Stranka Hrvatski laburisti pokrenula je akciju u sklopu koje u razdoblju između 1. i 15. veljače ove godine možete potpisati zahtjev Vladi RH da podnese ostavku. Zahtjevi za ostavkom vlade mogu se potpisati na štandovima u svim većim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, a možete i sami isprintati svoj zahtjev i poslati ga poštom izravno vladi ili Hrvatskim laburistima koji će ga zatim proslijediti vladi. Sve potrebne informacije o ovoj akciji možete pronaći na linku.Tekst zahtjeva koji možete potpisati:
"Temeljem mojih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, svojom voljom i bez ikakvih pritisaka ZAHTIJEVAM da podnesete ostavku, jer ste u sedam godina vladanja Hrvatsku doveli do bankrota, radnike pretvorili u roblje, nezaposlene učinili očajnima, umirovljenike pretvorili u sirotinju i sve nas odveli u dužničko ropstvo."
Izvor: Kreće akcija Hrvatskih laburista - PIŠITE VLADI - OSTAVKA!
DODATNI LINKOVI:
Situaciju u Egiptu i dalje možete uživo pratiti na:
Al Jazeera English: Live Stream
Građanska inicijativa - Solidarnost s egipatskim narodom
Angry Arab News Service
Kairo uživo: izveštaji sa lica mesta [apdejtuje se iz sata u sat]
Stranica s redovitim aktualnim izvještajima o prosvjedima u Kairu.
Još jedan link o Egiptu:
Jewish prayers for Egypt's uprising
Many Jews have warned Israel that it is a mistake to ally with these kinds of regimes, just as we've warned the US to learn the lesson from its failed alliance with the Shah of Iran. We've urged Israel to free the Palestinian people by ending the Occupation of the West Bank and the blockade of Gaza. Israel's long-term security will not be secured through military or economic domination, but only by acting in a generous and caring way toward the Palestinian people first, and then toward all of its Arab neighbours. ... We hope that Egyptians will hear the news that they have strong support from many in the Jewish world. We are not waffling like Obama - we want the overthrow of Mubarak, the freeing of all political prisoners, the redistribution of wealth in a fair way, trials for those who perpetrated torture and other forms of injustice, and the democratisation of all aspects of Egyptian life.
Hrvatska:
Drago Hedl: Strava na obalama Drave
Pobili su svih 19 osoba, u dobi od 41 do 85 godina. Među njima bilo je i osam žena. Zločin je bio strašan i trebalo je učiniti sve da se za njega ne sazna. Nije postojala ni jedna izlika kojom bi se masakr nad nedužnim civilima mogao opravdati. Mještani Paulin Dvora, u kojem je do početka rata živjelo 168 stanovnika (147 Srba, devet Jugoslavena, četvero Hrvata i osam "ostalih"), nisu se željeli pridružiti srpskoj pobuni u Hrvatskoj i prihvatiti oružje koje je ilegalnim kanalima, ali i od strane JNA, dolazilo iz Srbije. Prihvatili su hrvatsku državu kao svoju i nisu se protivili kada je u njihovo selo ušla Hrvatska vojska. Ipak, slijedeći pisanu zapovijed Karla Gorinšeka, u to vrijeme zapovjednika Operativne zone Osijek, od 14. studenoga 1991, u kojoj je naredio da se srpska sela stave pod "maksimalni nadzor", te da se izvrši "oduzimanje oružja, a poznate ekstremiste uhiti", postrojba Hrvatske vojske u Paulin Dvoru stavila je tamošnje preostale Srbe u, rekosmo, svojevrsni kućni pritvor. Nitko ih nije ni dirao, ni maltretirao, sve do te kobne noći između 11. i 12. prosinca 1991. godine. ... Kad je tri dana nakon masakra Paulin Dvor pao i kad su u njega ušle postrojbe JNA i srpske paramilitarne snage, pronašle su na obližnjem štaglju, u drvenom sanduku za municiju, samo leš 57-godišnje Dare Vujnović. Posmrtni ostaci ostalih osamnaest mještana Paulin Dvora zagonetno su nestali i nitko nije znao gdje su. ... Hrvatska je negirala bilo kakav zločin u Paulin Dvoru, a svako spominjanje ubojstva tih ljudi prozvano je izmišljotinom. Tako je bilo sve do ponedjeljka, 13. svibnja 2002, kad su leševi iz Paulin Dvora pronađeni 500 kilometara jugozapadno, u blizini zaseoka Rizvanuša, na šumskom putu koji od sela Brušane, na cesti Gospić – Karlobag, vodi prema vrhu Visočica (1619 metara nadmorske visine). ... Gotovo šest godina, 17 leševa srpskih i jednog mađarskog civila, ubijenih u Paulin Dvoru, bili su skriveni u nekadašnjem skladištu JNA Lug kraj Čepina, desetak kilometara od Osijeka. ... Jutro nakon zločina, u Paulin Dvor poslana su ambulantna kola iz Osijeka. No, za njih tamo nije bilo posla. Svih 18 civila koje je jedinica Hrvatske vojske u sastavu 130. brigade do trenutka masakra držala u stanovitom kućnom pritvoru, bili su mrtvi. Očevici kažu da je mjesto zločina pružalo stravičnu sliku – tih nesretnih 18 ljudi bilo je ubijeno rafalnim pucnjevima i ručnim bombama. Neki od njih dugo su umirali, zapomažući cijelu noć. ... U strahu da se zločin ne otkrije, 14. siječnja 1997, u kasnim večernjim satima, u Osijeku je u najvećoj tajnosti održan sastanak najviših predstavnika tajnih službi s najodgovornijim osobama iz lokalnog vojnog i obavještajnog zapovjedništva kako bi se utanačile sve pojedinosti transporta. Vojno skladište Lug nakon toga je bilo zatvoreno tri dana. Posmrtni ostaci 18 osoba su iskopani i prebačeni u bijelu plastičnu burad, koja su prije toga, noću, dopremljena iz osječke tvornice "Analit". Prijevoz ubijenih povjeren je karlovačkoj inženjerijskoj jedinici Hrvatske vojske. Sve do Slavonskog Broda transport je pratio i nadzirao osječki odjel vojne sigurnosne službe, a na putu do Rizvanuše pratnju su preuzeli drugi operativci. ... U danima neposredno nakon što je Glavaš i službeno imenovan zapovjednikom obrane Osijeka, Drava je gotovo svakodnevno izbacivala leševe. Policijski izvještaji iz prosinca 1991, u kojima su zabilježeni svi slučajevi, bili su slični kao jaje jajetu. U rubrici "Način izvršenja", metodom copy – paste, bila je upisana uvijek ista zabilješka: "Nasilno odveden iz obiteljske kuće, vezan samoljepivom trakom, odveden do rijeke Drave i ubijen iz vatrenog oružja." ... I rubrika "Sredstvo izvršenja", pod čim je policija podrazumijevala oružje iz koga je žrtva bila likvidirana, uvijek je bilo isto – pištolj kalibra 7,65 milimetara. U stupcu "Mjesto zločina" također je svugdje pisalo isto – "obala rijeke Drave, kod mosta", a kao "Motiv izvršenja" uvijek – "međunacionalna netrpeljivost". ... Ratkovića su posjeli na stolicu, nisu ga vezali, nego su ponovno počeli postavljati ista pitanja. Psovali su mu majku četničku, ... Onda su počeli s batinama. "Jedan me tukao nogom, drugi pištoljem, treći me udarao iz voleja po prsima. Pao sam sa stolice da bi me jedan od njih dočekao vojničkim čizmama… Digli su me, ponovno posjeli, a onaj 'pištoljdžija', kojeg tako zovem jer me tukao pištoljem, ponovno me udario. Imao sam veliku ozljedu iznad uha, možda čak i frakturu; tukli su me i tukli, ne znam koliko. Da sam znao što hoće, priznao bih da sam četnik, iako nisam, samo da me prestanu tući. Bili su neumoljivi i kad su vidjeli da nemam što reći, zaprijetili su da ću progovoriti kad dođe 'šef'", nastavlja Ratković jezivu ispovijest. Potom su sva trojica izašla iz prostorije, ostavivši Ratkovića samog. Zaključali su vrata i nakon pola sata došla su opet trojica, no sada dvojica novih i onaj "pištoljdžija". S njima je bio i "šef", mršavija visoka osoba, s policijskim pendrekom koji je imao ručku sa strane. On ga je tukao pendrekom, "pištoljdžija" i dalje pištoljem, a onaj treći kako bi ga već dohvatio. ... Vojnik koji je uzeo novčanik s Ratkovićevim dokumentima, tada je otrgnuo komad papirnate vreće u kojoj je prije bio šećer ili brašno, a koja je prazna ležala na podu. Napravio je lopticu, gurnuo je Ratkoviću u usta, a zatim mu, od uha do uha, zalijepio usta smeđom ambalažnom trakom. Onda su mu, također ljepljivom trakom, povezali ruke na leđima, i onako pretučenog, iznijeli iz prostorije. Odvukli su ga preko dvorišta do ulice. ... Čuo sam hitac s lijeve strane koji je ispalio 'pištoljdžija'. Nisam osjetio nikakvu bol, mada mi je metak s ulazne strane slomio čeljust, a s izlazne je razmrskao. Udarali su me nogom u leđa i pao sam u Dravu", sjećao se Ratković tog traumatičnog dana, 7. prosinca 1991. ... 'Pištoljdžija' je baterijskom lampom osvijetlio površinu vode. Kad je vidio da sam izvirio, još je jednom ispalio metak i pogodio me kroz otvorena usta, potpuno nevjerojatno, gotovo na istom mjestu kao i prvi put. Dva puta mi je pucao u glavu, ali me nije ubio." ... a onda je ponovno ugledao farove automobila i pomislio: "Sigurno su posumnjali da sam se spasio, pa se vraćaju da me dokrajče." Sakrio se iza velike žardinjere u kojoj je bio posađen šimšir, drhteći od hladnoće, straha i bolova. Bio je to isti onaj audi kojim su ga prije manje od sat vremena dovezli. U strahu je promatrao noćnu scenu: s desne strane, sa zadnjeg sjedala, potpuno isto kao malo prije toga njega, izvukli su nekog čovjeka, odveli ga bez riječi do istog mjesta gdje su pokušali likvidirati i Ratkovića. Jednako kao i njemu, pucali su u potiljak. "Na tom sam čovjeku nešto prepoznao, karakterističan hod, mada nije hodao sam, napola su ga vukli. Ležeći poslije u bolnici – kamo su me dovukli neki vojnici koji su me onakvog izmrcvarenog i jadnog pronašli u Tvrđi, misleći valjda da sam ranjen gelerom neke granate – tu sam sliku stalno vrtio pred očima. Kada sam saznao da je u Dravi pronađen leš dr. Kutlića, bilo mi je jasno da sam svjedočio njegovoj likvidaciji. ..." ... Dok je Ratković ležao u bolnici, oporavljajući se od ozljeda, Drava je u blizini restorana "Bastion", nešto niže od mjesta na kojem su pokušali likvidirati Ratkovića, izbacila dva tijela. Jedno je bilo žensko, koje policija nije uspjela identificirati, drugo je bio leš dr. Milutina Kutlića, onkologa iz osječke bolnice. Policija je obavila uviđaj i u blizini, na obali, pronašla tragove krvi, djelomično pokrivene snijegom. Na obali je nađeno i 12 čahura kalibra 5,6 mm i dvije kalibra 7,65 mm. Tijela su imala vidljive prostrijelne rane na glavi, a u ženskom lešu, tijekom obdukcije, pronađena su i dva deformirana metka. Ono što je policajcima bilo posebno zanimljivo, bila je činjenica da su na oba leša pronađeni tragovi samoljepive ambalažne trake široke 55 milimetara. Kasnije, Drava će izbaciti još nekoliko leševa, s rupom u potiljku i rukama zalijepljenim trakom.
