Neke informacije, linkovi - Prawerov plan za prisilno raseljavanje beduina u Nakabu/Negevu, okupacija Gaze, mučenje u Izraelu...

palestinska beduinka stoji u ruševini svog doma u selu Al-Araqib u Nakabu/Negevu nakon rušenja 

Naqab in photos: "We are all Naqab" 

Understanding the Prawer Plan Law 
Pravni centar za zaštitu prava palestinske manjine u Izraelu o Zakonu o Prawerovom planu
Izraelska je vlada 3. siječnja 2012. u Knesset poslala prijedlog „Zakona o uređenju beduinskog naseljavanja u Negevu“ („Zakon o Prawerovom planu“). Taj je zakon dio Prawerovog plana koji je odobrila vlada u rujnu 2011. Ako ovaj zakon bude prihvaćen, do 70 000 arapskih beduinskih građana Izraela bit će prisilno preseljeno iz svojih domova i sa svoje zemlje u gradove koji su neprikladni za njihov način života. Međunarodna zajednica je pozvala Izrael da povuče diskriminatorni Zakon o Prawerovom planu jer je neprimjeren, nerealističan i nepravedan. Ključni elementi Zakona o Prawerovom planu su: zaključivanje, u roku od 5 godina, svih beduinskih zahtjeva vezano uz vlasništvo nad zemljom i nuđenje kompenzacije u zemlji ili novcu za najviše 50% tražene zemlje; uspostavljanje strogih provedbenih mehanizama, uključujući prisilne deložacije i rušenje domova bez mogućnosti pravnog lijeka; davanje široke diskrecije i ovlasti premijeru u svim fazama provedbe zakona. Cilj zakona je „omogućiti razvoj Negeva u korist svih njegovih stanovnika, uključujući rješavanje pitanja naseljavanja beduinske populacije“ i „regulirati beduinske zahtjeve za vlasništvom nad zemljom u Negevu“. Odštetu može tražiti osoba, njen supružnik ili potomci koji su prije 25. listopada 1979. podnijeli „memorandum zahtjeva“ i čiji zahtjev nakon toga nije odbacio upravitelj ili sud. U slučaju pravno utemeljenog vlasničkog zahtjeva (koji je prvotno podnesen i potvrđen u odštetnom procesu), dat će se odšteta u vrijednosti od 50% tražene zemlje. Odštetu podnositelj zahtjeva može dobiti samo pod uvjetom da sa sve zemlje koju trenutno koristi ukloni sve osobe i objekte i u potpunosti se odrekne, pismeno, svih vlasničkih zahtjeva nad zemljom za koju neće dobiti odštetu. Odšteta će biti u obliku zemlje ako postoji dokaz o poljoprivrednom obrađivanju i stanovanju na toj zemlji u vrijeme podnošenja prvotnog vlasničkog zahtjeva i samo pod uvjetom da su podnositelj zahtjeva i/ili njegovi potomci i danas u posjedu te zemlje. Lokaciju zemlje koju će podnositelj zahtjeva dobiti kao obeštećenje odredit će vlada, tj. podnositelju zahtjeva se ne jamči da će dobiti zemlju svojih predaka. Ukoliko tražena zemlja bude trenutno u posjedu države (tj. zapadno od Ceste 40) isplatit će se novčana odšteta. Nakon što se objavi početak odštetnog procesa u određenom području, podnositelj zahtjeva će moći u roku od 9 mjeseci potvrditi svoj prvotni zahtjev. Ukoliko svoj zahtjev potvrdi u roku od 19 mjeseci dobit će smanjenu odštetu, a nakon 19 mjeseci više neće moći dobiti nikakvu odštetu. Izraelske zemljišne vlasti mogu izdati naloge o deložaciji osoba koje su u posjedu zemlje u suprotnosti sa Zakonom o Prawerovom planu. Izraelske zemljišne vlasti mogu ući na zemlju i ukloniti sve objekte i osobe „i upotrijebiti sve mjere kako bi osigurale izvršenje naloga o deložaciji“, te upotrijebiti „razumnu silu i dobiti pomoć policijskih snaga“. Provedbu naloga o deložaciji ne može odgoditi ni zaustaviti sud, a nalog o deložaciji prema Zakonu o Prawerovom planu uključuje ovlasti za rušenje svih objekata bez posebne dozvole za rušenje. Ministar pravosuđa može vlasniku zemlje naplatiti troškove deložacije i rušenja, a osoba koja prekrši Zakon o Prawerovom planu može biti osuđena na 2 godine zatvora. Za provedbu zakona odgovoran je premijer. Premijer će odrediti tko je beduin i područje mogućeg naseljavanja beduina. Premijer će uspostaviti odbore za odštetu, imenovati po jednog beduinskog predstavnika i regulirati objavu odluka. Premijer sam proglašava ili otkazuje područja namijenjena za naseljavanje, njihovu lokaciju i granice. Ovim zakonom ozakonjuje se raseljavanje, izvlašćivanje i deložacija desetaka tisuća arapskih beduinskih građana Izraela. Zakon ne priznaje pravo arapskih beduina na vlasništvo nad zemljom njihovih predaka. Ovim će zakonom prema razumnim procjenama arapska beduinska zajednica dobiti manje od 16% svoje zemlje. Zakon predlaže da se tu zajednicu obešteti zemljom koja se nalazi duboko u pustinji, ne vodeći računa o povijesnoj povezanosti autohtonih arapskih beduina s njihovom zemljom. Zakon diskriminira između arapskih beduina koji žive na zemlji svojih predaka i onih koji su raseljeni, te onemogućuje sudskoj vlasti da intervenira i zaštiti građane od nepoštenih državnih mjera. Arapske beduine nitko o ovom zakonu nije ništa pitao i oni su ga odbacili. Pravni centar za prava palestinske manjine u Izraelu - Adalah pozvao je izraelsku vladu da povuče Zakon o Prawerovom planu, prizna „nepriznata sela“ i prava arapskih beduina na zemlju njihovih predaka, zaustavi rušenja i prisilne deložacije, te da se uključi u smisleni dijalog s arapskom beduinskom zajednicom i arapskim političkim vodstvom.
Read more... 

World Water Day 2012 (English) (video)

Four Reasons to Reject the "Prawer Plan"
Četiri razloga za odbacivanje „Prawerovog plana“ (siječanj 2012.) 
Prawerov plan nastoji koncentrirati beduine u prenapučena naselja i istovremeno izvlastiti većinu njihove zemlje. Umjesto da dovede do procesa pomirenja u Nakabu (Negevu) i dogovorenog razvojnog plana, Prawerov plan produbljuje sukob između arapskih beduinskih građana i države. Zakon o Prawerovom planu treba kategorički odbaciti iz 4 razloga: 
1. Master plan iz zakona ignorira vlasnička prava većine arapskih beduina koji posjeduju znatne površine zemlje u Nakabu (Negevu) od prije 1948. Za razliku od prijašnjih prijedloga od strane države, novi zakon onemogućuje arapskim beduinima koji trenutno ne žive i ne nadziru svoju zemlju da je ikad više povrate. To se odnosi na više od polovice tražitelja vlasništva nad zemljom koji su sa svoje zemlje u Nakabu istjerani tijekom 1950-tih, te na neke skupine s područja Al-Araquiba i Lakiye. Umjesto da ispravi povijesnu nepravdu, ovaj zakon predlaže nametanje još jedne kazne ovim građanima Izraela, koji su najprije kažnjeni kad su prvotno istjerani sa svoje zemlje, a sada će po drugi put biti kažnjeni jer im neće priznati njihovo pravo na tu zemlju. Razumna procjena pokazuje da će arapska beduinska zajednica u cjelini prema prijedlogu ovog zakona dobiti 90 000 do 100 000 dunuma, odnosno manje od 1% zemlje u Nakabu i desetinu područja čiji povrat traže kao zemlju svojih predaka. 
2. Unatoč činjenici da je većina od 46 „nepriznatih“ arapskih beduinskih sela postojala prije uspostave države 1948. godine, vlada se prema njima odnosi na ponižavajući način, nazivajući ih „raštrkanim naseljima“. Plan se udaljio od prethodnih vladinih izjava, poput one u Goldbergovom izvještaju, u kojem se navodi da, gdje god je to moguće, ta sela treba priznati. Sadašnji izvještaj uvjetuje arapska beduinska prava na prostorno planiranje u tim selima rješavanjem njihovih zahtjeva za zemljom s državom. Ovaj je uvjet izrazito problematičan jer su svi preostali problemi u planiranju nejasni i tajnoviti. Plan u potpunosti potkopava povjerenje arapske beduinske zajednice, kojoj već prijeti mogućnost rušenja domova i prisilnih deložacija. Na primjer selo Al-Araqib je prvi puta uništeno tijekom 1950-tih, drugi puta 2010, nakon čega je rušeno više od 30 puta. U okviru Prawerovog plana, vlada planira sličnu budućnost za desetke tisuća arapskih beduinskih građana Izraela koji žive u Nakabu. 
3. Predloženi plan je nedemokratski jer ne uključuje sudjelovanje arapskog beduinskog stanovništva. „Operacijom“ uređivanja beduinskih područja upravljat će se izravno iz premijerovog ureda. Plan će provoditi general bojnik u mirovini Doron Almog koji će raditi zajedno s posebnim tijelom za uređenje beduinskog naseljavanja koje vodi policijski general bojnik u mirovini Yehudal Bachar. Samim time plan više sliči vojnoj operaciji nego građanskom planu. Središnjim odborom za zahtjeve prema Prawerovom planu predsjedat će iskusni pravnik i taj će odbor uključivati 4 vladina predstavnika, a premijer će imenovati samo jednog arapskog beduinskog predstavnika koji će također biti dio odbora. 
4. Prawerov plan je protuzakonit zbog rasne diskriminacije. Prije samo godinu dana država Izrael je retroaktivno priznala nekoliko židovskih farmi - pojedinačnih naselja - koje su protuzakonito izgrađene u Nakabu. Istovremeno država želi evakuirati stara beduinska sela u Nakabu koja su starija od države i u kojima žive stotine i tisuće ljudi. Štoviše, u listopadu 2011. vlada je odobrila gradnju 10 novih židovskih zajednica na području Arada, u istom okrugu iz kojeg želi deložirati postojeća beduinska sela. Ovakva se politika ne može definirati nikako drugačije nego kao rasna diskriminacija. 
Novi zakon i Prawerov plan treba odbaciti i smjesta obustaviti. Vlada mora razgovarati s arapskim beduinima o alternativnom master planu kojeg su pripremili Regionalno vijeće nepriznatih sela i Bimkom. Ovaj alternativni master plan pokazuje da je moguće, primjereno i nužno priznati sva sela na temelju jednakih kriterija za Arape i Židove u Nakabu/Negevu. Umjesto da se forsira plan raseljavanja i koncentriranja stanovništva koji će nedvojbeno produbiti sukob u Nakabu, moguće je bez velikih poteškoća priznati svih 46 postojećih beduinskih sela i svaki vrijedeći zahtjev za vlasništvom nad zemljom. To je logičan, pravedan i ravnopravan temelj za povijesnu pomirbu u Nakabu. 
Read more... 

Gisha: Scale of Control: Israel's Continued Responsibility in the Gaza Strip 
This position paper examines the changes in the methods and means of control of the Palestinian territory, particularly the Gaza Strip, since 2007. It analyzes the responsibility of the various actors exercising control and presents a legal framework for understanding the obligations of an occupying power that has partially ceded control. 
Read more... 

Joint NGO submission to the UN COMMITTEE AGAINST TORTURE concerning Israel's periodic report due in 2013 
Allegations made by Palestinian detainees in detailed affidavits to the submitting organizations consistently describe the use of methods which clearly constitute torture under the Convention's definition and the jurisprudence of international tribunals and human rights monitoring bodies. In several cases, these allegations have been substantiated by internal ISA memoranda, by testimony of ISA interrogators in court and by medical evidence. These methods include, but are not limited to: prolonged incommunicado detention; sleep deprivation by means of continuous or nearly continuous interrogation for periods exceeding 24 hours (for example, 46 hours of interrogation with a two hour break at 25 hours); stress positions, including forcibly bending the detainee's back over the seat of a chair at an acute angle, often with legs shackled to the chair, or coerced crouching in a frog-like position; slapping and blows; tightening handcuffs on the arms near or above the elbows and pressing or pulling the handcuffs, causing the arms to swell and often injuring the radial nerves; threats of arrest and physical abuse of family members; exposing a suspect to a parent or spouse being abusively interrogated or exposing a family member to a son or brother exhibiting signs of physical torture; and religious and other insults such as beard-pulling or strip searches performed by a person of the opposite sex. Three or more ISA interrogators are invariably present when employing the physical methods of torture and they usually employ more than one method, repeatedly, against the same detainee. 
Read more...

Palestinski aktivisti za ljudska prava, parlamentarni zastupnici, štrajk glađu u izraelskim zatvorima

Human Rights Defenders 
Palestinski aktivisti za ljudska prava u izraelskim zatvorima 
Palestince koji organiziraju i sudjeluju u prosvjedima protiv separacijskog Zida i kolonističkih naselja mnogi smatraju borcima za ljudska prava, jer nastoje uključiti civilno društvo u nenasilne metode otpora s ciljem okončanja izraelskih kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava i izraelskih postupaka konfiskacije zemlje, rušenja kuća i ograničavanja kretanja palestinskog stanonvištva. Izrael provodi politiku uhićivanja, pritvaranja, zastrašivanja, prijetnji, a ponekad i kolektivnog kažnjavanja protiv zajednica koje sudjeluju u tjednim prosvjedima i drugim nenasilnim akcijama protiv Zida i kolonističkih naselja. Vodeći palestinski aktivisti za ljudska prava, istaknute osobe, poput gradonačelnika i učitelja, te članovi Narodnih odbora, koji pomažu u koordinaciji tjednih prosvjeda često su osobno ciljani i uhićivani kako bi se omelo organiziranje prosvjeda ili radi diskreditacije tih osoba i njihovog djelovanja. Lokalni kamermani i fotografi, te ostali medijski djelatnici također su na meti. Tijekom 2011. bilo je najmanje 295 dokumentiranih slučajeva uhićenja aktivista za ljudska prava, uključujući 58 maloljetnika. Neki prosvjednici i aktivisti za ljudska prava procesuirani su na izraelskim vojnim sudovima u skladu s Vojnom naredbom 101 koju je izdao izraelski vojni zapovjednik u kolovozu 1967. i koja je na okupiranoj Zapadnoj obali još uvijek na snazi, unatoč sporazumu iz Osla i pokretanju mirovnog procesa. Vojna naredba 101 kriminalizira brojne građanske aktivnosti, uključujući: organiziranje i sudjelovanje u prosvjedima; sudjelovanje u okupljanjima ili bdijenjima; mahanje zastavama i drugim političkim simbolima; tiskanje i distribuciju političkih materijala. Odredba zabranjuje svaki čin utjecanja na javno mnijenje. Pod naslovom „potpora neprijateljskoj organizaciji“ naredba zabranjuje svaku aktivnost pokazivanja naklonosti prema nekoj od organizacija koje su vojnim naredbama proglašene protuzakonitima, bez obzira radilo se o uzvikivanju slogana, mahanju zastavama ili drugim političkim simbolima. Unatoč nedostatku dokaza ili nepristranih svjedoka, te nejasnim i klimavim temeljima optužbi koje se stavljaju na teret aktivista za ljudska prava, velika većina aktivista proglašena je krivima za počinjenje „sigurnosnog prekršaja“ i osuđena na zatvorsku kaznu. Optuženicima se na izraelskim vojnim sudovima uskraćuje njihovo neotuđivo pravo na pošteno suđenje. Svjedočanstva vojnika, te povremeno slike pojedinaca na prosvjedima često su dovoljni da bi neka osoba bila proglašena krivom za prekršaj po vojnim naredbama koje su na snazi na Zapadnoj obali. Ukoliko je uhićenik bio prisiljen potpisati priznanje, svejedno će biti osuđen i služiti kaznu u nekom od vojnih zatvora. Aktivisti za ljudska prava nastavljaju biti metom neselektivnog i arbitrarnog kažnjavanja i dugo nakon što budu pušteni na slobodu. Zahtjevi za izdavanjem potrebnih dozvola za njih i njihove obitelji od strane izraelskih vlasti redovito se odbijaju, proganjani su i zastrašivani, privođeni i ispitivani na kontrolnim točkama, klevetani, a u nekim ih slučajevima i ponovo uhite. 
Read more... 

Addameer's profile of MOHAMMED MAHMOUD DAWOUD HALABIYEH 
On 6 February 2010 Mohammad Halabiyeh, a 16 year-old Palestinian boy was arrested by the Israeli Border Police, in his hometown of Abu Dis. During the arrest operation, Mohammad broke his left leg, just above the ankle. Nonetheless, the soldiers beat him all over his body and intentionally kicked his injured leg. Torture and ill-treatment continued for five consecutive days following his arrest and reached its peak at the Hadassah hospital, where the Israeli soldiers pushed syringes into the boy's hand and leg multiple times, covered his mouth with adhesive tape, punched him in the face, hit him in the abdomen with a stick and deprived him of sleep in an attempt to deter the boy from reporting the ill-treatment to the Israeli police. Mohammad was undeterred and made an official statement to his interrogator in which he attempted to describe the abuse and torture he was subjected to, even after the other interrogators threatened him with killing and sexual abuse. Mohammad, who is now 17, has been on trial before the Israeli military courts for a little over year on five charges related to throwing Molotov cocktails. He remains in Ofer prison in a section with adult prisoners in contravention of international law. On 6 June 2011, the military judge found Mohammad guilty on all charges and on 18 July 2011 sentenced him to three years in prison. 
Read more... 

Addameer's profile of AHMED ISLEEM 
Ahmed was kept in isolation for twenty days after which he was transferred to a different cell holding seven other detainees that he suspects were Israeli collaborators. Torture and ill-treatment in such cells is widespread and known to occur in some sections of Israeli prisons and detention centers, where detainees are often beaten, punched, threatened and exposed to psychological pressure if they refuse to talk to other prisoners who are detained in the same cells and who are typically collaborating with Israeli military authorities. Indeed, immediately after Ahmed's transfer, the other detainees started questioning the boy about the kind of military activities he might have committed. When Ahmed answered that he was not guilty of anything and that he was just hunting for birds, all seven detainees attacked him. They reportedly took a towel and wrapped it around the boy's neck. When an Israeli guard intervened, the other detainees claimed that Ahmed wanted to strangle himself. According to Ahmed's account, the guard saw everything that happened, but instead of helping him when he complained, he answered, “No harm. Good, good. This is what we want," suggesting that the attack was coordinated by the interrogators and detention center authorities. Immediately afterwards, the guard took Ahmed, exhausted and petrified, to Israeli police officers who had prepared a statement in Hebrew and asked the boy to sign it, which he did. Torture continued for nine days after the forced confession. 
Read more... 

Palestinian Legislative Council Members 
Palestinski parlamentarni zastupnici u izraelskim zatvorima 
Iako prema međunarodnom pravu i izraelskim sudovima nitko ne smije biti pritvoren zbog svog političkog mišljenja, u praksi palestinske političke čelnike rutinski uhićuju i pritvaraju s ciljem ometanja palestinskih političkih procesa, a time i palestinske političke suverenosti i samoodređenja. Uoči palestinskih izbora u siječnju 2006. ti su postupci bili usredotočeni osobito na članove Palestinskog zakonodavnog vijeća. Nakon izbora Izrael je dodatno pojačao svoju kampanju uhićivanja članova Palestinskog zakonodavnog vijeća, osobito onih iz pobjedničkog Bloka za promjene i reforme, koji se smatra pro-hamasovskim, ali koji uključuje i članove koji nisu povezani s Hamasom i članove koji nisu muslimani. Izrael je Blok za promjene i reforme protuzakonitim proglasio tek u veljači 2007, godinu dana nakon izbora i većine provedenih uhićenja. Do 2009. u izraelskom se pritvoru nalazila gotovo trećina svih palestinskih zastupnika, zbog čega Palestinsko zakonodavno vijeće nije moglo zasjedati od sredine 2007. godine. Iako su neki zastupnici u međuvremenu pušteni na slobodu, mnogi su tijekom proteklih godina ponovo uhićeni. 1. travnja 2012. zatočeno je bilo 27 zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća, uključujući 24 koji su u administrativnom pritvoru bez optužbi i suđenja. Na linku možete pronaći tablicu s podacima o ukupnom broju zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća u pritvoru na kraju svakog mjeseca počevši od siječnja 2009. Izraelske okupacijske snage pokrenule su svoju kampanju uhićivanja zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća 26. rujna 2005. Tada je uhićeno 450 pripadnika stranke Hamas, koji su se uglavnom bavili izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće 2006, aktivnim sudjelovanjem u kampanji ili u lokalnim izborima u raznim gradovima na Zapadnoj obali. Većina uhićenih držana je u administrativnom pritvoru. Neki su oslobođeni na dan izbora ili par dana prije ili nakon izbora. Neki su izabrani dok su bili u zatvoru. Tijekom izbora izraelske su vlasti kandidatima zabranile predizborne aktivnosti unutar Jeruzalema. Zabranjeni su skupovi i javna okupljanja, a oni koji su ove zabrane prekršili uhićeni su. Početkom lipnja 2006. palestinske su militantne skupine zarobile izraelskog vojnika Gilada Shalita na graničnom prijelazu Kerem Shalom u Pojasu Gaze. Nakon Shalitovog zarobljavanja, 12. lipnja 2006, Izrael je pokrenuo niz vojnih operacija u kojem je živote izgubilo gotovo 200 stanovnika Pojasa Gaze, a to je područje stavljeno pod opsadu. Odmazde i kolektivnog kažnjavanja zbog zarobljavanja izraelskog vojnika pošteđena nije bila ni Zapadna obala. Nakon Shalitovog zarobljavanja izraelska je vlada objavila da palestinski parlamentarni zastupnici i ministri vlade nemaju imunitet. Izrael je prijetio da će ih pritvoriti kako bi ih razmijenio za zarobljenog izraelskog vojnika. Ove su se prijetnje ispunile kad su izraelske okupacijske snage provele opsežne operacije pritvaranja brojnih pristaša Hamasa, uključujući ministre u vladi i zastupnike Palestinskog zakonodavnog vijeća koji su izabrani s pro-hamasovske liste „Promjene i reforme“. 29. lipnja 2006. izraelske okupacijske snage izvele su nekoliko upada u mjesta diljem Zapadne obale, s izuzetkom Jerihona, okružile domove nekoliko palestinskih ministara i parlamentaraca. Uhićeno je 8 ministara i 26 zastupnika u Palestinskom zakonodavnom vijeću, te brojni drugi Hamasovi politički čelnici. Nekoliko dana kasnije, izraelske okupacijske snage uhitile su drugog zamjenika predsjednika Palestinskog zakonodavnog vijeća dr. Hasana Khreishu, dok se vraćao na Zapadnu obalu iz Jordana s drugim parlamentarnim zastupnicima. Svi uhićeni dovedeni su u zatvor Ofer gdje su ispitani. Mjesec-dva držani su u različitim istražnim centrima diljem Zapadne obale. Većina ih je optužena da su pripadnici Stranke za promjene i reforme (za koju izraelske vlasti tvrde da je povezana s Hamasom i da je stoga protuzakonita prema vojnim naredbama). Prema izraelskim zakonima svatko tko je na položaju ili aktivan u udruženju koje je Izrael klasificirao kao protuzakonito, pa čak i osoba koja je samo registrirana kao član i živi u bilo kojem dijelu svijeta, krši zakon i protiv njega u Izraelu može biti pokrenut kazneni postupak. To vrijedi i za optuženike koji nisu počinili ništa čime bi ugrozili državu ili njene građane. 
Read more... 

Adalah Demands Criminal Investigation into Illegal Arrest and Abuse in Custody of 17 Demonstrators; Protest in Solidarity with Hunger-Striking Palestinian Prisoners 
Udruga za prava palestinske manjine u Izraelu traži istragu protuzakonitih uhićenja i zlostavljanja u pritvoru 17 prosvjednika (7. svibanj 2012.) 
Oko 200 prosvjednika se okupilo 3. svibnja 2012. ispred zatvora Ramle u Izraelu u kojem su palestinski zarobljenici koji štrajkaju glađu smješteni u zatvorskom medicinskom centru. Policija je odobrila prosvjed, a oko 18:45, nakon što je prosvjed završio i većina se prosvjednika razišla, nekoliko osoba pokušalo je nastaviti prosvjedovati, no policija je nasilno napala tu skupinu, počela tući prosvjednike i protiv njih koristiti elektrošokere čak i nakon što su im stavljene lisice na ruke. Uhićeno je 8 prosvjednika, uključujući 1 maloljetnika. Nakon ovih uhićenja neki od prosvjednika otišli su u policijsku postaju kako bi saznali što se događa s uhićenima. Policija je i njih napala i počela tući, te je tada uhićeno dodatnih 9 prosvjednika. 5 je osoba kažnjeno zbog remećenja mira. Neke od uhićenih prosvjednica bile su seksualno uznemiravane, ukljućujući prijetnjama silovanjem i stalnim vrijeđanjem riječima „kuje“ i „kurve“. Policija je vrijeđala i ostale palestinske prosvjednike. Uhićeni prosvjednici noć su proveli u pritvoru, a 4. su svibnja 2012. izvedeni pred suca. Policija je tražiila dodatni pritvor od 5 dana dok traje istraga, no sudac je odlučio da na 3 dana budu pušteni u kućni pritvor. Radi se o još jednom primjeru sustavne brutalnosti izraelske policije usmjerene protiv palestinskih građana Izraela koji prosvjeduju i koriste svoje pravo na slobodu govora. 
Read more... 

Interview with Majeda Fidda, former administrative detainee (video) 

Bilal Diab and Thaer Halahleh's Appeals to High Court Rejected 
Visoki sud odbacio žalbe Bilala Diaba i Thaera Halahleha (7. svibanj 2012.) 
Izraelski visoki sud je 7. svibnja 2012. odbacio žalbe administrativnih pritvorenika Thaera Halahleha i Bilala Diaba koji već više od 70 dana štrajkaju glađu. Iako su životi obojice ovih pritvorenika ugroženi, sud je ocijenio da „štrajk glađu nije bitan pri odlučivanju o duljini administrativnog pritvora“. Sud je preporučio da u Thaerovom slučaju, gdje je pritvorenik već gotovo 2 godine proveo u administrativnom pritvoru, izraelska sigurnosna služba provede detaljniju istragu prije produljivanja pritvora kako bi se vidjelo postoje li alternative administrativnom pritvoru. U Bilalovom slučaju sud je predložio da ga treba ponovo ispitati ukoliko mu administrativni pritvor bude produljen i njegovo zdravlje bude dopuštalo produljenje pritvora. Sud je također preporučio da sigurnosna služba skrati administrativni pritvor Bilalu Diabu sa 6 na 3 ili 4 mjeseca. 
Read more... 

PCHRO Joint Statemen: Palestinian Political Prisoners Subject to Collective Punishment as Mass Hunger Strike Continues 
Zajednička izjava Palestinskog vijeća organizacija za ljudskih prava o kolektivnom kažnjavanju palestinskih političkih zatvorenika koji štrajkaju glađu (3. svibanj 2012.) 
Izraelska zatvorska služba je poduzela niz kolektivnih i kaznenih mjera protiv palestinskih političkih zatvorenika u izraelskim zatvorima koji sudjeluju u masovnom štrajku glađu. Te mjere uključuju stavljanje u samice, dnevne novčane kazne u iznosu od 500 novih izraelskih šekela (100 eura), konfiskaciju soli za vodu, uskraćivanje električne energije i nasumične pretrese ćelija i tijela. Administrativni zatvorenici Bilal Diab i Thaer Halahleh, koji već više od 2 mjeseca štrajkaju glađu, su u kritičnom stanju i uskraćen im je pregled neovisnih liječnika tijekom većinskog dijela njihovog štrajka glađu. Zatvorski liječnici i uprava vršili su pritisak na ove administrativne pritvorenike kako bi oni okončali svoj štrajk glađu. Palestinski zarobljenici u izraelskim zatvorima pokrenuli su 17. travnja 2012. masovni štrajk glađu kojim traže okončanje administrativnog pritvaranja, izolacije i drugih kaznenih mjera koje protiv njih primjenjuju, uključujući uskraćivanje posjeta obitelji i odvjetnika, osobito zarobljenicima iz Pojasa Gaze kojima nisu dopušteni posjeti članova obitelji od 2007. godine, te pristupa visokom obrazovanju. Procjenjuje se da glađu štrajka 2500 zarobljenika. Od početka njihovog štrajka glađu, izraelska je zatvorska služba kolektivno kažnjavala one zarobljenike koji u njemu sudjeluju. Neki su zarobljenici kažnjeni novčanom kaznom između 250 (50 eura) i 500 (100 eura) šekela za svaki dan štrajka glađu. U zatvoru Naqab provode se svakodnevne nasumične inspekcije koje obično traju 40 do 50 minuta, a uključuju pretraživanje ćelija i tijela zarobljenika. Zarobljenicima više nije dopušteno da napuštaju svoje prostorije tijekom dnevnog odmora. Mnogi su prebačeni u različite zatvore ili posebne odjele unutar zatvora kako bi ih se izoliralo jedne od drugih i od vanjskog svijeta. Najmanje 3 vođa kampanje masovnog štrajka glađu stavljena su u samice nakon što su objavili da štrajkaju glađu. 96 zarobljenika koji štrajkaju glađu prebačeni su u zatvor Ohalei Keidar, gdje su po dvojica smješteni u samice. Uprave zatvora također odvjetnicima zarobljenika koji štrajkaju glađu onemogućavaju da dođu do svojih klijenata. Glavni tajnik Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP) Ahmad Sa'adat prebačen je u medicinski centar u zatvoru Ramleh 27. travnja 2012. Još 6 palestinskih zarobljenika glađu štrajka dulje od ostalih i uskraćen im je pristup neovisnim liječnicima i odvjetnicima unatoč naglom pogoršanju njihovog zdravstvenog stanja. Palestinsko vijeće organizacija za ljudska prava pozvalo je EU, UN i Međunarodni odbor Crvenog križa da odmah djeluju kako bi se spasili životi Bilala Diaba i Thaera Halahleha i da zatraže da ta dvojica administrativnih pritvorenika budu pušteni na slobodu. Organizacije su također zatražile da svi zarobljenici koji štrajkaju glađu imaju neograničen pristup neovisnim liječnicima i adekvatnoj liječničkoj pomoći. Članice UN-a pozvale su da hitno izvrše pritisak na Izrael kako bi ta zemlja prekinula koristiti administrativni pritvor i počela poštivati standardna pravila o postupanju prema zatvorenicima koja su prihvaćena 1955, a Europski parlament da pošalje svoju parlamentarnu istražnu misiju koja bi istražila uvjete u kojima su zatvoreni Palestinci u izraelskim zatvorima. 
Read more...

Neke informacije o palestinskim zarobljenicima

lokacije izraelskih zatvora i pritvornih i istražnih centara u kojima su zatvoreni palestinski zarobljenici; većina ovih ustanova se nalazi na teritoriju okupacijske sile, u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom 

Nekoliko linkova i informacija o nekim kršenjima ljudskih prava palestinskih zarobljenika sa stranica palestinske nevladine organizacije Addameer koja se bavi zaštitom ljudskih prava palestinskih zarobljenika. 


Addameer's profile of MOHAMMED SULEIMAN (Administrative Detention, Medical Negligence) 
Since his arrest, Mohammed has been transferred every month to the hospital to receive blood transfusions. With regard to medication, however, Mohammed has irregularly been taking Exjade, an oral and much more expensive alternative to Desferal, since taking Desferal on a daily basis is a complicated and lengthy process that cannot practically be implemented in prison. The Exjade he has been taking was his own, and since he only had limited supplies, he has now asked the Israeli Prison Service (IPS) to provide him with this medication. The IPS, however, has refused to provide him with Exjade, instead insisting that he take another equivalent, but cheaper medicine or pay for the Exjade from his personal canteen account. As a result, Mohammed's family has to bear the financial burden of sending him Exjade every month. On 15 July 2011, Mohammed underwent medical tests at Shaare Zedek hospital that confirmed that he now suffers from an enlarged heart and liver, likely the result of his irregular use of Exjade. It is Israel's responsibility to provide adequate medical care to all prisoners it has under its care. Article 91 of the Fourth Geneva Convention notably specifies that an Occupying Power is obligated to provide necessary treatment to administrative detainees free of charge. ... Mohammed's family has been consistently targeted for arrest. His father was arrested on 16 October 2010, and is currently serving an 18-month sentence at Ofer Prison. His father has also been arrested by the Palestinian Authority (PA) multiple times, sometimes being held for up to one month without charges. Following his father's arrest on 16 October by the IOF, the PA Preventive Forces came to his house to arrest him again. Finding that he was already detained in Israeli prison, the PA arrested Mohammed instead and interrogated him about his father. Mohammed's uncle, Saleh Suleiman Al-Arouri, was arrested by the IOF in 1990 and imprisoned for 17 years, two of which were under administrative detention. He was released on 11 March 2007, but arrested again three months later on 22 June 2007. He subsequently spent another three years under administrative detention. On 30 March 2010, he was deported to Syria in exchange for being released from administrative detention. Mohammed's cousin, Asim Suleiman, was also arrested by the IOF on 2 May 2010 and, after being interrogated for 40 days, received an administrative detention order and is currently detained in Ofer Prison. Even Mohammed's 70-year-old grandmother, Aisha Suleiman, has been subject to arrest and harassment. On 2 May 2010, Aisha was summoned by Israeli intelligence officials. She went to the meeting and was interrogated and threatened for an hour about her son, Saleh. The following year, on 23 May 2011, Israeli soldiers arrived at her house with army dogs. Alone in her small apartment, Aisha asked the soldiers what they were doing, and they replied they had brought a doctor with them to check up on her. When she responded that she did not need their doctor, they announced that they had come to arrest her. Declaring that she preferred to die rather than be arrested, she then sat down on the floor and refused to stand up and go with them. In spite of her protest, the soldiers lifted her up and forced her into the jeep, where she was then taken to Moskobiyyeh (Russian Compound) interrogation center. She was interrogated for the whole day and then released that night, following intervention from her lawyer. During the interrogation, soldiers threatened her and shouted at her, while she was forced to sit in a stress position with her hands behind her back. ... The entire family, except for his 20-year-old sister, is currently forbidden from visiting Mohammed and banned from travel outside of the country. 
Read more... 

Isolation 
Neke informacije o stavljanju palestinskih zarobljenika u izolaciju
Izraelske vlasti svake godine u samicama (kao disciplinskoj mjeri) ili u izolaciji (zbog državne, zatvorske ili zatvorenikove sigurnosti) drže desetke palestinskih zatvorenika i pritvorenika. Nije poznat broj zatočenika koji prolaze kroz procedure u istražnim ustanovama i koje u danom trenutku drže u izolaciji. Što se tiče osoba koje su u zatvorima, krajem prosinca 2011. u izolaciji je bilo oko 58 zatvorenika, uključujući 18 koji su u izolaciju stavljeni zbog državne ili zatvorske sigurnosti. Izrael stavljanje zatočenika u samice koristi kao disciplinsku mjeru, a to je i uobičajena praksa tijekom ispitivanja i tipično se primjenjuje odmah po uhićenju. Stavljanje u samice u kombinaciji s novčanom kaznom najčešća je kazna koju dobivaju Palestinci zatvoreni u izraelskim zatvorima. Zatočenici i zatvorenici koji su zatvoreni u samicama u potpunosti su odsječeni od ostatka svijeta. Smješteni su u praznu ćeliju u kojoj se nalaze samo madrac i deka. Nije im dopušteno da išta osim odjeće unesu u ćeliju, uključujući materijale za čitanje, TV ili radio prijemnik. Zatočenik ili zatvorenik se u samici nalazi 24 sata na dan. Članak 56 nove verzije Izraelskog zatvorskog propisa navodi 41 disciplinski prekršaj zbog kojeg se zatvorenika ili zatočenika može staviti u samicu i utvrđuje da povjerenik, zatvorski upravitelj i za to od strane povjerenika ovlašteni zatvorski časnici s činom satnika ili višim mogu zatvoreniku nametnuti kaznu od do 7 dana samice. Zatvorski upravitelj zatvorenika može kazniti s najviše 14 dana samice, a tu kaznu zatim može produljivati za razdoblja od 7 dana. Među prekršajima koji mogu biti kažnjeni stavljanjem u samicu članak 56 navodi „stvaranje nepotrebne buke“ ili „svaki čin, ponašanje, nered ili propust koji ometa red ili disciplinu, čak i ako se ne navodi u prethodnim odredbama“. Ovakve neprecizne odredbe omogućuju zloporabu kažnjavanja stavljanjem u samice. Izraelska zatvorska služba također koristi, ili tvrdi da koristi, izolaciju kao preventivnu mjeru. I u ovom slučaju široke definicije „narušavanja“ državne sigurnosti, sigurnosti zatvora, discipline ili ispravne zatvorske rutine ostavljaju znatnu slobodu vlastima da tvrde da određeni postupak ili prekršaj zaslužuje kaznu stavljanja u izolaciju. Zatvorenici koji su u izolaciji smješteni su u ćeliju sami ili s po još jednim drugim zatvorenikom 23 sata na dan. Ćeliju smiju napustiti na jedan sat svaki dan kako bi sami šetali. Dok odlaze na šetnju ruke i noge su im obično u okovima. Ponekad im skinu lisice s ruku, no zatvorenici prijavljuju da često imaju lisice na rukama, a ponekad i okove na nogama za vrijeme šetnje. Svaki put kad napušta svoju izolacijsku ćeliju, uključujući i u slučaju sastanka s odvjetnikom, ruke i noge zatvorenika vezane su okovima i prati ga jedan zatvorski čuvar. Izolacijske ćelije su u raznim izraelskim zatvorima slične veličine - obično od 1,5 x 2 metra do 3 x 3,5 metra s po jednim prozorom veličine oko 50 x 100 cm. Izolaciju mogu odrediti sudovi i sigurnosne službe poput Izraelske sigurnosne agencije (ISA), no najčešće je nameću zatvorski dužnosnici. Oni mogu zatvorenika staviti u izolaciju tijekom razdoblja od 12 sati do od 6 do 12 mjeseci, uz odobrenje suda. Sudovi mogu odrediti da zatvorenika treba staviti u samicu na 12 mjeseci, nakon čega se ovakva odredba može obnoviti, a ISA također može narediti izolaciju zarobljenika tijekom duljih razdoblja zbog sigurnosnih razloga. Izrael je 1995. sve palestinske zarobljenike s okupiranog palestinskog područja prebacio u Izrael, što predstavlja povredu članka 76 Četvrte ženevske konvencije, u kojoj se navodi da okupacijska sila mora stanovnike okupiranog područja koje pritvara držati unutar okupiranog teritorija. Zbog ovog kršenja međunarodnog humanitarnog prava zatvorenici su odvojeni od svojih obitelji, zajednica i vanjskog svijeta. Njihovu izolaciju dodatno pogoršavaju dodatna ograničenja koja nameće izraelska zatvorska služba i druge sigurnosne službe, poput zabrane komunikacije telefonom između zarobljenika i njihovih obitelji i prijatelja; ograničavanja primanja pisama, novina i knjiga; uvjeta za koordinaciju posjeta odvjetnika i članova obitelji. Prema izraelskom vojnom zakonu sigurnosne službe zarobljenika mogu radi ispitivanja držati u pritvoru bez optuživanja do 188 dana, a sastanak s odvjetnikom mogu mu uskratiti 90 dana, te mogu odgoditi njegov susret s predstavnicima Međunarodnog Crvenog križa. Na taj je način zarobljenik dulje vrijeme u potpunosti odsječen od vanjskog svijeta, a stavljanje u samice se često koristi kao sredstvo pritiska i prisile s ciljem iznuđivanja priznanja. Izolacija se koristi i kao sredstvo ušutkavanja istaknutih palestinskih političkih osoba, kao oblik kažnjavanja, metoda kojom se zatvorenike tjera na suradnju i sredstvo osvetničkog postupanja. Izolacija se također često primjenjuje protiv palestinskih zarobljenika koji predvode organizaciju štrajka glađu. 
Read more... 

Prisons and Detention Centers 
Palestinci u izraelskim zatvorima i pritvornim centrima 
Palestinci s okupiranog palestinskog područja trenutno su zatvoreni u ukupno 4 istražna centra, 4 vojna pritvorna centra i oko 17 zatvora. 4 vojna istražna centra nalaze se na okupiranom palestinskom području, no svi ostali istražni centri i zatvori - osim zatvora Ofer - nalaze se unutar granica Izraela iz 1948. godine, što predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Prebačaj zatočenika s okupiranog područja u zatvore u Izraelu, odnosno na teritorij okupacijske sile, protuzakonit je prema međunarodnom pravu. 
Read more... 

Addameer's profile of SALEH MOHAMMAD SULEIMAN AL-'AROURI 
Since 1990, when he was just 24 years old, Saleh Mohammad Suleiman Al-'Arouri has spent a total of almost eighteen years in Israeli detention. These  detention periods have been imposed through a combination of 20 administrative detention orders and two prison sentences, measures that each time were taken in relation to his alleged affiliation with Hamas, which along with all other Palestinian political parties including Fatah are illegal under Israeli law. ... On 17 March 2010, Saleh's seventh consecutive administrative detention order expired, and he was released on the condition that he leave Palestine for a period of three years. On 30 March 2010, Saleh arrived in Syria after having his refugee application rejected by Jordan. His wife, who is now pregnant, joined him two weeks later. Saleh and Hana now live in Damascus as refugees. ... Nowhere in Saleh's case history is the arbitrary nature of his prolonged detention more apparent than in the record of justifications military authorities used to detain Saleh under 20 administrative detention orders that totaled more than nine years in detention without charge or trial. Addameer contends that the vagueness of the generic allegation of being “a threat to the security of the area” that was used to justify his administrative detention orders, coupled with the use of secret information inaccessible to the defense and therefore unchallengeable, are symptoms of a system where no burden of proof whatsoever need be met by the prosecution. Such practices can only be interpreted as judicial “rubber stamping” of measures which are unlawful under international law. 
Read more... 

Addameer's profile of LOAI SATI MOHAMMAD ASHQAR 
At Kishon, Loai was brought before eight interrogators, who tried to coerce him into confessing. Loai's rights were not explained to him. One of the interrogators threatened Loai by telling him: "This time, you either tell us what we want, or get out of prison with permanent disability and you will wish to die." Loai was also subjected to severe physical torture under interrogation in Kishon, including the prolonged use of the 'banana' position, in which detainees are tied while bent backwards over the seat of a chair. In this painful stress position, Loai was forced to bend his back to the point that his head touched the ground while tied to a chair with his hands shackled. During one extended interrogation session, he remained in this position for three consecutive days. He was also deprived of food, and interrogators threatened both him and his family with violence. As a result of this torture, three vertebrae in his spine were broken. Israeli authorities subsequently failed to provide Loai with adequate medical treatment for this injury, and, as a result, this led to complete paralysis of his left leg. 
Read more... 

Administrative Detainees 
Administrativni pritvorenici 
Izraelska vojska pomoću administrativnog pritvora zarobljenike može beskonačno dugo držati u pritvoru na temelju tajnih informacija, bez da ih za išta optuži ili da im omogući suđenje. Palestinci su podvrgavani mjeri administrativnog pritvora od početka izraelske okupacije 1967, ali i prije, tijekom Britanskog mandata. Uoči izbijanja druge Intifade u izraelskom se administrativnom pritvoru nalazilo 12 Palestinaca. Samo 2 godine kasnije, potkraj 2002. i početkom 2003. u administrativnom pritvoru je bilo više od 1000 Palestinaca. U razdoblju od 2005. do 2007. godine u prosjeku je u administrativnom pritvoru mjesečno bilo oko 765 Palestinaca. Od tada se zbog stabilizacije situacije na terenu i jenjavanja nasilja broj administrativnih pritvorenika svake godine smanjivao. 1. travnja 2012. u izraelskim zatvorima su bila 322 palestinskih administrativnih pritvorenika, uključujući 24 zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća. Na linku možete pronaći tablicu s podacima o broju administrativnih pritvorenika na početku svakog mjeseca za razdoblje od siječnja 2001. do travnja 2012. Administrativni pritvorenici u izraelskim zatvorima nisu odvojeni od ostalih zatvorenika i oštro im je ograničeno pravo na obrazovanje, pravo na komunikaciju s članovima obitelji i primanje posjeta i pravo na adekvatnu liječničku pomoć. Trenutno administrativne pritvorenike uglavnom drže u 3 izraelske zatvorske ustanove, od kojih se 2 nalaze unutar granica Izraela od 1948: zatvor Ofer (u vojnoj bazi Ofer, južno od Ramalle), zatvor Ketziot (poznat i kao zatvor Ansar ili Negev, u Negevskoj pustinji, 5 km od granice s Egiptom) i zatvor Megiddo (u vojnoj bazi na glavnoj cesti između Jenina i Haife). 
Read more... 

Update: Situation of Long-Term Hunger Strikers Becomes Increasingly Urgent 
Najnovije informacije o stanju palestinskih zarobljenika koji štrajkaju glađu (10. svibanj 2012.) 
Palestinski zarobljenik Thaer Halahleh već 73 dana štrajka glađu i stanje mu se nastavlja pogoršavati. Zatvorski liječnik ga je upozorio da bi mogao svakog časa umrijeti. Thaer je jako smršavio i sada teži 55 kg. Pretjerano mu je snižen krvni tlak, a temperatura mu raste i pada do opasnih vrijednosti. Thaer povraća krv i krvare mu desni i usne. Zatvorski liječnik mu je također rekao da mu se u dijelu tijela razvila infekcija. Thaer pije samo vodu i ne uzima nikakve vitamine ni minerale. Iako tjelesno vrlo slab, duševno je još uvijek jak. 10. svibnja trebali su ga posjetiti članovi njegove obitelji, no Izraelska zatvorska služba je otkazala posjet. Zdravlje Mohammada Taja, koji već 54 dana štrajka glađu, također je ugroženo. Jaafar Azzedine već 50 dana štrajka glađu. 2 dana ranije, Nidal Shehadeh, koji je štrajkati glađu počeo 17. travnja u sklopu masovnog štrajka glađu palestinskih zarobljenika, premješten je iz javne bolnice u zatvor Ramleh i štrajkom glađu prosvjeduje protiv toga što mu u zatvoru pružaju neadekvatnu liječničku pomoć. Svi zarobljenici koji štrajkaju glađu u zatvoru Ramleh stavljeni su u izolirane prostorije. Unatoč njihovom fizičkom stanju, Izraelska zatvorska služba im prijeti da će im zabraniti sastajanje s odvjetnicima, ako ne budu ustali tijekom „dnevnog prozivanja“. Addameer strahuje da su ugroženi životi Thaera Halahleha, Bilala Diaba (73 dana štrajka glađu), Hassana Safadija (67 dana štrajka glađu), Omara Abu Shalala (65 dana štrajka glađu) i svih drugih zarobljenika koji štrajkaju glađu i čije je stanje kritično. 
Read more... 


DODATNO: 
HRVATSKA: 
Kamen života (video)

Neke informacije, linkovi - Palestina/Izrael

The economic costs of the Israeli occupation for the occupied Palestinian territory

Ekonomska cijena izraelske okupacije za okupirano palestinsko područje (rujan 2011.)

Ovaj izvještaj, koji su zajedno izradili palestinsko ministarstvo gospodarstva i Institut za primijenjeno istraživanje u Jeruzalemu (ARIJ), bavi se procjenom godišnjih gubitaka koje izraelska okupacija zadaje palestinskom gospodarstvu. Izraelska vojna okupacija palestinskog teritorija teško pogađa palestinsko gospodarstvo. Izraelska ograničenja uskraćuju Palestincima pristup velikom dijelu njihove zemlje i onemogućuju im eksploataciju većine njihovih prirodnih resursa, izoliraju Palestince od globalnih tržišta i cjepkaju njihov teritorij u male, slabo povezane „kantone“. Izraelska ograničenja glavna su prepreka ikakvim izgledima za održivo palestinsko gospodarstvo. Mnoga od ovih ograničenja su na snazi od samog početka okupacije 1967. godine i odražavaju nepromijenjeno kolonijalno stajalište Izraela koji želi eksploatirati palestinske prirodne resurse (uključujući zemlju, vodu i rudna bogatstva) za svoju vlastitu ekonomsku korist. Ta se izrabljivačka politika udružila sa željom Izraela da spriječi svaku palestinsku konkurenciju izraelskim gospodarskim interesima, što se odražava u nizu izraelskih prepreka vezanih uz carinu, transport i infrastrukturu koje onemogućavaju razvoj konkurentskog palestinskog trgovinskog sektora i palestinske trgovine s ne-izraelskim partnerima. Ukupni gubitci koje danas palestinskom gospodarstvu zadaje izraelska okupacija gotovo su jednaki vrijednosti cjelokupnog palestinskog gospodarstva. Ukupni gubitci koje palestinsko gospodarstvo trpi zbog izraelske okupacije procijenjeni su na 6,897 milijardi američkih dolara, tj. 84,9% ukupnog palestinskog BDP-a. Drugim riječima, da Palestinci nisu podvrgnuti izraelskoj okupaciji, njihovo bi gospodarstvo bilo gotovo 2 puta veće nego što je danas. Većina ovih gubitaka nema nikakve veze sa sigurnosnim pitanjima, već su oni posljedica oštrih ograničenja palestinskog pristupa vlastitim prirodnim bogatstvima, od kojih mnoga eksploatira sam Izrael, uključujući vodu, minerale, soli, kamen i zemlju. Zbog toga što ne mogu doći do svojih resursa, Palestinci godišnje (zbog izgubljenih poreza i viših cijena sirovina) gube više od 4,5 milijardi američkih dolara, odnosno 56% svog BDP-a. Blokada Gaze obuhvaća brojna izraelska ograničenja, uključujući gotovo potpuni prekid međunarodne trgovine, ometanje proizvodnje električne energije, ograničeni pristup morskim resursima i stalno granatiranje infrastrukture. Sve je to dovelo do kolapsa gospodarstva u Pojasu Gaze. Ograničenja pristupa vodi i prirodnim bogatstvima uskratila su Palestincima ogromne izvore prihoda od ekonomskih djelatnosti koje se temelje na prirodnim bogatstvima, uključujući navodnjavanu poljoprivredu, iskapanje soli i minerala iz Mrtvog mora (do kojeg Palestinci, za razliku od izraelskih i izraelskih kolonističkih tvrtki, nemaju pristup), rudarstvo (većinom šljunak i kamen na Zapadnoj obali, koje većinom eksploatira Izrael) i razvoj polja plina u vodama Pojasa Gaze. Slično tome, uskraćivanje pristupa Mrtvom moru onemogućilo je razvoj palestinske turističke industrije visokog potencijala. Ostali gubitci koji su posljedica okupacije uključuju dodatne troškove za opskrbu električnom energijom i vodom; troškove koji su posljedica ograničenja uvoza i izvoza, zbog čega nema dovoljno inputa, a cijena proizvodnje je viša; gubitke povezane s preprekama koje sprječavaju protok roba i ljudi unutar Zapadne obale i s uništavanjem proizvodnih dobara, osobito čupanje drveća. U izvještaju se procjenjuje da izravni fiskalni gubitci koje uzrokuje okupacija iznose 406 milijuna američkih dolara godišnje.

Read more...

RESTRICTING AID: The Challenges of Delivering Assistance in the Occupied Palestinian Territory

OGRANIČAVANJE HUMANITARNE POMOĆI: Izazovi dostavljanja humanitarne pomoći na okupiranom palestinskom području (lipanj 2011.)

Humanitarne i razvojne agencije na okupiranom palestinskom području svaki mjesec potroše 375 000 američkih dolara samo zbog nametnutih ograničenja kretanja i pristupa. Godišnje taj trošak iznosi minimalno 4,5 milijuna dolara za donatore i njihove porezne obveznike, a najvišu cijenu plaćaju stanovnici okupiranih palestinskih područja, osobito ugrožene skupine. Agencije pozivaju međunarodnu zajednicu da od Izraela zatraži da ukloni prepreke koje onemogućavaju slobodno kretanje humanitarnih radnika i roba do zajednica kojima služe. 1 od 4 Palestinca živi ispod praga siromaštva, a ova ograničenja samo doprinose dodatnoj izolaciji zajednica kojima je očajnički potrebna pomoć.

Read more...

Gideon Levy: Ethnic cleansing of Palestinians, or, democratic Israel at work

While we are still desperately concealing, denying and repressing our major ethnic cleansing of 1948 - over 600,000 refugees, some who fled for fear of the Israel Defense Forces and its predecessors, some who were expelled by force - it turns out that 1948 never ended, that its spirit is still with us. Also with us is the goal of trying to cleanse this land of its Arab inhabitants as much as possible, and even a bit more. After all, that's the most covert and desired solution: the Land of Israel for the Jews, for them alone. A few people dared to say it outright - Rabbi Meir Kahane, Minister Rehavam Ze'evi and their disciples, who deserve a certain amount of praise for their integrity. Many aspire to do the same thing without admitting it. The revelation of the policy of denying residency has proved that this secret dream is in effect the establishment's secret dream. There one doesn't talk about transfer, heaven forfend; nobody would think of calling it cleansing. They don't load Arabs onto trucks as they once did, including after the Six-Day War, and they don't shoot at them to chase them away - all politically incorrect methods in the new world. But in effect that's the goal. ... The cry of the dispossessed has now been translated into numbers: 140,000, only until the Oslo Accords. Students who went to study at foreign universities, businessmen who tried their luck abroad, scientists who went abroad for professional training, native Jerusalemites who dared to move to the West Bank temporarily - they all met the same fate. All of them were taken by the wind and expelled by Israel. They couldn't return.

Read more...

Casualties of the last attacks on Gaza: Visit to Shifa Hospital (photos)

"My image is enough to tell the world"

Read more...

Administrative Detention in the Occupied Palestinian Territory - Between Law and Practice 
Administrative detention is defined as the deprivation of liberty of a person at the request not of the judiciary but of the executive branch. Under administration detention, no criminal charges are brought against the detainee and there is no intention of bringing him or her to trial. ... Administrative detention has been an integral part of Israel’s military legal system throughout the 43 years of occupation of Palestinian territory and there are no signs that the practice will be discontinued in the near or distant future. According to testimonies collected by Addameer, detainees have been held in administrative detention for periods ranging from one month to as much as six years. The frequency of the use of administrative detention has fluctuated throughout Israel's occupation and has been steadily rising since the outbreak of the Second Intifada in September 2000, when it has specifically been used as a means of collective punishment against Palestinians opposing the occupation. Administrative detention in the oPt is ordered by a military commander and based on "security reasons". The security reasons are broad enough to include non-violent political subversion and virtually any act of resistance against the Israeli occupation. Detainees are held without trial and neither they nor their attorneys are allowed to see the "secret evidence" against them. While detainees may appeal the detention, such a right is rendered meaningless without access to the information on which the detention order is based. Israel has therefore made a mockery out of the system of procedural safeguards in both domestic and international law regarding the right to freedom and due process. 
Read more... 

Latest Quarterly Update on Palestinian Prisoners (15 October 2011 – 15 January 2012) 
Četveromjesečni izvještaj o palestinskim zarobljenicima (15. listopad 2011 - 15. siječanj 2012.) 
Najnovije informacije o zarobljenicima i uhićenjima za razdoblje od 15. listopada 2011. do 15. siječnja 2012. U tom se razdoblju u izraelskom pritvoru i zatvorima nalazilo 4446 palestinskih političkih zatvorenika, uključujući: 307 administrativnih pritvorenika, uključujući 3 žene i 18 parlamentarnih zastupnika u Palestinskom zakonodavnom vijeću; 6 žena; 132 djece, uključujući 31 mlađe od 16 godina; 23 zastupnika u Palestinskom zakonodavnom vijeću; 52 zarobljenika koji su u zatvoru već dulje od 20 godina; 165 Palestinaca koji su izraelski građani; 445 zarobljenika iz Pojasa Gaze, uključujući 2 pritvorenih sukladno Zakonu o nezakonitim borcima; 153 zarobljenika iz istočnog Jeruzalema. Izrael je u razdoblju između 15. listopada 2011. i 15. siječnja 2012. uhitio 751 Palestinca, što nije bitno više u odnosu na broj uhićenih u trećem kvartalu 2011. godine, te predstavlja 10%-tno povećanje u odnosu na isto razdoblje u 2010. 18. prosinca 2011. na slobodu je pušteno 550 palestinskih zarobljenika u okviru druge faze razmjene zarobljenika koju su dogovorili izraelska vlada i Hamasove vlasti 11. listopada. U prvoj fazi, 18. listopada 2011, oslobođeno je 477 zarobljenika čije oslobađanje su zajednički dogovorili Izrael i Hamas u zamjenu za oslobađanje zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Shalita. U drugoj su fazi izraelske vlasti same odabrale 550 zarobljenika koji su oslobođeni. Među oslobođenima 65% ih je trebalo biti pušteno na slobodu do kraja 2012, uključujući 100 zarobljenika kojima je izdržavanje kazne odnosno pritvor završavao u prosincu 2011. i siječnju 2012. Oslobođeno je samo 6 od 11 žena, unatoč dogovoru da Izrael oslobodi sve političke zatvorenice. Iako se prednost trebala dati bolesnim i dugoročnim zarobljenicima, 74% oslobođenih izdržavalo je kazne od 5 ili manje godina. Oslobođeno je samo 55 od više od 159 djece koliko ih se u tom trenutku nalazilo u izraelskom zatočeništvu. Osim 2 zarobljenika koji su uhićeni 1999. godine, svi ostali oslobođeni uhićeni su tijekom ili nakon Druge Intifade, što znači da je 122 Palestinaca uhićenih prije potpisivanja sporazuma iz Osla 1993. godine još uvijek u izraelskim zatvorima. Između 18. listopada i 12. prosinca 2011. izraelske okupacijske snage uhitile su gotovo 470 Palestinaca, a naročito su na udaru bili politički aktivisti. Uhićeno je oko 150 osoba za koje se vjeruje da su članovi političkih stranaka, naročito oni za koje izraelske okupacijske snage tvrde da su aktivni u Narodnom frontu za oslobođenje Palestine. Pretpostavlja se da je razlog tome 22-dnevni štrajk glađu koji su zarobljenici iz te stranke prvotno pokrenuli 27. rujna 2011. Izraelska je vojska nastavila uznemiravati zarobljenike koji su oslobođeni u razmjeni, upadajući u njihove domove, izdajući im naloge za razgovor s izraelskom obavještajnom službom i sprječavajući članove njihovih obitelji da ih posjete. Ponovno su uhićena 2 „oslobođenih“ zarobljenika. 
Read more...