logor Karama, Izbit Abed Rabbo, Pojas GazeInformacije koje slijede izvađene su iz članka We saw this all before… koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku. (prvotno objavljeno 17. veljače 2009.)
Unatoč tome što je oko 100 000 Palestinaca ostalo bez doma u 22 dana neprekidnih zračnih i kopnenih napada, broj ljudi koji spava u 10 novih izbjegličkih logora u Pojasu Gaze nije velik jer nema dovoljno šatora. Zahvaljujući izraelskoj blokadi ima dovoljno šatora tek za 1 na svakih 10 obitelji. Ostali šatori nalaze se na graničnim prijelazima i čekaju da Izrael ublaži svoju blokadu.
Više obitelji prisiljeno je dijeliti isti šator. U logoru Karama u Izbitu Abed Rabbu 350 obitelji čiji su domovi u potpunosti uništeni dijele 55 šatora. Šator dimenzija 2X3 metra dodjeljuje se 7 obitelji (oko 50 ljudi). U ove brojke nije uključeno još 350 obitelji čiji domovi su u napadima teško oštećeni.
Većina ljudi koji su ostali bez krova nad glavom spava kod prijatelja ili rodbine, a tijekom dana boravi u logoru. Boravak u logoru također ne pruža sigurnost; 07. veljače npr. izraelski su tenkovi granatirali područje u blizini logora Karama.
Uglavnom u logorima nema drugih prostorija osim WC-a; nema prostorija za kuhanje (čak ni kave ni čaja), za pranje, nema dovoljno madraca, ni pokrivača. U prosjeku se svakoj obitelji dodjeljuju 2 madraca i 1 pokrivač, a ljudima je prehladno i prevjetrovito da bi spavali u logoru. Obitelji u kampove na spavanje ne dovode djecu jer je prehladno.
To što nema dovoljno madraca i pokrivača nije rezultat nestašice sredstava organizacija poput UNRWA-e, Međunarodnog crvenog križa, Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNDP), UNICEF-a i drugih manjih, lokalnih organizacija koje djeluju u Pojasu Gaze, već je sve to posljedica izraelske opsade. Broj kamiona s pokrivačima i madracima koji je pušten kroz granicu nije dovoljan da bi se njima snabdjeli svi koji su u izraelskim napadima ostali bez domova.
U logorima čak ne uspijevaju ni podijeliti hranu ljudima koji su ostali bez kuća. U logoru Karama svakoj je obitelji podijeljen 1 paket hrane koji je uključivao rižu, leću, grah, šećer i staklenku tahine. U drugim logorima nije bilo podjele hrane. Zabrinjava što se u logorima svakodnevno ne uspijevaju podijeliti niti osnovne namirnice poput kruha. Sve je to posljedica blokade koja onemogućava humanitarnoj pomoći da uđe u Pojas Gaze, a ne rezultat nedostatka donacija i financijskih sredstava. John Ging, ravnatelj za aktivnosti UNRWA-e u Pojasu Gaze je izjavio da je UNRWA-i trenutno dopušteno da svaki dan uveze količinu pomoći koja je dovoljna da bi se prehranilo 30 000 od 900 000 izbjeglica koje su registrirane pri toj organizaciji.
U logoru Samoud 830 obitelji dijeli 110 šatora. Osim što nema dovoljno šatora u Pojasu Gaze također nema ni zemlje na kojoj bi se dodatni, veći broj šatora postavio (npr. za svaku obitelj poseban šator), jer je Pojas Gaze jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. U nedostatku javnih površina, šatori se postavljaju na privatnoj zemlji što dovodi do novih komplikacija.
Zbog ove situacije, mnogi koji ne mogu dugo ostati kod obitelji koja ih je privremeno udomila, unajmljuju stanove. Vlada u Gazi takvim je obiteljima dodijelila po 4000 eura, a turska nevladina organizacija International Humanitarian Health (IHH) dodatnih 2000 eura kako bi im pomogli da na taj način dođu do smještaja. Međutim, ta sredstva nisu dovoljna kako bi se namirile potrebe obitelji koje su ostale bez ičega. Zbog povećane potražnje cijene najamnina su u porastu, a na području Jabaliye i Beit Lahiye najamnine su se udvostručile, pa se po nekoliko obitelji prisiljeno tiskati zajedno u malim stanovima.
Nekoliko linkova:
Viewer's Guide to "Obsession"
Kratki film koji objašnjava kako iza islamofobnog propagandnog „dokumentarca“ Obsession, koji je za vrijeme posljednjih američkih predsjedničkih izbora besplatno dijeljen Amerikancima, stoje izraelski, američki i ostali neokonzervativci i cionisti.
Joel Kovel
Stranica profesora Joela Kovela kojem nije produžen ugovor na Bard Collegu zbog njegovog kritiziranja cionizma.
Feb 23: The wrong way round
Everyone was talking today about the deafening noise of the F16s flying low over us this morning, in Rafah as well as here, so maybe all over the Gaza strip. Netanyahu saying hello, people were joking. A, from the Israeli Campaign to End Housing Demolition, was texting me yesterday to recommend black humour as an antidote to self-pity. It occurred to me that I don't know how to tell the difference between self-pity and healthy sadness. I tend to suspect most forms of sadness or depression of being self-pity. It's impossible to feel any kind of sadness yourself here without thinking of the thousands of bereaved parents and children, and how irrelevant and self-indulgent your own emotions are. Of course that doesn't make you feel better, just guilty. I can't even feel sad with proper content. Ask me what I'm feeling sad about, I'll not be able to tell you anything in particular. It's a real and incapacitating feeling, because it makes it hard to do anything but creep back into bed where you can pretend nothing can get you (except F16s and tanks, which got many people in their beds in January). But it's missing its subject. Am I feeling sad about the aforementioned dead children? Specifically the ones in my ambulance? Probably. At a guess. Give me content to concentrate on, and immediately there is an accessible feeling: not sadness, but horror. If I am thinking of the realities of life here, I just can't get past blank horror.
Israeli forces shoot Palestinian farmer in Al Faraheen
Izraelski vojnici pogodili palestinskog poljoprivrednika u Al Faraheenu (18. veljača 2009.)
Izraelske su snage pogodile 20-godišnjeg poljoprivrednika dok je radio na svom polju u selu Al-Faraheen, istočno od Khan Younisa u Pojasu Gaze. Palestinski poljoprivrednici radili su u pratnji međunarodnih aktivista za ljudska prava na svojim poljima oko 500 metara od „Zelene linije“. Poljoprivrednik je pogođen u nogu. Snimku možete pogledati na linku.
