Informacije i izjave u ovom postu su iz članka As Turkish photographer is buried, other journalists aboard flotilla speak out organizacije Reporteri bez granica koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku, na kojem također možete pogledati i nekoliko fotografija koje je tijekom izraelskog napada snimio talijanski novinar Marcello Faraggi.
U izraelskom napadu na brod Mavi Marmara 31. svibnja 2010. uz 8 drugih osoba ubijen je Cevdet Kiliçlar, turski fotograf koji je diplomirao na Fakultetu komunikacijskih znanosti na sveučilištu u Marmari i do sada radio za nekoliko islamističkih listova. Proteklih godinu dana radio je za tursku nevladinu humanitarnu organizaciju IHH kao glasnogovornik i urednik njihove web stranice. Ubio ga je izraelski vojnik jednim hicem u glavu ispaljenim iz blizine. Turski novinarski sindikat poziva na istragu Kiliçlarovog ubojstva kako bi se utvrdile točne okolnosti u kojima je ubijen.
Izraelski su vojnici također tijekom svog napada na humanitarne brodove u grudni koš ranili indonezijskog novinara Suryju Fachrizala, koji radi za časopis Hidayatullah. Fachrizal se trenutno liječi u bolnici u Jordanu.
Slijedi nekoliko izjava novinara koji su putovali na brodovima napadnute flotile:
Mediha Olgun (turska novinarka dnevnika Sabah)
„Na slobodu sam puštena 72 sata nakon početka vojne operacije. Natjerali su me da se vratim u svoju kabinu gdje su me u potpunosti pretražili. Rezali su potpetice mojih cipela kako bi se uvjerili da tamo ništa nisam sakrila. Tako su našli kopije fotografija koje smo zadržali. Zaplijenili su mi laptop, kameru i mobitel. Jedino što mi je bilo dopušteno da zadržim bila je putovnica.“
Ayse Sarioglu (turska novinarka dnevnika Taraf)
„Uplašila sam se kad sam Kiliçlara vidjela na podu. Plakala sam... Pretražili su baš sve. S broda su nas odveli u veliko spremište u ašdodskoj luci i tamo ispitivali. Mene je ponižavao jedan policajac, iako je bila prisutna i policajka koja je bila vrlo ljubazna. Dok me ispitivao, on je pljuvao po meni i nazivao me idiotom. Čak me povukao za jezik. Nisam mogla vjerovati svojim očima, bilo je tako nečovječno!
Optužili su nas da smo bili na 10 milja od izraelskog teritorija. Odgovorila sam da smo bili udaljeni 70 milja od izraelskog teritorija i da smo se nalazili u međunarodnim vodama. 'Znali ste da je zabranjeno ići u Gazu.' Odgovorila sam: 'Da, ali ja nisam ovdje došla zato što sam to željela. Ja sam novinarka i to mi je posao.' 'Malo je važno to što ste novinarka. Prekršili ste pravilo.' Tražili su od mene da potpišem neku izjavu, no ja sam to odbila i zatražila prevoditelja iz turskog veleposlanstva. 'Potpisali Vi to ili ne, svejedno ćete biti deportirani.' Pomno su nas pretražili, između nožnih prstiju, po kosi, pod desnima, jezikom itd. Odveli su nas u zatvor u Beer Shevi. Ponovo su me ispitivali. Pitali su me da li sam pripadnica Hamasa ili Al Qaede. Također su me pitali da li u mojoj obitelji ima Palestinaca.
Dopustili su mi da samo 1 minutu putem telefona razgovaram sa svojom obitelji i to na engleskom. Slijedeći dan poslije podne stupila sam u kontakt s dužnosnicima turskog veleposlanstva. Noć smo proveli u zatvorskoj ćeliji. Slijedeći su nas dan probudili u 6 sati ujutro, dali nam naše putovnice i autobusom nas prevezli do zračne luke Ben Gurion.“
Erhan Sevenler (turski novinar novinske agencije Anatolia-AA):
„Kad smo saznali da se u blizini nalaze vojni brodovi i podmornica, počeli smo poduzimati mjere. Svi su se novinari okupili na krmi broda kako bi mogli snimati što će se dogoditi. Oko 4 sata ujutro brod je okružilo oko 15 do 20 gumenih čamaca Zodiac. Ubrzo su se iz helikoptera specijalci spustili na most broda. Dok sam jurio prema mostu, putnici našeg broda zgrabili su jednog vojnika. Mislim da su do tog trenutka izraelski vojnici pucali gumenim metcima. U tom sam trenutku shvatio da pucaju bojevim streljivom. Metcima su razbijeni prozori na mostu. Tada su se novinari sklonili u ured koji je bio namijenjen za medijske djelatnike.“
Yücel Velioglu (turski novinar novinske agencije AA):
„Ured za novinare imao je troja vrata, od kojih su dvoja bila otključana. Vojnici su znali kako da uđu u ured jer smo im to jasno objasnili. No oni su namjerno provalili kroz zaključana vrata. Imali smo fotoaparate obješene oko vrata i novinarske iskaznice u rukama, no vojnici su i dalje ciljali laserima svojih pušaka u naše oči kako bi nas zastrašili... To je trajalo oko 45 minuta.“
Marcello Faraggi (talijanski novinar i ravnatelj medijske produkcijske kuće u Bruxellesu, izvještavao za TV postaju Euronews):
„Atenu sam napustio na putničkom brodu Sfendoni. Kad smo stigli na otok Rod, prebacio sam se na teretni brod Eleftheri Mesogeios, na kojem su se vijorile grčka i švedska zastava. Na brodu nas je bilo ukupno 29, uključujući još 2 novinara, Mario Damolin, koji je izvještavao za Frankfurter Allgemeine Zeitung, i Maria Psara, grčka novinarka jednog lista koji podržava grčku socijalističku stranku. Na brodu su bile i neke poznate osobe iz Grčke i Švedske, uključujući romanopisca Henninga Mankela.
Izraelska je vojska intervenirala u 4:30 ujutro, 31. svibnja, dok smo još bili u međunarodnim vodama. Iz 2 su helikoptera bacali dimne bombe. Nekoliko je čamaca Zodiac s ugašenim svjetlima počelo kružiti među brodovima flotile. Izgledalo je poput nečega što možete vidjeti na filmu, ali bilo je stvarno. Stvarno kao u ratu. Čuo sam da netko viče: 'Pucaju bojevim streljivom. Ne samo dimnim bombama! Bojevim streljivom!' Marmara je u međuvremenu samo nastavila ploviti na istom kursu.
Izraelski nas je vojni brod okružio u 6:30 ujutro, dok je sunce izlazilo. Iz zvučnika se orilo da se moramo predati, da ugrožavamo sigurnost broda. Čamci Zodiac nisu prestajali kružiti oko nas. Vojnici su se popeli na brod. Mi smo se okupili u kapetanovoj kabini. Tražili su od nas da se predamo. Većina nas udovoljila je tom zahtjevu. One koji su se odbili predati vojnici su udarali, ciljali laserima svojih pušaka, a ruke su im vezali plastičnim lisicama.
Ja sam cijelo to vrijeme snimao. Kad su me vojnici primijetili, oteli su mi kameru iz ruku, zaplijenili je zajedno s kasetama koje sam imao sa sobom. 'Vratit ćemo ti ih u luci', rekli su. Rekao sam im da sam novinar i pokazao svoju međunarodnu novinarsku iskaznicu, ali uzalud. To ništa nije mijenjalo na stvari. Nakon što su nas kratko ispitali u kapetanovom uredu, nas smo se 3 novinara pridružili ostalim putnicima koji su bili okupljeni na palubi. Brod je krenuo prema Ašdodu. Ali trebalo nam je gotovo 10 sati da tamo stignemo, a za to su nas vrijeme držali na palubi poput životinja.
Kad smo oko 15:30 stigli u ašdodsku luku tamo su se već okupili brojni ljudi. Brojni su nas vojnici snimali dok smo silazili s broda. Osjećali smo se kao životinje u zoološkom vrtu. Kad sam pokazao svoju novinarsku iskaznicu, vratili su mi jednu kasetu. Stavili su nas u autobus i odvezli na jedno područje puno šatora. Vojnici su od mene zatražili da se skinem. Zaplijenili su druge materijale koje su kod mene našli. Po petoro ili šestoro putnika moralo se istovremeno skidati. To je bilo ponižavajuće. Odbio sam dopustiti da me pregleda liječnik. Zatim su od mene zatražili da potpišem jedan dokument na engleskom. Obzirom da sam Talijan, zatražio sam talijanski prijevod. Smijali su mi se u lice.
Zatim su nas utrpali u kamion koji se koristi za prijevoz zatvorenika. Čekali smo u kamionu natiskani jedan na drugog dulje od sat vremena, na suncu, bez klima uređaja. Tek kad je pao mrak vojska nas je prebacila u Beer Shevu, gdje su nas po dolasku ponovo pretražili. Dali su nam malo sirovog povrća, malo vode za piće, komad sapuna i šampon u vrećici. Nije nam pružena prilika da nazovemo odvjetnika ili kontaktiramo naša veleposlanstva.
Predstavnik iz veleposlanstva stigao je u utorak poslije podne. No tada su nas se baš spremali izvesti pred suca. Svi smo bili u istoj prostoriji, bilo je doista glasno. Prebacili su nas u zračnu luku Ben Gurion u srijedu ujutro. Jedan je češki novinar u autobusu tražio da ga puste na WC. Vojnik mu se smijao. Pokušao sam intervenirati budući da sam sa sobom imao međunarodnu novinarsku iskaznicu, ali uzalud.
U avionu su nas tjerali da potpišemo izjavu na engleskom kojom priznajemo da smo ilegalno ušli na izraelski teritorij. Zatim su mi vratili putovnicu. Vidio sam da su nekim ljudima vraćali samo presliku njihove putovnice. Iako smo se na avion ukrcali u 13:30, poletjeli smo tek oko ponoći. Cijelo su vrijeme kružile glasine, uključujući o tome kako su vojnici pretukli jednog talijanskog novinara. Zatim smo konačno poletjeli za Istambul.
Kad smo sletjeli u 2:30 u četvrtak u noći, rekli su nam da su naše torbe već stigle. Vidio sam da je torba moje kamere zapečaćena, pa sam od zaposlenika na aerodromu zatražio da budu nazočni prilikom njenog otvaranja kako bi bili svjedoci o tome što se nalazi u torbi. Bila je puna stare odjeće i smeća. Moje kamere nije bilo unutra.
... Ostao sam bez opreme vrijedne više od 20 000 eura. Na brodu flotile nalazio sam se kao novinar, a ne aktivist. ...“
Još linkova o napadu na flotilu i blokadi Gaze:
Stéphane Hessel: Gaza Flotilla: Global Citizens Must Respond Where Governments Have Failed
The absence of meaningful action from governments to hold Israel accountable to international law leaves open one path for citizens of conscience: to take this responsibility upon themselves, as done against apartheid South Africa. Non-violent citizen-led initiatives, exemplified by the Flotilla and the various boycott and divestment campaigns around the world, present the most promising way to overcome the failure of world governments to stand up to Israel's intransigence and lawless behavior. By flagrantly attacking the aid ship, Israel has inadvertently brought unprecedented awareness and condemnation not only of its fatal siege of Gaza but also of the wider context of Israel's occupation practices in the Palestinian Territories, its denial of Palestinian refugee rights, and its apartheid policies against the indigenous, "non-Jewish" citizens of Israel. ... As in the case of South Africa, the call for international solidarity, in the form of Boycott, Divestment and Sanctions (BDS) came from an overwhelming majority of Palestinian civil society unions and organizations in 2005, and is being embraced by citizens of conscience and social movements worldwide. The BDS initiative calls for effectively isolating Israel, its complicit business, academic and cultural institutions, as well as companies profiting from its human rights violations and illegal policies, as long as these policies continue. I believe that the BDS initiative is a moral strategy which has demonstrated its potential for success. ... I endorse the heartfelt words of Scottish writer Iain Banks, who in reaction to Israel's atrocious attack on the Freedom Flotilla suggested that the best way for international artists, writers and academics to "convince Israel of its moral degradation and ethical isolation" is "simply by having nothing more to do with this criminal government."
Stéphane Frédéric Hessel is a diplomat, former ambassador, French resistance fighter and BCRA agent. Born German, he obtained French nationality in 1937. He participated in the drafting of the Universal Declaration of Human Rights of 1948.
Israel's Greatest Loss: Its Moral Imagination
A million and a half civilians have been forced to live in an open-air prison in inhuman conditions for over three years now, but unlike the Hitler years, they are not Jews but Palestinians. Their jailers, incredibly, are survivors of the Holocaust, or their descendants. Of course, the inmates of Gaza are not destined for gas chambers, as the Jews were, but they have been reduced to a debased and hopeless existence. Fully 80% of Gaza's population lives on the edge of malnutrition, depending on international charities for their daily nourishment. According to the UN and World Health authorities, Gaza's children suffer from dramatically increased morbidity that will affect and shorten the lives of many of them. This obscenity is a consequence of a deliberate and carefully calculated Israeli policy aimed at de-developing Gaza by destroying not only its economy but its physical and social infrastructure while sealing it hermitically from the outside world. Particularly appalling is that this policy has been the source of amusement for some Israeli leaders, who according to Israeli press reports have jokingly described it as “putting Palestinians on a diet.” That, too, is reminiscent of the Hitler years, when Jewish suffering amused the Nazis.
Paul Larudee: The Price of Defying Israel
I was one of those who chose to defy Israeli forces when they attacked and took our Freedom Flotilla ships that were trying to deliver desperately needed humanitarian aid to civilian organizations in the Israeli blockaded Gaza Strip. Most of us resisted, to varying degrees, for which we paid a price -- in my case multiple beatings in two days of captivity in Israel. At least nine paid with their lives. My multicolored skin and twisted joints are healing, even at age 64, but my colleagues are gone forever, and some of the dozens of wounded may never fully recover.
British firm cuts ties with Israeli company
Britanska tvrtka RedRat prekinula suradnju s izraelskom tvrtkom Disk-In Pro
Britanska tvrtka RedRat odlučila je da zbog izraelske blokade Pojasa Gaze i napada na humanitarnu flotilu prekine svoju dugogodišnju suradnju s izraelskom tvrtkom Disk-In Pro. Vlasnik RedRata, Dr. Chris Dodge ustvrdio je da njegova tvrtka trenutno ne može poslovati s niti jednom tvrtkom u Izraelu zbog neslaganja s izraelskom politikom prema Pojasu Gaze, ali i prema drugim okupiranim palestinskim područjima. Dodao je da bi se takva suradnja mogla protumačiti kao potpora izraelskoj politici. RedRat se tako pridružio sve većem broju tvrtki, akademskih institucija i umjetnika koji smatraju da je došlo vrijeme da bojkotom iskažu svoje neslaganje s izraelskom politikom.
Injustice from its foundation
It was quite clear from the start that the real project behind Oslo from the Israeli point of view was separation. This was symbolized by the building of the wall of separation in the West Bank. Israel started building this wall in 1994, immediately after signing the Oslo Accords, and it was Yitzhak Rabin's government that actually started the construction. And, of course, the interregnum was exploited to double the colonization of the West Bank from 1994 to 2000, compared to the whole period between 1967 and the signing of Oslo. Then in 2001, after Oslo had failed, the second Intifada started, and Israel elected Ariel Sharon, who until then was considered to be on the far right of the far right in Israeli politics--the most extreme politician within the Likud. He arrived in power in 2001 at the same time as George W. Bush, and you had the two most reactionary administrations in both countries converging at the same time. ... The reoccupation of the parts of the West Bank that the Israeli army had vacated. New massacres. And all during this time, the construction of the wall continuing. With Ariel Sharon, who believed that even Oslo was too much of a concession, and that Israel should decide unilaterally which areas it would evacuate, which turn out to be a minority of the territories it occupied in 1967. Then in 2006, there was Israel's very violent 33-day war against Lebanon. That was a failure for the Israeli army, but of course, the cost for Lebanon was huge. This was the cruelest war of all Israeli wars until then with regard to the intensity. Even in 1982, we didn't see that concentration of violence--the flattening of whole areas of the country. 2006 was also the year when Gaza was attacked again--before Israel in 2007 began the blockade of Gaza. This was the re-strangulation of Gaza, with absolutely terrible consequences--and all the more when Israel launched, at the end of 2008 and beginning of 2009, a brutal assault that destroyed over 15 percent of the buildings in the Gaza Strip. The war destroyed industry, destroyed infrastructure, destroyed water facilities, electricity, everything. The blockade prevented the Palestinians from rebuilding--they weren't allowed to import any materials for that. ... What we get now is, again, the most reactionary government in the history of Israel--breaking a new record after Sharon. The founding party of the Israeli state, the so-called Labor Party, is now number four in the Israeli Knesset. Number one and two are two fractions of the Likud, the wing of Israeli politics that used to be called fascist, and number three is an openly racist organization, the head of which is the foreign minister of the state of Israel. This is a total scandal, but this drift was, as I said, something that was built into the very Constitution of the Israeli state and the way that it evolved historically. Now, due to the cruelty and brutality that Israel is displaying more and more, there are fewer and fewer people willing to defend the behavior of the Israeli state. We are seeing more and more of the traditional friends of Israel distancing themselves.
Rights Group Files FOIA Requests Regarding Israel Attack on Flotilla Delivering Aid to Gaza
Američki Centar za ustavna prava podnio je 8 zahtjeva različitim institucijama na temelju Zakona o slobodnom pristupu informacijama (FOIA). Zahtjevi se odnose na saznanja američke vlade o i njeno djelovanje u pogledu izraelskog napada na 6 humanitarnih brodova u međunarodnim vodama, te na američku politiku prema blokadi Gaze. 14 američkih građana sudjelovalo je u flotili; jedan je ubijen, drugi su ozlijeđeni i lišeni slobode, a njihova je imovina, uključujući kompjutere, video i fotografsku opremu s potencijalnim dokazima, zaplijenjena. Centar za ustavna prava je također zajedno s drugim organizacijama za ljudska prava od američkih vlasti zatražio da inzistiraju da Izrael vrati zaplijenjenu imovinu.
Jedan link vezano uz Palestinu/Izrael:
Codepink: Helen Thomas – Double Standards Running Rampant
Ms. Thomas misspoke on the matter concerning Jewish citizens of Israel and was sent to the gallows in a hypocritical fashion that has been trending in America for quite a while. The right-wing media was not about to back down even after Helen Thomas apologized for her mis-statement. While her comment was reprehensible, it is devastating that a single botched answer ended a career of tough questions. ... Helen Thomas should be judged on the basis of her long career in probing journalism, not a 30-second sound bite. Yet, there's this nagging question left — isn't the United States supposed to protect free speech regardless of subject matter so how does such a trailblazing woman lose her job after a long career of achievements for a 30-second soundbite? After all, Former Arkansas Governor Mike Huckabee and a paid contributor at Fox News is still a golden for asking Palestinians to leave Israel. Double-standards much? We should start applying the same standard to comments about Muslims, “Mexicans” and African Americans because a lot of people should be losing their jobs from Representative Barrett calling for a ban of all immigrants from “terrorist countries” to State Senator Jake Knotts calling prospective Governor of South Carolina Nikki Haley a “f***king raghead” to the countless racially-biased comments made by Fox news correspondents such as Glenn Beck. That is just a starter list of right-wing politicos who give ludicrous soundbites on their jobs who don't have anywhere near the career achievements of Helen Thomas.
