O povijesnom kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba od 1967. godine, tj. od početka izraelske okupacije Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, i Pojasa Gaze, iz Izvještaja Report of the United Nations Fact Finding Mission on the Gaza Conflict o sukobu u Pojasu Gaze tijekom prosinca 2008. i siječnja 2009. UN-ove Misije koju je predvodio južnoafrički sudac Richard Goldstone. Izvještaj u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.
(str. 52-66)
A. Povijesni kontekst
177. Izrael je Zapadnu obalu, uključujući Istočni Jeruzalem, i Pojas Gaze zauzeo nakon Šestodnevnog rata u lipnju 1967. Od uspostave „Zelene linije“ duž linije razgraničenja nakon uspostave primirja iz 1949, koja je odvajala novostvorenu Državu Izrael od njenih susjeda, do lipnja 1967. Zapadnom obalom je upravljao Jordan, a Pojasom Gaze Egipat. Nakon 1967. obim su područjima izravno upravljali vojni zapovjednici sve do 1981. kada je tu ulogu preuzela „Civilna uprava“ koju su uspostavile izraelske oružane snage. Za upravljanje građanskim poslovima palestinskog stanovništva korištene su „vojne naredbe“ koje su postavljene iznad prijašnjih jordanskih zakona koji su bili na snazi na Zapadnoj obali i egipatskih zakona koji su vrijedili u Pojasu Gaze, a često su ih i poništavale. Istočni Jeruzalem je pripojen izraelskoj gradskoj općini, a 1980. Knesset je donio zakon u kojim se Jeruzalem proglašava „potpunim i ujedinjenim, glavnim gradom Izraela“. Ujedinjeni narodi su putem rezolucije 478 Vijeća sigurnosti iz 1980. godine ovaj zakon proglasili „ništavnim i nevažećim“, osuđujući svaki pokušaj „izmjene karaktera i statusa Jeruzalema“. Niti jedna članica Ujedinjenih naroda, osim Izraela, ne priznaje aneksiju Istočnog Jeruzalema.178. Nakon što je na izraelskim izborima 1977. pobjedila stranka Likud, uspostava kolonističkih naselja na okupiranim područjima Zapadne obale i Pojasa Gaze dramatično se ubrzala, a izvlašćivanje palestinske zemlje i izgradnja kolonističkih naselja nesmanjenom su se brzinom nastavili sve do današnjeg dana. Uslijedilo je mnogo godina rastućih napetosti i nasilja povezanih s neriješenim statusom palestinskog teritorija koji okupira Izrael. Masovni narodni ustanak – Intifadu – silom su ugušile izraelske sigurnosne snage 1987, ali se on nastavio sve do 1993, kada su vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i izraelska vlada pristali na međusobno priznanje i potpisali „Deklaraciju načela o dogovoru o privremenoj samoupravi“ poznatu i kao Sporazum iz Osla I.
179. Palestinska samouprava je uspostavljena 1994. nakon Sporazuma iz Osla I, a 1995. „Izraelsko-palestinski prijelazni sporazum o Zapadnoj obali i Pojasu Gaze“, poznat i kao „Oslo II“, detaljno je opisao praktične mjere koje strane trebaju provesti s obzirom na pregovore o konačnom statusu tog teritorija. Ubojstvo izraelskog premijera Yitzhaka Rabina od strane izraelskog ekstremista 1995. zadalo je smrtonosan udarac mirovnom procesu. Uzastopne izraelske vlade i palestinsko političko čelništvo nisu uspjeli postići dogovor o konačnom statusu na samitu pod pokroviteljstvom SAD-a u Camp Davidu 2000. godine, niti tijekom izravnih pregovora u Tabi (u Egiptu) 2001.
180. Drugi narodni ustanak izbio je u rujnu 2000, nakon kontroverznog posjeta tada oporbenog čelnika Ariela Sharona Brdu Hrama/kompleksu al-Haram al-Sharif u Jeruzalemu. Druga je intifada pokrenula krug nasilja bez presedana.
181. Prema podacima neovisnih izvora, u izraelsko-palestinskom sukobu je između 1987. i 2000. godine živote izgubilo 1549 Palestinaca i 421 Izraelac. U razdoblju između rujna 2000. i prosinca 2008. živote je u izraelsko-palestinskom sukobu izgubilo 5500 Palestinaca (uključujući 593 koji su ubijeni u nasilju između različitih palestinskih pokreta), 1062 Izraelca i 64 stranca.
182. Prema podacima izraelskog ministarstva vanjskih poslova, u periodu između 1993. i 2007. protiv izraelskih civila i vojnog osoblja izvedeno je 154 samoubilačkih napada. U njima su ubijene 542 osobe, najviše ih je ubijeno 2002. kada je u 55 samoubilačka napada živote izgubilo 220 osoba. Posljednji zabilježeni samoubilački napad izveden je u veljači 2008. u izraelskom gradu Dimoni.
183. Ispaljivanje raketa i minobacačkih granata iz Gaze u Izrael počelo je 2001. Izraelski izvori navode da je iz Gaze u Izrael do sredine lipnja 2008. ispaljeno 3455 raketa i 3742 minobacačke granate.
184. Nakon što je 2001. izabran za premijera, čelnik Likuda, Ariel Sharon, prekinuo je sve izravne kontakte s palestinskim čelništvom, okončavši time pregovore o konačnom statusu.
185. U lipnju 2002. započeta je izgradnja Zida, koji ulazi na palestinsku zemlju kako bi obuhvatio većinu područja s izraelskim kolonističkim naseljima na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu. Gotovo pola milijuna Palestinaca ostalo je na zapadnoj strani Zida, koji je presjekao njihove povijesne, društvene, kulturne i gospodarske veze s ostalim Palestincima na Zapadnoj obali. Međunarodni sud pravde je, na zahtijev Opće skupštine Ujedinjenih naroda, 2004. izdao svoje savjetodavno mišljenje o legalnosti Zida koji Izrael gradi. Sud je ustvrdio da Izrael mora prestati graditi Zid, ukloniti one njegove dijelove koji su izgrađeni na Zapadnoj obali, poništiti izdane naredbe koje se odnose na njegovu izgradnju i obeštetiti Palestince koji su zbog Zida imali gubitke. Izrael se nije obazreo na mišljenje Suda i izgradnja Zida je nastavljena. Izraelski vrhovni sud je 2004. i 2005, zasjedajući kao Visoki sud pravde, presudio da neki dijelovi trase Zida krše načelo „razmjernosti“ prema izraelskom i međunarodnom pravu, nanoseći štetu „okupiranom stanovništvu“ i da Zid treba graditi na način da se umanji štetan učinak na prava palestinskog stanovištva. Izraelski je sud naredio izmjenu različitih dijelova trase Zida, ali građevinu smatra načelno legalnom.
186. Takozvani Kvartet (Sjedinjene Države, Europska unija, Ruska Federacija i Ujedinjeni narodi) je 2002. predložio plan za riješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. Ta je plan poznat pod nazivom „auto karta za mir“ („road map to peace“). Njime je predviđeno da Palestinci provedu demokratske reforme i odreknu se nasilja, a da Izrael prihvati palestinsku vladu i prekine izgradnju kolonističkih naselja. Ispunjavanje uvjeta iz ovog plana vodilo bi do pregovora o konačnom statusu. „Road map“ je ostao neproveden. Iste je godine Liga arapskih država prihvatila prijedlog koji je na samitu u Beirutu predstavila Saudijska Arabija, u kojem su njene članice obećale uspostavu normalnih odnosa s Izraelom u kontekstu sveobuhvatnog mira kojim bi se uspostavila palestinska država s granicama iz 1967.
187. 6. lipnja 2004. izraelski je kabinet prihvatio „plan o povlačenju“ kojim je Izrael jednostrano iz Pojasa Gaze uklonio izraelske sigurnosne snage i civile koji su živjeli u kolonističkim naseljima. Knesset je plan prihvatio 26. listopada iste godine. Kad je evakuacija svih izraelskih građana i vezanog sigurnosnog osoblja iz Pojasa Gaze završena 12. rujna 2005, Izrael je izjavio da više „neće biti osnova za tvrdnje da je Pojas Gaze okupirani teritorij“ (o kontinuiranoj okupaciji, vidi Poglavlje IV). Međutim, u sklopu plana o povlačenju Izrael je zadržao „svoje urođeno pravo na samoobranu, kako preventivnu tako i reaktivnu, uključujući gdje je to potrebno uporabu sile, u pogledu prijetnji koje dolaze iz Pojasa Gaze“. Izrael je uklonio kolonistička naselja i vojne baze koje su štitile koloniste iz Pojasa Gaze, rasporedio svoje snage na južnoj granici s Gazom i drugim područjima u blizini Pojasa Gaze. Osim što je nastavio kontrolirati granice, obalu i zračni prostor, nakon provođenja plana o povlačenju, Izrael je također nastavio kontrolirati telekomunikacije, vodoopskrbu, opskrbu električnom energijom i kanalizacijsku mrežu, te registar stanovništva, protok ljudi i roba sa i na taj teritorij, a stanovnici Pojasa Gaze nastavili su se služiti izraelskom valutom.
188. Nakon što je godinama odbijao sudjelovati u oslovskom procesu, Hamas je promijenio svoj stav o legitimitetu Palestinske samouprave i odlučio sudjelovati u izborima održanim u siječnju 2006. Lista za Promjenu i reformu, čiju je glavnu sastavnicu predstavljao Hamas, pobijedila je na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće i oformila vladu. Ubrzo nakon toga međunarodna je zamjenica preusmjerila međunarodnu pomoć, koju je do tada dobivala Palestinska samouprava, prema međunarodnim organizacijama i humanitarnim agencijama, izolirajući novu palestinsku izvršnu vlast u deklariranom nastojanju da na nju izvrši pritisak s ciljem da ova prihvati načela takozvanog Kvarteta. Kvartet je već najavio da se, kako bi bila priznata od strane međunarodne zajednice, svaka palestinska vlada mora pridržavati triju „Načela“: (i) priznanje Države Izrael, (ii) priznanje prijašnjih sporazuma i (iii) odustajanje od nasilja. Izrael je također nametnuo gospodarske sankcije vladi Palestinske samouprave koju je predvodio Hamas, uključujući neisplatu prihoda od poreza koji ubire na uvoz i uvođenje novih ograničenja na kretanje roba u i iz Pojasa Gaze. Izrael je izjavio da će sankcije ukinuti tek kad palestinska vlada bude ispoštovala načela Kvarteta.
189. U lipnju 2006. odred koji su sačinjavali pripadnaici triju skupina – Odbora narodnog otpora, Brigada al-Qassam i do tada nepoznate Vojske Islama – iskopao je tunel ispod granice između Gaze i Izraela i napao vojnu bazu Kerem Shalom u Izraelu, te digao u zrak jedan tenk pri čemu su ubijena 2 vojnika i zarobljen treći, desetnik Gilad Shalit. Kao odgovor na ovo zarobljavanje, izraelska je vlada izvela nekoliko ciljanih atentata na navodne militante koji su pripadnici Hamasa i drugih skupina; uhitila ministre u vladi Palestinske samouprave, Hamasove parlamentarne zastupnike i druge čelnike na Zapadnoj obali; napala ključnu civilnu infrastrukturu u Pojasu Gaze, poput glavne elektrane, glavnog mosta u središnjem Pojasu Gaze i urede Palestinske samouprave; postrožila gospodarsku izolaciju; izvela vojne napade većih razmjera u Pojasu Gaze po prvi puta od kolovoza 2005.
190. Nakon što je politički poraženi pokret Fatah odbio prepustiti kontrolu nad institucijama Palestinske samouprave, naročito nad sigurnosnim institucijama, novoj vladi, izbili su oružani sukobi između te dvije političke skupine u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. U veljači 2007. palestinski su čelnici okupljeni u Mekki potpisali dogovor pod pokroviteljstvom Saudijske Arabije koji je doveo do formiranja koalicijske vlade na čelu s Hamasom, a koja je uključivala pripadnike drugih političkih pokreta, uključujući Fatah i nezavisne kandidate. Nakon samo 4 mjeseca, ponovo su izbili nasilni sukobi između oružanih i sigurnosnih snaga odanih Fatahu i Hamasu. Do 14. lipnja 2007. Hamasove su snage i oružane skupine zauzele sve sigurnosne baze i vladine zgrade Palestinske samouprave u Pojasu Gaze. Predsjednik Palestinske samouprave raspustio je vladu kojoj je na čelu bio Hamas (u daljnjem tekstu: vlasti u Gazi), proglasio izvanredno stanje i uspostavio izvanrednu vladu sa sjedištem na Zapadnoj obali, koju je priznala većina međunarodne zajednice.
191. U studenom 2007. organizirana je nova konferencija o sveobuhvatnom miru pod pokroviteljstvom SAD-a. Na toj su konferenciji – održanoj u Annapolisu, Marylandu, u Sjedinjenim Američkim Državama – palestinski predsjednik i izraelski premijer dogovorili da ponovo započnu pregovore do kraja 2007. Također su dogovorili da će bez prekida raditi na postizanju riješenja s 2 države do kraja 2008.
192. 19. rujna 2007. izraelska je vlada Pojas Gaze proglasila „neprijateljskim teritorijem“. Uslijedilo je nametanje dodatnih oštrih smanjenja količina robe i goriva i električne energije koji ulaze u Pojas Gaze. Od tada je Izrael samo sporadično dopuštao otvaranje svih graničnih prijelaza koji vode u Pojas Gaze, a povremeno su ti prijelazi bili u potpunosti zatvoreni. (Vidi također poglavlje V).
193. Izraelske vojne operacije u Gazi i na Zapadnoj obali započele su puno prije takozvanog povlačenja iz 2005. godine. „Operacija Obrambeni štit“ 2002. bila je najveća vojna operacija na Zapadnoj obali od Šestodnevnog rata 1967. Počela je ulaskom u Ramallu i početkom opsade tadašnjeg predsjednika Palestinske samouprave Yassera Arafata u njegovim uredima, a uslijedila je invazija 6 najvećih gradova na Zapadnoj obali i okolnih zajednica. Tijekom 3 tjedna vojnih operacija na područjima koja su bila pod izravnom kontrolom Palestinske samouprave ubijeno je 497 Palestinaca. Opsada napola uništenog kompleksa zgrada Muqataa predsjednika Arafata okončana je tek krajem 2004. kad je on prebačen u Pariz radi liječenja. Kasnije je tamo i umro.
194. „Operacija Duga“ iz 2004. ciljala je područje Rafaha u Pojasu Gaze i rezultirala je smrću 50 Palestinaca. „Operacija Dani pokajanja“ izvedena je između rujna i listopada 2004. Prema tvrdnjama izraelske vlade, ta je operacija pokrenuta kao odmazda za ispaljivanje raketa na grad Sderot i izraelska kolonistička naselja koja su se nalazila u Pojasu Gaze. U operaciji su ciljani gradovi Beit Hanoun i Beit Lahia, te izbjeglički logor Jabaliyah. Ubijeno je više od 100 Palestinaca i 5 Izraelaca.
195. Od svog povlačenja iz Pojasa Gaze do studenog 2006. izraelske su oružane snage ispalile oko 15 000 topničkih granata i izvele više od 550 zračnih napada u Pojasu Gaze. U izraelskim je vojnim napadima ubijeno oko 525 ljudi u Gazi. U istom su razdoblju palestinski militanti ispalili najmanje 700 raketa i minobacačkih granata na Izrael, pri čemu je ranjen 41 Izraelac. Sukob je kulminirao 2006, izraelskim vojnim invazijama Pojasa Gaze pod kodnim imenima „Ljetne kiše“ i „Jesenski oblaci“, od kojih je ova posljednja bila usredotočena na sjever Pojasa Gaze i okolicu grada Beit Hanouna, gdje je, netom nakon okončanja vojnih operacija u studenom, topničkom vatrom u samo jednom incidentu ubijeno 19 ljudi, od čega ih je 18 bilo iz iste obitelji.
196. U veljači 2008. u raketnom napadu iz Gaze pogođen je izraelski grad Aškelon. Napad je prouzročio lakše ozljede. Izraelske su oružane snage pokrenule operaciju kodnog imena „Vruća zima“ tijekom koje su zračne snage izvele najmanje 75 zračnih udara na različite ciljeve u Pojasu Gaze. U operaciji je u Pojasu Gaze ubijeno 202 Palestinca i 2 Izraelca.
197. U lipnju 2008. pomoću egipatskog posredovanja dogovoren je neslužbeni „period zatišja“ (Tahdiyah). (Za više detalja vidi Poglavlje III.)
B. Pregled političkog obrasca i postupaka Izraela u odnosu na Okupirani palestinski teritorij, te veze između stanja u Gazi i stanja na Zapadnoj obali
198. Od 1967. Izrael je izgradio stotine kolonističkih naselja na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, i u Pojasu Gaze. Takva je kolonistička naselja ministarstvo unutarnjih poslova priznalo kao izraelske „zajednice“ koje podliježu izraelskim zakonima. Gore spomenuto Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde i „određen broj rezolucija Ujedinjenih naroda potvrđuju da izraelska gradnja kolonističkih naselja – zapravo transfer u kojem okupacijska sila na teritorij koji okupira prebacuje dijelove vlastitog civilnog stanovništva – predstavlja povredu Četvrte ženevske konvencije“ (o stajalištu izraelskog Visokog suda pravde o primjenjivosti Četvrte ženevske konvencije na Okupirani palestinski teritorij, vidi Poglavlje IV). Tijekom provedbe takozvanog izraelskog plana o povlačenju 2005. uklonjeno je 16 kolonističkih naselja u Pojasu Gaze i 3 na sjeveru Zapadne obale, no uspostava novih kolonističkih naselja se nastavila. 2007. u 149 je kolonističkih naselja na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, živjelo 450 000 izraelskih građana. Prema izvorima u Ujedinjenim narodima, gotovo 40% Zapadne obale trenutno zauzima izraelska infrastruktura povezana s kolonističkim naseljima, uključujući ceste, pregrade, tampon zone i vojne baze. Podaci koje je objavio Izraelski središnji ured za statistiku pokazuju da je izgradnja u tim kolonističkim naseljima 2008. godine povećana za 1,8 puta u odnosu na isto razdoblje 2007. godine. Broj tendera u Istočnom Jeruzalemu povećao se za 3728 posto (1761 stambena jedinica, u usporedbi s 46 2007. godine). Do kraja 1970-tih izraelska je vlada tvrdila da su kolonistička naselja uspostavljena zbog vojne nužnosti i sigurnosti, no potom je odustala od tog stajališta.199. Procjenjuje se da je 33% kolonističkih naselja izgrađeno na zemlji u privatnom palestinskom vlasništvu, koje je velik dio izvlastila Država Izrael tvrdeći da to čini zbog vojne nužnosti. Nakon presude izraelskog Visokog suda pravde 1979, izraelska je vlada izmijenila svoju politiku konfiskacije zemlje zbog razloga vojne nužnosti i počela koristiti građanske zakone koji se odnose na konfiskaciju zemlje i koji su vrijedili tijekom osmanske vladavine. Prema tim zakonima, zemlja može biti zaplijenjena bilo stoga što nitko ne može dokazati vlasništvo u skladu sa zahtijevanim standardom dokaza ili stoga što je područje na kojem se zemlja nalazi proglašeno zatvorenom vojnom zonom u koju je poljoprivrednicima zabranjen pristup.
200. „Od 1967. godine izraelske su vlasti srušile tisuće građevinskih objekata u palestinskom vlasništvu na [okupiranom palestinskom području], uključujući 2000 kuća, koliko se procjenjuje da ih je srušeno, u Istočnom Jeruzalemu.“ Tijekom prvog kvartala 2008. godine, izraelske su vlasti srušile 124 građevinska objekta na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, zbog neposjedovanja dozvola. Od tog je ukupnog broja 61 objekt bio stambena zgrada čije je rušenje uzrokovalo raseljavanje brojnih Palestinaca, uključujući djecu. Rušenje građevinskih objekata i stambenih zgrada obilježje je izraelske politike kojom se raseljavaju Palestinci uglavnom u Jordanskoj dolini i Istočnom Jeruzalemu, ali i na drugim područjima Zapadne obale. Izraelske vlasti većinu ovih rušenja opravdavaju tvrdeći da ti objekti i zgrade nisu imali potrebne dozvole. Nadležne izraelske vlasti rijetko izdaju građevinske dozvole Palestincima, često odbijajući njihove zahtjeve za izdavanjem dozvola na temelju tvrdnje da je gradnja u suprotnosti s obveznim regionalnim okvrinim planovima koje je odobrila palestinska vlada britanskog mandata tijekom 1940-tih. Masovno rušenje prijeti područjima u Istočnom Jeruzalemu. Provođenje izdanih naloga za rušenje pogodilo bi ukupan broj od više od 3600 osoba. Zajednički učinci izraelske politike širenja i uspostave novih kolonističkih naselja, rušenja objekata u palestinskom vlasništvu, uključujući kuća, sputavajuće i diskriminacijske stambene politike, te Zida predstavljaju način na koji Izrael „aktivno nastoji protuzakonito anektirati„ Istočni Jeruzalem.
201. Trasa Zida vijuga između palestinskih sela i četvrti i doprinosi cjepkanju Zapadne obale na niz međusobno odvojenih enklava (Vidi kartu 42). Zid okružuje kolonistička naselja koja su izgrađena oko Jeruzalema i na Zapadnoj obali i spaja ih s Izraelom. 80% izraelskih građana koji stanuju u tim kolonističkim naseljima nalazi se sa zapadne strane Zida. Trasa Zida, koja je stvorila razgraničenje, u velikoj je mjeri određena ciljem inkorporiranja kolonističkih naselja u izraelsku stranu i isključivanja Palestinaca s tih područja. Ako bude dovršen, 85% Zida nalazit će se na teritoriju Zapadne obale, a 9,5 % teritorija Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, bit će odsječeno od ostatka Zapadne obale. Procjenjuje se da će se 385 000 izraelskih građana koji žive u 80 kolonističkih naselja, od ukupnog broja od 450 000 izraelskih građana koji žive u 149 kolonističih naselja, i 260 000 Palestinaca, uključujući u Istočnom Jeruzalemu, nalaziti na području između Zida i Zelene linije. Uz to, oko 125 000 Palestinaca koji žive u 28 zajednica bit će okruženi s 3 strane, a 26 000 Palestinaca koji žive u 8 zajednica, bit će okruženi sa sve 4 strane. Nekoliko istraživanja koje su izradile agencije Ujedinjenih naroda pokazuju da brojne palestinske zajedince koje je odsjekao Zid ne uživaju potpuni pristup hitnim zdravstvenim uslugama, što predstavlja ozbiljne izazove u hitnim zdravstvenim slučajevima i trudnoći. Uz to Zid mještane zatvara i odsjeca od škola i sveučilišta, što također ima učinak na društvene odnose, naročito na tradicionalne bračne obrasce. Zid je izolirao zemlju i vodene resurse velikog broja Palestinaca, što ima negativni učinak na poljoprivredu i sredstva za život ruralnih zajednica.
202. Unatoč tome što Izrael tvrdi da su ograničenja kretanja na Zapadnoj obali palestinskim mještanima nametnuta iz sigurnosnih razloga, čini se da je svrha većine tih unutrašnjih ograničenja osigurati neometano kretanje Izraelcima koji žive u kolonističkim naseljima. Niti jedno od nametnutih ograničenja ne primjenjuje se na izraelske građane koji putuju diljem Zapadne obale.
203. Diljem Zapadne obale uspostavljen je dvostruki cestovni sustav u kojem su glavne ceste rezervirane za isključivu uporabu izraelskih građana dok su Palestinci ograničeni na drugu (i lošiju) cestovnu mrežu. Ceste koje su sagradili Izraelci na Zapadnoj obali čine mrežu koja povezuje izraelska kolonistička naselja međusobno i s Izraelom. Palestincima je uskraćen pristup na oko 1500 km cesta na Zapadnoj obali. Palestincima je kretanje tim cestama u potpunosti zabranjeno. Kretanje je djelomično zabranjeno na onim cestama za koje je Palestincima potrebna posebna dozvola, dok su ceste s ograničenim kretanjem one na kojima se osobe koje nisu lokalni mještani mogu kretati samo s dozvolom.
204. Politika „zatvaranja“, tj. zatvaranje cijelih područja i ograničenja kretanja robe i ljudi na temelju navodnih sigurnosnih prijetnji izraelskim građanima, jedno je od obilježja izraelske kontrole nad Pojasom Gaze i Zapadnom obalom od 1996. godine i dramatično pogađa živote Palestinaca. „Možda najrazorniji učinak pojačanog zatvaranja i blokade kretanja predstavlja dramatični porast nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Budući da zatvaranje područja ograničava kretanje svim osobama (i robi) u i iz Pojasa Gaze i Zapadne obale, kao i kretanje unutar Zapadne obale, radnici s tih područja ne mogu doći do svog radnog mjesta. Prema podacima palestinskog Ministarstva rada, nezaposlenost je u Gazi porasla s 50% na 74% (a na Zapadnoj obali s 30% na 50%). Prije postroženog zatvaranja područja, 22 000 Palestinaca iz Gaze (broj koji se smanjio od 1987. kad je iznosio 80 000) i 26 000 Palestinaca sa Zapadne obale imalo je dozvole za rad u Izraelu.“ „Gubici zbog nezaposlenosti iznose do 1,04 milijuna američkih dolara dnevno samo za Pojas Gaze – 750 000 američkih dolara zbog izgubljenih plaća u Izraelu i 290 000 američkih dolara zbog izgubljenih plaća u lokalnim sektorima. Palestinski ured za statistiku procjenjuje da su u razdoblju od 25. veljače do 4. travnja Pojas Gaze i Zapadna obala izgubili plaće i prihod u iznosu od 78,3 milijuna američkih dolara.“ U lipnju 2009. više od 40 UN-ovih i drugih humanitarnih organizacija pozvalo je Izrael da ukine blokadu Pojasa Gaze, u kojem gotovo svatko ovisi o međunarodnoj humanitarnoj pomoći, dok neselektivne sankcije pogađaju cjelokupno stanovništvo od 1,5 milijuna ljudi. (Vidi poglavlje V).
205. Izraelska politika i mjere, uvedene naročito od 1996. godine, doprinijele su stvarnom odvajanju Gaze od Zapadne obale, unatoč obvezama koje sadrži Sporazum iz Osla I, prema kojem „obje strane Zapadnu obalu i Pojas Gaze smatraju jednom teritorijalnom jedinicom, čiji će integritet biti očuvan tijekom prijelaznog razdoblja.“ Nametanje strogih zatvaranja područja i ograničenja kretanja uglavnom je doprinijelo ovom odvajanju. Nakon implementacije „plana o povlačenju“ i Hamasovog zauzimanja kontrole nad Pojasom Gaze, izravni kontakt s Palestincima na Zapadnoj obali onemogućen je nametanjem gotovo totalnog zatvaranja tog područja. Izraelsko uhićenje zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća i drugih dužnosnika Palestinske samouprave rezultiralo je nesposobnošću brojnih institucija da normalno funkcioniraju i spriječilo Palestince s ova dva područja da zajedno surađuju. U proteklih nekoliko godina Palestincima iz Pojasa Gaze koji žive na Zapadnoj obali nametnut je novi sustav dozvola. Bez posjedovanja takve dozvole mogu biti proglašeni „ilegalnim imigrantima“. Osim toga, izraelske vlasti – koje kontroliraju registar stanovništva – prestale su osvježavati podatke o adresama stanovanja Palestinaca koji su se preselili iz Gaze na Zapadnu obalu. Novi uvjet za dobivanje dozvole temelji se na registriranoj adresi stanovanja pojedinca, što Izraelu omogućuje da Palestincima čija je registrirana adresa stanovanja u Pojasu Gaze zabrani da se presele na Zapadnu obalu. Zahvaljujući ovoj mjeri mnogi Palestinci koji već žive na Zapadnoj obali retroaktivno su postali ilegalni stanovnici. Ova je politika imala razoran učinak na mnoge obitelji koje su prisiljene živjeti odvojeno ili, kako bi živjele zajedno, preseliti u Pojas Gaze bez mogućnosti povratka na Zapadnu obalu. Izrael je birokratskim mjerama i logistički efektivno podijelio i odvojio ne samo Palestince s okupiranog područja od njihovih obitelji koje žive u Izraelu, već i Palestince koji žive u Jeruzalemu od onih na ostatku Zapadne obale, te Palestince u Pojasu Gaze od Palestinaca koj žive na Zapadnoj obali/u Jeruzalemu.
206. Unatoč zabranama u međunarodnom humanitarnom pravu, Izrael na okupiranom palestinskom području od 1967. primjenjuje svoje domaće zakone. Naročito se to odnosi na postojeće zakone o planiranju i gradnji koji su poništeni i zamjenjeni vojnim naredbama, te vezanim civilnim ovlastima koje su prebačene s lokalnih vlasti na izraelske institucije, pri čemu krajnju odluku donose vojni zapovjednici. Primjena izraelskih domaćih zakona rezultirala je institucionaliziranom diskriminacijom na uštrb Palestinaca na okupiranom palestinskom području u korist židovskih kolonista, bilo da se radi o izraelskim građanima ili strancima. Isključive povlastice koje su rezervirane samo za Židove proizlaze iz dvostrukog građanskog statusa prema izraelskom pravnom režimu koji se temelji na „židovskoj nacionalnosti“, a koji „osobama židovske rase ili podrijetla“ daje veća prava i povlastice, za što potvrdu pronalazimo u ključnom zakonodavstvu. Administrativni postupci autohtone stanovnike okupiranog palestinskog područja pretvaraju u „strane osobe“, zbog čega im je zabranjena gradnja ili unajmljivanje velikih dijelova zemlje koju je izraelska vlada odredila kao „državnu zemlju“.
207. Zabrinjava dvostruki građanski status prema izraelskom pravu, kojim se favoriziraju „osobe židovske nacionalnosti“ (le'om yehudi) ispred osoba koje imaju izraelsko državljanstvo (ezrahut), u neskladu s Međunarodnim paktom o ekomonskim, socijalnim i kulturnim pravima, a naročito oni oblici diskriminacije koji se provode putem izraelskih paradržavnih agencija (Svjetske cionističke organizacije/Židovske agencije, Židovskog nacionalnog fonda i njihovih podružnica), koje upravljaju uporabom zemlje, stanogradnjom i razvojem. Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava također je prepoznao da izraelsko korištenje „židovske nacionalnosti“ koja se razlikuje od izraelskog državljanstva institucionalizira diskriminaciju na štetu svih Palesitnaca, a naročito izbjeglica.
208. Odbor za eliminaciju rasne diskriminacije 2007. je godine istaknuo jednu drugu diskriminacijsku politiku koju su izraelske vlasti nametnule palestinskim mještanima okupiranog palestinskog područja, kao i onim Palestincima koji su izraelski državljani (ali im je uskraćen pravni status kakav imaju osobe „židovske nacionalnosti“). „Zakon o državljanstvu i ulasku u Izael (Privremena naredba)“ od 31. svibnja 2003. godine ukinuo je mogućnost da stanovnici okupiranog palestinskog područja dobe izraelsko državljanstvo i dozvolu da žive u Izraelu, čak niti putem ponovnog spajanja obitelji. Odbor je primjetio da takve mjere nerazmjerno pogađaju izraelske arapske građane koji stupaju u brak s Palestincima s okupiranog palestinskog područja i žele živjeti zajedno sa svojim obiteljima u Izraelu. Uz napomenu da država strana ima legitiman cilj zajamčiti sigurnost svojih građana, Odbor je izrazio zabrinutost zbog činjenice da su ove „privremene“ mjere sustavno obnavljane i proširene na državljane „neprijateljskih država“.
209. Prema podacima palestinskih organizacija za ljudska prava, od 1967. oko 750 000 Palestinaca je u nekom trenutku bilo pritvoreno od strane izraelske vlade. Trenutno se u izraelskim zatvorima i pritvornim centrima nalazi oko 8100 palestinskih zarobljenika, oko 550 njih u administrativnom pritvoru. Administrativni pritvor je pritvor bez optužnice i suđenja, a odobrava se administrativnom naredbom umjesto sudskom odlukom. Uvjeti u kojima su Palestinci držani u izraelskim pritvornim ustanovama predmet su znatne međunarodne kritike, uključujući zabrinutost zbog navoda o mučenju i drugim oblicima zlostavljanja. Palestinske zatočenike obično mogu posjetiti samo najbliži srodnici (vidi poglavlje XXI). Međutim, nakon Hamasovog zauzimanja pune kontrole nad Pojasom Gaze u lipnju 2007, izraelske su vlasti obustavile posjete članova obitelji iz Pojasa Gaze palestiskim zatočenicima u Izraelu, čime je više od 900 zatočenika izgubilo izravni konakt sa svojom rodbinom.
Ostali linkovi:
Dio seljaka razočaran postignutim dogovorom: Za nastale štete je kriva Vlada
Mogu reći da su specijalci i policija napravili puno više štete nego seljaci", kazao je kratko Zvonko Pipić te dodao kako ne bi bilo pametno to previše komentirati. Za štetu koja je nastala u prosvjedu, nesuđeni savjetnik predsjednika za pitanja poljoprivrede Mato Mlinarić i predsjednik Nezavisnih hrvatskih seljaka, kaže da je odgovorna hrvatska Vlada. "Da je Vlada poštivala zakon do ovog prosvjeda ne bi ni došlo te ne bi bilo niti štete. Kada se ide u takav prosvjed cilj je da se nanese šteta kako bi se privukla pozornost na rješavanje problema", kazao je za Index Mlinarić te dodao kako su seljaci još prošlog mjeseca održali sastanak i sa njega poručili Vladi da stanje postaje neodrživo. ... "Ne može se godinu kasnije reći ljudima da se to ne može dobiti. To je kao da odemo u hotel na večeru za 200 kuna i nakon večere kažemo da ćemo za nju dati 50 kuna. Konobar nam je ni ne bi poslužio za te novce", tvrdi Mlinarić i dodaje da su neki od pregovarača, zbog incidenata na terenu bili pod pritiskom, dok su neki i promijenili svoje mišljenje tijekom pregovora. Smatra kako u Hrvatskoj vlada zakon džungle i zakon jačega te da država ne poštuje zakon. Sporazum smatra spornim zato što je ono što je dogovoreno protivno zakonu. "Zakon kaže da se mora isplatiti 2250 kuna, a sada se bude isplatilo, a to je samo obećanje za koje ja sumnjam da će biti ispoštovano, 1950 kuna", kazao je Mlinarić i istaknuo da sumnja u dogovor zato što im je Vlada i 2006. godine obećala da će se odreći zakupa na svom poljoprivrednom zemljištu te su im to uredno naplatili 2007. godine.
Plenum FFZG: Otvoreno pismo javnosti od 9. ožujka 2010.
Ministarstvo je svjesno vjerojatnog otpora šire sveučilišne zajednice na smjer putanje u koju bi je zakon trebao jednom zauvijek gurnuti. Gubitak autonomije sveučilišta, direktan utjecaj politike na izbor rektorâ i daljnja komercijalizacija temeljni su aspekti inovacijâ koje MZOŠ servira kao recept za budući prosperitet sveučilišta. Svakoga tko o ustroju i funkciji visokoobrazovnih ustanova ima drugačije mišljenje, ovo bi trebalo duboko alarmirati. O uvođenju Bolonje odlučeno je visoko iznad glavâ onih koji su prisiljeni proživljavati njezin kaos i zakazivanje iz dana u dan, političkim dekretom. Riječ nije tek o propuštenoj prilici, nego i o stigmi na obrazu svakoga člana sveučilišne zajednice, koji su se time pokazali nesposobnima skrbiti i o vlastitom neposrednom interesu, a kamoli da funkcioniraju kao djelatni korektiv politici u pitanjima od šireg društvenog dometa. Donošenje novog zakona prijeti postati reprizom istog sramotnog poraza.
Zelena akcija: Nećemo odustati od Varšavske unatoč pritiscima
Iako Zelena akcija prema Ugovoru ima pravo koristiti i nusprostorije, Gradski ured za imovinu je u dopisu 4. veljače 2009. godine ustvrdio da Zelena akcija pored uredskog prostora u Frankopanskoj 1, koji se poimence spominje u Ugovoru, ilegalno koristi skladišni prostor od 120 m2 na istoj adresi. Zelena akcija je odmah odgovorila dopisom kako spomenuti prostor koristimo od početka najma tj. već 9 godina, a što dobro znaju razni gradski uredi jer se u skladišnom prostoru organizirao i veliki broj javnih događaja. Na naš dopis nije bilo nikakvog odgovora da bi 30. studenog 2009. godine Gradski ured za graditeljstvo bez ikakve pravne osnove tj. bez ikakvog rješenja poslao retroaktivno 22 mjesečne uplatnice za zakup istog skladišnog prostora. Potpuno arbitrarno je određeno da je prva uplatnica za veljaču 2008. godine, a sve uplatnice su na nevjerojatan iznos od 5670,54 kn što sve zajedno iznosi oko 125 000 kn. Od tada mjesečno dolazi po jedna uplatnica pa je sada ukupni iznos izmišljenog dugovanja oko 150 000 kuna. Na tri dopisa poslana gradonačelniku Bandiću, zamjenici Pavičić-Vukićević te Gradskom uredu za imovinu već mjesecima nema nikakvog odgovora, a uplatnice stižu i dalje. Podsjećamo i da je Zelena akcija u svibnju 2007. godine uredno prošla inspekciju za prostore u vlasništvu Grada Zagreba prilikom čega je tročlana komisija upoznata i sa korištenjem 'spornog' skladišnog prostora.
Reakcija Zelene akcije na priopćenje Ureda gradonačelnika
Ukoliko je doista Grad Zagreb već 4. veljače 2008. utvrdio da se navodno neovlašteno koristi skladišni prostor pitamo se zašto je Grad o tome šutio punih godinu dana te zašto je sa Zelenom akcijom onda 20. listopada 2008. sklopio novi Ugovor o privremenom korištenju prostora u Frankopanskoj koji je i danas važeći? Kada smo prije 9 godina prvi put sklopili Ugovor o privremenom korištenju prostorija u Frankopanskoj 1, prilikom primopredaje su nam predani i ključevi nusprostorija u što spada skladišni prostor te sanitarni čvor. Zelena akcija je taj skladišni prostor transparentno koristila za razna javna događanja poput izložbi za Dan planeta Zemlje i radionica samoizgradnje solarnih kolektora koje je posjetio i pročelnik Ureda gradonačelnika.
