Saddam (mladi beduin s mentalnom retardacijom) ostavljen da se izgubi u palestinskoj Jordanskoj dolini

(slika: AlJazeerah)

Prijevod članka Saddam (a young Bedouin man, mentally retarded) was sent to get lost in the Palestinian Jordan Valley objavljenog 7. rujna 2011. koji je napisala aktivistica Daphne Banai iz organizacije Machsom Watch i koji na engleskom možete pročitati na linku. Udruga izraelskih žena Machsom Watch prati i dokumentira kršenja ljudskih prava na izraelskim vojnim kontrolnim točkama na Zapadnoj obali.


Osim odsijecanja od njihovih sredstava za preživljavanje na Zapadnoj obali, uskraćivanja pristupa vodi i rušenja njihovih kuća, postoji još jedan način uznemiravanja beduinskih/palestinskih stanovnika palestinske Jordanske doline, a to su – lažna uhićenja.

Svakih nekoliko dana mladići na tom području budu privedeni i pritvoreni na različita vremenska razdoblja – od 3 sata do 8 dana. Oni koje zadrže dulje od 8 dana moraju biti optuženi na sudu, što vojska izbjegava. Ti uhićenici nikada ni za što nisu optuženi. Drže ih u vojnim kampovima ili kontrolnim točkama, u policijskim postajama ili pritvornoj ustanovi Huwwara (vojna baza u blizini Nablusa). Obično im nitko ne objasni na temelju čega su uhićeni. Na kraju ih oslobode na velikoj udaljenosti od njihovog doma, ponekad usred noći, usred nekog nepoznatog, nenaseljenog i pustog kraja, na području bez javnog prijevoza i taksija, daleko od prometnica, otkuda se moraju sami vraćati kući.

Posjedujem brojna svjedočanstva o takvim uhićenjima, koja ponekad uključuju i premlaćivanje, zastrašivanje i slično.

U ponedjeljak, 5. rujna 2011, u 8:30 u jutro, izraelska je vojska, u blizini (židovskog) kolonističkog naselja Roi u palestinskoj Jordanskoj dolini, uhitila 4 mladih Palestinaca koji su čuvali svoju stoku na ispaši. Trojica uhićenih su iz obitelji Salamin. Odvezli su ih u vojnom terenskom vozilu i pustili na slobodu 2 i pol sata kasnije, vrlo daleko od njihovog doma, jednog po jednog, svakog na drugom mjestu! Jedan je ostavljen u blizini kontrolne točke Tyassir, drugi u blizini židovskog kolonističkog naselja Mekhola, treći u blizini palestinskog sela Bardalah (i dalje je nejasno, a nije ni važno, gdje su ostavili četvrtog). 20-godišnji Saddam, kojeg su samog ostavili u blizini Mekhole, mladić je s mentalnom retardacijom čiji stupanj razvoja nalikuje onom trogodišnjeg djeteta. Unatoč molbama njegove braće vojska im nije dopustila da pođu s njim, pa se Saddam našao sam i bespomoćan na nepoznatom području pored glavne ceste.

Čim su oslobođeni, Saddamova su braća krenula u potragu za njim, u kojoj su im se kasnije pridružili i ostali članovi obitelji. Uzalud. Njihov je brat nestao u užarenoj pustinji na temperaturi od 40 stupnjeva, nesposoban da se brine sam o sebi, ne znajući kuda da krene.

U 13 sati nazvala sam Civilnu upravu i dobila njihov uobičajeni odgovor: „Provjerit ćemo“.
Zatim poricanje: „Ne znamo ništa… nikog nismo uhitili… ništa nismo vidjeli… ništa nismo čuli…“

Cijeli smo se dan obraćali svim vojnim tijelima do kojih smo mogli doći pokušavajući uvjeriti vojsku da prihvati odgovornost i potraži izgubljenog Saddama. Rekli su nam da ga traže, no članovi Saddamove obitelji na terenu tvrdili su da nisu primijetili nikakvo djelovanje vojske na tom području. Možda je obitelj tražila na jednom mjestu, vojska na drugom…

Obitelj je potragu nastavila tijekom cijele noći, prijavila nestanak policiji – i izraelskoj i palestinskoj – i … ništa! Bilo je mnogo glasina, da su ga vidjeli u Wadi al Bidanu pored Nablusa, da je došao do Tubasa. U stvarnosti nije bilo ni traga ni glasa sirotom izgubljenom mladiću. Obitelj je bila duboko potresena.

Tek u 13:30 slijedeći dan, jedan od braće me obavijestio da je čuo kako je Saddama pronašla palestinska policija i da on odlazi po brata, kojeg je u 16 sati i pronašao. Ljudi su doista vidjeli muškarca kako luta Wadi al Bidanom u blizini Nablusa, no nitko nije pokušao saznati odakle je i koga bi trebalo obavijestiti.

Dva dana nakon ovog incidenta, 8. rujna 2011, još jednom na istom mjestu, uhićena su 2 Saddamove braće – jedan kojeg su uhitili i prethodnog puta i jedan drugi brat, 15-godišnji maloljetnik. Odveli su ih s njihovog pašnjaka i bez ispitivanja držali 4 sata na kontrolnoj točki Hamra. Oslobođeni su u 12:30 na našu intervenciju, no trebalo im je još sat i pol da prijeđu 15 kilometara puta do kuće. Kao što sam već spomenula, u palestinskoj Jordanskoj dolini nema javnog prijevoza.

Ovo je ekstremni slučaj – koliko netko treba biti zao da ostavi čovjeka poput Saddama samog pored ceste tako daleko od njegovog doma (iz crta njegovog lica i govora nedvosmisleno se vidi da je osoba s vidljivom, ozbiljnom retardacijom i posebnim potrebama). No ovaj je incident tek jedna od epizoda u trajnom, neprekidnom uznemiravanju i zlostavljanju koje je dio svakodnevne sudbine nežidovskih stanovnika palestinske Jordanske doline. Bezrazložna uhićenja, bez podizanja optužnica, bez ispitivanja, prijetnje i zastrašivanje, ovisno o hiru i volji uniformiranih Izraelaca ili židovskih kolonista.

To je lice izraelske okupacije u palestinskoj Jordanskoj dolini.


Napisala: Daphne Banai
Izvor: Saddam (a young Bedouin man, mentally retarded) was sent to get lost in the Palestinian Jordan Valley

Rušenje palestinskih domova u Jordanskoj dolini, ljeto 2011.

Fasayil al-Wusta (slika: ©Ben Guss/ICAHD)

Informacije iz članka Summer of Demolitions Izraelskog odbora protiv rušenja kuća (ICAHD) objavljenog 7. rujna 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Ilegalna židovska kolonistička naselja i njihove plantaže datulja i vinogradi raštrkani su po cijeloj Jordanskoj dolini, dok se tamošnje palestinske zajednice bore za smještaj, pitku vodu i najosnovniju zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

Jordanska se dolina prostire duž Zapadne obale i obuhvaća gotovo 30% tog teritorija, ukupno 2400 četvornih kilometara. Prije 1967. kad je okupirana, u Jordanskoj je dolini živjelo oko 250 000 Palestinaca, no prema nedavno provedenom istraživanju Palestinskog središnjeg ureda za statistiku, danas ih je na tom području ostalo manje od 65 000.

Jordanska je dolina potpala pod potpunu izraelsku kontrolu, u skladu s prijelaznim izraelsko-palestinskim sporazumom iz 1995. godine, poznatim kao Sporazum iz Osla II, koji je svrstava u Zonu C. Prema sporazumima iz Osla, ovlasti i odgovornosti vezane uz prostorno zoniranje i planiranje u Zoni C trebale su biti prebačene pod palestinsku kontrolu, no to se nije dogodilo, a Izrael je jasno dao do znanja da namjerava protuzakonito anektirati to područje i riješiti se njegovih palestinskih stanovnika.

U usporedbi s prošlom godinom, u proteklih je 8 mjeseci broj rušenja kuća i prisilnih deložacija porastao za 5 puta. Ukupno je srušeno 184 objekata, uglavnom obiteljskih domova, raseljene su stotine ljudi i razdvojene zajednice.

Jedna od takvih zajednica je Fasayil al-Wusta gdje se ranije ovog ljeta dogodilo rušenje velikih razmjera u kojem je Izraelska civilna uprava srušila 21 objekt – 18 domova i 3 tora za životinje – zahvaljujući čemu je 103 ljudi, uključujući 64 djece, ostalo bez krova nad glavom, izloženo neprijateljskom pustinjskom okolišu. Tijekom rušenja, koje je osiguravalo 50 brutalnih pripadnika pogranične policije, jedan je stariji mještanin ozlijeđen. Mještanima čiji su domovi tom prilikom srušeni nije osigurano preseljenje na drugu lokaciju niti im je isplaćena ikakva odšteta.

U Fasayil al-Wusti živi palestinska beduinska zajednica čiji pripadnici potiču s betlehemskog područja. To je mjesto smješteno između kolonističkih naselja Tomer, Yaift i Patzael, čiji stanovnici priželjkuju zemlju koju obrađuju Palestinci za širenje svojih plantaža. Nakon rušenja domova, palestinska zajednica je rastjerana i kolonisti sada mogu zaposjesti njenu zemlju.

Sjeverno od Fasayila al-Wuste nalazi se kontrolna točka al-Hamra koja izolira Jordansku dolinu od ostatka Zapadne obale. 2006. godine Izrael je Palestincima koji u to vrijeme nisu prebivali u Jordanskoj dolini zabranio da slobodno putuju tim područjem. Ograničenje pristupa provodi se putem 18 prepreka, 6 jaraka i zemljanih nasipa ukupne duljine od 50 kilometara, te 4 poljoprivredna prijelaza, čija je navodna namjena omogućiti palestinskim zajednicama koje nisu priključene na vodovod da prevezu vodu do svojih polja i domova.

Mjerama koje koristi Izrael, u potpunoj suprotnosti s međunarodnim pravom ljudskih prava, palestinskim je zajednicama, koje sada u bijedi žive na nekad bogatom području, uskraćen pristup tisućama dunuma njihove zemlje.

Abu Saker, iz sela al-Jiftlik, opisuje kako nabavlja vodu za svoju obitelj: „Da bih kupio vodu, moram se traktorom 3 sata voziti u oba smjera, dok naš bunar smiju koristiti samo Židovi.“ Poljoprivredni prijelaz, službeno otvoren 3 dana u tjednu na samo 20 minuta u jutro i 20 minuta poslije podne, u stvarnosti je vrlo rijetko otvoren, a Palestinci moraju satima čekati u redu kako bi došli do vode, zdravstvene pomoći ili obrazovnih ustanova.

Ovakve se kaznene mjere primjenjuju na još jednu zajednicu na periferiji Jeruzalema, Khan al Ahmar, u kojem živi palestinska beduinska zajednica izbjeglica iz 1948. Ovim ljudima prijeti prisilno raseljavanje ukoliko izraelske vlasti u djelo provedu planove za rušenje njihovih domova i škole tijekom nadolazećih tjedana. Khan al Ahmar je jedna od 20 beduinskih zajednica na ovom području koje su postale žrtve etničkog čišćenja tijekom izraelskih nastojanja povezivanja judaiziranog istočnog Jeruzalema, kolonističkog naselja Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 kolonista, u središnjem dijelu Zapadne obale, i kolonističkih naselja u Jordanskoj dolini.

Izraelske vlasti beduinske zajednice poput Khan al Ahmara, koje zajedno broje više od 2300 ljudi, smatraju „smetnjom“ planiranom širenju Ma'ale Adumima, Kfar Adumima i drugih kolonističkih naselja, te izgradnji Zida na Zapadnoj obali.

Škola Jahalin u Khan al Ahmaru, koju je ustanovila lokalna zajednica, jedina je škola koja pruža osnovno obrazovanje djeci beduinskog plemena Arab al-Jahalina. Škola je izgrađena 2009, od potrošenih automobilskih guma i cigli od blata, i pohađa je više od 70 učenika. Izraelski je vrhovni sud nedavno odbio zahtjev kolonista iz Kfar Adumima da se škola zatvori, no još joj uvijek prijeti rušenje.

Jordanska dolina predstavlja ključnu zemljišnu površinu, poljoprivredno zaleđe i stratešku gospodarsku infrastrukturu za buduću održivu palestinsku državu. To područje također obuhvaća jedini kopneni ulaz u potencijalnu buduću državu.

Međutim, od njene okupacije 1967. Izrael priželjkuje Jordansku dolinu zbog njenog gospodarskog potencijala i strateške važnosti u onemogućavanju stvaranja održive palestinske države. Izrael opravdava svoju nazočnost na tom području tvrdeći da je ona nužna za sigurnost – u svom svibanjskom govoru pred američkim kongresom izraelski premijer Netanyahu je ustvrdio kako će, u sklopu konačnog dogovora koji bi mogao biti postignut s Palestincima, Izrael zadržati kontrolu nad Jordanskom dolinom.

I tako je proteklih desetljeća, a naročito tijekom proteklih 6 godina od kada se povukao iz Gaze, Izrael kolonizirao to područje, uspostavljajući ono što smatra nepovratnim „činjenicama na terenu“, pomoću kolonističkih naselja i vojnih baza.

Od 65 000 Palestinaca koji žive u Jordanskoj dolini, njih oko 25 000 živi u gradu Jerihonu, pretvorenom u zatvor na otvorenom, okružen kontrolnim točkama i preprekama sa svih strana. Ostali žive u ruralnim zajednicama gdje je njihovo nekad plodno i bogato zemljište isušeno, jer su gotovo svi izvori vode rezervirani isključivo za kolonistička naselja.

Pomoću 36 kolonističkih naselja u kojima živi više od 9000 kolonista, te proglašavanjem zemljišnih površina zatvorenim vojnim zonama i rezervatima prirode, Izrael danas kontrolira više od 90% Jordanske doline. Za to se vrijeme palestinske zajednice, suočene s rušenjem kuća, prisilnim deložacijama i konfiskacijom imovine, kolonističkim nasiljem i ekonomskim posljedicama ograničenja kretanja, bore za preživljavanje.

Palestinci u Jordanskoj dolini žive u stalnom strahu od raseljavanja i raspršivanja njihovih zajednica.


Izvor i više informacija: Summer of Demolitions



DODATNO:
PALESTINA/IZRAEL:
Europe Divided Over Palestinian State
Germany, Italy, the Netherlands, and the Czech Republic are risking an open schism within the EU that would undermine the group's ability to decisively intervene in conflicting geopolitical issues.
Read more…

King Abdullah's Message to the USA 1947: "As the Arabs see the Jews"
This fascinating essay, written by King Hussein's grandfather King Abdullah, appeared in the United States six months before the 1948 Arab-Israeli War. In the article, King Abdullah disputes the mistaken view that Arab opposition to Zionism (and later the state of Israel) is because of longstanding religious or ethnic hatred. He notes that Jews and Muslims enjoyed a long history of peaceful coexistence in the Middle East, and that Jews have historically suffered far more at the hands of Christian Europe. Pointing to the tragedy of the holocaust that Jews suffered during World War II, the monarch asks why America and Europe are refusing to accept more than a token handful of Jewish immigrants and refugees. It is unfair, he argues, to make Palestine, which is innocent of anti-Semitism, pay for the crimes of Europe. King Abdullah also asks how Jews can claim a historic right to Palestine, when Arabs have been the overwhelming majority there for nearly 1300 uninterrupted years? The essay ends on an ominous note, warning of dire consequences if a peaceful solution cannot be found to protect the rights of the indigenous Arabs of Palestine.
The unimaginable persecution of the Jews was not done by the Arabs: it was done by a Christian nation in the West. The war which ruined Europe and made it almost impossible for these Jews to rehabilitate themselves was fought by the Christian nations of the West. The rich and empty portions of the earth belong, not to the Arabs, but to the Christian nations of the West. And yet, to ease their consciences, these Christian nations of the West are asking Palestine—a poor and tiny Moslem country of the East—to accept the entire burden. "We have hurt these people terribly," cries the West to the East. "Won't you please take care of them for us?" We find neither logic nor justice in this. Are we therefore "cruel and heartless nationalists"? We are a generous people: we are proud that "Arab hospitality" is a phrase famous throughout the world. We are a humane people: no one was shocked more than we by the Hitlerite terror. No one pities the present plight of the desperate European Jews more than we. But we say that Palestine has already sheltered 600,000 refugees. We believe that is enough to expect of us—even too much. We believe it is now the turn of the rest of the world to accept some of them. I will be entirely frank with you. There is one thing the Arab world simply cannot understand. Of all the nations of the earth, America is most insistent that something be done for these suffering Jews of Europe. This feeling does credit to the humanity for which America is famous, and to that glorious inscription on your Statue of Liberty. And yet this same America—the richest, greatest, most powerful nation the world has ever known—refuses to accept more than a token handful of these same Jews herself! I hope you will not think I am being bitter about this. I have tried hard to understand that mysterious paradox, and I confess I cannot. Nor can any other Arab. Perhaps you have been informed that "the Jews in Europe want to go to no other place except Palestine." This myth is one of the greatest propaganda triumphs of the Jewish Agency for Palestine, the organisation which promotes with fanatic zeal the emigration to Palestine. It is a subtle half-truth, thus doubly dangerous. The astounding truth is that nobody on earth really knows where these unfortunate Jews really want to go! You would think that in so grave a problem, the American, British, and other authorities responsible for the European Jews would have made a very careful survey, probably by vote, to find out where each Jew actually wants to go. Amazingly enough this has never been done! The Jewish Agency has prevented it. Some time ago the American Military Governor in Germany was asked at a press conference how he was so certain that all Jews there wanted to go to Palestine. His answer was simple: "My Jewish advisors tell me so." He admitted no poll had ever been made. Preparations were indeed begun for one, but the Jewish Agency stepped in to stop it. The truth is that the Jews in German camps are now subjected to a Zionist pressure campaign which learned much from the Nazi terror. It is dangerous for a Jew to say that he would rather go to some other country, not Palestine. Such dissenters have been severely beaten, and worse. Not long ago, in Palestine, nearly 1,000 Austrian Jews informed the international refugee organisation that they would like to go back to Austria, and plans were made to repatriate them. The Jewish Agency heard of this, and exerted enough political pressure to stop it. It would be bad propaganda for Zionism if Jews began leaving Palestine. The nearly 1,000 Austrian are still there, against their will. The fact is that most of the European Jews are Western in culture and outlook, entirely urban in experience and habits. They cannot really have their hearts set on becoming pioneers in the barren, arid, cramped land which is Palestine. One thing, however, is undoubtedly true. As matters stand now, most refugee Jews in Europe would, indeed, vote for Palestine, simply because they know no other country will have them. If you or I were given a choice between a near-prison camp for the rest of our lives—or Palestine—we would both choose Palestine, too. But open up any other alternative to them—give them any other choice, and see what happens! No poll, however, will be worth anything unless the nations of the earth are willing to open their doors—just a little—to the Jews. In other words, if in such a poll a Jew says he wants to go to Sweden, Sweden must be willing to accept him. If he votes for America, you must let him come in. Any other kind of poll would be a farce.
Read more...

ICAHD: THE CONTINUING CAMPAIGN OF INTERNAL DISPLACEMENT IN ISRAEL/PALESTINE – Video


JEMEN:
Third day of violence leaves 12 dead in Yemen
Clashes intensified on Tuesday between forces loyal to Yemeni President Ali Abduallah Saleh and army defectors, leaving at least 12 people killed. Heavy gunfire and shelling hit the capital Sana'a in what has been described by activists as the fiercest attack yet against peaceful protesters, who since February have been calling for Saleh to step down from his 32-years of rule. More than 77 people have been killed since Sunday, when government forces began an attack on protesters, activists in Sana'a said. Clashes began early Tuesday in the capital Sana'a after government forces shelled protesters in a sit-in, leaving at least nine dead. One person was killed later after a shell hit al-Iman University in Sana'a. In the flashpoint city of Taiz, protesters staged a march that ended at the provincial council building. Government forces used heavy artillery and machine guns against protesters and residential areas in the southern city over night, leaving one person dead, activists said. Another person was reportedly killed in clashes with gunmen. Enraged with the fresh repression of protesters, demonstrators organized marches Tuesday in six Yemeni provinces denouncing the killings by Saleh forces and the regional and international silence. Protesters vowed to step up the uprising, chanting slogans such as 'we will not retreat' and 'we will topple the regime at whatever cost.'
Read more...


SIRIJA:
Five killed in Syria as rebels struggle to organise
“Five residents, including a woman, were shot dead yesterday by security forces, who have been conducting a sweep in Houla since Sunday,” the Syrian Observatory for Human Rights said in a statement. A 26-year-old man died of his wounds yesterday after being among a group of people whom security forces shot at the night before in the town of Irbin, near Damascus, the Britain-based activist group said earlier. Security forces also opened fire on hundreds of demonstrators in two other towns in Homs, and carried out arrests in the second city Aleppo, eastern Deir Ezzor and the coastal cities of Latakia and Banias, it said. According to UN estimates at least 2,600 people, most of them civilians, have been killed in the Damascus regime’s crackdown on pro-democracy protests since the movement was launched six months ago on March 15.
Read more...

Raseljavanje Palestinaca u Jordanskoj dolini na Zapadnoj obali (svibanj i lipanj 2009.)

vojna naredba kojom se nalaže hitna evakuacija mještana područja Wadi al Malih iz „zatvorene zone“

Nekoliko informacija o uznemiravanju i protjerivanju Palestinaca u Jordanskoj dolini na ilegalno okupiranoj Zapadnoj obali od strane izraelskih okupacijskih vlasti u svibnju i lipnju ove godine:


Izraelske su snage 29. svibnja 2009. diljem Jordanske doline postavile na desetke betonskih blokova i dijelove tog područja proglasile zatvorenim vojnim zonama, zabranivši u njima kretanje. 26. lipnja mještanima zajednice Arkub Akraba u Jordanskoj dolini podijeljene su vojne naredbe kojima se traži njihova hitna evakuacija iz „zatvorene zone“.

31. svibnja 2009. izraelske su snage naloge za rušenje njihovih domova uručile 5 obitelji s područja Al Hadidiye, a 7 drugih obitelji (ukupno 105 ljudi) primilo je naloge za obustavu radova na svojim domovima, nakon kojih će im u kratkom roku biti dostavljeni i nalozi za rušenje.

Ujutro 04. lipnja 2009. buldožeri i vojnici izraelske vojske ušli su u selo Ras el Ahmar u Jordanskoj dolini i uništili objekte u vlasništvu ukupno 18 obitelji – uključujući 13 stambenih objekata i 19 objekata za uzgoj stoke. Vojska je također zaplijenila 1 traktor, 1 spremnik za vodu i 1 prikolicu. Pet se obitelji preselilo već prije o vlastitom trošku, iz straha od predstojećeg rušenja. Ukupno je raseljeno 150 ljudi, uključujući 67 djece.

17. lipnja 2009. izraelski su vojni buldožeri i vojnici ušli u zajednicu Ein El Hilwe i tamo uništili šatore u kojima su ljudi živjeli i objekte za držanje stoke u vlasništvu dviju obitelji, ukupno 20 ljudi. Materijalna šteta se procjenjuje na 20 000 novih izraelskih šekela.

Izraelska je vojska isti dan uništila šatore, objekte za držanje stoke i 3 spremnika za vodu u vlasništvu 3 obitelji u Arkub Akrabi. U ovom su rušenju srušeni svi objekti u mjestu Arkub Akraba u kojem su u šatorima živjeli nomadi. Ukupno je raseljeno 28 osoba, uključujući 18 djece.

Od 21. do 30. svibnja 2009. izraelska je vojska svakodnevno upadala u zajednicu Hadidiye i pretraživala šatore mještana. Jednom su prilikom vojnici u ovčji tor ispalili zvučne bombe. Potkraj svibnja i u lipnju 2009. sigurnosne snage iz ilegalnih izraelskih naselja Roi i Bekaot uhitile su brojne mladiće s područja zajednice Hadidiye, uključujući jedno dijete od 13 godina. Uhićeni su optuženi za neovlašteni ulazak na privatni posjed, krađu streljiva i oštećivanje cijevi za vodu u naselju. Svi su uhićeni zadržani na 2 do 8 dana i potom oslobođeni.

Pozadina
U Jordanskoj dolini živi oko 55 000 Palestinaca i 6000 registriranih židovskih kolonista (procjenjuje se da ih stvarno ima 4000). Jordanska je dolina jedina veza okupirane Zapadne obale s ostatkom svijeta (preko Jordana).

Od okupacije 1967. Izrael je u Jordanskoj dolini počeo provoditi posebnu politiku u nastojanju da to područje izolira od ostatka Zapadne obale radi buduće aneksije. S tim su ciljem, uz sva ostala uobičajena ograničenja koja se primjenjuju na cijeloj Zapadnoj obali, u Jordanskoj dolini nametnuta dodatna posebna ograničenja kretanja kojima se ograničava putovanje na i iz ostatka Zapadne obale.

Sav se promet između Zapadne obale i Jordanske doline nadzire preko nekoliko vojnih kontrolnih točaka, a većina cesta je blokirana. Na cestama u Jordanskoj dolini vožnja je dopuštena samo automobilima registriranih stanovnika Jordanske doline.

Jordanska dolina je područje bogato vodom. Kao i na ostatku okupirane Zapadne obale, Izrael je zaposjeo sva vodena dobra. Većinu vode (oko 90%) koriste židovska ilegalna naselja, a preostalih 10% primaju palestinski stanovnici. Ta je količina nedovoljna i stanovništvo naročito pati tijekom suhih ljetnih mjeseci.

Većina palestinskog stanovništva živi u gradu Jerihonu i nekoliko manjih sela, ali postoji i mnogo pastira koji žive u šatorima. Ti ljudi nisu oduvijek bili nomadi. Oni potiču iz palestinskih sela na Zapadnoj obali (iz Tamuna, Tubasa i južnih hebronskih brda) gdje su nekad prebivali tijekom zime, a na ovo su se područje vraćali samo ljeti radi uzgoja stoke. Neki su nastavili živjeti na ovaj način, dok su drugi postali stalni stanovnici Jordanske doline od 1967. iz straha da im neće biti dopušteno da se vrate. Žive na zemlji u vlasništvu Palestinaca iz sela Tamun i Tubas kojima plaćaju najamninu. Nemaju pristup lokalnim bunarima vode i vodu donose sami iz drugih palestinskih sela na Zapadnoj obali u spremnicima na traktorima.

Pripadnici plemena Al Hadidye, jednog od plemena koja žive u Jordanskoj dolini, (162 osobe, uključujući 81 dijete) trajni su stanovnici tog područja od 1967, a tamo su živjeli i prije. Bave se stočarstvom i imaju oko 4000 grla stoke. Za vrijeme britanskog mandata područje na kojem žive bilo je proglašeno poljoprivrednom zonom. 1970. El Hadidiye je proglašeno zatvorenom vojnom zonom, no 1978. na toj je istoj zemlji osnovano ilegalno židovsko naselje Roi. Od 1997. nadalje članovi se plemena Hadidiye suočavaju sa stalnim rušenjem svojih domova. Sudovi (uključujući izraelski vrhovni sud) su odbacili pokušaje da se rušenje i protjerivanje stanovništva zaustavi, pod izlikom da se radi o nomadima, a ne trajnim stanovnicima. No ti se mještani kreću samo povremeno i uvijek unutar područja Hadidiye, te zapravo nikada nisu svojevoljno napustili svoju zemlju. Vojska je rušila njihove šatore i objekte za držanje stoke i protjerivala ih 1997, 2004, 2007. i u ožujku 2008.

U prosincu 2006. izraelski je visoki sud odbacio žalbu nekoliko obitelji koje su dobile naloge za rušenje obrazloživši svoju odluku tvrdnjom da te obitelji žive u poljoprivrednoj zoni i zbog toga predstavljaju sigurnosnu opasnost za obližnje ilegalno izraelsko naselje Roi.

Od tada je najmanje 13 obitelji napustilo to područje, prodalo svoju stoku, prekinulo svoj tradicionalni način života i preselilo se u sela Atuf i Tamun.

Mještani Al Hadidiye ne trebaju financijsku pomoć unatoč teškim uvjetima u kojima žive. Traže samo da im bude dopušteno da žive na istoj zemlji na kojoj su živjeli od prije nego je Izrael okupirao to područje i da se ponovo otvore bunari vode koje je Izrael na njihovoj zemlji zatvorio.

Izvor: New Profile


Nekoliko dodatnih linkova/vijesti za Palestinu/Izrael (većinom iz lipnja 2009.):
Corporate accountability suits: bad news for companies, good news for BDS movement
Podizanje tužbi protiv kompanija koje su aparthejdskom južnoafričkom režimu prodavale opremu i time pomagale održavanje aparthejdskog sustava (uključujući IBM, Ford i General Motors) i protiv Royal Dutch Shella zbog suučesništva u ubojstvu nigerijskog aktivista daju nadu Palestincima da će i oni uspješno izvesti pred sud međunarodne tvrtke koje zarađuju sudjelujući u izvršenju izraelskih ratnih zločina na ilegalno okupiranim palestinskim područjima. Palestinsko selo Bi'lin podiglo je tužbu protiv kanadskih tvrtki koje grade ilegalna izraelska naselja na bil'inskoj zemlji, a zbog protuzakonite izgradnje lake gradske željeznice u Istočnom Jeruzalemu, koja bi trebala spajati ilegalna izraelska naselja na Zapadnoj obali sa Zapadnim Jeruzalemom, Palestinci su u Francuskoj podigli tužbu protiv tvrtki Veolia i Alstom. Na linku možete pogledati i Al-Jazeerinu reportažu (na engleskom) o borbi mještana Bil'ina za njihovu zemlju.

BDS Campaign Breakthrough: Veolia poised to abandon Jerusalem Light Rail
(08. lipanj 2009.) Tvrtka Veolia navodno je odustala od sudjelovanja u ilegalnom projektu izgradnje lake gradske željeznice koja bi trebala spajati ilegalna izraelska naselja na okupiranom palestinskom području s gradom Jeruzalemom. Veolia je zahvaljujući kampanji za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela do sada izgubila ugovore vrijedne oko 7 milijardi američkih dolara i taj se gubitak smatra glavnim razlogom za Veolijino povlačenje. Francuski list Le Monde nedavno je francuskim čitateljima i Veolijinim dioničarima otkrio činjenicu da Veolia zbog suučesništva u projektu koji predstavlja ozbiljno kršenje međunarodnog prava, ako ne i ratni zločin, ima velike financijske gubitke. Ova velika pobjeda kampanje za bojkot Izraela rezultat je napornog, principijelnog i upornog rada francuskih organizacija solidarnosti koje su zaslužne što Veolia nije uspjela sklopiti ugovor za posao u Bordeauxu; nizozemskih aktivista koji su nizozemsku banku uspjeli uvjeriti da dezinvestira iz Veolije, te na ostale banke izvršili pritisak da učine isto; švedskih mirovnih organizacija i organizacija solidarnosti s Palestincima koje su zaslužne što je Veolia izgubila svoj najunosniji ugovor od 4,5 milijardi američkih dolara za upravljanje metroom u Stockholmu; britanskih aktivista i organizacija solidarnosti s Palestincima koji su znatno doprinijeli isključivanju Veolie iz još jednog unosnog ugovora; i naravno palestinskog nacionalnog odbora za bojkot, dezinvestiranje i sankcije koji je surađivao sa svim navedenim organizacijama i aktivistima u kampanji kojoj je cilj zaustavljanje ilegalnog projekta izgradnje izraelske lake željeznice na okupiranom palestinskom području.

Dexia Israel stops financing Israeli settlements
Dexia Israel obustavila financiranje ilegalnih izraelskih naselja
(lipanj 2009.) Zahvaljujući višemjesečnoj belgijskoj kampanji, koju su poduprle nevladine organizacije, političke stranke, lokalne vlasti, sindikati i druge organizacije, belgijsko-francuska financijska grupa Dexia je u svibnju najavila da više neće financirati izraelska naselja na okupiranim palestinskim područjima kroz svoju izraelsku podružnicu Dexia Israel. Grupa Dexia je 2001. kupila izraelsku banku Otzar Hashilton Hamekomi i preimenovala je u banku za javno financiranje Dexia Israel. Dexia Israel bavila se financiranjem općina i drugih tijela lokalne uprave i samouprave. U listopadu 2008. belgijski su aktivisti otkrili da Dexia Israel ne financira samo izraelske općine, već daje zajmove i ilegalnim izraelskim naseljima sagrađenim na palestinskim područjima u suprotnosti s međunarodnim pravom. Aktivisti su pokrenuli peticije, tražili odgovore od parlamentarnih zastupnika i organizirali akcije. Potpora belgijskih lokalnih i regionalnih vlasti ovoj kampanji je vrlo važna jer ta tijela posjeduju veliki dio dionica grupe Dexia. U kampanju je do lipnja okupljena 61 belgijska organizacija, prikupljeno je više od 4000 potpisa, a 29 lokalnih tijela vlasti potpisalo je rezoluciju kojom traže trenutačni prekid veza Dexije s ilegalnim izraelskim naseljima i okupacijom. Belgijska vlada i uprava Dexije mjesecima se nisu obazirali na zahtjeve kampanje, no s pritiskom medija i javnosti stvari su se počele mijenjati. U svibnju 2009. predsjednik odbora Dexije i bivši belgijski premijer Jean-Luc Dehaene je izjavio da od rujna 2008. Dexia više ne financira ilegalna izraelska naselja, te da ona neće više moći dobiti nove zajmove. Međutim Dexia Jeruzalem ne smatra palestinskim teritorijem, iako je svima poznato da je Izrael u suprotnosti s međunarodnim pravom u lipnju 1967. jednostrano anektirao Istočni Jeruzalem i na taj dio grada proširio svoje zakone, jurisdikciju i upravu. Vijeće sigurnosti je u svojoj rezoluciji 252 potvrdilo da su sve zakonodavne mjere koje Izrael poduzme, uključujući eksproprijaciju zemlje i imovine, a kojima je cilj izmjena pravnog statusa Jeruzalema, nevažeće i ne mogu izmijeniti taj status. Izrael je 1980. Jeruzalem (uključujući Istočni Jeruzalem) proglasio svojim glavnim gradom, no Vijeće sigurnosti UN-a iste je godine prihvatilo rezoluciju 476 kojom je ponovo potvrdilo da su sve zakonodavne i administrativne mjere i postupci koje Izrael, okupacijska sila, poduzme, a čiji je cilj izmjena karaktera i statusa Jeruzalema pravno nevažeće i predstavljaju kršenje ženevske konvencije koja se odnosi na zaštitu civila u vrijeme rata, te ozbiljnu prepreku postizanju sveobuhvatnog, pravednog i dugotrajnog mira na Bliskom istoku. Dexijina potpora jeruzalemskoj gradskoj upravi može se protumačiti kao potpora kolonizaciji Istočnog Jeruzalema. Dehaene je također najavio mogućnost da grupa Dexia proda Dexiju Izrael. Kampanja se nastavlja tako dugo dok Dexia službeno ne obznani – i dokaže – da je u potpunosti prekinula svo financiranje ilegalnih izraelskih naselja na okupiranim palestinskim područjima, uključujući u Istočnom Jeruzalemu.

Street Protest-Performance – Rabin Square, Tel Aviv
U lipnju je ispred Hebrejskog književnog sajma u Tel Avivu u režiji Samieh Jabbarina izvedena predstava Seven Jewish children, engleske dramaturginje Caryl Churchill. Churchill je dramu napisala u siječnju 2009. ogorčena izraelskom agresijom na Pojas Gaze. Drama je izazvala burne reakcije kad je prvi puta izvedena u Londonu u veljači, a BBC je odbio emitirati njenu radio verziju. Guardian je kasnije snimio jednu izvedbu drame, koja se na engleskom može pogledati ovdje.
Samieh Jabbarin, 41-godišnji palestinski kazališni i filmski redatelj iz mjesta Um al Fahm u Izraelu, društveno-politički aktivist i izraelski politički zatvorenik, predstavu koja je izvedena u Tel Avivu režirao je preko telefona i skypea, iz kućnog pritvora u koji je stavljen na neodređeno vrijeme zbog sudjelovanja u prosvjedu protiv okupljanja ekstremne židovske desnice u Um al Fahmu u veljači 2009. Prije uhićenja i stavljanja u kućni pritvor izraelske su vlasti Jabbarina upozorile da će zbog svojih nenasilnih društveno-političkih aktivnosti, poput organiziranja konferencija o pravu na povratak palestinskih izbjeglica u Haifi i sekularnoj državi ravnopravnih građana, biti kažnjen.

Saree Makdisi: The language that absolves Israel
Reality can be so easily stood on its head when it comes to Israel because the misreading of Israeli declarations is a long-established practice among commentators and journalists in the United States. In fact, a special vocabulary has been developed for the Israeli-Palestinian conflict in the United States. It filters and structures the way in which developing stories are misread here, making it difficult for readers to fully grasp the nature of those stories — and maybe even for journalists to think critically about what they write. The ultimate effect of this special vocabulary is to make it possible for Americans to accept and even endorse in Israel what they would reject out of hand in any other country.

Censoring Pro-Palestinian Political Messages?
„We also told them an image would not be necessary if they included the following two phrases: 'military aid' and 'tax dollars.' All of these suggestions were unacceptable to them - despite the fact is the U.S. has agreed to give $30 billion dollars of taxpayer money to Israel over ten years for military spending, and Israel in return must spend about 76% of the money on U.S. made weapons. So using 'tax dollars' and 'military aid' are unequivocally accurate.”

Blindfolded Man Shot Point Blank By Soldier

Video Israel Doesn't Want You to See

Zlostavljanje Palestinaca od strane izraelske vojske u Betlehemu i na kontrolnoj točki Huwara kod Nablusa

Anna Baltzer, a Jewish peace activist, talking on illegal Israeli settlements

George Galloway "The West has DOUBLE STANDARDS when it comes to Israel"

Caterpillar Bulldozer - Israel/Palestine