Rat izraelske vojske protiv palestinskih studenata i protuzakonito odvajanje Zapadne obale od Pojasa Gaze

Informacije iz članka Sitting ducks Stuarta Littlewooda, koji se u cijelosti može pročitati na engleskom na linku.

U razdoblju između 2000. i početka izraelskog napada na Gazu u prosincu 2008. Izraelci su ubili (prema podacima B'Tselema) 952 palestinske djece. Još najmanje njih 350 ubili su tijekom operacije „Lijevano olovo“. Hrabri Izraelci eliminirali su od 2000. do danas gotovo 1400 djece. Možemo samo nagađati koliko ih je ostalo ranjeno i doživotno osakaćeno.

No osim djece „najmoralnija vojska na svijetu“ također rado napada i palestinske studente. Npr. Merna, danas studentica na zadnjoj godini engleskog, i njena obitelj iz izbjegličkog logora u Betlehemu: Izraelski su vojnici često usred noći napadali njen izbjeglički logor, pretresali domove i arbitrarno uhićivali mještane. Odvodili su članove njene obitelji jednog po jednog. Najprije joj je izraelski snajperist ubio 14-godišnju sestričnu i najbolju prijateljicu dok je za vrijeme policijskog sata sjedila ispred obiteljske kuće. Zatim su joj uhitili najstarijeg brata, 22-godišnjeg umjetnika i strpali ga u zatvor na četiri godine. Zatim su došli po Merninog 18-godišnjeg brata, a na kraju i po najmlađeg, kojem je bilo samo 16 godina. To su bili uvjeti u kojima je Merna morala učiti.

Prema izraelskom vojnom zakonu Palestinci postaju odrasli s navršenih 16 godina, što je sramotno kršenje UN-ove Konvencije o pravima djeteta. Izraelci su naravno maloljetni dok ne navrše 18 godina. Palestincima se bave izraelski vojni sudovi, čak i kada se radi o civilnom prekršaju, a na tim se sudovima ignoriraju međunarodno pravo i međunarodne konvencije, pa zahvaljujući tome ne postoji pravna zaštita osoba koje se nalaze pod izraelskom vojnom okupacijom.

Obzirom da se odluke o pritvaranju temelje na tajnim informacijama koje ne mogu vidjeti ni pritvorenik ni njegov odvjetnik, nije moguće pripremiti kvalitetnu obranu. Osim toga, sigurnosne službe uvijek pronađu neki lažni izgovor kako bi pritvorenike zadržale u pritvoru „u višem interesu sigurnosti Izraela“. Iako pritvorenici imaju pravo na reviziju i žalbu, ne mogu pokušati pobiti dokaze i provjeriti činjenice, jer su sve informacije koje su predstavljene sudu tajne. Toliko o izraelskoj pravdi.

Da bi došli do betlehemskog ili nekog drugog sveučilišta mnogi studenti moraju proći kroz izraelske kontrolne točke. „Ponekad nam uzmu osobne iskaznice i sto godina s njih prepisuju podatke, samo kako bismo zakasnili“, kaže jedan od studenata. Studenti često na kontrolnim točkama sa sebe moraju skinuti cipele, remene i torbe. „Kao da smo u zračnoj luci. Često moramo i po sat vremena čekati vani, bez obzira da li sije sunce ili pada kiša, njima je to svejedno.“ Za to vrijeme vojnici pokušavaju silom skinuti odjeću sa studenata, psuju i dobacuju seksističke uvrede studenticama. Neke studentice tvrde da ih na putu do sveučilišta seksualno uznemiravaju i da ostatak dana provedu brinući se o tome što će im Izraelci učiniti na povratku kući. Stalno ponižavanje štetno utječe na motivaciju i koncentraciju studenata.

Prije pet godina Izraelci su prisilno i protuzakonito sa Zapadne obale u Pojas Gaze deportirali 4 studenata sveučilišta Birzeit. Svo četvoro studenata trebalo je diplomirati do kraja te akademske godine. Na kraju je „najmoralnija vojska na svijetu“ pod velikim pritiskom međunarodne javnosti spomenutih četvoro studenata dopustila da se vrate u Birzeit pod uvjetom da potpišu jamstvo da će se trajno vratiti u Pojas Gaze nakon što završe svoj studij. Ovaj postupak razotkriva izraelsku politiku nametanja konačne podjele između Zapadne obale i Pojasa Gaze, iako međunarodna zajednica Pojas Gaze i Zapadnu obalu smatra dijelovima jednog te istog cjelovitog teritorija. Prema međunarodnom pravu svatko ima pravo slobodno odabrati mjesto stanovanja unutar jednog teritorija, ali otkad Izrael mari za međunarodno pravo? Za studente iz Gaze studiranje na 8 palestinskih sveučilišta na Zapadnoj obali gotovo je nemoguće. 1999. na sveučilištu Birzeit studiralo je oko 350 studenata iz Gaze; danas gotovo da nema niti jednoga.

Stoga nikoga ne iznenađuje što je izraelska vojska nedavno uhitila Berlanty Azzam, studenticu na četvrtoj godini poslovne administracije, i deportirala je u Gazu „jer je pokušala završiti svoj studij na betlehemskom sveučilištu“.

Berlanty je kršćanka iz Gaze, ali od 2005, kad joj je vojska izdala dozvolu da otputuje iz Gaze na Zapadnu obalu, živi na Zapadnoj obali. I njoj je u posljednjem trenutku ukradena diploma. Uhićena je na kontrolnoj točki između Betlehema i Ramalle, nakon što je obavila jedan intervju za zapošljavanje u Ramalli.

Berlanty (21) je trebala diplomirati prije Božića. No umjesto toga su joj usred noći na oči stavili povez, a na ruke lisice, utrpali je u vojno terensko vozilo i odvezli iz Betlehema u Gazu, unatoč uvjeravanjima iz ureda izraelskog vojnog pravnog savjetnika da je neće deportirati prije nego odvjetnik izraelske nevladine udruge Gisha bude imao mogućnost na izraelskom sudu tražiti dopuštenje da se Berlanty može vratiti u Betlehem kako bi završila studij.

Kad su prešli granicu „najmoralnija vojska na svijetu“ Berlanty je izbacila iz vozila usred mrklog mraka i rekla joj „Sad si u Gazi.“

„Od 2005. nisam posjećivala svoju obitelj u Gazi iz straha da mi neće dopustiti da se vratim na studij na Zapadnoj obali“, Berlanty je rekla Gishi preko mobitela prije nego su ga vojnici konfiscirali. „Uhitili su me samo dva mjeseca prije diplome i usred noći odveli u Gazu. Ne znam kako ću sada završiti studij.“

Da je Berlanty kojim slučajem židovka kojoj je uskraćeno pravo da završi svoje visoko obrazovanje, izraelska bi veleposlanstva diljem svijeta istog trena počela odašiljati optužbe za vjersku mržnju i antisemitizam. No, ovdje se radi o židovskoj državi koja upropaštava život jedne kršćanke, pa nema potrebe da se bilo tko oko toga uznemirava.


Još nekoliko linkova za Palestinu/Izrael:
11th July 2009 Video Free Gaza Live from Spirit
Snimka s humanitarnog broda Spirit of Humanity pred napad izraelskih snaga na nenaoružane aktiviste za ljudska prava, novinare i humanitarce u srpnju ove godine

Refugees and Zionist propaganda
As well as the fact that Jews in Arab countries were actively encouraged by the Zionist movement to move to Israel, there is another big problem with the ‘swap’ theory – timescale. Dr. Philip Mendes points out how “the Jewish exodus from Iraq and other Arab countries took place over many decades, before and after the Palestinian exodus” and “there is no evidence that the Israeli leadership anticipated a so-called population exchange when they made their arguably harsh decision to prevent the return of Palestinian refugees”. Mendes also concludes his analysis by affirming that “the two exoduses…should be considered separately”. But the ‘swap’ idea is anyway illogical. One refugee’s right – in the case of the Palestinians, a right affirmed by UN resolutions – can not be ‘cancelled out’ by another’s misfortune. Furthermore, “the Palestinians were not at all responsible for the expulsion of the Jews from Arab countries” – while “the Palestinian refugee problem was caused by the Zionist refusal to allow the Palestinians to return to their homes”.

Delusional Self-Defense, Delusional Congressional Vote
Američki je kongres prošli tjedan osudio Goldstoneov izvještaj koji od Izraela i Hamasa traži da provedu „vjerodostojne“ neovisne istrage ratnih zločina počinjenih u Gazi. Goldstoneov je izvještaj u Općoj skupštini UN-a podržalo 110 država, a SAD je bio među 18 država koje su se tom izvještaju protivile.
The Goldstone Report concluded:
„While the Israeli Government has sought to portray its operations as essentially a response to rocket attacks in the exercise of its right to self-defence, the Mission considers the plan to have been directed, at least in part, at a different target: the people of Gaza as a whole.“ (Goldstone par. 1883). A central element of the law of self-defense, as well as the laws regarding the conduct of war once started, is one unequivocal standard around which no controversy exists: the prohibition on targeting civilians and civilian infrastructure. As demonstrated not only by the Goldstone Report, but also in reports by Israeli soldiers who participated in Operation Cast Lead and reports by Human Rights Watch, Amnesty International, Physicians for Human Rights-Israel, and the National Lawyers Guild, Israeli forces directly targeted civilians and civilian infrastructure during its 22-day offensive. Even if Israel had not itself broken the ceasefire, its legal argument for self-defense would therefore be ineffective. Israel's only rebuttal to these charges was a military investigation conducted by the Israeli Army itself. But that self-serving investigation was nearly unanimously condemned as lacking independence and impartiality... Thus, neither the facts nor the law support an Israeli self-defense claim. Rather than condemn Israel's act of aggression and its ongoing occupation and blockade of the Gaza Strip, Congress added its name to a pungent piece of manipulative delusion: that Israel's onslaught of Gaza constituted an act of self-defense. The House is now on record disavowing international law and international accountability mechanisms. People around the world will be persuaded that protests, boycotts, and divestment campaigns are all the more necessary, and they will look to places outside the US political establishment for justice.

Norman Finkelstein: The Coming Breakup of American Zionism
Predavanje Normana Finkelsteina pod nazivom Nadolazeći slom američkog cionizma na Evergreen State Collegeu u Olympiji, državi Washington, održano 08. svibnja 2008.

Kolonistički rabin napisao smjernice za ubijanje nežidova

(Ma'an News Agency; 10. studeni 2009.) Rabin Yitzhak Shapira, ravnatelj židovske vjerske škole Od Yosef Chai u ilegalnom naselju Yitzhar u okolici Nablusa na Zapadnoj obali, javno tvrdi da Židovi imaju pravo u gotovo svim okolnostima ubijati nežidove.

Kako piše izraelski list Maariv Shapira je u svojoj novoj knjizi, Kraljeva Tora, napisao: „Ako ubijemo nežidova koji je sagriješio ili prekršio jednu od sedam zapovijedi... u tom ubojstvu nema ničeg spornog“. U svojoj knjizi Shapira također opravdava ubijanje „nežidova koji za sebe traže zemlju“, a među prekršajima zbog kojih se može ubiti nalazi se i „neprijateljsko svetogrđe“.

„Oni koji svojim govorom slabe naš suverenitet“ zaslužuju smrt, objašnjava Shapira u knjizi. „Dopušteno je... iako oni nisu odgovorni za situaciju koja nam prijeti.“

Maariv piše da je knjiga manifest od 230 stranica i sadrži „zakone o ubijanju nežidova, vodič u kojem stoji da li je i kada dopušteno uzimati živote nežidova“.

Shapira i njegovi sljedbenici knjigu su počeli prodavati u subotu u Jeruzalemu tijekom svečanosti u spomen na Meira Kahanea, bivšeg knessetskog zastupnika koji je pozivao na masovno protjerivanje Palestinaca iz Izraela i okupiranih područja.

Izraelski list Haaretz piše da Shapira većinu knjige temelji na ulomcima iz Biblije, kojima je dodao vlastita razmišljanja i uvjerenja. Kako piše Haaretz, nekoliko je istaknutih rabina svojim učenicima i sljedbenicima preporučilo da pročitaju knjigu.

Knjiga sadrži i poglavlje „Namjerni napadi na nedužne civile“ i objašnjava da je dopušteno ubijati civile drugih država, ako stanovništvo „pomaže u ubijanju Židova... U svakom slučaju u kojem život civila ugrožava Izrael – dopušteno je ubiti nežidova“.

„Ako civil pomaže borcima, dopušteno ga je ubiti.“ piše Shapira. „Građani [neprijateljskog naroda] doprinose u ratu... Dopušteno je ubiti svakog građanina koji podržava rat ili borce ili izražava zadovoljstvo njihovim postupcima.“

Dopušteno je napadati i djecu i bebe, „ako je očito da će nam nauditi kad narastu“, napisao je rabin. „Ako naudivši djeci zlog čelnika možete na njega izvršiti pritisak da prekine svoja zlodjela – možete im nauditi.“

Međutim, u knjizi se niti jednom ne spominju Palestinci ni Arapi, navodi Maariv, dodavši da je autor htio razglabati o ubijanju nežidova kao teoretskom konceptu, a ne u kontekstu regionalne politike. Shapira je također pojasnio da ne želi poticati privatne osobe da zakon uzimaju u svoje ruke.

Knjiga je objavljena samo dva tjedna nakon što je otkriveno da je izraelska policija uhitila jednog kolonista sa Zapadne obale kojeg sumnjiči za niz ubojstava i planiranih ubojstava. Useljenik iz SAD-a, uhićeni Yaakov Teitel, navodno je priznao da je 1997. ubio palestinskog pastira južno od Hebrona i taksista u Istočnom Jeruzalemu. Teitel se također sumnjiči za niz bombaških napada, uključujući eksploziju u kojoj je tijekom Gay Pride parade oštećen jedan policijski automobil. Teitel je navodno nakon ubojstva jednog od Palestinaca vlastima rekao da je u Izrael došao kako bi ubijao Palestince iz osvete za samoubilačke bombaške napade.

Izvor: Ma'an News Agency

Peticija za ukidanje nuklearnog naoružanja

Predsjednik Obama je 05. travnja 2009. u Pragu obećao da će Sjedinjene Države predvoditi borbu za nuklearno razoružanje i ukidanje nuklearnog naoružanja.

Svojim potpisom na ovu peticiju pozdravljamo Obaminu najavu i pozivamo američkog predsjednika da ispuni svoje obećanje tako što će na Konferenciji o Sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja, koja će se u svibnju 2010. održati u Ujedinjenim narodima, najaviti pokretanje multilateralnih pregovora o međunarodnom sporazumu kojim bi se ukinulo nuklearno naoružanje.

Međunarodna peticija za ukidanje nuklearnog naoružanja Obami će biti dostavljena prije spomenute UN-ove konferencije o neširenju nuklearnog naoružanja koja će se održati u svibnju 2010.

Za potpisivanje peticije obvezno (*) je upisati Ime, Prezime, E-mail adresu i Poštanski broj,te kliknuti na Sign Now!.


Linkovi/vijesti za Palestinu/Izrael:
Testimonies of the fishermen abducted on 6/4/2009
At 10.00pm they were put on a bus to be taken to the Erez crossing. Later, after their blindfolds were removed at the crossing, they saw they were being guarded by seven soldiers. At Erez, the border soldiers asked the naval soldiers why these people had been arrested. They were told that the Palestinian fishermen were fishing in a restricted area. Izhaq told the officer that this was a lie and that they had been fishing in a permitted area. The Israelis released them and warned them that they had five minutes to reach the Palestinian side of the crossing. The fishermen asked the Israelis to give them some money to take a taxi home because they were barefoot. The Israelis refused and told them that if they don't go straight ahead to the other side of the crossing they would shoot them.

Fishing under fire
Site o palestinskim ribarima koji uređuje ISM Gaza.

Gideon Levy: Herding the shepherds
Next to Bashrath's tents, a touch away but fenced off, is a modern well from which a wide pipe emerges. These are the waters of the settlements. Sweet, flowing, pure water of life. It's for the settlers - to irrigate their fields, fill their pools and fish ponds, grow their decorative gardens. Bashrath has pleaded to be allowed to hook up to this water line, in return for payment, of course, so that his family and sheep can have water. He has been met with refusal. Nowhere is the injustice more flagrant than next to this well. Nowhere is the apartheid more blatant than it is here, in the Jordan Rift Valley.

Ezra Nawi - Izraelac osuđen na zatvorsku kaznu zbog nenasilnog aktivizma

Ezra Nawi se već godinama bavi aktivizmom na području Južnog hebronskog brda. Na tom su malom području na samom jugu Zapadne obale Palestinci okupirani već 42 godine. Žive bez struje, tekuće vode i drugih osnovnih javnih usluga, a redovito ih progone i židovski kolonisti koji stalno krše izraelske i međunarodne zakone. Kolonisti uživaju zaštitu i potporu izraelskih vojnih okupacijskih snaga koje djeluju s ciljem čišćenja tog područja od palestinskih stanovnika i stvaranja nove demografske slike na njemu.

Cilj Nawijevog nenasilnog aktivizma na tom području je dvostruk. On pokušava pomoći lokalnom stanovništvu da ostane na svojoj zemlji, ali i prikazati izraelskoj i međunarodnoj javnosti što se tamo događa, a to nikako nije u interesu izraelskih kolonista. Ezra Nawi, izraelski Židov iračkog podrijetla, koji je do sada već primao prijetnje smrću od kolonista, sada predstavlja prijetnju kolonistima i izraelskoj vladi jer su izraelski pokušaji da se uklone Palestinci s hebronskog područja privukli pažnju međunarodne javnosti.

Napori Ezre Nawija pokazali su se plodnima u smislu da je pokušaj etničkog čišćenja Palestinaca u Južnim hebronskim brdima postao vidljiv i međunarodno poznat. Kolonisti, vojska i izraelska policija imaju jak interes da mu zabrane da dolazi na to područje. Stoga ga stalno optužuju da krši zakon.

21. listopada 2009. Ezra je proglašen krivim za napad na policajca koji je rušio jednu palestinsku kuću 22. srpnja 2007. No, sretnom slučajnošću, to je rušenje kuće snimljeno i na njemu se ne vidi da je Nawi ikoga napadao, već je pokušavao spriječiti vojni buldožer da ne uništi domove palestinskih beduina koji žive na južnom hebronskom području. Cijeli se incident vidi na snimci, osim nekoliko sekundi koliko je Ezra bio u srušenom objektu, a što su izraelski pogranični policajci iskoristili da bi ga optužili da ih je udario. Sutkinja je naravno povjerovala policiji, što nikoga više ni ne iznenađuje. Na isti dan kad je Ezri izrečena presuda, Ured izraelskog državnog tužitelja je odlučio da neće podići prijave protiv pogranične policije koja je snimljena kako udara Palestince. Dok će ovi pogranični policajci ostati na slobodi, Ezra će završiti u zatvoru.

Zbog toga što je ovaj slučaj pratila i međunarodna javnost, sutkinja je, da bi izbjegla loš publicitet, Ezru ohrabrivala da prizna krivnju, kako bi mu kazna zauzvrat bila ublažena u društveno korisni rad umjesto zatvorske, no Ezra je odlučio da ne može priznati zločin koji nije počinio i da će umjesto da izbjegne zatvorsku kaznu kao krivac, rađe otići u zatvor nevin.

Ezra je osuđen na mjesec dana zatvora i na 6 mjeseci uvjetno na period od 3 godine. U te tri godine, kako ne bi morao služiti 6 mjeseci zatvorske kazne, Ezru ne smiju ponovo uhititi tijekom „ilegalnog okupljanja“ ili „uplitanja u izvršavanje dužnosti policije“. Ezra također mora platiti kaznu od 750 šekela, te 500 šekela obeštećenja svakom od policajaca koje je navodno napao. Ezrina je odvjetnica zatražila da se izvršenje kazne odgodi jer se Ezra namjerava žaliti na presudu i dokazati svoju nevinost na višem sudu.

Više informacija na: Support Ezra Nawi
Izvor: Jewish Voice for Peace


Linkovi/vijesti za Palestinu/Izrael:
Jews Confront Zionism
One source is a set of developments within the Palestine solidarity movement which have pushed the movement as a whole toward a structural analysis centered on Zionism. The outbreak of the 2000 intifada sparked a much wider awareness on the left (and beyond) of both the 1967 Occupation of the West Bank, Gaza Strip, and East Jerusalem and the realities of the Israeli government’s war on Palestinians. A closer examination of the Oslo Accords and their role as cover for further land theft and as a means of co-optation of parts of the Palestinian leadership soon led to a shift of emphasis within the movement away from a return to the status quo of 1999. Increasing familiarity with the day-to-day experience of Palestinians (under occupation, inside Israel's 1948 boundaries, and in the diaspora) showed organizers how many elements of the present situation were directly connected, not to the war of 1967, but to that of 1948 (for example, a majority of Palestinians, including a majority of those in the Occupied Territories, are refugees from the Nakba, “catastrophe,” as the 1947-48 ethnic cleansing of Palestine is known in Arabic), or to the pre-state Zionist colonization effort (for example, the role of the Keren Kayemet L'Israel/Jewish National Fund as an agent of displacement and land theft).

You can't stop those Palestinians
A Palestinian demonstrator climbs Israel's separation barrier moments after knocking down a segment of the concrete wall during a protest in the West Bank village of Nilin.

Palestinske izbjeglice: Rana na savjesti čovječanstva

Al-Tanf, palestinski izbjeglički logor na sirijsko-iračkoj granici

Nekoliko informacija o palestinskim izbjeglicama, iz izvještaja palestinske udruge za prava izbjeglica Badil: Palestinian Refugees: A Wound to the Conscience of Humanity

Palestinske su izbjeglice najveća i najdugotrajnija skupina izbjeglica na svijetu. Od 1948. prisilno je raseljeno najmanje 7,6 milijuna Palestinaca. Njihovo je raseljavanje posljedica sustavne izraelske politike i postupaka kolonizacije, okupacije i aparthejda.

Palestinske izbjeglice čine 71 posto ukupnog (u cijelom svijetu) palestinskog stanovništva od 10,6 milijuna. Tek 28,7 posto od ukupnog broja Palestinaca nikada nije bilo raseljeno iz svog doma.

Velika većina raseljenih osoba (6,2 milijuna ljudi – 81,5%) palestinske su izbjeglice iz 1948, koje su etnički očišćene kako bi se napravilo mjesta za državu Izrael, i njihovi potomci. U tu je brojku uključeno 4,7 milijuna palestinskih izbjeglica koje su registrirane kod Ujedinjenih naroda (kod UNRWA-e). Slijedeću veliku skupinu (940 000 – 12,5%) čine palestinske izbjeglice iz 1967, koje su raseljene u arapsko-izraelskom ratu 1967, i njihovi potomci.

Rješavanje problema prisilnog raseljavanja Palestinaca tim je važnije što se radi o fenomenu koji traje sve do danas.

Rastući broj unutarnje raseljenih Palestinaca posljedica je neprekidnog prisilnog raseljavanja koje se odvija u Izraelu (oko 335 000 unutarnje raseljenih osoba od 1948.) i na Okupiranom palestinskom području (oko 120 000 od 1967.). Sustavni i rašireni izraelski postupci i politika prisilnog raseljavanja uključuju deportacije i ukidanje prava na prebivalište, rušenje kuća, konfiskaciju zemlje, gradnju i širenje isključivih židovskih naselja, blokade i segregaciju, prijetnje životima i fizičkoj sigurnosti kroz vojne operacije i uznemiravanje od strane rasističkih židovskih nedržavnih aktera. Izraelske vlade ovu politiku i postupke provode s ciljem izmjene demografskog sastava određenih područja i cijele zemlje.

Ukupan broj raseljenih osoba za 2007. i 2008. je nepoznat. UN-ove agencije potvrđuju da je 100 000 Palestinaca raseljeno iz svojih domova u okupiranom Pojasu Gaze tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“, da 198 zajednica na okupiranom palestinskom području prijeti prisilno raseljavanje, da 60 000 Palestinaca u okupiranom Istočnom Jeruzalemu prijeti rušenje njihovih domova.

Pitanje palestinskih izbjeglica ostalo je neriješeno, a prisilno se raseljavanje nastavlja, zbog toga što su zapadne vlade i međunarodne organizacije ostale suučesnice u ilegalnoj politici i preseljavanju stanovništva koje provodi Izrael i jer nisu zaštitile palestinski narod.


Ostali linkovi:
Care2's Click to Donate site
Stranica na kojoj klikom miša svaki dan možete pridonijeti skupljanju sredstava za rješavanje različitih globalnih problema.

5 godina ilegalnog izraelskog Zida

palestinske zajednice i ilegalna izraelska naselja koja se spominju u izvještaju, te put ilegalnog izraelskog Zida izgrađenog na okupiranom palestinskom teritoriju u suprotnosti s međunarodnim pravom

Informacije iz izvještaja međunarodne nevladine humanitarne organizacije Oxfam: Five Years of Illegality Time to dismantle the Wall and respect the rights of Palestinians koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku. Na ovoj se stranici mogu pročitati kratki sažetak izvještaja na engleskom i pronaći linkovi na isti izvještaj na francuskom i arapskom.

...
U svom savjetodavnom mišljenju od 09. srpnja 2004. Međunarodni sud pravde je ustvrdio da je izgradnja izraelskog Zida na okupiranom palestinskom području ilegalna i pozvao na njegovo trenutačno uklanjanje. Iako ovo mišljenje predstavlja izjavu najuglednijeg međunarodnog pravnog tijela, nikakva akcija nije uslijedila nakon njegove objave. Takvo je stanje nepodnošljivo ne samo za Palestince, već i za mirovni proces, te vjerodostojnost međunarodnog prava. Objavom ovog zbira svjedočanstava, pet godina nakon što je Međunarodni sud pravde dao svoje savjetodavno mišljenje, organizacija Oxfam International želi podsjetiti svjetske čelnike da imaju obvezu osigurati poštivanje međunarodnog prava i jamčiti zaštitu civila.

Oxfam International i njegovi lokalni partneri svakodnevno svjedoče tragičnim posljedicama koje Zid, sistem izdavanja dozvola i kontrolne točke imaju na živote Palestinaca. Svjedočanstva prikupljena u ovom dokumentu tek su neki od primjera ljudi koji su ispričali svoje priče. Poljoprivrednici iz Beit Jale, radnici iz Betlehema ili studenti u Abu Disu, muškarci i žene, mladi i stari, govore o glavnim poteškoćama s kojima se susreću u svojim svakodnevnim životima. Svima im je zajednička frustriranost zbog toga što moraju živjeti u 'labirintu zabrana i ograničenja' u koji se pretvorila okupirana Zapadna obala. Kako se brinuti o svojim maslinovim stablima kad ste od njih odvojeni Zidom koji ne možete prijeći? Kako roditi dijete u bolnici kad vam je selo zatvoreno sa svih strana? Kako zaraditi za život ako ne znate da li će vam izdati ili obnoviti potrebnu dozvolu? Kako se nadati boljoj budućnosti kad odlazak u školu predstavlja svakodnevno mučenje?

Ne može se poreći da se od početka izgradnje Zida i nametanja režima koji je s njim povezan siromaštvo na Zapadnoj obali (uključujući Istočni Jeruzalem) produbilo, a razvoj zajednica zaustavio. Iako su preporuke Međunarodnog suda pravde jasne, izgradnja Zida se nastavlja, mnogo dalje od puta kojim ide Zelena linija, a Palestincima je uskraćen pristup njihovim sredstvima za preživljavanje i osnovnim uslugama. Radi se o temeljnim pravima koja Izrael, kao okupacijska sila, mora jamčiti.

Težnja države Izrael da osigura sigurnost svojim civilima je legitimna, no bez obzira na to mjere koje ona poduzima moraju biti u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom. Već pet godina različite se izraelske vlade i međunarodna zajednica oglušuju na apele Opće skupštine UN-a i odbijaju uvažiti mišljenje Međunarodnog suda pravde. Ovo nedjelovanje šalje krivi signal: da se međunarodno pravo može nekažnjeno kršiti.

Oxfam International poziva međunarodnu zajednicu da pokaže političku volju i djeluje u skladu sa svojim odgovornostima prema međunarodnom pravu. Vrijeme je da se izgradnja Zida na okupiranom teritoriju i režim koji je s njime povezan, te izgradnja naselja i konfiskacija i kontrola prirodnih dobara (zemlje i vode), koji de facto doprinose izmjeni demografskog sastava okupiranog palestinskog područja i predstavljaju teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava, osude i zaustave. Vrijeme je da, radi Palestinaca i Izraelaca, pobijedi vladavina prava.

...

Opća terminologija i povijest
...

Zelena linija: Pojam koji se koristi od izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967, a odnosi se na granicu koja je uspostavljena prekidom vatre nakon rata iz 1948. (Linija primirja iz 1949). Linija razgraničenja (koja je određena sporazumima o prekidu vatre iz 1949.) je međunarodno priznata granica između Izraela i okupiranog palestinskog područja (Pojasa Gaze i Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem).

Zone A, B, C: 1995. su, sa sporazumom iz Osla II, na Zapadnoj obali određena tri jurisdikcijska područja:
Zona A – uglavnom urbani centri, potpali su pod administrativnu i unutarnju sigurnosnu odgovornost Palestinske samouprave; zona A obuhvaća 17,2 posto Zapadne obale;
Zona B – uglavnom naseljena ruralna područja, obuhvaća 23,8 posto Zapadne obale, ostala su pod izraelskom vojnom okupacijom, ali je Palestinska samouprava postala odgovorna za pružanje usluga i civilnu upravu;
Zona C – obuhvaća 59 posto Zapadne obale; taj je dio ostao pod isključivom izraelskom civilnom i vojnom upravom. Zona C uključuje izraelska naselja, ceste koje ta naselja spajaju, tampon zone (okolica naselja, cesta, strateških područja i Izraela), te gotovo cijelu Jordansku dolinu. Zona C obuhvaća 63 posto poljoprivrednog zemljišta na Zapadnoj obali.

Naselja: Sve su izraelske vlade od 1967. provodile politiku uspostave naselja. Izraelska naselja pod zaštitom izraelske vojske Palestincima otimaju zemlju, ali i vodu, za izgradnju stambenih jedinica, cesta, infrastrukture, obrađivanje zemlje. Naselja predstavljaju kršenje međunarodnog prava i različitih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Slično tome i Road Map iz 2003. poziva na „zamrzavanje“ svog širenja naselja. Međutim, unatoč obvezama prema Road Mapu i Annapolisu (2007.) izraelska se naselja i dalje šire, a vrlo je malo divljih naselja – objekti koje je kao preteče novih naselja ili proširenja naselja kolonistički pokret podigao bez službenog priznanja izraelske vlade– stvarno uklonjeno. U ožujku 2009. UN je izbrojao 149 službenih naselja i 100 neovlaštenih divljih naselja na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, u kojima živi 462 000 kolonista.

...

Nakba: Nakba je arapska riječ za „katastrofu“, pojam koji Palestinci koriste kako bi opisali prvi dio transfera stanovništva koji je proveo cionistički pokret i novoosnovana država Izrael u razdoblju između studenog 1947. (UN-ov plan o podjeli Palestine) i sporazuma o prekidu vatre s arapskim državama iz 1949. (prvi izraelsko-arapski sukob). Više od 750 000 Palestinaca prisilno je raseljeno iz svojih domova i zemlje, a oko 500 palestinskih sela je iseljeno. Uspostava države Izrael 1948. je između ostalog bila posljedica rasizma i progona kojima su bili izloženi židovski građani u Europi, a naročito Holokausta.

1948-1967: Zbog nepostojanja pouzdanih mirovnih sporazuma sa susjednim arapskim zemljama, te kako bi ugušio palestinski otpor, Izrael je Palestince koji su ostali na teritoriju države Izrael podvrgao vojnoj vladavini koja je oštro ograničila njihovu slobodu kretanja i poslužila za konfiskaciju još palestinske zemlje, te onemogućila povratak palestinskih izbjeglica i osoba raseljenih unutar Izraela. Pojas Gaze je u međuvremenu potpao pod egipatsku upravu, a Zapadna obala pod jordansku vladavinu.

1967: U sjeni rata iz lipnja 1967. (drugi izraelsko-arapski sukob), više od 400 000 Palestinaca, od kojih su polovica bile izbjeglice iz 1948, raseljeno je iz Zapadne obale i Pojasa Gaze. Izraelska je vlada Palestincima na palestinskom teritoriju okupiranom 1967. nametnula vojni režim, koji od tog vremena do danas služi kako bi pospješio kolonizaciju i prisilno raseljavanje Palestinaca. U međuvremenu su se nastavili palestinski oružani otpor i sukobi sa susjednim arapskim državama.

...


Zid i savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde
Na zahtjev Opće skupštine UN-a Međunarodni je sud pravde – najuglednije pravno tijelo na svijetu - 09. srpnja 2004. dao savjetodavno mišljenje o pravnim posljedicama izgradnje Zida na okupiranom palestinskom području, ustvrdivši da je izgradnja Zida i naselja na teritoriju Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, protuzakonita prema međunarodnom humanitarnom pravu i međunarodnom pravu ljudskih prava. Iako su preporuke Suda jasne, pet godina kasnije Izrael nastavlja graditi svoj Zid na Zapadnoj obali, čime utječe na živote stotina tisuća Palestinaca, a međunarodna zajednica nije zatražila da Izrael za ovo kršenje međunarodnog prava odgovara u skladu s međunarodnim pravom, niti pružila učinkovitu zaštitu Palestincima.

U svom je savjetodavnom mišljenju sud zaključio da izgradnja Zida i s njim povezani režim stvaraju novo stanje na terenu, te da je Izrael obvezan smjesta prekinuti svoja kršenja međunarodnog prava; prekinuti rad na izgradnji Zida koji se gradi na okupiranom palestinskom području, uključujući u i oko Istočnog Jeruzalema; odmah ukloniti izgrađeni dio koji se na tom području nalazi; ukinuti sve pravne i regulacijske akte koji se odnose na Zid; te obeštetiti sve oštećene za svu štetu koju je prouzročio Zid.

...

Međunarodni sud pravde 09. je srpnja 2004. dao savjetodavno mišljenje o pravnim posljedicama izgradnje Zida na okupiranom palestinskom području, ustvrdivši da je izgradnja Zida i naselja na teritoriju Zapadne obale, uključujući Istočni Jeruzalem, protuzakonita prema međunarodnom humanitarnom i pravu ljudskih prava. Iako savjetodavno mišljenje ne obvezuje sukobljene strane, ono se visoko cijeni, obzirom da dolazi od najuglednijeg međunarodnog pravnog tijela.

Ovo savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde predstavlja do sad najmjerodavnije očitovanje o sadržaju i primjenjivosti međunarodnog prava vezano uz izraelsku okupaciju palestinskog područja. 20. srpnja 2004. Opća je skupština UN-a velikom većinom (150 za i 6 protiv) izglasala rezoluciju kojom se od Izraela traži da posluša savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde. Međutim, otkad je Međunarodni sud pravde dao svoje savjetodavno mišljenje do danas, Vijeće sigurnosti UN-a po tom pitanju nije ništa poduzelo.

...


Glavni zaključci i preporuke iz savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde, 09. srpnja 2004.
Sud je jednoglasno odlučio da je u skladu s vlastitim pravilima nadležan da da savjetodavno mišljenje.
Sud smatra da „[Izrael] ima pravo, i štoviše dužnost, reagirati s ciljem zaštite života svojih građana. Međutim, poduzete mjere moraju biti u skladu s primjenjivim međunarodnim pravom“.
Sud smatra da su izgradnja Zida i režim koji se s njime povezuje stvorili stanje na terenu koje bi moglo postati trajno, u kojem slučaju bi ono postalo istovjetno s de facto aneksijom, koja je zabranjena po međunarodnom pravu.
Sud je spomenuo opasnost od izmjena u demografskom sastavu okupiranog palestinskog područja koja prijeti kroz jačanje izraelskih naselja koja također krše međunarodno humanitarno pravo.
Sud je ponovio da pravne i administrativne mjere koje je Izrael kao okupacijska sila poduzeo, a koje su izmjenile ili kojima je proglašena izmjena statusa Jeruzalema nisu važeće, obzirom da krše međunarodno pravo.
Sud je presudio da su Haška pravila, Četvrta ženevska konvencija, te pravo ljudskih prava primjenjivi na okupiranom palestinskom području.
Sud je ustvrdio da je Izrael obvezan smjesta prekinuti svoja kršenja međunarodnog prava; prekinuti radove na izgradnji Zida koji se gradi na okupiranom palestinskom području, uključujući u i oko Istočnog Jeruzalema; odmah ukloniti izgrađeni dio koji se na tom teritoriju nalazi; ukinuti sve pravne i regulacijske akte koji se odnose na Zid; i obeštetiti oštećene za svu štetu koju je Zid prouzročio.
Sud je dodao da su sve države obvezne da ne priznaju protuzakonitu situaciju koja je posljedica izgradnje Zida, te da ne smiju pomagati u održavanju situacije koju je ova gradnja stvorila. Osim toga, države stranke Četvrte ženevske konvencije obvezne su osigurati da Izrael poštuje međunarodno humanitarno pravo koje utjelovljuje ta konvencija.
Sud je napomenuo da UN, a naročito Opća skupština, te Vijeće sigurnosti trebaju, uzevši u obzir ovo savjetodavno mišljenje, razmotriti koje daljnje akcije treba poduzeti kako bi se okončala protuzakonita situacija koja je posljedica izgradnje Zida i režima koji je s njime povezan.


O Zidu
Pod „Zidom“ podrazumijevamo bilo betonski zid koji je visok oko 8 do 9 metara, s osmatračnicama i snajperskim položajima, bilo električnu pregradu koja je visoka oko 3-5 metara. U oba ova slučaja „Zid“ uključuje tampon zonu, jarke, bodljikavu žicu, ceste za patroliranje vojske, elektroničke senzore i kamere. Pod „režimom koji je povezan sa Zidom“ podrazumijevamo skup administrativnih mjera koje nameće izraelska okupacija, a koji se sastoji od vojnih naredbi (konfiskacije zemlje i imovine), zatvorenih zona, novog sustava izdavanja dozvola i novih pravila koja se primjenjuju na kontrolnim točkama (ili terminalima) i vratima. Zid i režim koji je s njime povezan dio su izraelskog sustava višeslojnih ograničenja pristupa i kretanja koja su nametnuta Palestincima na Zapadnoj obali.

Zid de facto Zapadnu obalu sječe na tri različita djela i na do 22 manje izolirane enklave, čime je očito ozbiljno ugrožena potencijalna održivost buduće palestinske države. Zbog izgradnje Zida na Zapadnoj obali deseci se tisuća Palestinaca nalaze zarobljeni između Zida i Zelene linije, na područjima koja se nazivaju „šav zonom“, „zatvorenom zonom“ ili „tampon zonom“. Tu se ujedno nalazi i zemlja koja je među najplodnijom na Zapadnoj obali. Zid i njegova „tampon zona“ utiru put učestalom rušenju kuća. Poremećene su obiteljske veze, poljoprivrednici su odsječeni od svojih obitelji, djeca od svojih škola, a kretanje je dodatno otežano. Palestinci koji žive u zatvorenoj zoni suočeni su s nesigurnom budućnošću što se tiče njihovog osobnog statusa i statusa zemlje na kojoj žive. ...

Od listopada 2003. stanovnici „zatvorene zone“, kao i posjetitelji te humanitarni djelatnici, moraju imati posebnu vrstu dozvole, koja se obično naziva „zelena dozvola“. Ona im omogućuje da ulaze i izlaze iz „zatvorene zone“ kroz posebna vrata u Zidu, koja inače ne rade redovito.


Kad Zid jednom bude dovršen:
-- duljina trase Zida ukupno će iznositi između 726 i 790 km. Oko 57 posto gradnje već je dovršeno, 9 posto se gradi, a 34 posto je u fazi planiranja. Samo 14 posto ukupno planirane trase Zida ide duž Zelene linije; 86 posto nalazi se na teritoriju Zapadne obale.
-- Istočni će Jeruzalem biti u potpunosti odsječen od ostatka Zapadne obale.
-- 125 000 Palestinaca bit će okruženo s tri strane.
-- 35 000 Palestinaca živjet će u zatvorenim područjima (enklavama).
-- 10.2 posto zemlje na Zapadnoj obali, uključujući 42 palestinska sela bit će obuhvaćeno najnovijom trasom Zida. Okružena područja uključuju vrijedne poljoprivredne i vodene resurse.
-- Zid će obuhvatiti više od 414 000 izraelskih kolonista (do 90 posto ukupnog kolonističkog stanovništva na okupiranom palestinskom području) koji će ostati na njegovoj zapadnoj „izraelskoj“ strani.

U lipnju 2008. Zid je prolazio kroz 171 mjesto na Zapadnoj obali i utjecao na živote 712 313 Palestinaca. Do sada je zbog Zida konfiscirano 49 291 dunum zemlje, izolirano je dodatnih 274 607 dunuma, a raseljeno je oko 3880 domaćinstava (oko 27 841 osobe).

Na Zapadnoj obali je u ožujku 2009. postojalo 630 prepreka. U prepreke ubrajamo kontrolne točke, djelomične kontrolne točke, vrata na cesti, barikade na cesti, zemljane humke, rovove, pregrade na cesti, zemljane zidove itd. U ovaj broj nije uključeno između 60-80 pokretnih kontrolnih točaka koliko ih se tjedno u prosjeku prijavljuje ni 78 prepreka koje se nalaze u gradu Hebronu, vrata u Zidu ni 8 kontrolnih točaka koje su smještene na Zelenoj liniji.

Izraelska je vlada do danas sagradila 70 poljoprivrednih „vrata“ u Zidu. U praksi ona ne jamče pristup palestinskih poljoprivrednika njihovoj zemlji, već umjesto toga jačaju izraelski sustav izdavanja dozvola i kontrolnih točaka koji je nametnut Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali.

Izraelska je vlada počela ulagati u cestovnu infrastrukturu kako bi stvorila alternativne putove za Palestince. ... Do danas je izgrađeno do oko 39 km tih cesta, a planira se izgradnja još 40 km. Također je izgrađeno 43 tunela i podvožnjaka, a planira se izgradnja još njih 17.

Palestincima zbog Zida i režima koji je s njim povezan i dalje prijeti prisilno raseljavanje
Od 1967. godine unutarnje raseljavanje na Okupiranom palestinskom području izravna je ili neizravna posljedica politike i postupaka izraelskih vlada, uključujući rušenje kuća, izvlašćivanje zemljišta radi širenja naselja, izgradnju Zida, ukidanje prava na prebivalište i vojne napade i operacije čišćenja. Ljudi su raseljeni i tamo gdje je režim blokada i ograničenja slobode kretanja položaj stanovnika enklava okupiranog palestinskog područja učinio neizdrživim. Od Sporazuma iz Osla najviše se ljudi raseljava u „Zoni C“ i Istočnom Jeruzalemu na Zapadnoj obali.

Raseljavanje podrazumijeva gubitak obiteljskog zajedništva, socijalnog osiguranja, sredstava za preživljavanje, te ima dalekosežne fizičke i psihološke učinke, uključujući traumu i anksioznost kod djece. Zajednice se na područjima kojima prijeti protjerivanje ili deložacija također suočavaju i sa zastrašivanjem i uznemiravanjem. Te zajednice uključuju između 50 000 i 90 000 ljudi kojima prijeti raseljavanje zbog izgradnje Zida, nekoliko tisuća obitelji u „Zoni C“ i Istočnom Jeruzalemu kojima su podjeljeni nalozi za rušenje njihovih kuća i zajednicu beduinskih Arapa Jahalin čija tradicionalna zemljišna prava izraelska vlada ne priznaje. Izraelska je vlada glavni počinitelj prisilnog raseljavanja, a raseljenim osobama ne pruža zaštitu ni pomoć. Izraelska vlada općenito ne priznaje raseljavanje stanovništva.

Za veliku većinu osoba raseljenih unutar Okupiranog palestinskog područja trajno je rješenje vezano za prekid okupacijske politike i konačno rješenje sukoba. Nevladine udruge i stručnjaci upozoravaju da zahvaljujući neuspjehu međunarodne zajednice u rješavanju problema prisilnog raseljavanja bilo kakvo rješenje sa dvije države svakim danom postaje sve više nemoguće. ...


IZBJEGLIČKI LOGOR AIDA
...

4700 žena, muškaraca i djece nagurano je u prostor od 66 dunuma zemlje (6,6 hektara) u izbjegličkom logoru Aida na sjeveru Betlehema. U ovom logoru živi 4 generacija izbjeglica iz 27 sela koja okružuju Jeruzalem. Nakon proživljavanja prisilnog raseljavanja i svakodnevnog višedesetljetnog mukotrpnog života u izbjegličkog logoru, te se izbjeglice danas suočavaju s novim moralnim i fizičkim izazovom: gradnjom izraelskog Zida.

Na ovom su području prvi radovi na izgradnji Zida počeli 2002. Od 2004. betonski blokovi visoki 8 metara okružuju logor s njegove dvije strane. Zid stoji tik do prvih kuća. S vrha osmatračnica izraelski vojnici često pucaju u smjeru kuća i UNRWA-ine škole koja se nalazi u blizini. Škola je morala zabarikadirati prozore kako bi zaštitila učenike i osoblje. Izraelska vojska često upada u kuće, pretresa ih i uhićuje mještane.

„Nitko nije na sigurnom“
Postepeno je stvoreno trajno stanje napetosti: „Nitko se ovdje ne osjeća sigurnim, naročito obitelji koje žive blizu Zida“, objašnjava Salah Ajarma (36), otac dviju djevojčica. „Otkad je Zid sagrađen, postoje sve veći društveni problemi. Vlada očajnička nestašica prostora za gradnju stanova i uređenje zelenih površina. Naša djeca više nemaju svoje igralište, jer se ono nalazi na drugoj strani Zida. Zato se djeca igraju na ulicama logora i stvarajući buku ometaju starije pri učenju. A igra na ulici je opasna jer izraelski vojnici u svakom trenutku mogu zapucati.“

Zid i njegov režim dodatno pogoršavaju društveno-ekonomske probleme. Nedostatak privatnosti u ionako prenapučenom logoru razdire domaćinstva. Pristup osnovnim uslugama sve je teži. Da bi dobili pitku vodu, stanovnici ovise o dobroj volji izraelskog okupatora: „Tijekom ljeta često nemamo vode i po nekoliko dana,“ nastavlja Rasha, Salahova supruga. „Što mislite zašto koristimo plastične šalice i tanjure? Da ne bismo tako često morali prati suđe! Iako nije pristojno gostima dati plastične šalice...“

„Ako Izraelci žele sagraditi zid, to je njihova stvar“, kaže Salah. „Ali neka ga sagrade na svojoj strani Zelene linije, a ne na našoj zemlji! Ne usred Betlehema, koji je miljama udaljen od naselja koje Zid navodno štiti!“

...


AL-WALAJA
...

Za mještane Al-Walaje, kao i za mnoge druge Palestince, povijest izvlašćivanja i progona počela je 1948. 61 godinu kasnije Al-Walaja ima samo 6000 od svojih prvotnih 17 800 dunuma (600 hektara umjesto 1780). Selo je 1948. podijeljeno na dva dijela, a naseljeni dio prebačen je pod izraelsku nadležnost nakon razmjene teritorija s Jordanom. Od tada mještani Al-Walaja Al-Jadide – nove Walaje – nemaju pristup onom dijelu svoje zemlje koju mogu vidjeti kad gledaju prema zapadu.

...

[predsjednik lokalnog vijeća Al-Walaje, Salih Hilmi Khalifa:] „Na početku 21. stoljeća, 2061 mještanin sela Al-Walaja Al-Jadida ponovo je zatočen u povijesti. Tijekom okupacije 1967, Izrael je odlučio Jeruzalemu, koji je potpao pod totalnu izraelsku kontrolu, protuzakonito anektirati jednu od četvrti u selu (Ayn Jwesia). Budući da stanovnici te četvrti imaju osobne iskaznice stanovnika Zapadne obale, a ne Jeruzalemske osobne iskaznice, oni su od tog trenutka smatrani ilegalnim useljenicima. Za njihove su kuće izdani nalozi za rušenje i ti se nalozi redovito provode. Na taj način Izraelci žele doći do ostatka naše zemlje, istovremeno se riješivši njenih stanovnika. Vojska nas neprestano uznemirava, pojavljuje se u našim domovima usred noći i uništava naše kuće.“

Očekuje se da će taj dio sela biti iskorišten za gradnju novog naselja. Ako se ti planovi ostvare, Al-Walaja će biti u potpunosti okružena Zidom i naseljima, a zahvaljujući tome i bez budućnosti. Ono što je preostalo od sela nalazi se u „Zonama B i C“ gdje svaki projekt gradnje i obnove ovisi o dozvolama koje izdaju ili uskraćuju izraelske vlasti. ...


BETLEHEM
Zid i kontrolna točka, prizor svakodnevnog ponižavanja
Zid i njegove kontrolne točke važni su instrumenti i dio sustava kontrole koji je nametnut Palestincima na Zapadnoj obali. Oni su također i simboli okupacije,te glavni prizori svakodnevnih ponižavanja.

U 2 sata ujutro prvi se palestinski radnici počinju okupljati. Na ovom je mjestu Zidom presječena glavna cesta koja spaja Betlehem s Jeruzalemom. Kako bi je prešli palestinski radnici moraju čekati da se kontrolna točka otvori u 05:30. ...

...

Željezni labirint
Oko 06:30 i 7 sati dolaze drugi Palestinci koji rade u Jeruzalemu. Svi osjećaju poniženje, nepravdu i frustriranost dok čekaju u redu, između željeznih šipki od kojih su sačinjeni prolazi ispred prvih vrata kontrolne točke koja su ugrađena u betonski blok Zida. Svi moraju proći kroz isto. Nakon što pokažu svoje identifikacijske dokumente i dozvolu, moraju proći kroz drugi prolaz koji vodi do unutrašnjosti kontrolne točke. Tamo čekaju da vojnici, koji sjede iza blindiranih prozora, pritisnu tipke koje otvaraju i zatvaraju okretna vrata kroz koja ljudi prolaze jedan po jedan kako bi se podvrgnuli sigurnosnoj provjeri. Ona se može sastojati samo od stavljanja predmeta u rendgen uređaj do potpunog pretraživanja tijela. Zatim ponovo moraju pokazati svoje dokumente i dozvolu, ovaj puta drugim vojnicima, pa čak i položiti ruku na magnetski čitač kako bi kompjuter prikazao njihov dosje. Tek tada mogu prijeći kontrolnu točku.

Ova je duga porcedura naročito zamorna starijim i bolesnim ljudima koji se liječe u Istočnom Jeruzalemu. Njihov umor nije rezultat samo beskrajnog čekanja, već i prijevoznih uvjeta u kojima moraju putovati do ove kontrolne točke. Autobusi i taksiji koji prevoze ljude iz okolnih sela su zbog Zida morali promijeniti svoje rute. Danas putnici ponekad moraju presjedati i po 3 ili 4 puta da bi uopće došli do kontrolne točke.

...


BEIT JALA
...

Zadruga u Beit Jali, koja je osnovana 1963. – prije izraelske okupacije – sada broji 850 članova i pomaže više od 2000 poljoprivrednika na području Betlehema. „Prije izgradnje Zida, ubirali smo više od 3000 tona maslina; sada dobivamo tek 500 do 1000 tona, ovisno o godini“, objašnjava Youssef Salim, uzgajivač maslina iz Beit Jale. „Mogli smo se sami održavati, a danas smo prisiljeni kupovati tuđe. Većina palestinskih poljoprivrednika sada živi ispod praga siromaštva.“

Youssefa Salima ova situacija izravno pogađa. Zahvaljujući Zidu, jedan dio njegovih maslinika nije mu više dostupan. „Iza zida je izolirano mojih 18 dunuma (1,8 hektara) maslinika“, objašnjava. „Već godinama ih ne mogu obrađivati jer je zabranjeno ulaziti u tu zonu. Ne postoje poljoprivredna vrata kojima bismo mogli prijeći na drugu stranu. Ako se previše približimo, vojska odmah stiže kako bi nas otjerala. Na tih sam 18 dunuma proizvodio 1350 litara maslinovog ulja godišnje. Osim toga možda ostanem i bez dodatnih 23 dunuma zemlje koja okružuje vodene resurse.“

Maslinovo stablo: simbol Palestine
Tisuće maslinovih stabala je iščupano kako bi se gradio Zid, a to ima posljedice ne samo na palestinsko gospodarstvo, već i na palestinsku kulturnu baštinu. „U palestinskoj kulturi maslina nije samo važan izvor prihoda; ona je autentični simbol“ nastavlja Youssef. „Ona predstavlja zemlju, slobodu, ljubav i mir. Maslina je sveto drvo za kršćane i muslimane. Ona je nasljeđe koje su nam iz stoljeća u stoljeće predavale naše obitelji. Kad Izraelci čupaju i pale naša maslinova stabla, oni istovremeno uništavaju i nas, ljude.“

... „Nadajmo se da će Izraelci jednog dana postati svjesni situacije i vratiti se poštivanju međunarodnog prava i idejama pravde. To je jedini način da zajedno živimo u ovoj zemlji“, zaključio je.

1,6 milijuna stabala iščupano u 8 godina
Maslinovo je stablo nezamjenjivo mnogim Palestincima; ono je glavni izvor prihoda za više od 100 000 palesitnskih obitelji na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Izraelska vojska i kolonisti od 1967. redovito uništavaju maslinike i voćnjake. Čupanje drveća postalo je učestalije početkom Druge Intifade 2000. i gradnje Zida 2002.

Između rujna 2000. i kolovoza 2008. iščupano je više od 1,6 milijuna stabala na okupiranim područjima, u suprotnosti s međunarodnim pravom. Procjenjuje se da se više od 10 posto palestinske zemlje koju je izolirao Zid koristi za uzgoj maslina. Napadi izraelskih kolonista na maslinike i poljoprivrednike pojačali su se tijekom godina, a naročito su učestali u vrijeme berbe.


JAYYOUS
Konfiskacija zemlje svim mogućim sredstvima
...

Dozvole na kapaljku
Dozvola kako biste mogli doći na vlastitu zemlju? Na početku su se poljoprivrednici iz Jayyousa, koje od njihovih polja odvaja Zid, odbili pokoriti ovom zahtjevu. No, kako su oni znatno slabija strana u ovom sukobu, s vremenom su se morali s njim nevoljko pomiriti.

Dobivanje tog dragocjenog dokumenta nije lak zadatak. Neki se Palestinci nalaze na izraelskim crnim listama i ne mogu dobiti dozvolu. Oni koji prođu sigurnosnu provjeru mogu zatražiti da im bude dopušten pristup na njihovu zemlju. No najprije moraju dostaviti identifikacijske dokumente, dokumente koji dokazuju njihovo vlasništvo nad zemljom ili da su je naslijedili, ispuniti različite obrasce i predati fotografije zemljišnih čestica. Ova se procedura odvija u suradnji s Palestinskom samoupravom.

Sve je više odbijenih zahtjeva za izdavanjem ovih dozvola, a to se obično pravda sigurnosnim razlozima. Ovo objašnjenje zbunjuje Sharifa Omara, 66-godišnjeg poljoprivrednika: „Prije 2 godine, morao sam 7 mjeseci čekati da bih mogao doći do svoje zemlje. Moj najstariji sin Azzam je poduzetnik. Ima dozvolu da putuje u Izrael – u Netanyu, Tel Aviv ili Haifu – ali nema dozvolu potrebnu da sa mnom ode do naše zemlje ovdje u Jayyousu.“

Poljoprivredna vrata u Zidu
Kad jednom dobije dozvolu, poljoprivrednik može otići do najbližih poljoprivrednih vrata. U Jayyousu bi ta vrata trebala biti otvorena tri puta na dan, svaki puta po pola sata. „No, vojnici često kasne, uopće ne dođu ili ujutro zatvore vrata 15 minuta ranije“, objašnjava Sharif. To što se vrata u Jayyousu sve češće otvaraju u različito vrijeme je, po njegovom mišljenju, potpuno namjerno. „Tjeraju nas da koristimo vrata u Falamiyi, 4 km dalje, gdje nam teoretski nije dopušteno da prođemo, ali se vojnici na to ne obaziru,“ kaže. „Zašto nas tamo šalju? Jer se vrata u Jayyousu nalaze u blizini područja na kojem Izraelci planiraju nove konfiskacije zemlje! Stoga se, pretpostavljam, žele riješiti ovih vrata u budućnosti. Zar mislite da su vrata u Falamiyi slučajno otvorena 12 sati na dan...“

Pravni potezi
„Budući da ne prihvaćamo da nam zemlja bude oduzeta, koriste se sva sredstva kako bi nam ona bila oteta silom. Zatim pravni potezi učine ostatak posla,“ nastavlja. Nakon što palestinske poljoprivrednike Zidom ili zatvorenim vojnim zonama odvoje od njihove zemlje, izraelske se vlasti pozivaju na zakone iz doba osmanske ili britanske vladavine, te „zakon o imovini odsutnih osoba“ kako bi ovim konfiskacijama dale pravni okvir. Na primjer u osmanskom zakonu stoji da sva zapuštena zemlja u privatnom vlasništvu s vremenom treba postati javna imovina. „Zahvaljujući tome što nam onemogućuju da dođemo do svoje zemlje, Izraelci lako mogu reći da smo je zapustili.“, prosvjeduje poljoprivrednik. „Zemlja je pod stalnim nadzorom, a izraelske vlasti je fotografiraju iz zraka u svibnju i studenom, odnosno prije sadnje i poslije berbe. Zato je teško dokazati da cijelu godinu obrađujete svoju zemlju.“

Bitka imena
Za ukidanje vlasništva koristi se i tehnika s obiteljskim imenima. Palestinci se tradicionalno predstavljaju svojim imenom, iza kojeg ide ime oca i očevog oca. No, Izraelci sada Palestince tjeraju da dodaju i prezime, zahvaljujući čemu je podatak u potpunosti izmijenjen. „Zemlja moje obitelji registrirana je na očevo ime, Mohammad Omar Mohammad. Moje je ime Sharif Mohammad Omar Mohammad, a Izraelci su ga pretvorili u Sharif Mohammad Omar Khalid. Pa se sada moj najstariji sin Azzam, zove Azzam Sharif Mohammad Khalid, a moj unuk Sharif Azzam Sharif Khalid. Na prvi pogled nema očite veze između njihovih imena i imena mog oca. Za nekoliko će godina Izraelci moći reći da moj unuk nema nikakve veze sa zemljom naše obitelji.“


AZZUN ATMEH
Labirint zabrana i ograničenja
Životom u selu Azzun Atmeh južno od Qalqiliyje upravlja tužan ritual zabrana i ograničenja. Ovo je malo selo od 1085 duša okruženo naseljima Sha'arei Tikva i Oranit, te Zidom i podjeljeno na dva dijela. Njegovi su mještani u potpunosti izolirani i podvrgnuti sustavu kontrolnih točaka, dozvola i svakodnevnih poniženja.

Abdelkarim Ayoub, tajnik lokalnog vijeća, živi s nekoliko drugih obitelji u najudaljenijem kraju sela. ... Ayoub je otac petoro djece. „Ne dolazi u obzir da u selo dovedemo magarca ili vozilo: sve što želimo donijeti u svoj dio sela moramo prenijeti na rukama.“

Kad nekud želi otići iz svog doma Abdelkarim mora proći kroz dvije kontrolne točke, vrata u Zidu: kroz prvu kako bi ušao u drugi dio sela u kojem je također zatvoreno 75 drugih obitelji, i kroz drugu, na glavnom ulazu u selo.

Naselje Sha'arei Tikva, koje se nalazi istočno od sela Azzun Atmeh, stalno se širi. Njegove prve kuće nalaze se do kuća mještana i jedne od škola. Svakog jutra i svake večeri školski učenici i učitelji proživljavaju isto čekanje i ponižavanje na kontrolnoj točki. Maslinici pored naselja su također izolirani. „Vojnici moraju biti nazočni kako bismo mogli otići do svojih maslinika“, objašnjava Abdelkarim. „No problem je što oni dolaze kad se njima prohtije. Dođu u 8 sati ujutro umjesto u 6, a navečer tek kasno po mrklom mraku dođu po nas. Ponekad uopće ne dođu po nas. Kako da radimo i obrađujemo zemlju u ovim uvjetima? Nekim se obiteljima izdaju dozvole za berbu maslina tek u prosincu, kad su već sve masline popadale na zemlju.“

Dozvola za život u vlastitom domu
Sustav izdavanja dozvola koji se provodi u selu pravo na život u vlastitom domu pretvara u povlasticu. „Dozvole'za trajni boravak' omogućuju nam da prođemo kroz kontrolnu točku i nastavimo živjeti... u vlastitim domovima!“ upozorava Ayoub. „Neki ljudi svoje dozvole moraju obnavljati svaki mjesec, drugi svakih 6 mjeseci ili svaku godinu. Tako da vojnici u bilo kojem trenutku mogu mještaninu onemogućiti da se vrati kući. Društveni život ne postoji. Mala smo zajednica u kojoj nema stalnog liječnika. Nemamo pristup osnovnim zdravstvenim uslugama. Zvali smo mobilnu bolnicu koja nam dolazi jednom u 2 tjedna, ali čak i medicinsko osoblje te bolnice mora imati dozvole kako bi ušlo u selo.“

Od 22 do 6 sati ujutro selo je u potpunosti odsječeno od ostatka svijeta. „Ne dolazi u obzir da se mi po noći razbolimo, rađamo ili da imamo bilo kakav problem kod kuće: ni kola hitne pomoći ni vatrogasna kola ne mogu ući. ...“

Hanan Yacoub (20) mještanka sela Azzun Atmeh
„Prije dvije godine pohađala sam tečaj prve pomoći u organizaciji nevladine udruge PMRS (Palestinsko društvo za zdravstvenu pomoć). Majka mi je trebala roditi brata. Bila je večer. Nisu nam dopustili da prođemo kroz kontrolnu točku kako bismo došli do bolnice u Qalqilyji. Na kraju je morala roditi u automobilu. ... Nazvala sam svoju instruktoricu da mi kaže što da učinim. Nisam znala što da učinim. Moja majka i brat mogli su umrijeti! ...“ Hanan trenutno dovršava obuku za primalju i radi kao medicinska sestra u bolnici u Nablusu.

...


NI'LIN I BIL'IN
...

Ni'lin: „Izraelci će učiniti sve kako bi ugušili ovaj pokret“
S visoravni koja se nalazi u gornjem dijelu sela Ni'lin jasno se vidi Zelena linija, naselja, Zid i učinak prisilnog raseljavanja Palestinaca koje se odvija od 1948. godine. Te je godine Ni'lin izgubio 50 800 dunuma zemlje (5080 hektara), a zatim još 14 600 (1460 hektara) 1967. godine. Uz pomoć Zida 6 naselja koja su izgrađena u blizini postepeno otimaju ono što je preostalo.

Ovdje, kao i na ostatku okupirane Zapadne obale, zemlja je i dalje otimana pod nogama mještana. No, ovi su mještani poznati po svom nenasilnom otporu. Jedna od njihovih aktivnosti uključuje približavanje što je moguće bliže buldožerima koji ravnaju teren kako bi prisilili strojeve da prekinu s radom, što uzrokuje dodatne troškove izvođačima radova. Za vrijeme prosvjeda koje organiziraju svaki tjedan, odrasli i djeca se zajedno suočavaju s vojnicima i buldožerima. No, otpor ima i svoju cijenu: u proteklih nekoliko godina ubijeno je 5 mještana Ni'lina, uključujući jednog 10-godišnjeg dječaka, Ahmeda Mousu, koji je pogođen u glavu. Oko 600 je osoba – palestinskih mještana, izraelskih pacifista i međunarodnih dobrovoljaca – ranjeno barem jednom, a izraelska je vojska desetke osoba, uključujući djecu u dobi između 10 i 13 godina, doslovno usred noći otela iz njihovih domova. Salah Khawaja, član Odbora narodnog otpora je uvjeren da će Izraelci učiniti sve kako bi ugušili ovaj mirni pokret otpora, „zato jer znaju da on može poslužiti kao primjer“.

Bil'in: „Zid u potpunosti čini dio sustava čiji je cilj ukrasti našu zemlju“
Kako bi vratili svoju zemlju, mnogi mještani posežu za pravnim sredstvima. ... Zahvaljujući tužbi selo Bil'in povratilo je dio svoje zemlje – no, samo teoretski, jer sve do danas vojska odbija ispoštovati presudu Visokog suda. Zbog ove činjenice mještani su još više uvjereni da Izraelci ne žele mir niti uspostavu palestinske države unutar granica iz 1967.

U toku su i neka druga slična suđenja, uključujući na kanadskim sudovima. Dvije su kanadske tvrtke optužene da su gradile stanove u naselju Matityahu na zemlji koja pripada selu Bil'in. ... „Očito je da su ova pravna sredstva skupa“, naglašava Mohammad Abu Rahma. „Troškovi postupaka protiv dviju kanadskih tvrtki procjenjuju se na 50 000 američkih dolara. Palestinska samouprava plaća polovicu, a ostatak daju inozemni donatori.“

Ovi primjeri pokazuju da mnogi Palestinci odabiru strategiju mirnog otpora protiv mehanizama kolonizacije. „Zid i naselja nas ubijaju ekonomski, društveno i psihički“, nastavlja Mohammad Abu Rahma. „Zid nije samo fizička prepreka: on je u potpunosti dio sustava kojim kradu našu zemlju, kao i naselja koja se nastavljaju širiti na našu štetu. No mi nećemo dopustiti ponavljanje masovnog protjerivanja iz 1948, pa ni onog iz 1967.“

...

HIZMA
U Hizmi, palestinskom selu u predgrađu Istočnog Jeruzalema, širenje naselja i izgradnja Zida odsjekli su selo od njegovog prirodnog okruženja. Selo je ostalo bez gotovo 4300 dunuma zemlje (430 hektara), te 35 bunara. Te je izvore, koji se nalaze na palestinskom teritoriju u „Zoni C“, konfiscirala država Izrael, kako bi prioritet u opskrbi vodom dala izraelskim naseljima.

Mještane sela Hizma vodom opskrbljuje vodoopskrbna tvrtka u Ramalli, koja im tu uslugu i naplaćuje, a potom vodu plaća izraelskoj tvrtki Mekorot. Mekrot Palestincima vodu naplaćuje po 3 do 5 puta skuplje nego izraelskim naseljima.

...

Izolirani iza Zida
Oko stotinu mještana sela Hizma Zidom je odsječeno od ostatka sela. Među njima i Ahmed i njegova obitelj. „Potpuna izolacija počela je 2006, kad su na našem području dovršili Zid. Odvojili su nas od naših obitelji. Kako bismo se vratili kući, moramo se suočiti s vojnicima i trpjeti njihovo raspoloženje“, objašnjava.

Ove obitelji nemaju pravo u svoj dio sela ući automobilom, što znači da sve trebaju prenijeti pješice ... „Čak ni invalidi ne mogu doći automobilom“, kaže Ahmed. „Moja je šogorica osoba s invaliditetom. Moramo je sami nositi na leđima.“


MARDA
Na prvi se pogled čini da ništa ne može poremetiti mir 2400 stanovnika Marde, malog sela koje se nalazi podno brežuljka i usred maslinika. No vrata koja se nalaze na glavnom ulazu u selo prvi su znak nenormalne situacije. Izraelska je vojska zapravo uspostavila 2 vrata koja otvara i zatvara kako joj se prohtije. „Kad zatvore vrata postajemo zarobljenici u vlastitom selu koje okružuje bodljikava žica“, kaže Imm Qayis, medicinska sestra u mjesnom Domu zdravlja. „Često smo čak zarobljeni u vlastitim kućama, jer nam vojska redovito nameće policijski sat.“

Postoji i jedna druga opasnost koja stalno prijeti mještanima. Na vrhu se brežuljka jasno mogu vidjeti bodljikava žica i prve kuće Ariela, najvećeg izraelskog naselja na sjeveru Zapadne obale. Zbog tog naselja put kojim ide Zid ulazi duboko na to područje. Postoji stalna opasnost da će kolonisti napasti palestinske poljoprivrednike, što se ovdje često događa. Osim ove vrste nasilja, zabilježena je i taktika puštanja divljih svinja koje uništavjau usjeve palestinskih poljoprivrednika i plaše mještane.

Bitka za vodu
Pristup vodi veliki je problem za mještane Marde. Mještani svoju pitku vodu moraju kupovati od tvrtke Mekorot, iako se u njihovoj okolici nalaze 3 značajna izvora vode. Međutim, 2 od ta tri izvora su pod isključivom izraelskom kontrolom, a nalaze se iza buduće trase Zida. „Količine vode kojom nas opskrbljuju nisu dovoljne i nema potrebnog pritiska u kućama u gornjem dijelu sela“, objašnjava Imm Qayis. „Izraelci nam vodu skupo naplaćuju, a nekim čudom njihove se cijene stalno mijenjaju, iako mi uvijek koristimo istu količinu vode. No, mi nemamo pristup brojilu.“

Postoji i treći izvor do kojeg mještani imaju pristup jer se nalazi usred sela. No potrebno je ispitati kvalitetu vode. Zemlja i podzemna voda zagađene su zbog istjecanja kanalizacije koju ispuštaju kolonisti iz naselja Ariel. Otpadna voda prolazi duž brežuljka sve do kuća u selu i šteti maslinicima na tom području.

Osim problema u opskrbljivanju vodom, mještani su također suočeni s problemima kod pristupa električnoj struji, zbog čega selo još uvijek nije ugradilo prešu za maslinovo ulje. Predsjednik lokalnog vijeća Sadiq al-Khufash tvrdi da svi ovi problemi imaju uvijek jedan te isti cilj: što je više moguće otežati mještanima život kako bi ih se natjeralo da napuste selo. Ogorčen je zbog gubitka vjerodostojnosti međunarodnog prava.

„Izigrane su sve rezolucije Ujedinjenih naroda od 1947. godine do danas“, žali se. „Međunarodni sud pravde u Hagu je presudio da je Zid koji se gradi na Zapadnoj obali protuzakonit. 2004. taj je sud preporučio zaustavljanje izgradnje Zida i uklanjanje onog njegovog dijela koji je već izgrađen. No Izraelci nastavljaju graditi taj zid bez ikakvih sankcija od strane međunarodne zajednice. Kako da onda vjerujemo u međunarodnu pravdu?“

Oskudica vode glavni je problem na Zapadnoj obali
... Prema međunarodnom pravu, znatan dio vodenih resursa koje Izrael koristi za svoje potrebe, uključujući za potrebe naselja, trebao bi biti pravedno i razumno podijeljen između Izraelaca i Palestinaca.

Izraelci po glavi stanovnika koriste više od 5 puta više vode od Palestinaca na Zapadnoj obali (350 litara po osobi dnevno u Izraelu, u usporedbi sa 60 litara po osobi dnevno na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem). Palestinci na Zapadnoj obali troše 40 litara manje od minimalnog globalnog standarda koji postavlja Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).


IMMATIN
...

Iako se nalaze 17 km od Zelene linije, stanovnici Immatina svaki se dan susreću sa stvarnom granicom: onom koju im je nametnuo Zid, koji duboko ulazi na ovo područje kako bi obuhvatio 3 naselja koja okružuju selo. Ovdje se mještani, kad pokušavaju doći do svoje zemlje, suočavaju sa svojim najozbiljnijim problemom – nasiljem izraelskih kolonista.

Stabla maslina i badema važan su resurs sela Immatin. Prihod većine mještana ovisi o tim stablima, od kojih je velik dio izoliran iza bodljikave žice. Ukupno je 4000 dunuma (400 hektara) poljoprivrednog zemljišta na ovaj način odvojeno od sela. Pokušaji palestinskih poljoprivrednika da dođu do svoje zemlje često su dočekani verbalnim i fizičkim napadima izraelskih kolonista koji žive u blizini. ...

Maslinici su sada postali poprište sukoba između s jedne strane kolonista i naoružanih izraelskih vojnika i, s druge strane, mještana koji žele obrađivati i zaštititi svoju zemlju. „Moja obitelj ima polje vrlo blizu divljeg izraelskog naselja Gilat [naselje koje Izraelska vlada ne priznaje]“ tvrdi jedan od mještana. „Jedan su dan moj otac i brat sami otišli raditi na tom polju. Kad su vidjeli da dolaze kolonisti, pozvali su nas i cijelo je selo otišlo na to mjesto. Stvarno smo se bojali. Izbili su sukobi, a kolonisti su zapalili naše masline, dok su vojnici sve to promatrali. Vojnici vatrogascima nisu dopustili da ugase vatru tako dugo dok su se na tom području nalazili kolonisti. Mi smo također ostali tamo, pa je vojska kolonistima naredila da odu,“ tvrdi mještanin.

Izraelski kolonisti također upadaju u selo, u pratnji ili bez vojnika. „Ako je vojska s njima, postoje dvije mogućnosti: odlučit će da je skupina kolonista premala da bi se s nama suočila pa će ih evakuirati ili će im, ako se radi o dovoljno velikoj skupini, dopustiti da vandaliziraju selo.“

...

UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) je u prvih 10 mjeseci 2008. godine zabilježio 290 slučajeva u kojima su kolonisti napadali Palestince i njihovu imovinu. Iako to nije cjelovita brojka, ona pokazuje zabrinjavajuću pojavu, jer je taj broj prerastao ukupan broj takvih napada koje je OCHA zabilježila za svaku od protekle dvije godine. (182 napada 2006. i 243 napada 2007.) 293 Palestinaca je ranjeno, a 4 ih je ubijeno u kolonističkom nasilju u periodu između 2006. i 2008. godine. U istom je periodu u palestinskom nasilju ozlijeđeno 116, a ubijeno 10 izraelskih kolonista.


AL-KHAN AL-AHMAR
...

Često se zaboravlja da dio palestinskog naroda čini i velika beduinska zajednica. Tradicionalni način života ovih polunomada, koji se u potpunosti razlikuje od života stanovnika gradova i sela, uvelike je poremećen od 1948. do danas. Na njega izravno utječu posljedice izraelske politike neprekidne izgradnje Zida i naseljavanja.

Beduinskim su obiteljima za preživljavanje potrebne dvije stvari: izvori vode i pašnjaci za njihovu stoku. No, plemena na Zapadnoj obali imaju sve manje tih resursa. Danas 7500 pripadnika klana najvećeg plemena, arapskih Jahalina, snosi društvene i gospodarske posljedice širenja izraelskih naselja i izgradnje Zida.

Jedan logor arapskih Jahalina udaljen je samo 5 minuta od izraelskog naselja Ma'ale Adumim, između Jeruzalema i Jerihona, usred „Zone C“. Iako na ovom području ne vlada nestašica vodenih resursa i pašnjaka, beduini žive u ekstremnim životnim uvjetima. Naselja i Zid svakim danom proždiru njihov životni prostor. Pristup vodi i velikom dijelu zemlje – koji je nužan za uzgoj stoke – sada im je zabranjen. Ne primaju osnovne usluge. Postoji vodovod, ali on služi isključivo za opskrbljivanje obližnjih naselja, koja se nalaze s druge strane Zida. ...

Otimanjem vode i zemlje, naselja i Zid izravno nanose štetu beduinskom načinu života.

Raseljeni od 1948.
Palestinski su beduini nekad živjeli uglavnom u negevskoj pustinji (područje Bir As-Saba i južno od Hebrona). Neka plemena potječu iz Galileje. 1948. u Negevu je živjelo između 50 000 i 90 000 beduina. Bili su grupirani u 92 klana na prostoru od oko 11 870 000 dunuma (1 187 000 hektara). Između srpnja i studenog 1948. izraelska je novostvorena vojska najmanje 11 ovih klanova prisilno raselila s njihove zemlje. Tijekom desetljeća koja su uslijedila beduini su bili prisiljavani napuštati svoju zemlju, kojoj i danas prijeti izvlašćivanje. Neki su se klanovi naselili na Zapadnoj obali, naročito na području Jerihona, Betlehema, Hebrona i Jeruzalema, gdje su i danas žrtve prisilnog raseljavanja.


SVEUČILIŠTE AL-QUDS, ABU DIS
...

U Abu Disu, palestinskom selu koje se nadovezuje na Istočni Jeruzalem, betonski blokovi visoki 8 do 9 metara sjeku glavnu cestu koja vodi u Jeruzalem. Zid, koji onemogućava da sunce dopre do kuća i trgovina koje se nalaze u njegovom podnožju, ide duž ceste koja vodi do Sveučilišta Al-Quds i nastavlja svoj krivudavi put prema Betlehemu. Sveučilište, koje pohađa više od 9000 studenata, više se ne može širiti: bilo kakva dogradnja novih učionica ili sportskih dvorana nije moguća zbog fizičke prepreke, koja studentima ne blokira samo horizont, već i budućnost.

... „Zid ima snažan učinak na sve aspekte sveučilišnog života, kako za studente, tako i za predavače. Zid otežava praćenje predavanja, studenti se ne mogu usredotočiti, šteti društvenom životu samog Sveučilišta“ kaže Dr. Ziyad Qannam, pročelnik odjela za održivi razvoj.

Zid sada sječe sredinom glavne ceste po cijeloj njenoj duljini, a studenti moraju prevaljivati velike udaljenosti kako bi došli na predavanja, čak i u slučajevima kad žive u blizini. Put koji bi inače trajao 15-20 minuta za 2000 studenata koji dolaze iz Istočnog Jeruzalema traje oko sat i pol, ako ne uračunamo vrijeme čekanja na kontrolnim točkama...

[Abeer, studentica prava:] „... Na kontrolnim točkama vidim kako izraelski autobusi prolaze bez problema, dok naše odmah zaustavljaju i pretražuju. Svaki dan moramo izaći iz autobusa kako bi vojnici provjerili naše isprave i pregledali autobus. To je doista ponižavajuće. Otkada učenje predstavlja prijetnju Izraelcima?“

...

Studenti i predavači proživljavaju iste probleme kad putuju do sveučilišta; najprije je potrebno okupiti većinu studenata i njihovog predavača u isto vrijeme u predavaonici. Rasporedi ispita se sustavno prilagođavaju. Sveučilišni život gotovo da i ne postoji: predavanja su raspoređena jedna z drugim u razdoblju od nekoliko sati, a društvene i kulturne aktivnosti su rijetkost.

Neki su studenti unajmili sobe u Abu Disu, kako bi se prilagodili ovim problemima, no to podrazumijeva dodatni trošak za njihove obitelji, a studentima ne omogućuje da uživaju u najboljim godinama svog života zabavljajući se i upoznajući druge studente. Prostor za izražavanje slobodarskih i demokratskih ideja ograničen je sjenom Zida. Jedini prozori u vanjski svijet i dalje su virtualni: telefon, televizija ili internet.

Usama Al Risheq, koordinator kampanje protiv Zida i za pravo na obrazovanje na Sveučilištu Al-Quds:
„Počevši od primjera našeg Sveučilišta pokušavao privući pažnju svijeta na kršenje prava na obrazovanje s kojim se palestinski studenti suočavaju zbog Zida i izraelske okupacije. Sve mjere koje je poduzeo okupator, poput kontrolnih točaka i Zida, krše naše temeljno pravo na obrazovanje. Znam da mnogi ovdje misle da naši napori nemaju nikakav utjecaj na zapadno javno mnijenje. No, kao budući odvjetnici, vjerujemo u obvezu međunarodne zajednice da zaštiti naša prava. Jedan od ciljeva kampanje je također objasniti našim studentima važnost kršenja prava s kojima se suočavamo. Mi Palestinci smo se privikli na ponižavanje, pa neki od nas na to više ne obraćaju pažnju i reagiraju ravnodušno. Moramo im ukazati na činjenicu da ono čemu su podvrgnuti ni u kom slučaju nije normalno.“


INTERVJU S ALLEGROM PACHECO, IZ UN-OVOG UREDA ZA KOORDINACIJU HUMANITARNIH POSLOVA NA OKUPIRANOM PALESTINSKOM PODRUČJU (OCHA-OPT)
...

Možete li nam opisati sustav ograničavanja slobode kretanja koji je nametnut Palestincima?
Da najprije pojasnimo stvari: Kad govorimo o slobodi kretanja, zapravo govorimo o višeslojnom sustavu ograničenja kojima je ograničen pristup prostoru, a ne samo mreži cesta. Sustav koji je na snazi uključuje više od 600 prepreka na cestama poput kontrolnih točki i zemljanih humaka. Također tu je i Zid: ako se njegova gradnja nastavi kako je planirano, on će biti dug 726 km, što je gotovo dvostruko dulje od Zelene linije. Prigovor putu kojim ide Zid je jednostavan: njegovih se 86% nalazi na teritoriju Zapadne obale, a ne na liniji razgraničenja iz lipnja 1967. između Izraela i okupiranog palestinskog teritorija. Zahvaljujući tome Zid odvaja Palestince jedne od drugih i od njihove zemlje.

Ove fizičke prepreke dopunjavaju administrativna ograničenja. Pri tome su izraelske vlasti više od 20% Zapadne obale proglasile „zatvorenom vojnom zonom“. Palestinci koji žele graditi na svojoj zemlji koja se nalazi u tim zonama ne mogu doći do svoje zemlje i njihove se kuće ruše. 9 posto Zapadne obale klasificirano je kao „parkovi prirode“. To možda lijepo zvuči, ali kad pogledate na kartu vidjet ćete da se te zone općenito nalaze pored vojnih zona ili u nekim slučajevima čak unutar vojnih zona. One su zapravo produžetak zona u koje Palestinci više nemaju pristup. Palestincima je također bez dozvola zabranjen pristup na oko 3 posto zemlje na kojoj su smještena naselja.

Izrael trenutno gradi mnogo tunela, obnavlja kontrolne točke i ceste. Koja je svrha ovih radova?
Izrael je već sagradio 39 alternativnih cesta i 30 prolaza ispod glavnih cesta na Zapadnoj obali. Cilj je postaviti još jednu odvojenu mrežu cesta koju će koristiti Palestinci, dok će prvotna mreža cesta ostati namijenjena za uporabu izraelskih kolonista. Ova je mreža cesta za Izrael neka vrsta „kompenzacije“ kojom se nastoje riješiti neki problemi koje su prouzročili Zid, kontrolne točke i naselja. Oko 100 km prvotne mreže cesta na Zapadnoj obali već sada djelomično ili uopće nije dostupno Palestincima na nekim dijelovima gdje kretanje Palestinaca blokiraju prepreke, zidovi ili duge ograde. Izrael je obnovio i proširio nekoliko kontrolnih točaka koje se nalaze usred Zapadne obale kako bi olakšao kretanje Palestinaca kroz njih – no ova velika ulaganja u širenje kontrolnih točaka uzrok su zabrinutosti da će te kontrolne točke postati trajne.

Izraelci trenutno ulažu mnogo novca kako bi ojačali ovaj sustav. Sve se ovo događa na okupiranom području gdje bi prema međunarodnom pravu promjene uvedene od strane okupacijske sile trebale koristiti lokalnom stanovništvu. U ovom su slučaju sve velike promjene namijenjene da koriste prijevoznim i sigurnosnim potrebama izraelskih kolonista.

Što je sa sustavom izdavanja dozvola i činjenicom da se broj izdanih dozvola smanjuje?
Jedna je od naših studija, provedena prošle godine u nekoliko desetaka sela na sjeveru Zapadne obale, otkrila da oko 80% Palestinaca koji su prije odlazili na svoju zemlju s druge strane Zida nisu primili dozvole od izraelskih vlasti. Kod preostalih se 20% koji su primili dozvole često radi o starijim osobama koje više nisu u dovoljno dobroj fizičkoj formi da bi obrađivale svoja polja, dok istovremeno njihova djeca i unuci nisu dobili dozvole. Čak smo naišli na jedan primjer u kojem je dozvolu dobio Palestinac koji već 20 godina živi u Australiji.

Isti se problem javlja kod pristupa vodi i održavanja bunara. Zbog Zida su mnogi poljoprivredni izvori vode odsječeni od zemlje koju opskrbljuju, kao što je to primjer u Jayyousu. Deseci tisuća, možda stotine tisuća Palestinaca pogođeni su izgradnjom ovog Zida: izravno na mjestima koja se nalaze u njegovoj blizini, ali također i neizravno zbog fizičkih i administrativnih prepreka koje su s njime povezane, a kakve se na primjer susreću na putu u Jeruzalem.

Mogu li se Palestinci još uvijek nadati da će međunarodna pravda zaustaviti izgradnju Zida ili ga čak i ukloniti?
Prema Ujedinjenim narodima i Međunarodnom sudu pravde u Hagu glavni je problem put kojim Zid ide, a ne sama gradnja, koju Izrael smatra nužnom za zaštitu svojih građana. Međunarodna zajednica smatra da ako Izrael i dalje želi graditi zid, da on mora biti izgrađen na Zelenoj liniji, a ne na okupiranom palestinskom području.

Još uvijek nije prekasno da se promijeni tijek stvari: Zid nije dovršen. Štoviše, njegova je gradnja usporena, naizgled zbog nedostatka sredstava, prema tvrdnjama izraelskih medija. Imamo napola dovršen Zid i savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde koje poziva Izrael da prekine graditi Zid na okupiranom palestinskom teritoriju, te da ukloni onaj dio koji je već izgradio. To mišljenje podupire većina članica Opće skupštine UN-a, uključujući cijelu EU. ...


Nekoliko vijesti/linkova za Palestinu/Izrael:
Fight for survival in the West Bank
Borba za preživljavanje na Zapadnoj obali
Nova glavna cesta koja spaja Jeruzalem s ilegalnim izraelskim naseljima u Hebronu sječe zemlju koja je u vlasništvu palestinske obitelji Jaber. Obitelj Jaber tu zemlju obrađuje već 300 godina. Nekad su posjedovali 60 dunuma ( 60 000 kvadratnih metara) zemlje, no danas imaju tek 4 dunuma (4 000 kvadratnih metara) – sve ostalo konfiscirali su izraelski kolonisti. Danas se obitelj Jaber mora boriti kako bi nastavila obrađivati i tih 4 dunuma koliko im je zemlje ostalo. Svaka dva ili tri mjeseca obitelj se sukobljava s djelatnicima izraelske vodoprivrede koji, pod zaštitom izraelske vojske, uništavaju sustave za navodnjavanje rajčica na zemlji obitelji Jaber. Izraelci ne dopuštaju navodnjavanje palestinskih usjeva, iako im obitelj Jaber plaća 4 šekela (1 američki dolar) za svaki kubni metar vode. U mnogim dijelovima Zapadne obale Palestincima nije dopušteno da navodjavaju svoju zemlju, nije im dopušteno da koriste električnu energiju, grade spremnike za vodu, niti bilo kakvu drugu građevinu bez dopuštenja izraelski h vlasti do kojih je teško doći. Obitelj Jaber tvrdi da židovski kolonisti koji žive na zemlji koja je nekada pripadala toj obitelji vodu dobivaju besplatno i ne trebaju dozvolu da bi navodnjavali svoje usjeve. Hebron, koji se nalazi u blizini granice s Jordanom ima jednu od navećih zaliha podzemne vode na Zapadnoj obali. Britanska humanitarna udruga Save the children nedavno je objavila svoje istraživanje u kojem navodi da su palestinske obitelji koje žive u zonama visokog rizika, poput obitelji Jaber, sirmošnije, slabije zaštićene i ranjivije od onih koje žive u drugim dijelovima palesitnskog okupiranog područja. Prema podacima te udruge broj Palestinaca koji su zahvaljujući politici izraelskih vlasti na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze prisiljeni napustiti svoje domove je u porastu. Najmanje je polovica osoba koje prema kriterijima Ujedinjenih naroda žive u zonama „visokog rizika“ i koje su razgovarale s britanskom udrugom izjavilo da su svoje domove bili prisiljeni napustiti barem jednom u razdoblju od 2000. do danas. Većina domova se na Zapadnoj obali ruši kako bi se na njihovom mjestu gradio ilegalni izraelski Zid. Druga se imovina uništava iz „administrativnih razloga“, poput neposjedovanja potrebne izraelske dozvole. Osim rušenja kuća i uskraćivanje pristupa osnovnim potrepštinama, poput vode, kanalizacije i hrane, prisiljava ranjive obitelji da u još većem broju napuste svoje domove. Međunarodno pravo zabranjuje okupacijskoj sili da mijenja demografsko stanje teritorija koji okuipra, no izraelski se kolonisti nastavljaju naseljavati na Zapadnoj obali. Njihova su naselja doprinijela raseljavanju desetaka tisuća palestinskih obitelji. Salam Kanaan, voditeljica odjela udruge Save the Children za okupirano palestinsko područje tvrdi: „Bez sigurne budućnosti, životi palestinske djece koja žive na područjima visokog rizika poput Hebrona su uništeni. Stalni strah od nemira u kombinaciji sa svakodnevnom borbom da se dođe do osnovnih potrepština kao što su hrana i voda djecu čini depresivnom i traumatiziranom. Toj je djeci hitno potrebna pomoć i zaštita.“ Atta Jaber je napomenuo da je njegova obitelj izložena svakodnevnom uznemiravanju od strane okolnih kolonista. Atta tvrdi da kolonisti stalno prijete njegovoj djeci, te da svake noći dolaze na konjima, okruže njihovu kuću i prijete im. Obitelj Jaber također tvrdi da je ovo uznemiravanje prijavila izraelskoj policiji, no da to uopće nije utjecalo na ponašanje kolonista. Pokrenuli su i parnicu protiv konfiskacije njihove zemlje koja je sada dospjela na Visoki sud, ali se obitelj boji da će na sudu izgubiti jer je sudac kojem je dodijeljen njihov slučaj i sam kolonist.

Clashes break out in Wadi Ara demolition; 5 wounded
Tijekom rušenja doma na području Wadi Ara izbili sukobi; 5 ozlijeđenih
5 je žena lakše ozlijeđeno u sukobima koji su u nedjelju (01. studenog) ujutro izbili između mještana i policijskih snaga kad su u selo Musmus ušli djelatnici izraelskog ministarstva unutarnjih poslova s policijskim pojačanjem kako bi srušili jednu građevinu za koju tvrde da je izgrađena protuzakonito jer nema potrebne građevinske dozvole. Ozlijeđene su prebačene u bolnicu u Afuli. Policija je potvrdila da je koristila sredstva za rastjerivanje gomile. Stotine policajaca ušle su u selo oko 10 sati ujutro kako bi djelatnicima ministarstva unutarnjih poslova pomogli u rušenju jedne kuće. Deseci mještana su se zabarikadirali u kući i odbili je napustiti. Policija ih je napala suzavcem i granatama za omamljivanje. Mještani tvrde da protiv policije nisu koristili silu i optužuju je za brutalnost čak i prema ženama i djeci. Također tvrde da je 90% kuća u tom selu sagrađeno bez dozvole, jer im izraelske vlasti odbijaju izdati dozvole za gradnju i da će oni nastaviti graditi tako dugo dok izraelske vlasti budu rušile. Rušenje kuće trajalo je oko jedan sat. Glasnogovornik policije je rekao da je oko 50 mještana policiju za vrijeme rušenja gađalo kamenjem.

B'Tselem: 26 October 2009: Police impersonating stone throwers assault Palestinian in East Jerusalem, beating him severely
Policija glumila izgrednike koji bacaju kamenje i napala i jako pretukla Palestinca u Istočnom Jeruzalemu
Građanin Tel Aviva, Firas al-Atrash, 09. je listopada 2009. bio u domu svojih roditelja u četvrti Ras al-Amud u Istočnom Jeruzalemu. Oko podneva, kad su završile molitve kod Brda Hrama, al Atrash je čuo glasnu buku i izašao kako bi vidio što se događa. Vani je vidio novinare i policajce kako se odmaraju pored ceste. Nakon nekog vremena je, na očev zahtjev, otišao u kuću po vodu koju je ponudio novinarima. Kad se vratio, policajci su bili otišli. Zatim je vidio skupinu od oko 6 maskiranih mladića u civilu s kamenjem u rukama. Zatražio je od njih da odu, kako ne bi izazvali nerede. Na to je jedan od njih izvadio suzavac kojim je al-Atrashu poprskao oči. Al-Atrash je u tom trenutku shvatio da su ti mladići zapravo prerušeni izraelski policajci. Odvukli su ga u jednu uličicu, bacili na zemlju i jako pretukli. Udarali su ga u glavu kamenom i nogama po cijelom tijelu. Zatim su uniformirani policajci al-Atrasha vukli po zemlji dok su mu ruke bile vezane lisicama. Zbog toga su mu spale hlače i ostao je u donjem rublju. Policajci su ga strpali u terensko vozilo i nastavili ga udarati. Zatim su ga odveli u sjedište policije u Jeruzalemu, gdje su ga, dok je on obilno krvario, ispitivali o bacanju kamenja. 2 sata nakon uhićenja, ispitivanje je završilo i policija je al-Atrasha odvela u bolnicu, gdje je ostao do slijedećeg dana. Liječnici su ustanovili da mu je slomljena ruka i nos i da su mu suzavcem ozlijeđene oči. Nakon što je otpušten iz bolnice, odveden je na sud. Znakovi premlaćivanja još su uvijek bili jasno vidljivi po njegovom tijelu, a sudac je naredio da ga fotografiraju i da se spis proslijedi Odjelu za istraživanje postupanja policije. Unatoč tome, sudac je odredio da al-Atrash treba ostati u pritvoru 2 dana. 2 dana kasnije al-Atrash je ponovo odveden na sud kako bi mu pritvor bio produljen. Ovaj je put sudac presudio da ga puste na slobodu, ali se tužitelj žalio na presudu, pa je okružni sud odlučio da al-Atrash treba provesti još 2 dana u pritvoru. Zatim ga je o bacanju kamenja na policiajce ispitivao pripadnik izraelske sigurnosne službe. 14. listopada al-Atrash je pušten uz jamčevinu. Još uvijek ima jake bolovo u predjelu trbuha. Čeka na operaciju slomljenog nosa. Odjel za istraživanje postupanja policije je B'Tselem obavijestio da je otvorena istraga ovog slučaja.

MIDEAST: Israel Divided Over 'Illegal' Children
"Migrant workers bring with them a profusion of diseases - hepatitis, measles, tuberculosis, AIDS and drug addiction: Our critics can be as sanctimonious as they like, but unless we stop the wave of migrant workers, the whole character of the State of Israel, its Jewish character, will be under threat." The resort by Israel's Interior Minister Eli Yishai to a blatant racist stereotype is the latest outburst in an increasingly heated public debate about the fate of migrant workers whose permits have been revoked because they had children while working in Israel.

Jordan Valley may be hurdle in peace talks
Izraelski dužnosnici bliski premijeru Netanyahuu smatraju da i Jordanska dolina treba ostati pod izraelskom kontrolom, zahvaljujući čemu bi palestinska država bila okružena na istoku, a Izrael bi kontrolirao granicu s Jordanom. Jordanska dolina čini oko 25 posto Zapadne obale i cijela je pod izraelskom kontrolom, a duž istočne granice prema Jordanu okružena je električnom ogradom. Za razliku od ilegalnih izraelskih naselja koje Izrael gradi u Jordanskoj dolini, čak se mala dograđivanja postojećim prenatrpanim palestinskim kućama, u kojima žive odrasla djeca palestinskih stanovnika, ruše. Ruše se i beduinski kampovi. U nekim područjima mještani od izraelske vodoprivredne mreže vodu dobivaju tek svaki četvrti dan.

Would Israel arrest a Jewish terrorist with only Arab victims?
Prije 12 godina Yaakov Teitel je priznao ubojstvo 2 Arapa. Zadržan je na ispitivanju nakon ubojstva pastira Isse Mahamre, ali je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Kao i u slučaju brojnih drugih ubojstava i nasilja nad Palestincima, priča o pastiru iz Yatte i taksistu iz Istočnog Jeruzalema pala je u zaborav, sve dok Teitel nije napao i Židove, čime je na sebe navukao bijes javnog mnijenja, sigurnosne službe Shin Bet i izraelske policije. Palestinci danas ni ne pokušavaju prijaviti nasilje kolonista izraelskoj policiji, osim kad im u tome pomažu izraelske organizacije za ljudska prava. Najmanje je 6 slučajeva otvaranja vatre na Palestince u razdoblju između 2001. i 2002. ostalo neriješeno. Najšokantniji je bio događaj koji se dogodio u srpnju 2001, kad je muškarac sa židovskom kapicom na glavi otvorio vatru i ubio 3 člana obitelji Tamaizi, uključujući 3-mjesečno dijete. Izraelske se vlasti do današnjeg dana nisu udostojale obitelj obavijestiti o rezultatima istrage. Istraživanje izraelske udruge Yesh Din je pokazalo da 90 posto policijskih istraga slučajeva u kojima su Izraelci osumnjičeni da su počinili prekršaje protiv Palestinaca na Zapadnoj obali ostane neriješeno i zatvori se. Četvoro se kolonista 2006. sumnjičilo za premlaćivanje starijeg Palestinca puškom, nakon čega je žrtva 3 tjedna ostala u nesvjesnom stanju, no policija nije provjerila alibije dvojice osumnjičenih, a trećeg nisu ni ispitivali.

Settlers take over east Jerusalem home
Kolonisti preuzeli palestinski dom u Istočnom Jeruzalemu
Deseci kolonista zauzeli su dom jedne palestinske obitelji u Istočnom Jeruzalemu u utorak (03. studenog). Kolonisti su u dom, koji se nalazi u četvrti Sheikh Jarrah došli sa sudskim nalogom, na kojem stoji da su oni pravni vlasnici. Policija je potvrdila da je nalog važeći. Stanare četvrti i aktiviste za ljudska prava koji su prosvjedovali protiv kolonista uhitila je policija koja je došla kako bi zaštitila koloniste. Kad se prosvjed smirio palestinska je obitelj ostala u središnjem djelu kuće, dok su kolonisti zauzeli jedan dio koji je naknadno dograđen. U sudskom nalogu stoji da obitelj treba biti deložirana jer ne plaća najamninu pravnim vlasnicima kuće, ali postupak deložacije još uvijek nije pokrenut. Borba za oko 28 kuća u toj četvrti počela je okupacijom Istočnog Jeruzalema 1967. kad je Sefardski odbor predstavio dokumente koji dokazuju da je ta zemlja bila u njihovom vlasništvu prije 1948. godine. No, palestinske obitelji koje u toj četvrti žive tvrde da su te kuće njihovo vlasništvo i u tome ih podupiru jordanske vlasti. Sud je 1972. presudio da ta zemlja pripada Židovima, ali da palestinske obitelji koje već tamo žive mogu ostati u tim domovima pod uvjetom da plaćaju najamninu prvotnim vlasnicima, što je većina palestinskih obitelji odbila i one sada pokušavaju na sudu dokazati svoje vlasništvo.

US Non-Profit Bankrolled Settlement Home Of Accused Jewish Terrorist Jack Teitel
Yaakov “Jack” Teitel, a resident of the Jewish settlement outpost Shvut Rachel, was arrested by Israel's Shabak for his alleged murder of two Palestinians and planned terrorist attacks on a left-wing academic and homosexuals. Teitel, an immigrant from Florida who was granted Israeli citizenship through the country's “right of return” policy for Jews, is the second accused terrorist to emerge from Shvut Rachel. The first, Asher Weisgan, murdered five Palestinian co-workers in 2005 in an effort to derail the Gaza disengagement.

Israel creates military court for Palestinian children
Izrael osniva vojni sud za palestinsku djecu
Izraelski sudac Aharon Mishnayot najavio je osnivanje novog vojnog suda koji će se baviti isključivo izricanjem presuda palestinskoj djeci. Suđenje maloljetnicima na običnim vojnim sudovima predstavlja kršenje Konvencije o pravima djeteta, koju je Izrael ratificirao 1991. Prema podacima palestinskog ogranka organizacije za prava djeteta Defense for Children International u prosjeku godišnje na izraelskim vojnim sudovima na Zapadnoj obali bude procesuirano oko 9000 Palestinaca, uključujući oko 700 djece od kojih je nekima tek 12 godina.

Intervju s Richardom Goldstoneom
I think one of the things that disturbs me about the internal military investigation- it's now, what, seven months since the end of the war. There's only been one successful prosecution against a soldier, who stole a credit card, which is really almost fodder for cartoonists, in the plethora of alleged war crimes. But what concerns me is, in those military investigations, as far as I've read, in only one cases have the military even approached the victims in Gaza. And obviously, to have a full investigation, one needs, as you say, to hear both sides.

As'ad AbuKhalil: 'Might not right for Israel'
Israel initially relied on the US to cover up for its war crimes and the US has always come forward either in the UN or in the US congress to save Israel from condemnation and disgrace. The US has used its veto power in the UN Security Council largely for the sake of Israel. Israel has assumed, especially since the Cold War, that it can always rely on its American ally to save it from international prosecution on war crimes charges, especially in the wake of the founding of the International Criminal Court (ICC). But Israel is also aware that public opinion towards Israel has changed all over the world. Even the Turkish government (a key strategic ally for decades) had to distance itself, largely in response to public pressures. Public opinion in European countries has shifted in favour of the Palestinians, even in countries - like Germany, France, the Netherlands, Sweden and Denmark - where fanatic support for Israel has been a government policy for decades.

Israeli army chief: We will return to Gaza
Zapovjednik izraelske vojske najavljuje buduće ratne zločine nad Palestincima u Gazi
Načelnik glavnog stožera izraelske vojske, Gabi Ashkenazi je u utorak (03. studenog) u svom govoru pred vojnicima koji su upravo dovršili svoju obuku, a koji je prenosio izraelski radio najavio da će se izraelska vojska vratiti u Gazu i „boriti se“ u selima, gradovima, džamijama, bolnicama, dječjim vrtićima i školama.
“The army will return to face the places where they [Gaza militants] launch rockets which is in the most densely populated areas, [soldiers will return] to fight in the villages, cities, mosques, hospitals, kindergartens and schools because the enemies want to impose this method of fighting against Israel,” Ashkenazi said.

Palestinian workers: We're being treated like cattle
Raaya Yaron, spokeswoman for the Machsom Watch human rights group, told Ynet that "the situation there reminds me of all kinds of thing, but I can't name them – some things are still a taboo.


Kutak za obožavatelje Shimona Peresa
Imagine by Shimon Peres
Peres at artist ceremony: I can imagine Israel without Gaza, but not composers
Izraelski predsjednik tvrdi da može zamisliti Izrael bez nekih dijelova palestinskog (dakle tuđeg) teritorija koji već 42 godine ilegalno okupira, kolonizira i anektira u besramnoj suprotnosti s međunarodnim pravom. Probajte i vi: probajte npr. zamisliti Hrvatsku bez nekih dijelova slovenskog, mađarskog ili srpskog teritorija.


Dodatni linkovi:
Saudi court upholds child rapist crucifixion ruling
A Saudi court of cassation upheld a ruling to behead and crucify a 22-year-old man convicted of raping five children and leaving one of them to die in the desert, newspapers reported on Tuesday. ... International rights groups have accused the kingdom, the birthplace of Islam, of applying draconian justice, beheading murderers, rapists and drug traffickers in public. So far this year about 40 people have been executed in Saudi Arabia. In Saudi Arabia, crucifixion means tying the body of the convict to wooden beams to be displayed to the public after beheading.

Snimka: Bolivijski specijalci namještaju „dokaze“ nakon masakra u hotelu Las Americas

slijeva na desno: Ignacio Villa Vargas, alias El Viejo (tzv. „ključni svjedok“ kojeg su prema njegovom vlastitom priznanju bolivijske vlasti ucjenjivale i mučile kako bi u navodnu „zavjeru protiv Moralesa“ upleo bolivijsku opoziciju, čije je optužbe pobila obična logika i zdrav razum i koji je zatim pobjegao iz zemlje), Eduardo Rozsa-Flores (izvansudski pogubljen 16. travnja 2009. u hotelu Las Americas u Santa Cruzu zajedno s Michaelom Dwyerom i Arpadom Magyarosijem) i Walter Andrade (bivši zapojvednik elitne jedinice bolivijske specijalne policije UTARC (sada raspuštene zbog raznih zločina za koje se sumnjiči) koji je zapovijedao i sudjelovao u pokolju u hotelu Las Americas 16. travnja) zajedno na roštiljadi, pretpostavlja se u El Viejovoj kući

Na linku se može pogledati snimka bolivijskih specijalaca kako, nakon što su izvansudski pogubili Eduarda Rozsu-Floresa, Michaela Dwyera (24) (za kojeg su irski forenzičari zaključili da je ubijen 1 metkom koji mu je prošao kroz srce) i Arpada Magyarosija (28) (za kojeg su mađarskih forenzičari zaključili da je na njega otvorena vatra iako se htio predati i da je potom ostavljen da se uguši u vlastitoj krvi, iako se bolnica nalazila na udaljenosti od samo 200 metara od hotela, te da je udaran za vrijeme dok je umirao), namještaju „dokaze“ u sobama ubijenih.

Iz snimke se može zaključiti da su Dwyer, Magyarosi i Rozsa ubijeni na nekom drugom mjestu i da su njihova tijela tek kasnije smještena na mjesta na kojima ih prikazuju snimke objavljene u medijima. Crvena torba iz koje specijalci vade oružje i koju nose iz sobe u sobu da bi je na kraju ostavili kao jedan od "dokaza" u sobi Eloda Toasa, vidi se na jednoj drugoj snimci koja prikazuje Waltera Andradea zajedno s El Viejom (navodnim vozačem Rozse-Floresa, članom njegove skupine te bivšim tzv. "ključnim svjedokom" tužiteljstva).

U hotelu Las Americas u Santa Cruzu u Boliviji 16. je travnja u zoru dok su spavali namjerno i planski ubijeno 3 ljudi koji nisu pružali nikakav otpor i očito čak nisu ni imali nikakvo oružje sa sobom, jer čemu inače potreba da se oružje kasnije namješta. Ubijeni su kako se ne bi saznala istina o tome što su točno u Boliviji radili i na čiji su poziv tamo došli, te kako bi im se pripisala „urota“ protiv Moralesa koju navodno financira bolivijska opozicija, a sve pred izbore koji se održavaju 06. prosinca.

Prije nego su ubijeni, među njima su bili infiltrirani vladini agenti, poput ozloglašenog Waltera Andradea (kojeg se također sumnjiči za nekoliko drugih zločina (uključujući otvaranje vatre na novinare) i koji je zatim osobno zapovijedao i sudjelovao u krvoproliću u hotelu Las Americas 16. travnja). Ti su agenti vjerojatno osigurali da se ubijeni i uhićeni fotografiraju s raznim oružjem, kako bi to kasnije poslužilo kao „dokaz“ da se radi o desničarskim (pa čak i fašističkim, pače ustaškim (a sve zbog Marinkovića koji je hrvatskog podrijetla)) „teroristima“ koji su željeli „srušiti i ubiti Moralesa“, „ratom otcijepiti istočne regije od Bolivije“, „izazvati rat i krvoprolića kao što su to napravili na Balkanu“ i slične optužbe koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Jedino što su ovi „teroristi“ stvarno napravili (a što su tužitelji uspjeli dokazati – iako se tužiteljstvo uopće ne trudi dokazati njihove navodne zločine, već se oni uzimaju zdravo za gotovo) je to da su se fotografirali s oružjem (ponekad pravim - te su slike napravljene u jednom mahu i na istom mjestu, a ne potiču iz više različitih perioda, niti je to oružje „pronađeno“, odnosno donešeno s druge lokacije, prilikom masakra 16. travnja -, a ponekad airsoft replikama) i te su slike neki od njih sami objavljivali na internetu.

U vrijeme dok se nisu zabavljali po raznim feštama, „teroristi“ su također, vjerojatno pod direktivom vladinih ljudi tipa Andrade, stupali u kontakt s različitim (javnim i uglednim) osobama u istočnim regijama Bolivije, predstavljajući se kao novinari, možda i razgovarajući o i pozivajući na „obranu Santa Cruza i istočnih regija“ od pro-Moralesovih paravojnih grupa i samovolje njegovog režima. Nakon njihovog ubojstva i uhićenja, postalo je dovoljno, pod uvjetom da ste na strani opozicije i da niste u milosti Moralesovog režima, da se nalazite na fotografiji zajedno s njima ili da ste s njima na bilo koji način kontaktirali, da biste u medijima mogli biti optuženi za „terorizam“, „separatizam“, „organiziranje oružanog ustanka“ i sl. Naravno, dovoljno je i da ste Hrvat ili da imate hrvatsko državljanstvo i da ste se za vrijeme rata borili na hrvatskoj strani, da biste bili ustaša i fašist, separatist i genocidni ratni zločinac. Moralesov režim svoje je optužbe za „terorizam“, „fašizam“ i „separatizam“ „dokazivao“ pozivajući u zemlju kvaziljevičarske plaćene propagandiste koji su građanima preko mas medija, između ostalog, pričali totalne besmislice o ratovima na prostoru bivše Jugloslavije i, kao i tzv. „ključni svjedoci“ (koji su mučeni i prisiljavani da nevješto lažu kako bi u tobožnju „urotu“ upleli opoziciju), optuživali svakog (uglavnom se radi o ljudima koji su politička opozicija Moralesovoj stranci) koga su vlasti htjele ocrniti.

Bolivijskim vlastima nikad nije bilo u interesu rasvijetliti što su ti ljudi tamo radili, niti tko doista iza njih stoji (neki tvrde da iza svega stoji sam bolivijski potpredsjednik Alvaro Garcia Linera), već je cilj bio oslabiti i neutralzirati opoziciju i pokret za autonomiju istočnih regija Bolivije pred prosinačke izbore. Da su bolivijske vlasti postupale po vlastitim zakonima i u skladu s međunarodnim pravom, ne bi imale što skrivati i ne bi bilo nikakvog razloga da njihovim „istragama“ ne prisustvuju i međunarodni promatrači. Do sada su bolivijske vlasti uništile i namjestile poprilično dokaza koji su mogli poslužiti da se dođe do istine u pravoj i nepristranoj istrazi. Odnos bolivijskih vlasti prema istrazi, nekažnjavanje i štićenje ljudi za koje je očito da su sudjelovali i zapovijedali u operacijama u kojima su prekršeni bolivijski i međunarodni zakoni, te izjave koje je o ovom slučaju u javnosti dao bolivijski predsjednik iziskuju nepristranu međunarodnu istragu ovog slučaja, kako bi obitelji ubijenih i javnost saznali istinu, kako bi odgovorni za zločine i kršenje zakona doista bili privedeni pravdi, te kako oni koji su nevini ne bi bili nepravedno osuđeni i kažnjeni.

Možda će se više znati kad čujemo što žele reći Mađari i Slovak koji su bili u Boliviji s Rozsa-Floresom, ali su se prije masakra u hotelu vratili kući. Oporbeni bolivijski parlamentarci putuju u Europu kako bi s njima razgovarali i uzeli njihove iskaze.

Više informacija: web site bolivijskog parlamentarnog zastupnika Justiniana redovito prati ovaj slučaj


Nekoliko vijesti i linkova za Palestinu/Izrael:
VIVA PALESTINA USA: DECEMBER 2009 CONVOY
Viva Palestina USA organizira drugi konvoj ljudi i vozila u 2009. godini. Konvoj sa stotinama volontera i vozila iz SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva i desetaka drugih zemalja na put će krenuti 05. prosinca 2009. iz Londona i proći kroz Francusku, Italiju, Grčku, Tursku, Siriju, Jordan i Egipat kako bi stanovnicima Gaze, koji su i dalje pod zločinačkom, nečovječnom i nemoralnom izraelskom opsadom i blokadom, dostavio humanitarnu pomoć. Viva Palestina USA procjenjuje da će na granični prijelaz Rafah stići 27. prosinca 2009, godinu dana od početka stravičnog izraelskog napada na Gazu. Novac se za humanitarnu pomoć može donirati na Viva Palestina USA internetskoj stranici ili poslati u gotovini ili čekovima na slijedeću adresu:
Viva Palestina USA – IFCO
47 West Polk Street
Suite 100 – 403
Chicago, IL 60605-2085
Mogu se također donirati i lijekovi i medicinska oprema, te materijali koje u tom slučaju treba poslati u London ili Istambul ili oprema za kampiranje koju će koristiti dobrovoljci koji će putovati u konvoju. Više informacija na engleskom na linku.

Israel demolishes two Palestinian homes in Jerusalem
Izrael srušio dva palestinska doma u Jeruzalemu (27. listopad 2009.)
Izraelske su vlasti u utorak (27. listopada) srušile 2 palestinska doma u blizini arapskog Istočnog Jeruzalema, ne obazirući se na kritike i osude međunarodne zajednice koja od Izraela traži da takvu praksu prekine. Izraelske jeruzalemske gradske vlasti tvrde da su kuće bile sagrađene bez građevinskih dozvola, a Palestinci podsjećaju da Izrael gotovo nikada Palestincima ne izdaje dozvole da grade u palestinskom ilegalno okupiranom Istočnom Jeruzalemu. Ranije ove godine UN-ov Visoki povjerenik za ljudska prava je pozvao na prekid rušenja kuća u Istočnom Jeruzalemu. U UN-ovom izvještaju koji je objavljen u svibnju 2009. stoji da su jeruzalemske izraelske gradske vlasti (Izrael je, u suprotnosti s međunarodnim pravom, anektirao cijeli Jeruzalem; potez koji međunarodna zajednica ne priznaje i prema međunarodnom pravu ne smije priznati) izdale 1500 naloga za rušenje palestinskih domova koji su izgrađeni bez izraelskih građevinskih dozvola na palestinskom teritoriju, u palestinskom dijelu Jeruzalema odnosno Istočnom Jeruzalemu. U izvještaju također stoji da će, ukoliko se ovi navodi provedu, 9000 Palestinaca iz Istočnog Jeruzalema biti raseljeno. U Istočnom Jeruzalemu u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom živi 200 000 ilegalnih izraelskih kolonista, izraelskih državljana koje je Izrael u suprotnosti s 4. ženevskom konvencijom naselio na taj ilegalno okupirani i anektirani palestinski teritorij. (morala sam malo preraditi ovaj mlaki i namjerno nejasni Reutersov izvještaj, radi lakšeg razumijevanja i potpune informacije:)

AI: Izrael/Gaza: Operacija "Lijevano olovo": 22 dana smrti i razaranja (linkovi na sve postove)

U ovom postu linkovi na sve postove s prijevodom dijelova iz izvještaja Amnesty Internationala o počinjenim ratnim zločinima i drugim kršenjima međunarodnog i ljudskih prava tijekom trotjedne izraelske operacije „Lijevano olovo“ u Pojasu Gaze: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na ovom linku.


1. Izrael/Gaza: Operacija "Lijevano olovo": 22 dana smrti i razaranja (UVOD)

2. O ubijanju palestinskih civila tijekom izraelske operacije "Lijevano olovo"

3. Bez sigurnog utočišta, "ljudski štitovi", uskraćivanje pristupa humanitarnoj pomoći

4. Bezobzirno i neopravdano uništavanje u Gazi

5. Postupci palestinskih naoružanih skupina tijekom izraelske agresije na Gazu

6. Međunarodno pravo i izraelska agresija na Gazu; još slučajeva palestinskih i izraelskih civilnih žrtava

Međunarodno pravo i izraelska agresija na Gazu ; još slučajeva palestinskih i izraelskih civilnih žrtava

Posljednji post s informacijama iz izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.


5. MEĐUNARODNO PRAVO I SUKOB U GAZI I JUŽNOM IZRAELU
...

Druge države trebaju ispuniti svoju obvezu da bez odgađanja provedu temeljite, neovisne i nepristrane kaznene istrage svih za koje se sumnja da su tijekom sukoba počinili zločine prema međunarodnom pravu. Ukoliko postoji dovoljno prihvatljivih dokaza, države trebaju procesuirati osumnjičenika ili ga izručiti drugoj zemlji koja ga je voljna i u mogućnost procesuirati u poštenom postupku koji neće rezultirati dosuđivanjem smrtne kazne ili predati osumnjičenika nadležnom međunarodnom kaznenom sudu. Osim što su obvezne primijeniti univerzalnu jurisdikciju za teška kršenja Ženevskih konvencija i Prvog dodatnog protokola, te za mučenje, državama je također dopušteno da primijene univerzalnu jurisdikciju za druge zločine prema međunarodnom pravu. Ako postoji dovoljno prihvatljivih dokaza, države također trebaju procesuirati, izručiti osumnjičenike drugim državama koje su voljne i sposobne suditi osumnjičenicima ili ih predati međunarodnom kaznenom sudu.

...

Na svojoj devetoj posebnoj sjednici 12. siječnja 2009. UN-ovo je Vijeće za ljudska prava osnovalo neovisnu međunarodnu istražnu misiju s mandatom da istraži samo izraelska kršenja međunarodnog prava u Gazi, ali ne i kršenja međunarodnog prava od strane palestinskih naoružanih skupina. Međutim, predsjednik novoosnovane istražne misije, sudac Richard J. Goldstone, i predsjednik Vijeća za ljudska prava u travnju su izjavili da će istražna misija istražiti kršenja međunarodnog prava svih strana, uključujući i ona počinjena od strane palestinskih naoružanih skupina. Izraelski su dužnosnici izjavili da Izrael neće surađivati s istražnom misijom i kasnije misiji nisu dopustili da uđe u Izrael ni u Gazu. Članovi misije su u lipnju u Gazu ušli iz Egipta.

Međunarodna zajednica, a naročito države članice Vijeća sigurnosti UN-a, nisu poduzele nikakve konkretne mjere kako bi osigurale suradnju izraelskih vlasti s Goldstonovom istražnom misijom ili pokrenule ikakvu drugu neovisnu istragu.

Tužitelj Međunarodnog kaznenog suda razmatra da li Palestinska samouprava ima status potreban prema Rimskom statutu da bi taj sud imao nadležnost nad zločinima počinjenim na teritoriju Palestine od 01. srpnja 2002.

...


DODATAK 1: JOŠ SLUČAJEVA PALESTINSKIH CIVILNIH ŽRTAVA
...

Više od 30 članova obitelji al-Kurdi uspjelo je pobjeći iz svog doma u okrugu Yarmouk u gradu Gazi samo nekoliko trenutaka prije nego je njihov dom 14. siječnja 2009. u 03:50 sati bombardiran u napadu izraelskog zrakoplova F-16 i pretvoren u ruševinu. Međutim, u napadu su ubijena dva njihova susjeda, 81-godišnji Ahmad Mustapha Miqdad i 45-godišnji Usama Kayed Abu Jayab, a oko 40 članova obitelji je ranjeno. Zuheir al-Kurdi je rekao Amnesty Internationalu: „U kući je bilo više od 30 ljudi, 24 nas koji smo tamo živjeli, te moja sestra, njen suprug i njihovo 6 djece, koji su boravili kod nas. Pravo je čudo da smo uspjeli na vrijeme izaći. Probudila nas je buka granatiranja i požurili smo van. Namjeravali smo otići jer nismo htjeli ostati zarobljeni u kući u slučaju da se borbe približe našem području, no nismo očekivali da će naša kuća biti bombardirana. Kad je prvi projektil udario u kuću, moj je brat ostao zarobljen pod ruševinama, a ja i naš drugi brat vratili smo se u kuću kako bismo mu pomogli i iznijeli smo ga van. U trenutku kad smo izašli velika je bomba pogodila kuću i u potpunosti je uništila. Ja i brat vratili smo se po našeg brata koji je ranjen u prvom udaru i baš smo izašli iz kuće kad je ona bombardirana i pretvorena u ruševinu koju sada vidite. Kuću je najprije pogodio jedan projektil 02. siječnja u 15 sati, kad je izraelska vojska bombardirala kuću obitelji Dababseh koja se nalazi dvije kuće dalje na suprotnoj strani ulice. Susjedi su nam rekli da su 04. siječnja na TV-u čuli da je izraelska vojska priznala da je projektil greškom pogodio našu kuću. Ne razumijemo zašto su gađali našu kuću, to uopće nismo očekivali.“

Izgleda da je projektil ispaljen na kuću neposredno prije bombardiranja u kojem je kuća uništena bio projektil „upozorenja“. Međutim, da obitelj već nije ustala i spremala se da kuću napusti zbog obližnjeg granatiranja, njeni članovi ne bi uspjeli kuću napustiti tako brzo prije glavnog udara pri čemu bi u tom slučaju mnogi bili ubijeni.

Dom obitelji Kishku bombardiran je drugi dan operacije „Lijevano olovo“, 28. prosinca 2008. Malo poslije 19 sati izraelski je zrakoplov F-16 bacio bombu na trokatnicu u četvrti al-Zaytoun u gradu Gazi. Cijela je obitelj bila kod kuće: 'Abdallah Kishku (49), njegova žena Sabah (49), te njihovo petoro djece, kćeri Fatma (18), Latifa (16) i Ibtihal (7) i sinovi Mohammed (11) i Talal (24), njegova žena Maysa (21), te njihove dvije kćeri Islam (1) i Ayat (3). 'Abdallah Kishku je Amnesty Internationalu rekao: „Nije bilo struje i svi smo sjedili na trijemu, okupljeni oko vatre. Upravo smo večerali, a Maysa je otišla u kuću da skuha čaj od kamilice. Nakon nekog vremena Ibtihal je ušla za njom kako bi joj pomogla. Obje su se nalazile u kuhinji na drugom katu kad je kuća bombardirana. Obje su ubijene. Moja je žena, koja je s nama sjedila na trijemu, bila zarobljena pod potpornim stupom kojoj je pao preko njenog grudnog koša. Zadobila je teške unutarnje ozljede trbuha i grudnog koša, slomljen joj je kuk i noga. Odvezena je na liječenje u Egipat. ...“

I ostali članovi obitelji bili su zarobljeni pod srušenim dijelovima kuće, ali su prošli samo s lakšim ozljedama. Smrti su izbjegli samo zahvaljujući tome što su bili izvan kuće koja je u potpunosti uništena. ...

U izbjegličkom logoru Yebna u Rafahu na jugu Gaze, zrakoplov F-16 je 29. prosinca 2008. oko 1 sat u noći bombardirao dom obitelji al-Absi, u vrijeme dok je 10 članova te obitelji spavalo. Troje je djece – Sidqi (4), Ahmad (10) i Muhammad (12) – ubijeno, a njihove 4 sestre i roditelji su ranjeni, neki vrlo teško. Majka, 41-godišnja Afaf, još je uvijek bila u komi u bolnici u Egiptu (u vrijeme pisanja ovog izvještaja), a njenoj je 15-godišnjoj kćeri Zakyji potrebna dodatna operacija lijeve ruke. 2-godišnju Naamu silina eksplozije odbacila je na krov susjedne kuće. Samo je jedno dijete, koje je spavalo u sobi koja je bila najudaljenija od mjesta udara, ostalo neozlijeđeno. 10 drugih članova obitelji bili su u posjetu rodbini i zato nisu ozlijeđeni u napadu. Jedna je soba u susjednoj kući također oštećena, a mladi par i njihova beba koji su spavali u toj sobi zadobili su lakše ozljede.

04. siječnja 2009. u 11:30 13-godišnji Mahmoud Khaled al-Mashrawi i njegov 17-godišnji bratić Ahmad Khader Sbeih su se igrali na krovnoj terasi Mahmoudovog doma u okrugu Yarmouk u gradu Gazi kad ih je pogodio projektil koji je ispalila bespilotna letjelica. Ahmad je odmah ubijen, a Mahmoud je teško ranjen i umro je nekoliko dana kasnije od zadobivenih ozljeda.

6-godišnji Anwar Salman Abu 'Aita i njegovi bratići Ahmad (16) i Malak (2) igrali su se na ulici u blizini svog doma u Jabaliji na sjeveru Gaze, a Anwarova je majka sjedila u blizini i pazila na njih kad ih je pogodio projektil koji je na njih ispalila bespilotna letjelica. U napadu je ubijeno svo troje djece i Ahmadova majka. ...

Nekoliko dana ranije, 14. siječnja 2009. oko 18:30 jedan je projektil pogodio dvoje djece koja su se vozila na biciklima u al-Qarari, u blizini Khan Yunisa na jugu Gaze. Izzeddine 'Adel al Farra (13) je ubijen, a njegov 17-godišnji bratić 'Abdelghani Mahmoud al-Farra je teško ranjen. ...

10. siječnja 2009. oko 11:30 u udaru projektilom ubijeno je 7 članova obitelji Abed Rabbo – Randa Abed Rabbo (45), njen sin Sofian (25) i 5 nećaka, a ranjeno je još nekoliko njihovih rođaka. Žrtve su se nalazile kod vrata male obiteljske trgovine živežnim namirnicama, u prizemlju obiteljske kuće u ulici al-Makham, na području Zemm u istočnom dijelu Jabalije. Preživjeli rođaci koji su ranjeni u napadu Amnesty Internationalu su rekli da je obitelj doručkovala u trgovini u trenutku kad su napadnuti projektilom. Na radiju su čuli da će taj dan trosatni prekid neprijateljstava (čije vrijeme je izraelska vojska najavljivala svaki dan) biti od 10 prije podne do 13 sati, pa su neki otišli kupiti namirnice i vratili se kući gdje su u času napada jeli. Na mjestu napada izaslanici Amnesty Internationala su pronašli kockaste metalne šrapnele iz projektila koji su se zabili u metalna vrata trgovine i male četvrtaste rupe od šrapnela po cijelom obližnjem zidu.

Brojni su civili ubijeni 27. prosinca 2008, prvi dan izraelske vojne ofenzive protiv Gaze, u samo nekoliko sati od pokretanja zračnih napada. Među ubijenima je bila velika skupina polaznika UNRWA-inog stručnog obučnog centra koji se nalazi u UNRWA-inom kompleksu u centru grada Gaze. Oko 13:20 jedan je projektil pogodio ulicu ispred obučnog centra gdje je skupina polaznika, koja je upravo napustila centar nakon polaganja ispita, na ulici ispred UN-ove zgrade čekala UN-ove autobuse kojima su se trebali vratiti svojim kućama u različitim dijelovima Pojasa Gaze. Ubijeno je 8 polaznika u dobi između 17 i 20 godina, a oko 20 ih je ranjeno, uključujući jednog koji je od zadobivenih ozljeda umro tri dana kasnije. Ubijena su također trojica mladića iz obitelji al-Rayes, koja živi preko puta ceste. Trojica ubijenih – Allam (18), njegov brat Hisham (24) i njihov bratić Abdallah (20) ubijeni su dok su stajali ispred svog doma, ispred male obiteljske trgovine živežnim namirnicama. ...

08. siječnja 2009. u zračnom su napadu bespilotne letjelice u al-Qarari u okolici Khan Yunisa ubijene Mather Abu Zneid, 23-godišnja učiteljica engleskog jezika u jednoj UNRWA-inoj školi i njena sestrična Faten Abdelazziz Abu Zneid. Matherina majka je rekla Amnesty Internationalu: „Cijelu je noć područje oko našeg doma bilo granatirano. Ujutro se situacija smirila, a ja i moje 3 kćeri napustile smo kuću oko 11:30 i krenule u UNRWA-inu školu. Mislile smo da ćemo tamo biti sigurnije. Moja je nećakinja, Faten, također pošla s nama. Moj je suprug ostao doma da pazi na kuću. Ništa nismo ponijele sa sobom, osim ručnih ženskih torbica. Išle smo pješice; ulica je bila prazna. Mather i Faten su išle sprijeda, moje druge dvije kćer bile su malo dalje iza njih, a ja sam išla iza svih. Mather se okrenula i rekla mi 'Požuri mama!' Baš u tom trenutku projektil je pogodio Mather i Faten. Obje su ubijene, pred mojim očima; niti jedna majka ne bi smjela tako nešto doživjeti. Ljudi iz obližnjih kuća pojurili su nam u pomoć. Nismo mogli pronaći moju drugu kćer; mislila sam da je i ona raznesena i ubijena, no ona je pobjegla u jednu od kuća. Zašto su nas napali? Kakav smo zločin počinile? Bile smo 5 žena koje su hodale same praznom ulicom. Želim znati zašto. Želim da UN istraži zašto su mi ubili kćer.“

06. siječnja 2009. u 13:30 Afaf Mohammed Dhmeida, 28-godišnja majka petoro djece, ubijena je vatrom otvorenom iz tenka dok je vješala rublje na krovnoj terasi svog doma u Jabaliji. Njen suprug, rođaci i susjedi Amnesty Internationalu su rekli da je njeno tijelu u napadu presječeno na 2 dijela i da je gornji dio tijela odletio s krova i odbio se o krov jedne niže građevine koja se nalazi na suprotnoj strani dvorišta, te potom pao na parkiralište koje se nalazi s druge strane kuće. Njena 5-godišnja kćer je upravo u tom trenutku došla do vrha stubišta koje vodi na krov i vidjela kako joj je ubijena majka. Kad su predstavnici Amnesty Internationala tri tjedna kasnije posjetili njenu kuću, djevojčica još uvijek nije govorila zbog traume koju je doživjela kad je vidjela ubojstvo svoje majke.

Ala' Mortaja, 26-godišnji radijski novinar, ubijen je, a njegova je majka teško ranjena kad je tenkovska granata pogodila njegov dom u četvrti al-Zaytoun u gradu Gazi, 09. siječnja 2009. oko 17:30 sati. Granata je najprije pogodila sobu u kojoj su se nalazili Ala' i njegova majka, pri čemu su oboje teško ranjeni. Ala' je od zadobivenih ozljeda umro kasnije istog dana, a njegova je majka ostala bez noge i zadobila druge ozljede od šrapnela. Nakon što je pogodila sobu granata je prošla kroz hodnik i završila u susjednom stanu. ...

U jednom drugom incidentu tri su tenkovske granate 14. siječnja 2009. pogodile dom Hanan Shaaban al-Najjar u Jabaliji i ubile Hanan te njenu susjedu Kifu al-Nadher i ranile jedno od Hananine djece i druge susjede. Hananina sestra je Amnesty Internationalu rekla: „Hananina djeca Aisha (4) i Ayman (6) igrala su se na trijemu, a mi smo bile u kući; bilo je oko 11:15 kad je kuća iznenada pogođena. Hanan je zavrištala i potrčala van, a ja sam trčala iza nje. Podigla je Aymana kojeg je udar odbacio nekoliko metara unatrag i predala mi ga; s njim je sve bilo u redu i namjeravala sam ga unijeti u kuću. Hanan se zatim pognula kako bi podigla Aishu i u tom ju je trenutku pogodila granata. Ubijena je istog trena; tijelo joj je bilo razneseno na komade. Aisha je ranjena. Naša susjeda Kifa potrčala je k nama s još dvojicom susjeda, Zayedom i Zuheirom Jneidom. U tom je trenutku još jedna granata pogodila Kifu i ubila je istog trena.“ Kifa je bila majka 11 djece ...; najstarije ima tek 15 godina, a najmlađe 6 mjeseci. Ranjena su i dvojica susjeda, a jedan od njih, Zayed, umro je slijedeći dan. ...

... Na području al-Jaru u gradu Gazi, između Jabal al-Raissa i Tal Suranija, dvije su tenkovske granate ispaljene na dom obitelji al-Jaru navečer 08. siječnja 2009. iz tenkova koji su se nalazili na udaljenosti od nekoliko stotina metara od kuće. Dr. 'Aouni al-Jaru, 37-godišnji liječnik, radio je za svojim stolom u radnoj sobi, njegova 36-godišnja žena Albina Vladimir, ukrajinska državljanka, bila je u kuhinji, a njihov 17-mjesečni sin Yousuf, 12-godišnja kćer Yasmin i 14-godišnji sin 'Abderrahim su bili u svojoj sobi. Dr. al-Jaru je Amnesty Internationalu rekao: „Prva je granata kuću pogodila oko 21:45. Potrčao sam van iz radne sobe, a moja žena iz kuhinje, prema dječjoj sobi na drugom kraju kuće. Dok je moja žena prolazila kroz dnevnu sobu pogodila ju je druga granata; granata ju je presjekla na dva dijela; u rukama je držala malog Yousufa koji je ubijen. Yasmin i 'Abderrahim koji su istrčali iz svojih soba ranjeni su, kao i ja, šrapnelima. ...“

...

Atta Hassan 'Aref 'Azzam (44) i njegovo dvoje djece – Mohammed (13) i dvo i pol-godišnji Hassan ubijeni su ujutro 07. siječnja 2009. ubojitim metalnim strelicama (flechettes) u selu Moghraqa, južno od grada Gaze. Većina mještana sela pobjegla je s tog područja nakon što su izraelske snage zauzele položaje u blizini. ... U 8 sati ujutro 07. siječnja ... granata je uletjela u sobu u kojoj je Atta sjedio sa svoje dvoje djece. Sva su trojica ubijena. Ostalih 6 članova njihove obitelji pobjegli su u obližnju školu, gdje su ostali sve do povlačenja izraelskih snaga. Predstavnici Amnesty Internationala pronašli su u sobi u kojoj su njih trojica ubijeni zid umrljan krvlju i pun ubojitih strelica.

Ujutro 15. siječnja 2009, dok su se u četvrti Tal al-Hawa u gradu Gazi odvijale žestoke borbe i neselektivno topničko granatiranje od strane izraelskih snaga, uključujući granatama s bijelim fosforom, u svom su automobilu, dok su pokušavali pobjeći na sigurno iz svog doma u Tal al-Hawi, izgorjeli Uday Salama al-Haddad (55), njegova žena Ihsan (45), njihova kćer Ala' (13) i njihov sin Hatem (23). Drugi je sin, 25-godišnji Muhammad, teško ranjen u tom napadu. On je Amnesty Internationalu iz svog bolničkog kreveta rekao: „Oko 11 sati smo odlučili napustiti svoj dom jer je bilo preopasno. To je područje žestoko granatirano, a dolazili su i tenkovi s područja al-Zaytoun. Odlučili smo otići kod svojih rođaka koji žive u četvrti Rimal, koja se nalazi u središtu grada. Mislili smo da ćemo tamo biti na sigurnom. Ušli smo u očev automobil i vozili se tek 100 metara kad je izraelska granata pogodila auto i mene odbacila 10 metara od njega. Bio sam ranjen i pokušavao sam otvoriti vrata automobila kad je on u još jednom udaru raznesen pri čemu su ubijeni moj otac, majka, brat i sestra. Auto je gorio 6 sati jer je bilo preopasno da bi hitna služba mogla doći do tog mjesta.“

... Muhammad je ostao bez jednog oka i zadobio duboke opekline čije se stanje s vremenom pogoršavalo, što ukazuje na to da je najmanje jedna od granata koja je pogodila i zapalila automobil sadržavala bijeli fosfor koji je tog jutra na tom području ispaljivan u velikim količinama ...

16. siječnja 2009. oko 17:20 jedan je projektil pogodio dom obitelji al-Batran i ubio 33-godišnju Manal al-Batran i njeno 5 djece u dobi između 4 i 14 godina. Njihova su tijela u napadu raskomadana. Manalin suprug, 'Issa Abdel Hadi al-Batran, pripadnik Hamasovog oružanog krila koji je izgleda bio meta napada, preživio je zajedno sa šestim djetetom, 8-mjesečnom bebom, budući da su se njih dvoje nalazili u drugoj sobi. Obitelj je živjela u obližnjoj kući jer su se bojali da bi njihov dom mogao biti bombardiran (njihov prijašnji dom uništen je u bombardiranju nekoliko mjeseci ranije), a u svoj su se dom vratili kako bi uzeli nešto odjeće.

Vrijeme napada upućuje na to da je obitelj viđena kako se vraća u svoj dom. Čak i ako je meta napada bio 'Issa, pripadnik oružane skupine koji bi možda mogao biti legitimna meta napada, napad je bio protuzakonit, jer je izvršen iako je napadačima bilo poznato da će u napadu vjerojatno biti ubijeni ili ranjeni i njegova supruga i njihovo 6 djece.

5. siječnja oko 13 sati Ibrahim Jouha (14) je pogođen metkom u grudni koš dok je nosio bijelu zastavu i hodao sa svojim roditeljima, braćom i susjedima u blizini svoje kuće u okrugu al-Zaytoun na jugoistoku grada Gaze. Njegova je majka, Mudallala Jouha Amnesty Internationalu rekla: „U noći između subote 03. i nedjelje 04. siječnja vojska je granatirala područje svuda oko nas. Nalazili smo se u kući – ja, moj suprug Mou'in Jouha (poljoprivredni inženjer koji radi za ministarstvo poljoprivrede od uspostave Palestinske samouprave prije 15 godina), njegova druga žena, 10 djece i Mou'inova majka. Bojali smo se i ležali na podu u sobama kako bi se zaštitili. U zoru su u kuću (na cesti Salahaddin) došli vojnici. Svi smo držali ruke iznad svojih glava. Vojnici su razbijali zidove i prokopali podove jer su trebali pijesak kojim su punili vreće (kako bi zaštitili snajpere kojima su pucali kroz rupe u zidovima). Vojnici su nam rekli da napustimo kuću i pješačimo prema jugu do Rafaha. No to nije bilo moguće, bilo je preopasno pješačiti prema jugu. Otišli smo kod susjeda (obitelji Abu Zouhr) i tamo pronašli druge susjede (obitelji Sawafiri i Mughrabi) koje su se također tamo sklonile. Svi smo ostali tamo do slijedećeg jutra (05. siječnja). Zatim su nakon mnogo granatiranja došli vojnici i naredili nam da odemo, no opet su nam rekli neka idemo u Rafah i nisu nam dopustili da pješačimo prema sjeveru do grada Gaze. Vojnici su otvorili vatru u našem smjeru pa smo se sklonili u susjednu garažu. Bilo nas je više od 50, većinom djeca. Tada smo odlučili da ćemo pješačiti na sjever do grada Gaze, pored naše kuće, koju su zauzeli vojnici. Majku mog supruga stavili smo u malu dvokolicu jer nije mogla hodati, a nismo je mogli nositi. Moj je suprug gurao dvokolicu, a moj sin Ibrahim (14) je hodao pored njega noseći bijelu zastavu. Hodali smo držeći ruke u zraku. Vojnici su na nas otvorili vatru iz obiteljske kuće Abu Zouhr i pogodili mog sina Ibrahima u grudni koš. Odnijeli smo ga natrag u garažu i pozvali kola hitne pomoći Crvenog polumjeseca, ali vojska kolima hitne pomoći nije dopustila da dođu do nas. Tamo smo ostali cijeli dan i cijelu noć. Ibrahim je imao bolove i čuvala sam ga u krilu. Pokušavala sam ga ugrijati i zaustaviti njegovo krvarenje, ali umro je oko 2 sata u noći. Nakon 2 dana (08. siječnja) konačno smo mogli napustiti to mjesto kad je Crvenom križu bilo dopušteno da dođe na to područje i evakuira ljude.“

Kad su izaslanici Amnesty Internationala 18. siječnja posjetili kuću obitelji Jouha, neposredno nakon što su se izraelske snage povukle s tog područja, pronašli su rupe u vanjskim zidovima koji su bili okruženi vojnim vrećama punim pijeska, vojne vreće pune izmeta, razbijeni namještaj i drugu imovinu, a na unutrašnjim su zidovima na hebrejskom bili ispisani grafiti s porukom „Došli smo vas uništiti“ i drugim prijetnjama i uvredama.


DODATAK 2: JOŠ SLUČAJEVA IZRAELSKIH CIVILNIH ŽRTAVA
Poslijepodne 02. siječnja 2009. oko 16 sati raketa je pogodila dom obitelji Ben Avraham u Aškelonu. ... raketa je eksplodirala na krovu kuće ... i uništila veći dio krova i najgornjeg kata kuće.

Slijedećeg je dana, 03. siječnja 2009. u 11 sati prije podne raketa eksplodirala u kuhinji doma obitelji Vadovichenko, na najgornjem katu četverokatne zgrade u Ašdodu. Obitelj – Olga Vadovichenko, njen suprug i njihove dvije kćeri – 12-godišnja Anna i 3-godišnja Milena – nalazile su se kod kuće. Kad se oglasila sirena upozorenja obitelj se spustila do 2. kata stubišta gdje se stanari višekatnih zgrada često sklanjaju. Od udara se zatresla cijela zgrada, ali na sreću nitko nije ozlijeđen. Kad su se zajedno sa spasilačkom službom vratili u svoj dom, pronašli su uništenu kuhinju. ...

U susjednom je stanu 58-godišnji David Cohen spavao u dnevnoj sobi i nije čuo zvuk sirene. U eksploziji su bila oštećena ulazna vrata njegovog stana koja se zatim nisu mogla otvoriti, zbog čega je David, koji pati od srčane bolesti i dijabetesa, ostao zarobljen u svom stanu. ... U eksploziji su razbijena prozorska stakla u njegovom stanu. ...

Mesodi Dayan, 76-godišnja udovica, spavala je kad je raketa Qassam pogodila njen dom u 08:30 ujutro 04. siječnja. Raketa je pala kroz krov male verande i eksplodirala, pri čemu je uništena mala dnevna soba i kuhinja. Samo spavaća soba u kojoj je Mesodi spavala nije uništena. ...

... kad je hitna služba Mesodi spasila iz ruševine njenog doma ona je bila sva prekrivena prašinom i nije mogla govoriti ni hodati. ...

Raketa koja je uništila dom Mesodi Dayan, također je srušila zidove dviju susjednih kuća. U jednoj od kuća zid se srušio na čovjeka i njegovog sina koji su spavali. Probudili su se pod komadima srušenog zida, a otac je zadobio blagi potres mozga. ...

Ujutro 12. siječnja 2009. obitelj Ben Dayan sretno je izbjegla raketu koja je pala na najgornji kat njihovog doma u stambenoj četvrti grada Aškelona. 26-godišnji Itzhik, njegova 12-godišnja sestra Noa i njihova 12-godišnja sestrična Noa nalazili su se kod kuće oko 11 sati ujutro kad se začuo zvuk sirene koja je upozoravala na predstojeći raketni napad.

... Svo troje uspjelo je na vrijeme otrčati do skloništa. ... Prvi je udar izazvao pad rakete u kuću, a drugi, glasniji udar, prouzročila je eksplozija rakete u dnevnoj sobi, pored sobe u kojoj je Itzhik samo nekoliko sekundi ranije popravljao kompjuter.

Raketa je udarila u jednu stranu tavana i prošla kroz strop u spavaću sobu na uglu kuće, zatim kroz spavaću sobu i kroz zid u kupaonu, te potom kroz još jedan zid u drugu spavaću sobu. Krhotine, prašina i razbijeni namještaj nalazili su se posvuda u tri pogođene prostorije ...

Dan prije, u nedjelju 11. siječnja 2009. ukupno su 22 rakete, koje su ispalile palestinske naoružane skupine iz Gaze, pale na i oko gradova i sela u južnom Izraelu. Iako niti jedna od njih nije prouzročila nikakve žrtve, rakete su izazvale paniku na dan kad se u srednjim školama u gradovima u kojima je vojska naredila zatvaranje škola kad je pokrenuta operacija „Lijevano olovo“, ponovo počela održavati nastava. Tri su rakete bile tipa Grad. Jedna je eksplodirala na praznom školskom igralištu u gradu Ašdodu, a druge dvije, od kojih je jedna pogodila jedan automobil, u gradu Berševa. ... Većina drugih raketa bile su tipa Qassam, koje se proizvode u Gazi i imaju kraći domet. Jedna od njih je pala na grad Sderot, samo nekoliko metara od gradonačelnikove kuće, druga na otvoreno područje u gradu Aškelonu, a ostale na polja u okolici nekoliko sela bliže Gazi, na području zapadnog Negeva.

Postupci palestinskih naoružanih skupina tijekom izraelske agresije na Gazu

raketa Qassam izložena u sderotskoj gradskoj vijećnici zajedno sa slikama mještana ubijenih u raketnim i drugim napadima

Informacije u postu iz 4. poglavlja izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.


4. POSTUPCI PALESTINSKIH NAORUŽANIH SKUPINA
...

4.1 RAKETNI NAPADI
Između 27. prosinca 2008. i 18. siječnja 2009. oružano krilo Hamasa i druge palestinske naoružane skupine koje djeluju u Gazi svakodnevno su ispaljivale rakete i minobacačke granate na gradove i sela u južnom Izraelu, kao i protiv izraelskih vojnih položaja i patrola unutar Gaze i duž granice između Gaze i Izraela. Rakete ispaljene iz Gaze dosegle su gradove Ašdod i Berševu koji su od Gaze udaljeni do 40 km u smjeru sjevera i istoka.

Prema podacima izraelskih vlasti na Izrael je tijekom 22-dnevne operacije „Lijevano olovo“ pala 571 raketa i 205 minobacačkih granata, pri čemu je ubijeno 3 civila, a teško ozlijeđeno 4 osoba, umjereno 11, a lakše njih 167. Kod dodatnih 584 osoba napadi su prouzročili šok i anksiozni sindrom. Nekoliko je civilnih domova i drugih građevina oštećeno, jedan je objekt gotovo u potpunosti uništen.

Ukupno je 18 izraelskih civila, uključujući 4 djece, u Izraelu ubijeno raketama i minobacačkim granatama ispaljenim iz Pojasa Gaze od lipnja 2004, kada je u takvim napadima ubijena prva žrtva. Stotine su drugih civila ranjene, nekoliko vrlo teško. Iako velika većina tih raketa padne na nenaseljena područja, mnoge od njih pogodile su domove, poslovne prostore, škole, druge javne zgrade i vozila u i oko gradova i sela u južnom Izraelu. Tek je puka slučajnost da u većini slučajeva takvi napadi nisu rezultirali smrću ili ranjavanjem, a ubojiti potencijal tih projektila ne bi se trebao podcjenjivati. Povrh svega, stalna prijetnja predstojećih raketnih napada uzrok je straha i ometa život sve većem broju Izraelaca koji žive unutar dometa tih napada, a čiji broj doseže do milijun osoba.

Među raketama koje ispaljuju palestinske naoružane skupine su rakete Grad i Kaćuša (ruska generička imena), čiji je domet oko 35 km, zatim rakete Qassam (također generičko ime) koje su kućne izrade i kratkog dometa i minobacačke granate koje se također proizvode u Gazi. U svim se ovim slučajevima radi o nenavođenim projektilima koji se ne mogu usmjeriti prema određenim metama. Drugim riječima, ova oružja ne mogu se precizno naciljati na način da razlikuju između vojnih ciljeva i civilnih objekata kako to zahtijeva međunarodno humanitarno pravo. Stoga se u slučajevima u kojima su korištena ova oružja s ciljem da pogode vojne mete u Izraelu, ali su ona umjesto toga pogodila civilne objekte, radilo o neselektivnim napadima. U slučajevima kada su u raketnim napadima namjerno ciljani i pogođeni domovi, civilna infrastruktura ili civili, radilo se o izravnim napadima na civile ili civilne objekte. U oba se ova primjera radi o napadima koji predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ratne zločine ...

...

Bolnica Barzilai, u kojoj se liječila većina žrtava raketnih napada iz Gaze, i sama se nalazi na vatrenoj liniji. 27. veljače 2008. raketa je pala na područje bolnice, u blizini plohe za slijetanje helikoptera, ali srećom nije prouzročila nikakvu štetu. Krajem prosinca 2008, kad se raketiranje iz Gaze pojačalo tijekom operacije „Lijevano olovo“, u bolnici nisu imali drugog izbora nego da najnepokretnije pacijente i najnužnije odjele presele u podrum.

U drugom tjednu siječnja 2009. Dr. Ron Lobel, zamjenik ravnatelja bolnice, Amnesty Internationalu je rekao da se od početka operacije „Lijevano olovo“, koja je započela 2 tjedna ranije, u bolnici liječilo oko 250 ljudi, od kojih je oko polovica imala lakše tjelesne povrede, a drugi su patili od akutnog stresa, uključujući srčane udare, prerane porode trudnica i druge znakove emocionalne tjeskobe. U bolnici je također pružena pomoć ljudima koji su se ozlijedili dok su trčali u skloništa nakon što su čuli zvuk sirene. U isto se vrijeme u bolnici liječilo oko 50 vojnika koji su ranjeni tijekom vojne kampanje u Gazi.

...

... Većina raketa pala je na otvorena polja, na staklenike i voćnjake, no neke su prouzročile štetu na stambenim zgradama. Najmanje u jednoj prilici palestinska je raketa promašila svoju metu i pala unutar Pojasa Gaze te prouzročila štetu na skladištu Svjetskog programa za hranu (WPF) u blizini komercijalnog graničnog prijelaza Karni između Izraela i Gaze (prijelaz je zatvoren od 2007.). ...


4.1.2 ŠIRENJE KRUGA STRAHA
Granate su iz Gaze na i oko Sderota, grada koji broji oko 20 000 stanovnika i koji je od Gaze udaljen oko 1,5 km, te obližnja sela, počele padati 2001. godine. Uslijedile su rakete domaće izrade Qassam čiji je početni maksimalni domet bio 3-4 km, no one su s vremenom razvijene pa su do 2005. počele dosezati i 12 – 15 km.

Tijekom posljednjih godina rakete Qassam duljeg dometa koje se ispaljuju iz Gaze dosežu još dalje u Izrael, naročito do grada Aškelona, u kojem živi 120 000 ljudi i koji se nalazi oko 20 km sjeverno od Gaze. Iako je većina raketa Qassam početno padala uglavnom južno od tog grada i dalje od naseljenih područja, od početka 2008. rakete tipa Grad, koje se izgleda krijumčare u Gazu iz inozemstva, dosegle su centar i sjever Aškelona, kao i Netivot, koji se nalazi 20 km istočno od Gaze.

Posljednjih su godina tisuće građana Sderota, između 10 i 12 posto od ukupne populacije od oko 20 000, preselile u druge dijelove zemlje koji se nalaze izvan dometa raketnih napada. Raketni napadi također štete gospodarskoj situaciji u tom gradu, jer su mnoge tvrtke zbog njih morale zatvoriti svoje poslovne prostore. Mnogi bi drugi stanovnici napustili Sderot kad bi si to mogli omogućiti, ali ne mogu niti prodati niti iznajmiti svoje domove.

Djelatnici hitne pomoći i socijalni radnici prijavljuju rastuću pojavu anksioznosti i post-traumatskog stresnog poremećaja među djecom i odraslima. [Dalia Yossef iz centra Hossen, koji pruža psihološku podršku i rehabilitaciju mještanima Sderota:] „Djeca se boje spavati sama, biti sama, pa čak i otići na WC sama. Osjećaju da ih njihovi roditelji ne mogu zaštiti. Anksioznost i nesigurnost često se manifestiraju kao mokrenje u krevet. I njihovi su roditelji također anksiozni i frustrirani. ...“


4.1.3 RAZLOZI KOJE NAORUŽANE SKUPINE NAVODE KAO OPRAVDANJE ZA RAKETNE NAPADE
Sve palestinske naoružane skupine izvode raketne i minobacačke napade, ali s različitom učestalošću. Glave skupine su: Brigade 'Izz al-Din al-Qassam (Brigade Qassam), odnosno Hamasovo oružano krilo; Brigade Sarayat al-Quds (Brigade al-Quds), odnosno oružano krilo Islamskog džihada; Brigade Abu 'Ali Mustapha (AAMB), odnosno oružano krilo Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP); Brigade Nasser Salah al-Din, odnosno oružano krilo Odbora narodnog otpora (PRC); Brigade mučenika al-Akse (Brigade al-Akse), odnosno oružano krilo Fataha; i Demokratski front za oslobođenje Palestine (DFLP).

Naoružane skupine obično preuzimaju odgovornost za raketne i druge napade, no njihove je tvrdnje često teško provjeriti, jer različite skupine izgleda odvojeno preuzimaju odgovornost za iste napade, a povremeno i preuveličavaju broj i prirodu tih napada i njihovih rezultata.

Tijekom operacije „Lijevano olovo“ Hamasovo je oružano krilo preuzelo odgovornost za većinu raketnih napada na Izrael, navodeći na svojoj internetskoj stranici da su njegovi pripadnici ispalili 345 raketa Qassam, 213 raketa Grad i 402 minobacačke granate. S druge strane oružano krilo Narodnog fronta za oslobođenje Palestine preuzelo je odgovornost za ispaljivanje 177 raketa i 115 minobacačkih mina, oružano krilo Fataha za ispaljivanje 170 raketa i desetaka minobacačkih mina, a oružano krilo Islamskog džihada za 158 raketa i 77 minobacačkih mina.

Palestinska brojka od 1063 ispaljenih raketa znatno je viša od službene izraelske brojke od 776 raketa koje su pale na izraelski teritorij tijekom 22-dnevne operacije „Lijevano olovo“.

U svojim izjavama, čelnici i glasnogovornici političkih i vojnih krila Hamasa i drugih palestinskih skupina općenito tvrde da raketne napade na obližnje izraelske gradove i sela pokreću kao odgovor na ubijanje Palestinaca i druge napade od strane izraelskih snaga u Gazi ili na Zapadnoj obali ili kao odgovor na izraelsku blokadu Gaze. Povremeno kao razloge navode određene izraelske napade ili ubojstva njihovih čelnika ili boraca ili pak izraelske napade i druga kršenja ljudskih prava općenito.

...

... Palestinske skupine tvrde da nemaju drugo oružje, te da nemaju ni nikakvog drugog načina da dođu do preciznog oružja poput onog kakvim se koristi izraelska vojska. Također tvrde da su njihovi napadi odgovor na izraelske napade u kojima je ubijeno više od 1000 Palestinaca na svakog Izraelca ubijenog u palestinskim raketnim napadima.

Neki tvrde da napadi ciljaju izraelske vojne baze i položaje koji su smješteni u ili oko gradova i sela u južnom Izraelu, te da su izraelska sela oko Gaze većinom vojne baze. No, iako neke rakete pogađaju vojne mete, koje palestinske skupine smatraju strateški vrjednijima, ovaj argument je osporen zahvaljujući očitoj neselektivnoj prirodi takvih napada i činjenicom da gdje god rakete pogode ljude redovito se radi o civilima. Drugi pak glasnogovornici tvrde da su rakete rijetko kad ubojite i da je njihov glavni cilj „ometati“ normalan život u Izraelu tako dugo dok Izrael Palestincima onemogućava da vode normalne živote.

Sve su ove tvrdnje neprihvatljive sa stajališta međunarodnog humanitarnog prava. Bez obzira na to da li napadi doista rezultiraju civilnim žrtvama ili ne, oni predstavljaju kršenje međunarodnog prava, koje također zabranjuje napade kojima je cilj zastrašivanje civilnog stanovništva. Obrasci napada i izjave pripadnika i čelnika palestinskih skupina također upućuju na to da se oni ne ustručavaju pokretati napade usmjerene protiv civila i da u stvari takve napade izvode s namjerom da ubiju i rane izraelske civile. Takvi napadi predstavljaju ratne zločine.

...


4.2.2 IZRAELSKI NAVODI O UPORABI „LJUDSKIH ŠTITOVA“
...

Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili druge palestinske skupine prekršile ratno pravo u onoj mjeri u kojoj su ih u više navrata za to optuživale izraelske vlasti. Amnesty International nije pronašao dokaze da su Hamas ili drugi borci usmjeravali kretanje civila s ciljem štićenja vojnih ciljeva od napada. Za razliku od toga, Amnesty International je utvrdio da su izraelske snage u nekoliko navrata tijekom operacije „Lijevano olovo“ prisiljavale palestinske civile da im služe kao „ljudski štitovi“. U svakom slučaju, međunarodno humanitarno pravo jasno određuje da uporaba „ljudskih štitova“ jedne strane ne oslobađa stranu koja napada od njenih pravnih obveza u pogledu civila.

...

U slučajevima civila ubijenih u izraelskim napadima koje je Amnesty International istraživao, žrtve se ne mogu objasniti kao posljedica prisustva boraca koji su se sklanjali među civilima, kako izraelska vojska to općenito tvrdi. U svim slučajevima koje je Amnesty International istražio, a u kojima su ubijene obitelji kad su izraelske snage njihove domove bombardirale iz zraka, na primjer, naoružane skupine niti jednu od pogođenih kuća nisu koristile za vojne aktivnosti. Slično tome, u slučajevima napada preciznim projektilima ili tenkovskim granatama u kojima su civili ubijeni u svojim domovima, u pogođenim se kućama nisu nalazili borci, a predstavnici Amnesty Internationala nisu pronašli znakove koji bi upućivali na to da su se u trenutku napada u njihovoj neposrednoj blizini odvijali bilo kakvi oružani sukobi ili druge vojne aktivnosti.

Iako se prisutnost Hamasovih i drugih boraca i oružja na civilnim područjima ne može poreći, ona sama po sebi ne predstavlja uvjerljiv dokaz namjere da se civili koriste kao „ljudski štitovi“. ...

Smještanje vojske i oružja u blizini civilnih područja također nije neuobičajeno u Izraelu. Glavni stožer izraelske vojske nalazi se u gusto naseljenom dijelu središta Tel Aviva. U Aškelonu, Sderotu, Berševi i drugim gradovima na jugu Izraela, kao i drugdje diljem zemlje, vojne se baze i druga postrojenja nalaze u ili oko naseljenih područja, uključujući kibuce i sela. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ u blizini civilnih područja na jugu Izraela bilo je više izraelskih vojnih položaja i aktivnosti nego je to uobičajeno, a izraelske su snage svakodnevno s tih područja duž granice s Gazom pokretale topničke i druge napade na Gazu.

Iako smještanje boraca i različitog oružja u gradove i sela od strane Hamasa i Izraela samo po sebi ne predstavlja dokaz o uporabi „ljudskih štitova“, ono predstavlja kršenje njihove obveze da poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti s ciljem zaštite civila koji se nalaze na područjima pod njihovom kontrolom od opasnosti vojnih operacija „u najvećoj izvedivoj mjeri“, a naročito „izbjegavanje smještanja vojnih ciljeva unutar ili u blizini gusto naseljenih područja“. Bez obzira na sve to, izraelske snage i palestinski borci svo su vrijeme trajanja njihovih napada bili obvezni primjenjivati načelo razlikovanja vojnih od civilnih ciljeva i načelo proporcionalnosti, te poduzeti mjere predostrožnosti koje zahtjeva međunarodno humanitarno pravo.

...

Obavijest potencijalnim budućim partnerima izraelskih tvrtki

Čujem da je Mesić s Netanyahuom u Jeruzalemu dogovarao gospodarsku suradnju, pa samo želim podsjetiti i upozoriti hrvatske poslodavce (i građane) da se u svijetu (za kojim mi u Hrvatskoj malo kaskamo, ali doći će i to kod nas) provodi globalni bojkot Izraela zbog izraelskog institucionaliziranog aparthejda, 42-godišnje ilegalne okupacije, kolonizacije okupiranih palestinskih područja, izgradnje ilegalnog Zida i drugih teških kršenja ljudskih i međunarodnog prava koje Izrael svakodnevno provodi nad Palestincima. Tako da svatko tko razmišlja o nekakvoj poslovnoj suradnji s izraelskim tvrtkama može očekivati da će također biti predmetom bojkota (naročito na međunarodnom tržištu) i može se odmah pripremiti na financijske gubitke, kakvi su već neke strane tvrtke natjerali da odustanu od suradnje s izraelskim tvrtkama, barem na projektima kojima se krši međunarodno pravo, kao što je npr. bila izgradnja lake željeznice u ilegalno okupiranom i anektiranom Istočnom Jeruzalemu.

Apeliram na vašu savjest i na vaš razum kad se radi o vašem poslovanju i pozivam sve da ne prihvaćaju izraelska ulaganja i da ne surađuju s izraelskim tvrtkama, te da ne kupuju izraelske proizvode. Pozivam sve da se priključe globalnom bojkotu Izraela koji je nenasilna i legitimna metoda kojom možemo izraelske vlasti prisiliti na postizanje trajnog i pravednog mira u kojem će biti ispoštivana i zajamčena ljudska prava kako Palestinaca tako i izraelskih Židova odnosno svih ljudi koji žive na prostoru Palestine/Izraela bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili neku drugu pripadnost.


Više informacija o globalnom bojkotu Izraela:
Global BDS Movement
Bojkotirajte aparthejdski Izrael
Poziv palestinskog civilnog društva na bojkot Izraela

Kvazi-akademske udruge (čijim je članovima očito dovoljno na ambalažu napisati Peace, da bi oni to smatrali mirovnim), te ostale umjetničke i akademske institucije i pojedinci, ali i obični građani, na ovom linku mogu doći do informacija o akademskom i kulturnom bojkotu koji se na globalnoj razini provodi protiv Izraela:
PACBI

A mislim da bi kvazi-akademskim udrugama, te akademskim institucijama u Hrvatskoj i ovo moglo biti zanimljivo:
Pravo na obrazovanje: Otvoreno pismo međunarodnim akademskim institucijama

Za kraj još jedna mala opaska:
Jeste vidjeli kako se Mesić sastao i s izraelskim židovskim krajnjim desničarom i otvorenim rasistom Liebermanom? Očito su za predsjednika barem neki fašistoidi prihvatljivi sugovornici i suradnici, barem oni židovski... Ali nije to ni tako čudno ako se sjetimo da Mesić zapravo protiv fašizma (nekog, tj. onog kojeg su mu prokazali njegovi zapadni sponzori i koji je dovoljno slab da ga se on danas ne boji, a koji je često i zapravo samo produžena ruka vladajućih) rogobori samo zato jer mu je to politički oportuno, a ne zato jer je to njegov kategorički i moralan stav i jer su tzv. „ideje“ i metode fašizma, rasizma i ultradesnice općenito krajnje štetne za sve članove društva i neprihvatljive svakom normalnom ljudskom biću. Uostalom poznato je da je i u prošlosti pjevao fašističke pjesme i davao rasističke izjave i opet kad je smatrao da mu je to politički oportuno. Mesićev sastanak s Liebermanom ponovo potvrđuje da je on samo kozmetički antifašist i da je njegov antifašizam samo predstava za javnost od koje on i njegovi sponzori imaju koristi.

Ili možda Mesiću sastanak s Liebermanom nije smetao zato što Mesić neće biti žrtvom Liebermanovog fašizma, čije su žrtve palestinski Arapi, kako oni s palestinskih područja, tako i oni koji su građani Izraela? Mesić je uostalom u više navrata pokazao kako misli da palestinski život nije jednakovrijedan kao i život bijelaca, te da Palestinci zapravo nemaju ljudska prava, niti da se, kad se o njihovom teritoriju radi, ne treba primjenjivati i poštivati međunarodno pravo.

Inače tvrdnje da su Netanyahu i Lieberman s Mesićem razgovarali o miru su za svakog iole upućenog i dobronamjernog (a ne licemjernog procionističkog plaćenog lupetala) urnebesno smiješne. Na prvi pogled. No, zapravo je tragično da hrvatski porezni obveznici Mesiću plaćaju ovakva putovanja i čakulanje s rasistima za koje se zna da nikad neće uroditi nikakvim rezultatom – mislim, mogli bi barem imati toliko poštovanja i ne lagati u oči hrvatskoj javnosti da su razgovarali o „miru“. Radi se o likovima ultra desnice koji ne kane čak ni okončati okupaciju palestinskih područja i povući svoje ilegalne koloniste s 22% Palestine na kojih se Mesić pravi da će kao navodno jednom u dalekoj budućnosti biti nekakva palestinska država koju će odrediti i uvjetovati cionistički interesi. Uostalom Lieberman je ilegalni kolonist koji živi u ilegalnom izraelskom naselju Nokdim sagrađenom na okupiranom palestinskom području u suprotnosti s Četvrtom ženevskom konvencijom.

Bezobzirno i neopravdano uništavanje u Gazi

Informacije u postu izvađene su iz 3. poglavlja izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION, koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.


3. BEZOBZIRNO UNIŠTAVANJE U GAZI
...

Više od 3000 domova i na stotine drugih objekata, uključujući tvornice, radionice, životinjske farme i voćnjake, te vladine zgrade, policijske postaje i zatvore, uništeno je, a više od 20 000 ih je oštećeno tijekom operacije „Lijevano olovo“. Izraelsko objašnjenje takvog uništavanje bila je „vojna/sigurnosna potreba“.

...

Moguće je da su neki od objekata koji su bili mete izraelskih zračnih bombardiranja ili drugih napada od strane izraelskih snaga bili korišteni za skladištenje ili proizvodnju raketa čije uništenje ne bi predstavljalo kršenje međunarodnog humanitarnog prava. U drugim je slučajevima uništenje i oštećivanje domova i druge imovine civila bilo rezultat oružanih sukoba između izraelskih snaga i palestinskih boraca nakon što su izraelske snage ušle u Gazu 03. siječnja i zauzele položaje u i okolo palestinskih sela i u rubnim dijelovima gradova. Na tim su područjima i izraelske snage i palestinski borci palestinske domove i drugu imovinu civila koristili kao borbene položaje.

Međutim, gađanje vojnih ciljeva i popratna šteta koja je posljedica takvih napada ili oružanih sukobljavanja u stvarnosti su odgovorni za tek dio ukupnog uništenja. Veliki dio razaranja bio je bezobziran i posljedica je namjernog i nepotrebnog uništavanja imovine, izravnih napada na civilne objekte, te neselektivnih napada u kojima nisu razlikovane legitimne vojne mete od civilnih objekata. Takvim su napadima prekršene temeljne odredbe međunarodnog prava, naročito zabrana izravnih napada na civilne objekte, zabrana neselektivnih ili nesrazmjernih napada, zabrana uništavanja imovine koje ne zahtjeva imperativna vojna potreba i zabrana kolektivnog kažnjavanja.

Rašireno uništavanje civilnih domova i imovine ne može se odbaciti kao „kolateralna šteta“. Obrasci i opseg napada, izjave izraelskih dužnosnika prije i tijekom trodnevne vojne ofenzive, grafiti koje su izraelski vojnici ispisali na zidovima palestinskih domova koje su zauzeli tijekom svog ulaska u Gazu, ukazuju na to da je razaranje u velikoj mjeri bilo namjerno i sastavni dio strategije na različitim razinama zapovjednog lanca, od visokopozicioniranih dužnosnika do vojnika na terenu. 01. veljače, 12 dana nakon što su Izrael i Hamas proglasili prekide vatre, tadašnji je premijer Ehud Olmert prijetio daljnjom „resrazmjernom“ odmazdom za palestinske raketne napade iz Gaze.


3.1 DOMOVI UNIŠTENI BEZ IKAKVOG OPRAVDANJA
Amir Marmor, topnik tenkovske posade rezervne oklopne bojne koja je djelovala na području Jabalije je izjavio: „Operacija je nama i cijeloj naciji predstavljena kao odmjerena odmazda za Hamasove napade, no meni je ona prije izgledala kao vježba u kažnjavanju. Tako mi je izgledala zbog ogromnog opsega uništenja. Tamo smo bili jedan tjedan i unatoč činjenici da na nas nitko nije otvorio vatru, pucanje i uništavanje nastavilo se bez prestanka. Pitam se koliko se od tog razaranja doista može opravdati. Rekli su nam da možemo očekivati paljbu iz različitih smjerova; naša je prva reakcija bila da u zrak dignemo i buldožerima uništimo kuće u određenom smjeru kako bismo dobili bolje paljbene linije. No nakon toga nikakva paljba nije dolazila iz tog, niti bilo kojeg drugog smjera. Drugom su nam prilikom rekli da se očekuje napad i otvorili smo baražnu vatru, no nismo vidjeli da se tamo itko miče.“ ...

Za veliku većinu uništenih, više od 3000, i oštećenih domova, oko 20 000, tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelska vojska nije podastrijela nikakve dokaze kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da su te kuće bile korištene kao borbeni položaji, vojni zapovjedni centri ili da se u njima proizvodi ili skladišti oružje – ili da se one koriste u bilo koju drugu svrhu zahvaljujući kojoj bi, pod određenim okolnostima, njihovo gađanje bilo u skladu sa zakonom.

Najveće se razaranje cijelih četvrti odvijalo na sjeveru i istoku Gaze, područjima koja su najbliža Izraelu i koja su zbog toga najčešće bila napadana od strane izraelskih snaga kad god bi one ulazile u Gazu. I doista, mnoge kuće koje su uništene tijekom operacije „Lijevano olovo“ bile su napadane ili privremeno zauzimane od strane izraelskih vojnika tijekom njihovih upada u Gazu proteklih godina. Nije vjerojatno da bi Hamas ili druge palestinske skupine svoje zapovjedne centre i radionice u kojima se proizvodi ili skladišti oružje smjestili na područja koja su najdostupnija i koja izraelske postrojbe najlakše mogu zaposjesti.

... Neke su zgrade bile toliko uništene da njihov pregled nije bio moguć, a istraživači Amnesty Internationala nisu ni pokušavali pregledati sve pa čak ni većinu uništenih kuća. Međutim, u onim kućama koje su pregledali nisu pronašli ostatke oružja niti druge dokaze da su u njima bili pohranjeni oružje ili eksploziv i nisu primijetili paljevine kakve bi vjerojatno uslijedile da je pogođeno skrovište eksploziva. U brojnim slučajevima obrazac razaranja upućuje na to da je cilj bio prouzročiti štetu kojom bi se imovina učinila neupotrebljivom, a ne uništiti skrovišta oružja, budući da počinjena šteta ne bi bila dovoljna za uništenje oružja ni raketa – da su se oni tamo nalazili – niti za dovoljno oštećenje zbog kojeg se oni ne bi mogli kasnije koristiti. Štoviše, trupla izvađena ispod ruševina tih kuća bila su tijela civila – a ne naoružanih boraca.

...

Brojne kuće, tvornice i farme srušene su buldožerima, a brojne su kuće uništene i izraelskim protutenkovskim minama, što je očito iz ostataka mina kojih su prepune uništene četvrti i iz obrazaca razaranja koje je posljedica ove metode. Iako su te mine namijenjene za uporabu protiv tenkova, one se mogu i daljinski aktivirati. Izraelske su ih snage često koristile za uništavanje palestinskih kuća na Zapadnoj obali, a povremeno i u Gazi.

Činjenica da su se vojnici koristili ovom metodom – pri čemu su morali izlaziti iz svojih tenkova, hodati između zgrada i ulaziti u kuće kako bi eksploziv postavili u njihovoj unutrašnjosti duž potpornih zidova – upućuje na to da su bili krajnje sigurni da se u tim kućama ili njihovoj okolici ne nalaze naoružani palestinski borci. Ova metoda također ukazuje na to da su vojnici bili sigurni da se ispod kuća ne nalaze tuneli koje bi naoružani borci mogli koristiti da ih zarobe i da palestinski borci u kućama nisu postavili eksplozivne naprave. Da su vojnici vjerovali da su u opasnosti da na njih bude otvorena vatra, da budu dignuti u zrak ili zarobljeni, ne bi izlazili iz svojih tenkova kao bi mine postavili u unutrašnjosti kuća.

...

[Na'im Mardi (63)]: „... Te su nam večeri vojnici rekli da izađemo iz kuće; rekli su da će kuća biti sigurna. Otišli smo kod susjeda. Slijedećeg jutra oko 9 sati vojnici su počeli u zrak dizati našu kuću. Ništa nismo mogli učiniti. Potom su nam vojnici, kao i ostalima u toj četvrti, naredili da odemo. Stotine ljudi krenulo je pješice prema jugoistoku; vojnici su pucali oko nas i jedan je metak pogodio moju 5-godišnju unuku Nadu. Pogodio ju je u glavu i ubio.“

...

Yousef Abu 'Ida i njegova žena Leila 28 su godina radili u Ujedinjenim Arapskim Emiratima kao učitelji. U Gazu su se vratili sredinom 1990-tih i svu svoju ušteđevinu uložili u gradnju 5-katnice u četvrti Hay al-Salam (Četvrt mira) istočno od Jabalije, u kojoj su živjeli zajedno sa svojih 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine. Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelski su vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj 2 dana držali kao „ljudske štitove“ dok su kuću koristili kao vojni položaj; zatim su obitelj istjerali iz kuće i kasnije je uništili... Yousef Abu'Ida je Amnesty Internationalu rekao: „04. siječnja, dan nakon početka izraelske kopnene invazije, cijela se obitelj, ja, žena i djeca, nalazila u kući; čuli smo bombardiranje i granatiranje na našem području, ali nisam znao kako blizu naše kuće... slijedećeg je jutra vojni buldožer počupao stabljike rajčice i stabla agruma u našem vrtu i voćnjaku oko kuće. Razgovarao sam s vojnicima na engleskom i objasnio im da smo mi obitelj civila. Oko 10:30 skupina je vojnika ušla u naš dom, zaključala nas u podrum, a oni su otišli u gornje dijelove kuće... Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće... Otišli smo kod rodbine u Jabaliji i brinuli se oko toga koliko štete bi vojnici mogli učiniti u našem domu, no nikad nismo pomišljali da bi ga mogli uništiti... Kad je proglašen prekid vatre, a mi se mogli vratiti kući, umjesto svog doma pronašli smo ruševinu. To je bio naš prekrasni dom. Sve godine svog napornog rada uložili smo u izgradnju svog prekrasnog doma. Svako je dijete imalo svoju sobu s vlastitom kupaonicom; svako je imalo kompjuter i TV. Imali smo krasan namještaj; to je bila naša palača; najljepši dom u Gazi. Sada nemamo ništa, sve smo izgubili i morali smo kopati po ruševini da bismo pronašli nešto svoje odjeće; sve je razbijeno; fotografije i brojne druge nezamjenjive stvari uništene su. ...“

Još su nekoliko drugih kuća u vlasništvu članova obitelji Abu 'Ida, te velika cementara, farma pilića i druge poslovne prostorije uništeni, ostavljajući mnoge bez doma i u oskudici. Među njima su i sestra Yousefa Abu 'Ide Souad, njen suprug i 6 djece koji su živjeli u susjednoj kući i koji su iz svog doma protjerani u isto vrijeme kad i obitelj Yousefa Abu 'Ide, 07. siječnja. Jednu kuću koja je u vlasništvu drugih članova iste obitelji i koja se nalazi u obližnjoj četvrti Abed Rabbo također su zauzeli vojnici iz brigade Golani i koristili je kao vojni položaj. Kuća nije uništena, ali je vandalizirana i oštećena. Vojnici su na zidovima načrčkali slijedeće grafite: „Smrt Arapima“ i „Vratit ćemo se“.

U mjestu Khuza'a, jugoistočno od Gaze, oko 20 velikih kuća koje su izgrađene jedna do druge, uglavnom u kasnim 1990-tima, 13. je siječnja srušeno buldožerima. ... Mještani su Amnesty Internationalu rekli da su izraelski vojnici ujutro 13. siječnja njihovim kućama prišli u oklopnim buldožerima, ukućane pozvali da ih napuste i kuće počeli rušiti dok su se stanari još uvijek nalazili u njima. Nabil al-Najjar [:] „To je područje, uključujući i naše domove, 11. i 12 siječnja bilo granatirano. Neke od bombi koje su pale na to područje sadržavale su bijeli fosfor. Kad bi pala bomba s bijelim fosforom buknula bi vatra i mi smo na nju bacali pijesak. Do 13. siječnja većina obitelji napustila je to područje, a na taj je dan prije zore stiglo 8 buldožera koji su zatim sustavno uništavali kuće; trebalo im je 7 sati da ih sve sruše, da sravne sa zemljom domove i voćnjake. Neke obitelji još su se uvijek nalazile u svojim domovima. ...“

Osim popratne štete nastale tijekom borbi, izraelski su vojnici – bez nekog očitog razloga – ponekad uništavali i često vandalizirali kuće koje su zauzeli. Zidove su nagrdili rasističkim i prijetećim grafitima, namjerno su razbijali i prljali namještaj i drugu imovinu, a često su i po cijeloj kući nakon njenog napuštanja ostavljali svoj izmet. U istim su kućama istraživači Amnesty Internationala pronašli dokaze da su vojnici boravili u njima, poput čahura streljiva, porcija hrane, vojnog medicinskog pribora i drugih zaliha, vojnog časopisa Bamachaneh i molitvenih listića na hebrejskom.

Među grafitima koje su ispisali vojnici moglo se pročitati: „Smrt Arapima, došli smo vas uništiti“; „Umrite svi, Arapi moraju umrijeti, 1 je pao, ostalo ih je još 999 999“; „Slijedeći put će više boljeti“; „Cijela je Gaza židovsko igralište“; „Kahane je bio u pravu“; i „Ako smo promašili ugao kuće vratit ćemo se u slijedećoj operaciji“ (u vandaliziranoj kući).

„Jednog smo dana dobili zapovijed da ispraznimo cijelu kuću, svu opremu i namještaj. Stoga smo sve jednostavno izbacili kroz prozor kako bi napravili mjesta i počistili. Cijela je kuća izletjela kroz prozor – hladnjak, tanjuri... Naredba je bila da izbacimo sve što se nalazi u kući; hladnjak i sav namještaj' (Aviv) ... Zašto? Mislim da postoji kombinacija više razloga. Na taj je način bilo udobnije u kući, prije je bila prevelika gužva. Ne na početku kad smo tek ušli u kuću, ali nakon nekoliko dana u pogledu higijene... Sve je bilo u neredu i prljavo, kao da živimo na smetlištu.' (Zvi)“


3.2 NEOPRAVDANO UNIŠTAVANJE JAVNIH ZGRADA
Izraelske su snage tijekom prvih dana operacije „Lijevano olovo“ bombardirale određen broj javnih zgrada. Među njima su bile Palestinsko zakonodavno vijeće (PLC) ili parlament, ministarstva vanjskih poslova, rada, stanovanja i izgradnje, financija, pravosuđa, središnji zatvor u Gazi, gotovo sve policijske postaje diljem Pojasa Gaze, te TV postaje i novinske agencije koje su povezane s Hamasom (ne postoje dokazi da su mediji povezani s Hamasom bili korišteni za emitiranje ili objavljivanje naredbi koje bi se odnosile na vođenje neprijateljstava).

...

... Od 2000. godine, izraelske su snage u više navrata bombardirale javnu infrastrukturu i službene zgrade Palestinske samouprave kako u Gazi tako i na Zapadnoj obali, uključujući predsjedničke komplekse, ministarstva, zatvore, policijske postaje, zračnu luku i elektranu u Gazi. Do 2006. mete takvih napada bili su simboli moći stranke Fatah, koja je do tada kontrolirala Palestinsku samoupravu, a od 2006. iste su mete napadane zbog toga što su simboli Hamasa.

Međutim, u mnogim se javnim zgradama koje su napale izraelske snage nisu nalazili ni borci, ni oružje, niti su one služile kao zapovjedni i kontrolni centri. Nema dokaza da su služile u bilo kakvu vojnu svrhu i stoga se one ne mogu smatrati vojnim ciljevima. Njihovo je bombardiranje predstavljalo izravne napade na civilne objekte, ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava i ratni zločin. ...


3.3 UNIŠTENO KRHKO GOSPODRASTVO
...

Prema podacima Palestinske zajednice poduzetnika i Palestinskog industrijskog saveza uništeno je ili oštećeno između 600 i 700 tvornica, radionica i tvrtki. Obzirom da je gospodarstvo u Gazi već bilo u očajnom stanju, ovo uništavanje je naročito teško pogodilo mještane i zapečatit će sudbinu mnogih tvrtki. Mnoge jednostavno neće preživjeti. Štoviše obnova i popravci su onemogućeni zbog nestašica većine roba i materijala, nestašice koje već gotovo dvije godine pogađaju Gazu. Čak i pet mjeseci nakon kraja sukoba, tisuće obitelji i dalje su čekale na staklo kako bi mogle popraviti prozore razbijene u bombardiranju. Izrael u Pojas Gaze ne pušta staklene plohe, isto kao ni većinu građevinskog i drugog materijala.

...

Brojne su tvornice, radionice i pakirnice koje se nalaze u industrijskoj zoni uništene. Među njima je bila i najveća i najstarija prehrambena tvornica u Gazi, osnovana 1962, u vlasništvu obitelji al-Wadiya. Zapošljavala je 270 ljudi i proizvodila sladoled, kekse i slatkiše. Bila je to jedina velika tvornica koja je uspjela nastaviti proizvodnju unatoč blokadi i ekskluzivni distributer proizvoda velike izraelske prehrambene kompanije Tnuva u Gazi. Deseci vozila također su uništeni.

Nakon što su izraelske snage 18. siječnja napustile Pojas Gaze, to je područje izgledalo kao da ga je pogodio potres, s tom razlikom što je sve bilo puno izraelskih protutenkovskih mina (od kojih mnoge nisu eksplodirale pa ih je pokupila policija) i patrona izraelskih tenkovskih granata kalibra 120 mm. Prepoznatljivi tragovi tenkova i oklopnih vozila mogli su se vidjeti posvuda.

Mlin za brašno Bader na sjeverozapadu Gaze, osnovan 1920, također je bio metom napada. U napadu na mlin 10. siječnja uništen je velik dio strojeva. ...

...

Osim kuća i tvornica, uništeni su također i torovi za životinje i staklenici, a voćnjaci su pregaženi buldožerima. Ne samo da su uništene farme, već su pobijene i životinje. Na području 'Izbet Abed Rabbo i drugim područjima u istočnom dijelu Gaze polja koja okružuju pregažene životinjske torove bila su prepuna trupala mrtvih krava, koza i ovaca, neke su zdrobili buldožeri, a druge su izgleda ubijene dok su pokušavale pobjeći.

Na području al-Sammouni u okrugu al-Zaytoun, sa zemljom je sravnjena velika farma pilića, a 65 000 pilića zdrobljeno je ili živo pokopano. Jasno su se vidjeli tragovi tenkova i oklopnih buldožera kojima su pregaženi kavezi i kokošinjci u kojima su smrvljene tisuće pilića. Farma je inače tjedno sa 30 000 jaja snabdijevala humanitarnu nevladinu udrugu Oxfam za njen program distribucije hrane.

Najveće privatno uzgajalište riba u Gazi, koje se nalazi u zapadnom dijelu Gaze, daleko od izraelske ograde na istoku Gaze, također je uništeno. Uništeno je 6 umjetnih ribnjaka i pobijeno oko 20 000 riba. Na tom mjestu nije bilo ni traga skladištima oružja ili tunelima, niti znakova da su se na tom velikom otvorenom prostranstvu, koje ne bi pružalo nikakvu zaštitu naoružanim borcima, vodile ikakve oružane bitke. Jedino što se moglo vidjeti bili su tragovi oklopnih vozila koja su pregazila uzgajalište.


3.4 POLJOPRIVREDNA PUSTOPOLJINA
... Uništavanje velikih dijelova obrađene zemlje, poput farmi i voćnjaka, uzrok je propasti velikog dijela ovogodišnjeg uroda, zahvaljujući čemu je još više ljudi postalo prehrambeno nesigurno. Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova ukupni gubici koje je operacija „Lijevano olovo“ nanijela poljoprivrednom sektoru procjenjuju se na 268 milijuna američkih dolara. Prema podacima UN-ovog Svjetskog programa za hranu (WFP) i UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) uništeno je između 35 i 60 posto poljoprivrednog sektora, a sredstva za preživljavanje gotovo svih 13 000 obitelji koje izravno ovise o poljoprivredi, stočarstvu i ribarstvu pretrpjela su znatne štete.

Najveći se dio razaranja odvijao na sjeveru i istoku Gaze, područjima koja su najbliže liniji koja dijeli Gazu od Izraela. Na ta je područja izraelska vojska često upadala tijekom proteklih osam godina. Izraelske snage stalno i sve više šire područja na sjeveru, istoku i jugu Gaze u koja Palestincima zabranjuju pristup.

...

Bez sigurnog utočišta, „ljudski štitovi“, uskraćivanje pristupa humanitarnoj pomoći

I dalje iz izvještaja Amnesty Internationala o zločinima počinjenim tijekom izraelske agresije na Gazu: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION.


2. BEZ SIGURNOG UTOČIŠTA
...

Tijekom operacije „Lijevano olovo stanovništvo Gaze, koje broji 1,5 milijuna stanovnika, većinom djece, nije moglo napustiti Gazu – budući da su granice bile zatvorene – niti pronaći sklonište koje bi im moglo jamčiti sigurnost. U Pojasu Gaze ne postoje skloništa, niti se ona mogu izgraditi, budući da se cement i drugi građevinski materijali nalaze na popisu robe koju Izrael ne pušta u Pojas Gaze.

Iako su deseci tisuća ljudi napustili svoje domove, većina ih nije imala kuda otići. Mnogi su ostali u svojim kućama kako bi zaštitili svoju imovinu, u strahu da će, ako ih napuste, vojska uskoro uništiti njihove domove ili da će ih koristiti naoružani palestinski borci pa da će ih vojska zatim razoriti.

U svakom slučaju, obrazac izraelskih napada Palestince je uvjerio da niti jedno područje u Pojasu Gaze ne mogu smatrati sigurnim. Prvog dana operacije „Lijevano olovo“, većinom u prvom satu ofenzive, izraelske su snage bombardirale više od 240 ciljeva diljem Gaze, većinom u gusto naseljenim područjima. Rezultat ovih bombardiranja bio je broj ubijenih bez presedana u samo jednom danu. Bombardiranje je započelo bez upozorenja oko 11:30 sati, kada su ulice bile prepune civila, uključujući školarce koji su se vraćali s prijepodnevne nastave ili išli u školu na poslijepodnevnu nastavu.

Strah od toga da praznim domovima prijeti veća opasnost da budu uništeni, te vijesti o tome da su civili ubijani dok bježe ili na mjestima gdje su potražili utočište, u domovima svoje rodbine, pa čak i u UN-ovim skloništima, pojačali su opći osjećaj nesigurnosti i osjećaj da nigdje nije sigurno.

Neke su se palestinske obitelji našle u naročitoj opasnosti kad su ih izraelske snage koristile kao „ljudske štitove“. Mnoge druge obitelji primile su upozorenja da napuste svoje domove i bile suočene s donošenjem gotovo nemoguće odluke da li je sigurnije da ostanu u svom domu ili da ga napuste. ...

Zbog dugotrajne blokade koju je Izrael nametnuo Pojasu Gaze, situacija je dodatno pogoršana neadekvatnošću humanitarne pomoći koja je tijekom operacije „Lijevano olovo“ stizala do stanovnika Pojasa Gaze.


2.1 KORIŠTENJE PALESTINSKIH CIVILA KAO „LJUDSKIH ŠTITOVA“
Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage u više navrata zauzimale palestinske domove u Pojasu Gaze i prisiljavale obitelji da ostanu u jednoj sobi u prizemlju, dok su vojnici koristili ostatak njihove kuće kao vojnu bazu i snajperski položaj – čime su zapravo obitelji, uključujući odrasle članove i djecu, koristili kao „ljudske štitove“ i izlagali njihove živote opasnosti. Dok su vojnici koristili zaštitnu opremu i šljemove i štitili se vrećama pijeska prilikom otvaranja vatre iz zauzetih kuća, njihovi palestinski ukućani nisu imali takvu zaštitu.

Izraelski su vojnici u okrugu al-Zaytoun u gradu Gazi zauzeli nekoliko kuća šire obitelji al-Sammouni kad su ušli na to područje. As'ad 'Ali al-Sammouni rekao je Amnesty Internationalu: „Živim u ovoj kući zajedno sa svojom ženom, troje oženjenih sinova i njihovim ženama i 11 djece, te s moja četiri neoženjena sina. Moja 2 nećaka, njihove žene i 15 djece također su boravili kod nas. Ukupno nas je bilo oko 45. U noći s 03. na 04. siječanj čuli smo zvukove na krovnoj terasi i zaključili da su se vojnici morali spustiti na krov naše kuće iz helikoptera jer su vrata dvorišta i ulazna vrata bila zaključana i nitko nije mogao na neki drugi način ući u kuću. Čuli smo kako lupaju po krovnoj terasi, ali se nitko od nas nije usudio da ode gore kako bi vidio što se događa. Svi smo ostali u prizemlju. Oko 06:30 ujutro čuli smo lupanje na ulaznim vratima i zatim je u kuću ušlo mnogo vojnika. Pograbili su me za šiju vrata i ispitivali o Qassamima. Rekao sam im da kod nas nema takvih stvari. Potom su svezali sve nas muškarce i mladiće i stavili nam poveze preko očiju i sve nas strpali u jednu prostoriju u prizemlju, zajedno sa ženama i djecom. Molio sam ih da mi dopuste da iz sobe uzmem svoje umjetno zubalo, ali nisu mi dopustili. Nakon završetka rata pronašao sam ga na podu, razbijenog kao i tako mnogo drugih stvari. U toj smo prostoriji proveli dan i pol. Imali smo samo malo hrane za djecu, ali to nije bilo dovoljno. Vode uopće nismo imali. Drugi dan (05. siječnja) moj bratić Mousa i njegova žena s njihovom bebom došli su i pokucali na vrata naše kuće, nakon što su pobjegli iz kuće mog rođaka Wa'ela koja se nalazi na suprotnoj strani ceste i u kojoj su u granatiranju ubijeni mnogi naši rođaci. Vojnici su ga zarobili i svezali i stavili mu povez preko očiju, a potom su ga zajedno s njegovom ženom i bebom stavili u istu prostoriju u kojoj su držali nas ostale. Kad nam je Mousa rekao da je Wa'elova kuća bila granatirana i da su mnogi naši rođaci ubijeni i ranjeni, žene i djeca počeli su vrištati i plakati, pa su vojnici došli i pitali nas što hoćemo. Preklinjali smo ih da nas puste da odemo iz kuće. Na kraju su vojnici rekli da možemo svi napustiti kuću u kojoj smo bili zarobljeni, svi osim Mouse i mog nećaka 'Imada. Rekli su da ako Hamasovi borci saznaju da se u ovoj kući nalaze vojnici i napadu ih, da će ubiti Mousu i 'Imada. Ponovo sam ih zamolio da mi dopuste da uzmem svoje umjetno zubalo, ali su vojnici odbili moje molbe. Pronašao sam ga razbijenog kad sam se vratio u kuću nakon što je vojska napustila Pojas Gaze. Kuću smo napustili pješice, a pridružili su nam se i neki drugi rođaci iz obližnjih kuća. Vojnici su nam rekli da moramo hodati i da ne smijemo stati. Moj je nećak Iyad hodao ispred mene i vidio sam kako pada. Mislio sam da se spotaknuo, ali sam zatim vidio da je ranjen u lijevu nogu. Zastao sam kako bih mu pomogao, ali su nam izraelski vojnici iz kuće obitelji Jouha počeli vikati da moramo nastaviti hodati ili će na nas ponovo otvoriti vatru. Tako smo morali nastaviti hodati. Iyad je neko vrijeme puzao, a zatim se srušio. Njegova žena i petoro djece vidjeli su da je bio ranjen, kako je puzao i potom se srušio, ali mu ni oni kao ni mi nisu mogli pomoći jer vojnik nikome nije dopuštao da stane. Nešto dalje na glavnoj cesti Salahaddin naišli smo na kola hitne pomoći, ali ni ona nisu mogla doći do mjesta gdje se Iyad srušio i tako smo ga morali ostaviti da tamo umre. Kola hitne pomoći odvezla su Mousinu ženu i bebu, koja je bila ranjena u ruku, u bolnicu.“

...

Yousef Abu 'Ida (poznat i kao Abu 'Abdallah), njegova žena Leila i njihovo 9 djece, 5 kćeri i 4 sina u dobi između 4 i 22 godine, bili su u svom domu u četvrti Hay al-Salam (Četvrt Mira), istočno od Jabalije kad su izraelski vojnici silom zauzeli njihovu kuću i obitelj dva dana koristili kao „ljudske štitove“, a njihovu kuću kao vojni položaj. Potom su obitelj istjerali iz kuće i uništili je. Abu 'Abdallah je Amnesty Internationalu rekao: „Oko 10:30 05. siječnja skupina vojnika ušla je u naš dom i zaključala nas u podrum dok su oni otišli u gornji dio kuće. Uzeli su naš mobitel i nisu nam dopustili da izlazimo iz podruma. Uzeli su sve pokrivače i madrace. Nismo imali hrane ni vode. Djeca su se bojala, bilo im je hladno, bila su gladna i žedna, no nismo im imali što dati. Tako su nas držali dva dana. Čuli smo kako se vojnici u našoj kući smiju i kako pucaju. Bojali smo se. Nakon prvog dana djeca su očajnički tražila vode pa sam uzeo malo vode iz WC kotlića i dao im da piju; nisam imao drugog izbora. Nakon dva dana, ujutro 07. siječnja, vojnici su nas izbacili iz kuće. Zamolio sam ih da me puste u kuću kako bih uzeo nešto odjeće i cipele, ali vojnici nam to nisu dopustili. Morali smo svoj dom napustiti bosonogi i u odjeći koju smo na sebi imali kad su vojnici došli u našu kuću prije dva dana.“ Kuća je kasnije uništena ...

Svjedoci tvrde da su izraelske snage u nekoliko slučajeva također nenaoružane palestinske civile (većinom odrasle muškarce, ali u dva se slučaja radilo o dječacima) prisilile da im služe kao „ljudski štitovi“, uključujući tjerajući ih da hodaju ispred naoružanih vojnika; da ulaze u zgrade kako bi provjerili da li su minirane ili da li se u njima skrivaju naoružani borci; te da ispituju da li sumnjivi predmeti sadrže eksploziv. Ovi postupci nisu ništa novoga. Posljednjih su godina dokumentirani brojni takvi slučajevi, a izraelski je Vrhovni sud u listopadu 2005. presudio da ti postupci nisu u skladu s međunarodnim pravom i zabranio ih.

...

[...] Akram Abed Rabbo, otac 6 djece, rekao je Amnesty Internationalu da su ga izraelski vojnici pokupili u njegovom domu rano ujutro (oko 2-3 sata u noći) 06. siječnja i da su ga zatim koristili kao „ljudski štit“ i prisilili ga da u razdoblju od tri dana pregleda nekoliko kuća na tom području. ...

U mjestu Khuza'a, istočno od Khan Yunisa, Mohammed al-Najjar (16) je Amnesty Internationalu rekao da su ga 13. siječnja izraelski vojnici držali u kući koju su koristili kao snajperski položaj ...

...


2.3 USKRAĆIVANJE PRISTUPA HUMANITARNOJ POMOĆI
...

Tobože s ciljem sprječavanja da Hamas u Gazu krijumčari oružje i zaustavljanja ispaljivanja raketa u Izrael, izraelska blokada uključuje široki raspon roba i proizvoda koji ne mogu poslužiti ni u kakve vojne svrhe.

Opseg blokade i izjave izraelskih dužnosnika o njenoj svrsi naveli su Amnesty International da zaključi kako je blokada nametnuta kao oblik kolektivnog kažnjavanja cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze, što predstavlja sramotno kršenje obveza koje Izrael ima prema Četvrtoj ženevskoj konvenciji. Osim što krši pravo na slobodu kretanja, izraelska blokada je također rezultirala uskraćivanjem prava na adekvatan životni standard, uključujući adekvatnu prehranu i stanovanje, pravo na rad, te pravo na zdravlje...

Uz tek malen broj iznimaka, cjelokupno je stanovništvo od 1,5 milijuna ljudi zarobljeno u Gazi. Studenti ne mogu pohađati studije na sveučilištima niti se zaposliti u inozemstvu. Kritično bolesnim pacijentima, kojima je potrebno liječenje nedostupno u lokalnim bolnicama, često nije dopušteno da izađu iz Pojasa Gaze. Od kad je Izrael nametnuo blokadu Pojasu Gaze, deseci su pacijenata umrli zbog toga jer im je onemogućen pristup liječenju.

Već dulje od godinu dana (od 18. siječnja 2008.) Izrael sprječava sav izvoz iz Pojasa Gaze. Takva su drastična ograničenja uništila gospodarstvo, a 80 posto stanovništva postalo je ovisno o humanitarnoj pomoći u hrani. Unatoč tome, Izrael u Pojas Gaze pušta sve manje humanitarne pomoći, uključujući u hrani. U studenom 2008. u Pojas Gaze je dnevno u prosjeku ulazilo 23 kamiona namirnica, što je manje od jedne dvadesetine količine koja je na to područje ulazila u svibnju 2007.

... Zbog učinaka blokade u kombinaciji s bombardiranjem, svi su stanovnici tog područja patili od nestašice osnovnih i nužnih namirnica.

Količina humanitarne pomoći koju je Izrael pustio u Pojas Gaze povećala se tijekom rata u siječnju (dnevno je u prosjeku ulazilo 122 kamiona). Međutim to je još uvijek daleko od adekvatne količine obzirom na masovno povećanje opterećenja zdravstvenog sustava koje su prouzročili dnevni broj ubijenih i ranjenih, te uništenje infrastrukture. Dostava i distribucija ograničenih količina humanitarne pomoći koja je uspjela ući u Pojas Gaze, bile su otežane izraelskim napadima na humanitarne konvoje i UN-ove ustanove, od kojih su neki rezultirali smrću i ranjavanjem UN-ovog osoblja, materijalnom štetom na prostorijama i zgradama, te uništenjem humanitarnih zaliha.

U tom su pogledu izraelski postupci jasno prekršili pravne obveze koje Izrael ima kao okupacijska sila. Izrael mora osigurati da stanovništvo Gaze cijelo vrijeme ima adekvatan pristup hrani, osnovnim potrepštinama, lijekovima i liječničkoj pomoći ...

Ne samo da Izrael nije adekvatno snabdijevao stanovništvo Gaze, već je namjerno blokirao i na druge načine sprječavao pružanje hitne i humanitarne pomoći i pokrenuo nekoliko napada na vozila koja su prevozila humanitarnu pomoć, prekršivši na taj način međunarodno humanitarno pravo. Na primjer, 08. je siječnja 2009. na sjeveru Gaze napadnut UN-ov humanitarni konvoj i u tom je napadu ubijen jedan, a ranjena dvojica UN-ovih zaposlenika. UN tvrdi da je prethodno unaprijed koordinirao kretanje konvoja s izraelskim dužnosnicima. Osim toga, zbog napada na konvoje, centre za distribuciju humanitarne pomoći, bolničare i kola hitne pomoći, UNRWA i Međunarodni crveni križ tijekom borbi strogo su ograničili svoje djelovanje u Gazi.

...

Don Ivan Grubišić odaje priznanje predsjedniku aparthejdske države

Čitam na teletekstu HTV-a da će predsjednik Mesić - poznati propagator cionističkih interesa - otputovati u Izrael i tamo se družiti s izraelskim ratnim zločincima i deklariranim rasistima. I u tome nema ništa čudno, jer je već godinama razvidno da Mesić, umjesto promicanja ljudskih prava i ravnopravnosti, obmanjuje hrvatsku javnost i u Izraelu/Palestini podupire onu stranu koja provodi etničko čišćenje i politiku aparthejda, stranu čije je pokolje u Gazi zdušno opravdavao za vrijeme dok je trajala posljednja krvava izraelska agresija na civile u Pojasu Gaze. Činjenica da zapad, a s njime i njegov vjerni sluga Mesić, podupire upravo tu stranu, a ne stvarne nosioce dijaloga i mira, kako u Izraelu tako i među Palestincima, zaslužna je za to da krvavi sukob u Palestini/Izraelu ovako dugo traje i da mu se ne nazire kraj.

Međutim, ono što me doista šokiralo je da i don Ivan Grubišić - čovjek o kojem sam do sada imala iluziju da mu je stvarno stalo do ljudskih prava i ljudskog dostojanstva i da je nekakav moralni autoritet u Hrvatskoj - putuje u Izrael zajedno s Mesićem i da će tamo uručiti priznanje svoje udruge nikom drugom doli Shimonu Peresu. Dakle, ne nekoj izraelskoj istinskoj mirovnoj ili udruzi za ljudska prava, niti brojnim pojedincima koji se mukotrpno bore za istinsku ravnopravnost, ljudska prava i pravedan mir između Palestinaca i izraelskih Židova, ne čak niti nekoj izraelskoj meko-cionističkoj polu-mirovnoj udruzi, već čovjeku koji, osim što se može pohvaliti svojom zločinačkom i rasističkom prošlošću:
-- Peres je otac prvog ilegalnog izraelskog naselja Kedumim na okupiranoj Zapadnoj obali
-- Peres je otac izraelske nuklearne bombe
-- Peres je jedan od glavnih pokretača rata iz 1956.
-- Peres je godinama poricao postojanje palestinskog naroda,
danas stoji na čelu aparthejdske države koja počiva na etničkom čišćenju, rasističkim zakonima i institucionaliziranom aparthejdu, te provodi 42-godišnju ilegalnu okupaciju i kolonizaciju tuđeg teritorija.

Shimon Peres uvelike je odgovoran za nastavak sukoba s Palestincima, za uništenje izraelskog mirovnog pokreta, za jačanje Likuda i njegovo održanje na vlasti, te potporu i pomoć Arielu Sharonu. Danas Shimon Peres smatra da Izrael ne treba evakuirati sva ilegalna naselja na Zapadnoj Obali i povući se iz Istočnog Jeruzalema i naravno protivi se povratku palestinskih izbjeglica u Izrael, a država kojoj je na čelu gradi nova ilegalna naselja i Zid na Zapadnoj Obali te tamo, kao i u samom Izraelu, provodi aparthejd i teške oblike kršenja osnovnih ljudskih prava.

Priznanjem koje će Peresu dodijeliti, don Ivan Grubišić je pljunuo u lice svim istinskim mirovnim aktivistima, kako u Izraelu, tako i među Palestincima. Pljunuo je u lice svim žrtvama zločinačkog cionističkog režima (kojem trenutno na čelu stoji Peres), kako onim palestinskim, koje su daleko brojnije, tako i izraelskim, koje također bespotrebno ginu i žive u nesigurnosti i stalnom strahu zbog zločinačke politike svojih političara. Nadalje, Grubišić je pljunuo u lice jeruzalemskim kršćanima koje cionističke vlasti uklanjaju iz ilegalno okupiranog i anektiranog Istočnog Jeruzalema na osnovu njihove etničke i vjerske pripadnosti. Uz sve to, Grubišić je opalio šamar i mogućnosti postizanja mira jer odaje priznanje ocu izraelskog ilegalnog nuklearnog naoružanja – zasad jedinog na Bliskom istoku.

I tako su propale još jedne moje iluzije, one o moralnom autoritetu i veličini don Ivana Grubišića. Međutim, bez obzira na ovaj skandalozni potez, pravedna borba Palestinskog naroda i anticionističkih (i postcionističkih) izraelskih Židova, te njihovih saveznika za pravedan mir se nastavlja i svatko dobronamjeran i razuman zna da će završiti tek pobjedom ljudskih prava za sve i istinskog i trajnog pravednog mira, te propašću cionističkog aparthejda i okupacije, koji su sami po sebi neodrživi u svijetu kojem težimo i kojima neće pomoći čak ni priznanje Grubišićeve udruge. A don Ivan Grubišić jednog će se dana, ako to već danas ne čini, sramiti ovog svog prijezira vrijednog (naročito u godini kad je Izrael počinio tako barbarski i krvav zločin nad civilima u Gazi) poteza. Doista ne razumijem što je to toliko vrijedno da se takav čovjek ovako nisko sroza.

Informacije u postu su iz 2 teksta koje je o Peresu napisao Uri Avnery, Izraelac koji (iako ne bi bio moj prvi izbor) daleko više od Peresa zaslužuje da primi Grubišićevo priznanje:
The blemished career of Shimon Peres
The silliest show in town

Jedna vijest za Palestinu/Izrael:
Three Jericho Bedouin families facing home demolitions
Trima beduinskim obiteljima u Jerihonu, na Zapadnoj obali, prijeti rušenje domova (18. listopad 2009.)
Izraelske su vlasti trima beduinskim obiteljima u Jerihonu u nedjelju (18. listopada) naredile na napuste svoju zemlju u roku od 2 dana, nakon čega će im domovi biti srušeni buldožerom. Radi se o pripadnicima klana Az-Zayed koji žive u brvnarama i šatorima u selu An-Nuei'ma, sjeverno od Jerihona, na glavnoj cesti koja vodi do Ramalle. Ove se obitelji s izraelskim pritiskom da napuste to područje suočavaju već godinama.

O ubijanju palestinskih civila tijekom izraelske operacije „Lijevano olovo“

Samera i Mohamad Baalusha

Nastavak (na prethodni post) iz izvještaja Amnesty Internationala: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION. U ovom dijelu o ubijanju palestinskih civila od strane izraelskih snaga tijekom 22-dnevnog izraelskog napada na Pojas Gaze. Cijeli se izvještaj na engleskom može pročitati na linku.


1. UBIJANJE PALESTINSKIH CIVILA OD STRANE IZRAELSKIH SNAGA
„Želim agresivnost – ako se na gornjem katu kuće nalazi netko sumnjiv, granatirat ćemo je. Ako nam je neka kuća sumnjiva, srušit ćemo je... Nećemo oklijevati... Nitko neće promišljati– neka se greške događaju kad se radi o njihovim, a ne našim životima.“
Zapovjednik jedne izraelske satnije tijekom operacije „Lijevano olovo“.

...

Napadi koji su rezultirali najvećim brojem ubijenih i ranjenih izvedeni su streljivom visoke preciznosti i dugog dometa koje je ispaljivano iz borbenih zrakoplova, helikoptera ili bespilotnih letjelica ili iz tenkova koji su od napadnutih ciljeva bili udaljeni i po nekoliko kilometara – često protiv prethodno odabranih ciljeva, što predstavlja postupak koji uobičajeno iziskuje odobrenje viših dužnosnika u zapovjednom lancu.

Žrtve ovih napada nisu su našle u unakrsnoj vatri sukoba između palestinskih boraca i izraelskih snaga, niti su štitile borce ili druge legitimne ciljeve. Mnogi su ubijeni u bombardiranju svojih domova dok su spavali. Drugi su se, u trenutku kad su pogođeni u zračnom napadu ili tenkovskom granatiranju, bavili svakodnevnim poslovima u svojim kućama, sjedili u svojim dvorištima, vješali oprano rublje na krovovima. U trenutku kad su pogođena projektilima ili tenkovskim granatama djeca su učila ili se igrala u svojim spavaćim sobama ili na krovovima svojih kuća ili ispred svojih domova. Bolničari i kola hitne pomoći u više su navrata napadani tijekom spašavanja ranjenih i skupljanja tijela ubijenih.

Na temelju dokaza koje je prikupio tijekom svog istraživanja na terenu i drugih informacija dobivenih iz raznih izvora, uključujući one koje su na raspolaganje stavile izraelske vlasti, Amnesty International smatra da su mnogi nenaoružani palestinski civili ubijeni u napadima i kao rezultat postupaka kojima je prekršeno međunarodno humanitarno pravo, te da:
-- izraelske snage nisu poduzele sve izvedive mjere predostrožnosti prilikom odabira sredstava i metoda napada s ciljem izbjegavanja, ili barem svođenja na najmanju moguću mjeru popratnog gubitka života civila, ranjenih civila i štete na civilnim objektima;
--su izraelske snage izvele nesrazmjerne i neselektivne napade;
-- su izraelske snage izvele izravne napade na civile i civilne objekte, uključujući liječničko osoblje i vozila;
-- izraelske snage nisu dopustile pravovremeni pristup i prolaz liječničkom i humanitarnom osoblju i vozilima.

Izraelska vojska i vlada dosljedno su odbijale uvažiti izraze zabrinutosti zbog palestinskih civilnih žrtava, pokazujući slabo zanimanje za istragu takvih slučajeva i jednostavno ponavljajući da je odgovornost za palestinske civilne žrtve na Hamasu. Pri tome su rijetko ili gotovo nikada nisu pružile dokaze o određenim slučajevima kako bi potkrijepile svoje tvrdnje.

...

Iako borba protiv gerilske skupine smještene među civilnim stanovništvom nedvojbeno podrazumijeva određene izazove – naročito identificiranje i ciljanje boraca i oružja koji se nalaze u civilnim zgradama istovremeno smanjujući opasnost po civile na najmanju moguću mjeru – u pravilima međunarodnog humanitarnog prava takvi su izazovi uzeti u obzir. Stoga se izazovi koje predstavlja borba protiv neregularnih snaga nikada ne mogu koristiti kao opravdanje za neselektivne ili nesrazmjerne napade, neprovođenje mjera predostrožnosti s ciljem zaštite civila, i druge ozbiljne povrede međunarodnog prava.

Postupci izraelskih snaga u Gazi također su pokazali da izraelska vojska sve osobe i institucije povezane s Hamasom smatra legitimnim ciljevima. ... Primjer ove politike može se pronaći u bombardiranju Palestinskog zakonodavnog vijeća, ili parlamenta, različitih ministarstava i ureda medija, koji, iako povezani s Hamasom, nisu sudjelovali u neprijateljstvima. Primjena ovako široke definicije potkopava načelo međunarodnog humanitarnog prava o razlikovanju između civila i boraca. Politički čelnici koji sudjeluju u izradi vojne strategije i planiranju mogu izgubiti svoj imunitet od napada tijekom svog sudjelovanja u neprijateljstvima, no pripadnici ili pristaše Hamasa koji ne sudjeluju izravno u sukobima su civili koji ne smiju biti cilj napada. Slično tome, civilne zgrade, poput ministarstava, parlamenta, medijskih organizacija i džamija ne mogu biti legitimni ciljevi napada samo zato što su povezani s Hamasovom de facto administracijom. ...

Pravila međunarodnog humanitarnog prava također nameću ograničenja na taktike kojima se zakonito mogu služiti gerilske skupine. Izazovi s kojima se takve skupine suočavaju u svojoj borbi protiv jačih i bolje opremljenih i organiziranih državnih vojski ne mogu se koristiti kao izgovor za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Izraelski vojnici koji su sudjelovali u operaciji „Lijevano olovo“ u Gazi progovorili su o kulturi nekažnjavanja za kršenja međunarodnog prava, tvrdeći da su zapovjednici vojnicima dopuštali, pa čak ih i ohrabrivali, da otvaraju vatru na „sve što se kreće“, čak i kada njihovi životi nisu bili u opasnosti.

...


1.1 PRECIZNI UDARI
Slučajevi opisani u ovom dijelu izvještaja prikazuju glavne obrasce preciznih napada u kojima su ubijene i ranjene na stotine civila: bombama i projektilima ispaljenim iz borbenih aviona F-16, helikoptera ili bespilotnih letjelica, tenkovskim granatiranjem, te pucanjem iz blizine u djecu i druge nenaoružane civile koji nisu predstavljali nikakvu prijetnju vojnicima koji su u njih pucali niti bilo kome drugome. U ovakvim napadima nisu razlikovani civili i osobe koje sudjeluju u borbama: ti su napadi u najboljem slučaju bili bezobzirni, dok u nekim slučajevima dokazi upućuju na to da su vojnici izravno ciljali nenaoružane civile, uključujući one koji su se pokušavali skloniti na sigurno.

1.1.1 ZRAČNI NAPADI NA ZGRADE
Izraelski su borbeni zrakoplovi F-16 bombardirali nekoliko domova punih civila, pri čemu su ubijeni njihovi stanari, a u nekim slučajevima i susjedi i rodbina koji su se kod njih sklonili nakon što su bili prisiljeni izbjeći iz vlastitih domova.

...

Randa Salha, 34-godišnja majka sedmero djece, ubijena je zajedno s četvoro svoje djece – jednogodišnjom Roulom, 4-godišnjom Bahom al-Din, 12-godišnjom Ranom i 14 godišnjom Diyom al-Din, kad su izraelske snage usred noći 09. siječnja 2009. bombardirale njen dom u Beit Lahiji. U napadu je također ubijena Randina 22-godišnja sestra Fatma. U kući su se za vrijeme napada nalazila samo djeca i žene: Randa i njeno 7 djece, njena sestra i njena šogorica i njeno 2 djece, koji su u kući boravili jer su mislili da je Randin dom sigurniji od njihovih domova. Randin suprug, Fayez Salha koji je zaposlen u UNRWA-i (UN-ovoj agenciji za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku), bio je na poslu.

Obitelj je tobože upozorena kad je jedan projektil pogodio krov kuće, što je nova praksa izraelskih snaga koja je tijekom Operacije „Lijevano olovo“ postala poznata kao „kucanje na vratima“. Taj postupak uključuje ispaljivanje „lažnog projektila“, koji naizgled ne sadrži ili sadrži vrlo malo eksploziva, na krov kuće kako bi se zastrašili stanari i natjerali u bijeg iz svog doma. Nekoliko minuta kasnije zgrada je ciljana velikom bombom koja se baca iz zrakoplova F-16.

Dvije preživjele kćeri Rande i Fayeza, 10-godišnja Rouba i 9-godišnja Rasha, izaslanicima Amnesty Internationala su rekle da su zajedno s majkom, sestrama, tetama i njihovom djecom pokušavale izaći iz kuće. Njih su dvije prve istrčale iz kuće i tako preživjele, dok su njihova majka, sestre i jedna od teta uspjele doći tek do dna stubišta u trenutku kad je kuća bombardirana.

Predstavnici Amnesty Internationala su u teško oštećenoj kući pronašli dokaze o trima napadima i dijelove streljiva koje je pogodilo kuću: jedan mali projektil, koji je izgleda bio upotrijebljen kao „upozorenje“, koji je prošao kroz krov u dječju knjižnicu na prvom katu; jedan projektil Hellfire, koji je pogodio jednu od dječjih spavaćih soba, također na prvom katu, izgleda nakon što je obitelj već pobjegla u prizemlje; i velika bomba bačena iz zrakoplova F-16, koja je pogodila kuću postrance i eksplodirala u prizemlju u blizini ulaznih vrata, pri čemu je uništen velik dio unutrašnjosti kuće i njeni vanjski zidovi. U tom je udaru ubijeno 4 djece, te njihova majka i teta.

Dom obitelji Abu 'Aisha, u sjevernom dijelu izbjegličkog logora Al-Shati u gradu Gazi, bombardiran je 05. siječnja 2009. u 1:30 sati ujutro. U napadu su ubijeni 'Amer Abu 'Aisha (45), njegova žena Naheel (35) i 3 od njihovo 4 djece: Sayyed (12), Muhammad (8), i Ghaida (7). ... Bomba je eksplodirala tamo gdje je obitelj spavala. Drugi članovi šire obitelji, 'Amerov otac i tri brata, te njihove obitelji, također su živjeli u istoj kući; ukupno je bilo 33 stanara. Neki od njih ozlijeđeni su u rušenju zidova.

...

Tijekom operacije „Lijevano olovo“ neke je građane na telefon nazvala izraelska vojska i naredila im da napuste svoje domove jer će oni za nekoliko minuta biti bombardirani iz zraka. Prema informacijama kojima raspolaže Amnesty International, osim u jednom slučaju, oni koji su primili takve pozive poslušali su naredbu i evakuirali se iz svojih domova prije njihovog bombardiranja. Međutim, članovi najmanje 6 obitelji čiji su članovi ubijeni kad su im bombardirani domovi Amnesty Internationalu su rekli da nisu primili nikakvo prethodno upozorenje. U svim ovim slučajevima kuće su se nalazile u naseljenim područjima gdje su građani smatrali da su sigurniji nego u drugim dijelovima Gaze. Niti u jednom od ovih slučajeva ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da bi se kuće ili njihovi ukućani mogli smatrati vojnim ciljevima.

22 člana obitelji al-Daya, većinom djeca i žene, ubijeni su kad im je 06. siječnja 2009. rano ujutro, malo prije 6 sati, iz zrakoplova F-16 bombardiran dom. Velika kuća u okrugu al-Zaytoun u gradu Gazi, koja je sadržavala 7 stanova na 5 katova, pretvorena je u ruševinu. U toj su kući živjeli Fayez al-Daya (60), njegova žena Kawkab (55), njihovih 7 sinova, od koji su neki oženjeni i imaju vlastitu djecu, i 2 neudate kćeri. U trenutku napada izraelski su se vojnici nalazili na suprotnom kraju okruga al-Zaytoun, na udaljenosti od nekoliko kilometara. Dan ranije, nakon što su se proširile glasine da je Međunarodni crveni križ lokalne mještane obavijestio da će izraelska vojska bombardirati jednu susjednu kuću u blizini, obitelj i drugi susjedi napustili su svoje domove u strahu da će i njihove kuće biti oštećene, obzirom da su u toj ulici kuće sagrađene vrlo blizu jedna drugoj. Međutim, građani su navodno kontaktirali Međunarodni crveni križ, koji je porekao da ima bilo kakve informacije o predstojećem bombardiranju ciljeva u toj ulici. Umireni, građani su se, uključujući obitelj al-Daya, vratili u svoje domove. ... Uvečer 05. siječnja obitelj je večerala u prizemlju svoje kuće i slušala radio na baterije, budući da nije bilo struje. Potom su otišli na spavanje, ... Pred zoru, otac i jedan od njegovih sinova, Mohammed, otišli su moliti u obližnju džamiju i vratili se kući oko 5:30 kad su ponovo počeli izraelski zračni napadi. Otac je u kuću ušao malo prije njenog bombardiranja. Mohammed je išao za njim i prilazio je kući u času kad je ona pogođena. Njegova trudna žena Tazal, njihove tri kćeri i 1 sin, svi mlađi od 7 godina, ubijeni su zajedno s njegovim roditeljima Fayezom i Kawkab; Mohammedovim bratom Iyadom i njegovom ženom Rawdom, te njihovim 3 kćerima i 3 sinova, koji su svi mlađi od 10 godina; njegovim bratom Ramezom i njegovom ženom Safom i njihovom 3-mjesečnom kćeri, te 2-godišnjim sinom; Mohammedovim 2 sestrama Raghdom i Sabrine, i njihovim bratom Radwanom. Kad su predstavnici Amnesty Internationala 20. siječnja prvi puta posjetili obitelj al-Daya, 9 od 22 trupla još su se uvijek nalazila pod ruševinama. Uklanjanje mrtvih tijela otežano je zbog lokacije na kojoj se kuća nalazi, u uskoj i gusto izgrađenoj ulici, te zbog nestašice opreme kojom bi se uklonili razrušeni ostaci kuće.

U izjavi koju je izraelska vojska 22. travnja 2009. dostavila novinarima stoji da je bombardiranje doma obitelji al-Daya „rezultat operativne pogreške“, te da je vojska zapravo namjeravala ciljati susjednu zgradu za koju tvrdi da je skladište oružja. Međutim, nije poznato da je navodno skladište oružja napadnuto, čak niti nakon što je vojska utvrdila da je napad 06. siječnja pogrešno uništio krivi objekt. Ovo obrazloženje postavlja pitanje o razini do koje je izraelska vojska poduzimala nužne mjere predostrožnosti, obzirom da susjedne kuće nije upozorila na napad navodnog skladišta oružja, iako se moglo očekivati da će napad prouzročiti sekundarne požare koji bi mogli ugroziti građane. ...

Mnogi su civili ubijeni ili ranjeni u kućama koje su se nalazile do zgrada koje je bez upozorenja izravno ciljala izraelska vojska.

Petoro sestara iz obitelji Ba'alusha – Jawaher, Dina, Samar, Ikram i Tahrir, u dobi između četiri i 17 godina – poginule su zdrobljene pod ruševinama svog doma u Jabaliji u sjevernom dijelu Gaze. Njihova se kuća srušila kad je izraelska vojska bombardirala susjednu džamiju 'Imad 'Aqel 29. prosinca 2008. oko 23:45 sati. Obitelj nije primila nikakvo upozorenje i njeni su članovi u trenutku napada spavali. Još dvije sestre, Samah (11) i Iman (17), koje su spavale u istoj sobi, ozlijeđene su. Roditelji i 2 tjedna stara beba, te 16-mjesečni dječak, spavali su u drugoj sobi i većinom su zadobili lakše ozljede. I druge okolne kuće su oštećene u tom napadu.

...

Pri planiranju ciljanja džamije vojska je morala biti svjesna da će tako jak napad zasigurno uništiti susjednu kućicu. Vojska je mogla upozoriti obitelj Ba'alusha da treba napustiti svoj dom.

...


1.1.2 ZRAČNI NAPADI U KOJIMA SU GAĐANI LJUDI
Većina napada u kojima su gađani ljudi izvedena je iz bespilotnih letjelica, helikoptera ili zrakoplova F-16. Bespilotne su letjelice, osim što se koriste za nadziranje, često naoružane projektilima visoke preciznosti, koji su tijekom posljednjih godina postali omiljeno oružje izraelskih snaga kojim njihovi pripadnici ubijaju tražene palestinske militante. Takvi su napadi više puta pokazali da ti projektili svoje ciljeve mogu pogoditi krajnjom točnošću, uključujući, na primjer, osobu na motoru ili u automobilu koji se kreću velikom brzinom.

Nadzorne bespilotne letjelice imaju iznimno dobru optiku, i omogućuju onima koji gledaju da vide detalje poput vrste i boje odjeće na promatranim osobama, te kakve predmete te osobe nose. ... Pitanja koja se nameću iz slučajeva opisanih u ovom izvještaju i brojnih drugih su zašto je uopće bilo gađano tako mnogo djece i drugih osoba koje su očigledno bile civili i zašto ispaljeni projektili nisu skrenuti u trenutku kada je postalo jasno da će pogoditi djecu i druge civile. Mnogi ubijeni u zračnim napadima bili su djeca koja su se igrala u blizini svojih domova ili na krovovima svojih kuća. Isra' Qusay al-Habbash (13) i njena sestrična Shadha ‘Abed al-Habbash (10) ubijene su projektilom 04. siječnja 2009. oko 15:30, dok su se igrale na krovu svog doma u četvrti al-Tuffah u gradu Gazi. Shadhina 14-godišnja sestra Jamila je u napadu ostala bez obje, a njen 16-godišnji bratić Muhammad bez jedne noge.

...

Shadhin i Jamilin otac je izjavio za Amnesty International: „Kad sam čuo zvuk eksplozije znao sam da dolazi s krova i brzo sam otišao u bratovu kuću. Čuo sam vrištanje i pronašao svog nećaka Mahmuda i njegovu sestru kako vuku Mohammeda, koji je pao s krova. Pitao sam što je s ostalom djecom i rekli su mi da su na krovu. Požurio sam na krov i pronašao svoju kćer i bratovu kćer – bile su raznesene, njihova tijela raskomadana. Druga su djeca sva bila ranjena i amputirani su im udovi. ...“

Troje je djece iz obitelji al-Astal – Abderrabbo (8), njegov brat Muhammad (11) i njihov bratić Abd-al-Sattar (11) – ubijeno projektilom koji je ispalila bespilotna letjelica 02. siječnja 2009. u 14 sati u al-Qarari, sjeveroistočno od Khan Yunisa, u južnom dijelu Gaze. Djeca su skupljala šećernu trsku i igrala se na udaljenosti od nekoliko metara od svog doma. Stanari kuća koje se nalaze na suprotnoj strani ceste od mjesta na kojem su djeca ubijena tvrde da je to područje bilo mirno s izuzetkom nazočnosti bespilotne letjelice koja je lebdjela nad njihovim glavama.

...

Mjesto na kojem su djeca ubijena nalazi se na uglu zemljane ceste i glavne ulice, u blizini polja, ali udaljeno od vegetacije. Stoga je iz zraka trebalo biti vidljivo da se radi o troje djece. ...

Petogodišnja Lama Talal Hamdan, njena sestra Haya (12) i njihov brat Isma'il (8) ubijeni su u blizini svog doma 30. prosinca 2008. Oko 8 sati ujutro, nakon doručka, njihova ih je majka poslala da kao i obično na smetlište udaljeno oko 200m od njihove kuće u Beit Hanounu u sjevernom dijelu Gaze odnesu vreće sa smećem. Nekoliko trenutaka kasnije obitelj je čula 2 jake eksplozije od bombardiranja iz zrakoplova F-16. Eksplozije su odjeknule u razmaku od pola minute i od njih se zatresla cijela četvrt. ...

Predstavnici Amnesty Internationala pronašli su krater bombe na mjestu gdje su djeca ubijena, u blizini odlagališta smeća. Drugi je krater oko 40 metara dalje pogodio glavnu vodovodnu cijev i kanalizacijske odvode, zahvaljujući čemu se voda pomiješala s kanalizacijom, a mještani ostali bez vode.

... Djeca su se nalazila na otvorenom području, a napadnuta su po danjem svjetlu. Stoga je trebalo biti očito onima koji su nadgledali to područje da se radi o 3 djece. Ukoliko se bombardiranje oslanjalo na informacije koje su davale nadzorne bespilotne letjelice i zbog nekog razloga vidljivost bila preslaba da bi se moglo razlikovati militante od djece, napad je trebao biti otkazan. Ako bombardirano mjesto nije bilo nadgledano u trenutku bombardiranja, napad je bio neselektivan.

Obitelji su bile gađane za vrijeme dok su sjedile u svojim dvorištima.

'Izzeddin Wahid Mousa, njegova žena Samira, njihova 14-godišnja kćer Nour i njihova 3 sina (u dobi između 23 i 28 godina) ubijeni su uvečer 14. siječnja 2009. u udaru projektilom koji je bio ispaljen iz bespilotne letjelice dok su sjedili u svom malom dvorištu u gusto izgrađenom području okruga Sabra u gradu Gazi. Peto dijete, koje je također sjedilo u dvorištu, i još 7 drugih članova obitelji (1 brat, 3 sestre, te žena jednog od braće s 2 male djece) koji su se u trenutku napada nalazili u sobi pored dvorišta, su ranjeni.

Fathiya, jedna od ranjenih kćeri, rekla je Amnesty Internationalu: „Napad se dogodio u 20:30 14. siječnja; to je područje bilo mirno, osim naravno stalne buke zrakoplova F-16, helikoptera Apache i bespilotnih letjelica. Nije bilo struje. Cijela se obitelj nalazila bilo u dvorištu bilo u kući i slušala vijesti, izvještaje o pregovorima u Egiptu, ubijenima itd. Zatim nas je pogodio projektil. Četvoro je osoba odmah ubijeno; tijelo mog brata bilo je cijelo raskomadano. Želimo razumjeti neke stvari: zašto su gađali našu kuću? Ona se nalazi u naseljenom području. Ne pripadamo niti Hamasu niti Fatahu. Svi smo civili. Nitko od nas ništa nije učinio. Moj se otac protivio ispaljivanju raketa na Izraelce; želio je mir, a oni su ga ubili. Nemamo nikakve veze s pokretom otpora. Sve do danas nismo shvatili zašto. Želimo mir; i istragu; želimo znati zašto smo ja i moje sestre postale siročad. Zašto su nam ubili roditelje, obitelj? ...“

Slijedećeg jutra, 15. siječnja 2009. u 9 sati ujutro petoro je članova obitelji Rmeilat (3 djece, njihova majka i baka) ubijeno projektilom ispaljenim na njih iz bespilotne letjelice dok su sjedili ispred svog doma u beduinskom zaseoku u predgrađu Beit Lahije u sjevernom dijelu Gaze. Žrtve su Amal Rmeilat (29), njena 60-godišnja svekrva i njeno 3 djece: Sabreen (14), Bara' (13 mjeseci) i Arij (2 i pol mjeseca stara djevojčica). ...

... Napad se dogodio po danjem svjetlu na otvorenom području bez vegetacije koja bi otežavala vidljivost iz zraka. Stoga je trebalo biti očito onima koji su pokrenuli napade da su njihove mete žene i djeca.


1.1.3 TENKOVSKO GRANATIRANJE – CILJANJE „SVEGA ŠTO SE MIČE“
Od 03. siječnja, kad je počela izraelska kopnena ofenziva, pa sve do kraja operacije „Lijevano olovo“, deseci izraelskih tenkova zauzeli su položaje na različitim lokacijama unutar Pojasa Gaze, većinom u istočnom i sjevernom dijelu Gaze. ...

S tih su položaja unutar Gaze izraelski tenkovi često otvarali vatru na palestinske kuće od njih udaljene 2 ili više kilometara, pri čemu su ubijeni nenaoružani civili, mnogi od njih djeca i žene. Niti u jednom slučaju koji je istražio Amnesty International žrtve nisu bile uhvaćene u unakrsnoj vatri tijekom borbi između vojnika i militanata, niti su štitile militante. Obrazac napada pokazuje da je ispaljivana po jedna granata, a ne baražna vatra, u domove čiji su se ukućani bavili svojim uobičajenim aktivnostima – dodatni znak da u okolici nisu bješnjele nikakve bitke.

...

Jedan od najšokantnijih slučajeva je slučaj obitelji al-Sammouni koja je izgubila 29 članova svoje šire obitelji u četvrti al-Zaytoun, na jugoistoku grada Gaze. Većina onih koji su poginuli ubijeni su kad je jedna od kuća koja pripada toj obitelji, kuća Wa'ela al-Sammounija, granatirana, izgleda iz tenkova, 05. siječnja 2009, dan nakon što su izraelski vojnici desecima članova te obitelji naredili da napuste obližnju kuću koja pripada istoj široj obitelji. Osim onih koji su ubijeni u napadu, još je nekoliko članova obitelji koji su ranjeni umrlo tijekom slijedećih dana jer su ostali zarobljeni u kući budući da vojska kolima hitne pomoći nije dopuštala da dođu do tog područja. Nekoliko je članova te obitelji iskrvarilo na smrt tijekom razdoblja od 3 dana dok su uzalud čekali da ih netko spasi. Djeca su 3 dana ležala bez hrane i vode pored mrtvih tijela svoje mrtve majke, braće i drugih rođaka.

...

Nakon što je Međunarodni crveni križ 07. siječnja spasio ranjene, vojska je buldožerima sravnila kuću sa zemljom iako su se pod ruševinama još uvijek nalazila tijela ubijenih, koja je Međunarodni crveni križ morao ostaviti jer njegovim djelatnicima nije bilo dopušteno da vozilima dođu dovoljno blizu kako bi zbrinuli i mrtva tijela. ...

Amal Zaki 'Eilewa, 40-godišnja majka osmero djece, ubijena je zajedno sa četvoro svoje djece u svom domu u četvrti Shaja'iya al-Jdeida u gradu Gazi poslije podne 05. siječnja 2009. Amal je bila u kuhinji, na prvom katu svoje kuće, a njen suprug, djeca i nećakinje nalazili su se u kuhinji i susjednim sobama. Tenkovska je granata kuću pogodila u 16:05. Granata je prošla kroz prozor spavaće sobe koji gleda na sjeveroistok te kroz zid u kuhinju gdje je eksplodirala i ubila Amal, njenu 10-godišnju kćer Lanu i trojicu njenih sinova: Mu'tasema (14), Mu'mina (12) i Isma'ila (7). Njen suprug Heidar, njihov sin Muntaser (16), kćer Ghadir (15) i nećakinja Lama (12) su ranjeni. ...

Trogodišnja Fawzia Fawaz Salah i njen 4-godišnji brat Ahmad ubijeni su 17. siječnja 2009. u 14:15 sati, dok su se igrali u svojoj obiteljskoj kući u Jabaliji, na sjeveru Gaze. Dvojica njihove braće, Faraj (7) i Mohammed (8), su ranjeni. ...

16. siječnja 2009. poslije podne dvije su tenkovske granate pogodile jednu sobu u stanu Dr. Ezzeddina Abu al-'Aisha na četvrtom katu pri čemu su ubijene 3 njegove kćeri: Bisan (21), Mayar (15) i Aya (14), te njegova nećakinja Nour (16), a teško je ranjena njegova kćer Shada (16), nećakinja Ghaida (13) i Ezzeddinov brat. Prva je granata probila djevojačku sobu u kojoj je petoro tinejdžera učilo. Kad je Bisan potrčala u pogođenu sobu, druga je granata pala na kuću i ubila je.

...

Dom poznatog Fatahovog političkog čelnika Dr. Jabera Abu al-Naja, koji se nalazi na sedmom katu u Doktorskom tornju (Burj al-Attibba) u četvrti Tal al-Hawa u gradu Gazi, pogođen je 08. siječnja 2009. poslije podne projektilom i tenkovskom granatom. U napadu su ubijeni supruga Dr. Abu al-Naje Roqaya, te njegov zet, novinar Ihab al-Wahidi, a njegova je kćer Ihsan teško ranjena. ...


1.2 PUCANJE IZBLIZA
Većina slučajeva pucanja iz blizine koje je istražio Amnesty International uključuju pojedince, uključujući djecu i žene, koji su ustrijeljeni dok su bježali iz svojih domova u potrazi za skloništem. Drugi su ustrijeljeni dok su se bavili svojim svakodnevnim aktivnostima. Dokazi ukazuju na to da se niti u jednom od slučajeva nije moglo razumno pretpostaviti da ustrijeljeni predstavljaju prijetnju vojnicima koji su ih ustrijelili, te da se u trenutku kad su ustrijeljeni u njihovoj blizini nisu odvijale nikakve borbe. Namjerno ubijanje nenaoružanih civila je ratni zločin.

04. siječnja 2009. poslije podne izraelski su vojnici ustrijelili članove obitelji Abu Halima dok su vozili u bolnicu rođake koji su ranjeni u razornom napadu bijelim fosforom na njihov dom na području Sayafa, na sjeverozapadu Gaze. Ubijeni su Matar Abu Halima (27) i njegov bratić Muhammad-Hikmat Abu Halima (19).

Matarova majka, Nabila Abu Halima, rekla je predstavnicima Amnesty Internationala: „Otrčala sam u Sabinu kuću nakon što je ona granatirana. Sabah je gorjela, a u ruci je držala bebu Shahed koja je u potpunosti izgorjela. Njen suprug i neka od djece bili su mrtvi, a drugi su gorjeli. Kola hitne pomoći nisu mogla do nas jer je to područje okružila izraelska vojska. Smjestili smo neke od ranjenih u kola privezana na traktor kako bismo ih odvezli u bolnicu. Moj nećak Muhammad (Sabin sin) uzeo je svoju ženu, Ghadu, čije je cijelo tijelo gorjelo, a ja sam uzela njenu kćer Faru, koja je također gorjela. Moj nećak Muhammad-Hikmat je vozio traktor, a moj sin Matar i nećaci 'Omar i 'Ali pošli su s nama i uzeli tijelo bebe Shahed i još 2 mrtva tijela. Sabah i druge ranjene smjestili smo u automobil; i drugi rođaci su napuštali to područje. Vozili smo se prema najbližoj bolnici, bolnici Kamal 'Adwan. Kad smo došli u blizinu škole, na putu do Trga Al-'Atatrah, vidjeli smo izraelske vojnike i stali, a vojnici su tada iznenada otvorili vatru na nas. Ubijeni su moj sin Matar i Muhammad-Hikmat. Vojnici su nas prisilili da izađemo iz kola. Pobjegla sam zajedno s 'Omarom i 'Alijem koji su također bili nastrijeljeni i ranjeni. Vojnici su Muhammadu, Ghadi i Fari dopustili da nastave svoj put, ali pješice, i nisu im dopustili da sa sobom uzmu i tijela mrtvih.“

Tijela su na tom mjestu ostala 11 dana, jer izraelska vojska nije dopuštala kolima hitne pomoći, niti bilo kome drugome, da do njih dođe. ... 'Omar [...] je rekao da je nastrijeljen u rame, te da su njegovi bratići Matar i Muhammad-Hikmat pogođeni u grudni koš i da su bili preteško ranjeni da bi se sami kretali, ali da su mogli biti spašeni da je nekome bilo dopušteno da dođe do njih.

Njegov brat Mahmoud je izjavio da su uz pomoć Međunarodnog crvenog križa 15. siječnja konačno uspjeli doći do i pokopati tijela svojih bližnjih, no da su do tada psi lutalice pojeli noge ubijene bebe Shahed. Slika koju je jedan član obitelji snimio mobitelom pokazuje izgorjelo tijelo bebe Shahed kojoj su od nogu ostale samo gole kosti.

13. siječnja 2009. 47-godišnja Rawhiya al-Najjar pogođena je metkom u glavu dok je hodala ispred skupine žena koje su nosile bijelu zastavu u blizini svog doma u selu Khuza'a, u okolici Khan Yunisa na jugu Gaze. Njena 14-godišnja kći Heba, koja se nalazila pored Rawhiye u trenutku kad je ova ustrijeljena, rekla je predstavnicima Amnesty Internationala:
„Večer prije, 12. siječnja oko 23 sata, u blizini se čulo granatiranje i nitko se nije usudio izaći. Granatiranje je prouzročilo požare, a sada znamo da se radilo o bijelom fosforu koji je prouzročio požare, no to u tom trenutku nismo znali. Nakon nekog vremena nazvali su nas neki ljudi i rekli da jedan požar gori vrlo blizu naše kuće i moja je majka izašla kako bi ugasila vatru; uzela je bijelu zastavu kako bi pokazala da ne predstavlja nikakvu prijetnju u slučaju da se na našem području nalaze vojnici. Ugasila je vatru i potom se vratila natrag u kuću. Uslijedilo je još granatiranja, a zatim smo pred jutro čuli zvuk buldožera. U zoru smo otišli na krov kuće noseći bijele zastave kako bi vojnici znali da se u ovim kućama netko nalazi. Moja je majka susjedima savjetovala da učine isto. Susjedi su vrištali, neki su počeli bježati, a drugi su bili previše uplašeni da bi bježali jer su ljudi tvrdili da se na našem području ne nalaze samo vojnici u uniformama, već i specijalne postrojbe. Vojni su buldožeri rušili kuće u našoj blizini, a žene i djeca iz tih kuća došli su k nama. Do 7:30 ujutro u našoj se kući okupilo mnogo ljudi. Oko 8 sati ujutro odlučili smo da ćemo napustiti kuću i otići u centar sela jer smo vjerovali da ćemo tamo biti na sigurnom. Moja je majka ljudima dala bijelu odjeću od koje smo napravili zastave, a ona sama je također imala bijelu zastavu i kretala se na čelu naše skupine. S jedne njene strane išla sam ja, a s druge Yasmine; Fatma je u rukama držala svoje dijete. Napravili smo nekoliko koraka kad je Yasmine rekla da je u obližnjoj kući vidjela vojnike. Moja je majka okrenula glavu kako bi susjedima rekla neka se ne boje i u tom je času pogođena u lijevu stranu glave. Metak je prošao kroz njenu glavu i izašao s desne strane. Pala je, a Yasmine joj je pokušavala pomoći... Svi su potrčali natrag. Nitko nije mogao pomoći mojoj majci, niti pokupiti njeno tijelo koje je ležalo tamo na cesti sve do večeri, kad su vojnici napustili to područje.“

...

07. siječnja 2009. u svom su domu na području 'Izbet Abed Rabbo, istočno od Jabalije na sjeveru Gaze, ustrijeljene tri djevojčice i njihova baka. Dvije su djevojčice, Amal (2) i Souad Abed Rabbo (7), ubijene, a njihova sestra Samar (4) i baka Souad (54) su ranjene. Otac ranjene i ubijenih djevojčica, Khaled Abed Rabbo, pripadnik sigurnosnih snaga Palestinske samouprave zadužen za veze s izraelskom vojskom, rekao je Amnesty Internationalu: „... Moja žena, naše tri kćeri (Amal (2), Samar (4) i Souad (7)), moja majka (Souad (54)) i ja izašli smo iz kuće. Moja je majka držala bijelo platno vezano za dršku metle, a u rukama smo držali bijelu odjeću. Iza nas išla su dvojica moje braće. Oko 10 metara od ulaznih vrata u našu kuću, u našem vrtu, koji je do tada već bio uništen, bio je parkiran jedan tenk. U blizini su se nalazila još 2 tenka. Mirno smo stajali ispred vrata čekajući da nam vojnici kažu ili signaliziraju što da učinimo. Dvojica su vojnika stajali u našem vrtu, jeli čips i čokoladu i nisu se obazirali na nas. Nekoliko smo minuta stajali mirno. Potom se iznenada iz sredine tenka pojavio vojnik. Njegov je gornji dio tijela (do struka) virio iz tenka. Vojnik nas je naciljao i ispalio mnogo metaka. Moja je kćer Amal imala 9 metaka u predjelu grudnog koša. Na prsima je držala medvjedića kojeg su metci rastrgali. Moja je kćer Souad dobila između 11 i 12 metaka također u predjelu grudnog koša, a moja kćer Samar nekoliko metaka u predjelu grudnog koša i trbuha. Moja je majka pogođena u ruku i stražnjicu. Potrčali smo natrag u kuću i tamo 2 sata ležali na podu. Vani se čula pucnjava. Zatim je moj otac izašao, a za njim i obitelj. Vojnik koji je stajao pored tenka signalizirao nam je da napustimo to područje. Ništa nije rekao, samo nam je kretnjom signalizirao da odemo. Dok smo napuštali to područje vojnici su pucali oko nas. Hodali smo gotovo 2 km, noseći moje kćeri i majku. Kad smo stigli do raskrižja s cestom Salaheddine (Duwar Zemmo), jedan je čovjek s konjskom zapregom (za kojeg sam kasnije saznao da se zove Adham Meqbel) stao kako bi nam pomogao, ali vojnici su otvorili vatru i ubili i njega i konja. Amal i Souad su bile mrtve, a Samar smo odveli u bolnicu Kamal 'Adwan koja nam je bila najbliža. Samar je kasnije prebačena u glavnu bolnicu Shifa, potom u Egipat, a zatim u Belgiju. Potpuno je paralizirana. Ona je moja jedina preostala kćer, a nisam je vidio od tog dana. Moja je žena sada s njom u bolnici u Belgiji.“

...


1.3 NESELEKTIVNI NAPADI
1.3.1 BIJELI FOSFOR
„Kao da vatra gori u mom tijelu. Ne mogu to podnijeti. Unatoč svim lijekovima koje mi daju bol je i dalje tako jaka.“
Šesnaestogodišnja Samia Salman Al-Manay, 10 dana nakon što je 10. siječnja granata s bijelim fosforom pala na njenu kuću u izbjegličkom logoru Jabalia na sjeveru Gaze.

Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage obilno koristile bijeli fosfor, često ispaljivan iz topničkih granata kalibra 155 mm, u naseljenim područjima, čime su prouzročile smrt i ranjavanje civila. Domovi, škole, medicinske prostorije i UN-ove zgrade – sve civilni objekti – izravno su pogođeni.

...

Bijeli je fosfor krajnje opasan za ljude jer uzrokuje duboke opekline koje prodiru kroz mišiće sve do kostiju i nastavlja gorjeti tako dugo dok ima kisika. Može doprijeti u druge dijelove tijela, pa čak i ozlijediti osobe koji liječe opekline. Može otrovati i nepovratno oštetiti unutarnje organe. Žrtve koje su zadobile relativno mali postotak opeklina – 10 do 20 posto – i koje bi u normalnim okolnostima preživjele, često umiru ukoliko je opekline prouzročio bijeli fosfor.

Sabah Abu Halima, majka 10 djece, teško je ozlijeđena i izgubila je supruga, četvoro djece i snahu u razornom topničkom napadu bijelim fosforom na njen obiteljski dom. Sabah i njena obitelj nalazili su se u svom domu na području Sayafa na sjeverozapadu Gaze kad su 04. siječnja 2009. poslije podne tri topničke granate s bijelim fosforom pale kroz krov u njenu kuću. Sabah je predstavnicima Amnesty Internationala rekla: „Sve se zapalilo. Moj suprug i četvoro djece živi su gorjeli pred mojim očima; moja beba Shahed, moja jedina djevojčica, rastopila mi se u rukama. Kako majka može gledati kako joj djeca živa gore? Nisam ih mogla spasiti, nisam im mogla pomoći. I sama sam gorjela. Još uvijek mi gori po cijelom tijelu, u bolovima sam dan i noć; užasno patim.“

Kad su predstavnici Amnesty Internationala posljednji put Sabah posjetili u bolnici, četiri tjedna nakon napada, još je uvijek bila u kritičnom stanju, s dubokim opeklinama. Sabin suprug Sa'adallah Matar Abu Halima i njihovo četvoro djece – Abderrahim (14), Zeid (11), Hamza (10) i 15-mjesečna Shahed – ubijeni su.

...

Još je troje djece Sabe Abu Halime, Yousef, 'Ali i 'Omar, ranjeno, isto kao i Sabina snaha Ghada, te njena dvogodišnja kćer Farah. Ghada, koja je zadobila opekline po gotovo cijelom tijelu, umrla je od tih ozljeda 29. ožujka u bolnici u Egiptu.

...

Predstavnici Amnesty Internationala su u Khuza'ai, istočno od Khan Yunisa na jugu Gaze, pronašli topničke granate s bijelim fosforom, neke cijele, a neke u komadima, u nekoliko domova na gusto naseljenom području. U jednom je domu jednom takvom granatom ubijena 47-godišnja majka četvoro djece, Hanan al-Najjar. Hanan i njena obitelj pobjegli su iz svog doma koji se nalazi istočnije i boravili kod rodbine na gusto izgrađenom naseljenom području misleći da će tamo biti sigurniji. Uvečer 10. siječnja 2009. to je područje granatirano bijelim fosforom. Hananin suprug i djeca su Amnesty Internationalu rekli da je jedna topnička granata, nakon ispuštanja klinastih komadića s bijelim fosforom, pala kroz krov, prošla kroz dvije sobe i eksplodirala u hodniku. Veliki komad granate pogodio je Hanan u grudni koš i gotovo joj odsjekao gornji dio tijela. Ubijena je istog trena, pred očima svoje djece i rodbine, koji su većinom bili ranjeni. Njeno je četvoro djece zadobilo opekline. Njenoj je 7-godišnjoj kćeri Ayi također bila slomljena ruka, a njena sestrična Ihsan (26) ostala je bez desnog oka.

...

Izraelska je vojska bijeli fosfor nastavila koristiti do zadnjeg dana operacije „Lijevano olovo“, 17. siječnja 2009. Taj je dan topnička granata s bijelim fosforom eksplodirala oko 6 sati ujutro u UNRWA-inoj osnovnoj školi u Beit Lahiji, u kojoj je više od 1500 ljudi potražilo sklonište od izraelskih napada. Dvoje je djece, Muhammad al-Ashqar (5) i njegov brat Bilal (7), ubijeno u učionici dok su spavali sa svojim roditeljima, braćom, te oko 30 drugih rođaka, od kojih ih je nekoliko također ranjeno. Majka ubijene djece, Anjud (28), zadobila je teške ozljede glave i drugih dijelova tijela i morali su joj amputirati desnu ruku. Njihova 18-godišnja sestrična Mona u napadu je izgubila lijevu nogu.

...

Iako uporaba bijelog fosfora za stvaranje dimne zavjese nije zabranjena prema međunarodnom humanitarnom pravu, rasprskavanjem topničkih granata u zraku iznad gusto naseljenih područja u Gazi prekršen je uvjet da se poduzmu sve potrebne mjere predostrožnosti radi zaštite civila. Slučajevi smrti i ranjavanja civila koji su prouzročeni bijelim fosforom, a koje je istražio Amnesty International, pokazuju da su izraelske snage prekršile zabranu neselektivnih napada. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje uporabu zapaljivog oružja protiv civila. Naravno, protiv civila se ne smije upotrebljavati nikakvo oružje, ali ova je zabrana priznanje naročitih opasnosti i posljedica uporabe oružja sa zapaljivim svojstvima u blizini civila. Uporaba bijelog fosfora kao zapaljivog oružja ograničena je prema običajnom međunarodnom pravu čak i kad se koristi protiv boraca. Ne smije se koristiti protiv boraca osim ukoliko nisu dostupna oružja čija uporaba neće rezultirati takvom nepotrebnom patnjom.


Pogođene zdravstvene i humanitarne ustanove
15. siječnja 2009. ujutro nekoliko je granata visoke eksplozivnosti s bijelim fosforom pogodilo sjedište UNRWA-e u središtu grada Gaze, prouzročivši požare u kojima su uništeni deseci tona očajnički potrebne humanitarne pomoći i lijekova, te radionice i skladišta. Oštećeno je također i nekoliko vozila. Jedan UN-ov djelatnik i 2 civila koji su potražili utočište u UNRWA-inoj zgradi su ranjeni. Oko 700 civila iz obližnjih zgrada pobjeglo je iz svojih domova i sklonilo se u UNRWA-inu zgradu ranije tog jutra kad su izraelske snage intenzivirale granatiranje tog područja. Još gora katastrofa izbjegnuta je samo zahvaljujući hrabrosti UNRWA-inog osoblja koje je pod paljbom vozila izvezlo iz kompleksa i na taj način spriječilo da se zapale i eksplodiraju vozila puna goriva. Jodie Clark, zaposlenica UNRWA-e, rekla je Amnesty Internationalu: „Bijeli je fosfor padao po cijelom području gdje su kamioni i cisterne puni goriva bili parkirani. Pokušali smo ugasiti vatru, ali bez uspjeha; aparat za gašenje vatre uopće nije uspijevao obuzdati požar. Neke su se goreće grude bijelog fosfora nalazile točno ispod vozila; postojala je velika opasnost da će prouzročiti eksploziju cisterne s gorivom. Štapom sam izgurala goruću grudu koja se nalazila ispod cisterne i potom smo što je brže moguće pokušali izvesti vozila izvan prostora UNRWA-inog kompleksa.“

...

Do trenutka kad je granatiranje UNRWA-inog kompleksa obustavljeno, vatra se više nije mogla ugasiti, ni humanitarna pomoć i lijekovi spasiti.

Kad su izaslanici Amnesty Internationala četiri dana kasnije posjetili zgradu, vatra je i dalje gorjela u nekim skladištima, naročito tamo gdje su uskladišteni ulje za kuhanje, brašno i drugi prehrambeni proizvodi visoke zapaljivosti. Radionice i druga skladišta u potpunosti su izgorjeli. Zgrade i ono što se u njima nalazilo u potpunosti su uništeni. Izaslanici Amnesty Internationala pronašli su komade nekoliko topničkih granata s bijelim fosforom. Na nekima od njih još su se uvijek mogle vidjeti serijske oznake, a najmanje je jedan od projektila bila topnička granata visoke eksplozivnosti.

...

... čak i nakon što su katastrofalne posljedice ovog i drugih napada dokumentirane, izraelske su snage nastavile pokretati takve napade u područjima prepunim civilima. Dva dana kasnije, 17. siječnja, topničke granate s bijelim fosforom pogodile su UNRWA-inu osnovnu školu u Beit Lahiji gdje se sklonilo više od 1500 civila. U napadu je ubijeno dvoje djece, a ranjeno nekoliko osoba. ...

Bolnica Al-Quds, u četvrti Tal al-Hawa u središtu grada Gaze, gađana je od jutra do u noć 15. siječnja grudama bijelog fosfora, topničkim granatama s bijelim fosforom i tenkovskim granatama, zbog čega su se osoblje i pacijenti bili prisiljeni evakuirati iz njenih prostorija. U to se vrijeme 50 pacijenata liječilo u bolnici, a oko 500 lokalnih mještana u njoj je potražilo sklonište od bombardiranja i granatiranja koje se odvijalo na tom području.

Dva najgornja kata glavne zgrade bolnice i upravna zgrada, koja se nalazi do bolnice i s njom je spojena mostom, uništeni su u požaru koji je prouzročio bijeli fosfor. Bolnička ljekarna koja se nalazila na drugom katu, pogođena je najmanje jednom tenkovskom granatom. Pokušaji liječnika i drugog bolničkog osoblja, uključujući strane liječnike, da ugase vatru vedrima vode i aparatima za gašenje vatre, pokazali su se neučinkovitima. Vatrogasci i vozila civilne zaštite dulje od jednog sata nisu mogli doći do bolnice.

Do poslije podneva bolnica je uspjela organizirati koordinaciju preko Međunarodnog crvenog križa radi evakuacije stotina civila koji su se sklonili u bolnicu u UNRWA-ino sklonište. U međuvremenu, bolničko se osoblje borilo s lokaliziranim požarima koji su uvijek iznova buktali. Navečer, kad je bolnica pogođena s još bijelog fosfora, osoblje je bilo prisiljeno napustiti bolnicu, uzeti pacijente iz njihovih kreveta i gurati krevete duž ulice. Pacijenti su na kraju prebačeni u bolnicu Al-Shifa. Ljekarna u maloj odvojenoj zgradi koja se nalazila odmah iza ugla, spaljena je do temelja, čini se nakon što je također pogođena bijelim fosforom. Dvoja su kola hitne pomoći spaljena i uništena u blizini bolnice.

...

... Čak i u slučaju da su naoružane osobe bile prisutne na tom području, napadanje tog područja streljivom s bijelim fosforom predstavlja kršenje zabrane neselektivnih napada. Bolnice su civilni objekti i ne postaju vojne mete samo zato što se u njihovoj blizini nalaze borci.


Izraelsko poricanje uporabe bijelog fosfora – dodatna patnja za žrtve
Izraelski su dužnosnici davali nedosljedne izjave o uporabi bijelog fosfora. Na početku su poricali uporabu bijelog fosfora. Kasnije su tvrdili da izraelske snage koriste streljivo koje je u skladu s međunarodnim pravom, a zatim su najavili da provode internu istragu.

Glasnogovornici izraelske vojske i dužnosnici na najvišim funkcijama kategorički su poricali uporabu bijelog fosfora 10 dana od prvog prijavljenog slučaja njegove uporabe. ...

...

Nemoguće je zamisliti da dužnosnici na svim razinama u izraelskoj vojsci nisu znali da se koristi ili da se koristio bijeli fosfor. Čak i u nevjerojatnom slučaju da o tome nisu bili obaviješteni, postojale su brojne TV snimke na kojima je prikazivano rasprskavanje topničkih granata s bijelim fosforom u zraku nad Gazom.

Izraelska vojska i vlasti nastavili su poricati da njihove snage koriste bijeli fosfor čak i kada je postalo jasno da su tim oružjem ubijeni i ranjeni civili, te da žrtvama nije pruženo potrebno liječenje jer liječnici u Gazi nisu znali što je uzrok opeklinama i kako da ih liječe.

Liječnici koji su liječili prve žrtve nisu imali pojma o čemu se radi. Bijeli fosfor prethodno nije bio korišten u Gazi i medicinsko osoblje nije znalo što uzrokuje duboke opekline, niti kao liječiti žrtve. Liječnici nisu žrtvama mogli pružiti ispravno liječenje zbog toga što Izrael nije obznanio svoju uporabu bijelog fosfor i jer je potom odbio potvrditi da njegove postrojbe koriste to oružje. Pacijenti čiji su životi mogli biti spašeni da je uzrok opeklina bio poznat i da im je bilo dostupno adekvatno liječenje, umrli su.

Na odjelima za opekline u glavnim bolnicama u Gazi liječnici su Amnesty Internationalu rekli da su na početku bili zbunjeni činjenicom da su se, umjesto da im se stanje popravi nakon početnog liječenja, opekline i dalje širile i produbljivale, uzrokujući sve jaču bol i neobjašnjivo pogoršanje zdravstvenog stanja pacijenta.

Izraelska je vojska u potpunosti svjesna opasnosti koju bijeli fosfor predstavlja za ljudska bića. Dokumenti koje su tijekom operacije „Lijevano olovo“ sastavili ured glavnog liječnika izraelske vojske i glavni stožer zdravstvenih operacija na terenu ističu neke od njegovih učinaka. Dokument koji je potpisao pukovnik Dr Gil Hirschorn, voditelj za traumu u uredu glavnog vojnog liječnika, navodi:
„Kada fosfor dođe u dodir sa živim tkivom, on ga oštećuje 'izjedajući' ga. Karakteristike rane od fosfora su: kemijske opekline popraćene ekstremnom boli, oštećenja tkiva... fosfor može prodrijeti dublje u tijelo i oštetiti unutarnje organe. Dugoročno, karakteristično je zatajenje bubrega i širenje infekcije... Zaključak: rana koju je prouzročilo oružje koje sadrži rasprskavajući fosfor opasna je i može prouzročiti ozbiljna oštećenja tkiva.“ U dokumentu pod nazivom „Izlaganje bijelom fosforu“, koji je pripremio glavni stožer zdravstvenih operacija na terenu i poslalo ministarstvo zdravstva, stoji:
„Većina podataka o ranama od fosfora dobivena je zahvaljujući testiranju na životinjama i nesrećama. Izlaganje bijelom fosforu izrazito je otrovno, sudeći prema brojnim laboratorijskim pokusima. Opekline na malom dijelu tijela, 12-15 posto kod laboratorijskih životinja i manje od 10 posto kod ljudi, mogu biti smrtonosne zbog njegovih učinaka, ponajviše na jetru, srce i bubrege.“

Topnički napadi općenito, a naročito napadi bijelim fosforom u gusto naseljenim područjima neselektivni su i stoga protuzakoniti. Osim smrti i ranjavanja koji su prouzročeni tim napadima, situacija je bila dodatno pogoršana time što izraelske vlasti nisu razotkrile, već su zapravo stalno poricale da izraelske snage koriste bijeli fosfor. To je odgodilo adekvatno liječenje žrtava tih napada i nanijelo im dodatnu patnju, dok su u nekim slučajevima žrtve koje su mogle biti spašene umrle.


1.3.2 MINOBACAČI
Niz izraelskih minobacačkih napada u blizini UNRWA-ine škole u izbjegličkom logoru u Jabaliji 06. je siječnja 2009. u poslijepodnevnim satima ubio više od 30 civila, uključujući lokalne mještane i osobe koje su pobjegle iz svojih domova i sklonile se u školu. Među žrtvama se nalazilo 11 članova obitelji Deeb, uključujući 5 djece i 4 žene, koji su ubijeni u svom dvorištu. Sedam Palestinaca, školski čuvar i 6 civila koji su potražili sklonište u školi, ranjeni su u školi šrapnelima i letećim krhotinama, a deseci ljudi ranjeni su izvan škole. ...

...

... Kao prvo, suprotno tvrdnjama vojske da je ukupno pogođeno 12 ljudi, najmanje je 30 ljudi, većinom civila, ubijeno, a deseci drugih su ranjeni. Kao drugo, minobacači su zloglasni po svojoj nepreciznosti. Vrlo je malo vjerojatno da će to oružje pogoditi točnu metu, postoji visoki rizik da će je promašiti i nikada se ne smiju koristiti u gusto naseljenom području. Treće, prilikom korištenja minobacača u tako gusto naseljenom području – koje je bilo još napučenije nego obično zbog velikog broja civila koji su se sklonili u UNRWA-inu školu – izraelske su snage trebale znati da je vjerojatno da će njima ubiti i osakatiti civile.

U periodu između 06. siječnja i 22. travnja 2009. izraelski su dužnosnici u više navrata širili netočne informacije. Glasnogovornici izraelske vojske nastavili su tvrditi da su naoružani pripadnici Hamasa ispaljivali rakete, te zauzeli i minirali UNRWA-inu školu u kojoj su se sklonile stotine civila. Takve tvrdnje, ako su iznesene u dobroj namjeri, nameću pitanje pouzdanosti i kvalitete informacija koje vlada i vojni dužnosnici primaju od svojih snaga na terenu, te pitanje nedostatka učinkovitih mehanizama kontroliranja i odgovornosti snaga koje djeluju na terenu.

UN-ov Istražni odbor je istraživao ovaj napad i zaključio da je „neosporiv uzrok ranjavanja UNRWA-inog čuvara i osoba koje su se sklonile u UNRWA-inu školu u Jabaliji, materijalne štete na školi, te smrti i ozljeda osoba u neposrednoj blizini škole, bilo ispaljivanje minobacačkih mina kalibra 120 mm od strane izraelske vojske. Mine su pale na cestu koja se nalazi izvan škole i na jedan obližnji obiteljski dom.“ Istražni odbor je također zaključio da je „jedan od ubijenih izvan prostora škole bio 14-godišnji dječak koji se u školu sklonio zajedno sa svojom obitelji, ali se u trenutku kad je ubijen nalazio s vanjske strane školskih vrata.“


1.3.3 GRANATE PUNJENE METALNIM STRELICAMA - FLECHETTES
Nekoliko je civila, uključujući jedno dijete, ženu i bolničara, tijekom operacije „Lijevano olovo“ ubijeno granatama punjenim sitnim ubojitim metalnim strelicama (flechettes). Tenkovske granate punjene tisućama metalnih strelica izraelske su snage upotrijebile u najmanje 5 prilika između 04. i 09. siječnja na sjeveru Gaze i u jednom selu južno od grada Gaze.

Flechettes su 3,5 cm duge čelične strelice, oštro zašiljene sprijeda, s četiri pera na kraju. U granati koja se obično ispaljuje iz tenka nalazi se između 5000 i 8000 takvih strelica. Granate eksplodiraju u zraku i raspršuju strelice na području od oko 300x100 metara. Ovo je streljivo namijenjeno za uporabu protiv masovnih pješadijskih napada ili postrojbi koje se nalaze na otvorenom i očito predstavlja vrlo veliku opasnost za civile kada se ispaljuje u gusto naseljenim civilnim područjima.

...

Ovo je streljivo prvi puta tijekom operacije „Lijevano olovo“ navodno upotrijebljeno ujutro 04. siječnja 2009. kada je jedna takva granata ispaljena na jedna kola hitne pomoći u Beit Lahiji, na sjeveru Gaze. Istog je dana, oko 16 sati, najmanje jedna granata s metalnim strelicama ispaljena na dom Abd Al-Rahman Hilmi Abu Ashqara (51) koji je ubijen u svojoj kući u ulici Abu 'Obeida u Beit Lahiji.

Slijedećeg jutra, 05. siječnja 2009, izraelske su snage ispalile nekoliko granata s metalnim strelicama na glavnu cestu u blizini doma obitelji Abd al-Dayem u mjestu 'Izbet Beit Hanoun, jugozapadno od Beit Hanouna. 6 je civila – 2 djece, 1 žena i 3 muškaraca – ubijeno, a još ih je nekoliko ranjeno. 12-godišnji Arafat al-Dayem je odmah ubijen, a 16-godišnji Islam Jaber Abd al-Dayem je strelicama pogođen u vrat. Islam je odveden u bolnicu, ali je umro tri dana kasnije. Njegov brat Mizar je ranjen u istom napadu i u njegovim se leđima još uvijek nalazi jedna metalna strelica.

U istom su mjestu, u dvorištu svoga doma, metalnim strelicama ranjeni 21-godišnja trudnica Wafa' Abu Jarad, njen 2-godišnji sin, njen suprug, otac i šogor. Wafa' je od zadobivanih ozljeda umrla 2 dana kasnije. ...

Rendgenske snimke pokazuju da Wafin suprug još uvijek ima jednu metalnu strelicu u svojim leđima. Liječnici je ne mogu izvaditi jer se nalazi previše blizu leđne moždine, pa se boje da bi operacija kakva je potrebna za njeno vađenje mogla paralizirati pacijenta.

U jednom beduinskom selu na sjeveru Gaze, gdje je izraelska vojska granate s metalnim strelicama ispaljivala 09. siječnja, izaslanici Amnesty Internationala pronašli su metalne strelice u zidovima kuća i prostorijama za držanje životinja. ... Nekoliko je mještana navodno ranjeno tim metalnim strelicama. Jedan od njih, Mahmoud Mohammed Selmi Abu Qleiq, teško je ranjen. Njegov je otac [...] izjavio: „... Tijelo mog sina bilo ih je puno; ovdje su mu u bolnici izvadili nekoliko strelica iz nogu, ali ima ih još u grudnom košu koje nisu mogli izvaditi ovdje, pa je moj sin prebačen u bolnicu u Egiptu. Sada ne znam što je s njim, ne znam da li je živ.“ Granate s ovim ubojitim metalnim strelicama nisu posebno zabranjene prema međunarodnom humanitarnom pravu, ali je njihova uporaba u gusto naseljenim civilnim područjima u Gazi doprinijela protuzakonitom ubijanju i ranjavanju civila.

... Načinom na koji su izraelske snage u Gazi koristile granate s metalnim strelicama – ispaljivale ih u gusto naseljenim civilnim područjima – prekršena je međunarodna zabrana neselektivnih napada.


1.4 NAPADI NA ZDRAVSTVENE DJELATNIKE I ONEMOGUĆAVANJE NJIHOVA RADA
1.4. 1 ZDRAVSTVENI DJELATNICI NA VATRENOJ LINIJI
Vidljivo označena kola hitne pomoći s bljeskalicama i bolničari koji su na sebi nosili prepoznatljive fluorescentne prsluke više puta su bili gađani dok su pokušavali spasiti ranjene i pokupiti tijela mrtvih. Ti su se napadi intenzivirali nakon što su izraelske kopnene snage ušle u Gazu 03. siječnja 2009. Palestinske ekipe hitne pomoći pokušavale su najbolje što su mogle doći do što je više moguće ranjenih i mrtvih. Oni, te međunarodni dobrovoljci koji su bili u pratnji nekih kola hitne pomoći, svaki su dan svoje živote izlagali opasnosti kako bi izvršili svoju misiju.

Rano poslije podne 04. siječnja u gradu Gazi su ubijena trojica bolničara – Anas Fadhel Na'im, Yaser Kamal Shbeir i Raf'at Abd al-'Al – dok su hodali prema dvojici ranjenih muškaraca. 12-godišnji dječak Omar Ahmad al'Barade'e, koji im je pokazivao gdje se ranjeni muškarci nalaze, također je ubijen u istom napadu. Yahia Hassan, vozač jednih od kola hitne pomoći rekao je Amnesty Internationalu: „... Parkirali smo dvoja kola hitne pomoći pored jedne kuće, ostavili upaljene bljeskalice, a ja i drugi vozač čekali smo pored njih dok su Anas, Yaser i Raf'at otišli pokupiti ranjene. Na zemljanoj je cesti stajalo dijete koje im je pokazivalo gdje leže ranjeni muškarci. Kad su se trojica bolničara približili djetetu, pogodio ih je jedan, a potom i drugi projektil. Svi su ubijeni, naša trojica kolega i dijete; komadi njihovih tijela letjeli su uokolo. Potom su projektili ispaljeni na kola hitne pomoći i nismo mogli pokupiti njihova tijela, već smo se morali odvesti bez njih; morali smo ostaviti svoje ubijene kolege. Dok smo odlazili prema našim je kolima hitne pomoći ispaljeno još projektila ili granata.“

...

Majka Omara Ahmada al-Barade'eja Amnesty Internationalu je rekla: „Nakon [udara projektila] nismo mogli doći do mjesta na kojem je ležalo njegovo tijelo. Slijedeći sam dan otpuzala do tog mjesta i pronašla tijelo svog djeteta bez nogu. Odnijela sam ga do kola hitne pomoći koja su bila vrlo udaljena jer nikome nije bilo dopušteno da se približi tom mjestu. Kola hitne pomoći nisu mogla prići kako bi pokupila tijela; na ona kola hitne pomoći koja su to pokušala vojnici su otvarali vatru. Konačno, nakon dva dana stigla su jedna kola hitne pomoći u pratnji jedne strankinje i odvezla tijela.“

...

04. siječnja u Beit Lahiji na sjeveru Gaze napadnuta su još jedna kola hitne pomoći. Sredinom jutra ekipa hitne pomoći odazvala se pozivu za spašavanjem nekoliko mladića, od kojih su neki bili ranjeni, a neki mrtvi, u ulici Abu 'Obeida nakon izraelskog napada. U kolima hitne pomoći vozili su se vozač Khaled Yousef Abu Sa'ada (43) i dva bolničara, 26-godišnji Ala' Usama Sarhan i 34-godišnji Arafa Hani 'Abd al-Dayem, otac četvoro djece i nastavnik prirodnih znanosti koji je 8 godina volontirao pri hitnoj službi. Vozač Khaled Yousef Abu Sa'ada je rekao Amnesty Internationalu: „Stigli smo oko 15 minuta nakon udara projektila. Nitko od osoba koje su ležale na cesti nije imao oružje; bili su civili, sve mladi muškarci; tijela su im bila razbacana, a ne zajedno. Bolničari su pokupili prvog ranjenog muškarca i stavili ga u kola hitne pomoći; potom su pokupili drugog muškarca i prenosili ga na nosilima do kola hitne pomoći kad je kola pogodila granata. Arafa je pao, bio je teško ranjen, a pacijentu je granata raznijela glavu i noge.“

Glava tenkovske granate prošla je ravno kroz kola hitne pomoći i zabila se u motor. Radilo se o granati s ubojitim metalnim strelicama (flechette), koja je pri eksploziji ispalila nekoliko tisuća malih, ali ubojitih metalnih strelica na širokom području. Dvojica bolničara, Arafa i Ala', teško su ranjeni, a Arafa je kasnije istog dana preminuo od ozljeda koje je zadobio. Vozač je ranjen u potiljak. ...

12. siječnja ubijen je Dr. 'Issa 'Abd al-Rahim Saleh, 32-godišnji liječnik, dok je pokušavao spasiti tri stanara tornja al-Banna, 6-katne stambene zgrade u blizini ulice Zarqa u Jabaliji na sjeveru Gaze. Zgrada je granatirana u 16:10, a u granatiranju je ubijena jedna žena i teško ranjena njena sestra i susjed. Ubrzo nakon napada do zgrade je stiglo nekoliko kola hitne pomoći, uključujući i kola civilne zaštite, vojne zdravstvene službe i palestinskog crvenog polumjeseca. Dr Saleh i bolničar Ahmad Abdel Bari Abu Foul popeli su se u zgradu, obojica noseći crvene fluorescentne liječničke prsluke. Pronašli su 2 mrtve žene (Ferial i Ayat Kamal al-Bannu) i jednog ranjenog muškarca (Mustaphu Jum'a al-Bashu). Položili su ranjenog na nosila i počeli se spuštati stepenicama. Stubište zgrade je bilo dobro osvijetljeno zahvaljujući prozoru koji se protezao duž čitave zgrade. Granata ili projektil pogodili su Dr. Saleha i odsjekli mu glavu koja je pala na bolničara Ahmada Abu Foula, koji je nekoliko stepenica niže držao drugi kraj nosila. I on je ranjen šrapnelom iz granate. Ranjeni muškarac na nosilima je ubijen.

...

Dokazi upućuju da su napadi na ekipe hitne pomoći i druge osobe koje su pokušavale evakuirati ranjene bili namjerni i ponavljali se cijelo vrijeme trajanja operacije „Lijevano olovo“ na cijelom području Pojasa Gaze. Tim je napadima prekršeno međunarodno humanitarno pravo, koje, osim što općenito zabranjuje gađanje civila, posebnu zaštitu daje bolesnima i ranjenima, te medicinskom osoblju i institucijama. Određenije, namjerno usmjeravanje napada protiv medicinskih ekipa i prijevoza, te osoblja koje nosi karakteristične ambleme ženevskih konvencija je ratni zločin.


1.4.2 ONEMOGUĆENO PRUŽANJE MEDICINSKE POMOĆI RANJENIMA
Nakon što su izraelske kopnene snage zauzele položaje u Pojasu Gaze 03. siječnja 2009. rutinski su onemogućavale kolima hitne pomoći i drugim vozilima da dođu do ranjenih ili pokupe tijela mrtvih svugdje u blizini njihovih položaja. Zahtjevi palestinske hitne službe da im bude dopušten prolaz kako bi spasili ranjene i mrtve iz bilo kojeg dijela Gaze koji su zauzele izraelske snage ustrajno su odbijani od strane izraelske vojske. Međunarodni crveni križ je procijenio da je u prosjeku trebalo između 2 i 10 sati kako bi se evakuirali ranjeni. U nekim slučajevima taj je period trajao i po nekoliko dana. ...

Zahvaljujući tome, mnogi ranjeni, koji su bili tek 15 minuta udaljeni od bolnice, bespotrebno su umrli. Tijela su se danima raspadala. Do nekih se tijela nije moglo ni doći prije proglašenja prekida vatre.

Vojska je 07. siječnja konačno trima kolima hitne pomoći palestinskog crvenog polumjeseca u pratnji vozila Međunarodnog crvenog križa dopustila da evakuiraju 14 ranjenih civila, većinom djece, iz jedne kuće na području al-Zaytoun, na jugoistoku grada Gaze. Svi su bili članovi obitelji al-Sammouni, a u toj su kući bili zarobljeni od 04. siječnja. U izraelskom granatiranju te kuće 05. siječnja, ubijeni su ili ranjeni deseci članova te obitelji. Sva preživjela djeca i osobe starije dobi bili su ranjeni i nisu imali ni hrane ni vode. Djeca su ležala pored tijela svoje mrtve majke i rođaka. Izraelske snage kolima hitne pomoći nisu dopuštale da se približe kući, pa su bolničari morali pješačiti 1,5 km i ranjene i tri mrtva tijela prevesti na magarećoj zaprezi od kuće do kola hitne pomoći. Spasilačka ekipa je morala ostaviti desetke trupala jer ih nisu mogli iznijeti van.

...

Međunarodni crveni križ tražio je pristup tom području od 04. siječnja od kad su članovi obitelji al-Sammouni zatočeni i izloženi pucnjavi. Članovi obitelji Amnesty Internationalu su rekli da je to područje pod paljbom bilo od jutra 04. siječnja kad su izraelske kopnene snage ušle na to područje u tenkovima i u pratnji helikoptera. Vojnici su zauzeli nekoliko kuća, a u početku su obitelji zadržali kao „ljudske štitove“ dok su kuće koristili kao vojne položaje. Kasnije su naredili stanarima da prijeđu u kuću svojih rođaka koja se nalazila s druge strane ceste.

Izraelska vojska niti jednoj liječničkoj ekipi nije dopustila da dođe na to područje sve do završetka operacije „Lijevano olovo“. Ujutro 18. siječnja, nakon što je Izrael proglasio prekid vatre i povukao svoje snage, predstavnici Amnesty Internationala otišli su na to područje i vidjeli kako spasilačke ekipe izvlače tijela iz ruševina. Kuća u kojoj su 07. siječnja bolničari Međunarodnog crvenog križa i Palestinskog crvenog polumjeseca pronašli ranjene civile i 22 mrtva tijela buldožerima je sravnjena sa zemljom dok su se u njoj još uvijek nalazila trupla ubijenih, što predstavlja još jedan čin bezobzirnog uništavanja. 18. siječnja, kad su konačno mogla biti izvađena iz ruševina, tijela su bila u stanju raspadanja.

Muhammad Shurrab (68) i njegova dva sina, Ibrahim (18) i Kassab (28), ranjeni su kratko nakon 14 sati 16. siječnja kad su izraelski vojnici otvorili vatru na njihovo vozilo dok su se vraćali s obiteljske farme koja se nalazi istočno od Khan Yunisa u svoj dom u tom gradu. Na njih su otvorili vatru izraelski vojnici smješteni u jednoj zgradi koja se nalazi uz cestu kojom su putovali. Na njihov je automobil ispaljeno više od 20 metaka tijekom dnevnog trosatnog prekida vatre (poznatog kao „humanitarni koridor“, a koji su izraelske vlasti proglasile 07. siječnja). Kassab i Ibrahim teško su ranjeni, Kassab u grudni koš, a Ibrahim u nogu, dok je njihov otac lakše ranjen šrapnelom u ruku.

Muhammad Shurrab u više je navrata pozivao vojnike u obližnjoj zgradi da im pomognu, no oni mu nisu odgovorili. Muhammad Shurrab telefonom je pozvao hitnu pomoć, no kolima hitne pomoći nije bilo dopušteno da ih spase, a ranjenima nije bilo dopušteno da se maknu. Kassab je ubrzo potom umro. U 19:30 izraelska nevladina udruga Liječnici za ljudska prava – Izrael kontaktirala je izraelsku vojsku, no vojska im je odgovorila da se spašavanje ranjenih ne može provesti. Oko 1:15 ujutro – gotovo 12 sati nakon što su trojica muškaraca ranjeni – spomenuta nevladina udruga ponovo je stupila u kontakt s ocem, koji im je tada rekao da je i njegov drugi sin Ibrahim malo prije preminuo, nakon što je izgubio veliku količinu krvi. Njegova ozljeda nije bila vrlo teška, ali je iskrvario na smrt.

Nakon što je bio prisiljen gledati kako su dvojica njegovih sinova iskrvarili na smrt, i sam ranjen Muhammad je morao ostatak noći i slijedeće jutro provesti u svom automobilu. Nije se mogao kretati niti mu je pružena ikakva pomoć. Na kraju je kolima hitne pomoći u podne slijedećeg dana - oko 22 sata nakon ranjavanja - bilo dopušteno da spase Muhammada i pokupe tijela njegove 2 sinova. Cijelo to vrijeme vojnici koji su se nalazili u obližnjoj kući nisu ni pomogli ranjenima niti su dopustili da im netko drugi pomogne niti da oni sami odu potražiti pomoć. Nisu odgovorili na opetovane molbe za pomoć, već su ranjenima prijetili da će pucati u njih ako se budu micali.

Faris Tal'at Hammouda (3) i njegov brat Muhammad (15) umrli su 11. siječnja 2009. od rana koje su zadobili kad je njihov dom na području Shaikh 'Ajlin na jugu grada Gaze pogodila izraelska tenkovska granata, a zatim kolima hitne pomoći nije bilo dopušteno da ih spase. Njihovi roditelji, Tal'at As'ad Sa'adi Hammouda (53), ravnatelj u ministarstvu socijalne skrbi i njegova žena, Intisar Abd al-Wahhab Ibrahim Hammouda (38), nisu mogli učiniti ništa drugo doli gledati kako im djeca umiru.

...

Četvrta ženevska konvencija koja se odnosi na zaštitu civila u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. (Četvrta ženevska konvencija) obvezuje države da poštuju i štite ranjene, da iz opsjedanih područja dopuste evakuaciju ranjenih ili bolesnih, kao i prolaz medicinskom osoblju do takvih područja. Namjerno ometanje rada medicinskog osoblja kako bi se spriječilo da ranjenima bude pružena liječnička pomoć može predstavljati „namjerno izazivanje velike patnje ili teške ozljede tijela ili zdravlja“, što je teška povreda Četvrte ženevske konvencije i ratni zločin.


Linkovi Palestina/Izrael:
Israeli highschoolers choose jail over occupation army service
Wind was sent to jail during the third week of the Gaza massacres, and spent several weeks behind bars. Sentenced four times, she spent a cumulative two months in detention and another 42 days in a military prison altogether. She was subjected to a "humiliating" array of psychiatrists and psychologists sent by the military to determine her mental fitness, required to serve in the army. Wind says that all of the Shministim were labeled mentally unfit by these health professionals, therefore giving Israel the excuse that the problem was not with the policies or the morality of the military, but with the Shministim themselves.

Who's afraid of young Israelis talking?
Jerusalem Post columnist Isi Leibler referred to them as 'renegade Jews.' He called them, „non-Jewish Jews, many with no prior involvement in Jewish life, [who] exploited their Jewish origins or Israeli nationality to defame Israel.” In hysterical terms, he starts by calling for their excommunication and ends by calling for their exorcism.

Izrael/Gaza: Operacija „Lijevano olovo“: 22 dana smrti i razaranja (UVOD)

Iz izvještaja Amnesty Internationala o ratnim zločinima i drugim kršenjima međunarodnog i ljudskih prava tijekom trotjedne izraelske operacije „Lijevano olovo“ u Pojasu Gaze: ISRAEL/GAZA OPERATION ‘CAST LEAD’: 22 DAYS OF DEATH AND DESTRUCTION koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.


UVOD

„Još uvijek ne razumijemo zašto. Želimo mir; i istragu; želimo znati zašto smo ja i moje sestre postali siročad. Zašto su ubili naše roditelje, obitelj?“
Fathiya Mousa, čiji su roditelji i braća ubijeni u izraelskom zračnom napadu dok su sjedili u svom dvorištu

27. prosinca 2008. u 11:30 izraelske su snage u Pojasu Gaze bez upozorenja pokrenule razornu vojnu kampanju bombardiranja prozvanu Operacija „Lijevano olovo“. Njen je navedeni cilj bilo zaustavljanje raketiranja Izraela od strane naoružanih skupina povezanih s Hamasom i drugim palestinskim organizacijama. Do 18. siječnja 2009, kada su Izrael i Hamas proglasili jednostrane prekide vatre, ubijeno je oko 1400 Palestinaca, uključujući oko 300 djece i stotine drugih nenaoružanih civila, a veliki dijelovi Gaze sravnjeni su sa zemljom, ostavljajući tisuće ljudi bez krova nad glavom; privreda, koja je već ionako bila u očajnom stanju, je uništena.

Velik dio razaranja bio je bezobziran i posljedica je izravnih napada na civilne objekte te napada u kojima nije pravljena razlika između legitimnih vojnih ciljeva i civilnih objekata. Takvim su napadima prekršene temeljne odredbe međunarodnog humanitarnog prava, osobito zabrana izravnih napada na civile i civilne objekte (načelo razlikovanja), zabrana nediskriminativnih ili nerazmjernih napada i zabrana kolektivnog kažnjavanja.

Stotine civila ubijene su u napadima koji su izvedeni oružjem visoke preciznosti – bombama i projektilima iz zraka i tenkovskim granatama. Drugi su, uključujući i žene i djecu, ustrijeljeni iz blizine u trenutku kada nisu predstavljali nikakvu prijetnju životima izraelskih vojnika. U zračnim bombardiranjima iz borbenih zrakoplova F-16 bez upozorenja su ciljani i uništeni civilni domovi, pri čemu je također ubijen i ranjen određen broj stanara, često za vrijeme dok su spavali. Djeca koja su se igrala na krovovima svojih kuća ili na ulici, te drugi civili koji su se bavili svakodnevnim poslovima, kao i medicinsko osoblje koje je pružalo pomoć ranjenima ubijani su usred bijela dana projektilima Hellfire i drugim projektilima visoke točnosti iz helikoptera i bespilotnih zračnih letjelica, te preciznim projektilima koji se ispaljuju iz tenkova. Još uvijek nema odgovora na uznemirujuće pitanje zašto je oružje ovako visoke preciznosti, čiji operateri vide čak i sitne detalje na svojim metama i koje s preciznošću pogađa čak i vozila koja se kreću velikom brzinom, ubilo tako mnogo djece i drugih civila.

Civili su također ubijani i ranjavani manje preciznim oružjem, poput topničkih granata i minobacačkih mina, te tenkovskim granatama punjenim metalnim strelicama (flechette) koje se mogu precizno naciljati, ali velikom brzinom raspršuju na tisuće smrtonosnih metalnih strelica na širokom području.

Bijeli je fosfor, visoko zapaljiva tvar, uzastopce i bez razlikovanja vojnih i civilnih ciljeva, ispaljivan nad gusto naseljenim područjima, pri čemu su ubijeni i ranjeni civili, te uništena imovina civila. Bijeli je fosfor često bio ispaljivan iz topničkih granata i rasprsnut u zraku, čime su pogoršane već ionako razorne posljedice ovih napada. Svaka je granata izbacila više od stotinu pustenih klinastih komadića impregniranih visoko zapaljivim bijelim fosforom i ti su komadići pali na kuće i ulice, zapalili se pri dodiru s kisikom i zapalili ljude i imovinu. Nakon što se oslobodio zapaljivi sadržaj, topničke granate često su padale na zgrade pri čemu su također ubijeni i ranjeni ljudi. Opetovano poricanje uporabe bijelog fosfora od strane izraelskih dužnosnika tijekom sukoba odgodilo je ili spriječilo adekvatno liječenje ljudi s teškim opeklinama. Da su liječnici znali da se radi o bijelom fosforu, nekima koji su umrli mogao je biti spašen život.

Topništvo općenito, a naročito granate s bijelim fosforom nikada se ne smiju upotrebljavati u naseljenim područjima. No izraelske su ih snage više puta ispaljivale na gusto naseljena područja, znajući da će takvo neprecizno oružje ubiti i raniti civile. U tim napadima nije pravljena razlika između vojnih i civilnih ciljeva i zbog toga su oni protuzakoniti prema međunarodnom pravu.

Opseg i jačina napada bili su bez presedana, čak i u kontekstu sve smrtonosnijih izraelskih vojnih kampanja u Gazi tijekom prethodnih godina. U ovoj je 22-dnevnoj vojnoj kampanji ubijeno više Palestinaca i uništeno više imovine nego u bilo kojoj prethodnoj izraelskoj ofenzivi.

Nezamislivo je da izraelske snage nisu bile svjesne prisutnosti civila na lokacijama koje su opetovano napadane, uključujući bijelim fosforom i drugim nepreciznim oružjem, obzirom da su ta područja pod strogim nadzorom izraelskih bespilotnih letjelica. Iako su izraelski dužnosnici od prvih dana operacije „Lijevano olovo“ znali da su u znatnim brojevima ubijeni i ranjeni civili, izraelske su snage nastavile koristiti iste taktike cijelo vrijeme trajanja 22-dnevne ofenzive, što je rezultiralo rastućim brojem civilnih žrtava. Obrazac napada i visoki broj civilnih žrtava pokazuju elemente bezobzirnog postupanja, nepoštivanje života i imovine civila, te dosljedno zanemarivanje razlike između vojnih ciljeva i civila i civilnih objekata.

Uništene su tisuće civilnih domova, poslovnih prostora i javnih zgrada. U nekim su dijelovima sa zemljom sravnjene cijele četvrti i pobijena je stoka. Velik dio uništavanja bio je neopravdan i namjeran, te izveden na način i u okolnostima koje ukazuju na to da se ono ne može opravdati vojnom nužnošću. Razaranje je često bilo rezultat bezobzirnih napada u kojima vojni ciljevi nisu razlikovani od civila i civilnih objekata, što su zapovjednici izgleda tolerirali ili čak izravno odobrili, a koji su povremeno izgledali kao da im je namjera kolektivno kazniti lokalne stanovnike za djela počinjena od strane naoružanih skupina.

Tijekom operacije „Lijevano olovo“ izraelske su snage često ranjenima i zatočenima onemogućavale pristup liječničkoj i humanitarnoj pomoći. Onemogućavale su kolima hitne pomoći i medicinskom osoblju da pruže pomoć ranjenima i prevezu ih do bolnice, a u nekoliko su slučajeva gađale kola hitne pomoći, spasilačke ekipe i druge koji su pokušavali evakuirati ranjene. Zbog toga su ljudi koji su mogli biti spašeni umrli, a neki su bez potrebe patili i njihove su se ozljede pogoršale. Među onima koji su bili zatočeni i kojima je onemogućen pristup liječničkoj pomoći i/ili prolaz iz područja koja su zauzele izraelske snage bila su i djeca, žene te osobe starije dobi. U namjernim ciljanim izraelskim napadima i napadima u kojima nije pravljena razlika između vojnih i civilnih meta uništena su i oštećena kola hitne pomoći te humanitarna vozila i prostorije.

U nekoliko su slučajeva izraelski vojnici također civile, uključujući djecu, koristili kao „ljudske štitove“, ugrožavajući njihove živote prisiljavajući ih da ostanu unutar ili u blizini kuća koje su vojnici zauzeli i koristili kao vojne položaje. Neki su bili prisiljeni izvršavati opasne zadatke poput pregledavanja imovine ili objekata za koje se sumnjalo da skrivaju postavljene bombe ili mine. Vojnici su također zauzeli položaje u naseljenim kućama i iz njih ili njihove okolice napadali, čime su lokalne stanovnike izložili opasnosti da postanu žrtve napada ili unakrsne vatre.

Izrael i Egipat držali su granice s Pojasom Gazom zatvorenima tijekom trajanja operacije „Lijevano olovo“, a 1,5 milijuna stanovnika tog područja nije ga moglo napustiti niti unutar njega pronaći mjesto na kojem bi im bila zajamčena sigurnost. Za razliku od južnog Izraela, gdje su izraelske vlasti sagradile skloništa kako bi lokalne stanovnike zaštitile od raketnih napada palestinskih naoružanih skupina, u Gazi ne postoje skloništa koja bi stanovnike mogla zaštititi od izraelskih bombardiranja, niti se ona mogu sagraditi jer Izrael već dugo vrijeme brani ulaz građevinskog materijala u Pojas Gaze.

Nasumični telefonski pozivi sa snimljenim porukama upozorenja, emitiranje poruka na radiju i letci koje je izraelska vojska bacala diljem Gaze, a u kojima se ljude pozivalo da napuste svoje domove i četvrti, prouzročili su opću paniku, ali nisu predstavljali neku zaštitu. Na nekim su područjima stanovnici bili zatočeni u svojim domovima; oni su čuli upozorenja koje je izraelska vojska emitirala upozoravajući civile da napuste svoje domove, no oni svoje domove nisu mogli napustiti jer izraelske snage na tom području nisu dopuštale nikakvo kretanje i stoga se svatko tko je izašao iz kuće stavljao u opasnost da na njega bude otvorena vatra. Neki koji su pobjegli iz svojih domova, ubijeni su ili ranjeni kad su izraelske snage napale UN-ove škole i druga mjesta u kojima su civili potražili sklonište.

U južnom su Izraelu civili i dalje bili izloženi napadima raketama koje su palestinske naoružane skupine tijekom 22-dnevnog sukoba svakodnevno ispaljivale. Vojno krilo Hamasa i druge palestinske naoružane skupine ispalili su nekoliko stotina raketa i mina u južni Izrael, pri čemu je ubijeno 3 civila, a ranjeni su desetci osoba. Nekoliko je civilnih domova i drugih građevina oštećeno, neke znatno. U palestinskim napadima također je ubijeno 6 izraelskih vojnika.

Minobacačke mine i tzv. rakete Qassam, koje se proizvode u Gazi, te rakete tipa Grad koje imaju veći domet i koje se u Gazu krijumčare preko tunela iz Egipta, nisu navođeni projektili koji bi se mogli usmjeriti na određeni cilj. U napadima u kojima se koriste takve rakete ne razlikuju se vojni od civilnih ciljeva, pa su oni stoga protuzakoniti prema međunarodnom pravu. Iako u većini slučajeva te rakete eksplodiraju na otvorenim i nenaseljenim područjima i ne prouzroče žrtve, svaka je raketa potencijalno smrtonosna, a njihovo pojačano ispaljivanje tijekom 22 dana operacije „Lijevano olovo“ izazvalo je paniku među civilnim stanovništvom južnog Izraela. Tisuće su obitelji pobjegle u druge dijelove zemlje, a oni koji su ostali u svojim domovima na jugu morali su trčati u sklonište svaki puta kad bi se oglasila sirena uzbune koja upozorava na predstojeći raketni napad.

Hamas i druge palestinske naoružane skupine kršile su međunarodno humanitarno pravo i unutar Pojasa Gaze. Njihovi su pripadnici ispaljivali rakete i smještali vojnu opremu i položaje u blizini civilnih domova, čime su ugrozili živote stanara izlažući ih opasnosti od izraelskih napada. Njihovi su pripadnici također koristili prazne kuće i imovinu kao vojne položaje tijekom oružanih sukoba s izraelskim snagama, izlažući stanare obližnjih kuća opasnosti od napada ili opasnosti da se nađu usred unakrsne vatre.

Međutim, suprotno više puta ponavljanim tvrdnjama izraelskih dužnosnika o uporabi „ljudskih štitova“, Amensty International nije pronašao dokaze da su pripadnici Hamasa ili drugi palestinski borci kretanje civila usmjeravali s ciljem štićenja vojnih ciljeva od napada. Amensty nije pronašao ni dokaze da su Hamas ili druge naoružane skupine stanovnike prisiljavali da ostanu u zgradama ili u blizini zgrada koje su koristili borci, niti da su borci sprječavali stanovnike da napuste zgrade ili područja koje su zaposjeli i koristili.

Tijekom operacije „Lijevano olovo“, te nekoliko tjedana prije njenog početka, izraelska vojska u Pojas Gaze nije puštala neovisne promatrače, novinare, međunarodne promatrače za ljudska prava i humanitarne djelatnike – čime je Pojas Gaze odsječen od ostatka svijeta i otežan neovisni monitoring i izvještavanje o postupanju izraelske vojske na tom području. Čak i nakon što je 18. siječnja proglašen prekid vatre, izraelska je vojska nastavila mnogim aktivistima za ljudska prava, humanitarnim radnicima i novinarima priječiti pristup Gazi. Nekima ni četiri mjeseci nakon operacije nije dopušteno da uđu u Pojas Gaze.

Ni pet mjeseci nakon završetka operacije „Lijevano olovo“ izraelske vlasti nisu pokrenule nikakvu neovisnu ni nepristranu istragu postupaka izraelskih vojnika i aktivno se protive pokretanju svake takve istrage. Odbile su surađivati i u zemlju pustiti međunarodnu neovisnu istraživačku misiju koju je uspostavilo UN-ovo Vijeće za ljudska prava, a kojoj je na čelu sudac Richard Goldstone, čime je potkopana sposobnost te skupine da ispuni svoju misiju. Izraelske su vlasti također odbacile nalaze UN-ovog Istražnog odbora, koji je istraživao devet napada na UN-ove prostorije i osoblje tijekom operacije „Lijevano olovo“.

Izraelske su vlasti odbacile navode o ratnim zločinima i drugim ozbiljnim kršenjima međunarodnog prava počinjenim od strane izraelskih snaga tijekom operacije „Lijevano olovo“ koje su objavili Amnesty International i brojne druge organizacije za ljudska prava i mediji – međunarodni, izraelski i palestinski – tvrdeći da Hamas sprječava svaku neovisnu istragu i prisiljava ljude da iznose neistinite navode. Međutim, ovakve tvrdnje ne odgovaraju istini. Izaslanici Amnesty Internationala koji su Pojas Gaze posjetili za vrijeme ili nakon operacije „Lijevano olovo“, kao i u brojnim drugim prilikama tijekom proteklih godina, mogli su neometano provesti svoje istrage, a građani su često otvoreno kritizirali Hamasove postupke, uključujući raketne napade. Izaslanici Amnesty Internationala u Gazi su također istraživali zločine i kršenja ljudskih prava koje su počinili pripadnici Hamasovih snaga i paravojnih skupina nad Palestincima, uključujući namjerno ubijanje, mučenje, otmice i arbitrarni pritvor. Nalazi tih istraga objavljeni su 10. veljače 2009. u izvještaju pod naslovom: Hamasova ubojita kampanja u sjeni rata u Gazi (Hamas' deadly campaign in the shadow of the war in Gaza).

Izraelske vlasti do 18. lipnja 2009. nisu odgovorile na zahtjeve Amnesty Internationala, od kojih je prvi upućen početkom veljače, da se sastanu s predstavnicima te organizacije kako bi se raspravili njeni nalazi, niti na zahtjeve da se dostave informacije vezane uz brojne slučajeve koji se spominju u ovom izvještaju.

Istovremeno Hamasova de facto administracija u Gazi ne samo da nije istražila raketne napade svoje ili drugih naoružanih skupina, već ustraje u opravdavanju takvih nezakonitih napada.

Amnesty International vjeruje da smrt tako velikog broja nenaoružanih civila i način na koji su napadnuti iziskuju temeljitu, neovisnu i nepristranu istragu postupaka svih strana u sukobu, kako bi se utvrdila istina, odgovorni za protuzakonite napade na civile i civilnu imovinu priveli pravdi, te osigurala odšteta za žrtve.

S tim ciljem Amnesty International poziva, s jedne strane međunarodnu zajednicu da da punu podršku međunarodnoj neovisnoj istraživačkoj misiji koju je uspostavilo UN-ovo Vijeće za ljudska prava, te, s druge strane, izraelske vlasti i Hamasovu de facto administraciju da surađuju s tom misijom, uključujući na način da njenim članovima omoguće pristup Izraelu i Gazi. Izraelske vlasti također trebaju na državnoj razini osigurati nepristrane i temeljite istrage dokaza koji upućuju na to da su izraelske snage počinile ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava tijekom ovog sukoba, te osigurati punu odštetu za posljedice ovih nezakonitih djela i propusta. Na međunarodnom nivou države pojedinačno trebaju vršiti univerzalnu jurisdikciju gdje god postoji dovoljno dokaza za ratne zločine i druge zločine prema međunarodnom pravu koje je počinila bilo koja od strana.

...


Dodatno linkovi Palestina/Izrael:
Territorial Domination in the West Bank

IJAN: Statement of Solidarity with the Palestinian General Strike
In the United States, despite growing support from labor organizations and populations across the globe, the AFL-CIO and Change to Win fail to recognize what their British counterpart has now acknowledged: that Israel is a state built on defeating the aspirations and solidarity of working families not only in Israel but internationally. Often without the knowledge or consent of union members, US Labor officialdom remains a leading accomplice of Israeli apartheid and the Zionist colonialism of which it is part. For more than sixty years, it has closely collaborated with the Histadrut, which has spearheaded -- and whitewashed -- apartheid, dispossession, ethnic cleansing and exploitation of the Palestinians since the 1920s. Indeed, the Histadrut (as both employer and union) provided lethal weapons which the South African apartheid government used against Black workers, while at home it either excluded or segregated Arab workers. Today, in solidarity with the general strike of Palestinian workers in Israel and growing international labor support for BDS, we call on US labor organizations to divest their estimated $5 billion investment in State of Israel Bonds, and to end all relations with the Histadrut.

Answering critics of the boycott movement
Naomi Klein's original comment that BDS is not dogmatic but tactical is crucial, in that the movement does not claim that BDS can successfully be used in fighting all oppression wherever it is, but that in certain cases of apartheid and colonial oppression, this tool is highly effective. The case of Israel proves very salient here because it receives an almost surreal amount of aid and foreign investment from around the world, most notably the US, with which it enjoys a special status. This makes the daily operations of the Israeli state and its institutions far more accountable to the international community than a place like Sudan, frequently brought up by boycott critics because of the violence in Darfur. It also means, in the case of economic boycott and divestment, that the international community is withdrawing its gifts and support, rather than allowing it to enjoy its special status -- hardly a punishment. It is the high level of support that Israel enjoys that makes it susceptible to BDS, whereas in some of the other countries that are often promoted in debates for boycott, as Klein says, "there are [already] very clear state sanctions against these countries." In the same September article, Yael Lerer, an Israeli publisher interviewed alongside Klein, echoed this position: "these countries don't have these film festivals and Madonna is not going to have a concert in North Korea. The problem here is that the international community treats Israel like it was a normal, European, Western state. And this is the basis of the boycott call: the special relationship that Israeli universities have with European universities and with universities in the United States, which universities in Zimbabwe don't have. I do believe that Israel could not continue the occupation for one single day without the support of the United States and the European Union."

Eight protesters, two soldiers hurt at anti-wall protests
Osmero prosvjednika i dva vojnika ozlijeđeni u prosvjedima protiv Zida (petak 02. listopad 2009.)
Deset je osoba ozlijeđeno u prosvjedima protiv izraelskog Zida u selima Ni'lin i Bi'lin na Zapadnoj obali u kojima su u petak sudjelovale stotine mještana. U Ni'linu je 6 prosvjednika ozlijeđeno suzavcem, gumom presvučenim metcima i smrdljivom tekućinom kojom izraelske snage polijevaju prosvjednike. Navodno su tijekom prosvjeda također ozlijeđena 2 izraelskih vojnika. Na prosvjedu protiv Zida u obližnjem selu Bi'lin ozlijeđene su 2 međunarodne aktivistice: Judy iz Ujedinjenog kraljevstva, koja već otprije mora koristiti invalidska kolica i Elinor iz Izraela. Deseci prosvjednika također su imali poteškoća s disanjem zbog suzavca koji je izraelska vojska prema njima neprekidno ispaljivala pokušavajući ugušiti prosvjed. Izraelske su snage tijekom proteklih tjedana nastavile upadati u selo Bil'in, pretraživati domove i uhićivati mještane za koje vjeruju da su uključeni u organizaciju općenito nenasilnih demonstracija.

Israeli forces bar farmers from harvesting grapes, detain intl's
Izraelske snage poljoprivrednicima zabranile berbu grožđa (03. listopad 2009.)
Izraelske su snage poljoprivrednicima iz mjesta Beit Ummar zabranile pristup njihovom poljoprivrednom zemljištu u Wad Ar-Rishu na kojem su trebali brati grožđe. Desetci izraelskih pograničnih zaštitara raspoređeni su na tom području koje je izraelska okupacijska vojska proglasila zatvorenom zonom. Ovom je prizoru također prisustvovalo nekoliko međunarodnih mirovnih aktivista koji su pokušavali pomoći poljoprivrednicima. Dvoje aktivista (iz Njemačke i Velike Britanije) zadržano je na 3 sata zbog prepiranja s izraelskim vojnicima od kojih su tražili da objasne zbog čega je to područje proglašeno zatvorenom zonom.

Three Israeli airstrikes on the Gaza Strip
Izraelski zračni napadi na Pojas Gaze (04. listopad 2009.)
U 2 odvojena zračna napada izraelska je vojska u subotu (03. listopada) ujutro bombardirala južno i istočno područje Pojasa Gaze. Nema dojava o žrtvama niti o prouzročenoj materijalnoj šteti. Dva puta je pogođeno područje tunela u Rafahu između Egipta i juga Pojasa Gaze, te jednom otvoreno područje u istočnom dijelu Pojasa Gaze. Izraelska je vojska potvrdila da je izvela napade na 2 područja, tvrdeći da su im ciljevi bili tuneli kojima se krijumčari oružje, te da je na otvorenom području istočno od grada Gaze ciljana jedna tvornica oružja.