palestinska beduinka stoji u ruševini svog doma u selu Al-Araqib u Nakabu/Negevu nakon rušenja
Naqab in photos: "We are all Naqab"
Understanding the Prawer Plan Law
Pravni centar za zaštitu prava palestinske manjine u Izraelu o Zakonu o Prawerovom planu
Izraelska je vlada 3. siječnja 2012. u Knesset poslala prijedlog „Zakona o uređenju beduinskog naseljavanja u Negevu“ („Zakon o Prawerovom planu“). Taj je zakon dio Prawerovog plana koji je odobrila vlada u rujnu 2011. Ako ovaj zakon bude prihvaćen, do 70 000 arapskih beduinskih građana Izraela bit će prisilno preseljeno iz svojih domova i sa svoje zemlje u gradove koji su neprikladni za njihov način života. Međunarodna zajednica je pozvala Izrael da povuče diskriminatorni Zakon o Prawerovom planu jer je neprimjeren, nerealističan i nepravedan. Ključni elementi Zakona o Prawerovom planu su: zaključivanje, u roku od 5 godina, svih beduinskih zahtjeva vezano uz vlasništvo nad zemljom i nuđenje kompenzacije u zemlji ili novcu za najviše 50% tražene zemlje; uspostavljanje strogih provedbenih mehanizama, uključujući prisilne deložacije i rušenje domova bez mogućnosti pravnog lijeka; davanje široke diskrecije i ovlasti premijeru u svim fazama provedbe zakona. Cilj zakona je „omogućiti razvoj Negeva u korist svih njegovih stanovnika, uključujući rješavanje pitanja naseljavanja beduinske populacije“ i „regulirati beduinske zahtjeve za vlasništvom nad zemljom u Negevu“. Odštetu može tražiti osoba, njen supružnik ili potomci koji su prije 25. listopada 1979. podnijeli „memorandum zahtjeva“ i čiji zahtjev nakon toga nije odbacio upravitelj ili sud. U slučaju pravno utemeljenog vlasničkog zahtjeva (koji je prvotno podnesen i potvrđen u odštetnom procesu), dat će se odšteta u vrijednosti od 50% tražene zemlje. Odštetu podnositelj zahtjeva može dobiti samo pod uvjetom da sa sve zemlje koju trenutno koristi ukloni sve osobe i objekte i u potpunosti se odrekne, pismeno, svih vlasničkih zahtjeva nad zemljom za koju neće dobiti odštetu. Odšteta će biti u obliku zemlje ako postoji dokaz o poljoprivrednom obrađivanju i stanovanju na toj zemlji u vrijeme podnošenja prvotnog vlasničkog zahtjeva i samo pod uvjetom da su podnositelj zahtjeva i/ili njegovi potomci i danas u posjedu te zemlje. Lokaciju zemlje koju će podnositelj zahtjeva dobiti kao obeštećenje odredit će vlada, tj. podnositelju zahtjeva se ne jamči da će dobiti zemlju svojih predaka. Ukoliko tražena zemlja bude trenutno u posjedu države (tj. zapadno od Ceste 40) isplatit će se novčana odšteta. Nakon što se objavi početak odštetnog procesa u određenom području, podnositelj zahtjeva će moći u roku od 9 mjeseci potvrditi svoj prvotni zahtjev. Ukoliko svoj zahtjev potvrdi u roku od 19 mjeseci dobit će smanjenu odštetu, a nakon 19 mjeseci više neće moći dobiti nikakvu odštetu. Izraelske zemljišne vlasti mogu izdati naloge o deložaciji osoba koje su u posjedu zemlje u suprotnosti sa Zakonom o Prawerovom planu. Izraelske zemljišne vlasti mogu ući na zemlju i ukloniti sve objekte i osobe „i upotrijebiti sve mjere kako bi osigurale izvršenje naloga o deložaciji“, te upotrijebiti „razumnu silu i dobiti pomoć policijskih snaga“. Provedbu naloga o deložaciji ne može odgoditi ni zaustaviti sud, a nalog o deložaciji prema Zakonu o Prawerovom planu uključuje ovlasti za rušenje svih objekata bez posebne dozvole za rušenje. Ministar pravosuđa može vlasniku zemlje naplatiti troškove deložacije i rušenja, a osoba koja prekrši Zakon o Prawerovom planu može biti osuđena na 2 godine zatvora. Za provedbu zakona odgovoran je premijer. Premijer će odrediti tko je beduin i područje mogućeg naseljavanja beduina. Premijer će uspostaviti odbore za odštetu, imenovati po jednog beduinskog predstavnika i regulirati objavu odluka. Premijer sam proglašava ili otkazuje područja namijenjena za naseljavanje, njihovu lokaciju i granice. Ovim zakonom ozakonjuje se raseljavanje, izvlašćivanje i deložacija desetaka tisuća arapskih beduinskih građana Izraela. Zakon ne priznaje pravo arapskih beduina na vlasništvo nad zemljom njihovih predaka. Ovim će zakonom prema razumnim procjenama arapska beduinska zajednica dobiti manje od 16% svoje zemlje. Zakon predlaže da se tu zajednicu obešteti zemljom koja se nalazi duboko u pustinji, ne vodeći računa o povijesnoj povezanosti autohtonih arapskih beduina s njihovom zemljom. Zakon diskriminira između arapskih beduina koji žive na zemlji svojih predaka i onih koji su raseljeni, te onemogućuje sudskoj vlasti da intervenira i zaštiti građane od nepoštenih državnih mjera. Arapske beduine nitko o ovom zakonu nije ništa pitao i oni su ga odbacili. Pravni centar za prava palestinske manjine u Izraelu - Adalah pozvao je izraelsku vladu da povuče Zakon o Prawerovom planu, prizna „nepriznata sela“ i prava arapskih beduina na zemlju njihovih predaka, zaustavi rušenja i prisilne deložacije, te da se uključi u smisleni dijalog s arapskom beduinskom zajednicom i arapskim političkim vodstvom.
Read more...
World Water Day 2012 (English) (video)
Four Reasons to Reject the "Prawer Plan"
Četiri razloga za odbacivanje „Prawerovog plana“ (siječanj 2012.)
Prawerov plan nastoji koncentrirati beduine u prenapučena naselja i istovremeno izvlastiti većinu njihove zemlje. Umjesto da dovede do procesa pomirenja u Nakabu (Negevu) i dogovorenog razvojnog plana, Prawerov plan produbljuje sukob između arapskih beduinskih građana i države. Zakon o Prawerovom planu treba kategorički odbaciti iz 4 razloga:
1. Master plan iz zakona ignorira vlasnička prava većine arapskih beduina koji posjeduju znatne površine zemlje u Nakabu (Negevu) od prije 1948. Za razliku od prijašnjih prijedloga od strane države, novi zakon onemogućuje arapskim beduinima koji trenutno ne žive i ne nadziru svoju zemlju da je ikad više povrate. To se odnosi na više od polovice tražitelja vlasništva nad zemljom koji su sa svoje zemlje u Nakabu istjerani tijekom 1950-tih, te na neke skupine s područja Al-Araquiba i Lakiye. Umjesto da ispravi povijesnu nepravdu, ovaj zakon predlaže nametanje još jedne kazne ovim građanima Izraela, koji su najprije kažnjeni kad su prvotno istjerani sa svoje zemlje, a sada će po drugi put biti kažnjeni jer im neće priznati njihovo pravo na tu zemlju. Razumna procjena pokazuje da će arapska beduinska zajednica u cjelini prema prijedlogu ovog zakona dobiti 90 000 do 100 000 dunuma, odnosno manje od 1% zemlje u Nakabu i desetinu područja čiji povrat traže kao zemlju svojih predaka.
2. Unatoč činjenici da je većina od 46 „nepriznatih“ arapskih beduinskih sela postojala prije uspostave države 1948. godine, vlada se prema njima odnosi na ponižavajući način, nazivajući ih „raštrkanim naseljima“. Plan se udaljio od prethodnih vladinih izjava, poput one u Goldbergovom izvještaju, u kojem se navodi da, gdje god je to moguće, ta sela treba priznati. Sadašnji izvještaj uvjetuje arapska beduinska prava na prostorno planiranje u tim selima rješavanjem njihovih zahtjeva za zemljom s državom. Ovaj je uvjet izrazito problematičan jer su svi preostali problemi u planiranju nejasni i tajnoviti. Plan u potpunosti potkopava povjerenje arapske beduinske zajednice, kojoj već prijeti mogućnost rušenja domova i prisilnih deložacija. Na primjer selo Al-Araqib je prvi puta uništeno tijekom 1950-tih, drugi puta 2010, nakon čega je rušeno više od 30 puta. U okviru Prawerovog plana, vlada planira sličnu budućnost za desetke tisuća arapskih beduinskih građana Izraela koji žive u Nakabu.
3. Predloženi plan je nedemokratski jer ne uključuje sudjelovanje arapskog beduinskog stanovništva. „Operacijom“ uređivanja beduinskih područja upravljat će se izravno iz premijerovog ureda. Plan će provoditi general bojnik u mirovini Doron Almog koji će raditi zajedno s posebnim tijelom za uređenje beduinskog naseljavanja koje vodi policijski general bojnik u mirovini Yehudal Bachar. Samim time plan više sliči vojnoj operaciji nego građanskom planu. Središnjim odborom za zahtjeve prema Prawerovom planu predsjedat će iskusni pravnik i taj će odbor uključivati 4 vladina predstavnika, a premijer će imenovati samo jednog arapskog beduinskog predstavnika koji će također biti dio odbora.
4. Prawerov plan je protuzakonit zbog rasne diskriminacije. Prije samo godinu dana država Izrael je retroaktivno priznala nekoliko židovskih farmi - pojedinačnih naselja - koje su protuzakonito izgrađene u Nakabu. Istovremeno država želi evakuirati stara beduinska sela u Nakabu koja su starija od države i u kojima žive stotine i tisuće ljudi. Štoviše, u listopadu 2011. vlada je odobrila gradnju 10 novih židovskih zajednica na području Arada, u istom okrugu iz kojeg želi deložirati postojeća beduinska sela. Ovakva se politika ne može definirati nikako drugačije nego kao rasna diskriminacija.
Novi zakon i Prawerov plan treba odbaciti i smjesta obustaviti. Vlada mora razgovarati s arapskim beduinima o alternativnom master planu kojeg su pripremili Regionalno vijeće nepriznatih sela i Bimkom. Ovaj alternativni master plan pokazuje da je moguće, primjereno i nužno priznati sva sela na temelju jednakih kriterija za Arape i Židove u Nakabu/Negevu. Umjesto da se forsira plan raseljavanja i koncentriranja stanovništva koji će nedvojbeno produbiti sukob u Nakabu, moguće je bez velikih poteškoća priznati svih 46 postojećih beduinskih sela i svaki vrijedeći zahtjev za vlasništvom nad zemljom. To je logičan, pravedan i ravnopravan temelj za povijesnu pomirbu u Nakabu.
Read more...
Gisha: Scale of Control: Israel's Continued Responsibility in the Gaza Strip
This position paper examines the changes in the methods and means of control of the Palestinian territory, particularly the Gaza Strip, since 2007. It analyzes the responsibility of the various actors exercising control and presents a legal framework for understanding the obligations of an occupying power that has partially ceded control.
Read more...
Joint NGO submission to the UN COMMITTEE AGAINST TORTURE concerning Israel's periodic report due in 2013
Allegations made by Palestinian detainees in detailed affidavits to the submitting organizations consistently describe the use of methods which clearly constitute torture under the Convention's definition and the jurisprudence of international tribunals and human rights monitoring bodies. In several cases, these allegations have been substantiated by internal ISA memoranda, by testimony of ISA interrogators in court and by medical evidence. These methods include, but are not limited to: prolonged incommunicado detention; sleep deprivation by means of continuous or nearly continuous interrogation for periods exceeding 24 hours (for example, 46 hours of interrogation with a two hour break at 25 hours); stress positions, including forcibly bending the detainee's back over the seat of a chair at an acute angle, often with legs shackled to the chair, or coerced crouching in a frog-like position; slapping and blows; tightening handcuffs on the arms near or above the elbows and pressing or pulling the handcuffs, causing the arms to swell and often injuring the radial nerves; threats of arrest and physical abuse of family members; exposing a suspect to a parent or spouse being abusively interrogated or exposing a family member to a son or brother exhibiting signs of physical torture; and religious and other insults such as beard-pulling or strip searches performed by a person of the opposite sex. Three or more ISA interrogators are invariably present when employing the physical methods of torture and they usually employ more than one method, repeatedly, against the same detainee.
Read more...
