Isječci iz 17. poglavlja UN-ovog izvještaja o sukobu u Gazi (obzirom da na blogu već postoji nekoliko postova s informacijama o učincima izraelske blokade Pojasa Gaze, u ovom sam postu izdvojila samo neke.):
XVII. UTJECAJ IZRAELSKE BLOKADE I VOJNIH OPERACIJA NA STANOVNIŠTVO U GAZI I NJEGOVA LJUDSKA PRAVA
[...]
F. Tjelesno i mentalno zdravlje
[...]
(str. 350-351)
1258. Osjećaj sigurnosti koji proizlazi iz života u sigurnoj i potpornoj okolini već je narušen godinama stalnih napada i vojnih sukoba, ali je još i dodatno potkopan izravnim iskustvom i/ili svjedočenjem nasilju nad članovima obitelji i drugim rođacima. Rasprostranjeno uništavanje, raseljavanje, nemogućnost da se igdje pronađe sigurno utočište, uz izravnu izloženost po život opasnim događajima nastavit će ozbiljno utjecati na stanovništvo. Opće stanje stanovnika Pojasa Gaze opisano je kao oblik otuđenja.
1259. Mnogi mentalni zdravstveni problemi posljedica su godina sukoba, života u siromaštvu, oskudici i nestabilnosti na tom području i vjerojatno će se nastaviti dok se ne uklone njihovi korijenski uzroci. Ljudi, a naročito djeca, žive ili odrastaju u društvu pod okupacijom, uz stalne epizode nasilja i bez ikakvog osjećaja sigurnosti ili normalnosti.
1260. Ovu situaciju pogoršava relativna oskudica kvalificiranih profesionalaca i neprikladni prostori. Program za mentalno zdravlje zajednice u Gazi zapošljava samo oko 40 osoba specijaliziranih za mentalno zdravlje, uključujući liječnike, društvene istraživače, medicinske sestre, te psihologe. Dr. al-Sarraj tvrdi da ovaj broj nije dovoljan čak ni da bi pokrio sve potrebe grada Gaze, dok bi za cijelu populaciju Pojasa Gaze bio nužan tim od 300 specijalista.
1261. Tijekom protekla 2 desetljeća, Program za metalno zdravlje zajednice u Gazi i drugi radili su na razvijanju otpornosti među stanovništvom. Oni su Misiji rekli da su nedavne vojne operacije uništile njihova postignuća. Ljudi koji su pretrpjeli strašan gubitak prekidaju svoju vezu s realnošću, u sklopu fenomena poznatog kao „obamrlost“. Dr. Tawahina tvrdi da među većinom stanovnika Gaze vlada opći osjećaj da ih je međunarodna zajednica u potpunosti napustila. Taj osjećaj napuštenosti zauzvrat povećava njihovu frustraciju, stvarajući im dodatnu bol, a na kraju vodi porastu nasilja i ekstremizma. Program mentalnog zdravlja zajednice u Gazi proučavao je dječje stavove o nasilju i došao do zaključka da, zbog ove situacije, a naročito u slučajevima djece koja su ostala bez roditelja, a stoga i bez s njima povezane zaštite i osjećaja sigurnosti, djeca često u „mučenicima“ i članovima oružanih skupina vide svoje odrasle uzore ponašanja.
1262. Studija koju je napravio Razvojni fond za žene Ujedinjenih naroda (UNIFEM) otkrila je da muškarci također pokazuju simptome psihološke traume nakon vojnih operacija u prosincu i siječnju. Misija na temelju izvještaja specijalista smatra da bi djelomičan uzrok tome mogao biti dodatni stres s kojim se suočavaju muškarci kao glave obitelji, u društvu kojim dominiraju muškarci, u slučajevima kada ne mogu ispuniti svoju ulogu glavnog prehranjivača obitelji ili pružiti zaštitu i sigurnost svojoj djeci, ženama i drugim članovima obitelji.
[...]
(str. 351-356)
G. Obrazovanje
1264. Misija je primila informacije o stanju obrazovnog sektora u Pojasu Gaze. UNRWA upravlja jednim od najvećih školskih sustava na Srednjem istoku i djeluje kao glavni pružatelj osnovnog obrazovanja za palestinske izbjeglice već gotovo 5 desetljeća. Misija je vrlo impresionirana UNRWA-inim aktivnostima i postignućima. UNRWA upravlja 221 školom, a vlada 383 škole. UNRWA-ine škole su i sredstvo zdravstvenog monitoringa i prehrambenih/nutricionističih programa. Visoka razina obrazovanja u Palestinaca većinom je rezultat tog rada. Misija je jednako tako bila šokirana teškim posljedicama koje su blokada i nedavne vojne aktivnosti imale na obrazovne objekte i aktivnosti u Pojasu Gaze.
1265. Misija je primila informacije i svjedočanstva koji su pokazali da su ograničenja koja je nametnula blokada na nekoliko načina pogodila obrazovni sustav. Zbog nestašice građevinskog materijala obustavljena je sva nova gradnja. Popravci na obrazovnoj infrastrukturi također su morali biti odgođeni. Oko 88% UNRWA-inih škola i 82% vladinih škola radilo je u smjenama kako bi udovoljilo potražnji. Nestašica obrazovnog materijala i opreme sputava mogućnost održavanja standarda podučavanja. Ova je situacija bila uzrokom manjeg broja polaznika i lošijih rezultata učenja u vladinim školama.
1266. Zabrana kretanja ljudi kroz granične prijelaze nije pogodila samo sveučilišne studente koji su namjeravali studirati ili su već započeli studiranje u inozemstvu, već također i mogućnosti da akademici i znanstvenici putuju u inozemstvo radi akademskih razmjena. Između srpnja i rujna 2008. samo je 70 studenata uspjelo napustiti Pojas Gaze kroz granični prijelaz Erez, dok je stotinama uskraćena mogućnost da studiraju u inozemstvu.
1267. Najmanje je 280 škola i dječjih vrtića uništeno ili oštećeno u vojnim operacijama. 6 ih se nalazilo u sjevernom dijelu Pojasa Gaze, gdje je vojnim operacijama bilo pogođeno oko 9000 učenika koji su morali biti prebačeni u druge škole. Prema podacima ministarstva obrazovanja i visokog školstva, tijekom vojnih operacija ubijeno je 164 učenika i 12 učitelja. Još 454 učenika i 5 učitelja je ranjeno. U UNRWA-inim je školama ubijeno 86 djece i 3 učitelja, dok je ranjeno 402 djece i 14 učitelja. Tijekom vojnih operacija 44 UNRWA-ine škole bile su korištene kao skloništa za više od 50 000 raseljenih osoba.
1268. Škole su uglavnom bile zatvorene tijekom trajanja neprijateljstava, čime je poremećen nastavni program. Nakon uspostave prekida vatre nije bilo jasno koliko se učenika i učitelja vratilo u škole, no navedeno je da je taj broj u UNRWA-inim školama dosegao do 90%. Djeca i učitelji žalili su se na tjeskobu i traume koje su rezultat ekstremnog nasilja kojem su bili izloženi i gubitka rodbine ili prijatelja. Misija je čula kako su, zahvaljujući tome što su vojne operacije započele zračnim udarima u doba kad se u školama održavala nastava, djeca bila izložena pojačanoj opasnosti i ispunjena strahom i panikom. Škole i ceste koje do njih vode povremeno su bile nesigurne zbog prisutnosti eksplozivnih ostataka rata. 2 je palestinske djece ubijeno tim eksplozivom u Zeytounu ubrzo nakon što je proglašen prekid vatre. Misija je saslušala izvještaje o tome kako su neka djeca bila ranjena bijelim fosforom dok su bila na putu u školu.
1269. Misija je vidjela razaranje koje je pretrpjela Američka škola. Vidjela je i štetu nanesenu Islamskom sveučilištu i drugim sveučilišnim zgradama koje su uništene ili oštećene. Radilo se o civilnim, obrazovnim zgradama i misija nije pronašla nikakve informacije o tome da bi se te zgrade koristile kao vojni objekti ili da bi doprinosile vojnim nastojanjima zbog čega bi mogle postati legitimna meta u očima izraelskih oružanih snaga.
1270. Misija je također obaviještena o indoktrinacijskim programima koje su navodno uvele vlasti u Gazi, te o procesu ideološke i političke polarizacije. Takvi programi imaju visok potencijal nametanja obrazovnih modela koji nisu u skladu s vrijednostima ljudskih prava i kulturom mira i tolerancije. U tom pogledu Misija smatra da nadležne vlasti trebaju ohrabrivati napore da se u nastavni plan i program ugrade ljudska prava.
H. Učinak na žene i djecu
1271. Misiji je privukao pažnju poseban način na koji su blokadna politika i vojne operacije utjecale na djecu i žene. Svjetska zdravstvena organizacija je u svom izvještaju koristila podatke Palestinskog centra za ljudska prava (PCHR): od 1417 ubijenih, 313 su bila djeca, a 116 žene. Korišteni su i podaci izraelskih oružanih snaga prema kojima je bilo 1166 ubijenih, uključujući 49 žena i 89 djece mlađe od 16 godina. Od 5380 ranjenih, 1872 su bila djeca, a 800 žene. Misija je izravno istražila brojne incidente u kojima su izraelske oružane snage u namjernim ili neselektivnim napadima ubile žene i djecu. Svjetska zdravstvena organizacija je također izvijestila da je među brojnim ranjenima koji su prošli kroz granični prijelaz Rafah radi liječenja u Egiptu tijekom 2. tjedna vojnih operacija bilo 10 djece koja su bila 1 metkom ranjena u glavu, a 1 je dijete imalo na glavi ozljede od 2 metka.
1272. Misija je obavila intervjue s nekoliko žena i predstavnica ženskih organizacija, te saslušala svjedočenje Mariam Zaqout iz Društva za kulturu i slobodnu misao. Misiji je rečeno da su blokada i vojne operacije povećale siromaštvo, koje naročito pogađa žene, koje moraju priskrbiti hranu i druge osnovne potrepštine za svoje obitelji. Žene su često jedine prehraniteljice u obitelji (na primjer, u slučaju kad su u sukobu ili nasilju poginuli, ranjeni ili zarobljeni muški članovi obitelji), a do posla se teško dolazi. Više od 300 žena ostale su udovice zahvaljujući vojnim operacijama i postale su ovisne o pomoći u hrani i novcu. Uz to, žene snose veći društveni teret, jer se moraju nositi sa svakodnevicom koju je pooštrila kriza i istovremeno pružati sigurnost i njegu ranjenim članovima obitelji i djeci, vlastitoj i tuđoj djeci koja su ostala bez roditelja. Ove su ih odgovornosti ponekad prisilile da prikriju svoju vlastitu patnju, tako da se njihovim problemima nitko nije ni bavio.
1273. U istim su intervjuima sudionice navele da uništavanje domova i invazija privatnosti naročito pogađa žene. Život bez privatnosti u šatorima ili bez primjerenih sanitarnih prostorija dodatno otežava njihove poteškoće. Štoviše, vojne su operacije pogoršale odnose među članovima obitelji. Psihološki pritisak koji su trpjeli muškarci i žene je, u kombinaciji s financijskim poteškoćama, doveo do obiteljskih svađa, nasilja u obitelji i razvoda. Učestale su svađe između udovica i rodbine njihovih mrtvih supruga u pogledu skrbništva nad djecom i nasljedstva. Udovice su također bile izložene pojačanom pritisku da se ponovo udaju kako bi se mogle uzdržavati. Zbog svega toga sve je više žena počelo tražiti pravnu pomoć, a pravni su se problemi pogoršavali zbog nedostataka u zakonima i zbog slabije zaštite prava žena.
1274. Poseban način na koji je sukob pogađao žene dramatično je pred Misijom ilustriran svjedočanstvom jedne žene iz obitelji al-Samouni (vidi poglavlje XI). Ona je bila majka 3 djece i bila je trudna kad je napadnuta njena obitelj i kuća. Ispričala je kako su djeca bila uplašena i kako su plakala. Ožalošćeno je prepričala kako je njeno 10-mjesečno dijete, koje je nosila na rukama, bilo gladno, ali mu ona nije imala što dati jesti, pa ga je pokušala nahraniti žvačući komad kruha, jedinu dostupnu hranu, i zatim je takav sažvakan kruh davala djetetu. Također je uspjela dobiti pola čaše vode iz jedne pokvarene slavine. Tamo je bilo i drugih beba i starije djece. Ona i njena sestra su se izložile opasnosti kad su otišle u potragu za hranom za djecu. Njen suprug, majka i sestra su ubijeni, ali ona je uspjela preživjeti. Njen je drugi sin ranjen u leđa, a ona je obojicu iznijela iz kuće.
1275. Mnoge su se žene osjećale bespomoćno i neugodno jer nisu mogle zaštiti ni brinuti za svoju djecu. Druge su se osjećale frustrirano, nemoćno, osjećale su da im je napadnut njihov osobni prostor kad su im uništavali ili vandalizirali kuće i imovinu. Ti su osjećaji doprinijeli njihovoj psihološkoj patnji.
1276. Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) izradio je studiju odmah nakon vojnih operacija u prosincu i siječnju u kojoj se navodi da su spontani pobačaji u rodilištima porasli za 40 posto, da je broj neonatalnih smrti porastao za 50%, da su porodiljske komplikacije u porastu, te anegdotske dokaze o smrtima i zdravstvenim komplikacijama uzrokovanim time što trudnice nisu mogle doći do bolnica kako bi se porodile. Žene koje su intervjuirane u kontekstu jedne druge UNFPA-ove studije intenzivno su strahovale za sebe i svoje najmilije. Povezani simptomi uključuju tjeskobu, napade panike, osjećaje nesigurnosti, poremećaje u spavanju i prehranjivanju, depresiju, tugu i strah od iznenadne smrti.
1277. Odrasli i djeca pokazivali su znakove duboke depresije, a djeca su patila od nesanice i mokrila u krevet. Brojna svjedočanstva koja je zaprimila Misija ističu prisutnost djece u situacijama kada su izraelski vojnici pretraživali ili silom zauzimali kuće i tijekom ubijanja. Misija je saslušala svjedočenje majke čija su djeca u dobi između 3 i 16 godina svjedočila ubojstvu svog oca u svojoj vlastitoj kući. Obzirom da su izraelski vojnici energično ispitivali njihovu majku i strica i vandalizirali njihovu kuću, djeca su svoju majku pitala da li će i njih ubiti. Njihova je majka smatrala da je jedina utjeha koju im može pružiti savjet da recitiraju šehadu, molitvu koja se izgovara pred smrt. Djeca su se nalazila u improviziranim skloništima u prostorijama Ujedinjenih naroda, proživljavala traumu raseljavanja i osjećaje straha od vojnih napada i duboke nesigurnosti zbog toga što su bila napadnuta u vlastitim domovima ili skloništima za koje se očekuje da budu sigurni. Tijekom svojih posjeta Misija je vidjela mnogu djecu koja sa svojim obiteljima žive u ruševinama svojih domova i u privremenom smještaju. Trauma kod djece koja su bila svjedoci nasilja, a često i ubojstva članova njihovih obitelji, bez dvojbe će biti dugotrajna. Gđa. Massouda Sobhia al-Samouni je Misiji rekla da je njen sin još uvijek traumatiziran. Stalno je stavljao kovanice u usta, a kad mu je ona rekla da je to opasno i da bi, ako to nastavi raditi, mogao umrijeti, on joj je odgovorio da se želi pridružiti svom mrtvom ocu.
1278. Oko 30% djece pregledane u UNRWA-inim školama patilo je od mentalnih zdravstvenih problema, a oko 10% djece izgubilo je rođake ili prijatelje ili svoje domove i imovinu. Svjetska zdravstvena organizacija je procijenila da bi oko 30 000 djece trebalo kontinuiranu psihološku podršku i upozorila na opasnost da bi mnogi mogli odrastati s agresivnim stavovima i mržnjom.
[...]
(str. 360-371)
K. Pravna analiza
1296. Za procjenu gore opisanih činjenica relevantne su obveze prema međunarodnom humanitarnom pravu. Kako je već ranije spomenuto, Četvrta ženevska konvencija, te odredbe Dodatnog protokola I, koje odražavaju običajno međunarodno pravo, primjenjuju se na postupke Izraela na okupiranom palestinskom području prije i za vrijeme vojnih operacija. Zaštite koje sve strane u sukobu prema međunarodnom humanitarnom pravu duguju civilnom stanovništvu Pojasa Gaze uključuju dužnost da se dopusti slobodan prolaz humanitarnih lijekova i medicinskih potrepština, te pošiljki ključnih prehrambenih namirnica i odjeće za djecu, trudnice i majke što je ranije moguće (članak 23 Četvrte ženevske konvencije). Članak 70 Dodatnog protokola I navodi da strane u sukobu moraju dopustiti prolaz robe nužno potrebne civilnom stanovništvu što je ranije moguće i bez odgađanja.
1297. Relevantne odredbe Četvrte ženevske konvencije koje se odnose na dužnosti okupacijske sile također treba uzeti u obzir, naročito obveze sadržane u člancima 50 (dužnost da se olakša rad njegovateljskih i obrazovnih institucija), 55 (dužnost da se stanovništvu osigura hrana i medicinski lijekovi i potrepštine), 56 (dužnost da se osiguraju i održavaju medicinske i bolničke ustanove i usluge) i 60 (dužnost da se nastavi s izvršavanjem obveza čak i ako treće strane isporučuju pomoć). Nekoliko odredbi Dodatnog protokola I koje odražavaju običajno međunarodno pravo također su ovdje relevantne, uključujući članke 51 i 52, koji zabranjuju napade na civile i civilne objekte, te članak 54, koji zabranjuje uništavanje objekata koji su neophodni za preživljavanje civilnog stanovništva.
1298. Pristup adekvatnoj hrani, skloništu i odjeći, kao dio primjerenog životnog standarda, ljudska su prava priznata u članku 11 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Isti instrument priznaje prava na obrazovanje i na najviši mogući standard tjelesnog i mentalnog zdravlja (čl. 12). Sadržaj ovih prava i odgovarajuće dužnosti države pojasnio je UN-ov Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava. Konvencija o pravima djeteta štiti pravo djeteta na život, preživljavanje i razvoj (čl. 6) i na zaštitu od svih oblika mentalnog ili fizičkog nasilja (čl. 19), na najviši zdravstveni standard (čl. 24), na primjeren životni standard (čl. 27) i na obrazovanje (članci 28 i 29). Iako ovi instrumenti podjednako štite žene i muškarce, djevojčice i dječake, Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena sadrži podrobnije i opsežnije oblike tih obveza u pogledu žena. Sve ove obveze poštivanja ljudskih prava primjenjive su na Izrael u pogledu izraelskih postupaka u Pojasu Gaze budući da se također primjenjuju u situacijama oružanog sukoba.
1299. Neka prava sadržana u Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima podložna su progresivnoj realizaciji. To znači da ona mogu biti ostvarena tek kroz neko vrijeme. Države su obvezne djelovati što je brže i učinkovitije moguće s ciljem njihovog ostvarenja. Namjerne retrogresivne mjere dopuštene su samo pod strogim uvjetima.
1300. Misija u tom pogledu podsjeća na svoju analizu izraelskih ciljeva i strategija tijekom vojnih operacija iz poglavlja XVI. Tamo je Misija spomenula izjave zamjenika premijera Elija Yishaija od 6. siječnja 2009: „ [Trebalo bi biti] moguće uništiti Gazu, tako da razumiju da se ne treba petljati s nama.“ Dodao je da je „ovo sjajna prilika da se unište tisuće kuća svih terorista, tako da ubuduće dva puta razmisle prije nego krenu ispaljivati rakete.“ Misija je također spominjala doktrinu Dahiya, koja kao sredstvo odvraćanja od napada zahtijeva opsežno uništavanje i koja je, čini se, provedena u djelo. Ove ciljeve i strategije treba imati na umu u pogledu slijedeće analize.
1301. Misija smatra da su zatvaranje ili ograničenja koje je Izrael primjenjivao na graničnim prijelazima neposredno prije vojnih operacija lokalno stanovništvo podvrgli ekstremnim poteškoćama i oskudici koji nisu u skladu s njegovim zaštićenim statusom. Ograničenja na ulaz hrane, lijekova i medicinskih potrepština, poljoprivrednih i industrijskih materijala, uključujući industrijsko gorivo, zajedno s ograničavanjem korištenja zemlje koja se nalazi u blizini granice, te morskog ribolova rezultirali su široko rasprostranjenim siromaštvom, uključujući ovisnost o pomoći u hrani i drugoj pomoći, porastom nezaposlenosti i gospodarskom paralizom. Misija jedino može zaključiti da je Izrael prekršio i nastavlja kršiti svoje obveze koje ima kao okupacijska sila prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji.
1302. Misija je razmotrila argument koji je ponudila izraelska vlada o tome kako se gore navedene politike i ograničenja primjenjuju kao oblik sankcija. Međutim, ovakve široko obuhvatne sankcije nisu dopuštene prema međunarodnom pravu. Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava bavio se ekonomskim sankcijama i njihovim učincima na uživanje ekonomskih i socijalnih prava i ustvrdio:
[...] bez obzira na okolnosti, takve sankcije uvijek trebaju u potpunosti uzeti u obzir odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima [i]
[...] nužno je razlikovati između temeljnog cilja primjenjivanja političkog i ekonomskog pritiska na vladajuću elitu zemlje kako bi ih se uvjerilo da počnu poštivati međunarodno pravo, i kolateralnog nanošenja patnje najranjivijim skupinama u ciljanoj zemlji.
1303. U pogledu prava na vodu Odbor je naveo: „Države strane se trebaju u svako doba suzdržavati od nametanja embarga ili sličnih mjera koje sprječavaju opskrbu vodom, te robom i uslugama neophodnim za osiguravanje prava na vodu.“ Slična promišljanja primjenjuju se i na hranu i zdravstvene usluge i robu.
1304. Misija također primjećuje da su odmazda i kolektivne kazne zabranjene prema međunarodnom humanitarnom pravu.
1305. Misija je razmatrala pitanje vojne sigurnosti. Bez obzira na to koliko je ozbiljna situacija koja nastaje kad se na ili u blizini graničnih prijelaza ispaljuju rakete i minobacačke granate, Misija smatra da to ne opravdava politiku kolektivnog kažnjavanja civilnog stanovništva Pojasa Gaze. Misija je svjesna da je izraelska vlada Pojas Gaze proglasila „neprijateljskim teritorijem“. Ponovo, za Misiju, takva deklaracija ne oslobađa Izrael od njegovih obveza prema civilnom stanovništvu Pojasa Gaze prema međunarodnom humanitarnom pravu.
1306. Štoviše, Misija primjećuje da je nakon odluke izraelskog Vrhovnog suda u slučaju Gorivo i struja Izrael ponovo razmotrio svoje obveze u pogledu količina i vrsta humanitarne pomoći koju pušta u Pojas Gaze kako bi se namirile „vitalne humanitarne potrebe“. Kakav god bio taj nejasni standard, Misija naglašava da je Izrael obvezan u najvećoj mogućoj mjeri osigurati opskrbu kojom bi se zadovoljile humanitarne potrebe stanovništva.
1307. Misija ponovo navodi svoje stajalište da Izrael nije ispunio svoje dužnosti koje kao okupacijska sila ima u odnosu na Pojas Gaze.
1308. Ponovo se ukazuje na blokadu i obvezu Izraela da poštuje, štiti, olakša ili omogući, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, uživanje cijelog niza ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava u Pojasu Gaze. Izrael je u najmanju ruku „pod obvezom da ne postavlja prepreke ostvarivanju tih prava u onim područjima za koja je nadležnost prebačena na palestinske vlasti“. Izraelski su postupci doveli do teškog pogoršanja i nazatka u razinama ostvarenja tih prava. Stoga Misija zaključuje da Izrael nije ispoštivao ove obveze.
1309. Misija je također razmotrila opseg i tip vojnih operacija koje je Izrael izveo u Pojasu Gaze u razdoblju između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. Kako je ranije spomenuto, odredbe Četvrte ženevske konvencije i Dodatnog protokola I koje odražavaju međunarodno običajno pravo primjenjuju se na te operacije. Njihove obveze uključuju da se prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji pruži posebna zaštita i poštovanje nemoćnim osobama i trudnicama (čl. 16), poštuje i zaštiti civilne bolnice i medicinsko osoblje (članci 18 i 20) i da se dopusti slobodan prolaz svih pošiljki medicinskih i bolničkih potrepština, hrane i odjeće pod određenim uvjetima (čl. 23). Misija će se ovdje baviti samo poštivanjem odredbi sadržanih u članku 23, koji smatra djelom običajnog međunarodnog prava. U pogledu Dodatnog protokola I, Misija će se ovdje baviti poštivanjem članka 54 od strane Izraela.
1310. Izraelska vlada je pružila informacije o koracima koje je poduzela kako bi osigurala opskrbu Pojasa Gaze humanitarnom pomoći i kako bi osigurala da zdravstvene, spasilačke i ključne ustanove funkcioniraju tijekom trajanja neprijateljstava. Ti su koraci navodno uključivali: stalno snabdijevanje humanitarnom pomoći kroz granične prijelaze; koordinaciju evakuacije unutar Pojasa Gaze i izvan Pojasa Gaze; jednostranu obustavu vojnih operacija svaki dan kako bi se omogućila opskrba pomoći za stanovništvo i mjere kojima bi se osiguralo funkcioniranje ključne infrastrukture u Pojasu Gaze. S tim je ciljem izraelska vlada izvijestila da je uspostavila određeni broj koordinacijskih tijela i tijela za vezu s palestinskim vlastima i organizacijama, agencijama Ujedinjenih naroda na terenu i humanitarnim agencijama, poput Međunarodnog Crvenog križa. Vlada je također izvijestila da je dopustila ulaz određenom broju kamiona koji su prevozili humanitarnu pomoć iz Izraela i drugih zemalja, uključujući humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija.
1311. Kao odgovor na ovu tvrdnju Misija privlači pozornost na činjenicu da se uopće nije razmišljalo o situaciji koja je u Pojasu Gaze prevladavala prije vojnih operacija. Misija naročito primjećuje da su količine i vrste hrane, medicinskih i bolničkih potrepština i odjeće bile u potpunosti nedovoljne kako bi zadovoljile humanitarne potrebe stanovništva. Obzirom da je po završetku operacija broj kamiona s pomoći koji se puštaju kroz granične prijelaze ponovo smanjen, humanitarna pomoć sada je još nedostatnija.
1312. U jeku vojnih operacija nekoliko je nevladinih organizacija apeliralo na izraelsku vladu da osigura opskrbu Pojasa Gaze dovoljnim količinama električne energije i goriva kako bi se omogućilo funkcioniranje ključnih usluga. Istovremeno su na izraelskom Vrhovnom sudu predana 2 zahtjeva, 7. i 9. siječnja, kojima se od suda tražilo da vladi naredi da osigura da izraelske oružane snage ne napadaju kola hitne pomoći i medicinsko osoblje te da dostave dovoljne količine električne energije i goriva kako bi bolnice, te vodoopskrbni i kanalizacijski sustavi mogli funkcionirati tijekom sukoba. 19. siječnja, kad su vojne operacije završene, Vrhovni je sud odbio oba zahtjeva.
1313. Čini se da izraelska vlada na poteškoće i patnju Palestinaca gleda kao na neizbježne posljedice ratne situacije. Vladina izjava da „civilno stanovništvo neizbježno i tragično pati tijekom oružane borbe, naročito tamo gdje se borbene operacije odvijaju na gusto naseljenim urbanim područjima“ je možda točna, no to ne oslobađa Izrael od njegovih obveza prema međunarodnom humanitarnom pravu.
1314. Na temelju činjenica koje je utvrdila i prethodne analize Misija zaključuje da je Izrael prekršio svoju obvezu da dopusti slobodan prolaz svih pošiljki medicinskih i bolničkih zaliha i potrepština, hrane i odjeće (članak 23 Četvrte ženevske konvencije).
1315. Članak 54 Dodatnog protokola I sadrži zabranu:
da se napadaju, uništavaju, uklanjaju ili učine neupotrebljivima objekti koji su neophodni za preživljavanje civilnog stanovništva, poput hrane, poljoprivrednih područja..., instalacija za pitku vodu, zaliha pitke vode, sustava za navodnjavanje, sa specifičnom svrhom da ih se zbog njihove vrijednosti za preživljavanje uskrati civilnom stanovništvu ili neprijateljskoj strani, bez obzira na motiv [...].
Misija smatra da ovo pravilo odražava međunarodno običajno pravo. Obveze Izraela da poštuje, zaštiti i pospješi ili omogući ostvarenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava i njegove obveze prema Konvenciji o pravima djeteta i Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena u tom su kontekstu također relevantne i potkopane blokadom i ograničenjima nametnutim Pojasu Gaze, kao i postupcima za vrijeme vojnih operacija.
1316. U pogledu članka 54 (2) Dodatnog protokola I Misija se prisjeća svoje analize uključene u poglavlje XIII o uništavanju zgrada, prehrambene i druge industrije. Iz činjenica koje je utvrdila i okolnosti opisanih u ovom poglavlju i poglavljima XIII i XVI, Misija zaključuje da je u uništavanju ili oštećivanju staklenika, poljoprivrednog zemljišta, vodenih bunara i mreža za navodnjavanje postojala specifična svrha uskraćivanja njihovog korištenja za preživljavanje civilnog stanovništva Pojasa Gaze. Nadalje, čini se da je to učinjeno kao dio politike kolektivnog kažnjavanja civilnog stanovništva kako je niže detaljnije pojašnjeno.
1317. U pogledu prava na vodu, Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava navodi:
Obveza poštivanja [prava na vodu] zahtijeva da se države strane suzdrže od [...] ograničavanja pristupa do, ili uništavanja, vodoopskrbnih službi i infrastrukture kao kaznenih mjera, na primjer, tijekom oružanih sukoba u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom.
1318. Ovaj je jezik sličan onom rezolucije koja je konsenzusom prihvaćena na 26. Međunarodnoj konferenciji Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, a koja sukobljene strane poziva da „poduzmu sve moguće mjere kako bi u svojim vojnim operacijama izbjegle sve postupke koji bi mogli uzrokovati uništavanje ili oštećivanje izvora vode“.
1319. Slična se promišljanja primjenjuju kod prava na primjereno stanovanje. Opsežno uništavanje stambenih zgrada, bunara vode i cjevovoda ne mogu se smatrati neizbježnim ili nužnim učinkom vojnih neprijateljstava. Izrael je imao dužnost razlikovati između civilnih i vojnih objekata i ne usmjeravati nikakve napade na civile niti na civilne objekte. Misija nije primila nikakve informacije koje bi upućivale na to da su sve uništene kuće služile kao skrovišta za Hamasove borce ili bile minirane i ne prihvaća da je to bio slučaj. Obrasci uništavanja opisani u ovom i drugim poglavljima otkrivaju da je na mnoge kuće otvarana vatra ili su srušene nakon što je njihovim stanarima bilo naređeno da ih napuste. Stoga nije postojala jasna nužnost da izraelski vojnici okupiraju takvu imovinu ili da je unište. Izraelski su vojnici imali efektivnu kontrolu nad tim područjem. U drugim slučajevima, kuće su u posljednjih nekoliko dana vojnih operacija rušene buldožerima, kada su, ponovo, izraelske snage imale potpunu kontrolu nad područjima na kojima su se nalazile te kuće. Vojna nužnost i potreba da se spriječi ispaljivanje raketa iz tih kuća na Izrael Misiji se ne čine kao uvjerljivi razlozi za rasprostranjeno uništavanje. Ova se promišljanja jednako primjenjuju i na uništavanje poljoprivrednog zemljišta i staklenika, koji su od velike važnosti za lokalnu prehrambenu sigurnost.
1320. Na temelju dostupnih činjenica i prethodnih promišljanja, Misija vjeruje da su uništavanjem privatnih stambenih kuća, vodenih bunara, spremnika za vodu, poljoprivrednog zemljišta i staklenika prekršene dužnosti koje Izrael ima u pogledu prava stanovnika Pojasa Gaze na primjeren standard života (uključujući hranu, smještaj i vodu).
1321. Misija je svjesna izjave Odbora za prava djeteta u kojoj se tvrdi da su mnoga temeljna prava djeteta „naočigled prekršena tijekom ove krize“. Na temelju ovog nalaza i gore opisanih činjenica, Misija također smatra da je Izrael prekršio svoje obveze prema Konvenciji o pravima djeteta tijekom svojih vojnih operacija u Pojasu Gaze, a naročito članak 24 (1), koji navodi kako „države strane priznaju pravo djeteta da uživa najviši dostižni zdravstveni standard i na korištenje ustanova za liječenje bolesti i rehabilitaciju zdravlja. Države strane će nastojati osigurati da niti jednom djetetu ne bude uskraćeno njegovo ili njeno pravo na pristup takvim uslugama zdravstvene skrbi“; članak 38 (1), navodi da se „države strane obvezuju da će poštivati i osigurati poštivanje pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se na njih primjenjuju u oružanim sukobima, a koja su relevantna za djecu“; i članak 38 (4), navodi da će „države strane poduzeti sve izvedive mjere kako bi osigurale zaštitu i skrb o djeci koja su pogođena oružanim sukobom.“
1322. Misija također primjećuje da Izrael neprekidno krši članak 39 te Konvencije time što, aktivno sprječavajući nastojanja obnove, ne ispunjava svoje obveze da „ poduzme sve prikladne mjere kako bi promicao fizički i psihološki oporavak i socijalnu reintegraciju djece žrtava: [...] oružanih sukoba. Takav se oporavak i reintegracija trebaju odvijati u okolini koja promiče zdravlje, samopoštovanje i dostojanstvo djeteta“.
1323. Misija je također svjesna izjave Odbora za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena da su „ljudska prava žena i djece u Gazi, naročito na mir i sigurnost, slobodu kretanja, sredstva za život i zdravlje, ozbiljno prekršena tijekom ovih vojnih operacija.“ Misija se slaže s ovom izjavom. Misija također primjećuje da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, članak 11, od država zahtijeva da poduzmu „sve nužne mjere kako bi se osigurala zaštita i sigurnost osoba s invaliditetom u rizičnim situacijama, uključujući u situacijama oružanog sukoba“. Izrael je potpisao, ali još nije ratificirao, ovu konvenciju i stoga je obvezan ne osujećivati njen predmet i svrhu.
1324. Misija je također razmatrala da li je stanovništvo Pojasa Gaze bilo povrgnuto kolektivnom kažnjavanju ili kazni. Prema članku 33. Četvrte ženevske konvencije, „kolektivne kazne i isto tako sve mjere zastrašivanja ili terorizma su zabranjene“. Članak 75 (2) (d) Dodatnog protokola I navodi kolektivno kažnjavanje kao postupak koji je „zabranjen u svako doba i na svakom mjestu“. Odmazde nad zaštićenim osobama su također zabranjene prema članku 33. Te su zabrane dio običajnog međunarodnog prava.
Misija primjećuje da opseg kolektivnih kazni prelazi fizičke ili kriminalne kazne kako bi obuhvatio i „kazne i uznemiravanje bilo koje vrste, administrativne, kroz djelovanje policije ili na druge načine“. Kumulativni učinak politike blokade, uz poteškoće i deprivaciju koje je ona prouzročila među cijelim stanovništvom, i vojnih operacija u kombinaciji s izjavama u kojima je Izrael cijeli Pojas Gaze proglasio „neprijateljskim teritorijem“ snažno upućuje na to da je postojala namjera da se stanovništvo Pojasa Gaze podvrgne uvjetima koji bi ga nagnali da povuče svoju potporu Hamasu. Ovo je navodno potvrđeno od strane tadašnje izraelske ministrice vanjskih poslova koja je ovako komentirala odluku Vrhovnog suda da podrži smanjenje količina goriva koje Izrael pušta u Pojas Gaze: „Palestinci moraju shvatiti da život više ne teče svojim uobičajenim tokom, hoću reći da ne mogu očekivati da će se u Pojasu Gaze život odvijati kao i obično, dok će izraelska djeca svaki dan biti izložena raketnim napadima.“
1325. Gore navedene izjave također treba sagledati u svijetlu onoga što je Misija identificirala kao ciljeve i strategije Izraela prije i za vrijeme operacija (vidi poglavlje XVI). Izrael je, umjesto da se ciljano bori protiv palestinskih oružanih skupina koje su aktivne u Pojasu Gaze, odlučio kazniti cijeli Pojas Gaze i njegovo stanovništvo gospodarskim, političkim i vojnim sankcijama. Mnogo ljudi s kojima je Misija razgovarala na ovo gledaju kao na oblik kolektivnog kažnjavanja koji se provodi nad Palestincima zbog njihovih političkih izbora. Činjenice koje je Misija utvrdila, uvjeti koji su rezultat namjernih postupaka izraelskih oružanih snaga i deklarirana politika izraelske vlade – kako je predstavljena od strane njenih ovlaštenih predstavnika – u pogledu Pojasa Gaze prije, za vrijeme i nakon vojne operacije, kumulativno ukazuju na namjeru da se stanovništvo Pojasa Gaze podvrgne kolektivnom kažnjavanju. Misija stoga smatra da je prekršena odredba članka 33 Četvrte ženevske konvencije.
1326. Misija je također razmatrala pitanje da li je protiv civilnog stanovništva u Pojasu Gaze počinjen zločin progona kao oblik zločina protiv čovječnosti. Kako bi se utvrdilo da je počinjen zločin protiv čovječnosti potrebno je utvrditi da se dogodio opsežan ili sustavan napad na civilno stanovništvo koji je naočigled diskriminacijski i koji krši temeljno pravo priznato prema međunarodnom običajnom pravu ili povelji i da je izveden namjerno s namjerom da diskriminira.
Zločin progona obuhvaća različita djela, uključujući između ostalog djela fizičke, ekonomske ili pravne prirode, kojima se krši pravo pojedinca da ravnopravno uživa svoja temeljna prava.
1327. U presudi protiv Kupreškića, Sudska komora Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju slijedećim riječima opisuje vrste djela koja bi predstavljala zločin progona:
[...] (c) Progon također može uključivati razne druge diskriminacijske postupke, uključujući napade na politička, socijalna i ekonomska prava. [...]
(d) Progonom se obično smatra niz postupaka umjesto jednog jedinog. Djela progona obično čine dio politike ili barem obrasca postupanja u praksi, i moraju biti sagledana u svom kontekstu. [...]
(e) [...] diskriminacijski postupci za koje se smatra da su progon ne smiju se razmatrati izolirano. Neki od gore navedenih postupaka sami po sebi možda nisu toliko ozbiljni da bi predstavljali zločin protiv čovječnosti. Na primjer, ograničenja nametnuta određenoj skupini ljudi kako bi se ograničila njihova prava da sudjeluju u određenim vidovima društvenog života (poput odlaska u javne parkove, kazališta ili knjižnice) predstavljaju diskriminaciju, koja sama po sebi zaslužuje osudu; međutim, sama za sebe ona možda ne predstavljaju progon. Ti se postupci ne smiju razmatrati izolirano nego u svom kontekstu i mjeriti prema njihovom kumulativnom učinku.
1328. Misija je gore opisala niz postupaka kojima se Palestincima u Pojasu Gaze uskraćuju sredstva za preživljavanje, zapošljavanje, stanovanje i voda. Palestincima je također uskraćena sloboda kretanja i njihovo pravo da napuste i uđu u svoju vlastitu zemlju. Izvještaj će se kasnije baviti mjerom do koje su izraelskim zakonima Palestincima ograničena ili uskraćena prava na pristup sudu i učinkoviti pravni lijek (vidi poglavlje XXVII).
1329. Na temelju dostupnih činjenica Misija smatra da neki postupci izraelske vlade mogu opravdati presudu kojom bi kompetentan sud presudio da su počinjeni zločini protiv čovječnosti.
Ostali linkovi:
Ratibor Trivunac (ASI): "Revolucionarni sindikalizam - direktnodemokratska metoda radničkog organiziranja"
Snimka tribine "Revolucionarni sindikalizam – direktnodemokratska metoda radničkog organiziranja" na kojoj je 28. travnja 2009., za vrijeme prve blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio član Anarhosindikalističke inicijative (ASI), Ratibor Trivunac. Na tribini je bilo riječi o anarhosindikalizmu, direktnoj demokraciji, iskustvima s direktnom demokracijom u svijetu, studentskim blokadama i iskustvima iz Srbije te o brojnim drugim temama.
Zoran Oštrić: Sretan Prvi maj gladnim kokošima i gladnim radnicima
Sindikat piše pismo premijerki, kao da ona i njezini ne znaju dobro, o čemu se radi. Ej, pet sadašnjih dioničara nekadašnje moćne "Agrokoke" dvije godine ne uplaćuju za svoje zaposlene obvezne doprinose, i nikome ništa!? Kako je to moguće, kako država može takve stvari dopuštati!? Ne znamo i nije nam dozvoljeno da znamo, kaže gospodin ministar financija: svi podaci o porezima i doprinosima zakonski su tajna, koju je država dužna čuvati pred svojim građanima - pa čak i radnik nema legalnog načina da sazna, uplaćuje li poslodavac za njega doprinose! Kad su ih "zaštitari" izbacili iz tvornice, dvadesetak branitelja među radnicima ("dok su se oni borili, njihovi direktori, menadžeri i političari su njihovu imovinu odnosili.", kaže sindikalac) uputilo se na Pantovčak, predsjedniku države. A vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske mudro im je odgovorio. Neka institucije rade svoj posao! A siroti, sustavno infantilizirani hrvatski branitelji složili su se da će "pričekati još jedno razdoblje".
