Konvoj Viva Palestina 5 je u utorak 21. rujna 2010. iz Lyona krenuo prema francusko-talijanskoj granici, te talijanskim gradovima Torinu i Milanu. Aktiviste su na granici dočekali francuski pogranični policajci koji su od svakog putnika u konvoju zatražili da im pokaže putovnicu koju su zatim telefonski provjeravali. Mnogi su aktivisti pretraženi, a zbog ove procedure, koja je trajala 2 sata, vozila u konvoju su bila odvojena jedna od drugih. Zbog ovog zakašnjenja neki su dijelovi planiranog programa u Torinu morali biti otkazani. Međutim talijanska je policija bila susretljivija, a deseci policajaca na motorima pratili su konvoj do Torina, gdje je održano okupljanje građana i propalestinskih aktivista, nakon čega se konvoj uputio prema Milanu.
Glasnogovornik egipatskog ministarstva vanjskih poslova je pak u međuvremenu izjavio da čelniku Viva Palestine i britanskom parlamentarcu Georgeu Gallowayu, koji predvodi i ovaj humanitarni konvoj za Gazu, neće biti dopušteno da uđe u Egipat. Galloway je izjavio da zbog toga ne namjerava odustati od vođenja konvoja i upozorio da nije bio deportiran iz Egipta i da tamo nije „persona non grata“, te da o tome nikada nije primio nikakvu službenu obavijest. Pozvao je egipatske vlasti da ponovo razmotre i promijene svoju odluku i naglasio da se on ne bori protiv egipatskih vlasti, već protiv Izraela, koji zajedno sa svojim saveznicima kažnjava cjelokupno civilno stanovništvo zbog rezultata palestinskih slobodnih i demokratskih izbora. Dodao je da je Viva Palestina pokazala dobru volju da surađuje s egipatskim vlastima time što je preusmjerila svoj put prema gradu Latakia u Siriji i ispunila sve formalnosti koje je zahtijevao Egipat.
Konvoj Viva Palestina 5 u Pojas Gaze namjerava ući kroz egipatsku luku Al Arish, nakon što proputuje kroz Francusku, Italiju, Grčku, Tursku i Siriju, odakle će pomorskim putem biti prevezen u luku Al-Arish. Ovom će se konvoju pridružiti drugi humanitarni konvoji, koji su krenuli istovremeno iz zaljevskih zemalja i sjeverne Amerike.
Izvor i više informacija: Viva Palestina 5
DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Army chief: More flotilla casualties possible
Izraelska vojska najavljuje moguće žrtve na budućim humanitarnim flotilama za Gazu (21. rujan 2010.)
Zapovjednik glavnog stožera izraelske vojske Ashkenazi je knessetskom Odboru za obranu i vanjske poslove rekao da humanitarni brodovi koji uskoro namjeravaju ploviti za Gazu predstavljaju izazov za izraelsku vojsku i Izrael, te upozorio da bi moglo doći do novih žrtava. Ashkenazi je odbor izvijestio da se jedan brod sprema iz Libije, zajedno s velikom flotilom iz Europe, krenuti za Gazu, te da su trenutno 4 flotile u planu, po jedna iz Sirije, Libanona i Jemena, te jedna velika međunarodna flotila koja se sastoji od nekoliko desetaka brodova, a za koju se očekuje da će krenuti iz Europe. Na brodovima ove flotile nalazit će se putnici iz različitih zemalja, uključujući SAD. Na libijskom brodu, koji je trebao napustiti Libiju u utorak (21. rujna) kako bi se pridružio europskoj flotili na putu za Gazu, nalaze se brojni parlamentarni zastupnici iz sjevernoafričkih zemalja.
Aid convoys prepare to head to Gaza
Humanitarni konvoji se pripremaju za put u Gazu (16. rujan 2010.)
Jordanski radnički sindikat u sklopu konvoja Viva Palestina 5 u Gazu šalje 50 kamiona s humanitarnom pomoći. 50 kamiona s humanitarnom pomoći iz Alžira također će se priključiti europskom konvoju u Siriji. Humanitarnu pomoć konvojem u Gazu također šalju i građani Kuvajta, Bahreina, Saudijske Arabije, Libanona i Mauritanije, a u konvoju među ostalima putuju i aktivisti iz Australije, Novog Zelanda, Malezije, Kanade i SAD. U međuvremenu je u pripremi i jedan humanitarni brod za Gazu koji organiziraju europske židovske udruge, no mjesto i vrijeme polaska drži se u tajnosti. Brod su organizirale organizacije Židovi za pravdu za Palestince i Židovski glas za pravedan mir na Bliskom istoku uz podršku organizacija Europski Židovi za pravedan mir, Američki Židovi za pravedan mir i Židovski glas za mir.
Indigenous resistance, from Colombia to Palestine
According to the UN High Commissioner for Human Rights, Colombia has one of the largest populations of internally displaced people in the world, numbering as many as 4.9 million. According to the Consultancy for Human Rights and Displacement more than 286,000 Colombians were uprooted from their land in 2009 alone. Approximately ten percent of the Colombian population has suffered forced displacement, many of them indigenous communities, afro-Colombian descendants of former slaves, and campesinos (farmers). Like Israel, Colombia is the largest recipient of US military aid in its hemisphere. Six billion US tax-dollars over the past ten years have placed Colombia third in the world for US military assistance, after Israel and Egypt. Armed with US weapons and political backing, Uribe's government and other armed actors have forced out millions through extrajudicial assassinations and terror tactics, clearing the way for the exploitation of natural resources by the government and multinational companies. Always in the name of security and the "War on Terror," Colombian soldiers have burned villages, ransacked homes and destroyed the livelihoods of communities who have taken the radical decision of staying on their own land.
An Unsettling Protest in Israel
The artists, members of some of Israel's leading repertory theater companies, are refusing to cooperate with the government's plan to have them perform in the new, $10 million, 530-seat cultural center in the West Bank settlement of Ariel. They are refusing because settlements like Ariel sprawl across Palestinian land occupied by Israel and are illegal under international law. The theater artists point out that performing in the settlement constitutes crossing the Green Line that demarcates the sovereign state of Israel and the lands it has occupied since 1967. They object to their government's attempt to use them as part of its program to erase that boundary, to treat Ariel, and other settlements like it, as if they were simply a part of the state of Israel. These artists—more than sixty of them at this writing—refuse to be deployed in an effort to normalize the existence and continual expansion of the settlements; they refuse what they see as an effort to use culture to weave the occupation of Palestinian land into the national life of Israel. Some of Israel's most prominent authors and cultural personalities quickly responded to the protest with statements of support; a letter from 150 professors and scholars vowing not to participate in academic events in the settlements soon followed. So, too, did denunciations from the highest offices of the government. Prime Minister Benjamin Netanyahu called the artists' declaration an attack on the state from within. The finance minister threatened to cut off funding to any cultural institution that boycotted settlements.
