u kolonistička naselja. Štoviše, Izrael nije evakuirao gotovo niti jedno od divljih kolonističkih naselja koje je obećao ukloniti u sklopu plana Road Map for Peace.
Izrael je svoje obveze iz plana Road Map trebao početi provoditi u svibnju 2003. Međutim, izgradnja u kolonističkim naseljima se nastavila, jednako kao i davanje velikodušnih poticaja koje Izrael nudi kolonistima. Zahvaljujući tome, u razdoblju od 2004. do kraja 2009. godine kolonističko stanovništvo (ne uključujući one koji žive u Istočnom Jeruzalemu) poraslo je za 28%, s 235 263 na 301 200 osoba. 2008. je godišnji rast kolonističkog stanovništva bio 3 puta veći od godišnjeg prirasta stanovništva unutar Izraela – 5% naspram 1,8%. U ultraortodoksnim kolonističkim naseljima Betar Illit i Modi'in Illit, brojke za 2009. godinu su još više. Neto migracijska stopa u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali je viša od migracijske stope u bilo kojoj regiji u Izraelu. 2006. ta je brojka iznosila 20,1%, više nego dvostruko više od stope u zajednicama u središnjem dijelu Izraela, dok su ostale regije u Izraelu imale negativnu migracijsku stopu.
Osim širenja postojećih kolonističkih naselja, Izrael je nastavio graditi nova. Na primjer, potkraj 2003. izgrađena je opsežna infrastruktura i pripremljeno je zemljište za izgradnju stambenih četvrti na području E-1, koje se nalazi sjeverno od kolonističkog naselja Ma'ale Adummim. Ova je izgradnja provedena u sklopu radova na cesti kojom se želi omogućiti pristup sjedištu policije Judeje i Samarije na tom području, unatoč činjenici da za tu gradnju nisu izdane nikakve dozvole. Izraelski ministar obrane Ehud Barak također je odobrio pretvaranje pripremnog predvojničkog vjerskog programa Maskiyot u Jordanskoj dolini u novo kolonističko naselje, a izgradnja nove četvrti na toj je lokaciji započela. Barak je također odobrio nastavak planirane pretvorbe Sensene, trenutno dijela kolonističkog naselja Eshkolot, u neovisno kolonističko naselje.
Izrael također nastavlja planirati širenje kolonističkih naselja. Prema analizi koju je izradila izraelska organizacija Bimkom na temelju baze podataka koje je prikupio brigadni general Baruch Spiegel, potencijal za izgradnju u kolonističkim naseljima prema postojećim planovima iznosi više od 50 000 stanova – dvostruko više od trenutnog broja stanova na tom području. Postoji plan za širenje kolonističkog naselja Geva'ot, u bloku kolonističkih naselja Etzion, koje je tobože četvrt u kolonističkom naselju Alon Shvut iako je fizički odvojeno od tog naselja, a u kojem trenutno živi 12 obitelji. Namjera je pretvoriti ga u neovisno kolonističko naselje u kojem će na početku biti 500, a kasnije 5000 stanova.
Civilna uprava nastavlja zemlju na Zapadnoj obali proglašavati „državnom zemljom“ (vidi Treće poglavlje). Između 2003. i 2009. 5114 dunuma u Zoni C proglašeno je vladinim vlasništvom. Država je 2009. godine u obavijestima objavljenim u palestinskim novinama Al-Quds najavila svoju namjeru da oko 138 000 dunuma zemlje proglasi „državnom zemljom“, uključujući dijelove otkrivene zahvaljujući isparavanju Mrtvog mora. Ta zemlja čini gotovo 2,5 % Zapadne obale. Iste je godine država izraelski Visoki sud pravde obavijestila da namjerava izvlastiti zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu kako bi mogla dovršiti postrojenje za pročišćavanje otpadnih voda u kolonističkom naselju Ofra. Prethodne faze izgradnje postrojenja odvijale su se bez potrebnih dozvola.
Vlada rijetko provodi svoje odluke u pogledu kolonističkih naselja. Ured Državnog odvjetnika je u travnju 2010. obavijestio Visoki sud pravde da je, od početka zamrzavanja izgradnje prije 5 mjeseci, otvoreno 423 slučaja nezakonite izgradnje u kolonističkim naseljima. Trenutna vlada također nije imenovala članove ministarskog odbora koji je trebao implementirati zaključke Sassoninog izvještaja iz 2005, nego čak nastoji priznati i odobriti izgradnju nekih divljih kolonističkih naselja kojima se bavi taj izvještaj. Na primjer, u slučaju divljeg kolonističkog naselja Migron, koje je 2002. uspostavljeno na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu, država je predložila izgradnju nove četvrti u kolonističkom naselju Geva Binyamin za koloniste koji su uspostavom i naseljavanjem divljeg naselja Migron prekršili zakon, ukoliko pristanu napustiti svoju trenutnu lokaciju. Država je nedavno obavijestila Visoki sud o svojoj namjeri da izvrši premjeravanje zemljišta radi ozakonjenja izgradnje u divljim kolonističkim naseljima Derekh Ha'avot, Haresha i Hayovel i izvlaštenja dodatne zemlje, uključujući zemlju za koju Izrael priznaje da je u privatnom palestinskom vlasništvu.
Treće poglavlje
Mehanizmi za zauzimanje kontrole nad zemljom na Zapadnoj obali i nezakonita izgradnja u kolonističkim naseljima
[…]
Izrael upravlja složenim pravnim i birokratskim aparatom na Zapadnoj obali kako bi ovladao stotinama tisuća dunuma palestinske zemlje, uključujući zemlju koja je u privatnom vlasništvu. Ta se zemlja dodjeljuje za uspostavu novih ili širenje postojećih kolonističkih naselja. Glavne metode kojima se Izrael služi su rekvizicija zemlje za „vojne potrebe“, proglašavanje ili registriranje zemlje kao „državne zemlje“ i izvlašćivanje zemlje za „javne potrebe“. Koristeći se ovim metodama, Izrael je stekao kontrolu nad oko pola Zapadne obale. K tome treba dodati i činjenicu da kolonisti djelujući samostalno često zauzimaju zemlju koja je u privatnom palestinskom vlasništvu, dok nadležne vlasti ne čine gotovo ništa kako bi osigurale provedbu zakona i vraćanje zemlje njenim pravim vlasnicima.
[…]
A. Rekvizicija zemlje za „vojne potrebe“
Tijekom prvog desetljeća kolonizacije, Izrael je vojne rekvizicijske naredbe koristio kako bi zaposjeo privatnu palestinsku zemlju, tvrdeći da kolonistička naselja služe u sigurnosno-vojne svrhe. Ta je tvrdnja nastala zbog toga što međunarodno humanitarno pravo dopušta okupacijskoj zemlji da prisvoji imovinu u privatnom vlasništvu u vojne svrhe, doduše samo privremeno. Prisvajanje ove vrste ne daje vlasnička prava i okupacijskoj zemlji nije dopušteno da proda imovinu koju je prisvojila. Kolonistička naselja, od kojih su neka nastala kao vojne baze brigade Nahal koje su kasnije proglašene civilnim mjestima, izgrađena su na rekviriranoj zemlji.
Visoki sud pravde je podupirao ovu politiku sve do slučaja kolonističkog naselja Elon Moreh 1979. godine. U ovom su slučaju i kolonisti i bivši načelnik glavnog stožera izraelske vojske Haim Bar-Lev svoja stajališta predstavili sudu – svaki sa svojim argumentima – kojima su se suprotstavili stajalištu države kako je uspostava kolonističkih naselja nužna iz sigurnosnih razloga. Visoki sud je naredio da se zaplijenjena imovina vrati njenim vlasnicima. Nakon ovog slučaja, uporaba vojnih rekvizicijskih naredbi je naglo opala, no nije u potpunosti prekinuta.
Osim slučaja Elon Moreh, i unatoč eksplicitnoj presudi Visokog suda pravde, Izrael nije vratio zemlju prisvojenu vojnim naredbama njenim palestinskim vlasnicima. Prema podacima iz Spiegelove baze podataka i karti zemlje prisvojene od strane vojske, a koju je Civilna uprava dostavila izraelskoj nevladinoj organizaciji Yesh Din, vojne rekvizicijske naredbe korištene su od 1967. godine za zauzimanje 31 000 dunuma zemlje za 42 kolonistička naselja. U 11 ovih kolonističkih naselja zemlja je prisvojena nakon što je Visoki sud pravde presudio u slučaju Elon Moreh, a u 7 kolonističkih naselja su rekvizicijske naredbe zamijenjene proglašenjem „državne zemlje“. Jedno je kolonističko naselje evakuirano u sklopu plana o povlačenju iz 2005. godine. […]
U kolonističkim naseljima gdje vojne rekvizicijske naredbe nisu zamijenjene proglašenjem „državne zemlje“ (vidi niže), te su naredbe i dalje na snazi. […]
Izrael je 2002. ponovo obimno koristio vojne rekvizicijske naredbe u svrhu izgradnje Separacijske pregrade (Zida), prisvajajući desetke tisuća dunuma privatne palestinske zemlje. Oko 85% Pregrade nalazi se na teritoriju Zapadne obale, a 60 kolonističkih naselja smješteno je na području između Pregrade i Zelene linije. Znatni dijelovi Pregrade građeni su na način da se zemlja koja je namijenjena za širenje kolonističkih naselja nalazi zapadno od Pregrade; u nekim slučajevima, planove o širenju nisu raspravile ili odobrile nadležne vlasti. Visoki sud pravde je prihvatio stajalište države da se vojne rekvizicijske naredbe mogu koristiti za izgradnju Pregrade unatoč činjenici da je većina Pregrade smještena na okupiranom teritoriju. U nekim slučajevima sud se čak složio sa stavom države da put kojim ide Pregrada može uključivati zemlju namijenjenu za širenje kolonističkih naselja, kao u slučaju kolonističkog naselja Giv'at Ze'ev.
Izrael je vojne rekvizicijske naredbe također koristio kako bi zatvorio „posebne sigurnosne zone“ oko kolonističkih naselja. Do sada je 12 kolonističkih naselja okruženo novom ogradom, koja je udaljena od kuća u kolonističkim naseljima i stare ograde, čime se zapravo zemlja pripaja kolonističkim naseljima. Koristeći ovu metodu Izrael je povećao površinu tih kolonističkih naselja za 4559 dunuma, povećanje od 240%, u razdoblju između 2002. i 2008. godine.
B. Proglašavanje „državne zemlje“
U studenom 1979, nakon presude u slučaju Elon Moreh, izraelska je vlada odlučila „proširiti naseljavanje u Judeji, Samariji, Jordanskoj dolini, Pojasu Gaze i Golanskoj visoravni dodajući stanovništvo postojećim zajednicama i uspostavljanjem dodatnih zajednica na zemlji u državnom vlasništvu.“ Ova je odluka značila da Izrael više neće uzimati palestinsku zemlju u privatnom vlasništvu kako bi na njoj gradio kolonistička naselja.
Proglašavanje zemlje „državnom“, na osnovu Osmanskog zemljišnog zakona iz 1858, postalo je primarni mehanizam kojim je Izrael stjecao kontrolu nad zemljom, kako u pogledu učestalosti njegove uporabe, tako i u pogledu površine oduzete zemlje. Ovim su postupkom osigurane velike površine zemlje za nastavak razvoja kolonističkih naselja.
Izrael je više od 913 000 dunuma zemlje proglasio „državnom zemljom“, površinu koja čini 16% Zapadne obale; zemlja je državnom proglašavana uglavnom u razdoblju između 1979. i 1992. godine. Tome treba dodati još 600 000 dunuma, uglavnom u Jordanskoj dolini i Judejskoj pustinji, koji su tijekom britanskog mandata i jordanske vladavine smatrani „državnom zemljom“. „Državna zemlja“ sada pokriva površinu od oko 1,5 milijuna dunuma ili 26,7% Zapadne obale.
Većina kolonističkih naselja koja su smještena usred izgrađenih palestinskih površina, u planinskom pojasu i pojasu zapadnih brda uz Zelenu liniju, izgrađena su na toj zemlji. […]
[…]
1992. godine, nakon odluke Rabinove vlade da se zamrzne izgradnja u kolonističkim naseljima, proglašavanje zemlje „državnom“ se prorijedilo. 1997, kad je na vlast došla prva vlada premijera Binyamina Netanyahua, Izrael je obnovio ovaj proces koristeći „proceduru premjeravanja zemlje“. No, učestalost proglašavanja „državne zemlje“ i površina zemlje koja je proglašena državnom u ovom razdoblju bili su mali u usporedbi s prošlošću. U razdoblju između 2003. i 2009. godine „državnom zemljom“ proglašeno je 5114 dunuma zemlje na Zapadnoj obali.
Pravni temelji
Nakon presude u slučaju Elon Moreh i vladine odluke da proširi kolonistička naselja početkom 1980-tih, Civilni odjel u Uredu državnog odvjetnika, koji je predvodila Plia Albeck, počeo je ispitivati mogućnost proglašavanja imovine na Zapadnoj obali „državnom zemljom“. […]
[…]
Izraelska proglašavanja zemlje „državnom“ nisu bila sastavni dio organiziranog procesa registriranja vlasničkih prava nad zemljom, kakva je bila praksa tijekom razdoblja britanskog mandata i jordanske vladavine na Zapadnoj obali. Izrael nije proveo skup i složen proces sređivanja zemljišnih knjiga, već je umjesto toga odlučio zauzeti što više zemlje za kolonistička naselja na način da je proglasi „državnom zemljom“. Rasprostranjena praksa proglašavanja zemlje na Zapadnoj obali „državnom“ bila je u suprotnosti s ključnim odredbama osmanskog zakonodavstva i sudskom praksom za vrijeme britanskog mandata, koji su obvezujući za Izrael. Bez manipulativnog tumačenja zakona od strane Ureda državnog odvjetnika, Izrael ne bi uspio steći kontrolu nad tako velikom površinom zemlje za izgradnju desetaka kolonističkih naselja.
Zaposjedanje privatne palestinske zemlje koja se nalazi uz „državnu zemlju“
Zaposjedanje „državne zemlje“ često je uključivalo otimanje zemlje koju je Izrael priznao kao zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu. Spiegelova baza podataka navodi najmanje 27 kolonističkih naselja s „odstupanjima u gradnji“ koja se protežu preko „državne zemlje“ na privatnu palestinsku zemlju. […] kolonističkim je naseljima dodijeljena privatna palestinska zemlja ili premjerena zemlja čije vlasništvo nije bilo utvrđeno. Zemlja je iskorištena za gradnju ili je uključena u jurisdikcijsko područje kolonističkih naselja. […]
[…] Iako su otkrivena odstupanja, od niti jednog kolonističkog naselja nije zatraženo da, zbog pogreške prilikom preuzimanja „državne zemlje“, vrati zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu njenim vlasnicima.
[…]
D. Izvlašćivanje „za javne potrebe“
Jordanski zemljišni zakon izrijekom navodi da država smije izvlastiti zemlju samo za javne potrebe. Obzirom da su javnost na Zapadnoj obali Palestinci, Izrael ovu mjeru ne koristi u velikoj mjeri. Iznimka je kolonističko naselje Ma'ale Adummim, uspostavljeno 1975. na 35 334 dunuma palestinske zemlje izvlaštene 1975. i 1977. godine. Ta zemlja čini 74% područja tog kolonističkog naselja.
Izrael je također ovu mjeru koristio za izgradnju infrastrukture, prvenstveno cesta koje povezuju kolonistička naselja međusobno i s Izraelom. Visoki sud pravde je ovaj potez odobrio nakon što je prihvatio državno stajalište da će ceste također služiti potrebama palestinske javnosti. Izrael je nedavno nastojao izvlastiti zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu u selu 'Ein Yabrud, kako bi dovršio izgradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u kolonističkom naselju Ofra. Početne faze izgradnje ovog postrojenja izvela je i financirala vlada, no bez građevinskih dozvola. Visoki sud je izdao privremeni nalog, a slučaj još nije riješen.
Izvlašćivanje zemlje za gradnju infrastrukture provodi se prema vojnoj naredbi izdanoj 1969, koja je ovlasti za izvlašćivanje prebacila na nadležne vlasti – ravnatelja Civilne uprave ili njegovog izaslanika. Ovom su naredbom ograničene odredbe jordanskog zemljišnog zakona, time što prema njoj više nije bilo nužno objavljivati odluke o izvlaštenju zemlje u tisku ili o tim odlukama obavijestiti vlasnike zemlje. Civilna uprava sada mora samo u svojim uredima u kolonističkom naselju Beit El i u regionalnim uredima za koordinaciju i vezu izvjesiti karte planiranih izvlaštenja.
Izrael je u Istočnom Jeruzalemu izvlastio oko 24 500 dunuma zemlje, uglavnom u privatnom palestinskom vlasništvu, odnosno 1/3 zemlje pripojene jeruzalemskom gradskom jurisdikcijskom području nakon 1967. Zemlja je izvlaštena u skladu s propisima britanskog mandata iz 1943. godine koji su ugrađeni u izraelsko zakonodavstvo, a koji imaju sličnosti s jordanskim zemljišnim zakonom u pogledu stjecanja zemlje „za javne potrebe“. Na toj je zemlji izgrađeno 12 četvrti, koje se prema međunarodnom pravu smatraju kolonističkim naseljima. Niti komadić te izvlaštene zemlje nije korišten za potrebe Palestinaca u Istočnom Jeruzalemu.
E. Aneksija zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu
Tijekom druge polovice 1990-tih, nakon potpisivanja sporazuma iz Osla, područja većine kolonističkih naselja određena su i proširena „iz političkih razloga“ i „bez ikakve veze s urbanim potrebama postojećih zajednica,“ […]
Ovo je proširenje uključivalo velike površine zemlje koju Izrael priznaje kao zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu. Ta zemlja nije izvlaštena niti proglašena „državnom zemljom“. Međutim, njeno uključenje unutar granica područja kolonističkih naselja, a koje je cijelo definirano kao zatvorena vojna zona u koju se može ući samo s posebnim dozvolama, zapravo onemogućava pristup palestinskih zemljoposjednika njihovoj zemlji.
[…]
Površina zemlje u privatnom palestinskom vlasništvu koja se nalazi unutar područja kolonističkih naselja gotovo je jednake veličine kao i površina zemlje koju prekrivaju izgrađene površine u kolonističkim naseljima, koja je 2009. ukupno iznosila 55 479 dunuma. Prema podacima izraelske udruge Peace Now, koji se odnose na sve izraelske civilne entitete na Zapadnoj obali – kolonistička naselja, divlja kolonistička naselja i industrijske zone – zemlja u privatnom vlasništvu Palestinaca čini 32,4% zemlje pod kontrolom tih entiteta.
[…]
Ilegalna gradnja u kolonističkim naseljima
Unatoč tome što su svjesne i što su dokumentirale masovnu protuzakonitu izgradnju u kolonističkim naseljima, izraelske vlasti nisu poduzele nikakve stvarne napore kako bi je spriječile ili prisilile prekršitelje da poštuju zakon. Generalni direktor Odjela za kolonizaciju pri Svjetskoj cionističkoj organizaciji, jednom od tijela koje je vlada ovlastila da dodjeljuje zemlju kolonističkim naseljima i da u njima pokreće graditeljske projekte, je čak Sasson rekao da Odjel namjerno krši zakone o planiranju i gradnji koji se primjenjuju na Zapadnoj obali. Izjavio je da je praksa takva da se izgrade izraelske zajednice, da ih se utvrdi, te da se , samo nekoliko godina kasnije, legalizira izgradnja po odobrenim planovima. „To je način na koji radimo. Zar bismo prvo trebali planirati pet godina i zatim uspostaviti zajednicu?!“
[…]
Nezakonitom gradnjom u kolonističkim naseljima obuhvaćene su ogromne površine zemlje. Ona na primjer pokriva gotovo svo izgrađeno područje u svakom od slijedećih kolonističkih naselja: Itamar, Beit El, Hemdat, Yitav, Ofra, te u svim južnim četvrtima kolonističkog naselja Modi'in Illit. Nezakonito se gradilo i za institucije koje bi na Zapadnoj obali trebale provoditi zakon, poput vojske (četvrt pokretnih baraka u kolonističkom naselju Einav) i policije (pristupna cesta do sjedišta policije Judeje i Samarije na području E-1, u blizini kolonističkog naselja Ma'ale Adumim). Ogromnu većinu ove gradnje financirali su Ministarstvo graditeljstva i stanovanja, Ministarstvo obrane i Civilna uprava, te Odjel za kolonizaciju Svjetske cionističke organizacije.
[…]
Tablica 4: Površina kolonističkih naselja prema vlasništvu (u dunumima, te postocima u zagradama)
DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Israeli Border Policewoman as Stone-Cold Killer
A new expose of Israeli police brutality and torture exploded yesterday with reports that a member of a special Border Police unit, Shani Sivilia, had been accused of torturing a Palestinian boy in March 2010, by cocking and pretending to fire her pistol into his head at close range, all in response the ‘deadly’ act of his possessing three firecrackers. While the charges brought against her were shocking enough, even worse was the discovery by Israeli journalist, Ido Kenan, of her Facebook page, which is replete with the feverish product of what Ido cinematically calls “Dangerous Mind.”
Daniel Barenboim and orchestra perform Mozart in Gaza
Izraelski dirigent Daniel Barenboim s europskim orkestrom izveo Mozarta u Gazi (03. svibanj 2011.)
Slavni izraelski dirigent Daniel Barenboim je s orkestrom europskih glazbenika u utorak (3. svibnja) u centru al-Madha u Gazi, u znak solidarnosti s palestinskim stanovništvom pod blokadom, izveo 2 Mozartove kompozicije. Barenboim je na kratko u Gazu ušao kroz granični prijelaz s Egiptom i time prekršio izraelski zakon koji izraelskim državljanima zabranjuje da ulaze u Pojas Gaze. Daniel Barenboim je rođen u Argentini, a odrastao je u Izraelu, gdje ga neki smatraju kontroverznom osobom zbog promicanja glazbe Richarda Wagnera i glasne kritike izraelske politike na okupiranim palestinskim područjima. Barenboim je 2008. postao i počasni građanin palestinskih područja.
Michigan Peace Team : Visiting Bedouins in the Jordan Valley
After a short visit to Jericho we were met by a member of the Jordan Valley Solidarity Group who acted as a guide to help us understand the problems the Bedouin people are facing due to the military occupation of their ancient land and the ethnic cleansing tactics of the State of Israel. Two generations ago, there were 300,000 Palestinians living in the Jordan Valley. That number is now down to 56,000 – one sixth the population.
Dawn raid in Silwan takes five young men, one woman
6 Palestinaca uhićeno u zoru u Silwanu (02. svibanj 2011.)
Izraelske su snage u ponedjeljak u zoru uhitile 6 Palestinaca, uključujući 1 maloljetnika i 1 ženu, u četvrti Silwan u Istočnom Jeruzalemu.
Official: Israeli troops block villagers from crops
Izraelska vojska onemogućila mještanima pristup do njihovih polja (2. svibanj 2011.)
Izraelski su vojnici u ponedjeljak mještanima sela Al-Malih onemogućili pristup i rad na njihovim usjevima na tom području. Predsjednik selskog vijeća Aref Daraghmeh je novinarima rekao da su vojnici vojnim vozilima blokirali pristup mještana njihovim poljima, te da su uništili veliku količinu usjeva na tom području koje se nalazi u okolici grada Tubasa na sjeveru Zapadne obale. Daraghmeh je podsjetio da su vojnici i prošle godine uništavali usjeve na tom području.
Israel bans PFLP leader from Cairo meetings
Izrael onemogućio predstavniku Narodnog fronta za oslobođenje Palestine da sudjeluje na pregovorima u Kairu (02. svibanj 2011.)
Izraelske vlasti nisu čelniku Narodnog fronta za oslobođenje Palestine, Abdulu Rahimu Malouhu, dopustile da sa Zapadne obale otputuje na pregovore o nacionalnom jedinstvu koji su se u Kairu vodili između zavađenih palestinskih stranaka.
5 detained overnight by Israeli forces
Izraelske snage tijekom noći uhitile 5 Palestinaca (02. svibanj 2011.)
Izraelska je vojska tijekom noći uhitila 5 Palestinaca na Zapadnoj obali. Vojska tvrdi da se uhićeni nalaze na popisu „traženih osoba“ i da su odvedeni na ispitivanje.
Israel extends detention of Palestinian without charge or trial
Izrael produljio pritvor Palestincu kojeg od 2009. drži u administrativnom pritvoru (02. svibanj 2011.)
Izraelske su vlasti u ponedjeljak produljile administrativni pritvor 29-godišnjem Palestincu iz Gaze Raedu Abu Mughsibu, koji je 2003. godine osuđen na 6 godina zatvora. Nakon što je odslužio dosuđenu kaznu, Raed nije pušten na slobodu, već je zadržan u administrativnom pritvoru – bez suđenja i optužnice – u kojem se nalazi od 2009. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem je dokumentirala tisuće slučajeva Palestinaca koje je Izrael stavio u administrativni pritvor „na dulja razdoblja, bez procesuiranja, bez da su bili obaviješteni o tome za što ih se optužuje, i bez da su njihovi odvjetnici mogli proučiti dokazni materijal“. Izraelska vojska Palestince može u administrativnom pritvoru držati 6 mjeseci, no pritvor se nakon toga može unedogled obnavljati. Palestinci u administrativnom pritvoru mogu provesti godine bez da saznaju za što ih se optužuje. Odvjetnici nisu upoznati s optužbama koje se stavljaju na teret njihovih klijenata, što potkopava mogućnost obrane. Izrael ovakvom uporabom administrativnog pritvora krši međunarodno pravo.
Oppressing West Bank Palestinian Children
Against adults and children alike, including women and girls, nothing is too brutal or extreme. For example, one 15-year old said he was stripped naked, forced into an extremely painful position, then burned by lit cigarettes to make him confess. Others are tortured to collaborate. A 10-year old said "They beat me on various parts of my body with plastic hoses. I had to have a surgical operation to have a platinum transplant in my arm. They kept me naked for a whole night, handcuffed and blindfolded; and I was not allowed to go to the toilet for two days!" According to the Palestinian Prisoners Club, 95% of children are tortured, 85% to confess under duress and sign Hebrew documents they can't read or understand. Israel brazenly violates international law, including in how they treat young children. In fact, harassing, intimidating, threatening, cuffing, shackling, abusing, torturing and denying due process breaches Fourth Geneva, the UN Torture Convention, and UN Convention on the Rights of the Child. They're inviolable legal standards Israel doesn't give a damn about when it comes to Palestinian Arabs. Why should they when international community leaders raise no accountability issues.
Palestinian reconciliation may lead to Israel's Palestinian separation
But recent events provide another opportunity to shout into the void of willful forgetfulness: Ever since January 1991, long before Hamas rose to power, long before the suicide bombings, even before the Oslo accords, Israel restricted the Palestinians' rights to travel between the Gaza Strip and the West Bank. That was when the "caging" of Gaza started, and this cage has gradually become more and more closed over time. In 1997, Israel forbade Gazans to enter the West bank via the Allenby Bridge. Why? Because ever since 1991, when the travel-ban system, misnamed the permits regime, was introduced and when students and businessmen, for example, were not permitted to drive the 70 kilometers that separate Gaza from Ramallah, they would leave from Rafah and enter the West Bank via Jordan. Starting in 2000, Israel declared that those Gazans who were in the West Bank were "illegal sojourners" if their travel permits had expired. As of 2010, the judicial military system defines them as "infiltrators" who face either arrest or expulsion. In 1996, it transpired that Israel, in violation of the Oslo accords, was not allowing the Palestinian Authority to change the ID addresses of Palestinians who had moved from Gaza to the cities of the West bank.
