četvrtak, 29. rujna 2011.

Linkovi – uglavnom Palestina/Izrael, Jemen…

Another 'Symbolic Victory': Abbas' New Political Gambit
… the PA itself has neither legitimacy nor credibility. Whatever remained of the latter was lost during the Israeli war on Gaza and the publishing of the Palestine Papers by Al Jazeera and the Guardian. The papers showed that the very individuals now championing a Palestinian statehood bid at the UN once regularly collaborated with Israel to crack down on Palestinian resistance. They helped Israel undermine Palestinian democracy, isolate democratically-elected Hamas, give away the refugees’ right of return, and worse, deprive Palestinians from any meaningful sovereignty in occupied East Jerusalem. As for its lack of legitimacy, the matter requires no leaked documents. In fact, Fatah's refusal to concede to 2006 election results led to the circumstances that exasperated a civil war in Gaza. Gaza's besiegement (a direct consequence of the elections and the civil war) continues to serve both Israel and the PA equally. The latter is functioning in the West Bank with no popular mandate, surviving on international handouts and “security coordination” with the Israeli Army. Even Abbas's term as a president of the PA has expired.

Paradigm Shift: One-sided US Veto
Seeing that the settlers are undermining any future two-state solution, the Palestinians have decided not to wait any longer and are asking the United Nations to recognise a Palestinian state within the 1967 borders. This, they intimate, is their last attempt to salvage the two-state route before abandoning it to the dustbin of history. Their argument is straightforward: If the idea behind a two-state solution is dividing land among the two peoples, how can Israel unilaterally continue to settle the contested land while carrying out negotiations? Israeli unilateralism, in other words, has driven the Palestinians to choose the unilateral path. The only difference is that the latter's unilateralism is aimed at advancing a peace agreement, while the former's is aimed at destroying it. ... The US has never considered using its veto power to stop Israel from carrying out unilateral moves aimed at undermining peace. Instead, the US has frequently used its veto to prevent the condemnation of Israeli policies that breach international law. Now the Obama Administration wants to use the veto again, with the moral justification that unilateralism is misguided. But the real question is: Why is unilateralism bad when it attempts to advance a solution, yet warrants no response when unilateralism threatens to undermine a solution?

'An Important Irritant': The Attack on the Mavi Marmara
The panel claimed that Israel has faced and is facing a threat to its security from militant groups within Gaza. Of course, this is true even if the threat is minimal compared to the threat Israel poses to the security of Palestinians in the West Bank or Gaza. The panel argues that Israel has the right to self defence against armed attack from outside its territory. As Israel is the only state in the world which has never defined its borders, and as the territory falling within the 1949 armistice lines includes more than 20 per cent of Palestine set aside for the Arab state in the partition resolution of 1947, but seized by zionist militias in 1948, what constitutes Israeli territory remains an interesting but unresolved point. Furthermore, most Gazans are refugees (or the children of refugees) from somewhere else in Palestine. They were driven into Gaza during the ethnic cleansing of 1948. Not far from the fence penning them in, settlements have been built on their land and the ruins of their villages. Their right of return to the place of their birth has been affirmed in numerous UN resolutions specific to Palestine as well as conventions dealing with universal human rights. Israel has never complied with any of these resolutions. Yet it is Israel and not its victims to which Ban Ki Moon's panel grants the right of self-defence. Turkey has rejected this biased report out of hand. It has sent the Israeli ambassador home and will now ask the International Court of Justice to issue a legal opinion on the blockade of Gaza and thus the attack on the Mavi Marmara.

Ibrahim Zaza: The Gaza Boy Newspapers Omitted
Ibrahim Zaza was merely a 12-year-old boy. He and his cousin Mohammed, 14, were hit by an Israeli missile in Gaza, fired from a manned drone as they played in front of their house. ... Among the dead in the first wave of attacks that targeted 'militants' were two children, one aged three and the other 13. In the media, Palestinian casualties only matter when they amount to a sizable number. Even then, they are placed within a context that deprives the victims of any sympathy, or worse, blames Palestinian militants for indirect responsibility (pushing Israel to resort to violence to defend its security). In fact, the term 'Palestinian security' is almost nonexistent, although thousands of Gazans have been killed in the last three years alone. Even the news of Palestinian children killed in the August strikes was reported with a sense of vagueness and doubt.

Cops turn Violent, NYPD drag girl across the street. #OccupyWallStreet (video)

Over 40 killed in Yemen gun battles
“Over 40 people were killed in battles that hit neighbourhoods across Sanaa, including Change Square”, epicentre of anti-regime protests since Feb, the activist said. As gun battles raged across the capital, hundreds of thousands set out in a massive demonstration from Change Square, which came under security force gunfire, witnesses said. A dissident military spokesman said 11 of his regiment’s troops were killed and 112 wounded when elite Republican Guard troops, commanded by President Ali Abdullah Saleh's son Ahmed, attacked a camp. At least 173 people were killed in fierce fighting since last week…

Yemeni president makes call for peace but bloodshed continues in Sana'a
The latest round of bloodshed followed a week of violence in Sana'a in which more than 100 protesters were shot dead, some by government troops using anti-aircraft guns. ... At midday a crowd of 6,000 men and women marched out of the tented protest encampment dubbed Change Square and into the city" As they marched deeper into the streets of Sana'a, a volley of bullets fired by Republican Guard troops dispersed the protesters, who fled back to their camp. "We reached the roundabout and then a group of soldiers under the bridge just started shooting straight at us without warning – they were 10 metres away," said Abulqawy Noman, a professor of chemistry at Sana'a University, as doctors in a field hospital held up an x-ray apparently showing an image of his calf with a bullet lodged below the knee. "One of my friends was shot in the chest; he couldn't speak, blood was pouring from his nostrils and his mouth." In addition to the professor, 17 others were shot, one in the forehead and another in the square of his back. Outside the hospital gates a weeping muezzin gathered protesters for a mass prayer to mourn the death of 10 people on Friday, nine of them pro-opposition tribal fighters and one of them a journalist who died after being shot a few days earlier. ... Sana'a may be sliding out of government control. Many of the city's neighbourhoods are now gripped by street battles and exchanges of shelling between Republican Guards led by Saleh's son and a division of renegade soldiers known as firqa who have been backing the pro-democracy demonstrators. Protesters are caught in the middle as both sides hurl mortars and anti-aircraft missiles at each other in a battle for the capital. ... Many in the anti-Saleh camp accuse both Riyadh and Washington of supporting Saleh, who had once been their ally against al-Qaida's Yemen-based wing. They accuse the west of adopting double standards by supporting the pro-democracy uprising in Libya but not in Yemen. ... Hospitals are struggling to find the floor space, let alone provide care, for the hundreds suffering from bullet wounds and gas inhalation. Tariq Noman, a doctor working in a field hospital, told the Guardian that people were dying because of a shortage of medical supplies. The International Committee of the Red Cross has delivered wound-dressing material to the hospital but claims that it has had equipment confiscated and been denied access to people in need of first aid by government officials.
Read more…

At least 18 people killed in demonstrations across Syria
At least 18 people were killed Saturday in demonstrations across Syria, while pro-regime protesters in Damascus attacked the French ambassador to Syria, Eric Chevallier, according to witnesses. ... An estimated 2,700 people have been killed, including at least 100 children, since the protests - calling for the ouster of al-Assad - started in mid-March, according to the United Nations. French Foreign Minister Alain Juppe on Monday accused the Syrian regime of "crimes against humanity."

Army private gets 7 years for murder of unarmed Afghan teen
Another member of the Army "kill team" accused of killing unarmed Afghan civilians for sport pleaded guilty and was sentenced to seven years in prison Friday for the murder of a 15-year-old villager in southern Afghanistan. ... Five members of the former 5th Stryker Brigade have faced murder charges in connection with what military prosecutors say were staged attacks on Afghan villagers. In the attacks, prosecutors say, U.S. soldiers fired volleys of guns and grenades at innocent people and then planted weapons to make it look as though the victims had shot first. ... Holmes was described by friends and family as a friendly young man who arrived in Afghanistan at the age of 18 and found himself unable to challenge or report his older squad mates, especially his team leader, Spec. Jeremy Morlock. Morlock pleaded guilty earlier this year to involvement in three killings and was sentenced to 24 years in prison. ... Holmes, a resident of Boise, Idaho, pleaded guilty to murder without premeditation, possession of a finger bone taken from an Afghan corpse and illegal marijuana use.

utorak, 27. rujna 2011.

Neke vijesti o globalnom bojkotu Izraela, linkovi

Informacije iz članka BDS Update: Buttressing an Independent Palestine od 22. rujna 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Ujedinjena crkva Kanade pokrenula je ovog ljeta kampanju bojkota, dezivestiranja i sankcija kojom će pokušati uvjeriti 6 kompanija koje djeluju u Kanadi - Caterpillar, Motorola, Ahava, Veolia, Elbit Systems i Chapters/Indigo – da prestanu podupirati izraelsku okupaciju. Sličnu su kampanju prije nekog vremena pokrenule 2 protestantske crkve u SAD-u.

Kongres britanskih sindikata odlučio je razmotriti svoje odnose s izraelskim nacionalnim sindikalnim savezom Histadrut i potvrdio svoju politiku ohrabrivanja svojih članova, poslodavaca i mirovinskih fondova da dezinvestiraju iz i bojkotiraju robu tvrtki koje profitiraju od ilegalnih kolonističkih naselja, okupacije i izgradnje Zida.

Londonski kulturni djelatnici okupljeni u skupinu „Beethovians for Boycotting Israel“ 1. su rujna svojom verzijom Ode radosti tijekom koncerta Izraelske filharmonije u londonskom Royal Albert Hallu natjerali BBC da obustavi prijenos koncerta.

Južnoafrički studenti podržali su nacionalni bojkot Izraela.

Košarkaš NBA lige Kareem Abdul-Jabbar odbio je nastupiti u Izraelu zbog nasilja na obljetnicu obilježavanja Nakbe.

Najveći izraelski poljoprivredni izvoznik, Agrexco, koji prodaje proizvode iz ilegalnih kolonističkih naselja kao „izraelske proizvode“, ovo je ljeto, suočen s intenzivnom kampanjom bojkota diljem Europe, otišao u stečaj.

Francuska multinacionalna kompanija Veolia je od početka palestinske kampanje 2005. godine izgubila ugovore u vrijednosti većoj od 14 milijardi američkih dolara. Veolia prekida svoje aktivnosti u više od 40 zemalja, ali ne i zemlji koja je glavni uzrok njenih financijskih poteškoća – Izraelu. Veolia je uključena u pružanje usluga prijevoza lakom željeznicom između zapadnog Jeruzalema i ilegalnih kolonističkih naselja u okupiranom istočnom Jeruzalemu i njegovoj okolici na Zapadnoj obali.

Švedski trgovački lanac Coop najavio je da prekida kupnju svih proizvoda izraelske tvrtke Sodastream, čiji se glavni proizvodni pogoni nalaze u izraelskom kolonističkom naselju Mishor Adumim na okupiranoj Zapadnoj obali. Kampanja protiv tvrtke Sodastream proširila se i u druge zemlje, uključujući SAD.

Unilever je u srpnju najavio da najerava svoju tvornicu pereca Bagel and Bagel preseliti s okupiranog područja na izraelsku stranu Zelene linije.

U Australiji je u srpnju nenasilne BDS aktiviste napala policija, a 19 aktivista iz Melbourna prijete novčane kazne od 32 000 američkih dolara. Trenutno su protiv stotina propalestinskih aktivista u SAD-u, Francuskoj i Grčkoj podignute kaznene prijave zbog nenasilnog zauzimanja za palestinska ljudska prava.

Norveška je ovog ljeta odlučila iz svog naftnog fonda vrijednog 450 milijardi eura isključiti 2 izraelske tvrtke - Africa Israel Investments i njenu podružnicu Danya Cebus - zbog njihovog poslovanja u kolonističkim naseljima.

Egipatski prosvjednici protjerali su izraelskog veleposlanika, a izraelski veleposlanik u Jordanu je također pobjegao iz straha da bi se u toj zemlji mogli dogoditi slični prosvjedi.

Jedna od loših vijesti je da je Velika Britanija prošli tjedan izmijenila zakon koji je, zahvaljujući univerzalnoj jurisdikciji, omogućavao izdavanje britanskih naloga za uhićenje izraelskih političara i vojnih dužnosnika osumnjičenih za teške ratne zločine.

Izvor i više informacija: BDS Update: Buttressing an Independent Palestine

Obama: America's 'first Jewish president'?
He spoke of historical "facts" that have long been repudiated by Israeli historians, and of truths that are nothing more than one sided interpretations of a political situation. Obama claimed that the Arabs launched wars against Israel. But, in actual fact, Israel is the aggressor, launching or instigating wars in: 1956, 1967, 1982, 2006 and 2008. Only the 1973 war was launched by Arabs, but only to recuperate occupied territories after the US and Israel rejected Anwar Sadat's peace overtures. He underlined the work of Israelis in forging a successful state in their "historic homeland". But most of the world, and certainly the Arab world, saw Israel's inception as a colonial project with theological pretexts. Serbia also believes that Kosovo is the birth place of its nation; should they be allowed to forge a successful state of their own, an exclusively Serbian state in that territory? Should each and every occupied people search from accommodation with their occupiers without interference from the international community? Is that how African and Middle Eastern nations gained their independence from European colonial powers? Should a whole people go on living under occupation until their occupier is satisfied with the conditions for surrender?

Bill Clinton: Rick Perry's like Israeli 'militants'
“There's an enormous reservoir of support for Israel in the Christian evangelical community, and a lot of them believe — as some of the more militant subgroups do — that God meant for all Judea and Samaria [the West Bank] to be in the hands of Israel. … I'm sure there are hundreds of thousands of people that have never missed church on Sunday in Texas who believe it.” Clinton also said Perry and Republicans in Congress are willing to capitulate to Israel on too many issues. The former president summed up his views on the GOP perspective as, “'You guys [Israel] do whatever you want — keep the West Bank. We're coming back, we'll have the White House and Congress, and we'll let you do whatever you want.'”
Read more…

Gideon Levy: Netanyahu Proved Israel Doesn't Want Peace
Netanyahu, peddler of emotions, did not shrink from or forget anything, save reality. Abraham the patriarch, Hezekiah, Isaiah, pogroms, the Holocaust, 9/11, the children, the grandchildren and, of course, Gilad Shalit - all fodder for the tear wringer that assuredly didn't bring forth a single tear anywhere on the planet, with the possible exception of a few Jewish nursing homes in Boca Raton, Florida. There, perhaps, people were still moved by this kitschy death speech. Netanyahu needed thousands of years of history to obscure reality, but Abbas' sense of history proved to be much more developed: He had no need to call up distant memories to elicit sympathy; all he needed was to soberly depict current events in order to attempt to shape a new history. The world and the auditorium cheered for Abbas because he spoke like a 21st-century statesman, not like a co-opted archaeologist of centuries past. Abraham or Ibrahim, Hezekiah or Netanyahu, Benjamin or Jacob-Israel, Jew or Judea - our prime minister's Bible and Holocaust stories should have made Israelis sitting down to their Friday night dinner feel awkward and uncomfortable. Is that all we have to sell to the world? Is that all we have to say? Is that what is being said on our behalf? Is that what we look like? The faces said it all. Sitting around the table of Netanyahu's cheerleading squad (all of them Ashkenazi men, of course ) were two kippa-wearers, two generals, two former Russians, three current beard-wearers - a depressing and threatening group portrait of Israel's extreme right, class of 2011. The table of the Israeli delegation, even more than Netanyahu himself, revealed the true face of the most denounced country in the world today, with the exception of Iran and North Korea.

Obama Throws Palestine Under the Bus
Not once did he refer to Jewish "settlements" on Palestinian lands; nor did he even use the word "occupied" - or any declension of that word - to describe those lands and their people in an address that was largely, if ironically, devoted to celebrating this year's Arab struggles to end autocratic rule in their region. ... "He presented a double standard when he disassociated the Arabs' fight for their freedom in the region from the Palestinian freedom fighters, who deal with the occupation for 63 years," she said. ... Given his fading approval ratings and an economy that shows no signs of substantial improvement any time soon, the White House and Democrats on Capitol Hill appear increasingly panicked over their re- election prospects in November 2012. They will do nothing that risks alienating key constituencies, particularly Jewish voters in a couple of key "swing states", but most especially Jewish donors who account for an estimated between 40 and 50 percent of all contributions to national Democratic campaigns.

Jonathan Cook: UN Bid Heralds Death of Palestine's Old Guard
The Palestinian application, handed to UN Secretary-General Ban Ki-Moon last week, has now disappeared from view -- for weeks, it seems -- while the United States and Israel devise a face-saving formula to kill it in the Security Council. Behind the scenes, the pair are strong-arming the Council's members to block Palestinian statehood without the need for the US to cast its threatened veto. Whether or not President Barack Obama wields the knife with his own hand, no one is under any illusion that Washington and Israel are responsible for the formal demise of the peace process. In revealing to the world its hypocrisy on the Middle East, the US has ensured both that the Arab publics are infuriated and that the Palestinians will jump ship on the two-state solution. But there was one significant victory at the UN for Mahmoud Abbas, the head of the Palestinian Authority, even if it was not the one he sought. He will not achieve statehood for his people at the world body, but he has fatally discredited the US as the arbiter of a Middle East peace. In telling the Palestinians there was “no shortcut” to statehood -- after they have already waited more than six decades for justice -- the US President revealed his country as incapable of offering moral leadership on the resolution of the Israeli-Palestinian conflict. ... we are entering a new phase of the conflict in which the US, Europe, and the UN will have only a marginal part to play. The Palestinian old guard are about to be challenged by a new generation that is tired of the formal structures of diplomacy that pander to Israel's interests only. The young new Palestinian leaders are familiar with social media, are better equipped to organise a popular mass movement, and refuse to be bound by the borders that encaged their parents and grandparents. Their assessment is that the PA – and even the Palestinians' unrepresentative supra-body, the PLO – are part of the problem, not the solution. Till now they have remained largely deferential to their elders, but that trust is fast waning. Educated and alienated, they are looking for new answers to an old problem. They will not be seeking them from the countries and institutions that have repeatedly confirmed their complicity in sustaining the Palestinian people's misery. The new leaders will appeal over the heads of the gatekeepers, turning to the court of global public opinion. Polls show that in Europe and the US, ordinary people are far more sympathetic to the Palestinian cause than their governments.

Syria: The revolution will be weaponised (video)
The overwhelming majority of the opposition is peaceful and unarmed. For some it is a question of principal or strategy; for many it is simply because they do not have access to weapons that would be useful against the powerful Syrian security forces. There are various different armed opposition actors in Syria. Together they have killed around 700 members of the Syrian security forces in various clashes and ambushes. The most organised and professional armed opposition members are those who are deserters from the army. However, it is important to point out they have not deserted with their weapons and it is not entire units that are deserting, currently just individuals. In much of the country young men arm themselves or are provided weapons by wealthier people to protect themselves from the onslaught of security forces. There are also local self-defence militias and armed civilians throughout various villages and slums. Though many are socially and religiously conservative, they do not appear to consider themselves mujahedin or otherwise fit the stereotype of Islamic extremists. Accordingly, individuals have told me that Islam does provide them with inspiration and strength but they do not fight for Islam and their goals are generally secular.
Read more…

Three Italian soldiers killed in Afghanistan
Three Italian soldiers were killed in a road accident in Afghanistan Friday raising Italy's death toll in Afghanistan to 44 since it joined the NATO-led mission in the Asian country in 2004. A fourth soldier was "seriously" wounded in the incident involving an Italian patrol in the western Afghan city of Herat, sources said. The 41st came on July 26 when Corporal Major David Tobini, 28, was shot dead in a firefight in the Bala Murghab Valley, also in western Afghanistan.

A Message from Occupied Wall Street (Day Nine) (video)

Like our brothers and sisters in Egypt, Greece, Spain, and Iceland, we plan to use the revolutionary Arab Spring tactic of mass occupation to restore democracy in America. We also encourage the use of nonviolence to achieve our ends and maximize the safety of all participants. … Occupy Wall Street is leaderless resistance movement with people of many colors, genders and political persuasions. The one thing we all have in common is that We Are The 99% that will no longer tolerate the greed and corruption of the 1%.
Read more…

nedjelja, 25. rujna 2011.

Iz popratnog dokumenta pozivu na nametanje vojnog embarga Izraelu

Djelomičan prijevod popratnog dokumenta s više informacija i s objašnjenjima o pozadini poziva na nametanje vojnog embarga Izraelu koji je u srpnju 2011. globalnom civilnom društvu uputila koalicija organizacija palestinskog civilnog društva Palestinski nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Ovaj radni dokument u cijelosti možete na engleskom pročitati na linku.

Poziv palestinskog civilnog društva na nametanje sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu

Radni dokument Palestinskog nacionalnog odbora za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BNC)

Srpanj 2011.


Ovo je pozadinski popratni dokument pozivu na nametanje trenutačnog, sveobuhvatnog vojnog embarga Izraelu koji je 9. srpnja 2011. globalnom civilnom društvu uputio palestinski Nacionalni odbor za bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela. Dokument istražuje pravni okvir u kojem je upućen poziv na embargo, izraelsku nezakonitu uporabu oružane sile, te ulogu vojne suradnje s Izraelom, izraelskom vojnom industrijom i akademskom zajednicom u održavanju izraelskih kršenja međunarodnog prava i izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije na štetu palestinskog naroda. Dokument završava pregledom međunarodnih pravnih obveza da se okonča izraelska nezakonita uporaba oružane sile, čije ispunjenje vlade, UN i poslovne korporacije tek trebaju osigurati.

Zakonita i nezakonita uporaba oružane sile od strane država u međunarodnom pravu


Prema međunarodnom pravu, države smiju koristiti oružanu silu, uključujući ratove, invazije, blokade i okupaciju protiv drugih država, pod uvjetom da je ona potrebna za samoobranu ili da ju je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. Uporaba oružane sile od strane neke države protiv neke druge države bez navedenih opravdanja protivna je Povelji UN-a i nezakonita je. Nezakonita je također uporaba oružane sile za počinjenje ili održavanje stanja kršenja međunarodnih imperativnih normi, i. e. načela koja obvezuju sve države članice UN-a. Te norme uključuju pravo naroda na samoodređenje, kao i zabrane rasne diskriminacije i trajnog stjecanja teritorija vojnim osvajanjem ili aneksijom. Nezakonita uporaba oružane sile od strane neke države može predstavljati prijetnju i kršenje mira ili agresiju, koji su strogo zabranjeni i definirani kao međunarodni zločini. Prema međunarodnom pravu, država se ne može pozivati na samoobranu kako bi opravdala uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sama stvorila.

[…] Glavna pravila međunarodnog humanitarnog prava koja se primjenjuju na oružje zabranjuju uporabu sredstava i metoda ratovanja koji bi mogli prouzročiti nepotrebno nanošenje ozljeda ili patnje ili koji ne mogu razlikovati između vojnih meta i civila ili civilnih objekata. […] Kršenja međunarodnog humanitarnog prava i povezana kršenja ljudskih prava mogu predstavljati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Nezakonita uporaba oružane sile od strane Izraela

[…] Izrael već više od 6 desetljeća, od svog postanka putem etničkog čišćenja Palestine 1948. godine (Nakba), koristi nezakonitu oružanu silu i zabranjeno oružje protiv država, kao i protiv palestinskih i drugih arapskih civila. Izrael vojnu silu koristi kako bi održao režim okupacije, kolonijalizma i aparthejda, koje je uspostavio kako bi kontrolirao što više zemlje sa što manje autohtonih Palestinaca, i kako bi onemogućio da palestinski narod koristi svoje neotuđivo pravo na samoodređenje. Izrael stalno iznova provocira ili započinje oružane sukobe kako bi ugušio i suzbio palestinsku borbu za slobodu i samoodređenje, te kako bi proveo protuzakonitu teritorijalnu ekspanziju putem aneksije okupiranog teritorija, na primjer palestinskog istočnog Jeruzalema i sirijske Golanske visoravni. Izraelsko stjecanje teritorija putem uporabe oružane sile predstavlja kršenje međunarodnog prava koje je Vijeće sigurnosti UN-a u više navrata osudilo i, koje je u slučaju Golanske visoravni Opća skupština UN-a opisala kao čin agresije. Nedavno je UN-ov Posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967. godine izjavio kako je moguće da izraelski vojni napad na Gazu 2008. i 2009. godine predstavlja čin agresije i zločin protiv mira. Izraelska politika pozivanja na samoobranu kao opravdanje za svaku uporabu oružane sile „u obranu“ nezakonite situacije koju je sam Izrael stvorio nema temelje u međunarodnom pravu i ne može proći na objektivnom pravnom testu.

Dokumentirana su brojna izraelska kršenja međunarodnog humanitarnog i prava ljudskih prava, uključujući počinjenje ratnih zločina, tijekom oružanih sukoba. Ta su kršenja prouzročila bezbrojne smrti i ozljede, te raseljavanje milijuna ljudi. Tijekom sustavnog procesa izvlaštenja i protjerivanja većine autohtonog stanovništva Palestine 1948. godine, ubijeno je najmanje 15 000 Palestinaca, velikom većinom civila, u desetcima dokumentiranih masakara i vojnim napadima na civilna područja koji se ničim ne mogu opravdati. Izrael je počinio nekoliko velikih pokolja nad palestinskim civilima čak i nakon uspostave države 1948, kada nije bilo oružanog sukoba koji bi poslužio kao izlika. Od 1967. godine izraelske vojne i obavještajne operacije provedene u kontekstu 44-godišnje okupacije rezultirale su s najmanje 750 000 slučajeva pritvaranja Palestinaca, uključujući desetke tisuća djece, u uvjetima koji krše međunarodno pravo. Samo u razdoblju između 2000. i 2010, izraelske su oružane snage ranile desetke tisuća i ubile najmanje 7342 Palestinaca, uglavnom sa Zapadne obale i iz Pojasa Gaze, od kojih su većina bili civili. Ova brojka uključuje 1440 žrtava izraelskog protuzakonitog vojnog napada na Pojas Gaze 2008/2009. Brojne neovisne istražne misije, uključujući UN-ovu istražnu misiju o sukobu u Gazi iz 2009. koju je podržala Opća skupština UN-a u studenom 2009, zaključile su da je Izrael koristio neselektivnu silu i da je namjerno ciljao civile i civilnu infrastrukturu u „sustavnom napadu kojem je cilj bio kažnjavanje, ponižavanje i teroriziranje palestinskog civilnog stanovništva“.

Ne postoje sveobuhvatni i mjerodavni podaci o civilnim žrtvama 63-godišnjeg izraelskog nezakonitog i često zločinačkog vojnog nasilja. Gore navedene brojke ne obuhvaćaju više od 20 000 libanonskih i palestinskih civila ubijenih tijekom izraelskih vojnih invazija na Libanon potkraj 1970-ih i 1982, uključujući žrtve zloglasnog pokolja u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatilla 1982, koje su počinili pripadnici krajnje desničarske libanonske milicije pod izravnim nadzorom okupacijske izraelske vojske kojoj je tada na čelu bio Ariel Sharon. Najmanje 1110 dodatnih osoba, uglavnom libanonskih civila, ubijeno je i veliki dijelovi civilne infrastrukture su uništeni tijekom izraelske agresije na Libanon u kolovozu 2006. Human Rights Watch je u svom izvještaju osudio Izrael zbog nerazlikovanja između boraca i civila i protuzakonite uporabe kasetnog streljiva.

Izraelska nasilna represija nad civilnim prosvjednicima i aktivistima za ljudska prava drastično se pogoršala u proteklih nekoliko godina. Na primjer, 15. svibnja, na 63. obljetnicu palestinske Nakbe, te ponovo, 3 tjedna kasnije, na 44. obljetnicu izraelske okupacije palestinskih i drugih arapskih teritorija okupiranih 1967, izraelski su vojnici, prerušene jedinice i snajperisti – raspoređeni na okupiranoj Golanskoj visoravni, duž granice s Libanonom, duž granice s Pojasom Gaze i na vojnoj kontrolnoj točki Qalandia u okupiranom istočnom Jeruzalemu – namjerno ubili ili ranili desetke nenaoružanih mladih osoba, većinom palestinskih izbjeglica, s ciljem da ih odvrate od budućih nenasilnih masovnih prosvjednih marševa palestinskih izbjeglica. Ove su mlade žrtve, koje su prosvjedovale protiv izraelskog upornog onemogućavanja ostvarenja njihovog prava na povratak u domovinu koje je potvrdio UN, potomci palestinskih žrtava etničkog čišćenja tijekom Nakbe 1948. godine. Mnogi su Palestinci, kao i izraelski i međunarodni aktivisti za ljudska prava, ubijeni ili ranjeni tijekom godina nenasilnih prosvjeda protiv izraelskog protuzakonitog Zida i kolonističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. Čak ni međunarodni aktivisti za ljudska prava nisu pošteđeni, kako se pokazalo u slučaju 9 humanitarnih aktivista na Flotili slobode za Gazu 31. svibnja 2010, koje su ubili izraelski specijalci u svom nezakonitom vojnom napadu na flotilu u međunarodnim vodama.

Izrael: oružana sila u službi aparthejda i kolonijalizma

Državu Izrael uspostavio je cionistički pokret, uz široku međunarodnu podršku i suučesništvo, prije 63 godine s namjerom i učinkom trajnog uklanjanja velikog dijela autohtonog, pretežito arapskog, stanovništva Palestine, i pokoravanja preostalih stanovnika, s ciljem kolonizacije i razvitka isključive „židovske države“. Široko rasprostranjen i sustavni način na koji Izrael krši međunarodno pravo ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo i prkosi rezolucijama UN-a, te način na koji je ta država institucionalizirala i legalizirala rasističku politiku preseljenja (transfera) stanovništva (etničko čišćenje) i kolonizaciju tijekom Nakbe 1948, objašnjavaju zašto je trenutni režim koji je Izrael nametnuo palestinskom narodu okarakteriziran kao sustav koji kombinira aparthejd, kolonijalizam i okupaciju.

Kolonijalizam se obično definira kao podvrgavanje neke nacije stranom podjarmljivanju, dominaciji i izrabljivanju pri čemu je toj naciji onemogućeno korištenje njenog prava na samoodređenje. U Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda (MKS) iz 2002. aparthejd je definiran kao nečovječna djela „počinjena u kontekstu institucionaliziranog režima sustavnog ugnjetavanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama i počinjena s namjernom održavanja tog režima“. Transfer stanovništva i aparthejd su zločini prema međunarodnom pravu, uključujući Četvrtu ženevsku konvenciju i Rimski statut. Režim koji je Izrael nametnuo Palestincima odgovara gore navedenim definicijama kolonijalizma i aparthejda, te uključuje i okupaciju; stoga je taj režim nezakonit prema međunarodnom pravu.

Uporište izraelskog aparthejda čini skup diskriminatornih zakona, uključujući Zakon o povratku iz 1950. godine (1950.), Zakon o imovini odsutnih osoba (1950.), Zakon o državljanstvu (1952.), Zakon o „statusu“ Svjetske cionističke organizacije-Židovske agencije (1952.), Zakon o Židovskom nacionalnom fondu (1953.) i Temeljni zakon: Zemlja u Izraelu (1960.), koji puna prava „državljana“ u Izraelu daju samo židovskim građanima, te dodjeljuju javni status cionističkim „nacionalnim“ institucijama koje rade isključivo u korist Židova. Ti isti zakoni onemogućuju Palestincima koji su 1948. postali izbjeglice dobivanje državljanstva i onemogućuju njihov povratak, Palestince koji su ostali u Izraelu pretvaraju u građane drugog reda, olakšavaju konfiskaciju palestinske zemlje i njeno prebacivanje u židovsko vlasništvo, te Palestincima onemogućuju traženje povrata ili obeštećenja za oduzetu imovinu. Na palestinskom teritoriju koji je Izrael okupirao 1967. godine uspostavljen je sličan aparthejdski režim u obliku vojne okupacije. Aparthejdski karakter izraelskog režima na okupiranom palestinskom teritoriju naglašen je činjenicom da se na židovske koloniste i (de facto) anektirana kolonistička naselja primjenjuje izraelsko građansko pravo, dok se na okupirano palestinsko stanovništvo primjenjuju vojni zakoni.

Oružana sila je ključna za provođenje izraelskih aparthejdskih zakona i održavanje izraelskog ugnjetavačkog režima aparthejda, kolonijalizma i okupacije nad palestinskim narodom. Poput Južne Afrike u prošlosti, izraelske se vlade pozivaju na pravo na samoobranu i „potrebu zaštite javnog reda“, dok se u stvarnosti oružana sila koristi za zaštitu zločinačkog režima.

Izraelsko ratno gospodarstvo i međunarodna potpora

Izrael je jedna od najmilitariziranijih zemalja na svijetu, a njegova nezakonita uporaba sile vrlo je unosna. Izrael je tijekom proteklog desetljeća dosljedno 6-9% svog BDP-a izdvajao za vojsku, a do 12,3% izraelskog BDP-a troši se na sigurnost, uključujući vojsku, policiju, zatvore itd. 2010. ukupna izraelska izdvajanja za vojsku dosegla su 13 milijardi američkih dolara. Godišnje se, prema službenim izraelskim izvorima, u povezanoj industriji domovinske sigurnosti okrene oko 4 milijardi američkih dolara. Dotok prihoda od prodaje u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji koja je djelomično u državnom vlasništvu ključan je za održavanje izraelskog sustava ugnjetavanja palestinskog naroda. […]

Izraelski vojni izvoz
Gotovo 80% izraelske vojne proizvodnje u 2010. je izvezeno, a izraelske tvornice oružja ukupno su izvezle robu u vrijednosti od 7,2 milijarde američkih dolara. Izraelski su nedavni medijski izvještaji Izrael opisali kao 4. najvećeg svjetskog izvoznika oružja, a ta se država konstantno nalazi među 10 najvećih svjetskih zemalja izvoznika oružja.

Izraelska vojna industrija uživa kompetitivnu marketinšku i razvojnu prednost, što je posljedica izraelskog neprekidnog ratovanja protiv, te okupacije i ugnjetavanja palestinskih i drugih arapskih civila. Svaka izraelska vojna operacija predstavlja priliku za testiranje nove tehnologije i dopušta izraelskim vojnim kompanijama da svoje proizvode na tržištu nude kao proizvode testirane u borbi. Na primjer, Elbit Systems je svoj poslovni model izgradio na vrlo bliskim i dubokim vezama s izraelskom vojskom i određenim jedinicama u vojsci, osiguravši da njegovi sustavi budu rigorozno testirani i korišteni u oružanom sukobu rano u razvojnom procesu. Elbitov promotivni materijal hvali se da je njegove bespilotne letjelice Skylark izraelska vojska vrlo učinkovito koristila u ratu protiv Libanona 2006. godine, dok su Elbitove bespilotne letjelice Hermes 450 uvelike korištene tijekom operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze. Među zemljama koje su od Elbita nabavile bespilotne letjelice su Australija, Kanada, Hrvatska, Francuska, Gruzija, Meksiko, Singapur, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Brazil i SAD.

Na području domovinske sigurnosti, izraelske kontrolne točke i Zid izraelskim vojnim kompanijama, koje se nalaze u srcu sustava koji kontrolira palestinsko stanovništvo, daju njihovu vlastitu kompetitivnu prednost. Opremu visoke tehnologije razvijenu u službi izraelske okupacije palestinskih područja koriste zemlje diljem cijelog svijeta. Elbit Systems, tvrtka koja također proizvodi nadzornu opremu za izraelski protuzakoniti Zid, dio je konzorcija kojem je dodijeljen ugovor u vrijednosti od 2 milijarde američkih dolara za osiguranje granice SAD-a s Meksikom, pri čemu se Elbit opisuje kao proizvođač s relevantnim iskustvom. Tvrtke kao Verint i Magal Security Systems, koje snabdijevanjem ključnom opremom i uslugama podupiru izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i kontrolu nad civilnim stanovništvom, redovito sklapaju ugovore s vladama drugih država. Izraelska represija palestinskog civilnog otpora izraelskom protuzakonitom Zidu pokazala se poligonom za testiranje nasilnih mjera za kontroliranje masa, uključujući uporabu visokootrovnog i smrtonosnog plina.

Izrael također izvozi spoznaje i vještine u provođenju represije koje je razvio podčinjavajući palestinski narod, pri čemu izraelske sigurnosne snage nude obuku i savjetodavne usluge policijskim snagama i djelatnicima institucija domovinske sigurnosti diljem svijeta. Tijekom suđenja londonskoj policiji zbog ubojstva nedužnog Jean Charlesa de Menezesa, viši britanski policajac je na sudu izjavio da je londonska policija prošla obuku izraelskih sigurnosnih snaga. U Ekvadoru izraelsko veleposlanstvo pomaže održavanje nekoliko tečajeva policijske obuke koje vodi izraelsko sigurnosno osoblje. Slični su programi organizirani u Sjevernoj Americi.

Vojni uvoz, pomoć Izraelu
Iako izraelska golema domaća vojna i sigurnosna industrija državu snabdijeva velikim količinama streljiva i druge opreme, Izrael je također ovisan o vojnoj pomoći i uvozu, naročito iz SAD-a i država članica EU-a.

Od apsolutno ključne važnosti za kontinuiranu izraelsku uporabu sile je krajnje pretjerana vojna povezanost sa Sjedinjenim Državama. SAD su u razdoblju između 2000. i 2009. Izraelu dale vojnu pomoć u vrijednosti od 24,1 milijarde američkih dolara. Koristeći javna novčana sredstva SAD su Izraelu u istom razdoblju dostavile oružje i povezanu opremu čija se vrijednost procjenjuje na 18,9 milijardi američkih dolara.

Europske zemlje također izvoze velike količine oružja u Izrael. U razdoblju između 2003. i 2008. zemlje članice Europske unije odobrile su licencije u vrijednosti od više od 1 milijarde eura za prodaju oružja Izraelu. Francusku je dopalo više od polovice ukupne vrijednosti prodaja koje su odobrene u tom razdoblju, dok su se među najvećim europskim izvoznicima u Izrael još nalazili i Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Belgija, Rumunjska i Republika Češka.

Multinacionalne sigurnosne kompanije također podupiru izraelski aparthejdski režim, djelujući kao podugovornici koji omogućuju izraelska kršenja međunarodnog prava i na njima profitiraju. Jedan od najistaknutijih primjera je Group4securicor, dansko-britanska tvrtka čija podružnica G4S Israel (Hashmira) opremom i uslugama snabdijeva izraelske zatvore, glavni stožer izraelske policije na Zapadnoj obali i razne tvrtke u ilegalnim izraelskim kolonističkim naseljima na okupiranoj Zapadnoj obali, uključujući istočni Jeruzalem. Jedan od klijenata tvrtke G4S Israel, zatvor Ofer, izraelski je vojni zatvor za palestinske političke zarobljenike smješten na okupiranom teritoriju.

Kad države Izrael snabdijevaju vojnom pomoći ili licencijama za izvoz oružja, često to čine kršeći svoje vlastite pravne obveze i obvezujuće kontrolne okvire koji sprječavaju izvoz oružja u „zone sukoba“ ili državama koje uporno krše ljudska prava. Snabdijevajući Izrael vojnom pomoći i streljivom i dopuštajući svojim sigurnosnim i vojnim tvrtkama da svojim djelovanjem podupiru izraelsko gaženje palestinskih prava i krše međunarodno pravo, države koje imaju vojne odnose s Izraelom duboko su i aktivno upletene u održavanje izraelskog sustava aparthejda, kolonizacije i okupacije.

Istraživačka suradnja
Izrael i izraelske vojne i sigurnosne tvrtke također sudjeluju u velikom broju bilateralnih i multilateralnih projekata istraživanja i razvoja. Izraelske vojne tvrtke više nego bilo koja druga zemlja izvan EU-a sudjeluju u istraživačkim projektima koje financira EU. Kolaborativne istraživačke inicijative čine velik udio u paketu američke vojne pomoći, pri čemu SAD financira i surađuje u projektima poput proturaketnog sustava Željezna kupola.

Izraelske tvrtke i sveučilišta, koji imaju istaknutu ulogu u izraelskoj vojnoj i sigurnosnoj industriji, primaju milijune eura u obliku istraživačkih subvencija o trošku poreznih obveznika Europske unije. Izrael također sudjeluje u zajedničkim vojnim projektima s novim silama poput Indije i Brazila. Istraživačka suradnja s Izraelom omogućuje dvosmjerni prijenos znanja povezanog s razvojem smrtonosne vojne opreme i ugnjetavanjem civilnog stanovništva: vlade stranih zemalja dobivaju znanja koja je Izrael morao razviti kako bi održao svoj aparthejdski sustav, dok Izrael prima sredstva i pristup drugim istraživačkim tijelima koji su potrebni kako bi mogao nastaviti razvijati ovo znanje i održati i normalizirati izraelski sustav ugnjetavanja.

Nuklearno naoružanje
Iako su svjesni izraelske uporne i grube zloporabe vojne sile, strane vlade i Ujedinjeni narodi cijelo vrijeme toleriraju neslužbeni arsenal nuklearnog oružja od između 80 i 400 nuklearnih bojnih glava – zahvaljujući čemu je Izrael jedina nuklearna sila na Srednjem istoku. Francuska je u prošlosti Izrael snabdijevala potrebnom tehnologijom za nuklearno naoružanje, a danas Njemačka Izrael snabdijeva podmornicama s nuklearnim kapacitetima.

Suučesništvo izraelskih sveučilišta u aparthejdu, kolonijalizmu i okupaciji

Partnerstvo između izraelskih sveučilišta i vojno-sigurnosnog establišmenta amblematično je za izrazito militariziranu prirodu izraelskog društva. Izraelska sveučilišta duboko su upletena u razvoj vojne tehnologije i planiranje, promicanje i opravdavanje izraelske kolonijalne i aparthejdske politike. U izvještaju Alternative Information Centera o izraelskoj akademskoj zajednici zaključuje se da sve glavne izraelske akademske institucije „pružaju neupitnu potporu izraelskoj okupaciji“ i aktivno sudjeluju u sustavnoj diskriminaciji koja se provodi nad palestinskim građanima Izraela. […]

Neke izraelske akademske institucije, poput Hebrejskog sveučilišta, Ariel Collegea i još nekoliko drugih akademskih institucija u izraelskim ilegalnim kolonističkim naseljima dijelom su ili u potpunosti sagrađene i djeluju na okupiranom palestinskom teritoriju kršeći time Četvrtu ženevsku konvenciju.

Jedan drugi oblik ovog bliskog suučesništva je stariji klasični kolonijalni model sveučilišnog profesora koji naizmjenično radi u akademskim institucijama i kao savjetnik i administrator u vojno-sigurnosnom establišmentu. Drugi važan vid tog suučesništva je pristanak akademskih djelatnika određene dobi na služenje u pričuvnim vojnim snagama. Treći je pak tradicija integracije vojnog osoblja i institucija u sveučilišta, poput one u planovima Talpiot i Psagot programa „akademske pričuve“ na nekoliko većih sveučilišta. Najkritičnije područje u kojem se ovo suučesništvo manifestira je čvrsta suradnja između istraživačkih sveučilišta i industrije oružja, što izravno upliće sveučilišne djelatnike i uprave, koji svjesno podupiru počinjenje ratnih zločina i druga teška kršenja međunarodnog prava. […]

U Izraelu nije bilo nikakvog opipljivog prosvjeda protiv suradnje akademske zajednice s vojskom i povezanim institucijama, čak ni nakon strahovitog napada na Pojas Gaze u zimi 2008-2009, kad je izraelska vojska punom snagom svoj smrtonosni arsenal upotrijebila protiv civilnog stanovništva i infrastrukture u Gazi, pri čemu su, među ostalim civilnim „metama“, u sklopu „doktrine Dahiya“ o uporabi pretjerane sile koju je razvio Institut za studije nacionalne sigurnosti (INSS) pri sveučilištu u Tel Avivu, uništene škole i sveučilišne zgrade. Dok je ovaj zločinački napad stimulirao mnoge međunarodne udruge solidarnosti i ojačao pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) diljem svijeta, naročito među savjesnim umjetnicima i sveučilišnim djelatnicima, čini se da je na izraelsku akademsku zajednicu imao suprotan učinak: stvari su nastavile ići svojim uobičajenim tijekom ili su se još dodatno pogoršale. […]

Sveprisutnost vojske na sveučilištima ne zabrinjava apsolutnu većinu sveučilišnih administratora, akademskih djelatnika, pa čak ni studenata. U visoko militariziranoj zemlji, svraćanje pažnje na militarizaciju obrazovnog sustava odudara od nacionalnog konsenzusa koji dominantnu vojnu nazočnost smatra prirodnim, pa čak i potrebnim, sastavnim dijelom „građanskog“ života.

Odgovornost međunarodne zajednice da djeluje

Sveobuhvatni vojni embargo Izraelu nije samo već odavno trebao biti nametnut; on je nužan za svjetski mir i obveza država prema međunarodnom pravu – jednako kao što je to bio slučaj s obveznim i sveobuhvatnim vojnim embargom koji je 1977. godine aparthejdskom režimu u Južnoj Africi nametnulo Vijeće sigurnosti UN-a.

Zajednički članak 1 u Ženevskim konvencijama iz 1949. godine zahtijeva od zemalja potpisnica (Visoke ugovorne strane) da osiguraju poštivanje međunarodnog humanitarnog prava kako je navedeno u ovim konvencijama. Prema Međunarodnom sudu pravde, u kontekstu Palestine, to znači da sve države imaju obvezu ne pomagati u održavanju situacije koju je Izrael stvorio kršenjima međunarodnog prava i „osigurati poštivanje međunarodnog humanitarnog prava utjelovljenog u [Četvrtoj ženevskoj] konvenciji od strane Izraela“.

Običajno međunarodno pravo, u Člancima o Odgovornosti država za međunarodno protupravna djela Međunarodne pravne komisije, obvezuje sve države da ne podupiru protuzakonita djela neke druge države. Članak 16 navodi: „Država koja pomaže ili podupire neku drugu državu u njenom počinjenju međunarodno protuzakonitog čina, međunarodno je odgovorna za takvo postupanje: (a) ukoliko ta država to čini poznavajući okolnosti međunarodno protuzakonitog čina; i (b) ukoliko bi taj čin bio međunarodno protuzakonit kad bi ga počinila ta država“. U situacijama gdje država krši imperativnu međunarodnu normu – kao što je to slučaj s Izraelom zbog njegovog kolonijalističkog, aparthejdskog i okupacijskog režima – sve države i međuvladine organizacije, poput Ujedinjenih naroda, imaju zakonsku obvezu: (a) suzdržati se od priznavanja i pružanja pomoći ili potpore u počinjenju ili održavanju protuzakonite situacije, i, (b) surađivati kako bi se ona okončala.

Štoviše, strane korporacije koje pomažu i podupiru izraelska kršenja međunarodnog prava, naročito međunarodne zločine, mogu odgovarati zbog građanskih tužbi, a njihovi glavni izvršni direktori biti povrgnuti kaznenom progonu u njihovim zemljama zbog kršenja domaćeg prava i počinjenja međunarodnih zločina.

U svjetlu mnogobrojnih i naširoko objavljenih i javnosti dostupnih informacija o izraelskoj nezakonitoj uporabi oružane sile, počinjenju međunarodnih zločina i kršenjima ljudskih prava, sva vojna suradnja s Izraelom predstavlja suučesništvo u počinjenju takvih zločina.

Još 1982. godine, kao odgovor na izraelsku protuzakonitu aneksiju okupirane sirijske Golanske visoravni i paralizu Vijeća sigurnosti – koju su izazvale SAD koje su, kao i uvijek u slučaju svog saveznika Izraela, zaprijetile da će uložiti veto na učinkovitu UN-ovu akciju – Opća skupština UN-a se sastala na posebnoj izvanrednoj sjednici i izglasala rezoluciju ES-9/1 koja navodi da izraelski postupci „potvrđuju da Izrael nije miroljubiva članica UN-a.“ Ta je rezolucija države članice UN-a pozvala na uvođenje niza sankcija na području gospodarstva, diplomatskih odnosa i kulture, te

„(a) da ne snabdijevaju Izrael nikakvim oružjem i povezanom opremom i da obustave svu pomoć koju Izrael od njih prima; i
(b) da ne nabavljaju nikakvo oružje ni vojnu opremu od Izraela.“

Nakon izraelskog napada na Gazu, nekoliko je organizacija za ljudska prava – uključujući Amnesty International – pozvalo na nametanje embarga na oružje Izraelu. Neke su vlade poduzele sporadične akcije. Na primjer, Kristin Halvorsen, čelnica stranke Socijalističke ljevice koja je dio norveške vlade, pozvala je sve da „slijede stav Norveške koja ne trguje oružjem s Izraelom“. Norveška je također isključila izraelsku tvornicu oružja Elbit iz ulagačkog portfelja norveških javnih mirovinskih fondova i zabranila Njemačkoj da podmornice namijenjene za izraelsku mornaricu testira u norveškim vodama. Belgijski ministri su početno pozdravili zabranu izvoza oružja u Izrael, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo povuklo neke licencije za izvoz oružja. Irska je otkazala 10-milijunski dogovor s izraelskom vojnom industrijom o kupnji metaka.

Međutim, 29 godina nakon što je Opća skupština UN-a pozvala na vojni embargo protiv Izraela, vojna suradnja nastavlja jačati. Moćne države, ponajviše Sjedinjene Države, nastavljaju blokirati učinkovite sankcije UN-a, a svijet se prema Izraelu i dalje odnosi kao da je ta država iznad zakona. Izraelske vlade i vojska mogu nekažnjeno pokretati agresije i nezakonito koristiti oružje i oružanu silu kako bi održale brutalni režim aparthejda, kolonijalizma i okupacije, i kako bi ubijale, ranjavale, zatvarale, mučile, raseljavale, rasno diskriminirale i oduzimale imovinu palestinskom i drugim arapskim narodima.

Palestinsko je civilno društvo 2005. godine u svom povijesnom pozivu na bojkot, dezinvestiranje i sankcije protiv Izraela pozvalo na kontinuirane i globalno koordinirane kampanje, uključujući vršenje pritiska na vlade da nametnu sankcije, sve dok Izrael ne bude poštivao međunarodno pravo i ljudska prava Palestinaca. Poziv na nametanje sveobuhvatnog embarga na vojnu suradnju s Izraelom koji je uputio Palestinski nacionalni odbor za BDS (BNC) ključan je i hitno potreban dio te kampanje.

Linkovi – Palestina/Izrael, Jemen, Sirija

Full Official Text of President Mahmoud Abbas' Speech at the UNGA
It is time for the Palestinian people to gain their freedom and independence. The time has come to end the suffering and the plight of millions of Palestine refugees in the homeland and the Diaspora, to end their displacement and to realize their rights, some of them forced to take refuge more than once in different places of the world. At a time when the Arab peoples affirm their quest for democracy – the Arab Spring – the time is now for the Palestinian Spring, the time for independence. The time has come for our men, women and children to live normal lives, for them to be able to sleep without waiting for the worst that the next day will bring; for mothers to be assured that their children will return home without fear of suffering killing, arrest or humiliation; for students to be able to go to their schools and universities without checkpoints obstructing them. The time has come for sick people to be able to reach hospitals normally, and for our farmers to be able to take care of their good land without fear of the occupation seizing the land and its water, which the wall prevents access to, or fear of the settlers, for whom settlements are being built on our land and who are uprooting and burning the olive trees that have existed for hundreds of years. The time has come for the thousands of prisoners to be released from the prisons to return to their families and their children to become a part of building their homeland, for the freedom of which they have sacrificed. My people desire to exercise their right to enjoy a normal life like the rest of humanity.

'Irvine 11' Muslim students guilty of conspiring to disrupt Israeli ambassador meeting (video)
But the charges against the students drew an outcry from civil liberties advocates and Southern California's Muslim community, who say the students were unfairly singled out for prosecution even though similar protests are common at universities and do not result in prosecution. Erwin Chemerinsky, the dean of the law school at UC Irvine, has also criticized the criminal charges as heavy-handed. The Muslim Student Union was suspended by the university for an academic quarter and put on probation for two years.

A President Who is Helpless in the Face of Middle East Reality
For the American President who called for an end to the Israeli occupation of Arab lands, an end to the theft of Arab land in the West Bank – Israeli "settlements" is what he used to call it – and a Palestinian state by 2011, Obama's performance was pathetic. As usual, Hanan Ashrawi, the only eloquent Palestinian voice in New York this week, got it right. "I couldn't believe what I heard," she told Haaretz, that finest of Israeli newspapers. "It sounded as though the Palestinians were the ones occupying Israel. There wasn't one word of empathy for the Palestinians. He spoke only of the Israelis' troubles..." Too true. And as usual, the sanest Israeli journalists, in their outspoken condemnation of Obama, proved that the princes of American journalists were cowards. "The limp, unimaginative speech that US President Barack Obama delivered at the United Nations... reflects how helpless the American President is in the face of Middle East realities," Yael Sternhell wrote. And as the days go by, and we discover whether the Palestinians respond to Obama's grovelling performance with a third intifada or with a shrug of weary recognition that this is how things always were, the facts will continue to prove that the US administration remains a tool of Israel when it comes to Israel's refusal to give the Palestinians a state.

Machsom Watch in sleepless in Gaza & Jerusalem (video)

Yemeni president returns from Saudi Arabia
The worst violence yet erupted this week with battles between Saleh loyalists and his armed opponents that have so far killed around 100 people, mostly protesters in Sanaa. The elite Republican Guards, led by Saleh's son Ahmed, have been engaged in street battles and exchanges of shelling over the city with army units that defected to the opposition and tribal fighters who support the protesters. The fighting continued even after Saleh returned at dawn Friday. Heavy clashes and thuds of mortars were heard throughout the night in Sanaa and into morning hours. One person was killed overnight after mortars hit the square in central Sanaa where protesters demanding Saleh's ouster have been camped out for months, a medical official said on condition of anonymity. ... Yemen's turmoil began in February as the unrest spreading throughout the Arab world set off largely peaceful protests in this deeply unstable corner of the Arabian Peninsula. Saleh's government responded with a heavy crackdown, with hundreds killed and thousands wounded so far.
Read more…

Nine killed in Syria, EU imposes fresh sanctions
'So far, we know of nine protesters killed in various areas in Syria and some 40 injured,' said Syrian activists based in Beirut on condition of anonymity for fear of reprisals. They told the German Press Agency dpa that the casualties were likely to rise. Most of the deaths occurred in the central city of Homs that has been a focal point for the protests that started in March. Two people were killed and about 15 injured in the eastern town of Abu Kamal when security forces fired to disperse the demonstrators, activists told dpa. Meanwhile, Amnesty International reported Friday what it said could be the first known case of a Syrian woman to have been killed in custody during the widening unrest. The mutilated body of 18-year-old Zainab al-Hosni, a native of Homs, was discovered by her family in a morgue on September 13, the London-based group said. Al-Hosni had been decapitated, her arms cut off, and skin removed, Amnesty said in a statement. She had been abducted by plain-clothes men believed to be security forces members on July 27, apparently to pressure her brother into turning himself in, according to Amnesty. In more than 100 areas across the country mass protests were held, opposition activists said, and claimed that security forces fired at demonstrators, including worshippers leaving two mosques in the dissident central city of Hama. Heavy gunfire was heard in the restive southern province of Daraa, near mosques where worshippers were performing noon prayers, broadcaster Al Jazeera reported. ... An estimated 2,700 people have been killed, including at least 100 children, since the anti-government protests started, according to the United Nations.

petak, 23. rujna 2011.

Saddam (mladi beduin s mentalnom retardacijom) ostavljen da se izgubi u palestinskoj Jordanskoj dolini

Prijevod članka Saddam (a young Bedouin man, mentally retarded) was sent to get lost in the Palestinian Jordan Valley objavljenog 7. rujna 2011. koji je napisala aktivistica Daphne Banai iz organizacije Machsom Watch i koji na engleskom možete pročitati na linku. Udruga izraelskih žena Machsom Watch prati i dokumentira kršenja ljudskih prava na izraelskim vojnim kontrolnim točkama na Zapadnoj obali.

Osim odsijecanja od njihovih sredstava za preživljavanje na Zapadnoj obali, uskraćivanja pristupa vodi i rušenja njihovih kuća, postoji još jedan način uznemiravanja beduinskih/palestinskih stanovnika palestinske Jordanske doline, a to su – lažna uhićenja.

Svakih nekoliko dana mladići na tom području budu privedeni i pritvoreni na različita vremenska razdoblja – od 3 sata do 8 dana. Oni koje zadrže dulje od 8 dana moraju biti optuženi na sudu, što vojska izbjegava. Ti uhićenici nikada ni za što nisu optuženi. Drže ih u vojnim kampovima ili kontrolnim točkama, u policijskim postajama ili pritvornoj ustanovi Huwwara (vojna baza u blizini Nablusa). Obično im nitko ne objasni na temelju čega su uhićeni. Na kraju ih oslobode na velikoj udaljenosti od njihovog doma, ponekad usred noći, usred nekog nepoznatog, nenaseljenog i pustog kraja, na području bez javnog prijevoza i taksija, daleko od prometnica, otkuda se moraju sami vraćati kući.

Posjedujem brojna svjedočanstva o takvim uhićenjima, koja ponekad uključuju i premlaćivanje, zastrašivanje i slično.

U ponedjeljak, 5. rujna 2011, u 8:30 u jutro, izraelska je vojska, u blizini (židovskog) kolonističkog naselja Roi u palestinskoj Jordanskoj dolini, uhitila 4 mladih Palestinaca koji su čuvali svoju stoku na ispaši. Trojica uhićenih su iz obitelji Salamin. Odvezli su ih u vojnom terenskom vozilu i pustili na slobodu 2 i pol sata kasnije, vrlo daleko od njihovog doma, jednog po jednog, svakog na drugom mjestu! Jedan je ostavljen u blizini kontrolne točke Tyassir, drugi u blizini židovskog kolonističkog naselja Mekhola, treći u blizini palestinskog sela Bardalah (i dalje je nejasno, a nije ni važno, gdje su ostavili četvrtog). 20-godišnji Saddam, kojeg su samog ostavili u blizini Mekhole, mladić je s mentalnom retardacijom čiji stupanj razvoja nalikuje onom trogodišnjeg djeteta. Unatoč molbama njegove braće vojska im nije dopustila da pođu s njim, pa se Saddam našao sam i bespomoćan na nepoznatom području pored glavne ceste.

Čim su oslobođeni, Saddamova su braća krenula u potragu za njim, u kojoj su im se kasnije pridružili i ostali članovi obitelji. Uzalud. Njihov je brat nestao u užarenoj pustinji na temperaturi od 40 stupnjeva, nesposoban da se brine sam o sebi, ne znajući kuda da krene.

U 13 sati nazvala sam Civilnu upravu i dobila njihov uobičajeni odgovor: „Provjerit ćemo“.
Zatim poricanje: „Ne znamo ništa… nikog nismo uhitili… ništa nismo vidjeli… ništa nismo čuli…“

Cijeli smo se dan obraćali svim vojnim tijelima do kojih smo mogli doći pokušavajući uvjeriti vojsku da prihvati odgovornost i potraži izgubljenog Saddama. Rekli su nam da ga traže, no članovi Saddamove obitelji na terenu tvrdili su da nisu primijetili nikakvo djelovanje vojske na tom području. Možda je obitelj tražila na jednom mjestu, vojska na drugom…

Obitelj je potragu nastavila tijekom cijele noći, prijavila nestanak policiji – i izraelskoj i palestinskoj – i … ništa! Bilo je mnogo glasina, da su ga vidjeli u Wadi al Bidanu pored Nablusa, da je došao do Tubasa. U stvarnosti nije bilo ni traga ni glasa sirotom izgubljenom mladiću. Obitelj je bila duboko potresena.

Tek u 13:30 slijedeći dan, jedan od braće me obavijestio da je čuo kako je Saddama pronašla palestinska policija i da on odlazi po brata, kojeg je u 16 sati i pronašao. Ljudi su doista vidjeli muškarca kako luta Wadi al Bidanom u blizini Nablusa, no nitko nije pokušao saznati odakle je i koga bi trebalo obavijestiti.

Dva dana nakon ovog incidenta, 8. rujna 2011, još jednom na istom mjestu, uhićena su 2 Saddamove braće – jedan kojeg su uhitili i prethodnog puta i jedan drugi brat, 15-godišnji maloljetnik. Odveli su ih s njihovog pašnjaka i bez ispitivanja držali 4 sata na kontrolnoj točki Hamra. Oslobođeni su u 12:30 na našu intervenciju, no trebalo im je još sat i pol da prijeđu 15 kilometara puta do kuće. Kao što sam već spomenula, u palestinskoj Jordanskoj dolini nema javnog prijevoza.

Ovo je ekstremni slučaj – koliko netko treba biti zao da ostavi čovjeka poput Saddama samog pored ceste tako daleko od njegovog doma (iz crta njegovog lica i govora nedvosmisleno se vidi da je osoba s vidljivom, ozbiljnom retardacijom i posebnim potrebama). No ovaj je incident tek jedna od epizoda u trajnom, neprekidnom uznemiravanju i zlostavljanju koje je dio svakodnevne sudbine nežidovskih stanovnika palestinske Jordanske doline. Bezrazložna uhićenja, bez podizanja optužnica, bez ispitivanja, prijetnje i zastrašivanje, ovisno o hiru i volji uniformiranih Izraelaca ili židovskih kolonista.

To je lice izraelske okupacije u palestinskoj Jordanskoj dolini.

Napisala: Daphne Banai
Izvor: Saddam (a young Bedouin man, mentally retarded) was sent to get lost in the Palestinian Jordan Valley

četvrtak, 22. rujna 2011.

Rušenje palestinskih domova u Jordanskoj dolini, ljeto 2011.

Informacije iz članka Summer of Demolitions Izraelskog odbora protiv rušenja kuća (ICAHD) objavljenog 7. rujna 2011. koji u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Ilegalna židovska kolonistička naselja i njihove plantaže datulja i vinogradi raštrkani su po cijeloj Jordanskoj dolini, dok se tamošnje palestinske zajednice bore za smještaj, pitku vodu i najosnovniju zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

Jordanska se dolina prostire duž Zapadne obale i obuhvaća gotovo 30% tog teritorija, ukupno 2400 četvornih kilometara. Prije 1967. kad je okupirana, u Jordanskoj je dolini živjelo oko 250 000 Palestinaca, no prema nedavno provedenom istraživanju Palestinskog središnjeg ureda za statistiku, danas ih je na tom području ostalo manje od 65 000.

Jordanska je dolina potpala pod potpunu izraelsku kontrolu, u skladu s prijelaznim izraelsko-palestinskim sporazumom iz 1995. godine, poznatim kao Sporazum iz Osla II, koji je svrstava u Zonu C. Prema sporazumima iz Osla, ovlasti i odgovornosti vezane uz prostorno zoniranje i planiranje u Zoni C trebale su biti prebačene pod palestinsku kontrolu, no to se nije dogodilo, a Izrael je jasno dao do znanja da namjerava protuzakonito anektirati to područje i riješiti se njegovih palestinskih stanovnika.

U usporedbi s prošlom godinom, u proteklih je 8 mjeseci broj rušenja kuća i prisilnih deložacija porastao za 5 puta. Ukupno je srušeno 184 objekata, uglavnom obiteljskih domova, raseljene su stotine ljudi i razdvojene zajednice.

Jedna od takvih zajednica je Fasayil al-Wusta gdje se ranije ovog ljeta dogodilo rušenje velikih razmjera u kojem je Izraelska civilna uprava srušila 21 objekt – 18 domova i 3 tora za životinje – zahvaljujući čemu je 103 ljudi, uključujući 64 djece, ostalo bez krova nad glavom, izloženo neprijateljskom pustinjskom okolišu. Tijekom rušenja, koje je osiguravalo 50 brutalnih pripadnika pogranične policije, jedan je stariji mještanin ozlijeđen. Mještanima čiji su domovi tom prilikom srušeni nije osigurano preseljenje na drugu lokaciju niti im je isplaćena ikakva odšteta.

U Fasayil al-Wusti živi palestinska beduinska zajednica čiji pripadnici potiču s betlehemskog područja. To je mjesto smješteno između kolonističkih naselja Tomer, Yaift i Patzael, čiji stanovnici priželjkuju zemlju koju obrađuju Palestinci za širenje svojih plantaža. Nakon rušenja domova, palestinska zajednica je rastjerana i kolonisti sada mogu zaposjesti njenu zemlju.

Sjeverno od Fasayila al-Wuste nalazi se kontrolna točka al-Hamra koja izolira Jordansku dolinu od ostatka Zapadne obale. 2006. godine Izrael je Palestincima koji u to vrijeme nisu prebivali u Jordanskoj dolini zabranio da slobodno putuju tim područjem. Ograničenje pristupa provodi se putem 18 prepreka, 6 jaraka i zemljanih nasipa ukupne duljine od 50 kilometara, te 4 poljoprivredna prijelaza, čija je navodna namjena omogućiti palestinskim zajednicama koje nisu priključene na vodovod da prevezu vodu do svojih polja i domova.

Mjerama koje koristi Izrael, u potpunoj suprotnosti s međunarodnim pravom ljudskih prava, palestinskim je zajednicama, koje sada u bijedi žive na nekad bogatom području, uskraćen pristup tisućama dunuma njihove zemlje.

Abu Saker, iz sela al-Jiftlik, opisuje kako nabavlja vodu za svoju obitelj: „Da bih kupio vodu, moram se traktorom 3 sata voziti u oba smjera, dok naš bunar smiju koristiti samo Židovi.“ Poljoprivredni prijelaz, službeno otvoren 3 dana u tjednu na samo 20 minuta u jutro i 20 minuta poslije podne, u stvarnosti je vrlo rijetko otvoren, a Palestinci moraju satima čekati u redu kako bi došli do vode, zdravstvene pomoći ili obrazovnih ustanova.

Ovakve se kaznene mjere primjenjuju na još jednu zajednicu na periferiji Jeruzalema, Khan al Ahmar, u kojem živi palestinska beduinska zajednica izbjeglica iz 1948. Ovim ljudima prijeti prisilno raseljavanje ukoliko izraelske vlasti u djelo provedu planove za rušenje njihovih domova i škole tijekom nadolazećih tjedana. Khan al Ahmar je jedna od 20 beduinskih zajednica na ovom području koje su postale žrtve etničkog čišćenja tijekom izraelskih nastojanja povezivanja judaiziranog istočnog Jeruzalema, kolonističkog naselja Ma'ale Adumim, u kojem živi 40 000 kolonista, u središnjem dijelu Zapadne obale, i kolonističkih naselja u Jordanskoj dolini.

Izraelske vlasti beduinske zajednice poput Khan al Ahmara, koje zajedno broje više od 2300 ljudi, smatraju „smetnjom“ planiranom širenju Ma'ale Adumima, Kfar Adumima i drugih kolonističkih naselja, te izgradnji Zida na Zapadnoj obali.

Škola Jahalin u Khan al Ahmaru, koju je ustanovila lokalna zajednica, jedina je škola koja pruža osnovno obrazovanje djeci beduinskog plemena Arab al-Jahalina. Škola je izgrađena 2009, od potrošenih automobilskih guma i cigli od blata, i pohađa je više od 70 učenika. Izraelski je vrhovni sud nedavno odbio zahtjev kolonista iz Kfar Adumima da se škola zatvori, no još joj uvijek prijeti rušenje.

Jordanska dolina predstavlja ključnu zemljišnu površinu, poljoprivredno zaleđe i stratešku gospodarsku infrastrukturu za buduću održivu palestinsku državu. To područje također obuhvaća jedini kopneni ulaz u potencijalnu buduću državu.

Međutim, od njene okupacije 1967. Izrael priželjkuje Jordansku dolinu zbog njenog gospodarskog potencijala i strateške važnosti u onemogućavanju stvaranja održive palestinske države. Izrael opravdava svoju nazočnost na tom području tvrdeći da je ona nužna za sigurnost – u svom svibanjskom govoru pred američkim kongresom izraelski premijer Netanyahu je ustvrdio kako će, u sklopu konačnog dogovora koji bi mogao biti postignut s Palestincima, Izrael zadržati kontrolu nad Jordanskom dolinom.

I tako je proteklih desetljeća, a naročito tijekom proteklih 6 godina od kada se povukao iz Gaze, Izrael kolonizirao to područje, uspostavljajući ono što smatra nepovratnim „činjenicama na terenu“, pomoću kolonističkih naselja i vojnih baza.

Od 65 000 Palestinaca koji žive u Jordanskoj dolini, njih oko 25 000 živi u gradu Jerihonu, pretvorenom u zatvor na otvorenom, okružen kontrolnim točkama i preprekama sa svih strana. Ostali žive u ruralnim zajednicama gdje je njihovo nekad plodno i bogato zemljište isušeno, jer su gotovo svi izvori vode rezervirani isključivo za kolonistička naselja.

Pomoću 36 kolonističkih naselja u kojima živi više od 9000 kolonista, te proglašavanjem zemljišnih površina zatvorenim vojnim zonama i rezervatima prirode, Izrael danas kontrolira više od 90% Jordanske doline. Za to se vrijeme palestinske zajednice, suočene s rušenjem kuća, prisilnim deložacijama i konfiskacijom imovine, kolonističkim nasiljem i ekonomskim posljedicama ograničenja kretanja, bore za preživljavanje.

Palestinci u Jordanskoj dolini žive u stalnom strahu od raseljavanja i raspršivanja njihovih zajednica.

Izvor i više informacija: Summer of Demolitions

Europe Divided Over Palestinian State
Germany, Italy, the Netherlands, and the Czech Republic are risking an open schism within the EU that would undermine the group's ability to decisively intervene in conflicting geopolitical issues.
Read more…

King Abdullah's Message to the USA 1947: "As the Arabs see the Jews"
This fascinating essay, written by King Hussein's grandfather King Abdullah, appeared in the United States six months before the 1948 Arab-Israeli War. In the article, King Abdullah disputes the mistaken view that Arab opposition to Zionism (and later the state of Israel) is because of longstanding religious or ethnic hatred. He notes that Jews and Muslims enjoyed a long history of peaceful coexistence in the Middle East, and that Jews have historically suffered far more at the hands of Christian Europe. Pointing to the tragedy of the holocaust that Jews suffered during World War II, the monarch asks why America and Europe are refusing to accept more than a token handful of Jewish immigrants and refugees. It is unfair, he argues, to make Palestine, which is innocent of anti-Semitism, pay for the crimes of Europe. King Abdullah also asks how Jews can claim a historic right to Palestine, when Arabs have been the overwhelming majority there for nearly 1300 uninterrupted years? The essay ends on an ominous note, warning of dire consequences if a peaceful solution cannot be found to protect the rights of the indigenous Arabs of Palestine.
The unimaginable persecution of the Jews was not done by the Arabs: it was done by a Christian nation in the West. The war which ruined Europe and made it almost impossible for these Jews to rehabilitate themselves was fought by the Christian nations of the West. The rich and empty portions of the earth belong, not to the Arabs, but to the Christian nations of the West. And yet, to ease their consciences, these Christian nations of the West are asking Palestine—a poor and tiny Moslem country of the East—to accept the entire burden. "We have hurt these people terribly," cries the West to the East. "Won't you please take care of them for us?" We find neither logic nor justice in this. Are we therefore "cruel and heartless nationalists"? We are a generous people: we are proud that "Arab hospitality" is a phrase famous throughout the world. We are a humane people: no one was shocked more than we by the Hitlerite terror. No one pities the present plight of the desperate European Jews more than we. But we say that Palestine has already sheltered 600,000 refugees. We believe that is enough to expect of us—even too much. We believe it is now the turn of the rest of the world to accept some of them. I will be entirely frank with you. There is one thing the Arab world simply cannot understand. Of all the nations of the earth, America is most insistent that something be done for these suffering Jews of Europe. This feeling does credit to the humanity for which America is famous, and to that glorious inscription on your Statue of Liberty. And yet this same America—the richest, greatest, most powerful nation the world has ever known—refuses to accept more than a token handful of these same Jews herself! I hope you will not think I am being bitter about this. I have tried hard to understand that mysterious paradox, and I confess I cannot. Nor can any other Arab. Perhaps you have been informed that "the Jews in Europe want to go to no other place except Palestine." This myth is one of the greatest propaganda triumphs of the Jewish Agency for Palestine, the organisation which promotes with fanatic zeal the emigration to Palestine. It is a subtle half-truth, thus doubly dangerous. The astounding truth is that nobody on earth really knows where these unfortunate Jews really want to go! You would think that in so grave a problem, the American, British, and other authorities responsible for the European Jews would have made a very careful survey, probably by vote, to find out where each Jew actually wants to go. Amazingly enough this has never been done! The Jewish Agency has prevented it. Some time ago the American Military Governor in Germany was asked at a press conference how he was so certain that all Jews there wanted to go to Palestine. His answer was simple: "My Jewish advisors tell me so." He admitted no poll had ever been made. Preparations were indeed begun for one, but the Jewish Agency stepped in to stop it. The truth is that the Jews in German camps are now subjected to a Zionist pressure campaign which learned much from the Nazi terror. It is dangerous for a Jew to say that he would rather go to some other country, not Palestine. Such dissenters have been severely beaten, and worse. Not long ago, in Palestine, nearly 1,000 Austrian Jews informed the international refugee organisation that they would like to go back to Austria, and plans were made to repatriate them. The Jewish Agency heard of this, and exerted enough political pressure to stop it. It would be bad propaganda for Zionism if Jews began leaving Palestine. The nearly 1,000 Austrian are still there, against their will. The fact is that most of the European Jews are Western in culture and outlook, entirely urban in experience and habits. They cannot really have their hearts set on becoming pioneers in the barren, arid, cramped land which is Palestine. One thing, however, is undoubtedly true. As matters stand now, most refugee Jews in Europe would, indeed, vote for Palestine, simply because they know no other country will have them. If you or I were given a choice between a near-prison camp for the rest of our lives—or Palestine—we would both choose Palestine, too. But open up any other alternative to them—give them any other choice, and see what happens! No poll, however, will be worth anything unless the nations of the earth are willing to open their doors—just a little—to the Jews. In other words, if in such a poll a Jew says he wants to go to Sweden, Sweden must be willing to accept him. If he votes for America, you must let him come in. Any other kind of poll would be a farce.


Third day of violence leaves 12 dead in Yemen
Clashes intensified on Tuesday between forces loyal to Yemeni President Ali Abduallah Saleh and army defectors, leaving at least 12 people killed. Heavy gunfire and shelling hit the capital Sana'a in what has been described by activists as the fiercest attack yet against peaceful protesters, who since February have been calling for Saleh to step down from his 32-years of rule. More than 77 people have been killed since Sunday, when government forces began an attack on protesters, activists in Sana'a said. Clashes began early Tuesday in the capital Sana'a after government forces shelled protesters in a sit-in, leaving at least nine dead. One person was killed later after a shell hit al-Iman University in Sana'a. In the flashpoint city of Taiz, protesters staged a march that ended at the provincial council building. Government forces used heavy artillery and machine guns against protesters and residential areas in the southern city over night, leaving one person dead, activists said. Another person was reportedly killed in clashes with gunmen. Enraged with the fresh repression of protesters, demonstrators organized marches Tuesday in six Yemeni provinces denouncing the killings by Saleh forces and the regional and international silence. Protesters vowed to step up the uprising, chanting slogans such as 'we will not retreat' and 'we will topple the regime at whatever cost.'

Five killed in Syria as rebels struggle to organise
“Five residents, including a woman, were shot dead yesterday by security forces, who have been conducting a sweep in Houla since Sunday,” the Syrian Observatory for Human Rights said in a statement. A 26-year-old man died of his wounds yesterday after being among a group of people whom security forces shot at the night before in the town of Irbin, near Damascus, the Britain-based activist group said earlier. Security forces also opened fire on hundreds of demonstrators in two other towns in Homs, and carried out arrests in the second city Aleppo, eastern Deir Ezzor and the coastal cities of Latakia and Banias, it said. According to UN estimates at least 2,600 people, most of them civilians, have been killed in the Damascus regime’s crackdown on pro-democracy protests since the movement was launched six months ago on March 15.