Prosvjed za javno financirano visoko obrazovanje za sve

U utorak 30. ožujka 2010. u 15.30 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta na Trgu maršala Tita održat će se prosvjedna akcija "Stop školarine - SVEučilište SVIMA".

Prosvjednu akciju organiziraju studenti fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uz podršku studenata drugih sveučilišta u Hrvatskoj, kao i srednjoškolaca kojih se ovo izravno tiče.

Više informacija:
Medijska izjava povodom prosvjedne akcije "Stop školarine - SVEučilište SVIMA" 24.3.

Nova izjava za medije povodom "Stop školarine - SVEučilište SVIMA" 25.3.

Prosvjedni FAQ
Zašto prosvjed? ... Unatoč masovnoj mobilizaciji studenata i javnoj potpori za njihove zahtjeve (prema zadnjim istraživanjima, još je prije prvog vala blokada, u ožujku 2009, 76% hrvatskih studenata bilo za besplatno obrazovanje, a u peticiji za besplatno obrazovanje je skupljeno gotovo 100 000 potpisa, dok je u ožujku 2010. 72% građana bilo protiv smanjenja izdvajanja za obrazovanje), od vlasti su kao odgovor dolazila samo jalova obećanja i bacanje prašine u oči. Školarine se i dalje izglasavaju na fakultetima i sveučilištima – dapače, povećavaju se i povećava se broj studenata koji plaćaju, a postoje naznake i da se planira da svi studenti plaćaju diplomski studij.


Slobodni Filozofski

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 3. dio: Granatiranje u ulici al-Fakhura

Nažalost zbog nedostatka vremena na blogu će biti preveden samo vrlo malen broj slučajeva iz ovog opsežnog izvještaja, koji i sam pokriva tek nekolicinu počinjenih zločina. Neki od slučajeva koje je istraživala Goldstoneova UN-ova misija već su bili opisani u izvještaju AI-a pa ih uglavnom, unatoč tome što ovaj izvještaj ima veću težinu i donosi i svoje stručno pravno mišljenje o prekršenim zakonima i počinjenim ratnim zločinima, neću ponavljati.

U ovom dijelu o pokolju palestinskih civila u ulici al-Fakhura i lažima izraelske vojske i vlasti po pitanju tog zločina.

(str. 185-198)

Poglavlje X

NESELEKTIVNI NAPADI IZRAELSKIH ORUŽANIH SNAGA KOJI SU REZULTIRALI GUBITKOM ŽIVOTA I RANJAVANJEM CIVILA

A. Granatiranje u ulici al-Fakhura od strane izraelskih oružanih snaga

651. 6. siječnja poslijepodne najmanje su 4 minobacačke granate, koje su ispalile izraelske oružane snage, eksplodirale u blizini križanja al-Fakhura na području al-Fakhura u izbjegličkom logoru Jabaliyah na sjeveru Pojasa Gaze.

652. Misija je u tri navrata ispitivala g. Muhammeda Fouada Abu Askara. U napadu su ubijeni njegov brat i 2 sina. Misija se također 2 puta sastala s preživjelim članovima obitelji al-Deeb. Misija je ispitala četvoricu muškaraca koji su u napadu izgubili članove svojih obitelji, ravnatelja UNRWA-inih prostorija koje su korištene kao sklonište za civile i nekoliko novinara koji su izvještavali o ovom događaju. Misija je također pregledala nekoliko izjava koje su organizacijama u Gazi dostavljene u obliku iskaza svjedoka. Misija je također u obzir uzela, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, informacije o okolnostima napada koje su bile dostupne iz izraelskih izvora.

B. Činjenice o minobacačkom granatiranju izraelskih oružanih snaga

653. UNRWA je 5 siječnja 2009. otvorila osnovnu školu u ulici al-Fakhura kako bi se u njoj mogli skloniti civili koji su bježali s područja na koja su ušle izraelske oružane snage.

654. Misija je u 2 navrata razgovarala s ravnateljem skloništa o njegovom upravljanju. Ravnatelj je izjavio da je oko 90% ljudi koji su se tamo sklonili došlo izvan izbjegličkog logora Jabaliyah, uglavnom s područja al-Atatra. Objasnio je da je sklonište na njegovim ulazima čuvalo sigurnosno osoblje i da su sve osobe koje su u njega ušle registrirane imenom i pretražene kako bi se osiguralo da u prostorije ne bude unijeto nikakvo oružje.

655. UNRWA je Misiji potvrdila da su izraelske oružane snage bile u potpunosti svjesne da se škola koristi kao sklonište od 5. siječnja 2009. UNRWA-ini materijali pokazuju da se u skloništu u to vrijeme nalazilo 1368 osoba.

656. Oko 16 sati prije granatiranja koje je izvedeno poslije podne 6. siječnja 2009, izraelske su oružane snage već izvele najmanje jedan napad, u kojem je uništena kuća g. Abu Askara. Oko 1:45 sati ujutro 6. siječnja 2009. g. Abu Askar je primio telefonski poziv izraelskih oružanih snaga koje su mu savjetovale da sve ukućane evakuira iz kuće jer će ona biti uništena u zračnom udaru. U kući se nije nalazila samo njegova najbliža obitelj, već i velik broj članova njegove šire obitelji, ukupno oko 40 osoba. G. Abu Askar je brzo reagirao, nije evakuirao samo svoju širu obitelj, već je i susjede upozorio na predstojeći napad. Preživjeli članovi obitelji al-Deeb potvrđuju da ih je u to vrijeme g. Abu Askar obavijestio o pozivu koji je primio.

657. G. Abu Askar tvrdi da je kuću pogodio projektil ispaljen iz aviona F-16 oko 7 minuta nakon što je primljen telefonski poziv upozorenja. Nekoliko sati kasnije, oko 6 sati ujutro, g. Abu Askar se vratio na mjesto gdje se nalazila njegova kuća zajedno s drugim članovima svoje obitelji u nadi da će spasiti neke komade namještaja. Tamo je primijetio da nekoliko drugih kuća na tom području također izgleda kao da su pogođene u neko doba tijekom protekla 4 sata. Tijekom tog dana g. Abu Askar i članovi njegove obitelji poduzeli su različite korake kako bi se pripremili za selidbu obitelji u unajmljeni smještaj u blizini.

658. G. Abu Askar se nalazio na ulici oko 16 sati, kad je tamo palo nekoliko minobacačkih granata. Vjeruje da se u tom trenutku na ulici nalazilo oko 150 ljudi. Ravnatelj skloništa potvrdio je da je ulica ispred škole općenito bila prometna. Ulica je postala prometnija nego obično zbog velikog priljeva ljudi u potrazi za skloništem u školu. Neki su srodnici dolazili u školu kako bi posjetili svoju nedavno pristiglu rodbinu, a novi su ljudi stizali u potrazi za skloništem, uključujući zajedno sa svojim stvarima na magarećim zapregama.

659. Svjedoci tvrde da su sve eksplozije završile unutar vremena od 2 minute. Jedna je granata pala izravno u dvorište ispred kuće obitelji al-Deeb, gdje se okupila većina njenih članova. Preživjeli članovi obitelji koje je Misija intervjuirala objasnili su da je odmah na mjestu ubijeno 9 članova obitelji. Ziyad Samir al-Deeb u eksploziji je ostao bez obje noge. Preživjeli članovi obitelji i susjedi nosili su mrtve i ranjene jednog za drugim u bolnicu. Stigla su kola hitne pomoći, no većina žrtava prevezena je u privatnim automobilima. Alaa Deeb, kćer Mo'ina Deeba, odvezena je u bolnicu al-Shifa i zatim u Egipat, gdje je umrla od ozljeda koje je zadobila. Ukupno je poginulo 11 članova te obitelji, uključujući 4 žene i 4 djevojčice.

660. Osim granate koja je pala u dvorište kuće obitelji al-Deeb, na ulicu su pale još 3 granate. Granate su pogodile ukupno područje od nešto više od 100 metara. Misija ne može odrediti kojim su redoslijedom granate padale, no južnije od kuće al-Deeb na ulici al-Fakhura Misija je vidjela učinak druge granate, na udaljenosti od 45 metara, treća je granata pala još 50 metara južnije, a četvrta još 10 metara južnije.

661. Tri granate koje je Misija uspjela identificirati kao one koje su pale na različite dijelove ulice al-Fakhura ubile su najmanje 24 ljudi. Svjedoci procjenjuju da je u eksplozijama ranjeno još do 40 osoba. Misija nije bila u mogućnosti provjeriti ove brojke, no nakon što je pregledala mjesto incidenta i snimku, ne smatra da su brojevi preuveličani.

662. Među onima koji su odmah ubijeni bila su i 2 sina g. Abu Askara, Imad (13) i Khaled Abu Askar (19). Brat g. Abu Askara, Arafat, također je ubijen.

663. Ravnatelj UNRWA-inog skloništa u školi Misiji je potvrdio da su eksplozije oštetile dio školske zgrade koji gleda na ulicu al-Fakhura. Ranjeno je do 9 ljudi. Jedan je dječak od 16 godina, koji se sklonio u školi, ali je u trenutku napada bio na ulici, ubijen. Nitko unutar škole nije ubijen. Niti jedna granata nije izravno pogodila prostorije Ujedinjenih naroda, niti njihovu unutrašnjost niti vanjski prostor.

664. Svjedoci su opisali prizor kaosa i krvoprolića koji su prouzročile bombe. Rekli su da su ljudi u bolnice bili prevažani u privatnim automobilima zbog poteškoća da se u tom trenutku stupi u kontakt sa službama hitne pomoći, iako su neka kola hitne pomoći ipak stigla na mjesto događaja.

C. Izraelsko stajalište

665. Iz izraelskih službenih izjava proizlaze proturječni opisi događaja. Na početku je prihvaćeno da su izraelske snage pogodile UNRWA-inu školu, uz tvrdnju da se radilo o odgovoru na vatru koju je otvorio Hamas. Kasnije je tvrđeno da se Hamas nije nalazio u UNRWA-inoj školi, ali da su navodno njegovi pripadnici otvorili vatru s udaljenosti od 80 metara od škole. Izraelska je vlada na kraju tvrdila da su pripadnici Hamasa granatirali izraelske oružane snage oko sat vremena, otvarajući vatru svakih nekoliko minuta, sve dok izraelske oružane snage nisu identificirale njihovu lokaciju i uzvratile vatru, pri čemu je ubijeno nekoliko pripadnika Hamasa.

666. Izraelske su oružane snage 6. siječnja na svojoj web stranici objavile slijedeću izjavu:
„Početna istraga koju su provele snage koje su djelovale na području incidenta pokazuje da je na izraelske obrambene snage ispaljeno nekoliko minobacačkih granata iz unutrašnjosti škole u Jebaliyi. Snage su odgovorile na neprijateljsku vatru, uzvrativši minobacačkim granatiranjem njenog izvora.
Ovo nije prvi put da Hamas ispaljuje minobacačke granate i rakete iz škola, namjerno koristeći na taj način civile kao ljudske štitove u svojim terorističkim činovima protiv Izraela. To je već dokazano prije nekoliko mjeseci snimkom iz bespilotne letjelice koja prikazuje kako pripadnici naoružanih skupina ispaljuju rakete i minobacačke granate iz dvorišta jedne UNRWA-ine škole.
Ponovo naglašavamo da se ova obavijest temelji na početnoj istrazi.
Nakon istrage koja je provedena tijekom proteklih sat vremena utvrđeno je da se među ubijenima u školi u Jebaliyi nalaze Hamasovi teroristi i odred minobacačke bitnice koji je otvarao vatru na izraelske obrambene snage na tom području. Pripadnici Hamasa Immad Abu Iskar i Hassan Abu Iskar dvojica su identificiranih terorista koji su ubijeni.“

667. Daljnje izjave glasnogovornika premijera, ministarstva vanjskih poslova i izraelskih oružanih snaga su sve podržavale stajalište iznijeto u gore citiranoj izjavi. Glasnogovornik izraelskog premijera, g. Regev, u 2 je intervjua naglasio kako smatra da Hamas pokušava zataškati činjenicu da su izraelske oružane snage u tom napadu ubile više operativce, te da su 2 osobe, Imad i Hassan Abu Askar, „dobro poznati pripadnici Hamasovog vojnog stroja – dio mreže koja je zadužena za ispaljivanje raketa“.

668. Stajalište iznijeto 6. siječnja ponovljeno je 12. siječnja u izjavama za medije glasnogovornika izraelskih oružanih snaga.

669. List The Jerusalem Post 15. je i 19. veljače 2009. objavio članke u kojima je citiran pukovnik Moshe Levi iz izraelske Uprave za koordinaciju i veze (CLA). On je tvrdio da su priče o 40 ili više mrtvih u napadu rezultat iskrivljavanja istine i da su zapravo izraelske oružane snage ubile 12 osoba, uključujući 9 Hamasovih operativaca i 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama. U izvještaju od 19. veljače navode se imena 7 od 12 osoba za koje je Levi tvrdio da su ubijene. Također je napomenuo da snimka izraelskog nadzornog sustava pokazuje da je na mjesto događaja „donesen tek malen broj nosila za evakuaciju ljudi“.

670. Izraelske su oružane snage 22. travnja 2009. objavile rezultate svojih početnih istraga, u kojima se navodi potpuno drugačije stajalište od onog koje je ranije izraženo:
„Što se tiče UNRWA-ine škole u Jabaliyi, škole Fahoura, u istrazi je zaključeno da su izraelske obrambene snage odgovorile upotrijebivši minimalnu i razmjernu vatru i najpreciznije oružje koje im je bilo na raspolaganju. Hamas je takvu reakciju učinio nužnom, jer je ispaljivao minobacačke granate na izraelske snage s udaljenosti od 80 metara od škole. Također je zaključeno da su sve granate koje su ispalile izraelske obrambene snage pale izvan prostora škole.“

671. U srpnju 2009. izraelska je vlada tvrdila:
„Ubrzo nakon što je otkriven izvor vatre, odaslana je izviđačka jedinica kako bi potvrdila lokaciju. Oko 50 minuta od početka minobacačkog napada, 2 su nezavisna izvora unakrsno provjerila lokaciju minobacača. Tek nakon toga i nakon provjere sigurnosne margine od najmanje 50 metara između mete (tj. indentificiranog izvora minobacačke paljbe) i UNRWA-ine škole, snage su odgovorile na paljbu koja je i dalje bila u tijeku, upotrijebivši najpreciznije oružje koje im je bilo na raspolaganju –minobacače kalibra 120 mm“.

D. Ostali izvještaji

672. Misija je obavila 9 intervjua s osobama koje su bile prisute na ulici al-Fakhura, u dvorištu kuće obitelji al-Deeb ili u UNRWA-inoj školi. Niti jedan od svjedoka nije izjavio da je čuo bilokakvu pucnjavu prije nego su na ulicu pale minobacačke granate izraelskih oružanih snaga. S druge strane, Misija je svjesna da postoje najmanje 2 izvještaja koja navode da su lokalni mještani čuli takvu pucnjavu na tom području.

673. Misija primjećuje da izjava izraelskih oružanih snaga od 22. travnja nije navodila lokaciju s koje je dolazila Hamasova vatra, već je samo navela da je to bilo s udaljenosti od 80 metara. Misiji je teško shvatiti kako su izraelske oružane snage mogle doći do ovog zaključka bez da su istovremeno imale informaciju da su Hamasovi operativci minobacačke granate ispaljivali gotovo sat vremena. Misija smatra da ovi novi navodi nisu vjerodostojni. Ipak, Misija prihvaća, za potrebe ovog izvještaja, da je moguće da je došlo do otvaranja vatre u nekom obliku, koje je onda izazvalo odgovor izraelskih oružanih snaga.

674. Misiji se čini očito da je izraelska vlada svoje stajalište, koje opravdava napad na UNRWA-inu školu, sastavila zbog zgražanja i prosvjeda javnosti izazvanima početnim netočnim izvještajima koji su navodili da je pogođena škola. To je nastojanje uključivalo nekoliko izjava, naročito izjave g. Regeva i bojnice Leibovich koje su se pokazale netočnima.

675. Misija je upoznata s izjavom pukovnika Moshe Levija objavljenom u The Jerusalem Postu 15. veljače 2009. kojom se baca sumnja na broj poginulih i navodi da izraelski nadzorni sustav pokazuje tek nekoliko nosila koja su korištena za prijenos mrtvih i ranjenih. Ako je Izrael imao takvu mogućnost nadzora neposredno nakon granatiranja, tada je morao također moći vidjeti da su granate pogodile ulicu ispred škole, a ne unutrašnjost škole. Osim toga, ukoliko postoji snimka nadzornog sustava, vlada je, suočena s ozbiljnim navodima iz nekoliko izvora koji su nakon vojne operacije u Gazi optužili izraelske oružane snage, mogla objaviti tu snimku kako bi utvrdila istinitost svojih tvrdnji u pogledu ovog incidenta.

676. Konačno, Misija se osvrnula na opetovane tvrdnje izraelskih vlasti u pogledu identiteta ubijenih u ovim udarima. Izjava pukovnika Levija o 12 mrtvih, uključujući 9 militanata i 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama, predstavlja najdetaljniji pokušaj da se imenuju ubijeni. The Jerusalem Post je 19. veljače objavio 7 imena koja im je dostavila izraelska Uprava za koordinaciju i veze (CLA). Misija upozorava da Uprava za koordinaciju i veze nije dostavila nikakve informacije koje bi objasnile odakle dolaze informacije o poginulima. Niti jedno od 7 objavljenih imena ne odgovara imenima osoba za koje je Misija do sada utvrdila da su poginuli u tom napadu.

677. Stajalište kojem se priklonio pukovnik Levi iz Uprave za koordinaciju i veze je problematično obzirom na relativno nekompliciran slučaj obitelji al-Deeb, čijih je 9 članova poginulo odmah, a 2 kasnije. 4 među njima bile su žene, a 4 djeca. Već na temelju ovih brojki i relativne lakoće kojom su se ove žrtve mogle identificirati, Misija smatra da su tvrdnje Uprave za koordinaciju i veze o ukupnom broju i identitetu ubijenih u minobacačkom napadu izraelskih oružanih snaga nepouzdane. Čak i u slučaju da izraelske vlasti ispravno tvrde da je ubijeno 9 boraca, Misija smatra da su tvrdnje kako su ubijene samo 3 osobe koje nisu sudjelovale u borbama netočne.

678. Slijedeća tvrdnja koju su izraelski glasnogovornici ponovili nekoliko puta 6. i 7, te 12. siječnja bila je da u napadu nisu ubijeni samo militanti koji su ispaljivali rakete već i 2 viša Hamasova pripadnika, Imad Abu Askar i Hassan Abu Askar. Ponavljamo da se uglavnom u ovim ranim izjavama tvrdilo da su obojica ubijeni u UNRWA-inoj školi. Vidljivo je da sažetak početnih istraga izraelskih oružanih snaga ne ponavlja ovu tvrdnju.

679. Sada je jasno da, ukoliko su ikakvi Hamasovi operativci i ubijeni u tom izraelskom napadu, nisu ubijeni unutar prostora škole. Misiji je teško shvatiti kako je moguće da izraelske vlasti s takvom sigurnošću za samo nekoliko sati utvrde identitet dvojice Hamasovih operativaca koji su ubijeni, ali da ni tjedan dana kasnije nisu mogle utvrditi da navodna neprijateljska vatra nije dolazila iz škole i da izraelske oružane snage nisu pogodile školu.

680. Misija se uvjerila da su ubijena 3 člana obitelji Abu Askar: Imad (13), njegov brat Khaled (19) i njihov ujak Arafat (33). G. Mark Regev je ustvrdio da je Imad Abu Askar dobro poznati pripadnik Hamasovih militantnih operacija i od značaja za provođenje operacija ispaljivanja raketa. Bojnica Leibovich i satnik Rutland također su naveli Imada kao jednog od dvojice ubijenih operativaca.

681. Misija ne poriče mogućnost regrutiranja djece od strane palestinskih oružanih skupina. Međutim, u slučaju Imada Abu Askara, Misija je uvjerena da se nije radilo o Hamasovom operativcu. Osim što je njegov otac sve takve navode žestoko i, po mišljenju Misije, vjerodostojno odbacio, postoje još 2 naizgled važna čimbenika. Kao prvo, otkad je postalo jasno da je Imad bio dječak star 13 godina može se primijetiti da Izrael više nije komentirao navod o njegovim navodnim aktivnostima unutar Hamasa općenito ili navod da je baš taj dan kad je ubijen ispaljivao minobacačke granate na Izrael.

682. I drugo, izraelske su oružane snage izravno telefonom nazvale g. Abu Askara rano ujutro 6. siječnja i obavijestile ga da će njegova kuća svakog časa biti napadnuta. Da je Imad Abu Askar bio tako zloglasan i važan kako je Izrael tvrdio, unatoč njegovoj mladoj dobi, Misija pretpostavlja da bi izraelske vlasti znale gdje živi i, naročito, da živi baš u kući koju će uništiti. Krajnje je nevjerojatno da bi izraelske oružane snage, nakon što su identificirale kuću u kojoj žive Hamasovi militanti od nekog značaja, upozorile militante kako bi oni mogli pobjeći i tek nakon toga bombardirale kuću.

683. Koliko je Misija uspjela utvrditi, nema nikakvih naznaka da je bilo tko po imenu Hassan Abu Askar ubijen u napadima. Misija je primijetila da se u izraelskim izvještajima dvojica Hamasovih operativaca barem jednom navode kao braća. G. Abu Askar je potvrdio da ne postoji osoba s takvim imenom u njegovoj obitelji.

684. Čini se da su kratko nakon napada izraelske oružane snage primile neke informacije o tome kako su ubijena 2 brata iz obitelji Abu Askar. To i jest točno. Međutim, Misiji izgleda kao da je taj podatak svjesno iskrivljen. Braća su bili Imad i Khaled, a ne Imad i Hassan kako se tvrdilo. Jedan je bio 13-godišnji dječak, a drugi je imao 19 godina i nedavno se oženio. Sigurnost i specifičnost s kojima su izraelske vlasti govorile u tom trenutku, sada im otežavaju mogućnost da tvrde kako je jednostavno došlo do brkanja imena.

E. Činjenični nalazi

685. Činjenice koje je prikupila Misija pokazuju da su izraelske snage 6. siječnja 2009. oko 1:45 sati ujutro nazvale g. Abu Askara na fiksnu liniju u njegovoj kući, upozorile ga na predstojeći napad na njegovu kuću i zatim je uništile u zračnom udaru oko 7 minuta nakon poziva. Zahvaljujući upozorenju, g. Abu Askar je uspio spasiti svoj život i živote članova svoje obitelji. Misija smatra da izraelske snage u tom napadu nisu htjele ubiti g. Abu Askara niti članove njegove obitelji.

686. Oko 16 sati izraelske su snage ispalile najmanje 4 minobacačke granate. Jedna je pala u dvorište obitelji al-Deeb i odmah ubila 9 ljudi, dok ih je još 2 preminulo kasnije.

687. Ostale 3 granate pale su na ulicu al-Fakhura, na kojoj se u to vrijeme nalazilo mnogo ljudi, i ubile najmanje 24, a ranile 40 ljudi.

688. Misija prihvaća da je napad mogao biti odgovor na minobacački napad od strane palestinskih naoružanih skupina, ali smatra da je vjerodostojnost izraelskog stajališta umanjena nizom nekonzistentnosti i činjeničnih netočnosti.

F. Pravni nalazi

[...]

1. Pitanje vojne prednosti

[...]

694. [...] Misija zaključuje slijedeće:
(a) Vojna prednost koju je trebalo postići bilo je zaustavljanje navodne minobacačke paljbe koja je predstavljala opasnost za živote pripadnika izraelskih oružanih snaga;
(b) Čak i u slučaju da je netko ispaljivao minobacačke granate u blizini ulice al-Fakhura, izračun vojne prednosti morao se procijeniti imajući na umu vjerojatnost uspješnog ubijanja meta i opasnost od otvaranja vatre na ulicu punu civila u blizini skloništa s 1368 civila za koje su izraelske vlasti znale.

695. Misija priznaje da u nekim slučajevima odluke o proporcionalnosti napada predstavljaju istinske dileme za svaku vojsku. Misija ne vjeruje da se ovdje radi o takvom slučaju.

696. Misija ne tvrdi da su izraelske oružane snage trebale prihvatiti opasnost po svoje živote po svaku cijenu, no Misiji se čini da su u odgovaranju na tu opasnost imali mogućnost širokog izbora oružja koje bi znatno ograničilo opasnost za civile na tom području. Prema stajalištu koje je zauzela sama vlada, izraelske su snage imale punih 50 minuta vremena da odgovore na tu prijetnju – ili im je najmanje 50 minuta trebalo kako bi na nju odgovorile. Obzirom na brzine kojima su se mobilizirali helikopteri i borbeni zrakoplovi u kontekstu vojnih operacija u Gazi, Misija teško može povjerovati da su minobacači bili najpreciznije oružje koje je u to vrijeme bilo na raspolaganju. Radi se o gotovo sat vremena. Za ovu je odluku teško naći opravdanje.

697. Čini se da je izbor oružja – minobacača – bio bezobziran. Minobacači [...] ubijaju i sakate svakog tko se nalazi unutar udarne zone nakon detonacije i ne omogućuju razlikovanje između boraca i civila. Odluka da ih se upotrijebi na području punom civila predstavlja odluku za koju zapovjednik zna da će rezultirati smrću i ranjavanjem nekih od tih civila.

698. Čak i ako se može vjerovati sada predstavljenoj izraelskoj verziji događaja, Misija ne smatra da se odabir uporabe minobacača na prometnoj ulici na kojoj se nalazi oko 150 civila (da ne spominjemo one koji su se nalazili u školi) može opravdati. Misija ne smatra da bi u ovim okolnostima razumni zapovjednik napravio ovakav izbor.

699. Iz dostupnih činjenica Misija vjeruje da su prekršeni:
-- Dodatni protokol I, članci 57 (2) (a) (ii) i (iii) [...];
-- Urođeno pravo na život palestinskih civila koji su ubijeni u gore navedenim incidentima, arbitrarnim lišavanjem života u suprotnosti s člankom 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

700. Misija verzije koje su predstavile izraelske vlasti smatra nepouzdanima. Pomutnja oko toga što je pogođeno, netočni navodi o tome tko je točno pogođen i odakle su oružane skupine otvarale vatru, naznaka da su Izraelci pomoću nadzornog sustava gledali prizor, ali unatoč tome nisu mogli otkriti lokacije udara, sve to zajedno ostavlja dojam bilo duboke pomutnje bilo prikrivanja.

701. Što god na kraju bilo istina, Misija smatra da ispaljivanje najmanje 4 minobacačke granate u pokušaju da se ubije malen broj određenih pojedinaca u okruženju u kojem se velik broj civila bavio svakodnevnim poslom, a 1368 osoba utočište potražilo u obližnjoj školi, ne može udovoljiti kriterijima potrebnim da bi ga razumni zapovjednik odredio kao prihvatljiv gubitak života civila za ostvarenje željene vojne prednosti.


Nevezano - 1 link o Varšavskoj:
Više od 3/4 Zagrepčana protiv ustupanja Varšavske za projekt Hoto grupe
Čak 86 % Zagrepčana i Zagrepčanki podržava Pravo na grad i Zelenu akciju, a više od 3/4 ne podržava ustupanje Varšavske za projekt Hoto grupe za koji samo 26 % smatra da je od javnog interesa za Grad Zagreb.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 2. dio: Povijesni kontekst sukoba od 1967.

O povijesnom kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba od 1967. godine, tj. od početka izraelske okupacije Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, i Pojasa Gaze, iz Izvještaja Report of the United Nations Fact Finding Mission on the Gaza Conflict o sukobu u Pojasu Gaze tijekom prosinca 2008. i siječnja 2009. UN-ove Misije koju je predvodio južnoafrički sudac Richard Goldstone. Izvještaj u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

(str. 52-66)

A. Povijesni kontekst

177. Izrael je Zapadnu obalu, uključujući Istočni Jeruzalem, i Pojas Gaze zauzeo nakon Šestodnevnog rata u lipnju 1967. Od uspostave „Zelene linije“ duž linije razgraničenja nakon uspostave primirja iz 1949, koja je odvajala novostvorenu Državu Izrael od njenih susjeda, do lipnja 1967. Zapadnom obalom je upravljao Jordan, a Pojasom Gaze Egipat. Nakon 1967. obim su područjima izravno upravljali vojni zapovjednici sve do 1981. kada je tu ulogu preuzela „Civilna uprava“ koju su uspostavile izraelske oružane snage. Za upravljanje građanskim poslovima palestinskog stanovništva korištene su „vojne naredbe“ koje su postavljene iznad prijašnjih jordanskih zakona koji su bili na snazi na Zapadnoj obali i egipatskih zakona koji su vrijedili u Pojasu Gaze, a često su ih i poništavale. Istočni Jeruzalem je pripojen izraelskoj gradskoj općini, a 1980. Knesset je donio zakon u kojim se Jeruzalem proglašava „potpunim i ujedinjenim, glavnim gradom Izraela“. Ujedinjeni narodi su putem rezolucije 478 Vijeća sigurnosti iz 1980. godine ovaj zakon proglasili „ništavnim i nevažećim“, osuđujući svaki pokušaj „izmjene karaktera i statusa Jeruzalema“. Niti jedna članica Ujedinjenih naroda, osim Izraela, ne priznaje aneksiju Istočnog Jeruzalema.

178. Nakon što je na izraelskim izborima 1977. pobjedila stranka Likud, uspostava kolonističkih naselja na okupiranim područjima Zapadne obale i Pojasa Gaze dramatično se ubrzala, a izvlašćivanje palestinske zemlje i izgradnja kolonističkih naselja nesmanjenom su se brzinom nastavili sve do današnjeg dana. Uslijedilo je mnogo godina rastućih napetosti i nasilja povezanih s neriješenim statusom palestinskog teritorija koji okupira Izrael. Masovni narodni ustanak – Intifadu – silom su ugušile izraelske sigurnosne snage 1987, ali se on nastavio sve do 1993, kada su vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i izraelska vlada pristali na međusobno priznanje i potpisali „Deklaraciju načela o dogovoru o privremenoj samoupravi“ poznatu i kao Sporazum iz Osla I.

179. Palestinska samouprava je uspostavljena 1994. nakon Sporazuma iz Osla I, a 1995. „Izraelsko-palestinski prijelazni sporazum o Zapadnoj obali i Pojasu Gaze“, poznat i kao „Oslo II“, detaljno je opisao praktične mjere koje strane trebaju provesti s obzirom na pregovore o konačnom statusu tog teritorija. Ubojstvo izraelskog premijera Yitzhaka Rabina od strane izraelskog ekstremista 1995. zadalo je smrtonosan udarac mirovnom procesu. Uzastopne izraelske vlade i palestinsko političko čelništvo nisu uspjeli postići dogovor o konačnom statusu na samitu pod pokroviteljstvom SAD-a u Camp Davidu 2000. godine, niti tijekom izravnih pregovora u Tabi (u Egiptu) 2001.

180. Drugi narodni ustanak izbio je u rujnu 2000, nakon kontroverznog posjeta tada oporbenog čelnika Ariela Sharona Brdu Hrama/kompleksu al-Haram al-Sharif u Jeruzalemu. Druga je intifada pokrenula krug nasilja bez presedana.

181. Prema podacima neovisnih izvora, u izraelsko-palestinskom sukobu je između 1987. i 2000. godine živote izgubilo 1549 Palestinaca i 421 Izraelac. U razdoblju između rujna 2000. i prosinca 2008. živote je u izraelsko-palestinskom sukobu izgubilo 5500 Palestinaca (uključujući 593 koji su ubijeni u nasilju između različitih palestinskih pokreta), 1062 Izraelca i 64 stranca.

182. Prema podacima izraelskog ministarstva vanjskih poslova, u periodu između 1993. i 2007. protiv izraelskih civila i vojnog osoblja izvedeno je 154 samoubilačkih napada. U njima su ubijene 542 osobe, najviše ih je ubijeno 2002. kada je u 55 samoubilačka napada živote izgubilo 220 osoba. Posljednji zabilježeni samoubilački napad izveden je u veljači 2008. u izraelskom gradu Dimoni.

183. Ispaljivanje raketa i minobacačkih granata iz Gaze u Izrael počelo je 2001. Izraelski izvori navode da je iz Gaze u Izrael do sredine lipnja 2008. ispaljeno 3455 raketa i 3742 minobacačke granate.

184. Nakon što je 2001. izabran za premijera, čelnik Likuda, Ariel Sharon, prekinuo je sve izravne kontakte s palestinskim čelništvom, okončavši time pregovore o konačnom statusu.

185. U lipnju 2002. započeta je izgradnja Zida, koji ulazi na palestinsku zemlju kako bi obuhvatio većinu područja s izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu. Gotovo pola milijuna Palestinaca ostalo je na zapadnoj strani Zida, koji je presjekao njihove povijesne, društvene, kulturne i gospodarske veze s ostalim Palestincima na Zapadnoj obali. Međunarodni sud pravde je, na zahtijev Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 2004. izdao svoje savjetodavno mišljenje o legalnosti Zida koji Izrael gradi. Sud je ustvrdio da Izrael mora prestati graditi Zid, ukloniti one njegove dijelove koji su izgrađeni na Zapadnoj obali, poništiti izdane naredbe koje se odnose na njegovu izgradnju i obeštetiti Palestince koji su zbog Zida imali gubitke. Izrael se nije obazreo na mišljenje Suda i izgradnja Zida je nastavljena. Izraelski vrhovni sud je 2004. i 2005, zasjedajući kao Visoki sud pravde, presudio da neki dijelovi trase Zida krše načelo „razmjernosti“ prema izraelskom i međunarodnom pravu, nanoseći štetu „okupiranom stanovništvu“ i da Zid treba graditi na način da se umanji štetan učinak na prava palestinskog stanovištva. Izraelski je sud naredio izmjenu različitih dijelova trase Zida, ali građevinu smatra načelno legalnom.

186. Takozvani Kvartet (Sjedinjene Države, Europska unija, Ruska Federacija i Ujedinjeni narodi) je 2002. predložio plan za riješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. Ta je plan poznat pod nazivom „auto karta za mir“ („road map to peace“). Njime je predviđeno da Palestinci provedu demokratske reforme i odreknu se nasilja, a da Izrael prihvati palestinsku vladu i prekine izgradnju kolonističkih naselja. Ispunjavanje uvjeta iz ovog plana vodilo bi do pregovora o konačnom statusu. „Road map“ je ostao neproveden. Iste je godine Liga arapskih država prihvatila prijedlog koji je na samitu u Beirutu predstavila Saudijska Arabija, u kojem su njene članice obećale uspostavu normalnih odnosa s Izraelom u kontekstu sveobuhvatnog mira kojim bi se uspostavila palestinska država s granicama iz 1967.

187. 6. lipnja 2004. izraelski je kabinet prihvatio „plan o povlačenju“ kojim je Izrael jednostrano iz Pojasa Gaze uklonio izraelske sigurnosne snage i civile koji su živjeli u kolonističkim naseljima. Knesset je plan prihvatio 26. listopada iste godine. Kad je evakuacija svih izraelskih građana i vezanog sigurnosnog osoblja iz Pojasa Gaze završena 12. rujna 2005, Izrael je izjavio da više „neće biti osnova za tvrdnje da je Pojas Gaze okupirani teritorij“ (o kontinuiranoj okupaciji, vidi Poglavlje IV). Međutim, u sklopu plana o povlačenju Izrael je zadržao „svoje urođeno pravo na samoobranu, kako preventivnu tako i reaktivnu, uključujući gdje je to potrebno uporabu sile, u pogledu prijetnji koje dolaze iz Pojasa Gaze“. Izrael je uklonio kolonistička naselja i vojne baze koje su štitile koloniste iz Pojasa Gaze, rasporedio svoje snage na južnoj granici s Gazom i drugim područjima u blizini Pojasa Gaze. Osim što je nastavio kontrolirati granice, obalu i zračni prostor, nakon provođenja plana o povlačenju, Izrael je također nastavio kontrolirati telekomunikacije, vodoopskrbu, opskrbu električnom energijom i kanalizacijsku mrežu, te registar stanovništva, protok ljudi i roba sa i na taj teritorij, a stanovnici Pojasa Gaze nastavili su se služiti izraelskom valutom.

188. Nakon što je godinama odbijao sudjelovati u oslovskom procesu, Hamas je promijenio svoj stav o legitimitetu Palestinske samouprave i odlučio sudjelovati u izborima održanim u siječnju 2006. Lista za Promjenu i reformu, čiju je glavnu sastavnicu predstavljao Hamas, pobijedila je na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće i oformila vladu. Ubrzo nakon toga međunarodna je zamjenica preusmjerila međunarodnu pomoć, koju je do tada dobivala Palestinska samouprava, prema međunarodnim organizacijama i humanitarnim agencijama, izolirajući novu palestinsku izvršnu vlast u deklariranom nastojanju da na nju izvrši pritisak s ciljem da ova prihvati načela takozvanog Kvarteta. Kvartet je već najavio da se, kako bi bila priznata od strane međunarodne zajednice, svaka palestinska vlada mora pridržavati triju „Načela“: (i) priznanje Države Izrael, (ii) priznanje prijašnjih sporazuma i (iii) odustajanje od nasilja. Izrael je također nametnuo gospodarske sankcije vladi Palestinske samouprave koju je predvodio Hamas, uključujući neisplatu prihoda od poreza koji ubire na uvoz i uvođenje novih ograničenja na kretanje roba u i iz Pojasa Gaze. Izrael je izjavio da će sankcije ukinuti tek kad palestinska vlada bude ispoštovala načela Kvarteta.

189. U lipnju 2006. odred koji su sačinjavali pripadnaici triju skupina – Odbora narodnog otpora, Brigada al-Qassam i do tada nepoznate Vojske Islama – iskopao je tunel ispod granice između Gaze i Izraela i napao vojnu bazu Kerem Shalom u Izraelu, te digao u zrak jedan tenk pri čemu su ubijena 2 vojnika i zarobljen treći, desetnik Gilad Shalit. Kao odgovor na ovo zarobljavanje, izraelska je vlada izvela nekoliko ciljanih atentata na navodne militante koji su pripadnici Hamasa i drugih skupina; uhitila ministre u vladi Palestinske samouprave, Hamasove parlamentarne zastupnike i druge čelnike na Zapadnoj obali; napala ključnu civilnu infrastrukturu u Pojasu Gaze, poput glavne elektrane, glavnog mosta u središnjem Pojasu Gaze i urede Palestinske samouprave; postrožila gospodarsku izolaciju; izvela vojne napade većih razmjera u Pojasu Gaze po prvi puta od kolovoza 2005.

190. Nakon što je politički poraženi pokret Fatah odbio prepustiti kontrolu nad institucijama Palestinske samouprave, naročito nad sigurnosnim institucijama, novoj vladi, izbili su oružani sukobi između te dvije političke skupine u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. U veljači 2007. palestinski su čelnici okupljeni u Mekki potpisali dogovor pod pokroviteljstvom Saudijske Arabije koji je doveo do formiranja koalicijske vlade na čelu s Hamasom, a koja je uključivala pripadnike drugih političkih pokreta, uključujući Fatah i nezavisne kandidate. Nakon samo 4 mjeseca, ponovo su izbili nasilni sukobi između oružanih i sigurnosnih snaga odanih Fatahu i Hamasu. Do 14. lipnja 2007. Hamasove su snage i oružane skupine zauzele sve sigurnosne baze i vladine zgrade Palestinske samouprave u Pojasu Gaze. Predsjednik Palestinske samouprave raspustio je vladu kojoj je na čelu bio Hamas (u daljnjem tekstu: vlasti u Gazi), proglasio izvanredno stanje i uspostavio izvanrednu vladu sa sjedištem na Zapadnoj obali, koju je priznala većina međunarodne zajednice.

191. U studenom 2007. organizirana je nova konferencija o sveobuhvatnom miru pod pokroviteljstvom SAD-a. Na toj su konferenciji – održanoj u Annapolisu, Marylandu, u Sjedinjenim Američkim Državama – palestinski predsjednik i izraelski premijer dogovorili da ponovo započnu pregovore do kraja 2007. Također su dogovorili da će bez prekida raditi na postizanju riješenja s 2 države do kraja 2008.

192. 19. rujna 2007. izraelska je vlada Pojas Gaze proglasila „neprijateljskim teritorijem“. Uslijedilo je nametanje dodatnih oštrih smanjenja količina robe i goriva i električne energije koji ulaze u Pojas Gaze. Od tada je Izrael samo sporadično dopuštao otvaranje svih graničnih prijelaza koji vode u Pojas Gaze, a povremeno su ti prijelazi bili u potpunosti zatvoreni. (Vidi također poglavlje V).

193. Izraelske vojne operacije u Gazi i na Zapadnoj obali započele su puno prije takozvanog povlačenja iz 2005. godine. „Operacija Obrambeni štit“ 2002. bila je najveća vojna operacija na Zapadnoj obali od Šestodnevnog rata 1967. Počela je ulaskom u Ramallu i početkom opsade tadašnjeg predsjednika Palestinske samouprave Yassera Arafata u njegovim uredima, a uslijedila je invazija 6 najvećih gradova na Zapadnoj obali i okolnih zajednica. Tijekom 3 tjedna vojnih operacija na područjima koja su bila pod izravnom kontrolom Palestinske samouprave ubijeno je 497 Palestinaca. Opsada napola uništenog kompleksa zgrada Muqataa predsjednika Arafata okončana je tek krajem 2004. kad je on prebačen u Pariz radi liječenja. Kasnije je tamo i umro.

194. „Operacija Duga“ iz 2004. ciljala je područje Rafaha u Pojasu Gaze i rezultirala je smrću 50 Palestinaca. „Operacija Dani pokajanja“ izvedena je između rujna i listopada 2004. Prema tvrdnjama izraelske vlade, ta je operacija pokrenuta kao odmazda za ispaljivanje raketa na grad Sderot i izraelska kolonistička naselja koja su se nalazila u Pojasu Gaze. U operaciji su ciljani gradovi Beit Hanoun i Beit Lahia, te izbjeglički logor Jabaliyah. Ubijeno je više od 100 Palestinaca i 5 Izraelaca.

195. Od svog povlačenja iz Pojasa Gaze do studenog 2006. izraelske su oružane snage ispalile oko 15 000 topničkih granata i izvele više od 550 zračnih napada u Pojasu Gaze. U izraelskim je vojnim napadima ubijeno oko 525 ljudi u Gazi. U istom su razdoblju palestinski militanti ispalili najmanje 700 raketa i minobacačkih granata na Izrael, pri čemu je ranjen 41 Izraelac. Sukob je kulminirao 2006, izraelskim vojnim invazijama Pojasa Gaze pod kodnim imenima „Ljetne kiše“ i „Jesenski oblaci“, od kojih je ova posljednja bila usredotočena na sjever Pojasa Gaze i okolicu grada Beit Hanouna, gdje je, netom nakon okončanja vojnih operacija u studenom, topničkom vatrom u samo jednom incidentu ubijeno 19 ljudi, od čega ih je 18 bilo iz iste obitelji.

196. U veljači 2008. u raketnom napadu iz Gaze pogođen je izraelski grad Aškelon. Napad je prouzročio lakše ozljede. Izraelske su oružane snage pokrenule operaciju kodnog imena „Vruća zima“ tijekom koje su zračne snage izvele najmanje 75 zračnih udara na različite ciljeve u Pojasu Gaze. U operaciji je u Pojasu Gaze ubijeno 202 Palestinca i 2 Izraelca.

197. U lipnju 2008. pomoću egipatskog posredovanja dogovoren je neslužbeni „period zatišja“ (Tahdiyah). (Za više detalja vidi Poglavlje III.)

B. Pregled političkog obrasca i postupaka Izraela u odnosu na Okupirani palestinski teritorij, te veze između stanja u Gazi i stanja na Zapadnoj obali

198. Od 1967. Izrael je izgradio stotine kolonističkih naselja na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, i u Pojasu Gaze. Takva je kolonistička naselja ministarstvo unutarnjih poslova priznalo kao izraelske „zajednice“ koje podliježu izraelskim zakonima. Gore spomenuto Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde i „određen broj rezolucija Ujedinjenih naroda potvrđuju da izraelska gradnja kolonističkih naselja – zapravo transfer u kojem okupacijska sila na teritorij koji okupira prebacuje dijelove vlastitog civilnog stanovništva – predstavlja povredu Četvrte ženevske konvencije“ (o stajalištu izraelskog Visokog suda pravde o primjenjivosti Četvrte ženevske konvencije na Okupirani palestinski teritorij, vidi Poglavlje IV). Tijekom provedbe takozvanog izraelskog plana o povlačenju 2005. uklonjeno je 16 kolonističkih naselja u Pojasu Gaze i 3 na sjeveru Zapadne obale, no uspostava novih kolonističkih naselja se nastavila. 2007. u 149 je kolonističkih naselja na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, živjelo 450 000 izraelskih građana. Prema izvorima u Ujedinjenim narodima, gotovo 40% Zapadne obale trenutno zauzima izraelska infrastruktura povezana s kolonističkim naseljima, uključujući ceste, pregrade, tampon zone i vojne baze. Podaci koje je objavio Izraelski središnji ured za statistiku pokazuju da je izgradnja u tim kolonističkim naseljima 2008. godine povećana za 1,8 puta u odnosu na isto razdoblje 2007. godine. Broj tendera u Istočnom Jeruzalemu povećao se za 3728 posto (1761 stambena jedinica, u usporedbi s 46 2007. godine). Do kraja 1970-tih izraelska je vlada tvrdila da su kolonistička naselja uspostavljena zbog vojne nužnosti i sigurnosti, no potom je odustala od tog stajališta.

199. Procjenjuje se da je 33% kolonističkih naselja izgrađeno na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu, koje je velik dio izvlastila Država Izrael tvrdeći da to čini zbog vojne nužnosti. Nakon presude izraelskog Visokog suda pravde 1979, izraelska je vlada izmijenila svoju politiku konfiskacije zemlje zbog razloga vojne nužnosti i počela koristiti građanske zakone koji se odnose na konfiskaciju zemlje i koji su vrijedili tijekom osmanske vladavine. Prema tim zakonima, zemlja može biti zaplijenjena bilo stoga što nitko ne može dokazati vlasništvo u skladu sa zahtijevanim standardom dokaza ili stoga što je područje na kojem se zemlja nalazi proglašeno zatvorenom vojnom zonom u koju je poljoprivrednicima zabranjen pristup.

200. „Od 1967. godine izraelske su vlasti srušile tisuće građevinskih objekata u palestinskom vlasništvu na [okupiranom palestinskom području], uključujući 2000 kuća, koliko se procjenjuje da ih je srušeno, u Istočnom Jeruzalemu.“ Tijekom prvog kvartala 2008. godine, izraelske su vlasti srušile 124 građevinska objekta na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, zbog neposjedovanja dozvola. Od tog je ukupnog broja 61 objekt bio stambena zgrada čije je rušenje uzrokovalo raseljavanje brojnih Palestinaca, uključujući djecu. Rušenje građevinskih objekata i stambenih zgrada obilježje je izraelske politike kojom se raseljavaju Palestinci uglavnom u Jordanskoj dolini i Istočnom Jeruzalemu, ali i na drugim područjima Zapadne obale. Izraelske vlasti većinu ovih rušenja opravdavaju tvrdeći da ti objekti i zgrade nisu imali potrebne dozvole. Nadležne izraelske vlasti rijetko izdaju građevinske dozvole Palestincima, često odbijajući njihove zahtjeve za izdavanjem dozvola na temelju tvrdnje da je gradnja u suprotnosti s obveznim regionalnim okvrinim planovima koje je odobrila palestinska vlada britanskog mandata tijekom 1940-tih. Masovno rušenje prijeti područjima u Istočnom Jeruzalemu. Provođenje izdanih naloga za rušenje pogodilo bi ukupan broj od više od 3600 osoba. Zajednički učinci izraelske politike širenja i uspostave novih kolonističkih naselja, rušenja objekata u palestinskom vlasništvu, uključujući kuća, sputavajuće i diskriminacijske stambene politike, te Zida predstavljaju način na koji Izrael „aktivno nastoji protuzakonito anektirati„ Istočni Jeruzalem.

201. Trasa Zida vijuga između palestinskih sela i četvrti i doprinosi cjepkanju Zapadne obale na niz međusobno odvojenih enklava (Vidi kartu 42). Zid okružuje kolonistička naselja koja su izgrađena oko Jeruzalema i na Zapadnoj obali i spaja ih s Izraelom. 80% izraelskih građana koji stanuju u tim kolonističkim naseljima nalazi se sa zapadne strane Zida. Trasa Zida, koja je stvorila razgraničenje, u velikoj je mjeri određena ciljem inkorporiranja kolonističkih naselja u izraelsku stranu i isključivanja Palestinaca s tih područja. Ako bude dovršen, 85% Zida nalazit će se na teritoriju Zapadne obale, a 9,5 % teritorija Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, bit će odsječeno od ostatka Zapadne obale. Procjenjuje se da će se 385 000 izraelskih građana koji žive u 80 kolonističkih naselja, od ukupnog broja od 450 000 izraelskih građana koji žive u 149 kolonističih naselja, i 260 000 Palestinaca, uključujući u Istočnom Jeruzalemu, nalaziti na području između Zida i Zelene linije. Uz to, oko 125 000 Palestinaca koji žive u 28 zajednica bit će okruženi s 3 strane, a 26 000 Palestinaca koji žive u 8 zajednica, bit će okruženi sa sve 4 strane. Nekoliko istraživanja koje su izradile agencije Ujedinjenih naroda pokazuju da brojne palestinske zajedince koje je odsjekao Zid ne uživaju potpuni pristup hitnim zdravstvenim uslugama, što predstavlja ozbiljne izazove u hitnim zdravstvenim slučajevima i trudnoći. Uz to Zid mještane zatvara i odsjeca od škola i sveučilišta, što također ima učinak na društvene odnose, naročito na tradicionalne bračne obrasce. Zid je izolirao zemlju i vodene resurse velikog broja Palestinaca, što ima negativni učinak na poljoprivredu i sredstva za život ruralnih zajednica.

202. Unatoč tome što Izrael tvrdi da su ograničenja kretanja na Zapadnoj obali palestinskim mještanima nametnuta iz sigurnosnih razloga, čini se da je svrha većine tih unutrašnjih ograničenja osigurati neometano kretanje Izraelcima koji žive u kolonističkim naseljima. Niti jedno od nametnutih ograničenja ne primjenjuje se na izraelske građane koji putuju diljem Zapadne obale.

203. Diljem Zapadne obale uspostavljen je dvostruki cestovni sustav u kojem su glavne ceste rezervirane za isključivu uporabu izraelskih građana dok su Palestinci ograničeni na drugu (i lošiju) cestovnu mrežu. Ceste koje su sagradili Izraelci na Zapadnoj obali čine mrežu koja povezuje izraelska kolonistička naselja međusobno i s Izraelom. Palestincima je uskraćen pristup na oko 1500 km cesta na Zapadnoj obali. Palestincima je kretanje tim cestama u potpunosti zabranjeno. Kretanje je djelomično zabranjeno na onim cestama za koje je Palestincima potrebna posebna dozvola, dok su ceste s ograničenim kretanjem one na kojima se osobe koje nisu lokalni mještani mogu kretati samo s dozvolom.

204. Politika „zatvaranja“, tj. zatvaranje cijelih područja i ograničenja kretanja robe i ljudi na temelju navodnih sigurnosnih prijetnji izraelskim građanima, jedno je od obilježja izraelske kontrole nad Pojasom Gaze i Zapadnom obalom od 1996. godine i dramatično pogađa živote Palestinaca. „Možda najrazorniji učinak pojačanog zatvaranja i blokade kretanja predstavlja dramatični porast nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Budući da zatvaranje područja ograničava kretanje svim osobama (i robi) u i iz Pojasa Gaze i Zapadne obale, kao i kretanje unutar Zapadne obale, radnici s tih područja ne mogu doći do svog radnog mjesta. Prema podacima palestinskog Ministarstva rada, nezaposlenost je u Gazi porasla s 50% na 74% (a na Zapadnoj obali s 30% na 50%). Prije postroženog zatvaranja područja, 22 000 Palestinaca iz Gaze (broj koji se smanjio od 1987. kad je iznosio 80 000) i 26 000 Palestinaca sa Zapadne obale imalo je dozvole za rad u Izraelu.“ „Gubici zbog nezaposlenosti iznose do 1,04 milijuna američkih dolara dnevno samo za Pojas Gaze – 750 000 američkih dolara zbog izgubljenih plaća u Izraelu i 290 000 američkih dolara zbog izgubljenih plaća u lokalnim sektorima. Palestinski ured za statistiku procjenjuje da su u razdoblju od 25. veljače do 4. travnja Pojas Gaze i Zapadna obala izgubili plaće i prihod u iznosu od 78,3 milijuna američkih dolara.“ U lipnju 2009. više od 40 UN-ovih i drugih humanitarnih organizacija pozvalo je Izrael da ukine blokadu Pojasa Gaze, u kojem gotovo svatko ovisi o međunarodnoj humanitarnoj pomoći, dok neselektivne sankcije pogađaju cjelokupno stanovništvo od 1,5 milijuna ljudi. (Vidi poglavlje V).

205. Izraelska politika i mjere, uvedene naročito od 1996. godine, doprinijele su stvarnom odvajanju Gaze od Zapadne obale, unatoč obvezama koje sadrži Sporazum iz Osla I, prema kojem „obje strane Zapadnu obalu i Pojas Gaze smatraju jednom teritorijalnom jedinicom, čiji će integritet biti očuvan tijekom prijelaznog razdoblja.“ Nametanje strogih zatvaranja područja i ograničenja kretanja uglavnom je doprinijelo ovom odvajanju. Nakon implementacije „plana o povlačenju“ i Hamasovog zauzimanja kontrole nad Pojasom Gaze, izravni kontakt s Palestincima na Zapadnoj obali onemogućen je nametanjem gotovo totalnog zatvaranja tog područja. Izraelsko uhićenje zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća i drugih dužnosnika Palestinske samouprave rezultiralo je nesposobnošću brojnih institucija da normalno funkcioniraju i spriječilo Palestince s ova dva područja da zajedno surađuju. U proteklih nekoliko godina Palestincima iz Pojasa Gaze koji žive na Zapadnoj obali nametnut je novi sustav dozvola. Bez posjedovanja takve dozvole mogu biti proglašeni „ilegalnim imigrantima“. Osim toga, izraelske vlasti – koje kontroliraju registar stanovništva – prestale su osvježavati podatke o adresama stanovanja Palestinaca koji su se preselili iz Gaze na Zapadnu obalu. Novi uvjet za dobivanje dozvole temelji se na registriranoj adresi stanovanja pojedinca, što Izraelu omogućuje da Palestincima čija je registrirana adresa stanovanja u Pojasu Gaze zabrani da se presele na Zapadnu obalu. Zahvaljujući ovoj mjeri mnogi Palestinci koji već žive na Zapadnoj obali retroaktivno su postali ilegalni stanovnici. Ova je politika imala razoran učinak na mnoge obitelji koje su prisiljene živjeti odvojeno ili, kako bi živjele zajedno, preseliti u Pojas Gaze bez mogućnosti povratka na Zapadnu obalu. Izrael je birokratskim mjerama i logistički efektivno podijelio i odvojio ne samo Palestince s okupiranog područja od njihovih obitelji koje žive u Izraelu, već i Palestince koji žive u Jeruzalemu od onih na ostatku Zapadne obale, te Palestince u Pojasu Gaze od Palestinaca koj žive na Zapadnoj obali/u Jeruzalemu.

206. Unatoč zabranama u međunarodnom humanitarnom pravu, Izrael na okupiranom palestinskom području od 1967. primjenjuje svoje domaće zakone. Naročito se to odnosi na postojeće zakone o planiranju i gradnji koji su poništeni i zamjenjeni vojnim naredbama, te vezanim civilnim ovlastima koje su prebačene s lokalnih vlasti na izraelske institucije, pri čemu krajnju odluku donose vojni zapovjednici. Primjena izraelskih domaćih zakona rezultirala je institucionaliziranom diskriminacijom na uštrb Palestinaca na okupiranom palestinskom području u korist židovskih kolonista, bilo da se radi o izraelskim građanima ili strancima. Isključive povlastice koje su rezervirane samo za Židove proizlaze iz dvostrukog građanskog statusa prema izraelskom pravnom režimu koji se temelji na „židovskoj nacionalnosti“, a koji „osobama židovske rase ili podrijetla“ daje veća prava i povlastice, za što potvrdu pronalazimo u ključnom zakonodavstvu. Administrativni postupci autohtone stanovnike okupiranog palestinskog područja pretvaraju u „strane osobe“, zbog čega im je zabranjena gradnja ili unajmljivanje velikih dijelova zemlje koju je izraelska vlada odredila kao „državnu zemlju“.

207. Zabrinjava dvostruki građanski status prema izraelskom pravu, kojim se favoriziraju „osobe židovske nacionalnosti“ (le'om yehudi) ispred osoba koje imaju izraelsko državljanstvo (ezrahut), u neskladu s Međunarodnim paktom o ekomonskim, socijalnim i kulturnim pravima, a naročito oni oblici diskriminacije koji se provode putem izraelskih paradržavnih agencija (Svjetske cionističke organizacije/Židovske agencije, Židovskog nacionalnog fonda i njihovih podružnica), koje upravljaju uporabom zemlje, stanogradnjom i razvojem. Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava također je prepoznao da izraelsko korištenje „židovske nacionalnosti“ koja se razlikuje od izraelskog državljanstva institucionalizira diskriminaciju na štetu svih Palesitnaca, a naročito izbjeglica.

208. Odbor za eliminaciju rasne diskriminacije 2007. je godine istaknuo jednu drugu diskriminacijsku politiku koju su izraelske vlasti nametnule palestinskim mještanima okupiranog palestinskog područja, kao i onim Palestincima koji su izraelski državljani (ali im je uskraćen pravni status kakav imaju osobe „židovske nacionalnosti“). „Zakon o državljanstvu i ulasku u Izael (Privremena naredba)“ od 31. svibnja 2003. godine ukinuo je mogućnost da stanovnici okupiranog palestinskog područja dobe izraelsko državljanstvo i dozvolu da žive u Izraelu, čak niti putem ponovnog spajanja obitelji. Odbor je primjetio da takve mjere nerazmjerno pogađaju izraelske arapske građane koji stupaju u brak s Palestincima s okupiranog palestinskog područja i žele živjeti zajedno sa svojim obiteljima u Izraelu. Uz napomenu da država strana ima legitiman cilj zajamčiti sigurnost svojih građana, Odbor je izrazio zabrinutost zbog činjenice da su ove „privremene“ mjere sustavno obnavljane i proširene na državljane „neprijateljskih država“.

209. Prema podacima palestinskih organizacija za ljudska prava, od 1967. oko 750 000 Palestinaca je u nekom trenutku bilo pritvoreno od strane izraelske vlade. Trenutno se u izraelskim zatvorima i pritvornim centrima nalazi oko 8100 palestinskih zarobljenika, oko 550 njih u administrativnom pritvoru. Administrativni pritvor je pritvor bez optužnice i suđenja, a odobrava se administrativnom naredbom umjesto sudskom odlukom. Uvjeti u kojima su Palestinci držani u izraelskim pritvornim ustanovama predmet su znatne međunarodne kritike, uključujući zabrinutost zbog navoda o mučenju i drugim oblicima zlostavljanja. Palestinske zatočenike obično mogu posjetiti samo najbliži srodnici (vidi poglavlje XXI). Međutim, nakon Hamasovog zauzimanja pune kontrole nad Pojasom Gaze u lipnju 2007, izraelske su vlasti obustavile posjete članova obitelji iz Pojasa Gaze palestiskim zatočenicima u Izraelu, čime je više od 900 zatočenika izgubilo izravni konakt sa svojom rodbinom.


Ostali linkovi:
Dio seljaka razočaran postignutim dogovorom: Za nastale štete je kriva Vlada
Mogu reći da su specijalci i policija napravili puno više štete nego seljaci", kazao je kratko Zvonko Pipić te dodao kako ne bi bilo pametno to previše komentirati. Za štetu koja je nastala u prosvjedu, nesuđeni savjetnik predsjednika za pitanja poljoprivrede Mato Mlinarić i predsjednik Nezavisnih hrvatskih seljaka, kaže da je odgovorna hrvatska Vlada. "Da je Vlada poštivala zakon do ovog prosvjeda ne bi ni došlo te ne bi bilo niti štete. Kada se ide u takav prosvjed cilj je da se nanese šteta kako bi se privukla pozornost na rješavanje problema", kazao je za Index Mlinarić te dodao kako su seljaci još prošlog mjeseca održali sastanak i sa njega poručili Vladi da stanje postaje neodrživo. ... "Ne može se godinu kasnije reći ljudima da se to ne može dobiti. To je kao da odemo u hotel na večeru za 200 kuna i nakon večere kažemo da ćemo za nju dati 50 kuna. Konobar nam je ni ne bi poslužio za te novce", tvrdi Mlinarić i dodaje da su neki od pregovarača, zbog incidenata na terenu bili pod pritiskom, dok su neki i promijenili svoje mišljenje tijekom pregovora. Smatra kako u Hrvatskoj vlada zakon džungle i zakon jačega te da država ne poštuje zakon. Sporazum smatra spornim zato što je ono što je dogovoreno protivno zakonu. "Zakon kaže da se mora isplatiti 2250 kuna, a sada se bude isplatilo, a to je samo obećanje za koje ja sumnjam da će biti ispoštovano, 1950 kuna", kazao je Mlinarić i istaknuo da sumnja u dogovor zato što im je Vlada i 2006. godine obećala da će se odreći zakupa na svom poljoprivrednom zemljištu te su im to uredno naplatili 2007. godine.

Plenum FFZG: Otvoreno pismo javnosti od 9. ožujka 2010.
Ministarstvo je svjesno vjerojatnog otpora šire sveučilišne zajednice na smjer putanje u koju bi je zakon trebao jednom zauvijek gurnuti. Gubitak autonomije sveučilišta, direktan utjecaj politike na izbor rektorâ i daljnja komercijalizacija temeljni su aspekti inovacijâ koje MZOŠ servira kao recept za budući prosperitet sveučilišta. Svakoga tko o ustroju i funkciji visokoobrazovnih ustanova ima drugačije mišljenje, ovo bi trebalo duboko alarmirati. O uvođenju Bolonje odlučeno je visoko iznad glavâ onih koji su prisiljeni proživljavati njezin kaos i zakazivanje iz dana u dan, političkim dekretom. Riječ nije tek o propuštenoj prilici, nego i o stigmi na obrazu svakoga člana sveučilišne zajednice, koji su se time pokazali nesposobnima skrbiti i o vlastitom neposrednom interesu, a kamoli da funkcioniraju kao djelatni korektiv politici u pitanjima od šireg društvenog dometa. Donošenje novog zakona prijeti postati reprizom istog sramotnog poraza.

Zelena akcija: Nećemo odustati od Varšavske unatoč pritiscima
Iako Zelena akcija prema Ugovoru ima pravo koristiti i nusprostorije, Gradski ured za imovinu je u dopisu 4. veljače 2009. godine ustvrdio da Zelena akcija pored uredskog prostora u Frankopanskoj 1, koji se poimence spominje u Ugovoru, ilegalno koristi skladišni prostor od 120 m2 na istoj adresi. Zelena akcija je odmah odgovorila dopisom kako spomenuti prostor koristimo od početka najma tj. već 9 godina, a što dobro znaju razni gradski uredi jer se u skladišnom prostoru organizirao i veliki broj javnih događaja. Na naš dopis nije bilo nikakvog odgovora da bi 30. studenog 2009. godine Gradski ured za graditeljstvo bez ikakve pravne osnove tj. bez ikakvog rješenja poslao retroaktivno 22 mjesečne uplatnice za zakup istog skladišnog prostora. Potpuno arbitrarno je određeno da je prva uplatnica za veljaču 2008. godine, a sve uplatnice su na nevjerojatan iznos od 5670,54 kn što sve zajedno iznosi oko 125 000 kn. Od tada mjesečno dolazi po jedna uplatnica pa je sada ukupni iznos izmišljenog dugovanja oko 150 000 kuna. Na tri dopisa poslana gradonačelniku Bandiću, zamjenici Pavičić-Vukićević te Gradskom uredu za imovinu već mjesecima nema nikakvog odgovora, a uplatnice stižu i dalje. Podsjećamo i da je Zelena akcija u svibnju 2007. godine uredno prošla inspekciju za prostore u vlasništvu Grada Zagreba prilikom čega je tročlana komisija upoznata i sa korištenjem 'spornog' skladišnog prostora.

Reakcija Zelene akcije na priopćenje Ureda gradonačelnika
Ukoliko je doista Grad Zagreb već 4. veljače 2008. utvrdio da se navodno neovlašteno koristi skladišni prostor pitamo se zašto je Grad o tome šutio punih godinu dana te zašto je sa Zelenom akcijom onda 20. listopada 2008. sklopio novi Ugovor o privremenom korištenju prostora u Frankopanskoj koji je i danas važeći? Kada smo prije 9 godina prvi put sklopili Ugovor o privremenom korištenju prostorija u Frankopanskoj 1, prilikom primopredaje su nam predani i ključevi nusprostorija u što spada skladišni prostor te sanitarni čvor. Zelena akcija je taj skladišni prostor transparentno koristila za razna javna događanja poput izložbi za Dan planeta Zemlje i radionica samoizgradnje solarnih kolektora koje je posjetio i pročelnik Ureda gradonačelnika.

Nova provala prolupale vlade

Seljaci postigli dogovor, a Jadra šenula do kraja.
Pred kamerama se razmeće pitanjem:

„Tko će platiti štetu nastalu blokadom prometnica?“

Ček sad malo da se prvo grohotom nasmijem:

HA HA HA HA HA HA HAA HA HA HAA HAA HA HA HA HA HAA HA HA HA HA HAAA

Pa ja ću ti reći kad već izgleda da baš ništa ne razumiješ: KRADEZE i druge strančice koje sjede u vladi i s ljudima dogovaraju i obećavaju kad će prema njima ispuniti svoje obveze, a onda ih besramno zayebu i puštaju da tjedan dana stoje na cesti, misleći da će ih proći (doduše za seljake se nije moglo govoriti kao za studente da su „neozbiljna dječurlija“) i da će sami od sebe ispariti.

Dakle eventualna šteta nastala blokadom prometnica je šteta koju trebaju platiti oni koji su za nju odgovorni, a to su: političari HDZ-a i drugih političkih stranaka koje i dalje sjede u vladi i omogućuju HDZ-u da se bahati i dalje krade i vrijeđa ovu državu, njene građane i njihovu inteligenciju.

Zašto? Zato što su odgovorni što nisu ispunili svoje obveze prema seljacima, pa su seljaci bili prisiljeni za svoja se prava izboriti blokadom, i zato što se vlada nije odmah bacila u rješavanje problema, nego su čekali da se seljaci sami pokupe pred stamenom nepopustljivošću vlade, pa je blokada umjesto par sati trajala tjedan dana.

A sad, imam i ja pitanje: Tko će seljacima platiti štetu jer poticaje nisu dobili na vrijeme? I tko će konačno tužiti i zakonski kazniti ljude koji vode vladu koja ne ispunjava svoje obveze i ne drži se dogovora koje je sklopila?


Ostali linkovi:
U Varšavskoj je prekršeno naše pravo na prosvjed
Iz presude je jasno vidljivo da je prekršeno naše ustavno pravo na javno okupljanje i prosvjed, jer je za vrijeme policijske intervencije prosvjed u Varšavskoj bio uredno prijavljen, a nama je policija branila ulazak u Varšavsku ulicu. Predsjednik Zelene akcije, Tomislav Tomašević, bezuspješno je od četiri interventna i temeljna policajca zahtijevao da se pozove odgovorna osoba koja bi objasnila zašto se, unatoč prijavljenom prosvjedu, ne može ući u Varšavsku ulicu i doći do prosvjednika koji su zapomagali za vrijeme postupanja policije. U svakom slučaju nećemo odustati od daljnjih prosvjeda i građanskog neposluha za obranu pješačke zone u Varšavskoj ulici.

Policija nije imala razloga hapsiti prosvjednike
Naime, sudac je odbacio policijske zaključke da je izvikivanje slogana 'Ne damo Varšavsku' remećenje javnog reda i mira jer je sastavni dio svakog prosvjednog skupa izvikivanje slogana. U presudi stoji da nitko od uhićenih nije vikao parole koje pozivaju na diskriminaciju ili nasilje stoga se ne može govoriti o kršenju zakona. Također sudac je istaknuo da je prosvjed uredno bio prijavljen nadležnom tijelu za razdoblje od 5. veljače do 11. veljače u vremenu od 0 do 24 sata i to u Varšavskoj ulici između Cvjetnog trga i Gundulićeve ulice. Na temelju toga sudac je zaključio da nema elemenata prekršaja kada je skup uredno prijavljen te da prosvjednici nisu vikali ili protestirali izvan prijavljenog prostora. Nadalje odbačen je i dio prijave koji se odnosio na aktivno pružanje otpora policiji. Sud je zaključio kako uhićeni nisu pružali aktivan fizički otpor niti su vrijeđali ili bili drski prema policajcima. "Ništa u načinu i sadržaju izgovorenog, odnosno izvikivanog kritične zgode nema obilježje naročite drskosti i nepristojnosti, kako im je tužitelj stavio na teret“ stoji u presudi.

Sud: Aktiviste na Cvjetnom policija nije smjela hapsiti
Policija je mom kolegi Vedranu rekla da je idiot i odveli su ga na stranu, kolegici su prišli s leđa i odveli je. Policajci su im govorili da su nadrogirani - rekla je na sudu Katja Crevar, jedan od četvero aktivista koji su uhićeni u noći 11. veljače u Varšavskoj ulici, gdje su prosvjedovali protiv gradnje ulaza u podzemnu garažu Hoto grupe Tome Horvatinčića u sklopu projekta “Cvjetni”.

Prosvjedi seljaka: Policija mlatila prosvjednike kraj Virovitice, više uhićenih i ozlijeđenih!
Tijekom dana napetost na blokiranim prometnicama polako je rasla, na cestama je veliki broj policajaca koji imaju zadaću da spriječe seljake u pokušaju blokade graničnih prijelaza. Počelo je kraj Vinkovaca gdje se nekoliko prosvjednika naguravalo s policijom, te su golim rukama micali automobile s cesta kako bi mogli proći svojim traktorima. Nakon 17 sati došlo je i do prvih uhićenja. Najmanje troje seljaka uhićeno je kad su seljaci krenuli u blokadu graničnih prijelaza prema Mađarskoj. No, do daleko najgoreg sukoba došlo je kraj Virovitice, rekao nam je predsjednik udruge Nezavisni hrvatski seljaci Mato Mlinarić. "Ne znam što da kažem, ovo ovdje je ratno stanje. Došlo je do sukoba većih razmjera, mnogo ljudi je ozlijeđeno i privedeno, vozila Hitne pomoći su na sve strane. Jedan od prosvjednika dobio je udarac po glavi s leđa, pao je u komu... Mislili smo da je mrtav" ...Znam da je dvadesetak ljudi u Virovitici završilo na Hitnoj, ne znam koliko ima uhićenih", rekao nam je Tomislav Pokrovac koji ne želi prejudicirati daljnji tijek prosvjeda prije idućeg sastanka s Čobankovićem koji će se odvijati u kasnim noćnim satima. ... Čini se da bi se situacija mogla i dodatno zaoštriti. Prema informacijama kojima raspolaže Index, jedinice interventne policije iz Like i Dalmacije dobile su naređenje da krenu prema Slavoniji. Njihova bi zadaća trebala biti da spriječe seljake u pokušajima blokade granica i prometa u Zagrebu.

Rješenje je u giljotini!!!

slika copyright: politklinika

Seljaci se bune zbog smanjenja poticaja za čak 40%, a vlada im isplatu istih duguje još od 2008. Ali, gle čuda, u isplaniranom proračunu za 2010. još uvijek „nema novaca“ za isplatu poticaja seljacima koje je vlada trebala isplatiti još 2008. Kaže Jadranka.

Naravno nema novaca ni za poticaje koje je vlada trebala isplatiti za 2009.

Pa je li stvarno moguće da naša prevrla vlada ne ispunjava svoja obećanja i obveze?!?

A ja mislila da vlada (tj. država) sve plaća na vrijeme.

Bar sam tako nešto načula neki dan na nekom lažljivom, čini mi se „javnom“, pardon: mediju neoliberalnih „elita“, stranih i domaćih, tzv. HRT-u, (koji i opet ja iz nekog razloga moram plaćati svaki mjesec, iako se nismo dogovorili da će me oni zauzvrat lagati, zaglupljivati i dezinformirati).

Bit će da se radilo o još jednoj laži, pardon neistini tj. poluistini, LAŽISTINI koja i služi samo tome da se prezentira pred kamerama radi ispiranja mozga „glupom narodu“, vjerojatno kako ne bi rješenja počeo tražiti na ulici, gdje ih dakako ni nema.

Samo pitajte Jadranku, ona će vam objasniti sve o tome gdje se nalaze rješenja...

Tako npr. „ulica ništa neće riješiti“.
Nego što? Ministarska fotelja će mi riješiti?
A možda je Jadranka ipak u pravu. Možda su se eto političari toliko osilili i zaboravili tko su, gdje su i čemu služe, da probleme možda doista više ni „ulica“ ne može riješiti, već nam preostaje samo nekakav radikalni rez kao npr: uvođenje giljotine za političare i ostale visokopozicionirane lopove i pronevjeritelje?
Pitam se misli li Jadranka da giljotina barem nešto može riješiti.*

Pa onda čitam: „blokiranje prometnica zabranjeno“.

A jel?! Ma nemoj srat! Ja fakat, nisam imala pojma da je blokiranje prometnica zabranjeno.

Baš kao što ni političke i gospodarske „elite“ nisu godinama imale pojma da dolazi kriza i koji su joj uzroci.

Ali glavno da neisplaćivanje poticaja, neispunjavanje obveza i neizvršavanje lažnih obećanja i dogovora, obmanjivanje javnosti, izdaja njenih interesa, primanje plaće za nesavjestan i nekompetentan nerad, uništavanje prirodnih resursa, poljoprivrede i domaće proizvodnje nisu zabranjeni. (Da ne spominjemo sad kršenje Ustava.)

O legitimnoj i dostojanstvenoj borbi seljaka za njihova prava protiv zle maćehe Jadranke i njenih korumpiranih i poltronskih nesposobnjakovića, te radničkim štrajkovima u Hrvatskoj čitajte na blogu HAP-a.

*namjerni sarkazam. Protivnik sam smrtne kazne:)
Ali stvarno: tko će i kada stvarno (mislim pred zakonom) kazniti političare za njihovu aljkavost, nerad, korumpiranost, kriminal i izdaju javnog interesa?

I još da pojasnim: u potpunosti NE dijelim Jadrankino „mišljenje“ vladajućih „elita“ i uvjerena sam da blokiranje prometnica, prometa, javnih zgrada, uobičajenog funkcioniranja države, tvrtki i sl. i te kako može svašta riješiti. Mislim da je nenasilan građanski neposluh jedan od najučinkovitijih pritisaka koji dobro organizirana nezadovoljna i potlačena masa na političare može (i nažalost zbog njihove pokvarenosti, korumpiranosti i bezobzirnosti mora) izvršiti.

Također, bez obzira na pokušaje diskreditacije i blaćenja od strane vladajuće klase i njenih pripuza među političarskim strankama i medijskim komesarima, nenasilni građanski otpor častan je, poštovanja i divljenja vrijedan i izrazito hrabar odabir i dostojanstveno sredstvo kojim se obični ljudi mogu zajednički izboriti za svoja prava i zaštitu svojeg zajedničkog i javnog interesa. Jadno je kad političari (i pridruženi paraziti) -- u pravilu podobne ulizice s puno putra na glavi i kukavice bez karaktera -- nenasilni građanski otpor -- kojim građani često uz veliku osobnu žrtvu pokušavaju popraviti nepravde nastale neradom, nesposobnošću, korumpiranošću ili kriminalnim djelovanjem tih istih političara -- nazivaju „ulicom“, pokušavajući ga na taj način izjednačiti s nekakvim divljaštvom, nasiljem, kaosom. Jadrančica bi bila puno bliže istini kad bi s „ulicom“, doduše u jednom drugom kontekstu, usporedila svoju profesiju.

Živio nenasilni građanski neposluh! Yebo vladu, gospodarski kriminal, korupciju, krupni kapital i policijsku represiju!!!

Živjela domaća poljoprivreda i domaća proizvodnja! Yebo trgovce, strane proizvode, Svjetsku banku, MMF, EU i WTO!!!


Nevezano - nekoliko linkova o Palestini/Izraelu, članci s kraja kolovoza prošle godine kad se pojavio štambilj kojim su izraelske vlasti nekim zapadnim turistima ograničile boravak u Izraelu/Palestini na bilo boravak u Izraelu i palestinskim područjima koja su pod totalnom izraelskom kontrolom (Istočni Jeruzalem i Zona C na ostatku Zapadne obali, tj. 59% Zapadne obale) bilo na boravak na područjima koja kao nadzire Palestinska samouprava („Zone A“ i „B“ na Zapadnoj obali), a koja su međusobno rascjepkana „Zonom C“. Ostaje nejasno kako se turist kojem je dopušteno kretanje samo na području koje kao kontrolira Palestinska samouprava može kretati od jedne do druge izolirane enklave bez da prolazi kroz područje koje nadziru Izraelci (Zona C), a kojim su enklave koje potpadaju pod „Zone A“ i „B“ međusobno odvojene. Radi se o još jednom pokušaju izraelskih vlasti da izoliraju i onemoguće pristup stranim državljanima i Palestincima na dijelove Zapadne obale koji potpadaju pod „Zonu C“, uključujući Jordansku dolinu, kako bi se domogle što više palestinske zemlje, sa što je moguće manje Palestinaca na njoj:

“Palestinian Authority Only”: New Israeli Stamp Limits Travel For Tourists
The presence of “Palestinian Authority only” on the stamp is what makes it unique. Previous Israeli-issued tourism visas do not restrict the freedom of movement of tourists who are allowed passage into the country, and who originate from countries which Israel has diplomatic relations and reciprocal arrangements regarding travel. That meaning, as long as someone was allowed into the country, they were able to travel freely whether they chose to visit the Israeli city of Tel Aviv, or the Palestinian city of Nablus in the occupied West Bank. “Palestinian Authority only” greatly restricts this freedom of movement, and thus undoes the former arrangement. It essentially precludes travel to areas of pre-1967 Israel, as well as to Israeli controlled areas in the occupied West Bank, including East Jerusalem. Israel exercises full control over 59 percent of the West Bank - areas known as “Area C.” It further exercises security control over an additional 24 percent of the West Bank (Area B) with the Palestinian Authority [PA] in control of civil affairs there. The only area which the PA nominally controls in full, and which a holder of this stamp is thus presumably eligible to travel to, is Area A. The latter comprises the remaining 17 percent of the West Bank. Area A however is not composed of one territorial unit, but is divided into thirteen non-contiguous areas. Furthermore, the Israeli army routinely invades Area As, to arrest Palestinians, making a mockery of Palestinian control there. ... Israel’s travel restrictions to PA areas are somewhat contradictory. Visitors can seemingly travel to Area As but must do so by crossing Israeli controlled areas (Area C). This means that visitors have the right to hop between different Area A ‘islands’, but can’t be caught in between.

Israel toughens entry for foreigners with West Bank ties
But the practice of restricting visitors to the PA only has not yet been applied to all visitors entering the country via the Allenby Bridge. Haddad declined to answer Haaretz's question as to why this rule was being applied selectively and who decides on its application. The people on whom travel restrictions have been imposed, and with whom Haaretz has spoken, include businesspeople and foreign investors, people with relatives in the West Bank, university faculty, and international development and welfare workers. All are citizens of Western countries. "PA territory" comprises the 40 percent of the West Bank (Areas A and B) over which the PA has civilian authority. These areas are enclaves interspersed throughout Area C, which is under full Israeli control. Theoretically, therefore, these tourists may not leave one enclave for another, enter the Jordan Valley, or cross to the other side of the separation fence. When asked whether the limitation to the "PA only" indeed referred to Areas A and B, Haddad said: "Because this issue involves an army permit, the question must be referred to the army." The Israel Defense Forces Spokesman said the question must be referred to the Defense Ministry. A Defense Ministry spokesman initially said this question and others must be referred to COGAT, while COGAT's spokesman said that "most of the questions" should be referred to the Interior Ministry. On Monday night, Haaretz was told that COGAT's response would be included in the Defense Ministry's response. However, no such response had been received by press time. Another question that thus remains unanswered is whether legal experts in the interior and defense ministries are aware of the fact that the travel restrictions Israel is imposing are a violation of the 1995 Interim Agreement, also known as Oslo-2. The agreement states that citizens of countries that have diplomatic ties with Israel may enter the West Bank and the Gaza Strip on their Israeli visa and a valid passport.

Israel Tests Obama -- Again
This is all the more important because the policy has dangerous implications. Unchallenged, it allows Israel to reinforce its hold on East Jerusalem, which it has (illegally) annexed, as well as those pieces of the West Bank it would like to keep if and when there is a final settlement, such as Palestinian lands east of the separation wall and the fertile Jordan Valley. Those Americans whose passports are stamped “Palestinian Authority only” would be unable to visit any of these places, just as Palestinians cannot, even though they are part of occupied Palestinian territory. And the new policy is just the tip of the iceberg. Over the years, a raft of restrictions have affected hundreds of thousands of Palestinians. Families have been forced to emigrate because a spouse was denied residence. Foreign teachers and volunteers have had their visas denied. ... The best way to understand what is really going on is to cut to the core of the issue: Israel is still focused on securing as much of the land of Palestine with as few of the Palestinian people as possible. Israel displaced over 700,000 Palestinians in 1948 and never allowed them to return. And, since 1967, it has slowly but steadily emptied the West Bank and East Jerusalem of Palestinians and implanted Jewish settlers on Palestinian land.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 1. dio: Izvršni sažetak

Iz izvještaja UN-ove misije o sukobu u Gazi koju je predvodio južnoafrički sudac Richard Goldstone (Report of the United Nations Fact Finding Mission on the Gaza Conflict) koji se u cijelosti može pročitati na engleskom na linku.
Na blogu će ovdje biti prevedeni samo neki isječci iz izvještaja. Za početak objašnjenje o kakvoj se misiji radi i na kakvu je suradnju naišla kod izraelskih i kod palestinskih vlasti.


(str 39 – 43)
PRVI DIO
UVOD
131. Predsjednik Vijeća za ljudska prava 3. je travnja 2009. osnovao UN-ovu misiju za sukob u Gazi čiji je mandat „istražiti sva kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava koja su mogla biti počinjena u bilo koje doba u kontekstu vojnih operacija koje su u Gazi vođene tijekom razdoblja između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009, bilo da su ona počinjena prije, tijekom ili nakon tog perioda“. Osnivanje Misije uslijedilo je nakon što je UN-ovo Vijeće za ljudska prava na kraju svoje 9. posebne sjednice usvojilo rezoluciju S-9/1 o teškim kršenjima ljudskih prava na Okupiranom palestinskom području, naročito zahvaljujući nedavnim izraelskim vojnim napadima na okupirani Pojas Gaze.

132. Predsjednik je na čelo Misije postavio suca Richarda Goldstonea, bivšeg suca Ustavnog suda Južne Afrike i bivšeg tužitelja na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Osim njega u Misiju su imenovani: profesorica Christine Chinkin, profesorica međunarodnog prava na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti, koja je bila član istraživačke Misije koja je istraživala kršenja ljudskih prava u Beit Hanounu (2008); gđa Hina Jilani, odvjetnica na Vrhovnom sudu Pakistana i bivša Posebna predstavnica Glavnog tajnika za položaj boraca za ljudska prava, te članica Međunarodnog istražnog povjerenstva za Darfur (2004); i pukovnik Desmond Travers, bivši časnik Irskih obrambenih snaga i član upravnog odbora Instituta za međunarodne kaznene istrage.

[...]

137. Misija je smatrala da je od ključne važnosti za provedbu njenog mandata da se sastane sa što je moguće više zainteresiranih osoba relevantnih za činjenice koje se istražuju. Tijekom tri mjeseca rada u Ženevi, Gazi, Ammanu i drugdje, Misija se sastala s predstavnicima civilnog društva, uključujući domaće i međunarodne nevladine udruge; organizacijama za prava žena; odvjetničkim komorama; vojnim analitičarima; liječnicima; stručnjacima za mentalno zdravlje; predstavnicima poslovnog/privatnog sektora, uključujući poljoprivredu i ribarstvo; predstavnicima udruga osoba s posebnim potrebama; novinarima i drugim predstavnicima domaćih i međunarodnih medija; predstavnicima organa i tijela Ujedinjenih naroda te drugih međunarodnih organizacija: glavnim tajnikom Ujedinjenih naroda, Visokim povjerenikom za ljudska prava Ujedinjenih naroda; Glavnim povjerenikom UN-ove Agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA), Posebnim koordinatorom za srednjeistočni mirovni proces, predsjednikom UN-ovog odbora koji istražuje incidente u Gazi; diplomatskim predstavnicima zemalja članica Ujedinjenih naroda u Ženevi i na Okupiranom palestinskom području; članovima Palestinskog zakonodavnog vijeća iz Gaze i sa Zapadne obale; ministrima i dužnosnicima Palestinske samouprave; višim predstavnicima vlasti u Gazi; bivšim vladinim i vojnim dužnosnicima izraelske vlade (vidi Annex I).

138. Misija se prvi puta sastala u Ženevi u razdoblju od 4. do 8. svibnja 2009. ...

139. Misija se dodatno sastala u Ženevi 20. svibnja, te 4. i 5. srpnja i između 1. i 4. kolovoza 2009. Misija je obavila tri terenska obilaska: 2 u Pojasu Gaze od 30. svibnja do 6. lipnja i od 25. lipnja do 1. srpnja 2009; i 1 u Ammanu 2. i 3. srpnja 2009. Nekoliko članova tajništva Misije bilo je prisutno u Gazi od 22. svibnja do 4. srpnja 2009.

[...]

141. Javna su saslušanja održana u Gazi 28. i 29. lipnja i u Ženevi 6. i 7. srpnja 2009.

[...]

Suradnja sa stranama
143. Misija je od samog početka zahtijevala suradnju svih relevantnih vlasti kako bi joj se omogućilo da posjeti i sastane se sa žrtvama u Gazi, na Zapadnoj obali i u Izraelu.

144. Odmah po imenovanju Voditelj Misije se nastojao konzultirati sa stalnim predstavnikom Izraela pri Uredu Ujedinjenih naroda u Ženevi, koji se nažalost odbio s njime sastati. Nakon prepiske u razdoblju između 3. i 7. travnja, Stalni predstavnik Izraela obavijestio je Voditelja Misije da njegova vlada neće moći surađivati s Misijom. Dodatni poziv Stalnom predstavniku Izraela od 29. travnja da se sastane s Misijom također nije urodio plodom. Misija je 4. svibnja pisala premijeru Izraela i ponovila svoj zahtjev za suradnjom, naročito u pogledu omogućavanja pristupa u Gazu, na Zapadnu obalu, uključujući Istočni Jeruzalem, te u Izrael. Tijekom svog sastanka s izraelskim predsjednikom 6. svibnja 2009, Glavni tajnik UN-a osvrnuo se na i podržao zahtjev Misije za suradnjom od strane izraelske vlade. Misija je u pismu od 20. svibnja 2009. ponovo pokušala pridobiti izraelsku vladu na suradnju, naročito u pogledu svog planiranog posjeta Pojasu Gaze. Obzirom na odbijanje suradnje od strane izraelske vlade, a kako bi unutar prethodno spomenutog vremenskog okvira mogla ispuniti mandat koji joj je povjerilo Vijeće za ljudska prava, Misija je tražila i dobila pomoć egipatske vlade, koja joj je omogućila da u Gazu uđe kroz granični prijelaz Rafah. Misija je obavila dodatnu prepisku sa Stalnim predstavnikom Izraela u Ženevi u periodu između 2. i 17. srpnja 2009. (Vidi annex II)

145. Voditelj Misije se nakon imenovanja konzultirao sa Stalnim promatračem Palestine pri Uredu Ujedinjenih naroda u Ženevi koji je bez odlaganja ponudio suradnju Palestinske samouprave s Misijom. Misija je ostala u kontaktu sa Stalnom promatračkom misijom Palestine i uživala je potporu i suradnju od strane Palestinske samouprave. Zbog nedostatka suradnje od strane izraelske vlade, Misija se nije mogla sastati s predstavnicima Palestinske samouprave na Zapadnoj obali. Misija se ipak sastala s dužnosnicima Palestinske samouprave, uključujući s jednim ministrom, u Ammanu. Jednom je palestinskom ministru onemogućeno da se sastane s Misijom u Ammanu (vidi Poglavlje I). Za vrijeme svog posjeta Pojasu Gaze Misija se sastala s višim predstavnicima vlasti u Gazi koji su Misiji pružili svoju punu suradnju i potporu.

[...]


(str. 11-38)
Dijelovi iz IZVRŠNOG SAŽETKA

[...]

3. Napadi izraelskih snaga na vladine zgrade i pripadnike vlasti u Gazi, uključujući policiju
32. Izraelske su oružane snage pokrenule brojne napade na zgrade i osobe koje pripadaju vlastima u Gazi. Među napadima na zgrade, Misija je istražila izraelske napade na Palestinsko zakonodavno vijeće i na glavni zatvor u Gazi (Poglavlje VII). Obje su zgrade uništene do te mjere da je onemogućena njihova uporaba. Izraelska vlada i predstavnici izraelskih oružanih snaga su u svojim izjavama opravdavali te napade tvrdeći da su političke i administrativne ustanove u Gazi dio „Hamasove terorističke infrastrukture“. Misija odbacuje takav stav. Misija smatra da ne postoje dokazi da su zgrada Zakonodavnog vijeća i glavni zatvor u Gazi učinkovito doprinosili vojnom djelovanju. Prema informacijama kojima raspolaže, Misija smatra da su napadi na te zgrade predstavljali namjerne napade na civilne objekte čime je prekršeno pravilo običajnog međunarodnog humanitarnog prava prema kojem napadi moraju biti strogo ograničeni na vojne ciljeve. Ove činjenice također ukazuju na počinjenje teške povrede pretjeranog uništavanja imovine, koje nije opravdano vojnom nužnošću i koje je provedeno protuzakonito i bezobzirno.

33. Misija je istražila napade na 6 policijskih zgrada, od kojih su 4 napadnute u prvih nekoliko minuta vojnih operacija 27. prosinca 2008, u kojima je poginulo 99 policajaca i 9 drugih osoba. Broj od ukupno oko 240 policajaca ubijenih od strane izraelskih snaga predstavlja više od jedne šestine palestinskih žrtava. Okolnosti napada i izvještaj izraelske vlade o vojnim operacijama iz srpnja 2009. pojašnjavaju da su policajci bili namjerno ciljani i da su ubijeni zbog toga što policija kao institucija, ili velik dio policajaca pojedinačno, po mišljenju izraelske vlade čine dio palestinskih vojnih snaga u Gazi.

34. Kako bi istražila da li su napadi na policiju bili u skladu s načelom razlikovanja između civilnih i vojnih objekata i osoba, Misija je analizirala institucionalni razvoj policije u Gazi od kad je Hamas preuzeo kompletnu kontrolu nad Gazom u srpnju 2007. i spojio policiju u Gazi s „Izvršnim snagama“ koje je stvorio nakon svoje izborne pobjede. Misija smatra da je, iako je velik broj policajaca u Gazi regrutiran iz redova Hamasovih pristaša ili pripadnika palestinskih naoružanih skupina, policija u Gazi bila civilna agencija za provedbu zakona. Misija također zaključuje da se za policajce koji su ubijeni 27. prosinca 2008. ne može reći da su izravno sudjelovali u neprijateljstvima, te da stoga oni iz tog razloga nisu izgubili svoj civilni imunitet od izravnih napada koji kao civili imaju. Misija se slaže da je moguće da su pojedini pripadnici policije u Gazi također istodobno i pripadnici palestinskih naoružanih skupina i stoga borci. Međutim, Misija zaključuje da u napadima na policijske zgrade prvog dana vojnih operacija nije uspostavljena prihvatljiva ravnoteža između očekivane izravne vojne prednosti (tj. ubijanja onih policajaca koji su mogli bili pripadnici naoružanih skupina) i gubitka života civila (tj. ostalih policajaca koji su ubijeni i građana koji bi se neizbježno nalazili u blizini), te da je stoga prekršeno međunarodno humanitarno pravo.

[...]

5. Obveza poduzimanja svih mogućih mjera predostrožnosti s ciljem zaštite civilnog stanovništva i objekata od strane Izraela u Gazi
[...]

38. ... 15. siječnja 2009. kompleks terenskog ureda UNRWA-e u gradu Gazi granatiran je visokoeksplozivnim streljivom i streljivom koje sadrži bijeli fosfor. Misija napominje da je napad bio krajnje opasan, jer se u kompleksu sklonilo između 600 i 700 civila i jer se u njemu nalazilo veliko skladište goriva. Izraelske su snage nastavile napadati kompleks tijekom nekoliko sati unatoč tome što su bile upozorene na opasnosti koje su prouzročile. Misija zaključuje da su izraelske oružane snage prekršile odredbu običajnog međunarodnog prava da poduzmu sve moguće mjere predostrožnosti prilikom odabira sredstava i metode napada s ciljem izbjegavanja i u svakom slučaju svođenja na minimum popratnog gubitka života civila, ozljeda civila ili štete na civilnim objektima.

39. Misija također smatra da su izraelske snage istog dana izravno i namjerno napale bolnicu Al Quds u gradu Gazi i susjedno spremište za kola hitne pomoći granatama koje su sadržavale bijeli fosfor. Napad je izazvao požare koji su zatim gašeni cijeli dan i koji su prouzročili paniku među bolesnicima i ranjenicima koji su morali biti evakuirani. Misija smatra da niti u jednom trenutku nije bilo izdano upozorenje o predstojećem napadu. Na temelju svoje istrage, Misija odbacuje tvrdnju da je iz bolnice prema izraelskim snagama bila otvarana vatra.

40. Misija je također istražila intenzivne topničke napade, koji su također uključivali streljivo s bijelim fosforom, na bolnicu Al Wafa u istočnom dijelu grada Gaze, ustanovu za dugotrajnu njegu i pacijente koji pate od naročito ozbiljnih ozljeda. Na temelju prikupljenih informacija, Misija je utvrdila kršenje zabrane napada na civilne bolnice u slučaju obiju bolnica. Misija također ističe da upozorenja putem letaka i prethodno snimljenih telefonskih poziva u slučaju bolnice Al Wafa demonstriraju potpunu neučinkovitost nekih oblika rutinskih i općih upozorenja.

6. Neselektivni napadi izraelskih snaga koji su rezultirali gubitkom života i ranjavanjem civila
41. Misija je istražila granatiranje križanja al-Fakhura u Jabalyji pored UNRWA-ine škole koje je u to vrijeme služilo kao sklonište za više od 1300 ljudi (Poglavlje X). Izraelske su snage ispalile najmanje četiri minobacačke granate. Jedna je pala u dvorište obiteljskog doma i ubila 11 ljudi koji su se tamo nalazili. Tri su granate pale na ulicu al-Fakhura i ubile još najmanje 24 ljudi, a ranjeno ih je 40-tak. Misija detaljno razmatra izjave predstavnika izraelske vlade u kojima se tvrdi da je napad bio pokrenut kao odgovor na minobacački napad od strane palestinske naoružane skupine. Misija ne isključuje ovu mogućnost, no smatra da je vjerodostojnosti izraelske pozicije naškodio niz nekonzistentnosti, proturječja i činjeničnih netočnosti u izjavama u kojima se opravdavao napad.

42. U donošenju svojih pravnih zaključaka o napadu na križanje al-Fakhura, Misija priznaje da u nekim slučajevima odluke o proporcionalnosti napada, u kojima se odvaguje vojna prednost koja se akcijom želi postići i opasnost akcije po živote civila, predstavljaju istinske dileme za svaku vojsku. Misija ne vjeruje da se ovdje radi o takvom slučaju. Ispaljivanje najmanje 4 minobacačke granate u pokušaju da se ubije mali broj određenih pojedinaca na području gdje se velik broj civila bavi svakodnevnim poslovima i 1368 ljudi nalazi u obližnjem skloništu ne ispunjavaju kriterije za ono što bi razumni zapovjednik mogao odrediti kao prihvatljiv gubitak života civila za vojnu prednost koju želi postići. Misija stoga napad smatra neselektivnim u suprotnosti s međunarodnim pravom i kršenjem prava na život palestinskih civila koji su u ovim napadima ubijeni.

7. Namjerni napadi na civilno stanovništvo
43. Misija je istraživala jedanaest incidenata u kojima su izraelske snage pokrenule izravne napade na civile sa smrtnim ishodom (Poglavlje XI). Slučajevi istraživani u ovom djelu izvještaja su, uz jednu iznimku, sve slučajevi u kojima činjenice ukazuju na to da se napadom nije pokušavao ostvariti nikakav vojni cilj koji bi se mogao opravdati. U prva se dva incidenta radi o napadima na kuće u četvrti Samouni južno od grada Gaze, uključujući granatiranje jedne kuće u kojoj su izraelske snage prisilile palestinske civile da se okupe. Slijedećih 7 incidenata tiču se otvaranja vatre na civile za vrijeme dok su pokušavali napustiti svoje domove i otići na sigurnije mjesto, mašući bijelim zastavama i, u nekim slučajevima, slijedeći nalog izraelskih snaga da tako postupe. Činjenice koje je prikupila Misija ukazuju na to da su se svi napadi dogodili u okolnostima u kojima su izraelske snage imale kontrolu nad tim područjem i prethodno su kontaktirale sa ili barem motrile osobe koje su potom napale, pa su stoga morale biti svjesne da te osobe imaju status civila. U većini ovih incidenata, posljedice izraelskih napada na civile pogoršane su kasnijim nedopuštanjem evakuacije ranjenih i onemogućavanjem pristupa kolima hitne pomoći.

44. Ovi incidenti ukazuju da su upute koje su pripadnici izraelskih snaga koji su ušli u Gazu dobili postavile nizak prag za uporabu smrtonosne vatre protiv civilnog stanovništva. Misija je pronašla jaku potvrdu ovog trenda u svom istraživanju svjedočanstava izraelskih vojnika prikupljenih u 2 publikacije koje je pregledala.

45. Misija je zatim istraživala incident u kojem je meta projektila bila jedna džamija tijekom ranih večernjih molitvi, pri čemu je ubijeno 15 osoba, te napad streljivom s metalnim strelicama (flechette) na okupljene članove obitelji i susjede u jednom šatoru, pri čemu je ubijeno 5 osoba. Misija smatra da oba napada predstavljaju namjerne napade na civilno stanovništvo i civilne objekte.

46. Na temelju činjenica utvrđenih u svim gore navedenim slučajevima, Misija smatra da postupanje izraelskih oružanih snaga predstavlja teške povrede Četvrte ženevske konvencije u pogledu namjernog ubijanja i namjernog nanošenja velike patnje zaštićenim osobama i da kao takvo sa sobom povlači individualnu kaznenu odgovornost. Misija također smatra da je izravno ciljanje i samovoljno ubijanje palestinskih civila kršenje prava na život.

47. Posljednji se incident odnosi na bacanje bombe na jednu kuću što je rezultiralo smrću 22 člana jedne obitelji. Izraelsko je stajalište po pitanju ovog slučaja da se radilo o „operativnoj pogrešci“, te da je meta koju je vojska namjeravala pogoditi bila susjedna kuća u kojoj je bilo uskladišteno oružje. Na temelju svoje istrage, Misija izražava znatnu sumnju u verziju koju su o ovom incidentu predstavile izraelske vlasti. Misija zaključuje da se, ukoliko je doista počinjena pogreška, ne može govoriti o namjernom ubijanju. Međutim, i u tom slučaju ostaje državna odgovornost Izraela za međunarodno protupravni čin.

[...]

9. Napadi na temelje civilnog života u Gazi: uništavanje industrijske infrastrukture, prehrambene proizvodnje, vodovodnih instalacija, kanalizacije i stambenih prostora
50. Misija je istražila nekoliko incidenata u kojima su uništeni industrijska infrastruktura, prehrambena proizvodnja, vodovodne instalacije, kanalizacija i stambeni prostori (Poglavlje XIII). Već na početku vojnih operacija, tvornica brašna Al Bader bila je jedina tvornica brašna u Pojasu Gaze koja je još uvijek bila u pogonu. Pogođena je u nizu zračnih napada 9. siječnja 2009. nakon nekoliko netočnih upozorenja koja su izdana prethodnih dana. Misija smatra da njeno uništenje nije imalo nikakvog vojnog opravdanja. Priroda udara, naročito precizno ciljanje ključnih strojeva, upućuje na to da je namjera bila onesposobiti proizvodni kapacitet tvornice. Na temelju utvrđenih činjenica Misija smatra da se radi o teškim povredama odredbi Četvrte ženevske konvencije. Protupravno i bezobzirno uništavanje koje nije opravdano vojnom nužnošću predstavlja ratni zločin. Misija također smatra da je uništenje tvornice izvedeno s ciljem uskraćivanja sredstava za preživljavanje civilnom stanovništvu, što je kršenje običajnog međunarodnog prava i može predstavljati ratni zločin. Napad na tvornicu brašna također predstavlja i kršenje odredbi o ljudskim pravima u pogledu prava na odgovarajuću prehranu i sredstva za preživljavanje.

51. Farme pilića u vlasništvu g. Sameha Sawafearyja u četvrti Zeitoun južno od grada Gaze navodno su snabdijevale više od 10 posto tržišta jaja u Gazi. Oklopni buldožeri izraelskih snaga sustavno su sravnili kokošinjce i ubili svih 31 000 pilića koji su se u njima nalazili, te uništili tvornicu i materijal koji se koristi u poslovanju. Misija zaključuje da se radilo o namjernom činu bezobzirnog uništavanja koje nije bilo opravdano nikakvom vojnom nužnošću i donosi iste pravne zaključke kao i u slučaju uništenja tvornice brašna.

52. Izraelske su snage također napale zid jedne od laguna s nepročišćenim kanalizacijskim vodama u Postrojenju za pročišćavanje vode u Gazi, što je izazvalo istjecanje više od 200 000 kubnih metara nepročišćenih kanalizacijskih voda na obližnje poljoprivredno zemljište. Okolnosti napada na lagunu upućuju da se radilo o namjernom i unaprijed smišljenom napadu. Kompleks bunara Namar u Jabalyji sastojao se od 2 vodena bunara, strojeva za pumpanje, generatora, spremnika za gorivo, spremnika za kloriranje, zgrada i vezane opreme. Sve je to uništeno u višestrukim zračnim udarima prvog dana izraelskog zračnog napada. Misija smatra da nije vjerojatno da bi meta veličine bunara Namar mogla u više navrata biti greškom pogođena. Misija ne nalazi ništa što bi upućivalo da bi se gađanjem bunara stekla ikakva vojna prednost i primjećuje da nitko ne tvrdi da su palestinske oružane skupine bunare koristile u ikakve svrhe. Obzirom da je pravo na pitku vodu dio prava na odgovarajuću prehranu, Misija donosi iste pravne zaključke kao i u slučaju tvornice brašna Al Bader.

53. Tijekom svojih posjeta Pojasu Gaze Misija je iz prve ruke vidjela razmjer uništenja stambenih prostora u zračnim napadima, minobacačkom i topničkom granatiranju, udarima projektila, te djelovanjem buldožera i eksploziva za rušenje. U nekim su slučajevima stambene četvrti bile izložene zračnom bombardiranju i intenzivnom granatiranju u kontekstu napredovanja izraelskih kopnenih snaga. U drugim slučajevima činjenice koje je Misija prikupila snažno upućuju na to da je uništavanje stambenih prostora izvedeno bez ikakve veze s borbama vođenim s palestinskim naoružanim skupinama ili bez ikakvog učinkovitog doprinosa vojnom djelovanju. Kombinirajući vlastito istraživanje na terenu sa UNOSAT-ovim slikama i objavljenim svjedočanstvima izraelskih vojnika, Misija zaključuje da su, uz opsežno uništavanje stambenih prostora zbog tzv. „operativne nužnosti“ tijekom njihovog napredovanja, izraelske snage također izvele još jedan val sustavnog uništavanja civilnih zgrada tijekom posljednja 3 dana svog boravka u Gazi, svjesne da je skoro povlačenje neminovno. Postupanjem izraelskih snaga je u tom pogledu prekršeno načelo razlikovanja između civilnih i vojnih objekata i ono predstavlja tešku povredu „opsežnog uništavanja ... imovine, koje nije opravdano vojnom nužnošću i koje je provedeno protupravno i bezobzirno“. Izraelske su snage također prekršile pravo na primjereni stambeni smještaj obitelji čiji su domovi uništeni.

54. Napadi na industrijska postrojenja, prehrambenu proizvodnju, vodovodnu infrastrukturu koje je istraživala Misija dio su šireg obrasca uništavanja, koje uključuje uništavanje jedine tvornice za pakiranje cementa u Gazi (tvornica Atta Abu Jubbah), tvornica betona Abu Eida, dodatnih farmi pilića i tvornica prehrambenih proizvoda i napitaka grupe Al Wadia. Činjenice koje je Misija utvrdila ukazuju da se ovdje radilo o namjernoj i sustavnoj politici ciljanja industrijskih objekata i vodovodnih instalacija od strane izraelskih oružanih snaga.

10. Uporaba palestinskih civila kao ljudskih štitova
55. Misija je istraživala 4 incidenta u kojima su izraelske snage palestinske muške civile pod prijetnjom vatrenim oružjem prisilile da sudjeluju u pretraživanju kuća tijekom vojnih operacija (Poglavlje XIV). Palestinski su muškarci s povezima preko očiju i rukama vezanim lisicama bili prisiljavani ulaziti u kuće ispred izraelskih vojnika. U jednom od incidenata, izraelske su snage uzastopno silile jednog muškarca da ulazi u kuću u kojoj su se skrivali palestinski borci. Objavljena svjedočanstva izraelskih vojnika koji su sudjelovali u ovim vojnim operacijama potvrđuju da se uporaba ove prakse nastavlja, unatoč jasnoj presudi izraelskog Visokog suda koji je oružanim snagama naredio da prekinu s tom praksom i stalnim javnim uvjeravanjima od strane oružanih snaga da su prekinuli s takvim postupanjima. Misija zaključuje da ova praksa predstavlja uporabu palestinskih civila kao ljudskih štitova i da je stoga zabranjena prema međunarodnom humanitarnom pravu. Njome se arbitrarno i protupravno ugrožava pravo na život civila i takvi postupci predstavljaju okrutno i nečovječno postupanje. Uporaba ljudskih štitova je također i ratni zločin. Palestinski muškarci koji su bili korišteni kao ljudski štitovi ispitivani su pod prijetnjom smrću ili ozljeđivanja s ciljem dobivanja informacija o Hamasu, palestinskim borcima i tunelima. Ovo predstavlja dodatno kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

11. Lišavanje slobode: Palestinci iz Gaze zarobljeni tijekom izraelske operacije od 27. prosinca 2008. do 18. siječnja 2009.
56. Za vrijeme vojnih operacija izraelske su oružane snage okupile velik broj civila i pritvorile ih unutar kuća ili na otvorenom u Gazi, a u slučaju brojnih palestinskih muškaraca, također ih odvele u pritvorne ustanove u Izraelu. U slučajevima koje je Misija istražila prikupljene činjenice ukazuju da niti jedan od civila nije bio naoružan niti je predstavljao očitu prijetnju izraelskim vojnicima. Poglavlje XV ovog izvještaja temelji se na intervjuima koje je Misija obavila s palestinskim muškarcima koji su bili zarobljeni, te na reviziji drugog relevantnog materijala, uključujući razgovore s rodbinom i izjave drugih žrtava koje su dostavljene Misiji.

57. Misija na temelju prikupljenih činjenica smatra da su u kontekstu ovih zarobljavanja počinjena brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava. Civili, uključujući žene i djecu, su bili držani u ponižavajućim uvjetima, uskraćeni su im hrana, voda i pristup sanitarnim prostorijama, te su bili izloženi vremenskim prilikama u siječnju bez ikakvog skloništa. Muškarcima su ruke bile vezane lisicama, preko očiju im je stavljen povez i stalno su ih tjerali da se skidaju, ponekad do gola, tijekom različitih faza zatočeništva.

58. Na području Al Atatra na sjeverozapadu Gaze izraelski su vojnici iskopali rovove u pijesku i u njima držali palestinske muškarce, žene i djecu. Izraelski tenkovi i topništvo bili su smješteni u rovovima i oko njih i otvarali vatru u neposrednoj blizini zatočenih.

59. Palestinski muškarci koji su odvedeni u pritvorne ustanove u Izraelu bili su podvrgnuti ponižavajućim uvjetima u pritvoru, strogom ispitivanju, premlaćivanju i drugom tjelesnom i psihičkom zlostavljanju. Neki od njih su optuženi kao nezakoniti borci. Oni s kojima su razgovarali članovi Misije oslobođeni su nakon što je, čini se, postupak protiv njih prekinut.

60. Osim arbitrarnog lišavanja slobode i kršenja prava na zakonom propisani pravni postupak, slučajevi zatočenih palestinskih civila također ističu zajedničku karakteristiku prisutnu u interakciji između izraelskih vojnika i palestinskih civila koja se također jasno pojavljuje u mnogim drugim slučajevima kojima se bave drugi dijelovi ovog izvještaja: kontinuirano i sustavno zlostavljanje, povrede osobnog dostojanstva, ponižavajuće postupanje suprotno temeljnim načelima međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava. Misija zaključuje da postupanje prema ovim civilima predstavlja nametanje kolektivne kazne tim osobama i mjere zastrašivanja i terora. Takvi postupci su teške povrede Ženevskih konvencija i ratni zločin.

12. Ciljevi i strategija izraelskih vojnih operacija u Gazi
61. Misija je proučila dostupne informacije o planiranju izraelskih vojnih operacija u Gazi, o naprednoj vojnoj tehnologiji kojom raspolažu izraelske snage te o njihovoj obuci za poštivanje međunarodnog humanitarnog prava (Poglavlje XVI). Prema službenim vladinim podacima, izraelske oružane snage koriste razrađene pravne savjete i sustav obuke, kojima se nastoje osigurati poznavanje relevantnih pravnih obveza i podrška zapovjednicima da udovolje tim zahtjevima na terenu. Izraelske oružane snage posjeduju naprednu opremu i imaju vodeću tržišnu ulogu u proizvodnji nekih od najnaprednijih raspoloživih proizvoda vojne tehnologije, uključujući bespilotne letjelice. Imaju visoku sposobnost preciznih udara putem različitih metoda, uključujući zračne i kopnene napade. Uzimajući u obzir mogućnost planiranja, sredstva da se planovi izvrše pomoću najnaprednije raspoložive tehnologije, i izjave izraelske vojske o tome da se gotovo uopće nisu događale pogreške, Misija zaključuje da su incidenti i obrasci događaja koji se razmatraju u izvještaju rezultat namjernog planiranja i političkih odluka.

62. Taktike koje su izraelske oružane snage koristile u ofenzivi u Gazi ne odudaraju od prijašnjih postupaka, posljednji put korištenih za vrijeme rata u Libanonu 2006. Tada se pojavio koncept poznat pod nazivom doktrina Dahiya, koji uključuje primjenu nerazmjerne sile i nanošenje velike štete i razaranja na civilnoj imovini i infrastrukturi, te patnje civilnom stanovništvu. Misija zaključuje iz razmatranja činjenica na terenu u koje se sama osvjedočila da je ono što je bilo propisano kao najbolja strategija izgleda upravo ono što je provedeno u praksi.

63. U postavljanju izraelskih vojnih ciljeva u pogledu operacija u Gazi, naročito zabrinjava koncept Hamasove „potporne infrastrukture“ jer se čini da se njime civili i civilni objekti pretvaraju u legitimne mete. Izjave izraelskih političkih i vojnih čelnika prije i za vrijeme vojnih operacija u Gazi ukazuju na to da je u sklopu predodžbe izraelske vojske o tome što je nužno učiniti u ratu protiv Hamasa nerazmjerno uništavanje i maksimalno ometanje života mnogo ljudi smatrano legitimnim sredstvom postizanja ne samo vojnih već i političkih ciljeva.

64. Izjave izraelskih čelnika u kojima se tvrdi da je uništavanje civilnih objekata opravdano kao odgovor na raketne napade („uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu“), ukazuju na mogućnost pribjegavanja odmazdi. Misija smatra da je odmazda nad civilima u oružanim sukobima u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom.

13. Učinak vojnih operacija i blokade na stanovništvo Pojasa Gaze i njegova ljudska prava
65. Misija je ispitala zajednički učinak koji na stanovništvo Pojasa Gaze i njegova ljudska prava imaju vojne operacije i blokada. Ekonomija, prilike za zapošljavanje, sredstva za preživljavanje obitelji već su bili teško pogođeni blokadom kad je izraelska ofenziva pokrenuta. Nedovoljne količine goriva za proizvodnju električne energije imale su negativan učinak na rad industrije, bolnica i vodoopskrbu domaćinstava, te pročišćavanje otpadnih voda. Ograničenja uvoza i zabrana svog izvoza iz Gaze pogodili su industrijski sektor i poljoprivrednu proizvodnju. Nezaposlenost i postotak stanovništva koji živi u siromaštvu i dubokom siromaštvu bili su u porastu.

66. U toj kritičnoj situaciji, u vojnim je operacijama uništen znatan dio ekonomske infrastrukture. Obzirom da je velik dio tvornica ciljan i uništen ili oštećen, siromaštvo, nezaposlenost i nesigurnost prehrane dodatno su dramatično porasli. Poljoprivredni je sektor slično stradao zbog razaranja poljoprivrednog zemljišta, bunara vode i ribarskih brodica tijekom vojnih operacija. Nastavak blokade onemogućava obnovu uništene ekonomske infrastrukture.

67. Zbog uništavanja poljoprivrednog zemljišta i staklenika očekuje se pogoršanje prehrambene nesigurnosti unatoč većim količinama prehrambenih artikala koje Izrael pušta u Gazu od početka vojnih operacija. Raste ovisnost o pomoći u hrani. Razine smanjenog rasta i mršavosti kod djece, te raširena anemija kod djece i trudnica bili su zabrinjavajući već i prije vojnih operacija. Problemi koje je prouzrokovalo opsežno uništavanje kuća (prema podacima UNDP-a u potpunosti je uništeno 3354 kuća, a 11 112 ih je djelomično oštećeno) i njime izazvano raseljavanje naročito pogađaju djecu i žene. Uništavanje infrastrukture (poput uništavanja bunara Namar i napada na postrojenje za pročišćavanje vode opisanih u Poglavlju XIII), pogoršalo je prijašnje stanje. Već i prije vojnih operacija 80% vode kojom se opskrbljuju stanovnici Gaze nije zadovoljavalo standarde za pitku vodu Svjetske zdravstvene organizacije. Ispuštanje neprerađenih ili djelomično prerađenih otpadnih voda u more još je jedna zdravstvena opasnost koju su pogoršale vojne operacije.

[...]

72. Misija priznaje da je snabdijevanje humanitarnom pomoći, naročito hranom, koju Izrael pušta u Pojas Gaze privremeno pojačano za vrijeme vojnih operacija. Međutim, količine robe koje je Izrael puštao u Gazu prije vojnih operacija nisu bile dovoljne za zadovoljavanje potreba stanovništva čak i prije nego su neprijateljstva počela, i ponovo su smanjene po završetku vojnih operacija. U skladu s činjenicama koje je utvrdila, Misija vjeruje da je Izrael prekršio svoju obvezu da dopusti slobodan prolaz svih pošiljki medicinskih i bolničkih potrepština i opreme, hrane i odjeće (članak 23. Četvrte ženevske konvencije). Misija također smatra da je Izrael prekršio specifične obveze koje okupacijska sila ima prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji, kao što su dužnost da održava zdravstvene i bolničke ustanove i usluge i da pristane na organiziranje pomoći ukoliko okupirani teritorij nije dovoljno dobro opskrbljen.

73. Misija također zaključuje da je specifična svrha uništavanja privatnih stambenih kuća, vodenih bunara, spremnika za vodu, poljoprivrednog zemljišta i staklenika od strane izraelskih oružanih snaga bila uskraćivanje sredstava za preživljavanje stanovništvu Pojasa Gaze. Misija smatra da je Izrael prekršio svoju dužnost da poštuje pravo stanovništva Gaze na primjeren životni standard, uključujući pristup adekvatnoj hrani, vodi i stambenom smještaju. Misija također smatra da su prekršene posebne odredbe o ljudskim pravima koje štite prava djece, naročito one koja su žrtve oružanog sukoba, žena i osoba s posebnim potrebama.

74. Uvjeti života u Gazi, koji su rezultat namjernog djelovanja izraelskih snaga i deklarirane politike izraelske vlade – kako je ona predstavljena od strane njenih ovlaštenih i legitimnih predstavnika – u pogledu Pojasa Gaze prije, za vrijeme i nakon vojne operacije, zajedno ukazuju na namjeru da se Palestincima u Pojasu Gaze nametne kolektivno kažnjavanje u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom.

75. Konačno, Misija je razmatrala da li niz postupaka kojima se Palestincima u Pojasu Gaze uskraćuju njihova sredstva za preživljavanje, zapošljavanje, stambeni smještaj i voda, sloboda kretanja i njihovo pravo da napuste i uđu u vlastitu zemlju, kojima se ograničava njihov pristup sudu i pravo na učinkoviti pravni lijek, mogu predstavljati progon, zločin protiv čovječnosti. Na temelju raspoloživih činjenica Misija smatra da neki postupci izraelske vlade mogu opravdati presudu kompetentnog suda u kojoj bi stajalo da su počinjeni zločini protiv čovječnosti.

14. Kontinuirano zatočeništvo izraelskog vojnika Gilada Shalita
76. Misija je upoznata s kontinuiranim zatočeništvom Gilada Shalita, pripadnika izraelskih oružanih snaga, kojeg je 2006. zarobila palestinska oružana skupina. Kao odgovor na njegovo zarobljavanje, izraelska je vlada naredila niz napada na infrastrukturu u Pojasu Gaze i urede Palestinske samouprave te uhićenje 8 ministara palestinske vlade i 26 zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća. Misija je saslušala svjedočanstva koja ukazuju na to da su tijekom vojnih operacija koje su trajale od prosinca 2008 do siječnja 2009. izraelski vojnici ispitivali zarobljene Palestince o tome gdje se nalazi Gilad Shalit. Otac Gilada Shalita, Noam Shalit, govorio je pred Misijom na javnom saslušanju koje je održano 6. srpnja 2009. u Ženevi.

77. Misija smatra da kao vojnik koji pripada izraelskim oružanim snagama i koji je zarobljen tijekom neprijateljskog upada u Izrael, Gilad Shalit zadovoljava uvjete za status ratnog zarobljenika prema Trećoj ženevskoj konvenciji. U tom ga svojstvu treba zaštiti, humano s njime postupati i dopustiti mu primjerenu vanjsku komunikaciju u skladu s tom konvencijom. Međunarodnom crvenom križu treba bez odgađanja dopustiti da ga posjeti. Informacije o njegovom stanju treba promptno pružiti njegovoj obitelji.

78. Misija je zabrinuta izjavama raznih izraelskih dužnosnika koji su pokazali namjeru da se blokada Pojasa Gaze zadrži na snazi do oslobađanja Gilada Shalita. Misija smatra da bi to predstavljalo kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva Pojasa Gaze.

[...]

16. Postupanje s Palestincima od strane izraelskih sigurnosnih snaga na Zapadnoj obali, uključujući upotrebu pretjerane i smrtonosne sile tijekom prosvjeda
83. Razni svjedoci i stručnjaci informirali su Misiju o naglom porastu uporabe sile od strane izraelskih sigurnosnih snaga protiv Palestinaca na Zapadnoj obali od početka izraelskih operacija u Gazi (Poglavlje XIX). Izraelske su snage tijekom palestinskih prosvjeda ubile nekoliko prosvjednika, uključujući tijekom prosvjeda potpore napadnutom stanovništvu Gaze koji su uslijedili nakon početka operacija, i ranile brojne druge. Razina nasilja korištena na Zapadnoj obali tijekom operacija u Gazi zadržana je i nakon završetka operacija.

84. Misiju naročito zabrinjavaju navodi o uporabi nepotrebne, smrtonosne sile od strane izraelskih sigurnosnih snaga, uporaba bojevog streljiva i odredba u „pravilima o otvaranju vatre“ izraelskih oružanih snaga u kojima navodno postoje različita pravila za kontroliranje nemira u kojima sudjeluju samo Palestinci, u usporedbi s neredima u kojima sudjeluju i Izraelci. Ovo pobuđuje ozbiljnu zabrinutost u pogledu diskriminacijske politike prema Palestincima. Očevici su također Misiju izvijestili o uporabi snajpera u kontekstu kontroliranja prosvjeda. Svjedoci su govorili o očigledno drugačijem ozračju tijekom sukoba s vojnicima i pograničnom policijom na prosvjedima u kojima nije bilo nikakvih ograničenja u postupanju izraelskih snaga. Nekoliko je svjedoka Misiji reklo da je za vrijeme operacija u Gazi na Zapadnoj obali vladao dojam da je sve dopušteno.

85. Izraelske vlasti vrlo slabo, ako uopće, istražuju, procesuiraju i kažnjavaju nasilje nad Palestincima od strane kolonista i pripadnika sigurnosnih snaga, uključujući ubijanje, što za posljedicu ima da odgovorni ostaju nekažnjeni za zločine koje su počinili. Misija zaključuje da Izrael nije ispunio svoje obveze da zaštiti Palestince od nasilja od strane privatnih osoba u skladu s međunarodnim pravom ljudskih prava i međunarodnim humanitarnim pravom.

17. Pritvaranje Palestinaca u izraelskim zatvorima
86. Procjenjuje se da je od početka okupacije oko 700 000 palestinskih muškaraca, žena i djece bilo u izraelskom pritvoru. Prema procjenama, 1. lipnja 2009. u pritvoru u Izraelu nalazilo se oko 8100 palestinskih „političkih zarobljenika“, uključujući 60 žena i 390 djece. Većina tih zarobljenika optužena je i osuđena unutar izraelskog vojnog pravosudnog sustava koji procesuira Palestince na Zapadnoj obali i u kojem su prava Palestinaca na zakonom propisani pravni postupak oštro ograničena. Mnogi su Palestinci zatvoreni u administrativnom pritvoru, a neki prema izraelskom „Zakonu o nezakonitim borcima“.

87. Misija se usredotočila na nekoliko pitanja vezanih uz palestinske zarobljenike koja su po njenom mišljenju povezana s izraelskim vojnim operacijama u prosincu i siječnju ili s njihovim kontekstom.

88. Zahvaljujući pravnim mjerama uvedenim nakon izraelskog povlačenja iz Gaze 2005. zarobljenici iz Gaze podvrgnuti su drugačijem tretmanu. Zakon iz 2006. izmijenio je zaštite o zakonom propisanom pravnom postupku i primjenjuje se samo na palestinske osumnjičenike, od kojih je, prema podacima izraelske vlade, velika većina iz Gaze. 2007. obustavljen je Program obiteljskih posjeta Međunarodnog crvenog križa u Pojasu Gaze, zbog čega su zarobljenici iz Gaze izgubili svaki kontakt s vanjskim svijetom.

89. Za vrijeme izraelskih vojnih operacija u Gazi povećao se broj djece koju su izraelske vlasti zarobile, u odnosu na isto razdoblje 2008. godine. Mnoga su djeca navodno uhićena na ulici i/ili tijekom prosvjeda na Zapadnoj obali za vrijeme operacija u Gazi. Broj djece zarobljenika ostao je velik i po završetku operacija. Postoje izvještaji o zlostavljanju zarobljene djece od strane izraelskih sigurnosnih snaga.

90. Izraelsko pritvaranje Palestinaca od 2005. obilježila su uhićenja osoba povezanih s Hamasom. Nekoliko mjeseci prije izbora za Palestinsko zakonodavno vijeće 2005. Izrael je uhitio brojne osobe koje su sudjelovale u lokalnim ili parlamentarnim izborima. Nakon zarobljavanja izraelskog vojnika Gilada Shalita od strane palestinskih oružanih skupina u lipnju 2006. izraelska je vojska uhitila oko 65 zastupnika u Palestinskom zakonodavnom vijeću, gradonačelnika i ministara, koji su uglavnom bili pripadnici Hamasa. Svi su držani u zatvoru najmanje 2 godine, uglavnom u neprimjerenim uvjetima. Za vrijeme vojnih operacija u Gazi provedena su dodatna uhićenja Hamasovih čelnika. Zbog pritvaranja zastupnika Zakonodavnog vijeća Palestinsko zakonodavno vijeće nije moglo funkcionirati ni izvršavati svoju zakonodavnu ni nadzornu funkciju nad palestinskom izvršnom vlasti.

91. Misija smatra da su ovi postupci doveli do kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, uključujući zabranu samovoljnog uhićenja, pravo na ravnopravnu zaštitu pred zakonom i na nediskriminaciju na temelju političkih uvjerenja, te posebnu zaštitu na koju imaju pravo djeca. Misija također smatra da pritvaranje zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća može predstavljati kolektivno kažnjavanje u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom.

18. Ograničenja slobode kretanja na Zapadnoj obali
92. Izrael je na Zapadnoj obali odavno nametnuo sustav ograničenja kretanja. Kretanje je ograničeno kombinacijom fizičkih prepreka poput blokiranja cesta, kontrolnih točaka i Zida, ali i putem administrativnih mjera poput osobnih iskaznica, dozvola, određenog prebivališta, zakona o ponovnom spajanju obitelji, te politike u vezi prava na ulaz iz inozemstva i prava na povratak izbjeglica. Palestincima je onemogućen pristup na područja koja su izvlaštena radi izgradnje Zida i njegove infrastrukture, za uporabu kolonističkih naselja, u tampon zone, vojne baze i zone za vojnu obuku, te na ceste koje su sagrađene kako bi povezivale gore navedena mjesta. Na mnogim od tih cesta kretanje je dopušteno „samo Izraelcima“, a Palestincima je zabranjeno da ih koriste. Deseci tisuća Palestinaca su danas podvrgnuti „zabrani putovanja“ koju im nameće Izrael, a zahvaljujući kojoj ne mogu putovati u inozemstvo. Nekoliko svjedoka i stručnjaka koji su se na poziv Misije s njom trebali sastati u Ammanu i sudjelovati na saslušanjima u Ženevi nisu se mogli sastati s Misijom zbog te zabrane putovanja.

93. Misija je zaprimila izvještaje o tome da su tijekom izraelske ofenzive u Gazi ograničenja kretanja na Zapadnoj obali bila postrožena. Izrael je na nekoliko dana „zatvorio“ Zapadnu obalu. Dodatno je za vrijeme operacije postavljen veći broj kontrolnih točaka na Zapadnoj obali uključujući Istočni Jeruzalem. Uglavnom se radilo o takozvanim „pokretnim“ kontrolnim točkama. U siječnju 2009. nekoliko je područja na Zapadnoj obali između Zida i Zelene linije proglašeno „zatvorenim vojnim zonama“.

94. Za vrijeme i nakon operacija u Gazi, Izrael je ojačao svoju kontrolu nad Zapadnom obalom kroz pojačano izvlašćivanje, povećan broj rušenja kuća, naloga za rušenje i dozvola izdanih za građenje domova u kolonističkim naseljima, te pojačano iskorištavanje prirodnih bogatstava Zapadne obale. Nakon operacija u Gazi, Izrael je izmijenio pravila koja određuju koje se osobe s „osobnom iskaznicom iz Pojasa Gaze“ mogu preseliti na Zapadnu obalu i obratno, dodatno produbljujući odvojenost između stanovnika Zapadne obale i Pojasa Gaze.

95. Izraelsko ministarstvo stanogradnje i planiranja planira izgradnju dodatnih 73 000 domova u kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali. Izgradnja 15 000 domova već je odobrena, a, pod uvjetom da se svi planovi ostvare, broj kolonista na okupiranom palestinskom području će se udvostručiti.

96. Misija vjeruje da su ograničenja kretanja i pristupa kojima su podvrgnuti Palestinci na Zapadnoj obali općenito nerazmjerna u odnosu na bilokakav vojni cilj, a naročito se to odnosi na postrožena ograničenja tijekom, a u nekim slučajevima, i nakon vojne operacije u Gazi. ...

19. Nasilje među Palestincima i napadanje Hamasovih pristaša od strane Palestinske samouprave, ograničenja slobode izražavanja i okupljanja
97. Misija je došla u posjed navoda o zakonskim povredama od strane Palestinske samouprave tijekom perioda koji istražuje, a vezano uz mandat Misije. One uključuju povrede vezano uz postupanje sigurnosnih službi prema osobama koje se sumnjiči da su povezane s Hamasom, uključujući protuzakonito uhićenje i pritvor. Nekoliko je palestinskih organizacija za ljudska prava prijavilo da postupci kojima se koriste sigurnosne snage Palestinske samouprave na Zapadnoj obali predstavljaju mučenje i okrutno, nečovječno i ponižavajuće postupanje i kažnjavanje. Bilo je nekoliko slučajeva smrti u pritvoru gdje se sumnja da je mučenje ili drugo zlostavljanje doprinijelo ili uzrokovalo smrt pritvorenika. Prijave ovakvih postupaka nisu istražene.

98. Misija je primila i navode o uporabi pretjerane sile i suzbijanja prosvjeda od strane palestinskih sigurnosnih službi – naročito onih koji su organizirani kao podrška stanovništvu Gaze tijekom izraelskih vojnih operacija. U tim su prilikama sigurnosne službe Palestinske samouprave navodno uhitile brojne osobe i onemogućile medijima da prate te događaje. Misija je također primila navode o uznemiravanju kritičnih novinara od strane palestinskih sigurnosnih službi.

99. Onesposobljavanje Palestinskog zakonodavnog vijeća nakon uhićenja i pritvaranja nekoliko njegovih zastupnika od strane Izraela učinkovito je smanjilo parlamentarni nadzor nad izvršnom vlasti Palestinske samouprave. Izvršna je vlast proglasila nekoliko dekreta i pravilnika kako bi mogla iz dana u dan funkcionirati.

100. Postoje i navodi o samovoljnom zatvaranju dobrotvornih i drugih društava povezanih s Hamasom i drugim islamskim skupinama i neobnavljanju njihovih dozvola, prisilnom smjenjivanju članova odbora islamskih škola i drugih institucija, te otpuštanju nastavnika koji su povezani s Hamasom.

101. Palestinska samouprava nastavlja otpuštati velik broj zaposlenika u javnim i vojnim službama ili im obustavlja isplatu plaća, pod izlikom „nelojalnosti legitimnoj vlasti“ ili „nedobivanja sigurnosnog odobrenja“ za njihove funkcije, a što je postalo preduvjet za zapošljavanje u javnoj službi“. U praksi su ovom mjerom isključeni pristaše Hamasa i osobe povezane s Hamasom prilikom imenovanja na položaje u javnom sektoru.

102. Misija smatra da su navedene mjere u neskladu s obvezama Palestinske samouprave koje proizlaze iz Opće deklaracije o ljudskim pravima i palestinskog Temeljnog zakona.

Izrael
20. Učinak koji na civile imaju raketni i minobacački napadi palestinskih naoružanih skupina na jug Izraela
103. Palestinske naoružane skupine su ispalile oko 8000 raketa i minobacačkih granata na jug Izraela od 2001. godine (Poglavlje XIII). Dok su mjesta kao Sderot i kibuc Nir-Am unutar dometa raketa i granata od samog početka, domet raketne paljbe za vrijeme izraelskih vojnih operacija u Gazi povećao se na gotovo 40 kilometara od granice s Gazom i dosezao prema sjeveru do gradova kao što je Ašdod.

104. Od 18. lipnja 2008. rakete koje su iz Gaze ispalile palestinske naoružane skupine ubile su 3 civila u Izraelu i 2 civila u Gazi, kad 26. prosinca 2008. jedna od raketa nije ispaljena preko granice, već je pala na područje Pojasa Gaze. Navodno je u raketnim i minobacačkim napadima u Izraelu više od 1000 civila zadobilo tjelesne ozljede, od čega ih je 918 ozlijeđeno za vrijeme trajanja izraelskih vojnih operacija u Gazi.

105. Misija je naročito obratila pažnju na visoku razinu psihološke traume koju je propatilo civilno stanovništvo u Izraelu. Prema podacima koje je prikupila jedna izraelska organizacija u listopadu 2007. 28,4% odraslih i 72-94% djece je u Sderotu patilo od posttraumatskog stresnog poremećaja. Navodno je 1596 osoba liječeno od poteškoća povezanih sa stresom tijekom vojnih operacija u Gazi, a još je 500 ljudi liječeno nakon završetka operacija.

106. Rakete i granate oštetile su kuće, škole i automobile u južnom Izraelu. 5. ožujka 2009. raketa je pogodila sinagogu u Netivotu. Raketiranje i granatiranje negativno je utjecalo na pravo na obrazovanje djece i odraslih koji žive u južnom Izraelu. To je rezultat zatvaranja škola i prekidanja nastave uzbunama i bježanjem u skloništa, ali i smanjene sposobnosti učenja koja je primijećena kod osoba koje proživljavaju simptome psihološke traume.

107. Raketiranje i granatiranje je negativno utjecalo na gospodarski i društveni život pogođenih zajednica. ... U gradovima koji su bliže granici s Gazom i koji su izloženi raketnim i minobacačkim napadima od 2001, nedavna eskalacija doprinijela je egzodusu stanovništva s tih područja.

108. Misija je utvrdila da rakete, te, u manjoj mjeri, minobacačke granate, koje ispaljuju palestinske naoružane skupine, ne mogu biti usmjerene na određene vojne ciljeve i da su bile ispaljivane na područja na kojima je smješteno civilno stanovništvo. Misija je utvrdila da ti napadi predstavljaju neselektivne napade na civilno stanovništvo u južnom Izraelu, a da u slučajevima gdje nije postojala ciljana vojna meta, a rakete i granate su ispaljene na civilno stanovništvo, ti napadi predstavljaju namjerne napade na civilno stanovništvo. Takvi postupci predstavljaju ratne zločine, a možda i zločin protiv čovječnosti. Obzirom da se čini da palestinske naoružane skupine ne mogu usmjeriti rakete i granate na specifične mete i obzirom na činjenicu da su ti napadi nanijeli vrlo malo štete izraelskim vojnim objektima, Misija smatra da postoje značajni dokazi koji upućuju na to da je jedna od primarnih svrha raketnih i minobacačkih napada širenje terora među izraelskim civilnim stanovništvom, što predstavlja kršenje međunarodnog prava.

109. Uzimajući u obzir da su neke palestinske naoružane skupine, uključujući Hamas, javno izrazile namjeru da gađaju civile u znak odmazde za ubijene civile u Gazi u izraelskim vojnim operacijama, Misija smatra da je odmazda nad civilima u oružanim neprijateljstvima u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom.

110. Misija je svjesna da se relativno malen broj žrtava među civilima u Izraelu može u velikoj mjeri zahvaliti mjerama predostrožnosti koje poduzima Izrael. One uključuju sustav za rano upozoravanje, javna skloništa i utvrđivanje škola i drugih javnih zgrada uz visoku financijsku cijenu – predviđenih 460 milijuna američkih dolara u periodu od 2005. do 2011. – za izraelsku vladu. Misija je međutim vrlo zabrinuta zbog nedostatka sustava za rano upozoravanje i javnih skloništa, te utvrđivanja u palestinskim zajednicama u Izraelu koje žive u nepriznatim i u nekim priznatim selima smještenim unutar dometa raketa i granata koje palestinske naoružane skupine ispaljuju iz Gaze.

21. Represija nad protivnicima napada na Gazu u Izraelu, pravo na pristup informacijama i postupanje prema aktivistima za ljudska prava
111. Misiji su dostavljeni izvještaji o tome da su pojedinci i skupine, koji su smatrani izvorima kritike izraelskih vojnih operacija, bili izloženi represiji ili pokušajima represije od strane izraelske vlade. Usred visoke razine podrške židovskog stanovništva Izraela izraelskim vojnim operacijama u Gazi, u Izraelu su bili rašireni i prosvjedi protiv vojnih operacija. Stotine tisuća - uglavnom, ali ne i isključivo, palestinskih građana Izraela – su prosvjedovale. Iako su prosvjedi uglavnom bili dopušteni, postojali su i slučajevi u kojima su, navodno, prosvjednici imali poteškoća pri pribavljanju dozvola – naročito na područjima gdje većinu stanovništva čine izraelski Palestinci. Tijekom prosvjeda uhićeno je 715 ljudi u Izraelu i u okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Čini se da nije bilo uhićenja protuprosvjednika, a 34% uhićenih bili su mlađi od 18 godina. Misija je svjesna da je relativno malen dio onih koji su prosvjedovali uhićen. Misija poziva izraelsku vladu da osigura poštivanje prava svih građana Izraela, bez diskriminacije, uključujući pravo na slobodu izražavanja i pravo na mirno okupljanje kako im to jamči Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR), od strane policijskih vlasti.

112. Misija je zabrinuta zbog navodnih slučajeva fizičkog nasilja koje su pripadnici policije primijenili protiv prosvjednika, uključujući premlaćivanje prosvjednika i drugih neprimjerenih postupaka policije, uključujući podvrgavanje uhićenih palestinskih građana Izraela rasističkom zlostavljanju i seksističkim uvredama o ženskim članovima njihovih obitelji. Članak 10 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zahtijeva da se s onima koji su lišeni slobode postupa humano i poštujući urođeno dostojanstvo ljudske osobe.

113. Među prosvjednicima koji su izvedeni pred izraelske sudove, izraelski su Palestinci nerazmjerno držani u pritvoru u očekivanju suđenja. Element diskriminacije i različitog postupanja prema palestinskim i židovskim građanima Izraela od strane pravosudnih vlasti, na što ukazuju primljeni izvještaji, znatan je razlog za zabrinutost.

114. Razgovori koje su s političkim aktivistima obavile izraelske opće sigurnosne službe navedeni su kao postupci koji su najznačajnije doprinijeli ozračju represije u Izraelu. Misija je zabrinuta zbog aktivista koji su bili prisiljeni otići na razgovor sa Shabakom, bez da ih je zakon na to obvezivao, i općenito zbog navodnog ispitivanja političkih aktivista o njihovim političkim aktivnostima.

115. Misiji su dostavljeni izvještaji vezano uz istragu koju je izraelska vlada pokrenula protiv udruge New Profile zbog navoda da ta organizacija potiče na izbjegavanje služenja vojnog roka, što je kazneno djelo, te izvještaji o tome da vlada želi prekinuti financiranje udruge Breaking the Silence od strane stranih vlada, nakon što je ta organizacija objavila svjedočanstva izraelskih vojnika vezano uz postupanje izraelskih vojnih snaga u Gazi u prosincu 2008. i siječnju 2009. Misija je zabrinuta da bi postupanje izraelske vlade u pogledu ovih organizacija moglo imati zastrašujući učinak na druge izraelske organizacije za ljudska prava. UN-ova Deklaracija o borcima za ljudska prava jamči pravo na „traženje, primanje i korištenje sredstava u svrhu promicanja i zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda mirnim sredstvima“. Lobiranje kod stranih vlada da prekinu njeno financiranje, ukoliko je motivirano reakcijom na korištenje slobode izražavanja te organizacije, bilo bi u suprotnosti s duhom Deklaracije o borcima za ljudska prava.

116. Izraelska je vlada nakon 5. studenog medijima nametnula zabranu pristupa Gazi. Pristup u Pojas Gaze je također bio zabranjen organizacijama za ljudska prava, a za neke međunarodne i izraelske organizacije ta zabrana i dalje traje. Misija ne pronalazi nikakav razlog koji bi mogao opravdati ovo uskraćivanje pristupa. Nazočnost novinara i međunarodnih promatrača ljudskih prava pomaže u istrazi i izvještavanju javnosti o postupanju sukobljenih strana i može spriječiti protuzakonito postupanje. Misija primjećuje da Izrael putem svojih akcija protiv političkih aktivista, nevladinih udruga i medija pokušava umanjiti mogućnost javnosti da preispita izraelske postupke za vrijeme vojnih operacija u Gazi i posljedice koje su te operacije imale na stanovnike Gaze, možda nastojeći na taj način izbjeći istragu i javno izvještavanje o njoj.

a. Odgovornost
22. Završeni postupci i postupci u tijeku i odgovori Izraela na navode o kršenjima prava Palestinaca od strane sigurnosnih snaga (Poglavlje XXV)
117. Istrage i, ako je primjereno, procesuiranje osumnjičenih za ozbiljne zakonske povrede nužni su za poštivanje prava ljudskih prava i međunarodnog prava, te za sprječavanje širenja ozračja nekažnjivosti. Države prema međunarodnom pravu imaju dužnost istražiti navode o zakonskim povredama.

[...]

121. Međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo od država zahtijevaju da istraže i, ako je primjereno, procesuiraju navode o ozbiljnim povredama od strane vojnog osoblja. Međunarodno pravo također utvrđuje da takve istrage moraju udovoljavati standardima nepristranosti, neovisnosti, promptnosti i učinkovitosti. Misija smatra da izraelski sustav istraga ne udovoljava svim ovim načelima. U pogledu „operativnog ispitivanja sudionika“ koje izraelske oružane snage koriste kao sredstvo istrage, Misija smatra da sredstvo čija je namjena kontrola izvedbe i učenje teško može biti učinkovit i nepristran istražni mehanizam kakav bi trebalo uspostaviti nakon svake vojne operacije za koju postoje navodi o ozbiljnim zakonskim povredama. „Operativno ispitivanje“ ne zadovoljava međunarodno priznata načela nepristranosti i promptnosti istraga. Činjenica da prave kaznene istrage mogu započeti tek nakon što je dovršeno „operativno ispitivanje“ velika je mana izraelskog istražnog sustava.

122. Misija zaključuje da postoje ozbiljne sumnje u volju Izraela da provede prave istrage na nepristran, neovisan, promptan i učinkovit način kako to zahtijeva međunarodno pravo. Misija također smatra da cjelokupni izraelski sustav pokazuje diskriminacijska obilježja zbog kojih je palestinskim žrtvama vrlo teško doći do pravde.

23. Završeni postupci ili postupci u tijeku kod palestinskih vlasti (Poglavlje XXVI)
(a) Postupci vezano uz akcije u Pojasu Gaze
123. Misija nije pronašla dokaze da su vlasti u Gazi uspostavile ikakav sustav javnog nadzora ili snošenja odgovornosti za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava i prava ljudskih prava. Misija je zabrinuta zbog stalnog nepoštivanja međunarodnog humanitarnog prava od strane naoružanih skupina u Pojasu Gaze tijekom njihovih oružanih aktivnosti, raketiranja i granatiranja usmjerenog protiv Izraela. Unatoč nekim izvještajima u medijima Misija i dalje ne vjeruje da su poduzete istinske i učinkovite inicijative od strane vlasti kako bi se riješio ozbiljan problem kršenja međunarodnog humanitarnog prava tijekom oružanih aktivnosti militantnih skupina u Pojasu Gaze.

[...]

24. Univerzalna jurisdikcija
127. U kontekstu sve izraženije nevoljkosti od strane Izraela da pokrene kaznene istrage koje udovoljavaju međunarodnim standardima, Misija podupire oslanjanje na univerzalnu jurisdikciju kao sredstvo kojim države mogu istražiti teške povrede odredbi Ženevskih konvencija iz 1949, spriječiti da počinitelji ostanu nekažnjeni i promicati međunarodnu odgovornost (Poglavlje XXVIII).

25. Odšteta
128. Međunarodno pravo također utvrđuje da u svakom slučaju u kojem postoji kršenje neke međunarodne obveze također nastaje obveza isplaćivanja odštete. Misija smatra da trenutna ustavna struktura i zakonodavstvo u Izraelu pružaju vrlo malo ili uopće ne pružaju mogućnosti Palestincima da traže isplatu odštete. Nužno je da međunarodna zajednica omogući dodatni ili alternativni mehanizam isplaćivanja odštete za štetu ili gubitak koji su nanijeti palestinskim civilima tijekom vojnih operacija (Poglavlje XXIX).


Linkovi Palestina/Izrael:
Assassins caught on video reveals possible Mossad-Fatah link
Much to Israel's embarrassment, it turns out that eight members of the team used faked or forged British passports, six of them with identities stolen from British-Israeli dual citizens living in Israel. Five had doctored or forged Irish passports, one used a German passport, and the man who managed the operation on the ground, and went by the name Peter Elvinger, had a French passport. The picture that emerges is of a highly professional assassination squad. The operation went like clockwork and all the hit squad members had left Dubai for a variety of destinations in Asia, Africa and Europe, before al-Mabhouh's body was discovered in the hotel more than 12 hours after his death.

Gideon Levy: The last refuge
Since the time of the ban imposed in the Jewish community by Rabbeinu Gershom at the turn of the first millennium, which applies to offenses of considerably less severity than mistreating 3.5 million people - namely, marrying more than one woman, divorcing a woman without her consent and reading private correspondence without the owner's consent - the boycott has been a just and appropriate civil weapon. And since the boycott of the apartheid regime in South Africa, the boycott has also been an effective weapon. Israel is demanding its invocation against Iran, America wants it imposed against North Korea and both of them are demanding it against the Hamas government in the Gaza Strip, and worse, against all the residents of Gaza. Israel, and with it most of the international community, imposed a boycott on 1.5 million Gazans only because they did not vote for the right party in the democratic elections that the international community demanded. A country that constantly demands boycott from the world and also imposes boycotts itself, cannot play the victim when the same weapon is turned against it. If the election of Hamas is cause for boycott, then occupation is a far more potent cause. The fact that Israel is living a lie - pretending that the occupation does not exist, that it is just, temporary and unavoidable - does not make the struggle against it any less legitimate. So let us admit the truth: The occupier deserves to be boycotted. As long as the Israelis pay no price for the occupation, the occupation will not end, and therefore the only way open to the opponents of the occupation is to take concrete means that will make the Israelis understand that the injustice they are perpetrating comes with a price tag.

Naomi Klein Shows You Can Boycott Israel Without Cutting Off Dialogue Over Palestine
This is an extraordinarily asymmetrical conflict where the Israeli state is the biggest boycotter of all. The economy in Gaza and the West Bank has been utterly destroyed by closures. Beyond shutting down the borders so producers in Gaza couldn't get fruits and vegetables out, you had [over 200] factories in Gaza hit during the attack in late December and January. It was a systematic destruction of that economy to try to "teach Gaza a lesson" for having voted for Hamas. So, boycotts are happening. The way I see BDS is that this is a tactic that we are resorting to because of Israeli impunity. There is an absolute unwillingness to apply international law to the Israeli state. Hamas has committed war crimes, but there is absolutely an international response to those crimes. [There is no response to Israeli war crimes, which are on an exponentially larger scale.] We were just in Gaza. The thing that really struck me was the sense of shock among so many people that, even after the December/January attacks, even after hundreds of children were killed, there have been no actions taken by the international community to hold Israel accountable. I mean, this was a display of utter impunity and disdain for international law, for the laws of war -- which, by the way, were created in direct response to the Nazi atrocities of the second World War. And yet, not only are there no consequences for those crimes, but the illegal siege of Gaza is still on. What BDS is saying is our governments have failed. The United Nations has failed. The so-called international community is a joke. We have to fill the vacuum.

Naomi Klein in Bil'in - 26-6-09

Boycott From Within
We, Palestinians, Jews, citizens of Israel, join the Palestinian call for a BDS campaign against Israel, inspired by the struggle of South Africans against apartheid. We also call on others to do the same.


Ostali linkovi:
Rambo Amadeus u znak prosvjeda vlastitim tijelom zaustavio promet u Beogradu
Protest ekološki osviještenog glazbenika potaknula je sječa 329 platana u Bulevaru kralja Aleksandra. Odluka o sječi golemog i starog drveća izazvala je negodovanje brojnih građana, zbog čega su sječu osiguravale jake policijske snage. Rambo Amadeus se solidarizirao s Beograđanima i stanovnicima Bulevara te svoju ljutnju zbog "vandalskog čina" izrekao 20-minutnim ležanjem nasred Bulevara.