Lokalni izbori 2009. i još ponešto

slika by politklinika

E ovaj puta je na izborima bilo listića za pozaokružiti k'o nikada do sada, a izbor nikakav isto tako k'o nikada do sada. Kao što sam i najavila niti jedna od stranaka ni kandidati koji su na prevaru i u suprotnosti s Ustavom RH i demokratskim vrijednostima ugurali hrvatske građane u zapadno-imperijalističku vojsku NATO, koja služi za nametanje i zaštitu interesa bogatih korporacija, a na uštrb ljudskih prava i interesa običnih građana diljem svijeta, nisu dobili moj glas. I tako će biti i ubuduće na svakim budućim izborima sve dok smo u NATO-u i sve dok nam političke stranke zastupaju interese krupnog kapitala nauštrb interesa građana koje lažu da predstavljaju.

Listiće koji su nudili samo kandidate kojima su draže korporacije od građana namjerno sam i svjesno uništila zaokruživši namjerno i svjesno više od jednog kandidata. Na jednom sam listiću šansu dala jednoj nepoznatoj gospođi, što možda i nije bilo najpametnije, jer vidim da su se neki od ovih koji zastupaju bogate korporacije podvaljivali kao „nezavisni“. A tamo gdje je to bilo ponuđeno glasala sam za Zelenu listu, jer mi se svjetonazor dosta poklapa s onim što sam od njih čula preko više nego hvalevrijednog aktivizma Zorana Oštrića i lokalne Zelene liste koja se, barem kod mene na lokalnoj razini, od svih stranaka i organizacija koje su se busale u prsa da sudjeluju u prikupljanju potpisa za referendum o NATO-u, osim običnih građana i anti-NATO-a s FFZG-a najviše trudila da do tog referenduma doista i dođe.

S druge strane vidim da je na birališta izašlo jako malo građana, što je dobro, obzirom da se doista nema što izabrati i da je gotovo sve što se nudi jedna te ista stranka krupnog kapitala koja s interesima hrvatskih građana nema nikakve veze. Stoga je slab odaziv birača poruka političarima da građani nemaju što izabrati i da svoju politiku pothitno moraju radikalno mijenjati.

Najzanimljivije se i najbolje stvari i dalje događaju na Slobodnom Filozofskom fakultetu, pa i dalje pozivam sve da prate te povijesne akcije progresivne hrvatske javnosti na navedenom linku i na sve načine na koje mogu podrže borbu studenata i običnih građana za naše ljudsko pravo na dostupno besplatno visoko obrazovanje za sve, a ovisno o našim sposobnostima.

S istog bloga preporučam odličan i apsolutno nezaobilazan Razgovor s Borislavom Mikulićem: Volja za sve, a ne volja svih
Dakle, smisao priče o ne-legitimnosti nije pitanje točne ili netočne interpretacija studentske inicijative, nego njezina subverzivna promjena, blokada inicijative! Bivši asistent za predmet Uvod u marksizam, kod kojeg sam i ja slušao, nastupa sada kao agent perverzije Marxove 11. teze: događaje ne treba uvijek iznova samo interpretirati, stalo je do toga da se oni promijene putem interpretativne subverzije. Isto tako perverzno politički establishment pruža "gandhijevski", pasivni otpor studentskoj inicijativi. Njihov je stav otpor ne-djelovanjem, ne-vršenjem vlasti, an-arhijom, o kojoj smo razgovarali s profesorom Despotom na njegovu predavanju o arche i anarchia u okviru vaše tribine. To jasno pokazuje da su političari odlično razumjeli poruku inicijative: studentska akcija svojim autonomnim procedurama pokazuje da je i zašto je stranačka reprezentacijska politika mrtva, i zato odgovor na akciju ne-činjenjem i ne-obraćanjem studentima znači ne-priznavanje studenata kao političkog subjekta. Ova vlast, kakva jest, ne može djelovati drugačije jer će izgubiti ono posljednje što joj je ostalo – političku kontrolu distribucije javnih sredstava i drugih stranaka. Primorac ne može doći na plenum a da već nije pao samim dolaskom! On jako dobro shvaća da je plenum izraz radikalno druge političke subjektivacije. I rektor Bjeliš je prvog dana blokade izjavio da ne želi doći jer će se naći u "inferiornoj" poziciji. O tome je riječ.

Nažalost još nemam nikakvih vijesti ni linkova o Palestini/Izraelu. Bavila sam se većinom, koliko mi je slobodno vrijeme dopuštalo, farsom od „istrage“ oko atentata Moralesove vlade na Eduarda Rózsu-Floresa (koji je bit će ipak bio namjerno i smišljeno izvan-sudski pogubljen) i još 2 drugih ljudi u hotelu Las Américas u Santa Cruzu. Usput sam opet susrela debilne pseudo-ljevičarske pozere kojima ciljevi opravdavaju sredstva (a prema čemu se uopće ne razlikuju od onih protiv kojih se navodno u svojim crno-bijelim djetinjastim prepiranjima bore) i koji još uvijek žive u 2. svjetskom ratu uz napomenu da u tom njihovom ratu postoje ustaše (naziv kojim označavaju sve Hrvate) i partizani, dok od četnika nigdje ni traga, iako upravo četnici od svih ovih 3 političkih opcija dan danas uživaju najviše potpore među izmanipuliranim građanima. (Inače, ti su ljudi u ime svoje ideologije (koju su totalno izvitoperili kako bi služila održavanju na vlasti njihovih idola bez obzira na njihove mane i zločine) spremni lagati, te poricati i braniti teška kršenja ljudskih prava, ubojstva, ratne zločine, etničko čišćenje, pa čak i genocid. Isti ti ljudi po raznim forumima, blogovima i žutim tiskovinama sada (ponovo krivo misleći da je to dovoljno za obranu Moralesa, kao što su onomad mislili da njihove bajke o ustašama i partizanima predstavljaju obranu Miloševića) plasiraju svoje teze o tome da je Eduardo Rózsa-Flores bio „fašist“, „neonacist“ i „antisemit“, a od čega ništa nije istina. Eduardo je samo kritizirao komunističke zločine i snimio film o velikosrpskim odnosno Miloševićevim zločinima, a što njima nikako nije po ćefu, pa od tuda tolika pomahnitalost, kao naravno i još više od činjenice da se pokazalo da njihov idol kojeg trenutno moraju obraniti - Morales (i njegova vlada) - nije nevinašce. Što se „anti-semitizma“ tiče, Eduardo je sam bio židovskog podrijetla, što i nije toliko važno koliko činjenica da je na svom blogu ulagao dosta truda u naglašavanje razlike između judaizma i cionizma. Eduardo je bio anti-cionist, a ne anti-semit, ali poludjelim pseudo-ljevičarima kojima je jedan od „ljevičarskih“ idola Milošević (i kojima su svi Srbi Titovi partizani, kao što su im svi Hrvati ustaše) i to je dovoljno da bi ga neutemeljeno blatili.) No, promijenilo se to da meni više uopće nije stalo do toga što glupavi pseudo-ljevičari tupe okolo i da više nemam nikakve želje spašavati debilnu „ljevicu“ koja od sada na dalje slobodno može biti glupa i ja im želim da u toj svojoj gluposti ostanu izolirani kao što to s pravom i jesu. Možda im jednog dana dođe do mozga da tom svojom glupošću i sami najbolje služe interesima zapadnih imperijalista protiv kojih se navodno bore.

Moja je politička opcija i dalje lijeva, anarhistička i progresivna s naglaskom na prednost čovjeka i njegovog prava na život dostojan čovjeka ispred interesa i profita kapitalista i ispred svake ideologije, a najviše od svega je karakterizira radikalno inzistiranje na poštivanju svačijih ljudskih prava i na činjenično utemeljenoj istini. Morales je nažalost još jedan u nizu pokvarenih političara kojem je prvenstveno cilj održanje na vlasti, a ne poštivanje (barem ljudskih) prava i dobrobit svih građana njegove zemlje. Političari (i njihove prikrpe koje im vjerno konformistički služe) su i dalje u pravilu pokvareni i licemjerni demagozi i vampiri koji gaze preko ljudskih leševa i spremni su na sve samo kako bi se održali na vlasti i zadržali svoje pozicije. Građani ne bi trebali podržavati nikakve političare niti vjerovati korporativnim medijima koji služe istim gospodarima, nego se sami educirati o svojim pravima i za njih se izboriti vlastitim djelovanjem kroz legitimne metode, upravo onako kako to danas čine studenti i ostali savjesni ljudi koji ih podržavaju u borbi za opće dobro i ljudska prava svih građana ove zemlje.


Ostali linkovi:
ENTREVISTA A EDUARDO ROZSA
Intervju s Eduardom Rózsa-Floresom iz listopada 2008. na španjolskom.
Una cosa son los discursos, las palabras...los libros de teoría. Otra cosa es la realidad. Puede ser que exista una realidad, en la que el socialismo sea una cosa verdadera, correcta y justa. Que esa no fue la realidad del experimento bolchevique-comunista es una cosa clara y obvia para mi. La inmoralidad, la mentira, los crímenes cometidos en nombre del "socialismo real" son imperdonables. Habrá que usar mucho detergente para lavar esa ignominia. Te hablo de la realidad. No de las ideas. No de la necesidad que sí existe, de construir una sociedad más justa. Pero esto pasa por tomar, en primera instancia , en cuenta los verdaderos deseos del pueblo. No nos olvidemos que lo que se hace, no se hace contra, sino por los pueblos, en interes de nuestras naciones. Aprendí a detestar a la famosas "elites" políticas-ideológicas del campo socialista, por un muy simple motivo: estos deplorables seres, estaban más interesados – no! : estaban solamente interesados en mantenerse en el poder, con sus privilegios, con sus ventajas. Para ellos el "socialismo" era sólo una covertura, que nada tenía que ver con lo que los de abajo, el pueblo, sentían y anhelaban. He llegado a la conclusión de que no se puede hablar de socialismo –ni "hacer" socialismo- si no se respetan plenamente la libertad, y el derecho a la autodeterminación sea esto de los individuos que componen la sociedad, o de los pueblos o naciones en general. Si no, entonces qué nos diferencia de lo y de quienes decimos odiar?... si cometemos los mismos errores o crímenes que aquellos. Esto es intolerable. ... Nadie tiene el derecho de suplantar al pueblo. ...
La caída del Muro de Berlin. Algo que sabíamos que se iba a producir, por algo fuimos llamados allí, para estar presentes a la puesta en escena de esa comedia, que algunos todavía se obstinan en llamar "los cambios democráticos" de Europa del Este. De qué cambios hablan? Que de democráticos ni un pelo. Lo único que pasó, fue el cambio de ropaje y caretas, de la oligarquía "comunista", de la nomenklatura, que de muy "socialista" pasó a ser muy capitalista. Basta dar un vistazo a los nombres de los directores-propietarios de las empresas –otrora estatales- privatizadas con los primeros albores del supuesto cambio democrático. Aquí no pasó nada. ...
Despues de casi tres meses de trabajar como corresponsal, casi cada segundo día - por decirlo de alguna manera – en la primera línea, ver todo el sufrimiento, y la rabia de una nación practicamente desarmada, pero así enfrentada al entonces cuarto ejército más fuerte de Europa, combatiendo por su libertad e independencia, esto por un lado, por el otro: todas esas organizaciones internacionales que no son más nada que un circo de grillos bien pagados, que no hacían nada...y si lo hacían?: como la ONU, al imponer el embargo a la importación de armas para TODA Yugoslavia, con lo que condenaban practicamente a los croatas, y a las demás naciones oprimidas, a defenderse –exagerando un poco- con piedras y palos. Si la mal llamada "comunidad" internacional, no se hubiese comportado tan cobarde y mezquinamente, Bosnia –un poco después que Croacia- no hubiese sufrido lo que sufrió, no habrían violado –los serbios- sistematicamente a varias decenas de miles de mújeres bosniacas, no hubiesen asesinado tanto niño, tanto anciano, a tanta gente indefensa...
Si bien es verdad, que soplan vientos –si no totalmente nuevos- al menos frescos en nuestro continente, aun queda mucho por hacer para que todos lo pueblos y naciones americanos disfruten plenamente de los derechos que les corresponden. El camino es largo pero de nuevo se ha encaminado esa nuestra nación mezo-americana por las grandes alamedas que levarán a la libertad, al progreso, y a conquistar un mundo necesariamente más justo y que será de todos y para todos, sin excepciones.

Inside the jail where prisoners rule
Naš državljanin Mario Tadić zatvoren je u zloglasnom zatvoru San Pedro u La Pazu u kojem „red“ ne održavaju zatvorski čuvari, nego sami zatvorenici i u kojem je tek 25% zatvorenika osuđeno, dok drugi mjesecima čekaju na suđenje ili nemaju ni šanse da će ikada izaći pred suca. Donedavno su se među oko 1500 zatvorenika, koliko ih je smješteno u tom zatvoru, nalazili preprodavači droge, kradljivci i ubojice, no od dolaska predsjednika Moralesa na vlast, zatvor se također počeo puniti njegovim političkim protivnicima. Zatvorenici sami plaćaju najamninu ili kupuju ćelije na period koji moraju provesti u zatvoru u kojem zajedno s njima žive njihove žene i djeca koja se slobodno kreću među odraslim zatvorenicima. U San Pedru se proizvodi kokain, a u prosjeku se u tom zatvoru dogode 4 ubojstva na mjesec. U zatvoru se nalazi i škola u kojoj nedostaje knjiga zbog nedostatka novčanih sredstava, a djeca pišu po komadićima papira. Više na engleskom na linku.
Recently I was able to walk freely through this prison and it is a place that I will never forget. This is a jail like no other. Cocaine is manufactured inside its walls, prison guards don't go beyond the gates, and inmates effectively rule themselves down to the point of renting and selling cells. ... Up until last year San Pedro's prison population of about 1,500 was largely made up of drug dealers and traffickers, thieves and murderers. Amazingly, only 25 per cent of those locked up in San Pedro have actually stood trial. The rest are either awaiting trial without bail, or are detainees without any realistic chance of ever seeing the inside of a courtroom. Since Evo Morales assumed the presidency of Bolivia in 2006 San Perdro has received many of his political opponents. The most famous of these is Leopoldo Fernandez, governor of the province of Pando and outspoken critic of Morales. The governor was implicated in a riot which led to the death of 15 supporters of Morales in September last year. Other political and union leaders have also been detained at San Pedro, and almost all of them are awaiting trial. ... Wives and children who can't afford to live on the outside are allowed inside with their husbands. The women leave every morning to work to earn enough money to pay for the prison cells and to buy food for their families; the Bolivian prison authorities only provide about 40 cent a day per prisoner towards food. ... San Pedro is broken into different sections with varying degrees of comfort. Prisoners rent or buy their cells for the duration of their sentence. Those with money, usually drug traffickers, live in apartment-type cells with a private bathroom, a kitchen and even cable television. Next come more basic one-bed cells, while the poorer prisoners have to sleep in cramped single cells, which often accommodate five or six people. Those with no money have to sleep in alleyways. ... One of the prisoners here is Reynaldo Bayard. He was the chairman of the civic committee of Tarija, a political organisation, before he was accused of a terrorist attack on a gas pipeline near Yacuiba and thrown into San Pedro. He has not had a trial and has been given no indication if and when one will take place. He has been in San Pedro for almost five months. His supporters have raised money for him to pay for his cell and food, costing about €4 a day. He brought me into his tiny cell where there is barely enough room for the bed. He lives here with his wife and they cook their food outside on a gas ring. ... ABOVE THE SHOPS and restaurants were landings and cells where prisoners hung out. I didn't feel under threat in any way. It didn't seem like a prison and I needed to remind myself that an estimated four murders are committed in San Pedro every month. In another square prisoners were playing pinball and other sports. Out of the blue a man who looked like a guard hit a prisoner with a baton. But this was not a regular prison warden, as there are none inside. San Pedro has its own internal security, and it is elected prisoners who keep the peace. They even wear a uniform with "internal security" written on their backs. At a large sink in a corner prisoners washed dishes and clothes. These jobs are reserved for the poorer prisoners who are paid by the richer ones to do their dirty work. Everywhere I went in the prison children were mixing with prisoners and playing games with the inmates. It was a strange sight. Twenty-four of the 150 children who call San Pedro their home go to school inside the jail. ... Teacher Doris Cruz Fuentes met us at the door with a warm smile and agreed to let us inside. The school consisted of an old fashioned room with desks and a large blackboard. The absence of books was noticeable and the children wrote on scraps of paper. Doris told me there was no money for books and if they were lucky they got the odd one as a donation from another school or charity. The kids in the prison school looked happy, were outgoing and smiling, but for the San Pedro children who go to school outside it is not so easy. Many make up false addresses to try and hide the truth from their classmates in the city. ... San Pedro prison is where Bolivia's criminal classes have traditionally been kept. But this has changed under Morales. Now it is a repository for his political enemies and those who are seen to undermine his regime.

HITNA AKCIJA: Osobno uručite ili pošaljite molbu za besplatnim obrazovanjem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa

Građani i građanke RH imaju pravo i mogu osobno uručiti ili poslati faksom ili e-poštom molbu za besplatnim obrazovanjem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Za detaljnije pojašnjenje kliknite ovdje.

Adresa za osobno uručenje i kontakt podaci za slanje molbe faxom ili e-mailom:
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa
Donje Svetice 38
10000 Zagreb
Telefon: +385 1 4569 000
Faks: +385 1 4594 301
E-pošta: ured@mzos.hr


Predmet: Molba za ispunjenje zahtjeva za pravo na besplatno obrazovanje


Tekst molbe koji se može downloadati na linku:

Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa
n/r prof. dr. sc. Dragan Primorac
Ministar znanosti obrazovanja i športa
Donje Svetice 38
10 000 Zagreb

Predmet: Molba za ispunjenje zahtjeva za pravo na besplatno obrazovanje

Poštovani,

molim Vas da ispunite zahtjev za pravo na besplatno obrazovanje kojime se traži:
1. uredba kojom se nadležni obavezuju platiti sve školarine za akademsku godinu 2009/10.
2. pokretanje procedure za izmjenu zakona kojime bi se osiguralo potpuno javno financiranje visokoškolskog obrazovanja na svim razinama, na način da prijedlog ide na čitanje najkasnije na prvoj jesenskoj sjednici Sabora. Traži se hitno formiranje radne skupine za izradu zakona u kojoj će sudjelovati i predstavnici fakultetâ. Nacrt zakona mora biti upućen na očitovanje znanstvenim i akademskim institucijama.

S poštovanjem,
(Vaše Ime i Prezime
Adresa ili može samo mjesto stanovanja)



Detaljnije upute možete pronaći na linku.
Po mogućnosti molbe šaljite (ili osobno uručite) sutra oko 8 sati ujutro, ali ako ne stignete može i kasnije. Cilj je da što više građana i na ovaj način podrži zahtjev za besplatnim obrazovanjem. Također, proslijedite ovu akciju svim svojim poznanicima i prijateljima.

"Tko se bori, može izgubiti. Tko se ne bori, već je izgubio."

Jedan svijet - jedna borba! Znanje nije roba!

UPDATE (13. svibanj): Akcija uručivanja ili slanja molbi za besplatnim obrazovanjem Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa se nastavlja. Ako svoje molbe niste stigli uručiti ili poslati jučer, možete danas ili neki od slijedećih dana. Više svježih informacija, te iskustva jedne građanke možete pronaći ovdje.
Sve daljnje informacije na blogu Slobodni Filozofski

O etničkom čišćenju i aparthejdu u Jeruzalemu

Informacije u prvom dijelu posta izvađene su iz članka Jerusalem, the heart, soul and home of Palestine palestinske novinarke Reham Alhelsi koji u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.

Grad Sawahreh je od Jeruzalema udaljen oko 15 do 20 minuta vožnje automobilom, uključujući prijelaz kontrolnih točaka. Nekada je bilo potrebno oko 30 minuta vožnje autobusom da bi se stiglo iz Sawahre do Jeruzalema.

1948. Izrael je okupirao 85% Jeruzalema i silom protjerao do 80 000 Palestinaca iz njihovih domova u Zapadnom Jeruzalemu i 40 okolnih sela. Zatim su ta sela uništena kako se njihovi stanovnici u njih više ne bi mogli vratiti, a vlasništvo protjeranih Palestinaca pretvoreno je u vlasništvo države Izrael u skladu sa „Zakonom o odsutnim vlasnicima“ iz 1950. godine. 1967. godine Izrael je okupirao ostatak Jeruzalema i uspostavio prvo ilegalno židovsko naselje u Starom gradu. Uništeno je ili izvlašteno više od 700 palestinskih domova i građevina.

Samo iz Marokanske četvrti u Starom gradu istjerano je više od 6000 Palestinaca i uništeno 125 kuća kako bi se ispred Zapadnog zida napravio trg. Izrael je udvostručio površinu grada anektirajući 70 km2 zemlje koja je pripadala 28 sela na Zapadnoj obali. 1980. godine Izrael je službeno anektirao Istočni Jeruzalem, a u godinama koje su uslijedile palestinska imovina u Silwanu i Muslimanskoj četvrti Starog grada predana je organizacijama židovskih kolonista. Usprkos rezoluciji 2253 Opće skupštine UN-a koja Izraelu nalaže da odustane od poteza koji bi izmijenili status Jeruzalema, izraelska je vlada tijekom godina konfiscirala više od 60 km2 palestinske zemlje u Istočnom Jeruzalemu (tj. 86,5% od njegove ukupne površine) s ciljem da je koriste Židovi.

Stara pročelja i prekrasna arhitektura zaštitni su znak Starog grada i podsjetnik na njegovu arapsku baštinu. Stari grad u Jeruzalemu ničim ne podsjeća na stare gradske jezgre kakve se mogu vidjeti diljem Europe iz koje su pristigli ilegalni židovski kolonisti koji sad iz Jeruzalema žele napraviti europski grad. Palestinske četvrti u Starom gradu prenapučene su, a djeca se ne mogu igrati u vrtovima ni igralištima jer ih nema. Mnoge su kuće u jadnom stanju i potrebno ih je obnoviti, no gradske vlasti to često ne dopuštaju, što je još jedna metoda kojom ljude nastoje istjerati iz njihovih domova. Iako palestinski građani Jeruzalema moraju plaćati poreze, zauzvrat primaju vrlo malo javnih usluga. Izraelska organizacija za ljudska prava B'Tselem navodi da „od aneksije Jeruzalema, gradske vlasti nisu izgradile gotovo niti jednu novu školu, javnu zgradu ili bolnicu za Palestince.“... „Čitave palestinske četvrti nisu spojene na kanalizacijski sustav i nemaju popločene ceste ni pločnike.“

Prema izraelskom zakonu palestinski građani Jeruzalema, iako su, kao i njihovi preci, rođeni u tom gradu, imaju status „trajnog stanovnika“, odnosno isti status kao i stranci koji žele živjeti u Izraelu, dok ilegalni kolonisti dobivaju status državljanina.

Postoji i očita diskrimintorna politika u sklopu pravila o planiranju i gradnji koja se primjenjuje u Jeruzalemu. U planovima za palestinske četvrti koje priprema izraelsko gradsko poglavarstvo Jeruzalema oko 40% površine određeno je kao područje na kojem nije dopušteno graditi. Samo oko 11% zemljišta u Istočnom Jeruzalemu namijenjeno je za palestinsku uporabu, a i tu se zapravo radi o već prenapučenim površinama na kojima je dopušteno graditi. Građevinske dozvole vrlo se rijetko izdaju Palestincima, pa su oni prisiljeni „protuzakonito“ graditi na vlastitoj zemlji. Ilegalno izgrađene građevine koje sagrade kolonisti retrospektivno se uključuju u planove za izgradnju, dok istovremeno Palestincima nije dopušteno graditi na njihovoj vlastitoj zemlji. Ilegalna se naselja šire, a palestinske se zajednice u i oko Jeruzalema ne mogu dalje izgrađivati ni širiti. Prema izvještaju Društva za arapske studije objavljenom početkom 2008. Izrael je u Istočnom Jeruzalemu od 1967. godine srušio 8500 palestinskih kuća zahvaljujući čemu su tisuće ljudi ostale bez domova. Dodatnih 20 000 kuća prijeti rušenje pod izgovorom da su ilegalno izgrađene. Prema podacima B'Tselema između 2000. i 2006. godine u Jeruzalemu je registiran početak izgradnje 14472 građevine, od toga 11114 u židovskim četvrtima, a samo 3358 u palestinskim četvrtima. Gustoća stanovanja u ilegalnim židovskim naseljima u Istočnom Jeruzalemu bila je 2002. 23,8 m2 po osobi, dok je ista u palestinskim četvrtima iznosila 11,9 m2 po osobi.

Izraelski Master plan za Jeruzalem iz 2000, koji vrijedi do 2020, ima za cilj nametanje židovskog karaktera tom gradu i smanjenje udjela palestinskog stanovništva na 12%. Prema tom planu, ukupna površina grada iznosi 142 km2, a granica zapadnog dijela grada proširena je za 40%. 24,4% Istočnog Jeruzalema zonirano je kao „zelena prirodna“ površina na kojoj nije dopuštena gradnja. Izrael trenutno provodi masovnu deložaciju Palestinaca i rušenje kuća u četvrtima u Istočnom Jeruzalemu. 2007. Izraelci su započeli izgradnju ilegalnog židovskog naselja u Muslimanskoj četvrti Starog grada s više od 20 stambenih jedinica i sinagogom. U blizini, s područja tzv. „Svetog bazena“, koje se proteže od doline Kidron, Maslinskog brda do obližnjih palestinskih četvrti, Palestince sustavno uklanjaju, a na njihovo se mjesto naseljavaju Židovi. U ožujku 2009. Palestinci su deložirani iz dvije kuće u četvrti Sheikh Jarrah, a 88 kuća u četvrti Al Bustan u Silwanu čeka na deložacije i rušenje. Na ovaj će način više od 1500 građana Jeruzalema ostati bez krova nad glavom kako bi se na mjestu njihovih kuća izgradio nacionalni park. Slična sudbina očekuje 60% kuća u četvrti Wad Hilwa u Silwanu.

Kako bi odvojili Jeruzalem od okolnog palestinskog okruženja, cionisti su izgradili prsten židovskih naselja u i oko Starog grada. Ta se naselja protežu od Židovske četvrti do ilegalnih naselja u Ras Al-Amudu i Silwanu i do židovskog groblja na Maslinskom brdu. U Ras Al-Amudu palestinske su kuće do židovskog groblja odvojene tek niskim zidom. Ovdje mrtvi Izraelci imaju veća prava i više mjesta od živih Palestinaca. Nasuprot židovskog groblja postavljena je izraelska policijska postaja koja je s vremenom pretvorena u „zatvor“. Najprije je to bila obična zgrada, a kasnije je okružena bodljikavom žicom. Potom je nasuprot toj zgradi uspostavljena kontrolna točka. Ta je policijska postaja postavljena usred palestinskih četvrti, a jedino joj društvo prave mrtvi Izraelci na obližnjem groblju. Postaja je služila za zaustavljanje palestinskih autobusa i automobila, te ljudi koji su išli na posao, u školu ili u bolnicu. Nakon 1967. izraelske su vlasti konfiscirale zemlju u vlasništvu obitelji Al-Ghoul, a 1990. prodale su je američkom milijunašu židovske nacionalnosti Irvingu Moskovitzu koji je na 14,7 dunuma te otete palestinske zemlje nakanio izgraditi ilegalno naselje sa 132 stambene jedinice. Plan izgradnje ovog ilegalnog naselja odobrio je 1999. Ehud Barak. Ilegalni židovski kolonisti to su ilegalno naselje nazvali Maale Zaytim, Maslinska visoravan, moguće u čast uništenju tisuća maslinovih stabala koja su iščupali iz palestinskih polja kako bi na njihovom mjestu izgradili svoja ilegalna naselja. To se naselje nastavlja na židovsko groblje koje mu se nalazi nasuprot, te na druge ilegalno izgrađene građevine na Maslinskom brdu i pridonosi etničkom čišćenju Jeruzalema. Prvi ilegalni kolonisti su u to ilegalno naselje uselili 2003. 2005, dok su Palestinci „pregovarali“ o miru s Izraelom, kolonisti i izraelska vojska bavili su se podjelom palestinske zemlje između sebe. Policijska postaja u Silwanu predana je kolonističkim zajednicama i ukorporirana u naselje Maale Zaytim, a umjesto nje gradila se nova postaja na području E1. Prema podacima instituta ARIJ, Palestincima je u Ras Al-Amudu dopušteno da grade na samo 55-65% ukupnog područja, dok ilegalni kolonisti smiju graditi na 115% ukupnog područja. Palestinci smiju graditi stambene jedinice s maksimalno 2 kata, dok ilegalni kolonisti mogu graditi stambene jedinice s najviše 7 katova.

Mnogi su Palestinci dva puta etnički očišćeni iz Jeruzalema; najprije iz Zapadnog Jeruzalema, a kasnije iz Istočnog Jeruzalema. Mnogima koji su prije istjerani iz Zapadnog Jeruzalema i koji su se naselili u Istočnom Jeruzalemu, danas prijeti deložacija pod izlikom da im zemlja na kojoj žive ne pripada. Istovremeno, ilegalni židovski kolonisti, koji dolaze iz Sjedinjenih država, Europe i drugih dijelova svijeta imaju pravo na grad u kojem niti oni ni njihovi preci ne posjeduju niti šaku zemlje. Palestinci danas čine 34% ukupnog stanovništva Jeruzalema, a 55% židovskog stanovništva Jeruzalema živi u 34 ilegalna naselja u i oko Jeruzalema. Među ukupnim stanovništvom Starog grada Židovi čine tek 9%.

Kako bi se intenzivirala politika judaizacije Jeruzalema, koriste se mjere i planovi kojima će se Istočni Jeruzalem otcijepiti od ostatka palestinskih područja i spriječiti uspostava palestinske države, uključujući konfiskaciju zemlje, izgradnju ilegalnih naselja, aparthejdskog zida, rušenje kuća i opoziv prava na prebivalište. Nakon 1967, Izrael je aktivirao „Zemljišni pravilnik“ iz doba britanskog mandata kako bi konfiscirao 85% zemljišta unutar ilegalno proširenog područja Jeruzalema. Prvotno područje Zapadnog Jeruzalema se utrostručilo, a granice Istočnog Jeruzalema proširene su s područja koje je pokrivalo 6,5 km2 na područje od 71 km2, s ciljem da taj dio grada obuhvati veliku zemljišnu površinu sa što je moguće manje Palestinaca. Tako su iz područja grada isključene gusto naseljene palestinske zajednice, ali su unutar novih ilegalno određenih granica obuhvaćena njihova zemljišta. Istovremeno, kolonističkim je organizacijama dopušteno da grade jezgre ilegalnih naselja usred palestinskih zajednica poput onih u Silwanu i Sheikh Jarri. Ovog je siječnja izraelska vojska izdala naloge za anektiranje 24 dunuma zemlje koja pripada selima Husan i Nahhalin na betlehemskom području s ciljem proširenja ilegalnog židovskog naselja Gush Azion. Ta je aneksija dio plana za „Veliki Jeruzalem“, kojem je cilj pripojenje dodatne palestinske zemlje Jeruzalemu i širenje ilegalnih naselja. Ovim su planom do sada anektirane 72 000 dunuma palestinske zemlje. Dodatna palestinska zemlja konfiscirana je za izgradnju ilegalne tramvajske pruge koja će spajati ilegalna naselja na Zapadnoj obali s Jeruzalemom. Ovim će se tramvajskim sustavom moći koristiti samo Židovi.

Izrael je za izgradnju svog aparthejdskog zida konfiscirao dodatnih 19,2% zemlje koju posjeduju Palestinci u Jeruzalemu i 5,3% zemlje koju Palestinci posjeduju na Zapadnoj obali. Trasa Zida ide duž ilegalnih granica Jeruzalema (uključujući Istočni Jeruzalem i anektirane dijelove Zapadne obale) koje je nametnuo Izrael. Do rujna 2007. Izrael je konfiscirao 11 100 dunuma zemlje za izgradnju Zida, a 40 985 dunuma zemlje bit će odvojeno od svojih vlasnika. Kada bude dovršen, Aparthejdski zid oko Jeruzalema bit će dug 181 km. Zid utječe na svakodnevni život 27 palestinskih jeruzalemskih zajednica. Desetci palestinskih kuća su srušeni zbog izgradnje Zida, a vlasnicima mnogih drugih uručeni su nalozi za rušenje njihovih kuća. 15 000 Palestinaca s jeruzalemskim osobnim iskaznicama koji žive s vanjske strane Zida neće više moći ući u Jeruzalem, a 1835 obitelji bit će se primorano preseliti. Prema izvještaju Građanskog odbora za prava Palestinaca u Jeruzalemu objavljenom u rujnu 2007, 21,4% palestinskih obitelji razdvojeno je Aparthejdskim zidom od svoje rodbine (15,5% ih se nalazi s unutarnje, a 32,6% s vanjske strane Zida). 18% obitelji odvojeno je od oca, a 27% od majke. 25% trgovina u palestinskom vlasništvu zatvoreno je zbog ograničenja slobode kretanja koje Izrael nameće Palestincima i zbog visokih poreza koje moraju plaćati Palestinci koji žive u Jeruzalemu.

Više od 100 000 Palestinaca živi u gradovima i selima u okolici Jeruzalema. Ta su područja oduvijek bila sastavni dio Jeruzalema i ovisila su o tom gradu. Zahvaljujući izgradnji Zida stanovnici tih gradova i sela više nemaju pristup svojim radnim mjestima, školama ni bolnicama. S druge strane, mnogi stanovnici Istočnog Jeruzalema posjeduju zemlju u okolnim selima. Zbog nedostatka stanova i prenapučenosti u Istočnom Jeruzalemu, ti su ljudi bili prisiljeni svoje kuće sagraditi u okolici Jeruzalema i one se sada nalaze s vanjske strane Zida.

Sawahreh je jedna od palestinskih zajednica koju je pogodila izgradnja ilegalnog Aparthejdskog zida. Zid je razdvojio brojne obitelji, a mnoge se obitelji tiskaju u prenapučenim kućama kako ne bi izgubile svoje jeruzalemske osobne iskaznice i pravo da žive u tom gradu. Zapadni dio grada Sawahreh se nalazi unutar izraelskih granica Jeruzalema i gradske vlasti rijetko Palestincima izdaju građevinske dozvole, tako da oni mogu graditi većinom u istočnom dijelu grada Sahwahreh koji se nalazi s vanjske strane Zida. Ako se obitelji presele iz zapadnog dijela Sawahre, ostat će bez prava da prebivaju u Jeruzalemu. No tu nije kraj nevoljama Palestinaca iz Sawahre. Inspektori izraelskog jeruzalemskog gradskog poglavarstva često dolaze i provjeravaju tko doista živi u kućama u zapadnom dijelu Sawahre, te ispituju ukućane o njihovom svakodnevnom životu. Mnogi Izraelci imaju dvostruko državljanstvo i većinu godine provode u Sjedinjenim državama ili Europi gdje imaju domove i gdje rade, no njima gradski inspektori nikada ne postavljaju takva pitanja, niti im se ukida pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Između 1967. i 2007. Izrael je 8269 Palestinaca poništio pravo na prebivalište u Jeruzalemu. Ovaj „tihi transfer“ predstavlja jedan od načina na koji izraelske vlasti etnički čiste palestinske građane Jeruzalema iz tog grada.


Jedan link za Palestinu/Izrael:
Let me die… poem of a Palestinian child


Ostali linkovi:
Procuring Academics for Empire
The MRI has a special interest in academics who can target the field of Muslim-Arab organizations and activities, in order to study and develop methods to „diffuse and influence counter-radical Muslim discourse.“ In other words, the MRI is contracting academic research, which will allow the Pentagon to penetrate Muslim communities, co-opt the leaders and turn them into imperial collaborators. MRI is not merely a mechanism of „soft power“ – a battle of ideas – it engages US academics in some of the more brutal aspects of colonial warfare. For example, the Pentagon-funded Human Terrain Teams (HTT), which operate in Afghanistan, are deeply immersed in the identification and torture/interrogation of suspected resistance fighters, civilian sympathizers and members of extended families and clans. One San Francisco State psychology professor on the MRI payroll, with longstanding ties to Pentagon counter-insurgency operations, is deeply involved in the „study of emotions in stoking or quelling ideologically driven movements.“ Covert occupation intelligence operations have been deeply involved in “stoking” hostility between Shia and Sunni communities in Iraq, Lebanon, Iran, and Afghanistan. Torture and harsh interrogation techniques, used in the Middle East and Afghanistan, are based on academic studies of cultural and emotional vulnerabilities of Muslims and are used by US and Israeli military interrogators to “break” or cause profound mental breakdown of anti-occupation activists (“quelling ideological movements”).

The Abu Ghraib files
Ovo sam našla na Eduardovom blogu u postu od prije od godinu dana, ali bez obzira na starost mislim da je vrijedno čitanja. Međutim, ove izrazito uznemirujuće i stravične fotografije mučenja, zlostavljanja i ponižavanja zatočenika nisu prikladne za osobe mlađe od 18 godina. Ako ste mlađi od 18 ili slabijih živaca, molim obavezno preskočite ovaj link.
279 photographs and 19 videos from the Army's internal investigation record a harrowing three months of detainee abuse inside the notorious prison -- and make clear that many of those responsible have yet to be held accountable. ... Although the photos are a disturbing visual account of particular incidents inside Abu Ghraib prison, they should not be viewed as representing the sum total of what occurred. As the Schlesinger report states in its convoluted prose: "We do know that some of the egregious abuses at Abu Ghraib which were not photographed did occur during interrogation sessions and that abuses during interrogation sessions occurred elsewhere." Also, the documentation doesn't include many details about the detainees who were abused and tortured at Abu Ghraib. While the International Committee of the Red Cross report from February 2004 cited military intelligence officers as estimating that "between 70 to 90 percent of persons deprived of their liberty in Iraq had been arrested by mistake," much remains unknown about the detainees abused in the "hard site" where the Army housed violent and dangerous detainees and where much of the abuse took place. Finally, it's critical to recognize that this set of images from Abu Ghraib is only one snapshot of systematic tactics the United States has used in four-plus years of the global war on terror. There have been many allegations of abuse, torture and other practices that violate international law, from holding prisoners without charging them at Guantánamo Bay and other secretive U.S. military bases and prison facilities around the world to the practice of "rendition," or the transporting of detainees to foreign countries whose regimes use torture, to ongoing human rights violations inside detention facilities in Iraq. Abu Ghraib in fall 2003 may have been its own particular hell, but the variations of individual abuse perpetrated appear to be exceptional in only one way: They were photographed and filmed.