O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 6. dio: Korištenje palestinskih civila kao ljudskih štitova

XIV. KORIŠTENJE PALESTINSKIH CIVILA KAO LJUDSKIH ŠTITOVA

[...]

(str. 281-287)

A. Slučaj Majdija Abd Rabbe

1029. Kako bi istražila ovaj slučaj Misija je posjetila četvrt Izbat Abd Rabbo. Misija je intervjuirala g. Majdija Abd Rabba i nekoliko njegovih susjeda. Misija je također primila 2 iskaza koja je Majdi Abd Rabbo pod prisegom dao dvjema nevladinim udrugama.

1030. Majdi Abd Rabbo je u doba incidenta imao 39 godina, oženjen je i otac petoro djece u dobi od 16 godina do 14 mjeseci. Radi u sigurnosnoj službi Palestinske samouprave. Majdi je sa svojom obitelji živio u jednoj kući u glavnoj ulici u četvrti Izbat Abd Rabbo, ulici al-Quds, koja je na tom djelu poznata kao ulica Izbat Abd Rabbo. Njegova se obiteljska kuća nalazila pored džamije Salah ad-Din. Dom obitelji Khalida i Kawthar Abd Rabbo (vidi poglavlje XI) nalazio se manje od 500 metara istočno od obiteljske kuće Majdija Abd Rabba.

1031. Majdi Abd Rabbo je ispričao kako je oko 9:30 ujutro, 5. siječnja 2009. čuo glasno lupanje na vanjskim vratima kuće. Pitao je tko se nalazi pred vratima, a netko mu je na arapskom naredio da otvori vrata. Kad je otvorio vrata ispred sebe je ugledao palestinskog muškarca kojem su ruke bile vezane lisicama, a za kojeg je kasnije saznao da je HS/07, star 20 godina. Iza HS/07 stajala je skupina od oko 15 izraelskih vojnika. Jedan od vojnika svoje je oružje držao upereno u glavu HS/07. Vojnici su HS/07 gurnuli u stranu, a 4 vojnika svoje su oružje uperili u Majdija Abd Rabba. Naredili su mu da se skine u donje rublje. Zatim su mu rekli neka se ponovo obuče i gurnuli ga u unutrašnjost kuće.

1032. Vojnici su mu naredili da jedno po jedno pozove svoju djecu. Majdi je počeo s najstarijim sinom, koji je imao 16 godina i kojem su vojnici naredili da se skine do gola. Isti je postupak uslijedio i kod još 2 Majdijevih sinova, u dobi od 9 i 8 godina. Zatim je pozvao kćer staru 14 godina, kojoj su vojnici naredili da priljubi odjeću uz tijelo i okrene se. Majdijevoj ženi, koja je na rukama držala 14-mjesečnu kćer, također su naredili da uz tijelo priljubi odjeću, te da bebi skine hlačice.

1033. Majdi Abd Rabbo je izjavio da su ga vojnici potom prisilili da hoda ispred njih dok su oni pretraživali kuće, sobu po sobu, pri čemu mu je u glavu bilo upereno vatreno oružje. Ispitivali su ga o kući koja se nalazi iza njegove. Majdi im je rekao da je kuća prazna, a da njen vlasnik, HS/08, već 4 godine radi u Sudanu. Između ovih 2 kuća postojao je mali razmak, no bile su spojene krovom. Vojnici su Majdiju dali malj kakvi se koriste za razbijanje kamenja i naredili mu da probije rupu u zidu koji odvaja dvije kuće, kako bi se moglo ući u kuću vlasnika HS/08. To je trajalo oko 15 minuta.

1034. Vojnici su s krova ušli u kuću HS/08, gurajući Majdija Abd Rabba ispred sebe dolje po stubištu istovremeno gledajući iznad njegovih ramena. Spustili su se tek nekoliko stepenica, kad su vojnici izgleda otkrili nekakvo kretanje u kući i počeli vikati, povukli Majdija Abd Rabba natrag i pojurili natrag u njegovu kuću preko krova. Majdi Abd Rabbo je čuo pucnjeve.

1035. Vojnici su istrčali na ulicu, prisilivši Majdija Abd Rabba i HS/07 da pođu s njima, pucajući. Obojica su odvedena u susjednu džamiju gdje se nalazio velik broj vojnika i vojna oprema. Natjerali su ih da sjednu i stavili im lisice na ruke.

1036. Vojnici su s podignutog dijela u džamiji, s kojeg imam vodi molitvu, pucali na kuću Majdija Abd Rabba i susjedne kuće. Majdi je vojnicima vikao neka prestanu, jer mu se u kući još uvijek nalazila obitelj. Jedan mu je vojnik naredio da zašuti i zaprijetio mu da će ga u suprotnom ustrijeliti. Pucanje se nastavilo oko 30 minuta. Nakon zatišja, vojnici su upozorili da bi moglo doći do velike eksplozije, koja je doista, oko 3 minute kasnije, i odjeknula. Nakon eksplozije uslijedila je intenzivna pucnjava i ispaljivanje topničkih granata. Majdi Abd Rabbo nije mogao identificirati izvor eksplozije.

1037. U međuvremenu su ga prisilili da probije rupu u zidu na južnom kraju džamije, u susjednu kuću. Zatim su ga ispitivali što zna o Hamasu i lokacijama tunela. Potom su ga odveli i zatočili zajedno s još nekoliko susjeda, muškaraca i žena, u jednoj drugoj kući u susjedstvu (domu obitelji HS/09).

1038. Kad je pucnjava prestala vojnici su došli po njega. Odveli su ga u ulicu pored njegove kuće, na prazno područje iza kuće u vlasništvu HS/08. Majdi je vidio da su kuća HS/08 i ulaz u Majdijevu kuću oštećeni. Brojni su vojnici stajali pored kuće, uključujući časnike. Vidio je višeg časnika kako razgovara s vojnicima koji su upali u njegovu kuću i zatim je taj časnik s njim razgovarao uz pomoć vojnika koji je govorio arapski. Vojnik je rekao da su ubili borce koji su se nalazili u kući i naredio Majdiju da uđe u kuću i vrati se s njihovom odjećom i oružjem. Majdi je prosvjedovao, ustvrdivši da je jedino što želi saznati da li mu je obitelj na sigurnom. Časnik mu je tada rekao neka posluša naredbe vojnika ako želi ponovo vidjeti svoju obitelj. Majdi je odbio otići u kuću, pa su ga vojnici udarali nogama i tukli svojim oružjem dok nije popustio.

1039. Kući HS/08 prišao je s ulice. Ulaz je bio urušen i blokiran. Vratio se do časnika i rekao mu da nije mogao ući u kuću. Časnik mu je naredio neka u kuću uđe kroz krov. Majdi je otišao u svoju vlastitu kuću, koja je bila prazna, osim jednog vojnika koji se tamo nalazio. To je pojačalo tjeskobu koju je Majdi osjećao zbog toga što nije znao što se dogodilo s njegovom obitelji. U tom trenutku nije bilo velikih oštećenja na njegovoj kući. Prošao je kroz krov i spustio se stubištem u kuću HS/08. Bojao se da će borci otvoriti vatru na njega i povikao: „Ja sam Palestinac, susjed. Prisilili su me da uđem u ovu kuću.“ U prostoriji pri dnu stubišta Majdi je pronašao 3 naoružana mladića obučena u vojnu maskirnu odjeću dok su na glavama imali trake s oznakama oružanog krila Hamasa. Borci su u Majdija uperili oružje. On im je rekao da su izraelski vojnici mislili da su ubijeni i da su ga poslali kako bi to provjerio. Rekao im je da je bespomoćan jer su vojnici zarobili njegovu ženu i djecu. Naoružani muškarci su mu rekli da su sve vidjeli, te od njega zatražili da se vrati i vojnicima kaže što je vidio.

1040. Majdi je izišao iz kuće, ponovo preko krova svoje kuće. Dok se približavao vojnicima, oni su svoje oružje uperili u njega i naredili mu da stane, skine se do gola i okrene. Nakon što se ponovo obukao, rekao im je što je vidio. Vojnici mu na početku nisu vjerovali. Pitali su ga kako zna da se radio o Hamasovim militantima, a on im je objasnio da su na glavama imali trake s oznakama oružanog krila Hamasa. Vojnici su ga ispitivali o njihovom oružju. Majdi je odgovorio da imaju kalašnjikove. Časnik ga je upozorio da će ga, ako laže, strijeljati.

1041. Stavili su mu lisice na ruke i odveli natrag u obiteljsku kuću HS/09, u zatočeništvo. Oko 15 sati čuo je pucnjavu koja je trajala oko 30 minuta. Vojnici su se vratili po Majdija i odveli ga istom časniku. Ovog je puta Majdi primijetio druge vojnike s drugačijom vojnom opremom. Uz pomoć prevoditelja časnik mu je rekao da su ubili militante i naredio mu da uđe u kuću i iz nje iznese njihova tijela. Majdi je ponovo odbio, ustvrdivši: „to nije moj posao, ne želim umrijeti“. Lagao im je da su mu trojica militanata zaprijetili da će ga ubiti, ako se bude vraćao. Časnik mu je odgovorio da ne treba brinuti, obzirom da su vojnici već ubili militante. Dodao je da su ispalili 2 projektila u kuću, pri čemu su militanti zasigurno ubijeni. Budući da se Majdi i dalje opirao, vojnici su ga ponovo stali udarati, sve dok nije ponovo otišao u kuću HS/08, preko krova.

1042. Kuća je bila teško oštećena. Donjeg dijela stubišta nije bilo. Majdi je ponovo ušao vičući, kako bi upozorio militante u slučaju da su još živi. Pronašao ih je u istoj prostoriji u kojoj su bili i prije. Dvojica su bila neozlijeđena. Treći je bio teško ranjen, sav prekriven krvlju, s ranama na ramenu i u predjelu trbuha. Pitali su ga što se vani događa, a Majdi im je odgovorio da je cijelo područje u potpunosti okupirano i da su vojnici uzeli brojne taoce, uključujući njegovu obitelj.

1043. Ranjeni muškarac mu je dao svoje ime (HS/10) i zamolio ga da njegovoj obitelji kaže što se dogodilo. Majdi Abd Rabbo je obećao da će to učiniti ako preživi i kasnije je ispunio svoje obećanje. Drugi borac je preko Majdija izraelskom časniku poručio da bi, kad bi bio pravi muškarac, sam došao po borce u kući.

1044. Majdi Abd Rabbo se vratio k vojnicima, koji su ga ponovo prisilili da se skine do gola prije nego im se smio približiti. Rekao je časniku da su 2 militanata neozlijeđeni. Časnik ga je opsovao i optužio da laže. Majdi Abd Rabbo je ponovio poruku koju je časniku uputio jedan od militanata, na što su ga časnik i još četvorica drugih vojnika napali svojim oružjem i počeli vrijeđati.

1045. Časnik je od Majdija Abd Rabba zatražio da mu pokaže svoju identifikacijsku iskaznicu. Majdi je odgovorio da mu je iskaznica u kući, ali mu je dao broj osobne iskaznice. Časnik je broj provjerio putem elektroničke naprave. Tri minute kasnije časnik ga je upitao da li je istina da radi s voditeljem obavještajnih službi Palestinske samouprave, a Majdi mu je odgovorio potvrdno. Časnik ga je pitao da li je povezan s Abu Mazenom i Fatahom. Majdi je odgovorio da jest.

1046. Vojnici su Majdiju Abd Rabbu donijeli megafon i naredili mu da pomoću njega pozove militante. On je to na početku odbio, ali je kasnije zbog prijetnji poslušao naredbu. Slijedeći upute vojnika, Majdi je militantima rekao da se predaju, da je ovdje Međunarodni Crveni križ i da se mogu predati. Nije bilo odgovora.

1047. Do tada je već bila pala noć. Vojnici su Majdiju Abd Rabbu ponovo stavili lisice na ruke i odveli ga natrag u kuću obitelji HS/09. 30-40 minuta kasnije, Majdi je čuo pucnjavu i jaku eksploziju. Vojnici su došli i rekli mu da su bombardirali kuću HS/08 i naredili mu da ponovo ode i provjeri što je s palestinskim borcima.

1048. Izraelske su oružane snage osvijetlile to područje. Majdi Abd Rabbo je vidio da su i njegova i kuća HS/08 vrlo teško oštećene. Nije više mogao kroz krov svoje kuće ući u kuću HS/08 jer se on urušio. Vratio se vojnicima koji su ga ponovo natjerali da se skine, ovaj puta u donje rublje. Pitao ih je gdje mu se nalazi obitelj i rekao im da nije mogao doći do boraca ubog oštećenja na kućama. Optužio je vojnike da su mu uništili kuću. Časnik je rekao da su pogodili samo kuću HS/08. Majdiju Abd Rabbu su tada ponovo stavili lisice na ruke. Svo ovo vrijeme nisu mu dali ni hrane ni vode, i bilo je jako hladno. Nakon nekog vremena skinuli su mu lisice s ruku, naredili mu da se obuče i odveli ga natrag u obiteljsku kuću HS/09, u prostoriju u kojoj se nalazilo još ljudi u zatočeništvu. Svi muškarci i dječaci u ovoj prostoriji imali su lisice na rukama i svezane noge. Ušao je vojnik s nekoliko čaša za piće i razbio ih na ulazu prostorije u kojoj su držali Palestince. Nakon što je razbio čaše, napustio je prostoriju. Majdi Abd Rabbo počeo je patiti od jake glavobolje. Jedan od zatočenika, koji je govorio hebrejski, pozvao je jednog od vojnika kako bi mu rekao da je Majdi Abd Rabbo bolestan i da mu je potreban lijek. Vojnik mu je rekao neka bude tiho ili će ga strijeljati. Jedna je žena Majdiju Abd Rabbu svezala maramu oko glave kako bi mu ublažila bol.

1049. Oko 7 sati ujutro Majdi Abd Rabbo je ponovo odveden pred vojnike izvan kuće. Ispitivali su ga o broju boraca koji se nalaze u kući. Potvrdio im je da ih je vidio samo trojicu.

1050. Dovedena su 2 mladih palestinskih muškaraca iz susjedstva. Jedan im je vojnik dao fotoaparat i naredio im da uđu u kuću i snime fotografije boraca. Njih su dvojica pokušali odbiti da to učine, pa su ih vojnici počeli udarati. Vojnik im je pokazao kako se koristi fotoaparat i oni su ušli u kuću HS/08 kroz oštećeni glavni ulaz. Oko 10 minuta kasnije, izašli su s fotografijama trojice boraca. Činilo se da su 2 mrtvi pod ruševinom. Treći je također bio zarobljen pod ruševinom, ali se činilo da je živ i da još uvijek drži svoje oružje. Jedan od vojnika je Majdiju pokazao fotografije i upitao ga da li su ovo isti ljudi koje je vidio u kući. Majdi je odgovorio potvrdno.

1051. Jedan je vojnik uzeo megafon i borcima rekao da imaju 15 minuta da se predaju, da je četvrt pod kontrolom izraelskih oružanih snaga i da će, ako se ne budu predali, kuća biti bombardirana iz zraka.

1052. Petnaest minuta kasnije pojavio se jedan vojnik sa psom koji je na sebi imao pričvršćenu elektroničku opremu i nešto nalik na kameru na glavi. Jedan je drugi vojnik imao mali laptop. Trener pasa poslao je psa u kuću. Nekoliko minuta kasnije začuli su se pucnjevi, a pas je istrčao van. Bio je nastrijeljen i kasnije je uginuo.

1053. Oko 10:30 sati ujutro 6. siječnja 2009. stigao je buldožer i počeo rušiti kuću. Buldožer se kretao s istoka prema zapadu i rušio sve pred sobom. Majdi Abd Rabbo je gledao kako mu buldožerom ruše kuću i kuću HS/08. Njemu i još 2 mladića naređeno je da se vrate u kuću HS/09. Čuli su pucnjavu.

1054. Oko 15 sati odveli su ga natrag u blizinu mjesta gdje se nalazila njegova i kuća HS/08. Majdi je Misiji rekao da je vidio tijela trojice boraca kako leže na zemlji u ruševini kuće.

1055. Vojnici su ga tada natjerali da ulazi u druge kuće u toj ulici dok su ih oni pretraživali. Sve su kuće bile prazne. Vojnici su ga najprije prisilili da sam uđe u kuću, a potom, kad je izašao, poslali su u kuću psa da je pretraži. Tijekom pretraživanja kuća Majdi je uspio pronaći vodu za piće, prvo piće koje je popio u protekla 2 dana. U ponoć su ga vojnici odveli natrag u obiteljsku kuću HS/09.

1056. 7. siječnja svi su muškarci i dječaci odvedeni iz obiteljske kuće HS/09 i prebačeni u kuću bratića Majdija Abd Rabba u istoj četvrti. Bilo je više od 100 muškaraca i dječaka, uključujući članove njegove šire obitelji, u dobi između 15 i 70 godina. Žene su držali na drugom mjestu. Članovi uže obitelji Majdija Abd Rabba nisu se nalazili tamo, a on je saznao da ih nitko nije vidio. Majdi je i dalje osjećao izrazito jaku tjeskobu zbog zabrinutosti za njihovu sigurnost.

1057. Oko otprilike 23 sata, muškarcima je i dječacima u toj kući rečeno da će biti oslobođeni i da trebaju pješačiti prema zapadu u smjeru Jabaliye, bez skretanja ulijevo ili udesno, pod prijetnjom da će biti ustrijeljeni. Vidjeli su da je ulica Izbat Abd Rabbo teško oštećena. Majdi Abd Rabbo je otišao u kuću svoje sestre u Jabaliyji, gdje je 9. siječnja 2009. ponovo pronašao svoju ženu i djecu. Žena mu je tada rekla da je obitelj nekoliko sati ostala u kući, tijekom prve pucnjave 5. siječnja, a da su zatim pobjegli noseći bijelu zastavu u susjedovu kuću.

1058. Majdi Abd Rabbo je Misiji rekao da su on i njegova obitelj bili traumatizirani onim što im se dogodilo i da nisu znali što će sada, obzirom da su ostali bez doma i sve svoje imovine. Sva su njegova djeca pretrpjela psihološke traume i popustila u učenju u školi. 5 mjeseci kasnije, u lipnju 2009, Majdi Abd Rabbo još je uvijek imao noćne more.

1059. Misija primjećuje da Majdijeva verzija događaja implicira da su izraelske oružane snage najmanje još 3 drugih palestinskih muškaraca prisilile da pretražuju kuće. Jedan je novinar u svom članku naveo da je „razgovarao s 8 mještana četvrti Izbat Abd Rabbo koji su svjedočili da su ih vojnici Izraelskih obrambenih snaga natjerali da ih prate na misijama koje su uključivale provaljivanje u i pretraživanje kuća [...] Tih je 8 muškaraca procijenilo da je oko 20 mještana bilo primorano izvoditi misije „pratnje i zaštite“ različitih vrsta, [...] između 5. i 12. siječnja.“

[...]


(str. 290-292)

C. Slučaj Mahmouda Abd Rabbe al-Ajramija

1072. Misija je g. Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija intervjuirala u 2 navrata. Svjedočio je i na javnom saslušanju u Gazi 30. lipnja 2009.

1073. Mahmoud Abd Rabbo al-Ajrami je bivši djelatnik u državnoj službi, zadnje je obavljao poslove pomoćnika ministra vanjskih poslova. Mahmoud je dao otkaz u ministarstvu kad je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom i nakon toga više nije radio. On i njegova žena, te 15-godišnja kćer žive u kući u istoj četvrti zapadno od Beit Lahije kao i Abbas Ahmad Ibrahim Halawa. To je područje granatirano tijekom početnih zračnih udara izraelske kampanje. Mahmoud Abd Rabbo al-Ajramijev je dom prvi puta izravno pogođen 2. ili 3. siječnja 2009, prema njegovim tvrdnjama, tenkovskim granatama i projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache, pri čemu su ozbiljno oštećeni vanjski i unutarnji zidovi. Tenkovi su na to područje ušli 3. ili 4. siječnja, a na početku su bili smješteni oko 500 metara sjeverno od njegove kuće.

1074. Mahmoud je ostao u kući sa svojom ženom i kćerkom. Kako je rekao Misiji, odlučio je da neće napuštati svoj dom zbog iskustva njegovog oca, koji je napustio svoj dom u Izraelu i kasnije mu je onemogućen povratak. Tijekom prvog tjedna siječnja međutim, Mahmoud je zaključio da je ova njegova odluka preteško pogađala njegovu kćer. Pozvao je taksi i njegova je kćer preseljena u kuću jednog rođaka na sigurnijem području.

1075. Granatiranje je na tom području 9. siječnja 2009. bilo naročito jako. Prema tvrdnjama Mahmouda Abd Rabbe al-Ajramija, 10 tenkovskih granata pogodilo je njegovu kuću. Njegova je žena lakše ranjena šrapnelom i krhotinama razbijenog stakla. U noći između 9. i 10. siječnja 2009. vojnici su nasilno ušli u njihov dom, gdje su se Mahmoud i njegova žena sklonili u prizemlju, pod stubištem. Vojnici su na ulaz na zapadnoj strani zgrade bacili granatu i ušli u kuću pucajući.

1076. Jedan je časnik Mahmoudu Abd Rabbu al-Ajramiju naredio da podigne svoju halju (bio je u odjeći za spavanje) i okrene se. Zatim je ženi Mahmouda Abd Rabbe al-Ajramija naredio da priljubi svoju odjeću uz svoje tijelo i okrene se. Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija i njegovu ženu su zatim odveli u jednu kuću u četvrti gdje su vojnici Mahmoudu oduzeli identifikacijsku iskaznicu i provjerili njegov identitet pomoću laptopa. Jedan ga je časnik ispitivao o lokacijama Hamasovih tunela, raketa, palestinskih boraca i Gilada Shalita. Mahmoud je odgovorio da ne može pružiti te informacije jer mu nisu poznate, da je prethodno radio kao pripadnik Fatahove administracije. Vojnik mu je odgovorio: „Ti si Hamasovac; Hamas je ubio sve Fatahovce i ostale u Gazi, znači ti si zasigurno Hamasovac.“ Mahmoud Abd Rabbo al-Ajrami je inzistirao na tome da je on civil. Časnik mu je ponovo rekao da ima 5 minuta da pruži tražene informacije ili će u suprotnom biti strijeljan. 5 minuta kasnije Mahmoud je ponovio da ne zna odgovore na postavljena pitanja.

1077. Vezali su mu ruke lisicama sprijeda i stavili mu povez preko očiju. 2 ili 3 vojnika su ga uhvatili za ramena i prisilili ga da hoda ispred njih. Njegova je žena pokušala krenuti s Mahmoudom, ali su je vojnici gurnuli natrag u sobu. Bilo je oko 2 sata u noći. Vojnici su Mahmouda odveli na drug kat zgrade i bacili ga s drugog kata na zemlju. Pao je na ostatke srušene kuće i onesvijestio se. Kad mu se povratila svijest, osjetio je oštru bol na desnoj strani tijela i teško je disao. Kasnije je saznao da je slomio 4 rebra i da mu je desna noga jako natučena. Četvorica su ga vojnika prisilila da stoji. Stenjao je od boli, no nije htio da ga vojnici čuju. Padala je kiša i još je bio mrak. Vojnici su ga gurnuli na jedan zid i udaljili se. Mislio je da će ga strijeljati. Još je uvijek imao povez preko očiju.

1078. U ranim jutarnjim satima, vojnici su došli po njega i još jednog muškarca (za kojeg je kasnije saznao da je njegov susjed Abbas Ahmad Ibrahim Halawa) i prisilili ih da hodaju ispred njih. Mahmoud Abd Rabbo al-Ajrami je imao povez preko očiju, a jedan mu je vojnik na potiljku držao svoje oružje. Mahmoud misli da je iza njega išlo oko 25 vojnika i drugi palestinski muškarac. Nakon što su tako hodali neko vrijeme, Mahmouda i drugog muškarca prisilili su da uđu u nekoliko kuća dok su se vojnici sakrili iza njih. Prema sjećanju Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija u 6 ili 7 navrata vojnici su otvarali vatru. Niti u jednoj kući nisu nikog pronašli.

1079. Nakon ovih pretraživanja kuća, vojnici, Mahmoud Abd Rabbo Al-Ajrami i Abbas Ahmad Ibrahim Halawa, hodali su prema sjeveru u smjeru bivšeg kolonističkog naselja koje se zvalo Dogit. Mahmoud je čuo kretanje tenkova i vidio njihove položaje. Obojicu su muškaraca prisilili da sjednu na zemlju. Ruke Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija bile su svezane sprijeda; ruke drugog muškarca straga. Još je uvijek padala kiša, bilo je vrlo hladno, a rebra i noge Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija bili su ukočeni i bolni. Ostavili su ih bez hrane, vode i pokrivača sve do jutra. Oko 10 sati ujutro vojnici su Abbasa Ahmada Ibrahima Halawu odveli na ispitivanje.

1080. Tijekom tog i slijedećeg dana jedan je viši časnik ispitivao i Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija. Drugi je dan odveden na rub kampa gdje mu je naređeno da pješke ode prema jugu u grad Gazu. Uspio je doći do ruba grada i tamo mu je jedna nepoznata osoba pomogla da dođe do kuće jednog svog rođaka odakle je odveden u bolnicu al-Shifa.

1081. Kad se vratio kući, ona je bila pretresena i vandalizirana. Rekao je da su mnoge vrijedne stvari ukradene, uključujući nakit i elektroničke uređaje.

[...]

Bez sigurnog utočišta, „ljudski štitovi“, uskraćivanje pristupa humanitarnoj pomoći

I dalje iz izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION.


2. BEZ SIGURNOG UTOČIŠTA
...

Tijekom operacije „Lijevano olovo stanovništvo Gaze, koje broji 1,5 milijuna stanovnika, većinom djece, nije moglo napustiti Gazu – budući da su granice bile zatvorene – niti pronaći sklonište koje bi im moglo jamčiti sigurnost. U Pojasu Gaze ne postoje skloništa, niti se ona mogu izgraditi, budući da se cement i drugi građevinski materijali nalaze na popisu robe koju Izrael ne pušta u Pojas Gaze.

Iako su deseci tisuća ljudi napustili svoje domove, većina ih nije imala kuda otići. Mnogi su ostali u svojim kućama kako bi zaštitili svoju imovinu, u strahu da će, ako ih napuste, vojska uskoro uništiti njihove domove ili da će ih koristiti naoružani palestinski borci pa da će ih vojska zatim razoriti.

U svakom slučaju, obrazac izraelskih napada Palestince je uvjerio da niti jedno područje u Pojasu Gaze ne mogu smatrati sigurnim. Prvog dana operacije „Lijevano olovo“, većinom u prvom satu ofenzive, izraelske su snage bombardirale više od 240 ciljeva diljem Gaze, većinom u gusto naseljenim područjima. Rezultat ovih bombardiranja bio je broj ubijenih bez presedana u samo jednom danu. Bombardiranje je započelo bez upozorenja oko 11:30 sati, kada su ulice bile prepune civila, uključujući školarce koji su se vraćali s prijepodnevne nastave ili išli u školu na poslijepodnevnu nastavu.

Strah od toga da praznim domovima prijeti veća opasnost da budu uništeni, te vijesti o tome da su civili ubijani dok bježe ili na mjestima gdje su potražili utočište, u domovima svoje rodbine, pa čak i u UN-ovim skloništima, pojačali su opći osjećaj nesigurnosti i osjećaj da nigdje nije sigurno.

Neke su se palestinske obitelji našle u naročitoj opasnosti kad su ih izraelske snage koristile kao „ljudske štitove“. Mnoge druge obitelji primile su upozorenja da napuste svoje domove i bile suočene s donošenjem gotovo nemoguće odluke da li je sigurnije da ostanu u svom domu ili da ga napuste. ...

Zbog dugotrajne blokade koju je Izrael nametnuo Pojasu Gaze, situacija je dodatno pogoršana neadekvatnošću humanitarne pomoći koja je tijekom operacije „Lijevano olovo“ stizala do stanovnika Pojasa Gaze.


2.1 KORIŠTENJE PALESTINSKIH CIVILA KAO „LJUDSKIH ŠTITOVA“
Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage u više navrata zauzimale palestinske domove u Pojasu Gaze i prisiljavale obitelji da ostanu u jednoj sobi u prizemlju, dok su vojnici koristili ostatak njihove kuće kao vojnu bazu i snajperski položaj – čime su zapravo obitelji, uključujući odrasle članove i djecu, koristili kao „ljudske štitove“ i izlagali njihove živote opasnosti. Dok su vojnici koristili zaštitnu opremu i šljemove i štitili se vrećama pijeska prilikom otvaranja vatre iz zauzetih kuća, njihovi palestinski ukućani nisu imali takvu zaštitu.

Izraelski su vojnici u okrugu al-Zaytoun u gradu Gazi zauzeli nekoliko kuća šire obitelji al-Sammouni kad su ušli na to područje. As'ad 'Ali al-Sammouni rekao je Amnesty Internationalu: „Živim u ovoj kući zajedno sa svojom ženom, troje oženjenih sinova i njihovim ženama i 11 djece, te s moja četiri neoženjena sina. Moja 2 nećaka, njihove žene i 15 djece također su boravili kod nas. Ukupno nas je bilo oko 45. U noći s 03. na 04. siječanj čuli smo zvukove na krovnoj terasi i zaključili da su se vojnici morali spustiti na krov naše kuće iz helikoptera jer su vrata dvorišta i ulazna vrata bila zaključana i nitko nije mogao na neki drugi način ući u kuću. Čuli smo kako lupaju po krovnoj terasi, ali se nitko od nas nije usudio da ode gore kako bi vidio što se događa. Svi smo ostali u prizemlju. Oko 06:30 ujutro čuli smo lupanje na ulaznim vratima i zatim je u kuću ušlo mnogo vojnika. Pograbili su me za šiju vrata i ispitivali o Qassamima. Rekao sam im da kod nas nema takvih stvari. Potom su svezali sve nas muškarce i mladiće i stavili nam poveze preko očiju i sve nas strpali u jednu prostoriju u prizemlju, zajedno sa ženama i djecom. Molio sam ih da mi dopuste da iz sobe uzmem svoje umjetno zubalo, ali nisu mi dopustili. Nakon završetka rata pronašao sam ga na podu, razbijenog kao i tako mnogo drugih stvari. U toj smo prostoriji proveli dan i pol. Imali smo samo malo hrane za djecu, ali to nije bilo dovoljno. Vode uopće nismo imali. Drugi dan (05. siječnja) moj bratić Mousa i njegova žena s njihovom bebom došli su i pokucali na vrata naše kuće, nakon što su pobjegli iz kuće mog rođaka Wa'ela koja se nalazi na suprotnoj strani ceste i u kojoj su u granatiranju ubijeni mnogi naši rođaci. Vojnici su ga zarobili i svezali i stavili mu povez preko očiju, a potom su ga zajedno s njegovom ženom i bebom stavili u istu prostoriju u kojoj su držali nas ostale. Kad nam je Mousa rekao da je Wa'elova kuća bila granatirana i da su mnogi naši rođaci ubijeni i ranjeni, žene i djeca počeli su vrištati i plakati, pa su vojnici došli i pitali nas što hoćemo. Preklinjali smo ih da nas puste da odemo iz kuće. Na kraju su vojnici rekli da možemo svi napustiti kuću u kojoj smo bili zarobljeni, svi osim Mouse i mog nećaka 'Imada. Rekli su da ako Hamasovi borci saznaju da se u ovoj kući nalaze vojnici i napadu ih, da će ubiti Mousu i 'Imada. Ponovo sam ih zamolio da mi dopuste da uzmem svoje umjetno zubalo, ali su vojnici odbili moje molbe. Pronašao sam ga razbijenog kad sam se vratio u kuću nakon što je vojska napustila Pojas Gaze. Kuću smo napustili pješice, a pridružili su nam se i neki drugi rođaci iz obližnjih kuća. Vojnici su nam rekli da moramo hodati i da ne smijemo stati. Moj je nećak Iyad hodao ispred mene i vidio sam kako pada. Mislio sam da se spotaknuo, ali sam zatim vidio da je ranjen u lijevu nogu. Zastao sam kako bih mu pomogao, ali su nam izraelski vojnici iz kuće obitelji Jouha počeli vikati da moramo nastaviti hodati ili će na nas ponovo otvoriti vatru. Tako smo morali nastaviti hodati. Iyad je neko vrijeme puzao, a zatim se srušio. Njegova žena i petoro djece vidjeli su da je bio ranjen, kako je puzao i potom se srušio, ali mu ni oni kao ni mi nisu mogli pomoći jer vojnik nikome nije dopuštao da stane. Nešto dalje na glavnoj cesti Salahaddin naišli smo na kola hitne pomoći, ali ni ona nisu mogla doći do mjesta gdje se Iyad srušio i tako smo ga morali ostaviti da tamo umre. Kola hitne pomoći odvezla su Mousinu ženu i bebu, koja je bila ranjena u ruku, u bolnicu.“

...

Yousef Abu 'Ida (poznat i kao Abu 'Abdallah), njegova žena Leila i njihovo 9 djece, 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine, bili su u svom domu u četvrti Hay al-Salam (Četvrt Mira), istočno od Jabalije kad su izraelski vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj dva dana koristili kao „ljudske štitove“, a njihovu kuću kao vojni položaj. Potom su obitelj istjerali iz kuće i uništili je. Abu 'Abdallah je Amnesty Internationalu rekao: „Oko 10:30 05. siječnja skupina vojnika ušla je u naš dom i zaključala nas u podrum dok su oni otišli u gornji dio kuće. Uzeli su naš mobitel i nisu nam dopustili da izlazimo iz podruma. Uzeli su sve pokrivače i madrace. Nismo imali hrane ni vode. Djeca su se bojala, bilo im je hladno, bila su gladna i žedna, no nismo im imali što dati. Tako su nas držali dva dana. Čuli smo kako se vojnici u našoj kući smiju i kako pucaju. Bojali smo se. Nakon prvog dana djeca su očajnički tražila vode pa sam uzeo malo vode iz WC kotlića i dao im da piju; nisam imao drugog izbora. Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće. Zamolio sam ih da me puste u kuću kako bih uzeo nešto odjeće i cipele, ali vojnici nam to nisu dopustili. Morali smo svoj dom napustiti bosonogi i u odjeći koju smo na sebi imali kad su vojnici došli u našu kuću prije dva dana.“ Kuća je kasnije uništena ...

Svjedoci tvrde da su izraelske snage u nekoliko slučajeva također nenaoružane palestinske civile (većinom odrasle muškarce, ali u dva se slučaja radilo o dječacima) prisilile da im služe kao „ljudski štitovi“, uključujući tjerajući ih da hodaju ispred naoružanih vojnika; da ulaze u zgrade kako bi provjerili da li su minirane ili da li se u njima skrivaju naoružani borci; te da ispituju da li sumnjivi predmeti sadrže eksploziv. Ovi postupci nisu ništa novoga. Posljednjih su godina dokumentirani brojni takvi slučajevi, a izraelski je Vrhovni sud u listopadu 2005. presudio da ti postupci nisu u skladu s međunarodnim pravom i zabranio ih.

...

[...] Akram Abed Rabbo, otac 6 djece, rekao je Amnesty Internationalu da su ga izraelski vojnici pokupili u njegovom domu rano ujutro (oko 2-3 sata u noći) 06. siječnja i da su ga zatim koristili kao „ljudski štit“ i prisilili ga da u razdoblju od tri dana pregleda nekoliko kuća na tom području. ...

U mjestu Khuza'a, istočno od Khan Yunisa, Mohammed al-Najjar (16) je Amnesty Internationalu rekao da su ga 13. siječnja izraelski vojnici držali u kući koju su koristili kao snajperski položaj ...

...


2.3 USKRAĆIVANJE PRISTUPA HUMANITARNOJ POMOĆI
...

Tobože s ciljem sprječavanja da Hamas u Gazu krijumčari oružje i zaustavljanja ispaljivanja raketa u Izrael, izraelska blokada uključuje široki raspon roba i proizvoda koji ne mogu poslužiti ni u kakve vojne svrhe.

Opseg blokade i izjave izraelskih dužnosnika o njenoj svrsi naveli su Amnesty International da zaključi kako je blokada nametnuta kao oblik kolektivnog kažnjavanja cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze, što predstavlja sramotno kršenje obveza koje Izrael ima prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji. Osim što krši pravo na slobodu kretanja, izraelska blokada je također rezultirala uskraćivanjem prava na adekvatan životni standard, uključujući adekvatnu prehranu i stanovanje, pravo na rad, te pravo na zdravlje...

Uz tek malen broj iznimaka, cjelokupno je stanovništvo od 1,5 milijuna ljudi zarobljeno u Gazi. Studenti ne mogu pohađati studije na sveučilištima niti se zaposliti u inozemstvu. Kritično bolesnim pacijentima, kojima je potrebno liječenje nedostupno u lokalnim bolnicama, često nije dopušteno da izađu iz Pojasa Gaze. Od kad je Izrael nametnuo blokadu Pojasu Gaze, deseci su pacijenata umrli zbog toga jer im je onemogućen pristup liječenju.

Već dulje od godinu dana (od 18. siječnja 2008.) Izrael sprječava sav izvoz iz Pojasa Gaze. Takva su drastična ograničenja uništila gospodarstvo, a 80 posto stanovništva postalo je ovisno o humanitarnoj pomoći u hrani. Unatoč tome, Izrael u Pojas Gaze pušta sve manje humanitarne pomoći, uključujući u hrani. U studenom 2008. u Pojas Gaze je dnevno u prosjeku ulazilo 23 kamiona namirnica, što je manje od jedne dvadesetine količine koja je na to područje ulazila u svibnju 2007.

... Zbog učinaka blokade u kombinaciji s bombardiranjem, svi su stanovnici tog područja patili od nestašice osnovnih i nužnih namirnica.

Količina humanitarne pomoći koju je Izrael pustio u Pojas Gaze povećala se tijekom rata u siječnju (dnevno je u prosjeku ulazilo 122 kamiona). Međutim to je još uvijek daleko od adekvatne količine obzirom na masovno povećanje opterećenja zdravstvenog sustava koje su prouzročili dnevni broj ubijenih i ranjenih, te uništenje infrastrukture. Dostava i distribucija ograničenih količina humanitarne pomoći koja je uspjela ući u Pojas Gaze, bile su otežane izraelskim napadima na humanitarne konvoje i UN-ove ustanove, od kojih su neki rezultirali smrću i ranjavanjem UN-ovog osoblja, materijalnom štetom na prostorijama i zgradama, te uništenjem humanitarnih zaliha.

U tom su pogledu izraelski postupci jasno prekršili pravne obveze koje Izrael ima kao okupacijska sila. Izrael mora osigurati da stanovništvo Gaze cijelo vrijeme ima adekvatan pristup hrani, osnovnim potrepštinama, lijekovima i liječničkoj pomoći ...

Ne samo da Izrael nije adekvatno snabdijevao stanovništvo Gaze, već je namjerno blokirao i na druge načine sprječavao pružanje hitne i humanitarne pomoći i pokrenuo nekoliko napada na vozila koja su prevozila humanitarnu pomoć, prekršivši na taj način međunarodno humanitarno pravo. Na primjer, 08. je siječnja 2009. na sjeveru Gaze napadnut UN-ov humanitarni konvoj i u tom je napadu ubijen jedan, a ranjena dvojica UN-ovih zaposlenika. UN tvrdi da je prethodno unaprijed koordinirao kretanje konvoja s izraelskim dužnosnicima. Osim toga, zbog napada na konvoje, centre za distribuciju humanitarne pomoći, bolničare i kola hitne pomoći, UNRWA i Međunarodni crveni križ tijekom borbi strogo su ograničili svoje djelovanje u Gazi.

...

Izraelski vojnici tijekom napada na Gazu Palestince koristili kao ljudske štitove

Uništena džamija Khalil Al-Wazeir u južnom dijelu grada Gaze, 29. siječanj, 2009. Izraelski su projektili tijekom izraelskog napada na Pojas Gaze pogodili 22 džamije. (MaanImages/Wissam Nassar)

Iz članka My terror as a human shield: The story of Majdi Abed Rabbo koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku:

Majdija Abeda Rabbu izraelski su vojnici prisilili da nekoliko puta ugrozi vlastiti život kako bi oni zarobili ili ubili 3 Hamasovih boraca. Izraelska je vojska Majdija Abeda Rabbu, palestinskog civila (40) nekoliko puta slala iz njegove u susjednu kuću u kojoj su se nalazili borci Hamasa kako bi provjerio tko je u kući i da li su svi koji su unutra pobijeni.

Vojnici su u kuću Majdija Abeda Rabbe došli 05. siječnja (2. dan kopnene ofenzive na Gazu) u 10 sati ujutro i naredili mu da iz kuće izvede svoju ženu i obitelj, a njega su pod prijetnjom vatrenog oružja odvela 3 izraelskih vojnika dok mu je obitelj još stajala u dvorištu, a izraelski vojnici pretraživali kuću od prizemlja do krova.

Izraelski su se vojnici zanimali za susjednu kuću, a jedan je časnik naredio njeno pretraživanje. Prvi se kretao on, zatim Abed Rabbo, a iza njega vojnici čije puške su bile uperene u Abed Rabbova leđa. Ubrzo je na vojnike iz susjedne kuće otvorena vatra. Abed Rabbo je tada odveden u džamiju, koja je već bila puna vojnika, na drugoj strani ceste, stavljene su mu lisice i naređeno mu je da sjedi. Nakon 15 minuta pripadnici Hamasa ponovo su otvorili vatru, vojnici su zauzeli položaje na prozorima džamije i počeli uzvraćati vatru. Abed Rabbo, kojemu je u sukobima vojnika i palestinskih boraca također uništena kuća, je mogao samo misliti na svoju obitelj za koju je tada vjerovao da su mrtvi ili da im je život u opasnosti, i o tome je uporno govorio vojniku koji je govorio arapski, a ovaj mu je na to odbrusio da „zašuti ili će ga upucati“.

Slijedeća 2 dana Abed Rabbo je proveo u izraelskom zarobljeništvu, ponekad bi mu ruke bile vezane lisicama. Cijelo je vrijeme bio s izraelskom jedinicom dok se ona kretala po tom području. Često se našao usred žestokih razmjena vatre. Jednom mu je bilo naređeno da otvori vrata 2 automobila pred jednom kućom kako bi ih provjerio, te je potom morao pozvati ženske ukućane u toj kući da izađu.

Potom mu je tijekom poslijepodneva naređeno da ode u već oštećenu susjednu kuću gdje su se nalazili Hamasovi borci. Majdi je Hamasovcima vikao „Ja sam Majdi,“ kako ne bi mislili da je Izraelac i otvorili vatru na njega. Majdi je Hamasovcima rekao da Izraelci vjeruju da su mrtvi. Oni su mu rekli neka napusti kuću. Majdi se po povratku iz kuće morao svući kako bi se vojnici uvjerili da ispod odjeće nije sakrio oružje koje je mogao uzeti u kući. Kasnije je ponovo morao sam ići u susjednu kuću. Kad se vratio, izraelski časnik nije bio zadovoljan njegovim izvještajem, pa ga je psovao i udario. Ubrzo zatim, helikopter Apache ispalio je 3 projektila koji su uništili kuću u kojoj su se nalazili Hamasovi borci.

Kad je pao mrak vojnici su Majdiju ponovo naredili da ode u susjednu kuću, u koju se on morao penjati preko uništenog krova svoje kuće, no on ih je uspio uvjeriti da se nemoguće kretati tim putem u mraku. Hamasovi borci još su uvijek bili živi u ruševinama susjedne kuće i ponovo su otvorili vatru na vojnike. Majdija su vojnici potom odveli u jednu drugu kuću, gdje su mu stavili lisice i ostavili ga na hladnoći, zabrinutog za njegovu obitelj i kuću.

Slijedećeg dana u 6:30 ujutro vojnici su došli po Majdija i rekli mu da su prošle noći ubili onu trojicu Hamasovaca i naredili mu da ode provjeriti da li su mrtvi u kući. Majdi je u kući vidio da je sve uništeno, a trojica boraca bili su ranjeni. Jedan je jako krvario, jedan je ležao ispod ruševina, ali je još uvijek bio živ. Majdi tvrdi da su izraelski vojnici počeli pucati dok se on još uvijek nalazio u kući, pa je on tada pobjegao. Vratio se vojnicima i slagao im da su mu borci u kući rekli da će ga slijedeći put kad dođe ubiti. Izraelski su vojnici zatim putem megafona na arapskom pozvali Hamasovce da se predaju, ali su Hamasovci na to odgovorili ponovo otvorivši vatru, na što su vojnici Majdija optužili da je lagao i da u kući ima više od 3 borca.

Vojnici su tada dvojici drugih palestinskih mještana naredili da uzmu fotoaparate i slikaju unutrašnjost kuće i Hamasove borce koji se unutra nalaze. Zatim je vojska u kuću poslala psa, koji se vratio ranjen i ubrzo potom uginuo.

Vojnici su potom Hamasovcima postavili ultimatum, da za 15 minuta izađu iz kuće bez odjeće i podignutih ruku ili će vojska srušiti kuću na njih. Nakon 15 minuta izraelski je buldožer ušao na područje između ovih kuća i džamije i uništio velike dijelove Majdijeve kuće prije nego je srušio kuću u kojoj su se nalazili Hamasovi borci.


Još nekoliko vijesti i linkova:
Jerusalem's Al-Quds University to cut ties with Israeli academia
Sveučilište Al-Quds u Jeruzalemu prekida veze s izraelskom akademskom zajednicom
Sveučilište Al-Quds u Jeruzalemu odlučilo je u nedjelju (01. veljače) prekinuti sve oblike akademske suradnje s izraelskim akademskim institucijama. U odluci se navodi da nema opravdanja za nastavak akademske suradnje niti službene ili neslužbene suradnje na drugim područjima, prije svega na području sigurnosne suradnje, jer je rješenje sukoba s 2 države danas podjednako daleko kao i prije 10 godina. Cilj prekida suradnje je prije svega izvršiti pritisak na Izrael da prekine okupaciju, a odluka je donesena kao odgovor na izraelski napad na Gazu, postupke i politiku izraelske vlade u proteklih 10 godina, uključujući izgradnju ilegalnih naselja u Istočnom Jeruzalemu, stezanje opsade okupiranih područja i odbijanje mirovnih pregovora koji bi rezultirali uspostavom neovisne palestinske države pored države Izrael. Sveučilište je međunarodnu zajednicu pozvalo da na Izrael izvrši pritisak, uključujući procesuiranje zločina i kršenja ljudskih i međunarodnog prava i sankcije, i izrazilo razočaranje jer u izraelskoj akademskoj zajednici nije bilo ozbiljnijih prosvjeda protiv nepravde i patnje koje trpe Palestinci, te pozvalo međunarodne i regionalne članove akademske zajednice da također prekinu akademsku suradnju s izraelskim institucijama. Izraelski premijer Olmert je u nedjelju zaprijetio da vlada neće financirati sveučilišta koja će sudjelovati u bojkotu izraelske akademske zajednice.

Naomi Klein: Dosta. Vreme je za bojkot!
Ipak, i pored uverljivih poziva, mnogi od nas se ne usuđuju na taj korak. Razlozi su kompleksni, emotivni i razumljivi. Ali ne i dovoljno dobri. Ekonomske sankcije su najefektniji alat u dijapazonu nenasilnih sredstava: ko ih ne prihvati kao način borbe skoro da je aktivan saučesnik. Slede 4 glavne primedbe na BDS kampanju kao i protiv-argumenti.

Uri Avnery: Black Flag
The war plan included a massive attack on the civilian population of the Strip. The real aims of a war can be understood less from the official declarations of its initiators, than from their actions. If in this war some 1300 men, women and children were killed, the great majority of whom were not fighters; if about 5000 people were injured, most of them children; if some 2500 homes were partly or wholly destroyed; if the infrastructure of life was totally demolished – all this clearly could not have happened accidentally. It must have been a part of the war plan. The things said during the war by politicians and officers make it clear that the plan had at least two aims, which might be considered war crimes: (1) To cause widespread killing and destruction, in order to “fix a price tag”. “to burn into their consciousness”, “to reinforce deterrence”, and most of all – to get the population to rise up against Hamas and overthrow their government. Clearly this affects mainly the civilian population. (2) To avoid casualties to our army at (literally) any price by destroying any building and killing any human being in the area into which our troops were about to move, including destroying homes over the heads of their inhabitants, preventing medical teams from reaching the victims, killing people indiscriminately. In certain cases, inhabitants were warned that they must flee, but this was mainly an alibi-action: there was nowhere to flee to, and often fire was opened on people trying to escape. An independent court will have to decide whether such a war-plan is in accordance with national and international law, or whether it was ab initio a crime against humanity and a war-crime.

Trauma too hard to bear for Gaza
Layan is still very young, but she, like the 54 per cent of Gaza's 1.5 million people that are children, will not escape the trauma of war. “Everyone is scarred,” said Eyad Sarraj, a Gaza-based psychiatrist, “but children are particularly vulnerable.” The Palestinian Centre for Human Rights counted 280 children among 1,285 dead and said one in four of the more than 4,300 wounded was a minor. Mental health care professionals are describing a lasting trauma to a whole population that needs immediate intervention. John Ging, the head of the United Nations Relief and Works Agency (UNRWA), warned that “we are losing the next generation”. ... The children, including Dina, 13, and Islam, eight, recounted the events of that day precisely, almost as if they were telling a story they had heard others tell. They all said they were relieved to be back at school, only because it kept their minds occupied. Each said they tried not to be alone anymore because they preferred not to remember. Lina, 11, is even reluctant to go to the bathroom by herself, said her mother. Lina dreams regularly about her father. ... Adults have coping mechanisms for dealing with fear and pain that can offer some protection from trauma, Dr Sarraj said. But in children, coping mechanisms are not developed and symptoms of trauma usually show themselves in bedwetting, stuttering, fear of separation, emotional detachment and/or a predilection to escape into games. “A massive earthquake hit every home in Gaza,” Dr Sarraj said. “This fear will stay with us all, and if these children are not helped and, more broadly, the economic and political situation does not improve, I fear we are going to see a more defiant, more rebellious and more violent future generation.”

Vittorio Arrigoni: The gases of the Israeli bombs in Gaza have spared no one
The soldiers threateningly ordered her fellow villagers to evacuate their homes only a few minutes before storming the place. The men loaded smaller children onto their shoulders and ran away, along with their women. Naema chose to stay so as not to slow down their escape. She took refuge in her own house, believing herself to be safe, and welcomed her neighbours, who had nowhere to go: three women, an elderly lady and a paralyzed old man. The tanks and bulldozers then trespassed and started spreading death and destruction, devouring acre by acre, until they stopped in front of Naema's house. Standing on a small hill, the building she inhabits is the tallest in the village, and the soldiers of Tsahal, who found it was strategically positioned, let themselves in and occupied it for two weeks. "They came in and pointed their weapons at us, pushing us into a small room, where they locked us up for eleven days." Naema continues her story: "During that entire time they brought us water to drink only twice, and food came in the form of the soldiers' rations' left-overs. They never let us go to the bathroom, so we had to go to the toilet in one corner of the room. They wouldn't let us talk amongst ourselves, and they would come in and beat us when at night, huddled in a circle, we tried to gather some strength in prayer. Sometimes they'd come over and, intimidating us by touching our bodies with the cold metal of their weapons, they threatened us with death to confess our support for Hamas. I gave them my cell phone, so they could check my phone book and the calls I'd made. Even this gesture didn't mellow their spite." At the end of the eleventh day of imprisonment, the international Red Cross finally arrived and released the six prisoners from their jailers. "They didn't allow us to pick up anything, not even my sunglasses", Naema brings her story to a close, adding that when they came back to her house, they found out about the thefts that had been carried out by the soldiers. They had taken all their gold trinkets and hidden savings, after having destroyed their few possessions, two TV sets, a radio, a fridge, and the solar panels on the roof.