Ovaj je post prijevod dijela Izvještaja međunarodne istražne misije koja je istraživala kršenja međunarodnog prava, uključujući međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava, proizašla iz izraelskih napada na flotilu brodova s humanitarnom pomoći koji se u cijelosti na engleskom može pročitati na linku.
(Ovaj post je nastavak 2. dijela: Iz Izvještaja Misije UN-ovog Vijeća za ljudska prava o napadu na flotilu 2. dio: Presretanje flotile i njegove posljedice)
(str. 41-53)
C. Pritvaranje putnika flotile u Izraelu i deportacija
1. Činjenični opis i nalazi
183. Misija smatra da su slijedeće činjenice zadovoljavajuće utvrđene.
(a) Obrada putnika u luci Ašdod
184. Svi brodovi flotile koje je presrela izraelska vojska odvezeni su u izraelsku luku Ašdod gdje je u velikim šatorima na pristaništu unaprijed pripremljen centar za obradu putnika. Challenger 1, najbrže plovilo u flotili, u Ašdod je stigao oko 11 sati prije podne 31. svibnja. Posljednji je u Ašdod stigao brod Mavi Marmara, oko 18 sati istog dana. Zbog toga što je broj putnika koji su trebali proći obradu bio velik, proces iskrcavanja bio je krajnje dugotrajan. Neki putnici s Mavi Marmare izjavili su da su u unutrašnjosti broda s naoružanim čuvarima morali čekati do 12 sati nakon što je brod stigao u Ašdod, dok su neki iskrcani tek slijedećeg jutra.
185. Brodove je u luci dočekala gomila vojnika, te poneki civili, uključujući i školarce, koji su mahali zastavama i pozdravljali povratak izraelskih snaga. Neki od putnika izjavili su da su im se neki ljudi u luci rugali ili ih ismijavali. Televizijske snimateljske ekipe i novinari snimali su iskrcavanje putnika. Mnogi su putnici izjavili da je to što su bili "paradirani" pred medijima i u nekim slučajevima neprijateljskom gomilom za njih bilo uznemirujuće i ponižavajuće iskustvo.
186. Onim ranjenim putnicima koji već ranije nisu zračnim putem evakuirani do bolnica, dijagnosticirano je stanje i poslani su u obližnje bolnice na liječenje. Neki su se putnici s ozbiljnim ozljedama morali bez ičije pomoći pješke iskrcati s broda Mavi Marmare. Zbog otegnutog iskrcavanja i obrade svih putnika, neki su ranjeni putnici morali znatno vrijeme čekati prije nego im je dijagnosticirana ozljeda, a oni poslani u neku od bolnica. Nekima ozljede nisu dijagnosticirane do dolaska u zatvor.
187. Tijekom obrade, svim su putnicima ponuđeni službeni dokumenti na potpisivanje. Kružili su različiti prijevodi tih dokumenata, na engleskom, turskom i arapskom, no većina je putnika izjavila da su dobili verziju na hebrejskom i da im nije bilo objašnjeno što u dokumentu piše. Oni koji su mogli razumjeti što piše na tim papirima, izjavili su da bi svojim potpisom na taj papir potpisnik priznao da je u Izrael ušao protuzakonito i da pristaje na deportaciju, te da mu tijekom razdoblja od 10 godina bude zabranjeno da ulazi u Izrael. Nekim je putnicima rečeno da će ako potpišu taj dokument brže biti pušteni iz pritvora i vraćeni u svoje domovine, dok će, ako budu odbili potpisati, biti pritvoreni na dulji vremenski period do okončanja sudskog postupka.
188. Gotovo svi su putnici odbili potpisati taj dokument, objašnjavajući da su u Izrael dovedeni iz međunarodnih voda protiv svoje volje ili jer nisu htjeli potpisati dokument koji ne razumiju. Neki izraelski službenici nastojali su prinuditi putnike da potpišu te obrasce. Neki su ih putnici i potpisali pod prisilom dodavši tekstu svoje primjedbe u kojima su opisivali okolnosti svog ulaska u Izrael ili izjavljivali da su dokument potpisali protiv svoje volje. Nekim su putnicima prijetili fizičkim nasiljem jer su odbili potpisati papir; druge su tukli ili fizički zlostavljali jer su odbili potpisati ili su drugima savjetovali da ne potpisuju. Nastojanja da se putnike privoli da potpišu obrasce nastavila su se u zračnoj luci gotovo do samog trenutka polijetanja.
189. Putnici su podvrgnuti nizu detaljnih pretraživanja, uključujući skidanje odjeće. Iako su žene uglavnom pretraživale policijske djelatnice, neke su se putnice žalile da su ih muški službenici tijekom pretraživanja mogli u potpunosti ili djelomično vidjeti. Neki putnici izjavili su da su bili podvrgnuti ili su im prijetili da će biti podvrgnuti pretraživanju tjelesnih šupljina. Nekoliko je putnika izjavilo da su tijekom postupka pretraživanja bili namjerno ponižavani, te da su im upućivane poruge, provokativne i uvredljive riječi i da su bili podvrgnuti tjelesnom zlostavljanju. Tijekom pritvora u Izraelu mnogi su putnici više puta pretraženi, i to dugo nakon što takva pretraživanja više nisu mogla imati nikakvu sigurnosnu svrhu.
190. Tijekom obrade putnici su fotografirani bilo za službenu dokumentaciju, bilo, u nekim slučajevima, kao "trofeji". Obrada nekih putnika snimana je i video kamerom. Putnicima su uzeti otisci prstiju, a u nekim slučajevima i uzorci DNK. Dok su neki uspješno odbili uzimanje otisaka prstiju, nekima su otiske prstiju uzeli silom. Jedna žrtva i svjedoci slikovito su opisali okolnosti u kojima je jedan putnik, grčki državljanin, teško pretučen jer je odbijao da mu izraelske vlasti uzmu otiske prstiju. Putnika su neko vrijeme vukli po podu, a zatim ga je okružila velika skupina izraelskih službenika koji su ga nastavili snažno udarati, pri čemu mu je između ostalog slomljena noga. Izraelski su se službenici oglušili na njegove pozive upomoć, a jedan je svjedok primijetio da su mu se i muški i ženski uniformirani službenici smijali. Putnik je liječničku pomoć zbog slomljene noge primio tek nakon što je napustio Izrael.
191. Putnike je pregledao liječnik, no neki su pregled mogli i uspjeli odbiti. Mnogi putnici smatraju da su medicinski pregledi bili površni i samo forme radi. Lijekove nekih putnika, koji ih moraju koristiti zbog svojih zdravstvenih problema, zaplijenili su vojnici ili su ostali na brodovima. Ti lijekovi nisu žurno vraćeni vlasnicima na njihovo traženje, no neki su ljudi svoje lijekove kasnije, nakon opetovanih zahtjeva, ipak dobili.
192. Osim gore opisanih primjera, bilo je i drugih slučajeva fizičkog nasilja nad pojedinim putnicima koji su smatrani nekooperativnima, što je rezultiralo tjelesnim ozljedama i traumom. Jednom putniku, koji je općenito prosvjedovao protiv načina na koji je postupano s putnicima, jedan je izraelski policajac rekao: "Sada ste u Izraelu i nemate nikakvih prava".
193. Putnicima nije dopušten pristup odvjetniku ni konzularnim službama tijekom obrade koja se odvijala u luci. Neki od putnika su izjavili da su im na raspolaganju bili prevoditelji na neke jezike, te da su neki službenici koji su sudjelovali u obradi putnika govorili i druge jezike osim hebrejskog. Međutim, mnogi putnici nisu mogli razumjeti što im je rečeno.
194. Sa suprugom jednog od preminulih putnika postupano je s potpunom bezosjećajnošću prema njenoj ožalošćenosti. Nije joj bilo dopušteno da telefonom obavijesti svoju obitelj o svom gubitku. Postoje primjeri članova iste obitelji koji su putovali na flotili, a koji su odvojeni i nisu imali nikakvih informacija o tome gdje se nalaze i u kakvom su stanju drugi članovi njihove obitelji, sve do povratka u domovinu. Ovo odvajanje članova iste obitelji pojačalo je muku i tjeskobu koje su proživljavali putnici.
(b) Pritvaranje putnika i posada u zatvoru Ella u blizini Beer Ševe
195. Nakon obrade u Ašdodu, većina putnika je u skupinama prebačena u zatvor Ella u blizini Beer Ševe, udaljen sat-dva vožnje. Putnici su prebacivani u uobičajenim zatvorskim vozilima s rešetkama na prozorima. Neki su putnici u vozilima morali čekati nekoliko sati. Jedan je putnik izjavio da je 20 sati proveo čekajući u vozilu u Ašdodu i u zatvoru. Mnogi su se putnici žalili da je zbog preniske temperature na koju je bio podešen klima uređaj u vozilima bilo vrlo hladno. Drugi su se pak žalili da su tijekom duljih vremenskih razdoblja bili zaključani u vozilima sa zatvorenim prozorima na suncu zbog čega je u vozilu postalo zagušljivo. Zahtjevi da se prilagodi temperatura ili dopusti pristup WC- u bili su ignorirani, a u nekim su slučajevima dočekani prijetnjama ili nasiljem.
196. Po dolasku u zatvor mnogi su putnici smješteni u ćelije u skupinama od do 4 osoba. Nekoliko je putnika prijavilo da su držani u izolaciji i da su druge putnike sreli tek nakon što su napustili zatvor.
197. Većina svjedoka izjavila je da su uvjeti u zatvoru bili prihvatljivi, no neki su se žalili da su po dolasku u tu ustanovu morali očistiti ćelije i zajedničke prostorije. Neki su također izjavili da zahodi nisu bili u ispravnom stanju, a neki, uključujući žene, prijavili su neugodu prilikom korištenja tuševa zbog prisutnosti nadzornih kamera. Putnicima su uglavnom bili ponuđeni hrana i voda. Mnogi su se putnici žalili da nisu mogli spavati u zatvoru zbog redovitih proziva, buke koju su stvarali zatvorski čuvari i drugih namjernih ometanja.
198. Mnogi su putnici podvrgnuti daljnjem ispitivanju za vrijeme pritvora, neki tvrde da su ih ispitivali u više navrata. Postoji i nekoliko navoda o premlaćivanjima tijekom tih ispitivanja.
199. Većina svjedoka je izjavila da im je uskraćen pristup odvjetniku i kontakt s njihovim veleposlanstvima. Odvjetnici jedne izraelske nevladine organizacije za pravnu pomoć tvrde da su u više navrata pokušavali posjetiti pritvorenike, no neko im je vrijeme bio onemogućen ulaz u zatvor. Kad im je omogućen pristup pritvorenicima odvjetnici su imali vrlo malo vremena za svakog od pritvorenika i stoga su mogli provesti samo površne intervjue. Neki su putnici primili posjet predstavnika iz svog veleposlanstva, no većinu nije posjetio nikakav predstavnik iz veleposlanstva. Iako su putnici imali ograničen pristup telefonima, telefonske kartice koje su im podijeljene omogućile su im da telefoniraju vrlo kratko vrijeme, pa one zbog toga gotovo da nisu mogle biti korištene za inozemne pozive.
200. Niti jedan strani državljanin pritvoren u Beer Ševi nije optužen ni za što niti je izveden pred suca. Međutim, jedan je putnik izveden, nakon što je prosvjedovao da ima pravo da bude izveden pred suca, pred nešto što on smatra"lažnim sudom" u blizini zračne luke gdje mu je potvrđena deportacija.
(c) Zlostavljanje putnika u zračnoj luci i repatrijacija
201. Ovisno o vremenu dolaska putnici su u pritvoru proveli između 24 i 72 sata. Jordanci i putnici iz nekih drugih zemalja koje nemaju diplomatske odnose s Izraelom oslobođeni su rano i prebačeni u Jordan kopnenim putem. Većina putnika odvedena je iz zatvora u međunarodnu zračnu luku Ben Gurion u Tel Avivu kako bi se zrakoplovima vratili u svoje domovine. Mnogi su se putnici žalili da su ponovo morali mnogo sati čekati na suncu u zatvorskim vozilima u zatvoru i po dolasku u zračnu luku tijekom deportacije. Jedna žena koju su psihički slomili ugnjetavački uvjeti u vozilu je izjavila da su joj odbili dopustiti da ode na zahod unatoč tome što je jasno dala do znanja da ima mjesečnicu.
202. Možda su najšokantnije svjedočenje, osim onog o nasilju na Mavi Marmari, s kojim se Misija susrela bili dosljedni iskazi o brojnim slučajevima ekstremnog i neisprovociranog nasilja od strane uniformiranog izraelskog osoblja prema nekim putnicima tijekom obrade u terminalu međunarodne zračne luke Ben Gurion na dan deportacije. Ti su iskazi toliko dosljedni i jasni da se ne može sumnjati u njihovu vjerodostojnost. Zastrašujući broj naoružanih vojnika i policajaca nalazio se u zgradi terminala. Neki su putnici izjavili da su ti vojnici i policajci htjeli izazvati tučnjavu. Do tada su svi putnici podvrgnuti višestrukim pretraživanjima i bili su pod potpunom kontrolom Izraelaca. Većina putnika nastavljala je odbijati potpisati dokumente o deportaciji, a neki su inzistirali u svojem zahtjevu da budu saslušani na sudu kako bi im bila potvrđena deportacija. Čini se da niti u jednom slučaju opisano nasilje nije bilo opravdano.
203. Neki putnici koji su se nalazili u predjelu za provjeru putovnica vidjeli su grubo postupanje prema jednom putniku starije dobi nakon batina koje je dobio. Kad su se drugi putnici, uključujući Irce i Turke, pobunili zbog takvog postupanja, palicama su ih napali vojnici. U napadu vojnika je oko 30 putnika srušeno na pod, udarano palicama, rukama i nogama. Jednog su irskog putnika naročito teško pretukli po glavi i gotovo ga udavili. Svoje napadače taj je putnik identificirao kao policajce. Odveli su ga u pritvornu ćeliju.
204. Jedan turski putnik je izjavio da su mu nakon tučnjave vojnici ruke vezali metalnim lisicama, zatim ga pograbili za lisice, odveli u jednu malu prostoriju gdje ga je rukama i nogama udaralo još 5 vojnika dok su drugi prizor zaklanjali kako se ne bi vidio izvana. U ovom je slučaju intervenirala policija kako bi zaustavila nasilje.
205. Vojnici su naguravali nekoliko žena, a jednu su izudarali pesnicama. Žene su također bile izložene seksualnim porugama.
206. U jednom odvojenom incidentu jedan je putnik fizički napadnut od strane oko 17 policajaca kad je odbio potpisati dokument o deportaciji. Putnika su udarili nogom u glavu i prijetili mu oružjem uperenim u njega. Nekoliko se putnika odlučilo opirati deportaciji kako bi im se pružila prilika da svoju nevinost dokažu na izraelskom sudu. To su Izraelci doživjeli kao provokaciju.
207. Jedan je liječnik detaljno opisao postupanje prema njemu. Po dolasku u zračnu luku policajci koji su ga pratili počeli su ga naguravati i pokušali su ga navesti da se spotakne na stubištu. Potom je bio izložen verbalnim uvredama za vrijeme dok je prolazio kroz kontrolnu točku. Jedan ga je službenik dlanom udario po stražnjoj strani glave, a kad je on na to prosvjedovao napala ga je skupina uniformiranih policajaca koji su ga srušili na pod i udarali rukama i nogama. Potom su ga odvukli izvan vidokruga ostalih putnika i nastavili sa svojim napadom. Pokušavali su mu slomiti prste na ruci. Vezali su mu ruke metalnim lisicama na leđima tako čvrsto da je izgubio osjet u jednoj ruci. Potom su ga podigli držeći ga za lisice i gurnuli uz zid. Kad je zatražio da mu olabave lisice rekli su mu da je to cijena koju mora platiti jer je pokušao otići u Gazu i da će to "biti dobro za njegovo zdravlje". Liječnik je na sebi imao jaknu koja ga je jasno identificirala kao liječnika i tvrdi da su ga napali bez ikakve provokacije.
208. Bilo je i drugih slučajeva nasilja nad pojedinim putnicima koji su smatrani nekooperativnima. Svjedoci su vidjeli kako su policajci jednom putniku svijali ruku iza leđa tako jako da su je slomili. Jednog drugog putnika oko 10 je vojnika udaralo rukama i nogama, potom mu ruke svezalo lisicama i odvezlo ga na drugu lokaciju udaljenu 10-15 minuta, gdje su ga vojnici zlostavljali do 2 sata. Kad se vratio u zračnu luku, glava mu je krvarila.
209. Veliki broj vojnog i policijskog osoblja u zračnoj luci pokazivao je ozbiljne i neprofesionalne propuste u vojnoj disciplini dok zapovjednici u većini slučajeva nisu na vrijeme intervenirali. Velik dio tog ponašanja sigurno je bio kriminalan prema izraelskom domaćem pravu.
210. Većina putnika bez obzira na nacionalnost deportirana je iz Izraela avionom koji je dostavila turska vlada. Jordanski su pritvorenici deportirani kopnenim putem, autobusima preko granice između Izraela i Jordana. Grčki su putnici grčkim vojnim zrakoplovom koji je poslala grčka vlada vraćeni u Atenu. Najmanje je 1 putnik dvostruke nacionalnosti, uključujući izraelsko, odabrao da ne bude deportiran kako ne bi ugrozio svoje izraelsko državljanstvo. Prijetili su mu kaznenim progonom, no pušten je na slobodu u Izraelu i kasnije je bez problema napustio tu zemlju.
211. Neki su putnici mnogo sati morali čekati u avionu dok su se dovršavali deportacijski postupci za ostale putnike. Neki su putnici izjavili da su se na zrakoplov ukrcali ujutro, no da nisu poletjeli sve do nakon ponoći.
(d) Postupanje prema ranjenim putnicima u izraelskim bolnicama
212. Prema izraelskim izvorima, 31 ranjeni putnik s Mavi Marmare prebačen je zračnim putem do raznih bolnica u Tel Avivu, Jeruzalemu, Haifi i drugim mjestima. Svi svjedoci navode da su pored kreveta ili ispred soba u bolnicama bili smješteni čuvari: policajci i/ili vojnici. Ti su putnici u bolnicama u Izraelu liječeni 3 do 5 dana i potom su zrakoplovom prebačeni u Tursku. Većina je zatim direktno odvezena u bolnicu Atatürk u Ankari radi daljnjeg liječenja.
213. Neki od putnika koji su se liječili u izraelskim bolnicama priznali su da je medicinsko osoblje o njima dobro skrbilo, no drugi su putnici prijavili verbalno zlostavljanje i ruganje koje su trpjeli od strane svojih čuvara. Nekoliko je svjedoka izjavilo da nisu mogli normalno spavati tijekom svog boravka u bolnici zahvaljujući, u nekim slučajevima, namjernom ometanju od strane čuvara. Pacijenti su izloženi istom opetovanom ispitivanju od strane policije ili vojnika i snažnom pritisku da potpišu dokumente na hebrejskom kakve su doživjeli ostali putnici u Ašdodu. Neke od pacijenata posjetio je predstavnik iz njihovog veleposlanstva ili predstavnici Međunarodnog odbora Crvenog križa.
214. Mnogi od putnika koji su liječeni u izraelskim bolnicama izjavili su da su im ruke standardnim metalnim lisicama bile vezane za krevete cijelo vrijeme njihovog boravka u bolnici. Nekima su također vezali gležnjeve. Ovo su bile ozbiljno ranjene osobe, a ruke i noge lisicama su im vezane bez vidljivog obzira prema njihovim ozljedama.
2. Pravna analiza postupanja prema putnicima u Izraelu
(a) Arbitrarno ili protuzakonito uhićenje ili pritvaranje
215. Kako je gore navedeno, članak 9, stavak 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima štiti od arbitrarnog uhićenja ili pritvaranja. Budući da je izraelsko presretanje flotile bilo protuzakonito, pritvaranje putnika i posade sa 7 plovila u Ašdodu također je bilo prima facie protuzakonito budući da nije bilo pravne osnove za pritvaranje i prevoženje tih ljudi u Izrael od strane izraelskih vlasti. Putnici su se u Izraelu našli na temelju nezakonitog čina od strane države Izrael. Izraelske su vlasti stoga bile obvezne s tim ljudima postupati u skladu sa svojim međunarodnim obvezama u pogledu ljudskih prava. Međutim, kad su stigli u Izrael, izraelske su vlasti pokušale velom zakonitosti prikriti nezakonitost presretanja.
216. Po njihovom dolasku u Ašdod, putnike su pokušali natjerati da potpišu određene dokumente za koje putnici smatraju da su bila priznanja o protuzakonitom ulasku u Izrael. Gotovo svi putnici su odbili potpisati te dokumente temeljeći svoju odluku na logici da budući da su u Izrael dovedeni protiv svoje volje, ne mogu sami biti odgovorni za protuzakonit ulazak u tu zemlju. Protivili su se tome da oni, kao žrtve protuzakonitog čina od strane države Izrael, budu smatrani krivima za protuzakoniti ulazak u Izrael. Misija se slaže s ovim prigovorom i mišljenja je da je kontinuirani pritvor putnika u Ašdodu, Beer Ševi i u zračnoj luci predstavljao nastavak njihovog protuzakonitog pritvaranja koje je započelo lišavanjem slobode od strane vojnika na brodovima nakon presretanja.
217. Neki su putnici htjeli dovesti u pitanje zakonitost tog pritvaranja kako bi privukli pozornost na protuzakonite postupke koji su rezultirali njihovim dovođenjem u Izrael. Inzistirali su na svom pravu da budu izvedeni pred suca i tvrdili da su primili sudski poziv da se na sudu pojave kako bi se suočili s optužbama za prekršaje koji im se stavljaju na teret. Misija nije primila nikakve primjerke sudskih dokumenata koji bi pokazivali da su strani državljani koji su sudjelovali u flotili u Izraelu optuženi za bilo kakva kaznena djela. Ukoliko jesu, u tom je slučaju uskraćivanje njihovog prava na pošteno saslušanje pred neovisnim, nepristranim i nadležnim sudom predstavljalo povredu njihovih prava prema članku 14 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
(b) Mučenje i drugo okrutno nečovječno i ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje
218. Izraelske su vlasti cijelo vrijeme bile obvezne s pritvorenicima postupati u skladu s međunarodnim obvezama Izraela u pogledu ljudskih prava i zaštiti ih od bilo kakvih povreda. Misija smatra da je, iako se faza pritvaranja tobože odvijala unutar zakonskog okvira, neprijateljstvo prema putnicima bilo sveprisutno, što je omogućilo zlostavljanje.
219. Svjedočanstva putnika uključivala su nekoliko vjerodostojnih navoda o fizičkom nasilju i zlostavljanju počinjenom od strane izraelskih službenika, vojnika i policajaca u centru za obradu u Ašdodu, u zatvoru, te u zračnoj luci. U nekim se slučajevima činilo da to nasilje nema nikakvog povoda; u drugima je pak izgledalo kao da mu je cilj bila prisila na poštivanje određenih procedura (potpisivanje obrazaca, uzimanje otisaka prstiju) ili kažnjavanje pojedinaca zbog njihovog nepoštivanja. Misija smatra da su izraelski službenici protiv putnika počinili mučenje tijekom razdoblja dok su putnici bili pritvoreni u Izraelu u suprotnosti s člankom 1 Konvencije protiv mučenja i člancima 7 i 10 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
220. Bilo je i drugih postupaka izraelskih službenika kojima je cilj bio ponižavanje osoba, a koji, ako i ne predstavljaju mučenje, spadaju u okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje u skladu s odredbama članka 16 Konvencije protiv mučenja. Pretraživanje tijela nije uvijek obavljeno u skladu s prihvaćenim procedurama čiji je cilj zaštititi dostojanstvo osobe koju se pretražuje, a učestalost pretraživanja navodi na pomisao da je njihova svrha bila ponižavanje putnika, a ne da su provođena zbog sigurnosnih potreba. Misija naročito želi privući pozornost na postupanje koje su doživjele neke od putnica od strane izraelskih službenica u centru za obradu, a koje je bilo daleko od prihvatljivog postupanja.
(c) Paradiranje pritvorenika
221. Putnici i posada koji su dovedeni u Ašdod ne mogu biti klasificirani kao ratni zarobljenici, no prizor u pristaništu kako su ga opisali svjedoci s kojima je Misija razgovarala ima obilježja "trijumfa" prilikom kojeg se ratni zarobljenici paradiraju pred gomilom koja maše zastavama. Ratne zarobljenike od ovakvog ponižavajućeg spektakla štiti članak 13 Treće ženevske konvencije, koji ih štiti od "uvreda i javne radoznalosti". Kao civili, putnici flotile trebali su dobiti istu temeljnu razinu zaštite, koja također postoji u odredbama općeg običajnog prava koje štite civile od napada na njihovo dostojanstvo. Propust izraelskih vlasti da pruže tu zaštitu može se protumačiti između ostalog i kao kršenje prava na presumpciju nevinosti prema članku 14, stavku 2 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koje se može usporediti s javnim paradiranjem osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenih djela. Bez obzira na to da li je bilo tko od putnika flotile bio sumnjičen za počinjenje kaznenih djela, svi su putnici trebali biti zaštićeni od javne radoznalosti.
(d) Pravo na osobnu sigurnost i ljudsko dostojanstvo
222. Ozbiljni slučajevi fizičkog nasilja od strane izraelskih vojnika i/ili policije prema putnicima u međunarodnoj zračnoj luci Ben Gurion očigledno predstavljaju teške povrede zaštite koja treba biti pružena pritvorenicima prema međunarodnom pravu ljudskih prava i međunarodnom humanitarnom pravu. Članak 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jamči pravo na osobnu sigurnost, a članak 10. da će se "sa svima koji su lišeni slobode postupati čovječno i s poštivanjem prirodnog dostojanstva ljudske osobe". To postupanje od strane vojnika i policije, ponekad uz odobravanje njihovih nadređenih, također se može smatrati mučenjem. Misiji izgleda očito da su ovi napadi u zračnoj luci, u vrijeme kada su putnici bili pod potpunom kontrolom vlasti, predstavljali pokušaj pojedinačnih skupina službenika da se s putnicima obračunaju tik pred njihov polazak.
223. Ostalo navedeno fizičko zlostavljanje tijekom pritvora i deportacije slično tome također predstavlja kršenje prava na osobnu sigurnost.
224. Pravilnik o postupanju djelatnika službi za provođenje zakona sadrži neke temeljne obveze koje je trebalo poštivati svo izraelsko vojno i policijsko osoblje za vrijeme dok je bilo zaduženo za brigu o putnicima. Te obveze uključuju dužnost da se poštuje i zaštiti ljudsko dostojanstvo i očuvaju i podrže ljudska prava svih osoba (članak 2), da se sila koristi samo kad je to doista nužno i u onoj mjeri koju iziskuje obavljanje njihove dužnosti (članak 3), te da se ne počini, ne potiče na, ni ne tolerira nikakvo mučenje ni drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje (članak 5). Određeni izraelski službenici nisu poštivali niti jednu od ovih dužnosti u određenim trenucima tijekom pritvora i deportacijskog postupka.
(e) Druga prava pritvorenika
225. Unatoč pretencioznoj tvrdnji o zakonitosti lišavanja slobode sudionika flotile u Izraelu, Država Izrael bila je obvezna pritvorenicima osigurati određena temeljna prava dok su u pritvoru. U određenim slučajevima činjenice predstavljene Misiji ukazuju da ta prava nisu bila poštivana.
226. Članak 10. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima navodi da sa svim osobama lišenim slobode treba postupati humano i poštujući urođeno dostojanstvo ljudske osobe. Ovu odredbu nadopunjava, između ostalog, Skup načela za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora (1988.) i Pravilnik o postupanju djelatnika službi za provođenje zakona (1979.). U Ašdodu je uspostavljen sustav za obradu iskrcanih putnika, a službenici su očigledno pokazali neprijateljstvo prema putnicima za koje su bili zaduženi što je ohrabrilo ponašanje kojim su prekršeni temeljni standardi civiliziranog postupanja s pritvorenicima.
227. Zbog jezičnih prepreka bilo je problema u postizanju da svi iskrcani putnici razumiju pravne postupke i procedure kojima su podvrgnuti. Iako je očito da su izraelske vlasti pokušale dostaviti dokumente i na drugim jezicima osim hebrejskog, a neki su prisutni službenici govorili engleski, arapski i turski, očigledno je da mnogi putnici nisu razumjeli što im se događa. Članak 9, stavak 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zahtijeva da pritvorene osobe budu obaviještene o razlozima svog uhićenja i pritvaranja. Načelo 14 Skupa načela za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora navodi da osoba koja na primjeren način ne razumije ili ne govori jezik koji koriste vlasti odgovorne za uhićenje, pritvor ili zatvaranje ima pravo promptno i na jeziku koji razumije dobiti određene specifične informacije u vezi svog uhićenja i pritvora, te pravo na, ako je potrebno, besplatnu pomoć tumača u vezi s pravnim postupkom koji slijedi nakon uhićenja. Misija smatra da su mnogim pritvorenicima ova prava bila uskraćena.
228. Štoviše, postoje dokazi da su neki putnici netočno informirani o njihovoj pravnoj situaciji od strane izraelskih službenika, naročito u pogledu dokumenata o deportaciji koje su oni od putnika tražili da potpišu. Jedan je apsurdni primjer doživio jedan od putnika koji tvrdi da su mu rekli da se odbijanje da potpiše dokument kažnjava smrtnom kaznom - što on nije shvatio ozbiljno. Načelo 21 Skupa načela za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora zabranjuje "neprimjereno iskorištavanje situacije pritvorene ili zatvorene osobe s ciljem da je se prisili na priznanje, neki drugi oblik inkriminacije ili svjedočenje protiv neke druge osobe."
229. Mnogi od pritvorenika su u brojnim navratima tražili pristup pravnom savjetniku i /ili konzularnim službama svojih veleposlanstava ili diplomatskih predstavnika u Izraelu. Dok su neke na kraju posjetili odvjetnici i diplomatski predstavnici, ostale nisu. Načelo 17 Skupa načela za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora navodi da "pritvorena osoba ima pravo na pomoć pravnog savjetnika. Pritvorenu osobu o njenom pravu moraju obavijestiti nadležne vlasti promptno po uhićenju, te osigurati razuman prostor u kojem se to pravo može koristiti." Načelo 16 (2) navodi:
Ukoliko je pritvorena osoba strani državljanin, mora biti promptno obaviještena o svom pravu na komunikaciju pomoću prikladnih sredstava s konzularnom službom diplomatske misije države čiji je državljanin ili koja na drugi način ima pravo primiti takvu komunikaciju u skladu s međunarodnim pravom ili s predstavnikom nadležne međunarodne organizacije, ako se radi o izbjeglici ili o osobi koja je na neki drugi način pod zaštitom neke međunarodne organizacije.
Svaku komunikaciju u skladu s ovom odredbom treba omogućiti ili dopustiti bez odlaganja. Većini pritvorenika koji su uspjeli ostvariti svoje pravo na pristup konzulu to je omogućeno tek nekoliko dana nakon što su pritvoreni i što su zahtijevali to pravo.
230. Načelo 18 navodi da "pritvorena osoba ima pravo komunicirati i savjetovati se sa svojim pravnim savjetnikom [i da] joj se mora osigurati primjereno vrijeme i prostor za savjetovanje." Izraelski odvjetnici kojima je omogućen pristup nekim od pritvorenika jedva su sa svakim pritvorenim mogli provesti više od nekoliko minuta unutar vremenskog razdoblja koje su im vlasti za posjetu pritvorenicima odobrile.
231. Svi su se pritvorenici žalili da im nisu bila dopuštena sredstva kojima bi kontaktirali svoje obitelji koje su bile uznemirene i zabrinute vijestima o presretanju flotile. Krajnji i bezosjećajan primjer je slučaj supruge jednog od preminulih kojoj nije omogućeno da nazove svoju obitelj i obavijesti je o svom gubitku. Iako su telefoni nekim pritvorenicima u zatvoru bili na raspolaganju, nisu se mogli koristiti za brojne međunarodne telefonske pozive kakve je iziskivala ova skupina pritvorenika iz više od 40 zemalja. Načelo 16 (1) Skupa načela za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora navodi da "Promptno po uhićenju i nakon svakog prebačaja iz jednog mjesta pritvora u drugo, pritvorena osoba ima pravo obavijestiti ili tražiti od nadležnih vlasti da obavijeste članove njene obitelji i druge primjerene osobe po njenom izboru o njenom uhićenju, pritvaranju ili zatvaranju ili o prebačaju i o mjestu gdje je držana u pritvoru." Ovaj uvjet treba implementirati bez odlaganja.
(f) Postupanje prema ranjenim osobama u pritvoru
232. Većini putnika je ponuđen liječnički pregled, doduše površan, u skladu s Načelom 24 Skupa načela za zaštitu svih osoba u bilo kojem obliku pritvora ili zatvora koje navodi da "pritvorenoj ili zatvorenoj osobi treba ponuditi primjeren liječnički pregled što je prije moguće po dolasku u mjesto pritvora ili zatvora".
233. U nekim slučajevima ranjeni putnici, uključujući one ranjene u napadima izraelskih službenika, nisu primili hitnu liječničku pomoć. Članak 6 Pravilnika o postupanju djelatnika službi za provođenje zakona navodi da će "djelatnici službi za provođenje zakona osigurati punu zaštitu zdravlja osoba u svom pritvoru i, naročito, da će hitno djelovati s ciljem osiguranja pružanja liječničke pomoći kad god je to potrebno".
D. Konfiskacija i povrat imovine od strane izraelskih vlasti
1. Činjenični opis i nalazi
234. Misija smatra da su slijedeće činjenice zadovoljavajuće utvrđene.
(a) Konfisciranje imovine putnika od strane izraelskih vlasti
235. Misija je primila iskaze putnika koji su se nalazili na svih 6 plovila flotile vezano uz konfiskaciju gotovine i raznih osobnih stvari od strane izraelskih vlasti, uključujući putovnice, osobne iskaznice, vozačke dozvole, mobilne telefone, prijenosna računala, audio uređaje uključujući MP3 playere, fotografsku i video opremu, kreditne kartice, dokumente, knjige i odjeću. Ovi su predmeti putnicima oduzeti u nekoliko faza, prvenstveno za vrijeme dok su se još nalazili na plovilima (tijekom pretraživanja tijela i predmeti ostavljeni u drugim dijelovima plovila koje putnicima nije bilo dopušteno da ponesu sa sobom) ili tijekom obrade u pritvornom objektu u Ašdodu. Misija procjenjuje da su na stotine skupih elektroničkih uređaja još uvijek u posjedu izraelskih vlasti. Mnogi su putnici sa sobom imali znatne iznose novca koji su kao donacije nosili u Gazu, u nekim se slučajevima radilo i o iznosima do nekoliko desetaka tisuća američkih dolara. Izraelci su u odnosu na gotovinu nedosljedno postupali: nekim je putnicima bilo dopušteno da zadrže svoj novac cijelo vrijeme dok su bili u pritvoru, nekima je gotovina konfiscirana i zatim vraćena, a drugima je pak oduzeta nakon čega im više nije vraćena.
236. Štoviše, iako je većina putovnica vraćena putnicima prije njihovog odlaska iz Izraela, a neke su im vraćene naknadno, nekim putnicima putovnice nisu vraćene ni 4 mjeseca nakon incidenta.
237. Prema mišljenju Misije očito je da izraelske vlasti nisu uspostavile sustav putem kojeg bi se ispravno popisali konfiscirani predmeti i identificirale osobne stvari s ciljem da budu vraćene svojim pravim vlasnicima. Na različitim brodovima izraelske su snage provele opsežna pretraživanja prtljage putnika i ostavile osobne stvari razbacane uokolo po kabinama u velikom neredu. Jedan je svjedok, koji je bio izoliran i pretučen, opisao nadrealno iskustvo sjedenja s rukama vezanim lisicama na velikoj hrpi prijenosnih računala i elektroničkih uređaja uz "pjevanje" mobilnih telefona koji su se pokušavali ponovo spojiti na mrežu dok se brod približavao Ašdodu.
238. Neki su predmeti vraćeni turskim vlastima i putnici su uspjeli doći do nekih predmeta iz prtljage u forenzičnom uredu u Istanbulu. Kad su brodovi kasnije vraćeni iz Izraela, neka je prtljaga i drugi predmeti, koji su se još uvijek nalazili na njima, pohranjena u skladištu organizacije IHH u Istanbulu. Međutim, putnicima koji su otišli u to skladište vraćeno je samo nekoliko komada odjeće i prazni kovčezi. Misija je obaviještena da su neki predmeti u vlasništvu nekih britanskih putnika također vraćeni poštom posredstvom britanskog konzulata u Izraelu, no ti su predmeti bili oštećeni ili nisu doista pripadali britanskim putnicima.
239. Misiji je privučena pozornost na nekoliko navoda vezano uz zloporabu predmeta koje su konfiscirale izraelske vlasti, uključujući prijenosna računala, kreditne kartice i mobilne telefone. Izraelski su mediji 20. kolovoza 2010. izvijestili da su "najmanje 4" izraelskih vojnika uhićena pod sumnjom da su ukrali i prodali prijenosna računala u vlasništvu putnika s flotile. Štoviše, najmanje 4 putnika je izjavilo da su njihove osobne stvari, uključujući kreditne kartice i mobilne telefone, kasnije korištene u Izraelu. Jedan svjedok, novinar, koji je putovao na brodu Sfendoni, tvrdi da je njegovom karticom kupovana roba u Izraelu, i to kako za vrijeme dok se još nalazio u pritvoru u zatvoru u Beer Ševi tako i nakon što je pušten na slobodu. Postoji još jedan iskaz o tome kako je s jedne konfiscirane kreditne kartice potrošeno više od 1000 američkih dolara u Izraelu.
240. Među predmetima koje su konfiscirale i koje još nisu vratile njihovim vlasnicima izraelske vlasti postoji velika količina video snimki i fotografija koje su putnici, uključujući brojne profesionalne novinare, na brodovima flotile snimili na elektroničke i druge medije. To uključuje veliku količinu fotografskog i video materijala o izraelskom napadu i presretanju Mavi Marmare i drugih brodova. Izraelske su vlasti kasnije objavile vrlo malen dio tog materijala, u montiranom obliku, no velika većina tog materijala ostala je u posjedu izraelskih vlasti.
241. Misija se uvjerila da ovo predstavlja namjerni pokušaj izraelskih vlasti da zataškaju i unište dokaze i druge informacije vezano uz događaje 31. svibnja na Mavi Marmari i drugim brodovima flotile.
242. Mnogi novinari koji su se nalazili na flotili kasnije su podnijeli različite žalbe vezano uz konfiskaciju njihovih podataka i opreme te neisplatu odštete. Jedan primjer je pismo u kojem oko 60 novinara od Europske komisije traži da djeluje po ovom pitanju. Misija je upoznata s činjenicom da se priprema nekoliko službenih zahtjeva u ime nekoliko putnika čija je osobna imovina oduzeta ili konfiscirana na Mavi Marmari i drugim brodovima. Misija procjenjuje da vrijednost te imovine nije neznatna.
(b) Konfiskacija brodova flotile od strane izraelskih vlasti
243. Izraelske su vlasti tijekom duljeg razdoblja zadržale 6 brodova flotile. Na primjer, brodovi Mavi Marmara, Defne Y i Gazze 1 u tursku su luku Iskenderun odvezeni 7. kolovoza, više od 2 mjeseca nakon što je brod pristao u luci Ašdod u Izraelu.
244. Mavi Marmara je u Tursku vraćena u neispravnom stanju. Brodski kapetan i ostali članovi posade potvrdili su da je oštećena oprema bila u potpunosti ispravna kad su izraelske vlasti preuzele kontrolu nad brodom 31. svibnja. Istraga Misije je potvrdila da je znatan dio opreme broda uništen ili znatno oštećen [popis uništene opreme broda može se pročitati na ovom mjestu u engleskom izvorniku]. Druga je oprema uklonjena s broda, uključujući satelitski telefon, brodski kompjuter i njegovu zamjensku opremu, te brodski dnevnik i sve podatke [...]. U strojarnici su uništeni generator kontrolne prostorije i glavna kontrolna ploča, dok je kontrolna ploča za opremu oštećena. U vodonepropusnoj prostoriji motora na dnu broda pronađena je zauljena voda i sisaljke, a zamjenski dijelovi dizelskog generatora bili su razbacani uokolo uz curenja morske vode i ulja. Štoviše, pokvarene su i komande i kontrolni sustavi motora.
2. Pravna analiza uskraćivanja prava na imovinu i prava na slobodu izražavanja
245. Misija je zabrinuta zbog toga što postupci izraelskih vlasti prilikom konfisciranja, zadržavanja, te u nekim slučajevima i uništavanja privatnog vlasništva više stotina putnika koji su se nalazili na različitim brodovima flotile predstavljaju kako povredu prava vezano uz vlasništvo nad imovinom tako i povredu prava na slobodu izražavanja.
246. Članak 17 Opće deklaracije o ljudskim pravima navodi da: " Svatko ima pravo posjedovati imovinu samostalno ili u zajednici s drugima. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine." Obzirom da se Opća deklaracija o ljudskim pravima smatra djelom običajnog međunarodnog prava, niti jedna država ne smije samovoljno nekoga lišiti njegove vlastite imovine. Misija smatra da izraelske vlasti, kroz nepoštivanje prava nekoliko stotina putnika na brodovima flotile na posjedovanje imovine, nisu ispunile obveze države Izrael u pogledu prava na posjedovanje imovine.
247. U pogledu međunarodnog humanitarnog prava, članak 97 Četvrte ženevske konvencije navodi: "Interniranim osobama će biti dopušteno da zadrže stvari za osobnu uporabu. Novac ... i dragocjenosti u njihovom posjedu ne mogu se oduzimati osim u skladu s uspostavljenom procedurom ... Prilikom puštanja na slobodu ili repatrijacije, interniranim osobama će se predati svi predmeti, novac ili druge dragocjenosti koji su im bili oduzeti tijekom internacije ... uz iznimku predmeta ili iznosa koje zadržavaju vlasti odgovorne za pritvaranje na osnovu zakonodavstva koje je na snazi. Ukoliko imovina neke internirane osobe bude zadržana na ovaj način, vlasnik će dobiti detaljnu potvrdu o oduzetoj imovini. Obiteljski ili identifikacijski dokumenti u posjedu interniranih osoba ne mogu se oduzeti bez izdavanja potvrde...".
248. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je ustanovio da je uništavanje ili prisvajanje imovine protuzakonito ukoliko se ne može opravdati vojnom nužnošću. Očito nije postojala nikakva vojna nužnost koja bi opravdala konfiskaciju i trajno prisvajanje imovine putnika flotile. Misija je također obaviještena o komunikaciji između izraelske vlade i jedne pravničke tvrtke u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje izraelska vlada priznaje da je zadržala imovinu putnika, no ne tvrdi da je to učinjeno zbog vojne nužnosti već samo da su ti predmeti potrebni za istrage koje su u tijeku u Izraelu.
249. Članak 19 (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima navodi: "Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja svake vrste, usmeno, pismeno, tiskom ili umjetničkim oblikom, ili kojim drugim sredstvom prema svom osobnom izboru i bez obzira na granice." Iako ovo pravo može biti podložno određenim ograničenjima, u skladu s člankom 19(3), u ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od uvjeta koji bi izraelskim vlastima dopuštali da ograniče prava novinara i drugih putnika da slobodno koriste i s drugima dijele informacije prikupljene na brodovima flotile. Naročito novinari imaju pravo koristiti sredstva potrebna za njihov rad. Misija smatra da postupci izraelskih vlasti predstavljaju kontinuirano kršenje prava na slobodu izražavanja novinara i drugih putnika na brodovima flotile.
E. Posljedice za izraelske građane koji su sudjelovali u flotili
Činjenični opis i nalazi
250. Misija smatra da su slijedeće činjenice zadovoljavajuće utvrđene.
(a) Pritvaranje i kazneni progon izraelskih državljana
251. Putnici s izraelskim državljanstvom odvojeni su od ostalih putnika po dolasku u Ašdod. Nakon ispitivanja, obaviješteni su da će biti pritvoreni i optuženi prema izraelskom zakonu, uključujući za pokušaj ubojstva vojnika, oduzimanje oružja, pucanje iz vojnikovog vatrenog oružja, organiziranje nasilja i ulaz u vojnu zonu. Iako su bili odvedeni u drugi zatvor, njihova su iskustva bila slična onima drugih putnika, uključujući onemogućavanje spavanja i uskraćivanje prava na pristup odvjetniku.
252. Prekršajni sud u Aškelonu je 1. lipnja 2010. zadržao u pritvoru 4 palestinskih državljana Izraela: g. Muhammeda Zeidana, predsjednika Visokog povjerenstva za arapske građane Izraela; šeika Raeda Salaha, čelnika Islamskog pokreta u Izraelu (sjeverni ogranak); šeika Hamada Abu Daabea, čelnika Islamskog pokreta u Izraelu (južni ogranak) i gđu Lubnu Masarwu iz Pokreta za slobodnu Gazu. 3. lipnja 2010. isti je sud odlučio ovu skupinu građana pustiti na slobodu uz određene uvjete, uključujući kućni pritvor koji im je određen do 8. lipnja, zabranu napuštanja zemlje tijekom slijedećih 45 dana, te polaganje jamčevine u iznosu od 150 000 šekela od strane treće stranke.
253. Protiv ovo četvoro ljudi do sada nisu podignute optužnice, no njihov je slučaj još uvijek otvoren i optužbe protiv njih nisu povučene.
(b) Odmazda protiv izabrane zastupnice u Knessetu
254. Jedna zastupnica u izraelskom Knessetu, gđa Haneen Zouabi, bila je putnica na brodu Mavi Marmara. Gđa Zouabi nije pritvorena, ali je opsežno ispitivana.
255. Zbog njenog sudjelovanja u flotili Knesset je 7. lipnja 2010. izglasao ukidanje 3 parlamentarnih povlastica koje je gđa Zouabi do tada kao članica Knesseta mogla koristiti, to su: povlastice vezano uz putovanja u inozemstvo; njena diplomatska putovnica; plaćanje troškova odvjetnika u slučaju da joj bude ukinut parlamentarni imunitet radi kaznenog progona. Knesset je održao nekoliko sjednica posvećenih pitanju sudjelovanja zastupnice Zouabi u humanitarnoj flotili tijekom kojih su na njen račun izrečene rasističke i seksističke primjedbe, te su joj upućene prijetnje fizičkim nasiljem. Neki su parlamentarni zastupnici također pozvali na kazneni progon zastupnice Zouabi, a raspravljalo se i o mjerama poput izbacivanja gđe Zouabi iz Knesseta. Izraelski ministar unutarnjih poslova optužio je gđu Zouabi za izdaju i zatražio odobrenje glavnog državnog odvjetnika da joj oduzme izraelsko državljanstvo. Do trenutka pisanja ovog izvještaja protiv gđe Zouabi nije pokrenut nikakav kazneni postupak. Nakon svog sudjelovanja u flotili za Gazu gđa Zouabi je primila brojne prijetnje smrću.
256. Odbor za ljudska prava parlamentarnih zastupnika Međuparlamentarne unije usvojio je povjerljivu odluku na svojoj 130. sjednici u srpnju 2010. u kojoj navodi kako kažnjavanje gđe Zouabi zbog korištenja slobode govora u obliku izražavanja svog političkog stava smatra neprihvatljivim i poziva Knesset da ponovo razmotri svoju odluku.
257. Misija se suzdržava od komentiranja sudskih postupaka u Izraelu koji bi mogli biti u tijeku. Međutim, Misija primjećuje da bi ovi postupci protiv izraelskih državljana mogli predstavljati određene povrede obveza Izraela prema međunarodnom pravu ljudskih prava, uključujući slobodu izražavanja, pravo na političku participaciju i pravo na pravični postupak.
DODATNI LINKOVI:
Ostalo:
Lockheed Martin's Shadow Government
True, Lockheed Martin doesn't actually run the U.S. government, but sometimes it seems as if it might as well. After all, it received $36 billion in government contracts in 2008 alone, more than any company in history. It now does work for more than two dozen government agencies from the Department of Defense and the Department of Energy to the Department of Agriculture and the Environmental Protection Agency. It's involved in surveillance and information processing for the CIA, the FBI, the Internal Revenue Service (IRS), the National Security Agency (NSA), the Pentagon, the Census Bureau, and the Postal Service. Oh, and Lockheed Martin has even helped train those friendly Transportation Security Administration agents who pat you down at the airport. Naturally, the company produces cluster bombs, designs nuclear weapons, and makes the F-35 Lightning (an overpriced, behind-schedule, underperforming combat aircraft that is slated to be bought by customers in more than a dozen countries) -- and when it comes to weaponry, that's just the start of a long list. In recent times, though, it's moved beyond anything usually associated with a weapons corporation and has been virtually running its own foreign policy, doing everything from hiring interrogators for U.S. overseas prisons (including at Guantanamo Bay in Cuba and Abu Ghraib in Iraq) to managing a private intelligence network in Pakistan and helping write the Afghan constitution.
