Uništena džamija Khalil Al-Wazeir u južnom dijelu grada Gaze, 29. siječanj, 2009. Izraelski su projektili tijekom izraelskog napada na Pojas Gaze pogodili 22 džamije. (MaanImages/Wissam Nassar)Iz članka My terror as a human shield: The story of Majdi Abed Rabbo koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku:
Majdija Abeda Rabbu izraelski su vojnici prisilili da nekoliko puta ugrozi vlastiti život kako bi oni zarobili ili ubili 3 Hamasovih boraca. Izraelska je vojska Majdija Abeda Rabbu, palestinskog civila (40) nekoliko puta slala iz njegove u susjednu kuću u kojoj su se nalazili borci Hamasa kako bi provjerio tko je u kući i da li su svi koji su unutra pobijeni.
Vojnici su u kuću Majdija Abeda Rabbe došli 05. siječnja (2. dan kopnene ofenzive na Gazu) u 10 sati ujutro i naredili mu da iz kuće izvede svoju ženu i obitelj, a njega su pod prijetnjom vatrenog oružja odvela 3 izraelskih vojnika dok mu je obitelj još stajala u dvorištu, a izraelski vojnici pretraživali kuću od prizemlja do krova.
Izraelski su se vojnici zanimali za susjednu kuću, a jedan je časnik naredio njeno pretraživanje. Prvi se kretao on, zatim Abed Rabbo, a iza njega vojnici čije puške su bile uperene u Abed Rabbova leđa. Ubrzo je na vojnike iz susjedne kuće otvorena vatra. Abed Rabbo je tada odveden u džamiju, koja je već bila puna vojnika, na drugoj strani ceste, stavljene su mu lisice i naređeno mu je da sjedi. Nakon 15 minuta pripadnici Hamasa ponovo su otvorili vatru, vojnici su zauzeli položaje na prozorima džamije i počeli uzvraćati vatru. Abed Rabbo, kojemu je u sukobima vojnika i palestinskih boraca također uništena kuća, je mogao samo misliti na svoju obitelj za koju je tada vjerovao da su mrtvi ili da im je život u opasnosti, i o tome je uporno govorio vojniku koji je govorio arapski, a ovaj mu je na to odbrusio da „zašuti ili će ga upucati“.
Slijedeća 2 dana Abed Rabbo je proveo u izraelskom zarobljeništvu, ponekad bi mu ruke bile vezane lisicama. Cijelo je vrijeme bio s izraelskom jedinicom dok se ona kretala po tom području. Često se našao usred žestokih razmjena vatre. Jednom mu je bilo naređeno da otvori vrata 2 automobila pred jednom kućom kako bi ih provjerio, te je potom morao pozvati ženske ukućane u toj kući da izađu.
Potom mu je tijekom poslijepodneva naređeno da ode u već oštećenu susjednu kuću gdje su se nalazili Hamasovi borci. Majdi je Hamasovcima vikao „Ja sam Majdi,“ kako ne bi mislili da je Izraelac i otvorili vatru na njega. Majdi je Hamasovcima rekao da Izraelci vjeruju da su mrtvi. Oni su mu rekli neka napusti kuću. Majdi se po povratku iz kuće morao svući kako bi se vojnici uvjerili da ispod odjeće nije sakrio oružje koje je mogao uzeti u kući. Kasnije je ponovo morao sam ići u susjednu kuću. Kad se vratio, izraelski časnik nije bio zadovoljan njegovim izvještajem, pa ga je psovao i udario. Ubrzo zatim, helikopter Apache ispalio je 3 projektila koji su uništili kuću u kojoj su se nalazili Hamasovi borci.
Kad je pao mrak vojnici su Majdiju ponovo naredili da ode u susjednu kuću, u koju se on morao penjati preko uništenog krova svoje kuće, no on ih je uspio uvjeriti da se nemoguće kretati tim putem u mraku. Hamasovi borci još su uvijek bili živi u ruševinama susjedne kuće i ponovo su otvorili vatru na vojnike. Majdija su vojnici potom odveli u jednu drugu kuću, gdje su mu stavili lisice i ostavili ga na hladnoći, zabrinutog za njegovu obitelj i kuću.
Slijedećeg dana u 6:30 ujutro vojnici su došli po Majdija i rekli mu da su prošle noći ubili onu trojicu Hamasovaca i naredili mu da ode provjeriti da li su mrtvi u kući. Majdi je u kući vidio da je sve uništeno, a trojica boraca bili su ranjeni. Jedan je jako krvario, jedan je ležao ispod ruševina, ali je još uvijek bio živ. Majdi tvrdi da su izraelski vojnici počeli pucati dok se on još uvijek nalazio u kući, pa je on tada pobjegao. Vratio se vojnicima i slagao im da su mu borci u kući rekli da će ga slijedeći put kad dođe ubiti. Izraelski su vojnici zatim putem megafona na arapskom pozvali Hamasovce da se predaju, ali su Hamasovci na to odgovorili ponovo otvorivši vatru, na što su vojnici Majdija optužili da je lagao i da u kući ima više od 3 borca.
Vojnici su tada dvojici drugih palestinskih mještana naredili da uzmu fotoaparate i slikaju unutrašnjost kuće i Hamasove borce koji se unutra nalaze. Zatim je vojska u kuću poslala psa, koji se vratio ranjen i ubrzo potom uginuo.
Vojnici su potom Hamasovcima postavili ultimatum, da za 15 minuta izađu iz kuće bez odjeće i podignutih ruku ili će vojska srušiti kuću na njih. Nakon 15 minuta izraelski je buldožer ušao na područje između ovih kuća i džamije i uništio velike dijelove Majdijeve kuće prije nego je srušio kuću u kojoj su se nalazili Hamasovi borci.
Još nekoliko vijesti i linkova:
Jerusalem's Al-Quds University to cut ties with Israeli academia
Sveučilište Al-Quds u Jeruzalemu prekida veze s izraelskom akademskom zajednicom
Sveučilište Al-Quds u Jeruzalemu odlučilo je u nedjelju (01. veljače) prekinuti sve oblike akademske suradnje s izraelskim akademskim institucijama. U odluci se navodi da nema opravdanja za nastavak akademske suradnje niti službene ili neslužbene suradnje na drugim područjima, prije svega na području sigurnosne suradnje, jer je rješenje sukoba s 2 države danas podjednako daleko kao i prije 10 godina. Cilj prekida suradnje je prije svega izvršiti pritisak na Izrael da prekine okupaciju, a odluka je donesena kao odgovor na izraelski napad na Gazu, postupke i politiku izraelske vlade u proteklih 10 godina, uključujući izgradnju ilegalnih naselja u Istočnom Jeruzalemu, stezanje opsade okupiranih područja i odbijanje mirovnih pregovora koji bi rezultirali uspostavom neovisne palestinske države pored države Izrael. Sveučilište je međunarodnu zajednicu pozvalo da na Izrael izvrši pritisak, uključujući procesuiranje zločina i kršenja ljudskih i međunarodnog prava i sankcije, i izrazilo razočaranje jer u izraelskoj akademskoj zajednici nije bilo ozbiljnijih prosvjeda protiv nepravde i patnje koje trpe Palestinci, te pozvalo međunarodne i regionalne članove akademske zajednice da također prekinu akademsku suradnju s izraelskim institucijama. Izraelski premijer Olmert je u nedjelju zaprijetio da vlada neće financirati sveučilišta koja će sudjelovati u bojkotu izraelske akademske zajednice.
Naomi Klein: Dosta. Vreme je za bojkot!
Ipak, i pored uverljivih poziva, mnogi od nas se ne usuđuju na taj korak. Razlozi su kompleksni, emotivni i razumljivi. Ali ne i dovoljno dobri. Ekonomske sankcije su najefektniji alat u dijapazonu nenasilnih sredstava: ko ih ne prihvati kao način borbe skoro da je aktivan saučesnik. Slede 4 glavne primedbe na BDS kampanju kao i protiv-argumenti.
Uri Avnery: Black Flag
The war plan included a massive attack on the civilian population of the Strip. The real aims of a war can be understood less from the official declarations of its initiators, than from their actions. If in this war some 1300 men, women and children were killed, the great majority of whom were not fighters; if about 5000 people were injured, most of them children; if some 2500 homes were partly or wholly destroyed; if the infrastructure of life was totally demolished – all this clearly could not have happened accidentally. It must have been a part of the war plan. The things said during the war by politicians and officers make it clear that the plan had at least two aims, which might be considered war crimes: (1) To cause widespread killing and destruction, in order to “fix a price tag”. “to burn into their consciousness”, “to reinforce deterrence”, and most of all – to get the population to rise up against Hamas and overthrow their government. Clearly this affects mainly the civilian population. (2) To avoid casualties to our army at (literally) any price by destroying any building and killing any human being in the area into which our troops were about to move, including destroying homes over the heads of their inhabitants, preventing medical teams from reaching the victims, killing people indiscriminately. In certain cases, inhabitants were warned that they must flee, but this was mainly an alibi-action: there was nowhere to flee to, and often fire was opened on people trying to escape. An independent court will have to decide whether such a war-plan is in accordance with national and international law, or whether it was ab initio a crime against humanity and a war-crime.
Trauma too hard to bear for Gaza
Layan is still very young, but she, like the 54 per cent of Gaza's 1.5 million people that are children, will not escape the trauma of war. “Everyone is scarred,” said Eyad Sarraj, a Gaza-based psychiatrist, “but children are particularly vulnerable.” The Palestinian Centre for Human Rights counted 280 children among 1,285 dead and said one in four of the more than 4,300 wounded was a minor. Mental health care professionals are describing a lasting trauma to a whole population that needs immediate intervention. John Ging, the head of the United Nations Relief and Works Agency (UNRWA), warned that “we are losing the next generation”. ... The children, including Dina, 13, and Islam, eight, recounted the events of that day precisely, almost as if they were telling a story they had heard others tell. They all said they were relieved to be back at school, only because it kept their minds occupied. Each said they tried not to be alone anymore because they preferred not to remember. Lina, 11, is even reluctant to go to the bathroom by herself, said her mother. Lina dreams regularly about her father. ... Adults have coping mechanisms for dealing with fear and pain that can offer some protection from trauma, Dr Sarraj said. But in children, coping mechanisms are not developed and symptoms of trauma usually show themselves in bedwetting, stuttering, fear of separation, emotional detachment and/or a predilection to escape into games. “A massive earthquake hit every home in Gaza,” Dr Sarraj said. “This fear will stay with us all, and if these children are not helped and, more broadly, the economic and political situation does not improve, I fear we are going to see a more defiant, more rebellious and more violent future generation.”
Vittorio Arrigoni: The gases of the Israeli bombs in Gaza have spared no one
The soldiers threateningly ordered her fellow villagers to evacuate their homes only a few minutes before storming the place. The men loaded smaller children onto their shoulders and ran away, along with their women. Naema chose to stay so as not to slow down their escape. She took refuge in her own house, believing herself to be safe, and welcomed her neighbours, who had nowhere to go: three women, an elderly lady and a paralyzed old man. The tanks and bulldozers then trespassed and started spreading death and destruction, devouring acre by acre, until they stopped in front of Naema's house. Standing on a small hill, the building she inhabits is the tallest in the village, and the soldiers of Tsahal, who found it was strategically positioned, let themselves in and occupied it for two weeks. "They came in and pointed their weapons at us, pushing us into a small room, where they locked us up for eleven days." Naema continues her story: "During that entire time they brought us water to drink only twice, and food came in the form of the soldiers' rations' left-overs. They never let us go to the bathroom, so we had to go to the toilet in one corner of the room. They wouldn't let us talk amongst ourselves, and they would come in and beat us when at night, huddled in a circle, we tried to gather some strength in prayer. Sometimes they'd come over and, intimidating us by touching our bodies with the cold metal of their weapons, they threatened us with death to confess our support for Hamas. I gave them my cell phone, so they could check my phone book and the calls I'd made. Even this gesture didn't mellow their spite." At the end of the eleventh day of imprisonment, the international Red Cross finally arrived and released the six prisoners from their jailers. "They didn't allow us to pick up anything, not even my sunglasses", Naema brings her story to a close, adding that when they came back to her house, they found out about the thefts that had been carried out by the soldiers. They had taken all their gold trinkets and hidden savings, after having destroyed their few possessions, two TV sets, a radio, a fridge, and the solar panels on the roof.
