Iz 30. poglavlja UN-ovog izvještaja o sukobu u Gazi:
XXX. ZAKLJUČCI
(str. 520 -532)
A. Zaključna opažanja
1671. Objektivna ocjena istraživanih događaja i njihovih uzroka i konteksta ključna je za uspješnost svakog nastojanja da se postignu pravda za žrtve, te mir i sigurnost u regiji, i kao takva je u interesu svih zainteresiranih i pogođenih ovom situacijom, uključujući sukobljene strane u neprekidnim neprijateljstvima. U takvom su duhu i uz puno razumijevanje složenosti svog zadatka, članovi ove Misije prihvatili i implementirali svoj mandat.
1672. Međunarodna zajednica i država Izrael, te do mjere koju određuju njihove ovlasti i sredstva, palestinske vlasti, imaju odgovornost da zaštite žrtve od kršenja njihovih prava i rata ili ugnjetavanja i ponižavanja putem okupacije ili neselektivnih raketnih napada. Stanovništvo Palestine ima pravo slobodno odrediti svoj politički i gospodarski sustav, uključujući pravo na otpor prisilnom uskraćivanju svog prava na samoodređenje i prava da živi, u miru i slobodno, u svojoj vlastitoj državi. Stanovništvo Izraela ima pravo na život u miru i sigurnosti. Oba naroda imaju pravo na pravdu u skladu s međunarodnim pravom.
1673. U provođenju svog mandata, Misija je uzimala u obzir, kao svoje jedine vodilje, opće međunarodno pravo, međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo, obveze koje ona nameću državama, obveze koje nameću nedržavnim akterima, te, iznad svega, prava koja daju pojedincima. To ni u kom slučaju ne podrazumijeva izjednačavanje položaja Izraela kao okupacijske sile s položajem okupiranog palestinskog stanovništva ili tijela koja ga predstavljaju. Razlike u pogledu moći i sposobnosti nanošenja gubitaka ili pružanja zaštite, uključujući provođenje pravde tamo gdje su se dogodila kršenja prava, očite su i usporedba među njima nije niti moguća niti potrebna. Međutim, ono što zahtijeva jednaku pažnju i djelovanje je zaštita svih žrtava u skladu s međunarodnim pravom.
B. Izraelske vojne operacije u Gazi: relevantnost za/veze s izraelskom politikom u pogledu okupiranih palestinskih područja
1674. Misija smatra da se izraelska vojna operacija u Gazi u razdoblju od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009. i njen učinak ne mogu razumjeti niti procijeniti odvojeno od razvoja događaja prije i nakon te operacije. Operacija se uklapa u kontinuum politike kojom Izrael nastoji ostvariti svoje političke ciljeve u pogledu Gaze i cjelokupnog okupiranog palestinskog područja. Velik dio te politike temelji se na ili je rezultat kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava. Vojni ciljevi koje je navela izraelska vlada ne objašnjavaju činjenice koje je Misija utvrdila, niti se podudaraju s obrascima koje je Misija identificirala tijekom istrage.
1675. Kontinuum se najneposrednije vidi u politici blokade koja je prethodila vojnim operacijama i koja po mišljenju ove Misije predstavlja kolektivno kažnjavanje koje je izraelska vlada namjerno nametnula stanovništvu Pojasa Gaze. Kad su operacije započele, Pojas Gaze je već gotovo 3 godine živio pod oštrim režimom zatvaranja graničnih prijelaza i ograničenja kretanja ljudi, roba i usluga. To je uključivalo osnovne životne potrepštine poput hrane i lijekova, proizvoda koji su nužni za uobičajeno vođenje svakodnevnog života poput goriva, električne energije, školskih predmeta, te materijala za popravke i izgradnju. Te je mjere država Izrael tobože nametnula kako bi izolirala i oslabila Hamas nakon njegove izborne pobjede obzirom na stalnu percipiranu prijetnju izraelskoj sigurnosti koju je Hamas predstavljao. Učinak ovih mjera dodatno je pojačan ukidanjem financijske i druge pomoći nekih donatora na temelju sličnih razloga. Dodatno otežavajući već ionako tešku situaciju u Pojasu Gaze, učinci dugotrajne blokade nisu poštedjeli niti jedan aspekt života stanovnika Pojasa Gaze. Već prije vojne operacije gospodarstvo u Gazi je bilo iscrpljeno, zdravstveni sektor oslabljen, a stanovništvo ovisno o humanitarnoj pomoći kako bi moglo preživjeti i voditi svakodnevni život. Muškarci, žene i djeca psihološki su patili zbog dugoročnog siromaštva, nesigurnosti i nasilja, te zbog prisilnog zatvaranja u izrazito prenapučen teritorij. Dostojanstvo stanovnika Gaze ozbiljno je narušeno. Takva je situacija prevladavala u Pojasu Gaze kad su izraelske oružane snage pokrenule svoju ofenzivu u prosincu 2008. Vojne operacije i način na koji su one izvedene u znatnoj su mjeri pogoršale gore spomenute učinke blokade. Rezultat svega toga je da je u vrlo kratkom roku nanesena dugotrajna i dosad neviđena šteta kako ljudima tako i njihovim izgledima za razvoj i oporavak.
1676. Analiza modaliteta i učinka vojnih operacija iz prosinca i siječnja također ih stavlja, prema mišljenju ove Misije, u kontinuum s već otprije postojećim mjerama izraelske politike u pogledu okupiranih palestinskih područja. Među najočiglednijima su progresivna izolacija i odvajanje Pojasa Gaze od Zapadne obale, politika koja je započela mnogo ranije i koja je naročito konsolidirana nametanjem oštrih ograničenja kretanja i konačno blokadom. Nekoliko mjera koje je Izrael usvojio na Zapadnoj obali tijekom i nakon vojnih operacija u Gazi također dodatno jačaju izraelsku kontrolu nad Zapadnom obalom, uključujući Istočni Jeruzalem, i ukazuju na konvergenciju ciljeva s vojnim operacijama u Gazi. Takve mjere uključuju pojačano izvlaštenje zemlje, rušenje kuća, izdavanje naloga za rušenje kuća i dozvola za gradnju domova u kolonističkim naseljima, veća i formaliziranija ograničenja pristupa i kretanja Palestinaca, nove i strože procedure za stanovnike Pojasa Gaze koji se žele preseliti na Zapadnu obalu. Sustavni napori da se ometu i kontroliraju palestinski demokratski procesi samoodređenja, uključujući pritvaranjem izabranih političkih predstavnika i članova vlade i kažnjavanjem stanovništva Gaze zbog percipirane podrške koju ono pruža Hamasu, kulminirali su napadima na vladine zgrade tijekom ofenzive na Gazu, među kojima se najviše ističe napad na zgradu Palestinskog zakonodavnog vijeća. Kumulativni učinak ovih mjera i postupaka slabi izglede za političku i ekonomsku integraciju Pojasa Gaze i Zapadne obale.
C. Priroda, ciljevi i mete izraelskih vojnih operacija u Gazi
1677. I Palestinci i Izraelci s kojima se Misija sastala stalno su iznova naglašavali da su vojne operacije koje je Izrael u Gazi izveo u razdoblju između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. bile kvalitativno drugačije od svih prijašnjih vojnih akcija koje je Izrael poduzeo na okupiranim palestinskim područjima. Unatoč teškim uvjetima koji već dugo vladaju u Pojasu Gaze, žrtve i dugogodišnji promatrači ustvrdili su da su ove operacije bile bez presedana u pogledu njihovog intenziteta i da će njihove posljedice biti dugoročne.
1678. Kad je Misija prvi puta posjetila Pojas Gaze početkom lipnja 2009. prošlo je gotovo 5 mjeseci od završetka izraelskih vojnih operacija. Unatoč tome, devastirajući učinci operacija na lokalno stanovništvo bili su jasni i očigledni. Osim vidljivog uništenja kuća, tvornica, bunara, škola, bolnica, policijskih postaja i drugih javnih zgrada, prizori obitelji, uključujući starije osobe i djecu, koje još uvijek žive usred ruševina svojih bivših domova – obnova je onemogućena trajnom izraelskom blokadom – dokaz su produljenog učinka operacija na uvjete u kojima živi stanovništvo Gaze. Izvještaji o traumi pretrpljenoj za vrijeme napada, stresu zbog nesigurne budućnosti, životnim poteškoćama i strahu od novih napada ukazuju na manje opipljive, ali zato ništa manje stvarne, dugotrajne učinke.
1679. Naročito su pogođene bile žene. Njihovoj situaciji treba posvetiti posebnu pažnju u svakom nastojanju da se poprave posljedice blokade, trajne okupacije i posljednjih izraelskih vojnih operacija.
1680. Prema tvrdnjama izraelske vlade, vojne operacije u Gazi su bile temeljito i opsežno planirane. Iako izraelska vlada nastoji svoje operacije prikazati kao odgovor na raketne napade u sklopu ostvarivanja svog prava na samoobranu, Misija smatra da je plan bio usmjeren, barem djelomično, na drugačiju metu: cjelokupno stanovništvo Pojasa Gaze.
1681. U tom pogledu su operacije promicale opću politiku kojoj je cilj kažnjavanje stanovništva Gaze zbog njegove otpornosti i očigledne potpore koju pruža Hamasu, a moguće i s namjerom da se silom postigne promjena te potpore. Misija smatra da je ovo stajalište činjenično čvrsto utemeljeno, imajući na umu što je vidjela i čula na terenu, što je pročitala u izjavama vojnika koji su sudjelovali u ovoj kampanji, i što je čula i pročitala u tvrdnjama sadašnjih i bivših vojnih dužnosnika i političkih čelnika za koje Misija smatra da predstavljaju razmišljanje koje je odredilo politiku i strategiju vojnih operacija.
1682. Misija priznaje da su u glavnom fokusu nakon vojnih operacija često ljudi koji su ubijeni – više od 1400 u samo 3 tjedna. To je s pravom tako. Djelomičan cilj ovakvih izvještaja je pokušati, makar i u vrlo maloj mjeri, povratiti dostojanstvo onih čija su prava prekršena na najosnovniji način – arbitrarnim lišavanjem života. Važno je da međunarodna zajednica formalno i nedvosmisleno potvrdi da takvo kršenje najosnovnijih temeljnih prava i sloboda pojedinaca ne smije biti previđeno i da ga treba osuditi.
1683. U tom pogledu, Misija priznaje da sve smrti ne predstavljaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Načelo razmjernosti priznaje da pod nekim strogo ograničenim uvjetima, postupci koji rezultiraju gubitkom života civila ne moraju biti protuzakoniti. Ono što otežava primjenu i procjenu razmjernosti u pogledu mnogih događaja koje je Misija istražila je to što postupci izraelskih snaga i riječi vojnih i političkih čelnika prije i za vrijeme operacija ukazuju da oni sveukupno počivaju na namjernoj politici primjene nerazmjerne sile usmjerene, ne protiv neprijatelja, već protiv „potporne infrastrukture“. U praksi je to značilo protiv civilnog stanovništva.
1684. Čini se da je vrijeme prvog izraelskog napada, 11:30 prije podne radnog dana, kad su se djeca vraćala iz škole, a ulice Gaze bile prepune ljudi koji su se bavili svojim svakodnevnim poslovima, smišljeno odabrano kako bi se stvorila najveća moguća pomutnja i raširila panika među civilnim stanovništvom. Postupanje prema mnogim zarobljenim civilima te ubijanje civila koji su se pokušavali predati jedna je od manifestacija načina na koji su efektivna pravila otvaranja vatre, standardne operativne procedure i upute vojnicima na terenu bili sastavljeni kako bi se stvorilo okružje u kojem je dužan obzir prema životima civila i temeljnom ljudskom dostojanstvu zamijenjen nepoštivanjem temeljnih normi međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava.
1685. Misija u potpunosti prihvaća da izraelske oružane snage, kao i svaka vojska koja pokušava djelovati unutar parametara međunarodnog prava, moraju izbjegavati nepotrebno izlaganje opasnosti života svojih vojnika, no jednako tako oni ne mogu toj opasnosti izlagati živote civila, muškaraca, žena i djece. Temeljna načela selektivnosti i razmjernosti primjenjuju se na bojnom polju, bez obzira da li se borbe vode u gusto izgrađenom urbanom području ili na otvorenom polju.
1686. Opetovani propusti da se razlikuju borci od civila Misiji izgledaju kao rezultat namjernih uputa koje su izdane vojnicima, kako ih neki od njih opisuju, a ne kao rezultat povremenih pogrešaka.
1687. Misija prihvaća da su neki od ubijenih bili borci izravno uključeni u neprijateljstva protiv Izraela, no mnogi od ubijenih to nisu bili. Ishod i modaliteti operacija ukazuju, po mišljenju Misije, da su one samo djelomično za cilj imale ubijanje čelnika i pripadnika Hamasa, vojnog krila Hamasa i drugih naoružanih skupina. One su također u velikoj mjeri imale za cilj uništavanje i onesposobljavanje civilne imovine i sredstava za preživljavanje civilnog stanovništva.
1688. Iz dokaza koje je prikupila Misija jasno je da je uništavanje prehrambene industrije, sustava za pročišćavanje voda, tvornica betona i stambenih kuća rezultat namjerne i sustavne politike izraelskih oružanih snaga. Ovi objekti nisu uništeni zbog toga što su predstavljali vojnu prijetnju ili povoljnu priliku, već kako bi se civilnom stanovništvu otežao svakodnevni i dostojanstven život.
1689. Uz sustavno uništavanje gospodarskog kapaciteta Pojasa Gaze, čini se da je također napadnuto i ljudsko dostojanstvo. To se moglo vidjeti ne samo u uporabi ljudskih štitova i protuzakonitom zarobljavanju ponekad u neprihvatljivim uvjetima, već i u vandaliziranju kuća koje je vojska zauzela i u načinu na koji je vojska postupala s ljudima nakon što je ušla u njihove kuće. Grafiti na zidovima, prostote i rasističke parole čine sastavni dio cjelokupne slike ponižavanja i dehumanizacije palestinskog stanovništva.
1690. Operacije su pažljivo planirane u svim njihovim fazama. Tijekom faza planiranja i na nekim operativnim razinama tijekom kampanje korišteni su pravno mišljenje i savjet. Prema tvrdnjama izraelske vlade gotovo da nije počinjena niti jedna greška. U ovim uvjetima Misija zaključuje da je ono što se dogodilo tijekom nešto više od 3 tjedna na kraju 2008. i početkom 2009. godine bio namjerno nerazmjeran napad čiji je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje civilnog stanovništva, te nametanje sve jačeg osjećaja ovisnosti i ranjivosti među tim stanovništvom.
1691. Misija je sa zabrinutošću primijetila izjave izraelskih dužnosnika, uključujući viših vojnih dužnosnika, u kojima se tvrdi da su uporaba nerazmjerne sile, napadi na civilno stanovništvo i uništavanje civilne imovine legitimna sredstva postizanja izraelskih vojnih i političkih ciljeva. Misija vjeruje da ne samo da takve izjave potkopavaju cjelokupnu vladavinu međunarodnog prava, već nisu u skladu s duhom Povelje Ujedinjenih naroda i stoga zaslužuju kategoričku osudu.
1692. Bez obzira na to koja su kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava počinjena, zbog sustavne i namjerne prirode aktivnosti opisanih u ovom izvještaju Misija ne dvoji da su odgovorni u prvom redu oni koji su zamislili, planirali, naredili i nadzirali operacije.
D. Okupacija, otpornost i civilno društvo
1693. Opisi intenzivnijeg nasilja tijekom nedavnih vojnih operacija nisu sakrili činjenicu da pojam „normalnoga“ u Pojasu Gaze već dugo vremena ima drugačije značenje zahvaljujući dugotrajnoj situaciji zlostavljanja i nedostatka zaštite koji proizlaze iz višedesetljetne okupacije.
1694. Kad se Misija usredotočila na istraživanje i analiziranje specifične materije u sklopu svog mandata, neprekidna izraelska okupacija Pojasa Gaze i Zapadne obale pokazala se kao temeljni čimbenik na kojem počivaju kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava protiv zaštićenog stanovništva i koji potkopava izglede za razvoj i mir. To što Izrael ne priznaje i ne ispunjava svoje odgovornosti koje kao okupacijska sila ima, dodatno je pogoršalo i pogoršava učinke okupacije na palestinsko stanovništvo. Nadalje, strogi i protuzakoniti okupacijski postupci, umjesto da ga guše, potiču pružanje otpora, uključujući njegove nasilne manifestacije. Misija smatra da je okončanje okupacije preduvjet za povratak dostojanstvenog života za Palestince, te za razvoj i nenasilno rješenje sukoba.
1695. Misija je bila zadivljena izdržljivošću i dostojanstvom koje su pokazali ljudi suočeni s teškim okolnostima. Operativni upravitelj UNRWA-e John Ging Misiji je prenio odgovor jednog učitelja iz Gaze tijekom jedne rasprave održane nakon završetka izraelskih vojnih operacija o intenziviranju poučavanja o ljudskim pravima u školama. Umjesto da izrazi svoj skepticizam u pogledu važnosti poučavanja ljudskih prava u kontekstu u kojem su ta prava stalno iznova uskraćivana, učitelj je bez oklijevanja podržao nastavak održavanja nastave o ljudskim pravima: „Ovo je rat vrijednosti, i mi ga nećemo izgubiti.“
1696. Ustrajan rad palestinskih nevladinih i organizacija civilnog društva na pružanju potpore stanovništvu u takvim ekstremnim okolnostima i upozoravanju na patnju i očekivanja žrtava kršenja ljudskih prava zaslužuje potpuno priznanje. Njihovu ulogu u održavanju otpornosti i dostojanstva stanovništva nije moguće preuveličati. Misija je saslušala mnoge iskaze radnika nevladinih organizacija, liječnika, vozača kola hitne pomoći, novinara, promatrača ljudskih prava, koji su, u jeku vojnih operacija, riskirali svoje živote kako bi bili na usluzi stanovništvu u nevolji. Često su govorili o tjeskobi koju su osjećali jer su morali birati između toga da ostanu u blizini svojih vlastitih obitelji ili da nastave raditi i pomagati onima kojima je pomoć potrebna, zahvaljujući čemu su često bili bez vijesti o tome da li su na sigurnom i gdje se nalaze članovi njihovih obitelji. Misija želi odati priznanje hrabrosti i radu brojnih pojedinaca koji su doprinijeli ublažavanju patnje stanovništva i izvještavanju o događajima u Gazi.
E. Raketni i minobacački napadi na Izrael
1697. Palestinske naoružane skupine ispalile su tisuće raketa i granata na Izrael od travnja 2001. Te su rakete izazvale strah među izraelskim civilnim stanovništvom, kao što dokazuju visoki postoci psihološke traume među pripadnicima pogođenih zajednica. Ti su napadi također doveli i do narušavanja društvenog, kulturnog i gospodarskog života zajednica u južnom Izraelu, i kršenja prava na obrazovanje desetaka tisuća djece i mladih koji pohađaju nastavu na pogođenim područjima.
1698. Tijekom razdoblja za koje Misija ima mandat, u tim su napadima ubijene 4 osobe, a ranjeno ih je na stotine. To što broj žrtava nije veći može se zahvaliti kombinaciji sreće i mjera koje je poduzela izraelska vlada, uključujući utvrđivanje javnih zgrada, izgradnju skloništa i, tijekom eskalacija sukoba, zatvaranje škola.
1699. Misija sa zabrinutošću primjećuje da Izrael nije pružio jednaku razinu zaštite palestinskim građanima kojima prijeti opasnost od raketnih i minobacačkih napada u odnosu na zaštitu kakvu pruža židovskim građanima. Izrael nije osigurao javna skloništa i utvrđivanje škola, na primjer, u palestinskim zajednicama koje žive u nepriznatim selima i nekim priznatim mjestima. Nije potrebno naglašavati da tisuće izraelskih Palestinaca – uključujući znatan broj djece – koji žive unutar dometa raketne paljbe, zaslužuju istu zaštitu kakvu izraelska vlada pruža židovskim građanima Izraela.
F. Protivnici vojnih operacija u Izraelu
1700. Iako je većina izraelske javnosti podržavala izraelsku vojnu ofenzivu u Gazi, u Izraelu je bilo i onih koji su joj se protivili i svoje neslaganje izrazili putem demonstracija i prosvjeda, te javnim izvještavanjem o izraelskim postupcima. Misija smatra da su postupci izraelske vlade tijekom i nakon vojnih operacija u Pojasu Gaze, uključujući ispitivanje političkih aktivista, suzbijanje kritike i izvora potencijalne kritike izraelskih vojnih akcija, naročito nevladinih organizacija, u znatnoj mjeri doprinijeli političkoj klimi u kojoj se neslaganje s vladom i njenim postupcima na okupiranim područjima ne tolerira. Onemogućavanje medijima i promatračima ljudskih prava da uđu u Gazu, prema mišljenju Misije, predstavlja pokušaj da se vladini postupci na okupiranim palestinskim područjima sakriju od javnosti i, s druge strane, pokušaj da se ometu istrage i izvještavanje o postupanju sukobljenih strana u Pojasu Gaze.
1701. U ovom kontekstu povećane netrpeljivosti prema drugačijem mišljenju u Izraelu, Misija želi odati priznanje napornom radu nevladinih organizacija u Izraelu koje hrabro i otvoreno kritiziraju postupke vlasti kojima se krše međunarodno humanitarno pravo i pravo ljudskih prava. Rad ovih organizacija je od ključne važnosti ne samo kako bi izraelska i međunarodna javnost imale pristup neovisnim informacijama, već i kako bi se potakla činjenično utemeljena rasprava o ovim pitanjima u izraelskom društvu.
G. Učinak dehumanizacije
1702. Kao i u mnogim drugim sukobima, jedno od obilježja palestinsko-izraelskog sukoba je dehumanizacija „druge strane“, a naročito žrtava. Palestinski psihijatar Dr. Iyad Sarraj je objasnio krug agresije i viktimizacije kroz koji „Palestinac u očima izraelskog vojnika prestaje biti ravnopravno ljudsko biće. Ponekad [...] on postaje čak demon [...]“. Ova „kultura sotonizacije i dehumanizacije“ pogoršava stanje paranoje. „Paranoja ima dvije strane, stranu viktimizacije, Ja sam žrtva ovog svijeta, cijeli je svijet protiv mene i s druge strane, Ja sam superioran ovom svijetu i mogu ga ugnjetavati. To vodi prema onome što nazivamo arogancija moći.“ Kao Palestinci, „u Izraelcima općenito gledamo demone i smatramo da ih možemo mrziti, da je ono što mi činimo reakcija i kažemo da Izraelci razumiju samo jezik sile. Iste stvari koje mi govorimo o Izraelcima, oni govore o nama, da mi jedino razumijemo jezik nasilja ili sile. Tu vidimo aroganciju moći, a [Izraelci] je koriste ne razmišljajući o ljudskosti. Po mom mišljenju nismo svjedoci samo ratnog stanja, već također i kulturološkog i psihološkog stanja i nadam se, želio bih da Izraelci počnu, a ima mnogo, mnogo Židova u svijetu i u Izraelu koji se preispituju, dolaziti do spoznaja pomoću kojih će umiriti svoj strah, jer u Izraelu postoji stanje straha, unatoč svoj moći, i da počnu rješavati posljedice svoje vlastite viktimizacije i odnositi se prema Palestincima kao prema ljudskim bićima, potpunim ljudskim bićima koja imaju jednaka prava kao i Izraelci, i također obratno, Palestinci se moraju baviti sobom, poštivati sami sebe i vlastite razlike kako bi mogli stajati pred Izraelcima kao potpuna ljudska bića s jednakim pravima i obvezama. To je pravi put prema pravdi i miru.“
1703. Sličnu je analizu ponudio i izraelski sveučilišni profesor Ofer Shinar: „Problem izraelskog društva je da se zbog sukoba izraelsko društvo osjeća žrtvom i to je u velikoj mjeri opravdano i vrlo mu je teško pokrenuti se i osjetiti da također može vidjeti drugu stranu i razumjeti da je i druga strana također žrtva. Mislim da je to najveća tragedija ovog sukoba i strahovito ju je teško prevladati [...] Mislim da je vaša inicijativa da saslušate [...] ljude [...] vrlo važna. Poruka koju šaljete izraelskom društvu potpuno je jasna, da ste nepristrani, da biste trebali moći uvidjeti da osjećaj da su žrtve karakterizira obje strane. Ono što od vas traži da preuzmete tu odgovornost je činjenica da morate shvatiti koliko je teško tu poruku prenijeti izraelskom društvu, koliko je izraelsko društvo zatvoreno, koliko je teško izraelskom društvu shvatiti da druga strana nije samo strana koja krši naša ljudska prava, već da su i ljudska prava na drugoj strani prekršena i da ljudi tamo također pate.“
1704. Misija je, ispunjavajući svoj mandat da istraži navodna kršenja međunarodnog prava koja su se dogodila u kontekstu vojnih operacija u Gazi u prosincu 2008. i siječnju 2009, razgovarala uglavnom s onima koje su ti najnoviji događaji sukoba koji traje nekoliko desetljeća najviše pogodili. Kako se moglo i očekivati, Misija je pronašla društva koja je život u sukobu obilježio znatnom psihološkom traumom koja proistječe iz života koji se s pravom ljudima koji žive u mirnijim zemljama može činiti nepodnošljivim.
1705. I Palestinci i Izraelci s pravom se ljute zbog života koje su prisiljeni voditi: kod Palestinaca, gnjev zbog pojedinačnih događaja – civilnih žrtava, ranjavanja i razaranja u Gazi koji su posljedice vojnih napada, blokade, neprekidne izgradnje Zida izvan granica iz 1967 – hrani temeljni gnjev zbog neprekidne izraelske okupacije, njenih svakodnevnih ponižavanja i njihovog još neostvarenog prava na samoodređenje. Kod Izraelaca, priopćenja za javnost palestinskih naoružanih skupina u kojima se slave raketni i minobacački napadi na civile jačaju duboko usađenu zabrinutost da se pregovorima ništa neće postići i da je njihova država pod egzistencijalnom prijetnjom od koje jedino ona sama može zaštiti svoj narod. Na ovaj način i Izraelci i Palestinci dijele tajni strah – za neke, uvjerenje – da niti jedna strana ne namjerava prihvatiti pravo druge strane da ima vlastitu državu. Tu srdžbu i strah nažalost vješto zastupaju mnogi političari.
1706. Neki su Izraelci Misiji ukazali da je politika izraelske vlade, vezano uz izolaciju Pojasa Gaze i postrožena ograničenja kretanja Palestinaca na okupiranim palestinskim područjima i u Izraelu, doprinijela sve većem udaljavanju Palestinaca od Izraelaca, pri čemu su prorijeđene prilike za interakciju osim u situacijama kontrole i prinude kakve se odvijaju na kontrolnim točkama i vojnim položajima.
1707. U tom su kontekstu Misiju ohrabrili izvještaji o razmjeni i suradnji između Palestinaca i Izraelaca, na primjer u pogledu specijalista za mentalno zdravlje koji rade s Palestincima iz Gaze i sa zajednicama u južnom Izraelu, te u pogledu suradnje između izraelske Crvene Davidove zvijezde i Palestinskog Crvenog polumjeseca, naročito na Zapadnoj obali, u ispunjavanju zajedničke obveze pružanja humanitarne pomoći zajednicama u kojima rade, bez obzira na etničku pripadnost pacijenta koji se pred njima nalazi.
H. Palestinska unutarnja situacija
1708. Podjela i nasilje između Fataha i Hamasa, koji su kulminirali uspostavom paralelnih vladajućih tijela i struktura u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali, imaju negativne posljedice na ljudska prava palestinskog stanovništva oba ta područja, te doprinose slabljenju vladavine prava na Okupiranom palestinskom području uz već postojeće prijetnje vezane uz stranu okupaciju. Čak i uz usko fokusiranje Misije na kršenja prava koja su relevantna za kontekst vojnih operacija u prosincu i siječnju, sve slabija zaštita Palestinaca vidljiva je iz slučajeva arbitrarnog lišavanja života, arbitrarnog pritvaranja političkih aktivista ili pristaša, ograničenja slobode izražavanja i udruživanja, i zlostavljanja od strane sigurnosnih snaga. Situaciju dodatno pogoršava sve slabija uloga pravosuđa u jamčenju vladavine prava i pravnih lijekova za povrede prava. Rješenje unutarnjih podjela na temelju slobodne volje i odluka Palestinaca i bez vanjskih uplitanja ojačalo bi sposobnost palestinskih vlasti i institucija da zaštite prava stanovništva za koje su odgovorne.
I. Potreba za zaštitom i uloga međunarodne zajednice
1709. Međunarodno pravo državama nameće obveze ne samo da poštuju nego i da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Međunarodni sud pravde je u svom Savjetodavnom mišljenju o pravnim posljedicama izgradnje Zida na okupiranim palestinskim područjima ustvrdio da „sve države stranke Četvrte ženevske konvencije koja se odnosi na Zaštitu civilnih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. imaju također i obvezu, poštujući Povelju Ujedinjenih naroda i međunarodno pravo, osigurati poštivanje međunarodnog prava, kako ga utjelovljuje ta konvencija, od strane Izraela“.
1710. U zaključnom dokumentu Svjetskog samita 2005. navodi se da „međunarodna zajednica, kroz Ujedinjene narode, također ima obvezu upotrijebiti primjerena diplomatska, humanitarna i druga nenasilna sredstva, u skladu s Poglavljima VI i VIII Povelje, kako bi pomogla zaštiti stanovništvo od, između ostalog, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti“. U dokumentu je naglašeno da članice Ujedinjenih naroda trebaju biti „spremne, pravovremeno i odlučno, poduzeti kolektivnu akciju, putem Vijeća sigurnosti, u skladu s Poveljom, uključujući Poglavlje VII, u slučaju da se nenasilna sredstva pokažu neadekvatnima, a očigledno je da nacionalne vlasti ne uspijevaju zaštititi svoje stanovništvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti“. U Izvještaju o provođenju odgovornosti zaštite Glavnog tajnika iz 2009. navodi se da nabrajanje ovih zločina „ni na koji način ne umanjuje važnost šireg raspona postojećih obveza prema međunarodnom humanitarnom pravu, međunarodnom pravu ljudskih prava, izbjegličkom pravu i međunarodnom kaznenom pravu“.
1711. Nakon desetljeća sukoba, razina prijetnje kojoj su izloženi i Palestinci i Izraelci nije se smanjila, već se povećala uz stalne eskalacije nasilja, smrti i patnje za civilno stanovništvo, kojih su vojne operacije u Gazi u prosincu i siječnju tek posljednja u nizu. Država Izrael stoga također ne uspijeva zaštiti svoje vlastite državljane time što odbija priznati da je pribjegavanje nasilnim sredstvima i vojnoj sili uzaludno.
1712. Izraelski napadi i vojne akcije u Pojasu Gaze nisu prestali po završetku vojnih operacija u prosincu i siječnju.
1713. Vijeće sigurnosti stavilo je zaštitu civilnog stanovništva na svoj dnevni red kao redovitu točku, priznajući je kao materiju koja potpada pod njegovu odgovornost. Misija primjećuje da je međunarodna zajednica uglavnom šutjela i da do danas nije djelovala kako bi osigurala zaštitu civilnog stanovništva u Pojasu Gaze i općenito na Okupiranim palestinskim područjima. Dovoljno je pogledati nedostatak primjerene reakcije na blokadu i njene posljedice, na vojne operacije u Gazi i, nakon njihovog završetka, na stalno onemogućavanje obnove. Misija također smatra da su izolacija vlasti u Gazi i sankcije nametnute Pojasu Gaze negativno utjecale na zaštitu stanovništva. Nema dvojbe da je potrebno trenutačno djelovati kako bi se omogućila obnova u Gazi. Međutim, to mora biti popraćeno čvršćim i principijelnijim stavom međunarodne zajednice u pogledu kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava i dugo odgađanog djelovanja kako bi se ta kršenja okončala. Zaštita civilnog stanovništva zahtijeva poštivanje međunarodnog prava i snošenje odgovornosti za povrede. Kada se međunarodna zajednica ne pridržava svojih vlastitih zakonskih standarda, prijetnja međunarodnoj vladavini prava postaje očita i može imati dalekosežne posljedice.
1714. Misija priznaje i naglašava impresivnu i ključnu ulogu osoblja brojnih UN-ovih agencija i tijela koji pomažu stanovništvu na Okupiranom palestinskom području u svim aspektima svakodnevnog života. Dodatno potresno obilježje vojnih operacija u prosincu i siječnju bilo je nepoštivanje, u nekoliko incidenata od kojih su neki dokumentirani u ovom izvještaju, nepovredivosti objekata, prostorija i osoblja Ujedinjenih naroda. Nije potrebno spominjati da su napadi na Ujedinjene narode neprihvatljivi i da potkopavaju sposobnost Ujedinjenih naroda da zaštite i pomognu stanovništvu kojem su ta pomoć i zaštita prijeko potrebne.
DODATNI LINKOVI:
Palestina/Izrael:
Al Fakhoora gets back 37 of its seized computers
Izrael međunarodnoj kampanji solidarnosti Al Fakhoora vratio 37 zaplijenjenih kompjutera
Izrael je preko Turske međunarodnoj kampanji Al Fakhoora, koja nastoji upozoriti međunarodnu javnost na kršenja prava na obrazovanje palestinskih učenika i studenata u Gazi, vratio 37 od 65 kompjutera koji su zaplijenjeni na humanitarnom brodu Mavi Marmara. Al Fakhoora je 65 kompjutera namjeravala podijeliti školama u Gazi u sklopu svoje misije da osigura pravo na obrazovanje palestinskih učenika. Iz Al-Fakhoore su poručili da će nastaviti raditi na poboljšanju obrazovanja djece u Gazi, te da se nadaju da će do „Tjedna prava na obrazovanje“ u studenom ti kompjuteri biti u rukama djece u Gazi. Ove će godine u sklopu „Tjedna prava na obrazovanje“ studenti i učenici iz cijelog svijeta organizirati različite akcije s ciljem osvješćivanja javnosti o kršenjima prava na obrazovanje mladih Palestinaca pod izraelskom okupacijom.
Ostalo:
Mediji navijali za generale
"Nitko se nije bavio žrtvama, odvjetnici su radili nepojmljive moralne eskapade sa tezama kako Srbi koji su živjeli na području Krajine nisu bili hrvatski građani pa ih stoga ni Hrvatska nije imala obvezu vratiti natrag, ali to se može opravdati njihovom pozicijom. Međutim, ono što mene brine je da nisam vidio nijedan intervju sa nijednom žrtvom u nijednom mediju". Ipak, intervju sa žrtvama objavljen je tjedniku Novosti u tjednu prije početka suđenja, ali s obzirom na njihovu "medijsku marginaliziranost" teško da su takve teme doprle do većeg broja čitatelja. To ne umanjuje apsurd načelnog priznavanja da je Oluja proizvela zločine, dok u isto vrijeme o žrtvama tih zločina nije bilo ni spomena.
Zatajena žrtva
Tko je prvi pali hrvatski branitelj u Domovinskom ratu: je li to, kako nas službena politika uvjerava već gotovo dva desetljeća, Josip Jović, redarstvenik koji je poginuo tijekom "krvavog Uskrsa" 1991. na Plitvičkim jezerima, ili Goran Alavanja, izmitraljiran u policijskoj uniformi na službenom zadatku u studenome 1990. u blizini Obrovca? ... Ne umanjujući nimalo Jovićevu žrtvu za Hrvatsku, valja se ipak prisjetiti Alavanje, 27-godišnjeg mladića iz Donjeg Karina kraj Benkovca, koji je poginuo u noći sa 22. na 23. studenoga 1990. na službenoj dužnosti i u službenoj odori Ministarstva unutarnjih poslova RH. Te je noći s kolegama Stevanom Bukaricom i Jovom Graovcem iz Policijske postaje u Benkovcu, PU Zadar, sjedio u službenom policijskom automobilu na raskrižju prometnica za Zadar, Obrovac i Knin. ... Oko 1,30 iza ponoći, pod okriljem mraka, do policijskog se vozila prišuljalo nekoliko maskiranih terorista i zasulo ga rafalnom paljbom iz automatskog oružja. Alavanja, koji je sjedio na vozačkom mjestu, pogođen je sa sedam metaka i na mjestu je preminuo. Suvozač Bukarica je ranjen, a Graovac je prošao neozlijeđen. Ubojice su svu trojicu izbacili iz automobila, oteli oružje i pobjegli s vozilom. ... Dakle, činjenica je da je Alavanja poginuo u klasičnom terorističkom napadu obavljajući posao kao hrvatski policajac: usmrćen je hicima koje su na njega ispalili pobunjeni Srbi. Gdje je onda problem i zašto država ignorira činjenicu da je taj njezin policajac poginuo pet mjeseci prije Josipa Jovića? Zašto đaci u udžbenicima ne čitaju da je Alavanja heroj Domovinskog rata i prva žrtva za slobodu domovine? Odgovori na sva ta pitanja svode se na jedan jedini podatak - Goran Alavanja je Srbin! A može li Srbin biti heroj Domovinskog rata i još pritom prvi poginuli branitelj?
