Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 2. dio

(slika: B'Tselem)

2. dio djelomičnog prijevoda izvještaja o izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali BY HOOK AND BY CROOK Israeli Settlement Policy in the West Bank koji je u srpnju 2010. objavila izraelska organizacija za ljudska prava na okupiranim palestinskim područjima B'Tselem i koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku. Izvještaj na linku također sadrži karte nekih ilegalnih izraelskih kolonističkih naselja na Zapadnoj obali.
Link na 1. dio: Ilegalna kolonistička naselja na okupiranoj Zapadnoj obali (B'Tselemov izvještaj iz 2010.) – 1. dio


Četvrto poglavlje
Pogodnosti i ekonomski poticaji za koloniste i kolonistička naselja
[…]

Međunarodno pravo zabranjuje okupacijskoj zemlji da svoje građane seli na okupirani teritorij. Kako bi izbjegao ovu zabranu, Izrael tvrdi da izraelski državljani dobrovoljno odabiru živjeti u kolonističkim naseljima i da zbog toga uspostavljanje kolonističkih naselja ne predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Ova je tvrdnja neutemeljena. Poticanje civila da se nastane u kolonističkim naseljima i razvijanje gospodarskih projekata u kolonističkim naseljima i njihovoj okolici bili su i ostaju deklarirana politika svake izraelske vlade. Vlade daju trenutačne znatne novčane olakšice i poticaje Izraelcima različitih društveno-ekonomskih skupina – onima slabijeg imovinskog statusa, onima koji su financijski osigurani, sekularnim, nacionalistički-religioznim i ultraortodoksnim Izraelcima – u obliku jeftinog, kvalitetnog stambenog zbrinjavanja, olakšica u obrazovanju i socijalnoj pomoći kakve ne bi mogli dobiti da žive u zajednicama u Izraelu.

[…]

A. Pogodnosti koje uživaju Područja državnog prioriteta
Zajednice koje su određene kao Područja državnog prioriteta u Izraelu imaju pravo na neke povlastice. Područje cijele Zapadne obale također je definirano kao Područje državnog prioriteta, a kolonistička naselja zbog toga imaju pravo na slične pogodnosti. Olakšice i poticaje primaju sami kolonisti, na području stanovanja, obrazovanja, industrije, poljoprivrede i turizma, a primaju ih i kao dodatnu potporu izraelske lokalne vlasti i gospodarski projekti na Zapadnoj obali.

Kolonisti dobivaju olakšice unatoč činjenici da ih je većina financijski osigurana:
[…]

B. Analiza olakšica i poticaja za koloniste – u prošlosti i danas
Gotovo je nemoguće izračunati vrijednost olakšica koje se daju kolonističkim naseljima i kolonistima kao Područjima državnog prioriteta, obzirom da vladina ministarstva prikrivaju dokumentaciju o novcu koji se iz njihovih proračuna izdvaja i usmjerava u kolonistička naselja. […]

Olakšice u stanovanju – Za razliku od situacije u Izraelu, gdje se velika većina gradnje izvodi privatno, većinu gradnje u kolonističkim naseljima pokreću Ministarstvo graditeljstva i stanovanja i Izraelska zemljišna uprava. Ta su tijela odgovorna za dodjelu olakšica i poticaja u stanovanju, zahvaljujući kojima je cijena stanovanja u kolonističkim naseljima znatno niža i omogućena brza i laka kupnja prostranijih i kvalitetnijih stanova od onih koji su dostupni u Izraelu.

Ministarstvo graditeljstva i stanovanja status Područja državnog prioriteta koja imaju pravo na olakšice priznaje 104 kolonističkim naseljima. Od tog broja, 91 kolonističko naselje, koje čini 75% svih kolonističkih naselja, ima pravo na maksimalne olakšice kao Područje državnog prioriteta A; 12 kolonističkih naselja imaju pravo na olakšice koje se dodjeljuju na Područjima državnog prioriteta B – koje ne uključuju doprinos ministarstva u izgradnji infrastrukture za stanove; a samo 1 kolonističko naselje (Sal'it) ima pravo na olakšice koje se dodjeljuju na Područjima državnog prioriteta C. […]

Neke olakšice mogu koristiti samo kolonistička naselja, a ne sve zajednice klasificirane kao Područja državnog prioriteta A. […]

Do državnog Plana gospodarskog oporavka iz lipnja 2003, olakšice su također uključivale subvencije kupcima stanova u Područjima državnog prioriteta. Te su subvencije zamijenjene povećanom subvencijom za otplatu hipoteka koje je odobrilo Ministarstvo graditeljstva i stanovanja, a koja pokriva znatan dio kupovne cijene stana. […]

Stanovnici kolonističkih naselja na Području državnog prioriteta A imaju pravo i na automatsko subvencioniranje hipoteke, što uključuje 1500 dodatnih bodova pri izračunu iznosa pomoći. Ti bodovi služe za produžetak razdoblja u kojem kolonist ima pravo na primanje pomoći i roka otplate hipoteke, te omogućuju izbor uvjeta otplate.

Ministarstvo graditeljstva i stanovanja također daje i jedan drugi oblik pomoći za novu gradnju – drugu, dvostruku hipoteku koju subvencionira država. U razdoblju između 1997. i 2002. godine to je ministarstvo u te hipoteke uložilo 419 milijuna novih izraelskih šekela za 1800 stanova u 68 zajednica, velikom većinom u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali. […]

Ove su pogodnosti dramatično utjecale na korištenje hipoteka koje daje Ministarstvo graditeljstva i stanovanja. Prema istraživanju Centra Adva, vladine su hipoteke u 2000. godini dodijeljene za 37,5 % kupnji stanova u kolonističkom naselju Betar Illit. 2001. godine taj je postotak iznosio 23,2%, a 2002. 24,3%. U razdoblju od 2000. do 2002. godine kolonisti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze su bili populacija koja je koristila najviše vladinih hipoteka, 3 puta više nego stanovnici zajednica unutar Izraela – 5,6% stanova prodanih 2000, 4,3% 2001. i 3,6% 2002. u kolonističkim naseljima, za razliku od 1,3% 2000. i 2001. i 1,2% 2002. godine u Izraelu.

[…]

Jedna je druga provjera, koju je proveo državni revizor, pokazala da je u razdoblju od 2000. do 2002. godine Ministarstvo graditeljstva i stanovanja za gradnju stanova u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i na Golanskoj visoravni dalo pomoć u iznosu 5,5 puta većem od iznosa pomoći koja je dodijeljena za stanove na Području državnog prioriteta unutar Zelene linije. Kolonistička naselja su dobila 63% pomoći koja se daje Području državnog prioriteta A, iako kolonističko stanovništvo čini samo 42% stanovništva koje živi na Područjima državnog prioriteta. Pomoć, koja je bila namijenjena za financiranje infrastrukture, javnih institucija i planiranje, iznosila je 36 024 novih izraelskih šekela po stanu u kolonističkim naseljima, za razliku od 10 166 novih izraelskih šekela po stanu unutar Zelene linije.

Olakšice u obrazovanju – Olakšice u sferi obrazovanja, koje daje prvenstveno Ministarstvo prosvjete, čine kolonistička naselja privlačnijima, naročito za mlado, homogeno stanovništvo s relativno velikim brojem djece, poput vjersko-nacionalističkog i ultraortodoksnog stanovništva. Te olakšice uključuju provedbu Zakona o besplatnom obveznom obrazovanju od 3. godine života, produljenje školskog dana u vrtićima i školama do 15:30 sati, produljenje školske godine za dodatnih mjesec dana, plaćanje 90-100% putnih troškova za prijevoz do obrazovne institucije, plaćanje pristojbi za prijemni ispit za upis na fakultete. Imaju prioritet i kod dodjele studentskih stipendija.

Učitelji koji žive u kolonističkim naseljima izravno dobivaju olakšice, čime njihove plaće postaju za 12-20% veće od plaća učitelja koji žive unutar Zelene linije. Tu su uključeni vladina isplata 75% troškova koji se odnose na isplatu plaća, svi putni troškovi (čak i tijekom godine kad su odsutni radi usavršavanja), 80% troškova unajmljivanja stambenog prostora, uplata učiteljskog udjela u njihov fond za trajno obrazovanje (hishtalmut), promicanje seniorstva, i djelomično financiranje školarina za akademske studije. Ove pogodnosti utječu na broj kolonista koji odabiru rad u obrazovanju: 25,1% svih zaposlenih osoba u kolonističkim naseljima, što je dvostruko više od državnog prosjeka od 12,9%.

Budući da su kolonistička naselja definirana kao Područja državnog prioriteta, ona uživaju dodatne olakšice, uključujući veće subvencije lokalnim vlastima za pokrivanje troškova obrazovanja, 20% više školskih sati u osnovnim školama, dodatne školske sate ovisno o pedagoškim potrebama, financiranje punog iznosa za uspostavu i rad kompjuterskih sustava u školama i subvencija od 100 000 novih izraelskih šekela za svaki društveni centar, kako bi se potaklo naseljavanje novog kolonističkog stanovništva.

Iznosi predviđeni za dodjelu javnim institucijama u kolonističkim naseljima – poput centara za čuvanje djece, knjižnica i društvenih centara – veći su od onih u Izraelu i dosežu 6500 novih izraelskih šekela po stanu u kolonističkom naselju, za razliku od 4200 novih izraelskih šekela po stanu unutar Izraela. […]

Olakšice u industriji – Izrael je uspostavio oko 13 industrijskih zona u okolici kolonističkih naselja, najveće su Mishor Adummim, koja se nalazi istočno od kolonističkog naselja Ma'ale Adummim, te Barkan u okolici kolonističkog naselja Ariel. Nekih godina, poput 1997-2001, Ministarstvo trgovine i industrije je uložilo oko 20% svog razvojnog proračuna u te industrijske zone, potrošivši ukupno 237 milijuna novih izraelskih šekela.

K tome, Izraelska zemljišna uprava za 69% smanjuje najamnine za zemlju namijenjenu za industrijsku uporabu, turizam i trgovinu na Području državnog prioriteta A. U zajednicama svrstanim pod poljoprivredne, ova olakšica uključuje dodjelu 150 dunuma zemlje za zapošljavanje – što je dvostruka površina u odnosu na zemlju koja se u istu svrhu dodjeljuje na područjima koja nisu svrstana pod Područja državnog prioriteta.

U skladu sa Zakonom o poticanju kapitalnih ulaganja Ministarstvo industrije i trgovine tvornicama daje i druge olakšice. One uključuju subvencioniranje 24% ulaganja, olakšice kod plaćanja poreza na prihod, veće subvencije za istraživanje i razvoj do 60% troškova svakog projekta, i pomoć pri zapošljavanju radnika, na području djelatnosti koje odobrava Centar za ulaganja pri Ministarstvu industrije i trgovine. Štoviše, Izrael nadoknađuje tvornicama u kolonističkim naseljima plaćanje poreza koji na njihove proizvode nameće Europska unija, koja smatra da ti proizvodi nemaju pravo na carinske olakšice navedene u Ugovoru o slobodnoj trgovini s Izraelom.

Unatoč znatnom ulaganju, važnost industrijskog sektora u kolonističkim naseljima je marginalna. Tek 4600 osoba, 1,3% zaposlenih u industriji u Izraelu, radi u izraelskim industrijskim zonama na Zapadnoj obali, a dodana vrijednost po svakom radniku na tim područjima je manja od one unutar Izraela.

Olakšice u poljoprivredi – Proračun Ministarstva poljoprivrede uključuje vladine troškove u sklopu Odjela za kolonizaciju Svjetske cionističke organizacije, nevladinog tijela koje djeluje kao glavna poluga vlade u pružanju potpore kolonističkim naseljima. U državnom proračunu za 2009/2010. godinu Odjel za kolonizaciju namijenio je 143 milijuna novih izraelskih šekela za „razvoj regionalnih sastavnica“ na Zapadnoj obali, Golanskoj visoravni i u Galileji. […]

Ministarstvo poljoprivrede zajednice u Jordanskoj dolini i ostatak kolonističkih naselja svrstava u Administrativno razvojno područje A. Kao takva ta naselja imaju pravo na subvencije za osnivanje poljoprivrednog poduzeća u vrijednosti od do 25% ulaganja, subvencioniranje poljoprivredno-turističkih projekata (preše za masline, vinogradi, male mljekare) i porezne olakšice na dobit u rasponu od 25-30% i na ulaganja.

Vlada također obeštećuje poljoprivrednike u kolonističkim naseljima za gubitak prihoda koji nastaje uslijed plaćanja carinske pristojbe koju na njihove proizvode nameću zemlje Europske unije.

Ove olakšice i poticaji prvenstveno pomažu kolonistima u Jordanskoj dolini, koji se uglavnom bave poljoprivredom za izvoz. Pomažu i projektima pojedinačnih kolonista u ruralnim kolonističkim naseljima koja razvijaju lokalne poljoprivredne projekte.

Porezne olakšice – Većina stanovnika kolonističkih naselja koristila je olakšicu smanjenja poreza na prihod od 7% sve dok ono nije ukinuto Planom gospodarskog oporavka iz 2003. Nema službenih podataka o novčanoj vrijednosti ove olakšice, već postoje samo različite procjene koje se odnose na različita vremenska razdoblja. Dror Tzaban je došao do podatka da je samo 2001. godine 36 320 poreznih obveznika na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze iskoristilo porezne olakšice u iznosu od ukupno 163 milijuna novih izraelskih šekela, u prosjeku 4487 novih izraelskih šekela po poreznom obvezniku. Ova se olakšica dodjeljuje iako je društveno-gospodarska situacija u većini kolonističkih naselja relativno vrlo dobra. […]

Lokalni porezi su u kolonističkim naseljima niži od onih u Izraelu, iako većina kolonista ima relativno visoke prihode. Prema podacima Centra Adva, u razdoblju od 2000. do 2006. godine prihodi lokalnih vlasti od poreza i pristojbi u kolonističkim su naseljima iznosili 2130 novih izraelskih šekela po stanovniku, što je oko 60% od iznosa koji su po glavi stanovnika u obliku prihoda od poreza i pristojbi primale lokalne vlasti unutar Izraela, koji je bio 3496 novih izraelskih šekela. Ovaj je prihod niži čak i od onog u gradovima u razvoju u Izraelu, koji je iznosio 3174 novih izraelskih šekela po stanovniku.


Olakšice za kolonistička naselja
Vlada također uplaćuje sredstva u proračune izraelskih lokalnih vlasti na Zapadnoj obali, financiranjem vladinih usluga i davanjem subvencija vlastima za poravnavanje proračuna koji su u deficitu.

Lavovski komad proračuna određen za vladine usluge namijenjen je za učiteljske plaće. Vlada također financira uspostavu i rad klinika za majke i djecu, plaće socijalnih radnika, funkcioniranje sigurnosnih prostorija, kupnju sigurnosnih vozila, te izgradnju sinagoga, društvenih centara, centara za dnevni boravak i infrastrukture poput gradskih trgova i semafora. […]

I ovdje, nastavljajući politiku svih prošlih izraelskih vlada, kolonističkim naseljima pogoduje diskriminacija u njihovu korist, u usporedbi s lokalnim vlastima unutar Zelene linije. […]

[…]


Peto poglavlje
Kolonistička naselja u međunarodnom pravu i kršenje ljudskih prava Palestinaca na Zapadnoj obali
Uspostavom kolonističkih naselja na Zapadnoj obali Izrael je prekršio mnoga pravila međunarodnog prava. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje uspostavu kolonističkih naselja. Nepoštivanje ove zabrane dovelo je do kršenja mnogih temeljnih ljudskih prava Palestinaca, prava koja su ugrađena u međunarodno pravo ljudskih prava.

[…]

A. Međunarodno humanitarno pravo
Uspostava kolonističkih naselja na Zapadnoj obali predstavlja kršenje 2 ključne konvencije međunarodnog humanitarnog prava koje sadrže pravila koja vrijede u doba rata i okupacije: Haaška konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. i popratna pravila (u daljnjem tekstu: Haški pravilnik) i Četvrta ženevska konvencija o zaštiti civila u vrijeme rata iz 1949. (u daljnjem tekstu: Četvrta ženevska konvencija).

Haaški pravilnik
Jedno od temeljnih načela međunarodnog humanitarnog prava je privremenost vojne okupacije. Zahvaljujući tom načelu okupacijskoj zemlji zabranjeno je mijenjati postojeće stanje na terenu.

Haški pravilnik okupacijsku zemlju smatra nekom vrstom „povjerenika“ koji djeluje kao predstavnik zakonitog suverena na određenom teritoriju. Članak 55. navodi pravila o dopuštenoj uporabi vladine imovine, uključujući zemlju pod kontrolom okupacijske zemlje. Okupacijska zemlja može upravljati imovinom okupirane zemlje i koristiti je za svoje potrebe, no obzirom da okupacijska zemlja nije suveren na tom teritoriju, zabranjeno joj je mijenjati karakter i prirodu vladine imovine, osim iz vojnih potreba ili za dobrobit lokalnog stanovništva.

Haaški pravilnik također štiti privatno vlasništvo na okupiranom teritoriju. Članak 46. zahtijeva od okupacijske zemlje da poštuje privatno vlasništvo osoba, Članak 47. zabranjuje pljačku, a Članak 52. zabranjuje rekviziciju osim za vojne potrebe.

Izraelski visoki sud pravde je priznao da Izrael nije suveren na tom teritoriju, te da je njegova uprava tamo privremena. Stoga je njegovo djelovanje ograničeno na služenje 2 vrstama potreba: vojnim potrebama i dobrobiti lokalnog stanovništva. Izrael ne smije dati prednost vlastitim interesima, bili oni nacionalni, ekonomski ili društveni.

Ogromna ulaganja u kolonistička naselja i preseljenje stotina tisuća izraelskih civila u ta kolonistička naselja stubokom su i opsežno izmijenili krajolik Zapadne obale, što je realnost koja krši načelo privremenosti okupacije. Uspostavom kolonističkih naselja također je prekršen Haaški pravilnik jer kolonistička naselja nisu izgrađena za dobrobit lokalnog stanovništva, Palestinaca, već isključivo za Izraelce.

Četvrta ženevska konvencija
Jedan od ciljeva Članka 49. Četvrte ženevske konvencije je očuvati demografski status quo na okupiranom teritoriju. Članak navodi da „Okupacijska sila ne smije deportirati ili prebacivati dijelove vlastitog civilnog stanovništva na teritorij koji okupira“. Prema tumačenju Međunarodnog odbora Crvenog križa, svrha ovog članka je spriječiti praksu kakvu su primjenjivale neke sile tijekom 2. svjetskog rata, „koje su dijelove svog vlastitog stanovništva prebacivale na okupirani teritorij iz političkih i rasnih razloga, ili kako bi, kako su tvrdile, kolonizirale te teritorije.“

Izrael tvrdi da ovaj članak ne brani uspostavu kolonističkih naselja, pod uvjetom da se civili u njih naseljavaju dobrovoljno. Ta je tvrdnja obmana. Cilj koji se želi postići ovim Člankom je zaštita lokalnog stanovništva od naseljavanja drugog stanovništva u njegovoj zemlji. Iz tog razloga članak također zabranjuje vladinu politiku koja omogućuje ili ohrabruje selidbu stanovnika okupacijske zemlje na okupirani teritorij. Izrael krši ovaj članak budući da je država zauzela velike dijelove zemlje za kolonistička naselja, pokrenula, odobrila, planirala i financirala uspostavu velike većine kolonističkih naselja i stvorila mehanizam koji daje velikodušne olakšice i poticaje s ciljem poticanja izraelskih građana da se presele i žive na okupiranom palestinskom teritoriju.

Ovo je stajalište poduprto Rimskim statutom iz 1998, prema kojem je uspostavljen Međunarodni kazneni sud. Statut navodi da je izravno ili neizravno prebacivanje stanovništva na okupirani teritorij ratni zločin. U mišljenju Međunarodnog suda pravde u Haagu o zakonitosti Separacijske pregrade (Zida), koji je taj sud objavio 2004, navodi se da su izraelska kolonistička naselja protuzakonita prema Ženevskoj konvenciji.

B. Međunarodno pravo ljudskih prava i kršenje ljudskih prava Palestinaca
Nepoštivanje zabrane uspostave kolonističkih naselja rezultiralo je kršenjem dugog popisa ljudskih prava Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali, prava koja su sadržana u međunarodnim konvencijama koje je Izrael ratificirao. Te konvencije uključuju Međunarodnu konvenciju o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije iz 1965, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. Tvrdnje izraelskih vlasti i predstavnika da se ove konvencije ne odnose na izraelske postupke na okupiranim područjima odbacuju pravnici i profesionalna tijela zadužena za njihovu provedbu. Oni tvrde da se konvencije primjenjuju na svako područje koje kontrolira država, bez obzira na to tko ima suverenitet.

Pravo na vlasništvo
Pravo na vlasništvo sadržano je u članku 17 Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji navodi da svaka osoba ima pravo posjedovati imovinu i zabranjuje samovoljno lišavanje imovine. Zaštita vlasništva također je ugrađena u međunarodno humanitarno pravo, između ostalog, u članak 46 Haaškog pravilnika i članak 53 Četvrte ženevske konvencije. Izraelski zakon ovo pravo priznaje u Odjeljku 3. Temeljnog zakona: Ljudsko dostojanstvo i sloboda, koji navodi: „Ne smije se prekršiti pravo osobe na vlasništvo.“

Izrael je uspostavio pravno-birokratski aparat kako bi stekao kontrolu nad Zapadnom obalom, na temelju lažnih tvrdnji kako je zemlja bila potrebna za „vojne potrebe“ ili za „javne potrebe“ ili kako se radilo o „državnoj zemlji“, s ciljem da privatnu i javnu palestinsku zemlju prebaci kolonističkim naseljima kako bi je ona mogla koristiti. Ovaj je aparat omogućio transfer više od 42% zemlje na Zapadnoj obali kolonističkim naseljima i izgradnju 21% izgrađenih površina u kolonističkim naseljima na privatnoj palestinskoj zemlji. Upravljajući ovim aparatom Izrael je iscrpno i sustavno narušio pravo na vlasništvo nad imovinom Palestinaca na Zapadnoj obali.

U slučajevima kada su kolonisti sami zauzeli kontrolu nad privatnom palestinskom zemljom, vlasti zadužene za provedbu zakona ponekad su se pravile da toga nisu svjesne. Neki od ovih slučajeva dogodili su se pod okriljem vladinih ministarstava i pomoću vladinog i javnog financiranja, te vojne zaštite. Na ovaj je način država ozakonila krađu palestinske privatne imovine.

[…] Evidentno kršenje prava na pravičan postupak koje je pratilo procese stjecanja kontrole nad zemljom čini narušavanje ovog prava naročito samovoljnim.

Pravo na jednakost
Pravo na jednakost je stup zaštite ljudskih prava. Ono je između ostalog ugrađeno u članak 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te u članak 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Prema ovim ugovorima, svaka osoba ima prava i slobode bez diskriminacije bilo kakve vrste, uključujući diskriminaciju na temelju nacionalnog podrijetla, ili političkog položaja njene zemlje, „bez obzira je li ta zemlja neovisna, pod nečijom upravom, samoupravna ili joj je suverenitet na neki drugi način ograničen.“

Izrael je de facto anektirao kolonistička naselja, stvorivši izraelske enklave na Zapadnoj obali, putem statuta, pravilnika i vojnih naredbi koje na kolonistička naselja primjenjuju veliku većinu izraelskih zakona. Iz ovih je postupaka proizašla situacija u kojoj se odvojeni pravni sustavi primjenjuju na 2 stanovništva koja žive na tom području – izraelsko židovsko stanovništvo i palestinsko stanovništvo. U sklopu ove politike nad kolonistima se primjenjuje izraelsko građansko pravo, koje sadrži pravila, vrijednosti i prava kakvi vrijede za građane demokratskih zemalja, uključujući brojne zaštite njihovih prava. U slučajevima u kojima su Palestinci oštećena strana, ovaj je sustav već desetljećima neučinkovit i blag prema kolonistima koji čine različite prekršaje, od fizičkih napada na Palestince, uništavanja palestinske imovine, remećenja javnog reda, do nezakonite gradnje i kriminalnog otimanja privatne palestinske zemlje za kolonističku uporabu, te zagađivanja okoliša.

S druge strane, Palestinci na Zapadnoj obali žive pod okupacijskim režimom i vojnim pravosudnim sustavom koji sustavno krši njihova prava, uključujući pravo na pravični postupak.

Davanje različitih prava civilima koji žive na istom teritoriju, na temelju njihovog nacionalnog podrijetla, predstavlja očigledno kršenje prava na jednakost.

Pravo na adekvatan životni standard
Članak 11 Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima sadrži pravo svake osobe na „životni standard koji odgovara njoj i njenoj obitelji, uključujući odgovarajuću prehranu, odjeću i stanovanje, kao i pravo na neprekidno poboljšanje životnih uvjeta“. Izrael u nekoliko aspekata narušava ovo pravo, kako je niže prikazano.

Urbani razvoj – Smještaj kolonističkih naselja u blizini palestinskih zajednica, naročito onih u blizini 6 velikih palestinskih gradova – Betlehem, Istočni Jeruzalem, Hebron, Ramallah i al-Bireh, Nablus i Jenin – blokira njihov potencijalni urbani razvoj u najmanje jednom smjeru. U nekim slučajevima, poput slučaja Ariela, kolonističko je naselje izgrađeno na području za prirodni razvoj susjednih palestinskih zajednica – Salfita, Harisa, Kifl Harisa, Qire, Marde i Iskake.

Onemogućavanje pristupa izvorima vode – Gotovo totalna kontrola nad zajedničkim izraelsko-palestinskim izvorima vode na Zapadnoj obali – podzemnim zalihama vode i planinskim vodonosnikom – rezultira strukturnom i trajnom diskriminacijom u količini vode koja je na raspolaganju za palestinsku potrošnju u usporedbi s količinom vode dostupnom stanovnicima Izraela i stanovnicima kolonističkih naselja: Palestinci konzumiraju 73 litre vode po glavi stanovnika dnevno (Svjetska zdravstvena organizacija preporuča potrošnju od najmanje 100 litara dnevno) dok dnevna potrošnja vode po glavi stanovnika u izraelskim urbanim zajednicama doseže 242 litre, a u ruralnim zajednicama 211 litara.

Kontinuirana diskriminacija u podjeli zajedničkih izvora vode stvara kroničnu nestašicu vode kod Palestinaca, ponajprije u sjeveroistočnim i južnim dijelovima Zapadne obale, dok istovremeno obližnji kolonisti primaju redovitu i neograničenu količinu vode. Izraelska politika drastično smanjuje prihod i narušava životni standard palestinskih obitelji.

Gospodarsko-poljoprivredni razvoj – Izrael Palestincima uskraćuje korištenje bogatih izvora vode u Jordanskoj dolini, gdje se nalaze 32 od 38 bunara koje je Mekorot, izraelska državna vodoopskrbna tvrtka, izbušila na Zapadnoj obali. Mekorot crpi 31,5 milijuna kubnih metara vode godišnje i dostavlja je isključivo za otprilike 8000 kolonista u Jordanskoj dolini i na sjevernom području Mrtvog mora, zahvaljujući čemu oni mogu razvijati poljoprivredu intenzivnog navodnjavanja na relativno sušnom i vrućem području. Osim toga, prema podacima Svjetske banke, 10,2 % obrađene zemlje na Zapadnoj obali nalazi se zapadno od Separacijske pregrade, na zemlji na kojoj se godišnje proizvedu poljoprivredni proizvodi u vrijednosti od 38 milijuna dolara, što predstavlja 8% ukupne palestinske poljoprivredne proizvodnje. Izraelska politika Palestincima uskraćuje dodatni prihod od poljoprivrede i pojačanog zapošljavanja u tom sektoru.

Svjetska banka procjenjuje ovaj gubitak nanesen palestinskom gospodarstvu na 480 milijuna dolara godišnje i gubitak oko 110 000 radnih mjesta.

Ograničavanja gradnje – […] Ova se diskriminacija provodi posredstvom vojnih naredbi koje su izmijenile sustav planiranja kakav je postojao za vrijeme jordanske vladavine, s ciljem da se pogoduje interesima Izraela i kolonističkih naselja.

Ovaj novi sustav, kojim upravlja Civilna uprava, i sustav kojim u Istočnom Jeruzalemu upravljaju jeruzalemske gradske vlasti i Okružni odbor za planiranje i gradnju pri Ministarstvu unutarnjih poslova, namjerno ne planiraju i ne odobravaju građevinske planove koji bi omogućili gradnju i razvoj u palestinskim zajednicama na Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu. Na primjer, Izrael palestinskim zajednicama u „Zoni C“ nameće doslovno i usko tumačenje urbanih planova Britanskog mandata koji potječu od prije 70 godina, a koji su većinu zemlje na Zapadnoj obali svrstavali pod poljoprivredno zemljište, sprječavajući izdavanje građevinskih dozvola.

Izrael također palestinske stanovnike potiskuje iz „Zone C“, prvenstveno one koji žive na južnom hebronskom gorju i u Jordanskoj dolini, putem opetovanih rušenja objekata u njihovim zajednicama. U Jeruzalemu Palestinci koji žele dobiti građevinske dozvole moraju udovoljiti preduvjetima koji im uskraćuju gotovo svaku realnu mogućnost da dobiju građevinsku dozvolu.

U međuvremenu ovaj je sustav planiranja odobrio planove za izgradnju desetaka tisuća stanova u kolonističkim naseljima i dijelovima Zapadne obale koje je Izrael anektirao Jeruzalemu.

Pravo na slobodu kretanja
Članak 12 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima navodi da svatko ima pravo na slobodu kretanja unutar svoje zemlje. Ovo je pravo važno zbog toga što je sloboda kretanja nužna u svakodnevnom životu i za ostvarivanje drugih prava koja sadrži međunarodno pravo, uključujući pravo na rad, zdravlje, obrazovanje i obiteljski život.

Znatan dio kolonističkih naselja izgrađen je na planinskom lancu pored Ceste 60, glavne prometne arterije koja povezuje sjever i jug Zapadne obale. Kao što je gore spomenuto, položaj kolonističkih naselja presjekao je urbani kontinuitet palestinskih zajednica.

U brojnim B'Tselemovim izvještajima […] dokumentirani su desetci kontrolnih točaka koje je Izrael postavio u unutrašnjosti Zapadne obale, uz još stotine drugih prepreka (zemljanih humaka, betonskih pregrada, i vrata) i cestovni režim koji zabranjuje kretanje palestinskih vozila.

Broj ograničenja mijenjao se tijekom godina. 2009. Izrael je znatno smanjio broj kontrolnih točaka na Zapadnoj obali, zadržavajući sposobnost reguliranja i ograničavanja palestinskog prometa unutar Zapadne obale pomoću nekoliko glavnih kontrolnih točaka. Velika većina ograničenja koja su trenutno na snazi namijenjena su kako bi Palestinci ostali podalje od kolonističkih naselja ili glavnih cesta koje koriste kolonisti, te kako bi se smanjio i onemogućio palestinski promet na većim područjima, poput Istočnog Jeruzalema, Jordanske doline i područjima zapadno od Separacijske pregrade.

Zbog ovih trajnih ograničenja Palestincima na Zapadnoj obali je otežano vođenje normalnog života. Osim znatnog gubitka vremena koji prouzrokuju ova ograničenja, ona također dovode do kršenja dodatnih prava: prava na zdravlje, zbog otežanog pristupa medicinskim centrima s kojim se suočavaju liječnički timovi i pacijenti; prava na adekvatni životni standard, zbog poteškoća s kojima se susreću radnici na putu do svog posla i stalne odgode u prijevozu robe; pravo na obiteljski život, zbog poteškoća koje se pojavljuju pri putovanju iz jedne zajednice u drugu, čak i kad se radi o susjednim zajednicama, i dozvola koje su potrebne za posjet nekih zajednica; prava na obrazovanje, zbog otežanog i dugotrajnog puta koji Palestinci moraju prevaliti da bi došli do obrazovnih institucija, uključujući palestinska sveučilišta; i prava na slobodu vjeroispovijesti, što je posljedica ograničenja kretanja do vjerskih središta u Jeruzalemu i Betlehemu.

Pravo na samoodređenje
Prvi članak zajednički Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima navodi:

1. Svi narodi imaju pravo na samoodređenje. Na temelju toga prava oni slobodno određuju svoj politički status i osiguravaju svoj gospodarski, društveni i kulturni razvoj.

2. Svi narodi mogu slobodno raspolagati svojim prirodnim bogatstvima i izvorima za svoje osobne ciljeve … Ni u kojem slučaju se neki narod ne smije lišiti sredstava za svoj opstanak.

[…]

Položaj kolonističkih naselja cjepka palestinsku teritorijalnu povezanost na Zapadnoj obali i umjesto toga stvara desetke enklava koje onemogućavaju uspostavu neovisne i održive palestinske države, čime je onemogućeno ostvarenje prava na samoodređenje.

Već samo planovi za proširenje kolonističkog naselja Ma'ale Adummim, naročito u pogledu gradnje planirane na području E-1, sjeverno od tog kolonističkog naselja, čine uspostavu održive teritorijalno povezane palestinske države nemogućom. Provedbom ovih planova, koji čekaju odobrenje političkog ešalona, blokirat će se kretanje između sjevernog i južnog dijela Zapadne obale i to će područje biti podijeljeno u 2 kantona, a Istočni će Jeruzalem, još više nego što je to slučaj sada, biti fizički odijeljen od ostatka Zapadne obale. Postojanje kolonističkih naselja također palestinskom narodu uskraćuje znatan dio zemlje i vodenih resursa na Zapadnoj obali, koji su vitalni za urbani i gospodarski razvoj.


Zaključak
Uspostava kolonističkih naselja je protuzakonita. Unatoč tome, tijekom proteklih 43 godine, više od 42% zemlje na Zapadnoj obali dodijeljeno je za uspostavu više od 200 kolonističkih naselja, te 12 četvrti na području koje je anektirano Jeruzalemu. Istovremeno, Izrael je ohrabrivao preseljenje oko pola milijuna Izraelaca u ta kolonistička naselja nudeći im dug popis velikodušnih olakšica i poticaja. Ovaj je proces doveo do značajnih promjena u krajoliku Zapadne obale.

Tijekom godina izraelske okupacije Zapadne obale, izgradnja i naseljavanje kolonističkih naselja bili su promicani od strane svake od vlada. Glavni cilj projekta je steći kontrolu nad što više zemlje na Zapadnoj obali kako bi se uspostavljala i širila kolonistička naselja. Kolonistička su naselja podijelila i odvojila područja pod palestinskom kontrolom, pretvarajući ih u nepovezane enklave i brišući granicu između Izraela i Zapadne obale.

Uz projekt kolonizacije, Izrael je na Zapadnoj obali uspostavio i institucionalizirao 2 odvojena pravosudna sustava: jedan za koloniste, što de facto anektira kolonistička naselja i daje njihovim stanovnicima sva prava koja imaju državljani demokratskih zemalja; i drugi, vojni pravosudni sustav koji sustavno krši prava Palestinaca i uskraćuje im bilo kakvu stvarnu moć u oblikovanju politika koje utječu na njihove živote. Ovi odvojeni sustavi utvrđuju režim zaštite prava osoba na temelju njihovog nacionalnog identiteta.

Razvoj i jačanje kolonizacijskog pothvata tijekom proteklih 4 desetljeća stvorili su novo prostorno-geografsko, gospodarsko i pravno činjenično stanje diljem Zapadne obale, koje je uzrok kontinuiranog kršenja palestinskih ljudskih prava. Najprije je tu kršenje prava na vlasništvo, koje se manifestira zapljenom stotina tisuća dunuma zemlje koja pripada Palestincima i uzurpiranje osobne imovine palestinskih zajednica i pojedinaca, sve pod različitim izgovorima i putem raznih sredstava. Postojanje kolonističkih naselja također krši palestinska prava na adekvatan životni standard, slobodu kretanja, jednakost i samoodređenje.

Kolonistički pothvat od njegovog početka obilježava instrumentalan, ciničan, pa čak i kriminalan odnos prema međunarodnom pravu, lokalnim zakonima, izraelskim vojnim naredbama i izraelskim zakonima. Taj je odnos omogućio kontinuirano zaposjedanje zemlje Palestinaca na Zapadnoj obali. Izrael ignorira eksplicitne zabrane u međunarodnom pravu koje se odnose na uspostavu kolonističkih naselja, i nudi vlastito tumačenje uspostave kolonističkih naselja, tumačenje koje ne prihvaća gotovo niti jedan pravnik u svijetu ili međunarodnoj zajednici. Izrael se oslanja na neistinite tvrdnje o „vojnim potrebama“ ili „javnim potrebama“ kako bi opravdao zapljenu zemlje za kolonistička naselja. Izrael je također izvrnuo osmanski zemljišni zakon kako bi stotine tisuća dunuma zemlje, uključujući zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu, proglasio „državnom zemljom“. Štoviše, država uporno odbija provoditi zakon nad kolonistima koji su zaposjeli zemlju u privatnom palestinskom vlasništvu.

Izrael je plaštem zakonitosti prikrio neprekidnu otimačinu zemlje. Pravni sustav kojim Izrael upravlja na Zapadnoj obali ne uključuje temeljne vrijednosti prava i pravde, i pokazuje se sustavom namijenjenom da bi služio političkim ciljevima i omogućio rutinsko kršenje ljudskih prava Palestinaca.

Odgovornost za kolonizacijski pothvat i mnoga kršenja ljudskih prava koja su njegova posljedica prvenstveno je na svim izraelskim vladama, koje su pokrenule, uspostavile i širile kolonistička naselja. Međutim, mnoga druga tijela također snose odgovornost, uključujući izraelski pravni sustav, koji je odobrio ovaj pothvat odobrivši zabranjeno djelovanje izvedeno od strane policije ili vojske, odbijajući spriječiti sustavnu i kontinuiranu štetu Palestincima, i podupirući režim s 2 pravosudna sustava koji je blag prema kolonistima i šteti Palestincima.

Kontinuirano širenje ovog pothvata proturječi proglašenim ciljevima pregovora koje Izrael vodi s palestinskim predstavnicima već više od 18 godina, te izraelskim obvezama tijekom tog razdoblja u sklopu mirovnog plana Road map for peace i prema američkoj administraciji. Obzirom da je kršenje zakona sadržano u kolonizacijskom pothvatu, te obzirom na njegov neizbježno diskriminacijski režim, postojanje kolonističkih naselja također potkopava temelje izraelske demokracije i šteti ugledu Izraela među drugim državama u svijetu.

Obzirom da su kolonistička naselja nezakonita od samog početka, te obzirom na kršenja ljudskih prava koja su uslijedila, B'Tselem ponovo traži od izraelske vlade da ukloni sva kolonistička naselja. To je potrebno provesti na način da se poštuju ljudska prava kolonista, uključujući isplatu odštete.

Do tada, moguće je odmah poduzeti nekoliko prijelaznih mjera kako bi se ublažila kršenja ljudskih prava. Između ostalog, izraelska vlada mora prekinuti svu novu izgradnju u kolonističkim naseljima, otkazati postojeće graditeljske planove, i zamrznuti procedure za zapljenu dodatne zemlje. Vlada također mora ukinuti sve olakšice i poticaje koje daje kako bi izraelske građane potakla da se presele u kolonistička naselja.