27. prosinca 2009, na godišnjicu izraelskog napada na Pojas Gaze, oko 1000 mirovnih aktivista iz 40 zemalja (oko 800 njih iz SAD-a) okupit će se u Kairu u Egiptu s ciljem da 2 dana kasnije (29. prosinca) u konvoju humanitarne pomoći uđu u Pojas Gaze kroz granični prijelaz Rafah i probiju izraelsku ilegalnu i nečovječnu blokadu. Međunarodni će aktivisti zatim zajedno s oko 50 000 Palestinaca iz Pojasa Gaze, te židovskim i palestinskim aktivistima (koji će se okupiti na izraelskoj strani prijelaza Erez) sudjelovati u prosvjedu koji će se 31. prosinca održati s obje strane graničnog prijelaza Erez. Aktivisti će 30. prosinca posjetiti razorena područja na sjeveru Gaze, a 31. prosinca će zajedno s Palestincima u povorci krenuti i pješačiti s područja Izbet Abu Rabbo (na kojem su tijekom trotjedne izraelske invazije uništene sve kuće, neke dok su se u njima još nalazili ljudi) do 3 milje udaljenog graničnog prijelaza Erez koji vodi u Izrael. Istovremeno će se diljem svijeta i na palestinskom području održati prosvjedi solidarnosti s Palestincima u Pojasu Gaze.Ovaj je konvoj i prosvjed na prijelazu Erez organizirala Međunarodna koalicija za prekid ilegalne opsade Gaze koja okuplja pojedince i organizacije sa zajedničkim ciljem okončanja izraelske blokade Pojasa Gaze. Među članovima koalicije nalaze se mirovne udruge poput Code Pink, Women For Peace i druge, a među 1000 aktivista koji će sudjelovati u prosvjedu su i Ronnie Kasrils, Hedy Epstein, žena-rabin Lynn Gottlieb i brojni drugi. Povorku podržavaju mnogi ugledni intelektualci i slavne osobe, među kojima George Galloway (britanski parlamentarac), Roger Waters (jedan od vokala i basist Pink Floyda), Howard Zinn (povjesničar), Cindy i Craig Corrie (roditelji ubijene američke mirovne aktivistice Rachel Corrie), Oliver Stone (redatelj), Mairead Maguire (dobitnica Nobelove nagrade za mir), Aki Kaurismaki (filmski redatelj), Gore Vidal (pisac), Naomi Klein (spisateljica) te mnogi drugi, kao i brojne mirovne organizacije i udruge.
Cilj ove prosvjedne povorke i posjeta međunarodnih aktivista je pokazati stanovnicima Gaze da ih građani međunarodne zajednice nisu zaboravili i privući pozornost svijeta na humanitarnu krizu koja je u Pojasu Gaze i dalje u punom jeku. Međunarodna koalicija za prekid ilegalne opsade Gaze se nada da će na ovaj način, te kroz druge aktivnosti, uspjeti natjerati čelnike naših vlada da od Izraela zatraže da otvori granice Pojasa Gaze i prekine blokadu.
Ugledne međunarodne organizacije za ljudska prava poput Amensty Internationala i Human Rights Watcha izraelsku su blokadu Pojasa Gaze proglasile oblikom kolektivnog kažnjavanja cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze i ozbiljnim kršenjem međunarodnog prava. Posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na okupiranom palestinskom području Richard Falk osudio je izraelsku opsadu Gaze kao zločin protiv čovječnosti. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter izjavio je da Izrael s Palestincima u Gazi postupa kao sa životinjama.
Izraelska blokada Pojasa Gaze predstavlja besramno kršenje međunarodnog prava koje je prouzročilo masovnu patnju stanovništva. SAD, Europska Unija i ostatak međunarodne zajednica suučesnici su u tom zločinu. No, unatoč međunarodnom pravu i šoku međunarodne javnosti, izraelska se blokada i dalje nastavlja.
Ilegalna opsada Gaze ne odvija se u vakuumu. Ona je tek jedan od brojnih protuzakonitih izraelskih postupaka na palestinskom području koje Izrael vojno okupira od 1967. Međunarodni je sud pravde u Hagu odlučio da su Zid i naselja protuzakoniti. Rušenja kuća i bezobzirno uništavanje poljoprivrednog zemljišta također su protuzakoniti. Protuzakonito je blokiranje putova i kontrolne točke su protuzakonite. Zatvaranje i mučenje su protuzakoniti. Sama okupacija je protuzakonita.
Da Izrael poštuje međunarodno pravo i provodi njegove odredbe okupacija bi bila okončana. Okončanje vojne okupacije koja je započela 1967. glavni je uvjet za uspostavu pravednog i trajnog mira. Palestincima je već više od 6 desetljeća uskraćeno pravo na slobodu, na samo-određenje i jednakost. Stotine tisuća Palestinaca koje su tijekom stvaranja Izraela 1947-1948. istjerane iz svojih domova još uvijek ne mogu ostvariti svoje pravo na povratak koje im jamči UN-ova Rezolucija 194.
Ova prosvjedna povorka za slobodnu Gazu još je jedan čin kojim građani iz cijelog svijeta od Izraela traže da smjesta ukine svoju zločinačku blokadu, a od Egipta da otvori granični prijelaz Rafah na granici s Gazom, kako bi Palestinci mogli, kao i svi drugi ljudi, normalno putovati i studirati, raditi i liječiti se u inozemstvu te primati posjetitelje iz cijelog svijeta.
Povratak međunarodnih aktivista u Kairo planiran je za 02. siječnja 2010.
Više informacija: Gaza Freedom March
Nekoliko dodatnih linkova za Palestinu/Izrael:
The facts: How Israel orchestrated the real Geneva 'hate fest' against Black and Brown people
In the end, rather than a fully funded official NGO Forum, barely 300 NGO representatives straggled into private venues away from the U.N. complex on the weekend before the DRC convened. And fewer than 1,100 authorized NGO delegates were able to come to Geneva at all. During the conference itself, pre-authorized “side events” that featured speakers on approved topics were supposed to meet the NGO need for a political platform. These side events reflected both Israel's and the U.S. agenda. Two weeks before the conference began, for example, the Office of the High Commissioner for Human Rights informed a Palestinian Refugee Rights Organization (Badil) that Palestinian-related side events would not be permitted. There was no such restriction on pro-Israel events. It is important to understand that the campaign continues to financially strangle anti-racist NGOs that may criticize Israel. On April 26, the day after the conference adjourned, in a piece titled, “Geneva Walkout Isn't Enough”, Diane Meskin praised the NGO Monitor's campaign to cut off funding for all anti-Israel NGOs. She wrote, “The EU has much to do if it truly wants to fight anti-semitism, racism and the perpetuation of anti-Israel propaganda on the world stage. It must put its money where its mouth is and stop funding NGOs that use these funds to promote the delegitimization of Israel …” She explicitly named funding organizations that must cut off named grantees – many of whom have supported a diversity of anti-racist causes.
Outcome document of the Durban Review Conference
13. Reaffirms that any advocacy of national, racial or religious hatred that constitutes incitement to discrimination, hostility or violence shall be prohibited by law; reaffirms further that all dissemination of ideas based on racial superiority or hatred, incitement to racial discrimination as well as all acts of violence or incitement to such acts shall be declared offence punishable by law, in accordance with the international obligations of States and that these prohibitions are consistent with freedom of opinion and expression;
Taking over Jerusalem
Sheikh Jarrah is in a valley down from the American Colony hotel where Tony Blair stays in a luxury suite when visiting Jerusalem as the Quartet's "Peace Envoy". When you look out of the Hanouns' window, you can see Blair's hotel 30 metres away; Blair can probably see the Hanouns' house during his morning swim. He has said nothing. The most disturbing fact about Israel's eviction programme is that when you look around East Jerusalem and the surrounding area there are considerable plots of land without homes. If they wanted to build new illegal settlements without kicking out Palestinians in the area they could do so. The targeting of Sheikh Jarrah and other areas is actually a process of racial purification, the transformation of East Jerusalem into a unified Jewish Jerusalem.
Free Gaza: Is Israel guilty of piracy?
Free Gaza: On the Right of Resistance
Fighting antisemitism in Canada
According to the Israeli author Tom Segev, the founder of Zionism Theodore Herzl considered antisemites «our friends and allies»: antisemites want to be rid of Jews while Zionists want to gather them to Israel. ... Since most immigrants have moved to Israel under the threat – real or perceived – of antisemitism, rather than for ideological reasons, antisemitism has served Israel's interests. ... Israeli authorities are not concerned that their policies towards the Palestinians breed antisemitism around the world. To the contrary, the rise of antisemitism supports their claim that only in Israel can a Jew feel safe. At the same time, “vassals of Israel” (a term coined by the former Israeli ambassador to France Elie Barnavi for individuals often mistaken for Jewish leaders), not only proclaim their loyalty to Israel, they defiantly fly Israeli flags at the entrance of Jewish institutions, including old-age homes and hospitals. This irresponsible conflation of Israel and Jewish Canadians provokes antisemitism and invites hostility. The standard Zionist claim that Israel - a distant and bellicose state most Jews neither control nor inhabit - is "the state of the Jewish people” implicates innocent Jews in Canada into what Israel is and does. This is what foments antisemitism in our country. Ironically, while these “vassals of Israel” contribute to the growth of anti-Jewish sentiment in Canada, they hurl accusations of antisemitism at even the most moderate critics of Israel. ... over a million Israeli citizens have left their perennially threatened ethnocracy for liberal democracies elsewhere. Many more Israeli Jews have settled in Canada than Canadian Jews who have left their country for Israel. Canadians mean well when they associate Jews, who suffered in the Holocaust because of their ethnicity, with the state of Israel, which has assured this ethnic group a monopoly on power. Thus they uphold the myth according to which Israel represents the Jews around the world and constitutes their natural homeland. This does not help to fight prejudice. To fight antisemitism, it is crucial to dissociate Jews and Judaism from the State of Israel and its behaviour.
Ahava Drops Spokesperson Amid Public Relations Fiasco
Davis' dismissal, and the accompanying blow to Ahava's image, follow the successful launch of CODEPINK's Stolen Beauty campaign designed to spread word of Ahava's illegal practices -- its products are falsely labeled as "Made in Israel" but in actuality are made in an illegal settlement in occupied Palestinian territory, and often contain resources appropriated from occupied land, in clear violation of international law. For the past two months CODEPINK activists have been appearing at Ahava stores, trade booths, and online, spreading word of Ahava's illegal business practices. Particularly newsworthy was Davis' dual role as Ahava spokesperson and as a goodwill ambassador for the international charity Oxfam—a group that has courageously spoken out against the illegal Israeli settlement trade. First, CODEPINK activists reached out to Davis to dissuade her from continuing her paid promotional appearances for Ahava. When that failed, public pressure forced Oxfam to suspend Davis from publicity work for the charity.
Pictures of Palestine under Ottoman rule
Ostali linkovi:
Ljetna škola - Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine - liberalizam - fašizam
Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretne uloge koji se u današnjoj situaciji uz njih vežu, neophodno je poznavati povijest tih borbi.
Predrag Lucić: Paštetom na blokadu
Na užas uzgajatelja socijalne tuposti, hrvatski studenti nastavljaju svoju pobunu protiv trgovine ljudskim pravom na obrazovanje. Blokadu fakulteta, baš kao i proljetos, korporacijski mediji prate s agresivnim prezirom prema meritumu prosvjeda. Jutarnji list s naslovne stranice ogromnim slovima vrišti "Prestanite terorizirati one koji žele učiti!", tvrdeći da upravo to pobunjenim studentima poručuju profesori. Naravno, ni u jednom tekstu u Jutarnjem nećete pronaći da je ijedan profesor spomenuo teror, ali to proizvođačima naslova nije važno.
Srećko Horvat: Bauk plenuma opet kruži Hrvatskom
Teza da je blokada nedemokratska ruši se čim pogledamo preduvjet plenuma kao takvog: na njemu može biti svatko, pa i protivnici blokade. Insinuacije da su pobunjeni studenti manjina sudaraju se sa zdravim razumom: ako su zagovornici daljnje komercijalizacije obrazovanja doista većina, zašto onda jednostavno ne dođu na plenum i ne izglasuju prekid blokade? Umjesto toga, tu dolazimo do još jednog argumenta koji je već kružio prije pola godine, lakše je pobornike blokade optužiti za “komunizam”, kao da veća jednakost, smanjenje razlika i pristup na obrazovanje neovisno o imovinskom statusu postoji isključivo u zemljama uz koje se veže predznak “totalitarizma”. ... Argument da samo komercijalizacija može posljedično-uzročnim slijedom dovesti i do veće kvalitete studija ruši se pogledamo li Dansku, Finsku, Norvešku i Švedsku. Te su zemlje pokazale da nije komercijalizacija obrazovanja preduvjet boljitka ekonomije i društva, već besplatno obrazovanje. U Hrvatskoj je 1993. na trošak države studiralo 88 posto studenata, a 2008. taj je broj upola manji. Jasno je da već sada svaki drugi student plaća studij, a kvaliteta se nije znatno podignula.
Video s prosvjeda FPZ-a prije policijske intervencije
Udarali ih cipelama i nazvali ih ´stokom´
Studenti zagrebačkih fakulteta ovog su utorka opkolili zgradu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa koja se nalazi na Sveticama, te nikoga od zaposlenih nisu puštali da izađe iz zgrade. Studenti su se skupili i uzvikivali 'Sjednite s nama', a djelatnici koji su izlazili iz zgrade šutali su ih nogama i vikali 'stoko'. Studenti su se oko zgrade okupili oko 15 sati, nakon čega su se uhvatili za ruke i okružili zgradu.
Slike s prosvjeda za javno financirano školstvo pred zgradom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa
Vijesti iz Splita
Smatra da nas mora sve biti sram što se zalažemo za društvo siromašnih koji ništa ne plaćaju i da se on bori za društvo bogatih ljudi. Mi studenti smo po njemu „livi teroristi“ jer imamo crvene postere, boljševici i teroristi – iako nam nije htio dati svoju definiciju terorizma. Velika dvorana je samo njegova i mi se „možemo samo gubiti odatle ili sjesti i slušati ga“. Nakon svakakvih riječi izgovorenih sa njegove strane, zaključili smo i upitali ga „ Onda je profesore studiranje privilegija?“, na što se profesor izderao: „ Kako vas nije sram da to kažete? Može vas biti sram što studirate filozofiju, gadite mi se, gubite mi se s očiju, van iz moje dvorane!!“ Da bude situacija još žalosnija, dvije studentice s njegovog predavanja su mu čak i zapljeskale. Umalo zaboravih, ali jako je zanimljiva njegova sljedeća izjava: „Moja plaća iznosi 14 200 kuna i ona ne udovoljava svim potrebama mog životnog stila“. Kada je jedna studentica sa nastave rekla da je uzdržavaju baka i djed sa 2000 kuna, te da neki radnici u salonitu rade za 500 kuna, profesor je odbrusio „ Što mene briga za to, pa ne može svatko studirati, jeste li normalni?“.
Izjava za medije - 2.12.2009.
Novi Zakon o sveučilištima ne predstavlja međutim samo napad na socijalna prava, nego i otvoren napad na autonomiju sveučilišta. Koliko-toliko demokratske procedure odlučivanja o upravljanju sveučilištem ukidaju se u korist sve naglašenijeg podčinjavanja sveučilišta Ministarstvu. Mehanizmi kojima to ima biti postignuto sežu od fragmentacije do sve otvorenije komercijalizacije. Programirana financijska nesigurnost sveučilišta kao posljedica povećanja ovlasti Ministarstva nad odlukama o raspoređivanju sredstava – pod krinkom povećanja financijske odgovornosti sveučilišta – sredstvo je direktna slabljenja utjecaja sveučilišta nad programom studiranja. Ovo su samo neki aspekti onoga što se sprema. Umjesto da se bavi ekscesom policijske intervencije, javnost bi se trebala usmjeriti na razorne posljedice koje će prijedlog novoga zakona proizvesti i po pitanju socijalnih prava i po pitanju autonomije sveučilišta i budućnosti obrazovanja. Ne zato što prebacivanja odgovornosti na policiju ne bi predstavljalo skandal, nego zato što predstavlja samo mali simptom puno dalekosežnijih procesa. Činjenica da se ti procesi odvijaju iza kulisâ i izvan dometa reflektorâ problem čini samo još akutnijim.
Antonio Gramsci: Indiferentni
Indiferentnost snažno djeluje kroz historiju. Djeluje pasivno, ali djeluje. Ona je fatalnost, ona je ono na što se ne može računati; ono što kvari projekte, što obara najbolje sačinjene planove; ona je gruba materija koja se opire inteligenciji i guši je. Ono što se događa, zlo koje pogađa sve, moguće dobro koje herojski čin (univerzalne vrijednosti) može da rodi, nije u tolikoj mjeri plod inicijative malobrojnih koji se trude, koliko indiferentnosti, nesudjelovanju mnogih. Ono što se zbiva ne zbiva se zato, jer neki žele da to bude, koliko zato što ogromna masa ljudi odustaje od posjedovanja vlastite volje, prepušta drugima da rade, pušta da se zapletu čvorovi, koje kasnije jedino mač može da presječe, dozvoljava da se donesu zakoni, koje će kasnije moći ukinuti jedino pobuna, dopušta da se dokopaju vlasti ljudi, koje će kasnije jedino ustanak moći oboriti. Fatalnost koja dominira historijom nije drugo do iluzoran vid te indiferentnosti, tog odsustva. Događaji sazrijevaju u sjeni, malobrojne ruke, izvan nadzora i kontrole, tkaju tkanje kolektivnog života, ali mase to ne znaju, jer ih nije briga. Sudbina neke epohe je manipulirana, prema uskim pogledima, neposrednim ciljevima, ličnim ambicijama i strastima malih aktivnih skupina ljudi, a masama je to nepoznato, jer ih to ne zanima. Ali događaji sazrijevaju i izbijaju; platno istkano u potaji je dovršeno: i tada izgleda da se neminovna sudbina sručila i prevrnula život svih kao i svakog pojedinca; onih koji su to htjeli i koji to nisu željeli, koji su znali i koji nisu imali pojma, kao i onog koji se aktivno borio i onog koji je bio pasivan. A upravo se ovaj posljednji ljuti, ne bi htio podnositi posljedice događaja, htio bi da bude jasno da on to nije želio i da on nije odgovoran. Neki plačno lamentiraju, drugi grubo psuju, ali nitko ili vrlo malo njih si postavlja pitanje: da sam i ja uradio ono što mi je bila dužnost, da sam se potrudio da iskažem svoju volju, da sam dao svoj savjet, da li bi se ovo dogodilo? Ali nitko ili vrlo malo njih okrivljuje svoju ravnodušnost, svoj skepticizam, smatra se krivim što nisu pružili ruku i aktivno pomogli one skupine građana, koji su se, baš da se izbjegne to zlo, borili i predlagali su da se umjesto toga postigne neka dobra stvar.
Podrška Regionalne adrese za nenasilno djelovanje, Centra za mirovne studije te Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka
Nenasilan otpor je legitiman i još više, on je za zajednicu blagodat. Mnogi na raznim razinama vide da nešto ne valja, nenasilnim protestom organiziraju se građani koji to isto javno kažu. Nenasilje prepoznajemo u ponašanju prosvjednika koji u svojoj borbi napadaju problem, a ne vrijeđaju osobe. I predlažu alternativu. To možemo vidjeti na svakom video zapisu jučerašnjeg prosvjeda. Način na koji studenti međusobno komuniciraju, način na koji komuniciraju s drugima, kako se obraćaju policiji, to je nenasilan način. Posebno je to očito u kontrastu prema načinu kako su komunicirali sa studentima blokirani službenici Ministarstva. Bili su iznervirani što ne nogu napustiti radno mjesto nakon isteka radnog vremena. Neki od njih su pljuvali, neki nogom šutirali, neki vrijeđali. Legitimno je njihovo osjećanje, ali njihov način kako izražavaju svoje nezadovoljstvo je nasilan. I studenti/ce su nezadovoljni/e, njihovi zahtjevi nisu prihvaćeni (još), ministar se nije niti pojavio, a ipak do kraja protesta komuniciraju veselje, ne vrijeđaju. Drugačiji su. Dajemo podršku NJIHOVOM NENASILNOM PONAŠANJU i želimo da u njemu ustraju. Ne bismo nikako, ali nikako, htjeli da se izrode u one koji pljuju, druge, udaraju nogama ili im govore uvredljive riječi.
Nataša Škaričić: Otvoreno pismo premijerki: Ne pljujte po studentima jer će Vam se to vratiti
Ovo je zemlja politički, kreativno i intelektualno toliko pasivnog naroda da se praktički može smatrati mrtvim. S druge strane, ovo je zemlja u kojoj se desetljećima izmjenjuju razne vlasti kojima je prvenstveni cilj krasti, potplaćivati, zaobilaziti sva civilizacijska i civilizirana ponašanja, uništavati javni sektor, urbanizam, zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo, na sve moguće dostupne načine. Ovo je zemlja u kojoj su mediji uglavnom zatvoreni za ozbiljne, pametne i argumentirane teme, a zaradu ostvaruju na tuđim toplesima, smaku svijeta, astrologiji, dvoglavim daždevnjacima i ostalim čudovištima iz svijeta politike, zabave i sporta. Ovo je zemlja u kojoj ništa inteligentno i profinjeno ne može dobiti prednost. Stoga se većina pristojnih i obrazovanih ljudi slaže da odavno nije bilo tako pozitivnog pokreta kao što je studentska blokada...
Izjava za medije 4. prosinca 2009.
i premijerka Kosor i ministar Fuchs jasno su dali do znanja da ih se ne tiče volja 76% studenata (prema Gallupu) koji se slažu s prijedlogom da visokoškolsko obrazovanje treba biti potpuno javno financirano, kao ni interesi većine članova ovog društva kojoj bi takav model financiranja nesumnjivo koristio. I dalje se studentski zahtjev tretira kao nerazuman, a pokušava se to opravdati potpuno lažnim argumentom o postojanju "vječnih studenata", navodnih parazita na državnom proračunu, iako je sâm Bolonjski proces eliminirao tu fantomsku kategoriju. Zajedno s tim, razni komentatori do tupila ponavljaju neinformiranu ocjenu o "pravednosti" Fuchsova prijedloga zakona, prema kojem će svi startati bez plaćanja te kasnije besplatno studirati ako budu među "uspješnima", a plaćati ako budu među "ostalima". Ta je ocjena također pogrešna. Kriterije "uspješnosti" nitko nikada nije točno definirao, otvarajući time prostor za manipulativno postavljanje letvice previsoko, kako bi što više studenata plaćalo. Fuchsovim modelom ne može se riješiti ni problem studenta koji, primjerice, ima 2 ECTS-boda manje od kriterija uspješnosti pa odustaje od studija jer ne može platiti školarinu, i onog koji ima 5 bodova manje, ali nastavlja studirati jer može platiti. U tom je slučaju, očito, socijalni status najvažniji kriterij za nastavak studija – Fuchsov model štetan je za socijalno najosjetljivije i ne čini ništa kako bi se zaustavila reprodukcija socijalne nejednakosti kroz sustav visokoškolskog obrazovanja.
Gordan Duhaček: Mediji blokiraju blokadu
Lažna dvojba gospođe Čuljak ili Šelebaj jedna je od tri dominantne strategije kojima se pokušava omalovažiti blokada. Primjeri toga su himbeno zabrinuti vapaji o studentima koji žele učiti, a zla manjina im ne dozvoljava, iz čega se onda izvodi pitanje je li važnije demokratsko pravo većine ili teror manjine? Naravno, navodna većina može svaki dan doći na Plenum i izglasati prekid blokade, ali tužna je istina da oni koji navodno žele samo učiti zapravo ne žele ništa, niti ih je i za što posebno briga. Drugi način manipulacije jest prozirna zamjena teza, što dovodi do potpuno apsurdnih tvrdnji, poput one da je besplatno školstvo «reakcionarna ideja». U sličnom tonu je i konstatacija o totalitarno-birokratskim studentima bez individualnog identiteta, jer je upravo obrnuto: studenti koji sudjeluju u blokadi i na plenumu su pokazali, za razliku od većine hrvatskih građana, da mogu misliti vlastitom glavom. Pa ih zato, uostalom, ne shvaćaju korporativni komentatori. Oni ipak «misle» tuđom glavom. Treća i naročito jadna strategija istovjetna je ponašanju nekih zaposlenika nadležnog ministarstva, koji su studentima vikali da su stoka, gazili ih i pljuvali. Posebno je bio groteskan moment - u medijima naglašavan kao dirljiv - kada je neka mlada majka zavapila da mora po svoje dijete u vrtić, te zbog toga konzekventno gazi i pljuje - tuđu djecu. Sličan nastup se može naći u javnim reakcijama nekih predavača s Filozofskog fakulteta, koji svoje misleće studente nazivaju banditima i lošim vicem, a oduševljavaju se lobotomiranima, vjerojatno jer se s njima lakše identificiraju.
