prizor iz filma Srce Jenina: Ismael Khatib s djevojčicom (i njenim ocem) kojoj je, uz još 5 druge izraelske i palestinske djece, spasio život donirajući organe svog 12-godišnjeg sina Ahmeda, kojeg je 2005. ubila izraelska vojskaNekoliko linkova i informacija s bloga BLOB-a o projektu obnove kina u Jeninu na Zapadnoj obali kojem su se priključili sarajevski umjetnici i građani:
Modul memorije 2010: PROJEKAT "KINO JENIN"
Nakon što je snimljen film Srce Jenina Fakhri Hamad, Ismael Khatib i Marcus Vetter započinju projekat obnove kina koje je već više od 20 godina bilo van funkcije. U pitanju je nekada najveće kino na palestinskom području. Zatvoreno je 1987. godine u toku Prve Intifade. Ismael Katib je 2006. godine otvorio kulturni centar za djecu iz izbjegličkog logora u Jeninu, u kome su između ostalog djeca učestvovala u filmskim radionicama. Kako nije bilo kina u kome bi mogli prikazati svoje filmove Ismael, Vetter i još nekoliko Palestinaca odlučili su ponovno oživjeti zaboravljeno kino.
PROJECT CINEMA JENIN
Informacije o projektu obnove kina u Jeninu i o tome kako se možete uključiti na engleskom.
Modul memorije 2010: POMOZIMO OBNOVU KINA U JENINU
Informacije o projektu obnove kina u Jeninu i o tome kako se možete uključiti na bosanskom.
O filmu Srce Jenina/Heart of Jenin:
Modul memorije 2010: SRCE JENINA / HEART OF JENIN
U pitanju je jedan od najpotresnijih, ali i najimpresivnijih dokumentarnih filmova snimljenih 2008. godine. „The Heart of Jenin“ je priča o Ahmed Khatibu, palestinskom dječaku kojeg je ubila izraelska vojska, a čiji je otac Ismail Khatib unatoč tome odlučio da 12 sati nakon tog događaja donira dječije organe za šestero izraelske djece kako bi spasio njihove živote. Film je dobitnik najvećih filmskih priznanja uključujući brojne nagrade za promoviranje mira. Važnost ovog filma u BiH ima više dimenzija. Prije svega film prezentira jedan izuzetan primjer ljudskosti, a s druge strane dotiče se i sve aktualnije teme u našem društvu a koja se tiče doniranja organa. S obzirom da je novac od ovog filma namijenjen rekonstrukciji kina u Jenin-u Festival MESS namjerava uzeti učešće u toj akciji.
Modul memorije 2010: JENIN U SARAJEVU I SARAJEVO U JENINU
Jenin je grad u Palestini. U novembru 2005. godine izraelski vojnik ranio je dvanaestogodišnjeg dječaka Ahmeda Khatiba, koji se igrao na ulici ispred svoje kuće plastičnom puškom. U izraelskoj bolnici dječak umire. Njegovi roditelji pristaju na donaciju njegovih organa. Iako saznaju da će organe dobiti izraelska djeca, oni ipak neće odustati od svoje odluke. Dvije godine poslije tragedije, Ahmedov otac Ismail odlučuje da posjeti svu djecu koja žive zahvaljujući organima njegovog sina. Posjećuje Mohammada – beduinskog dječaka koji je dobio bubreg i koji se smije tokom cijelog filma, Samah – tinejdžerku iz sjevernog Izraela, koja prije presađivanja srca nije mogla izaći iz svoje sobe te Menuhu – malu Jevrejku iz ortodoksne porodice. Ismail je, od smrti svog djeteta, nasuprot politici obostrane mržnje i nepovjerenja, uspio napraviti dobro i hrabro djelo. Danas radi s djecom Jenina u Centru za mir.
Nevezano - ostali linkovi:
Intervju s Mislavom Žitkom: Još nismo vidjeli ni polovicu posljedica transformacije socijalističkog u kapitalističko društvo
Kad podsjećate da su banke sanirane novcem poreznih obveznika, jer li to eufemizam za činjenicu da su financirane nekom vrstom prisilnog samodoprinosa i da su, makar djelomično, trebale biti vraćene u društveno vlasništvo?
To je isti problem s kojim se suočava američka ekonomija. Kroz plan spašavanja banaka upumpana su ogromna sredstva poreznih obveznika u kapital banaka. Sad je pitanje kako će banke vratiti taj porezni novac samim poreznim obveznicima. U SAD-u se vodi velika debata o tome ulazi li država sa svojom injekcijom likvidnosti kao pasivni sponzor, ili će država, koja bi trebala predstavljati porezne obveznike, imati pravo glasa i na koji će se način ta sredstva obrnuti da bi se vratila u državni budžet. To je diskusija koja u Hrvatskoj potpuno izostala, bankarskom sektoru dat je bianco ček kojeg su oni iskoristili, i kasnije su sve te banke prodane drugim, stranim bankama i postale banke kćeri. Ironija je što su te banke, budući da su bile u boljoj poziciji, mahom kupovale poduzeća i onda su ih prodavale u trenutku kada su im postala nezanimljiva. Banke su u svojim portfeljima zadržale hotele, odnosno ono što su ocijenile da ima potencijal, a rješavale su se poduzeća kao što je Tvornica duhana Zagreb. Naravno, tako su se rješavale i radnika. Možemo reći da se model ove krize koja je pogodila zemlje naprednog kapitalizma, koji podrazumijeva da su profiti ostaju privatni, dok se različiti rizici poslovanja svaljuju na javni sektor, u Hrvatskoj pojavljivao tijekom cijelog privatizacijskog procesa. Kriza jest moment gdje će se mnoge stvari preformulirati i moguće je da će doći do povratka nekih regulacijskih zakona, ali bih rekao da zbog krize neće automatski doći do promjene statusa quo. Ono što se smatra da je bio okidač koji je omogućio financijsku krizu je ukidanje zakona koji je odvajao investicijsko bankarstvo od komercijalnog bankarstava i kad su se ta dva stupa bankarstva spojila postalo je moguće da nastane situacija gdje će stanovništvo biti direktno pogođeno rasapom financijskog sektora. Nije jednostavno pokazati kako funkcionira taj mehanizam i to je ono što umanjuje mogućnost javnog protesta ili drugog tipa djelovanja kontra tog oligopola banaka. Problem je u tome što javnost ne samo da nema adekvatnu informaciju, nego nema ni adekvatan okvir unutar kojeg bi mogla dešifrirati informacije koje ima.
