petak, 30. travnja 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 8. dio: Strateški ciljevi izraelskih vojnih operacija u Pojasu Gaze


O strateškim ciljevima izraelskih vojnih operaciji u Gazi iz XVI. poglavlja Goldstoneovog UN-ovog izvještaja o sukobu u Pojasu Gaze


XVI. CILJEVI I STRATEGIJA IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA U GAZI

[...]


(str. 329-335)


B. Razvoj strateških ciljeva u izraelskom vojnom razmišljanju

1189. Izraelske operacije na okupiranom palestinskom području imale su neka konzistentna obilježja. Naročito uništavanje zgrada, uključujući kuća, predstavlja taktičku temu koja se stalno ponavlja. Specifična sredstva koja je Izrael koristio da bi postigao svoje vojne ciljeve na okupiranom palestinskom području i u Libanonu u više su navrata oštro kritizirana u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, naročito izraelski napadi na kuće. Vojne operacije od 27. prosinca do 18. siječnja nisu se dogodile u zrakopraznom prostoru, bilo što se tiče neposrednih uzroka u pogledu dinamike imeđu Hamasa i Izreala bilo vezano uz razvoj izraelskog vojnog razmišljanja o načinu kako najbolje opisati prirodu izraelskih vojnih ciljeva.


1190. Pregled dostupnih informacija otkriva da, dok su mnoge taktike ostale iste, novo je određivanje strateških ciljeva rezultiralo kvalitativnim pomicanjem od relativno fokusiranih operacija prema masovnom i namjernom uništavanju.


1191. U izraelskim operacijama u južnom Libanonu 2006, iz izraelskog je vojnog razmišljanja nastao koncept poznat kao doktrina Dahiya, kao rezultat pristupa koji je primjenjen na beirutsku četvrt tog imena. General bojnik Gadi Eisenkot, glavni zapovjednik izraelskog sjevernog vojnog zapovjedništva, izrazio je premisu te doktrine:

„Ono što se dogodilo u četvrti Dahiya u Beirutu 2006. dogodit će se u svakom selu iz kojeg bude otvarana vatra na Izrael. [...] Upotrijebit ćemo nerazmjernu silu protiv takvog sela i prouzročiti veliku štetu i razaranje u njemu. S našeg stajališta, ne radi se o civilnim selima, ona su vojne baze. [...] Ovo nije preporuka. Ovo je plan. A taj je plan odobren.“


1192. Nakon rata u južnom Libanonu 2006. čini se da je nekoliko viših bivših vojnih dužnosnika razvilo razmišljanje na kojem se temeljila strategija koju je opisao general Eisenkot. Umirovljeni general bojnik Giora Eiland je tvrdio da, u slučaju novog rata s Hezbolahom, cilj ne smije biti poraz Hezbolaha već „eliminacija libanonske vojske, razaranje nacionalne infrastrukture i intenzivna patnja među stanovništvom... Ozbiljna šteta nanesena republici Libanon, razaranje domova i infrastrukture i patnja stotina tisuća ljudi posljedice su koje mogu više od bilo čega drugoga utjecati na ponašanje Hezbolaha“.


1193. Ovim je mislima, objavljenim u listopadu 2008, mjesec dana prije prethodilo razmišljanje umirovljenog pukovnika Gabrijela Sibonija:


„Kad izbiju neprijateljstva, Izraelske obrambene snage će morati djelovati trenutačno, odlučno i nerazmjernom silom protiv neprijateljskih akcija i prijetnje koju neprijatelj predstavlja. Takva reakcija ima za cilj nanošenje štete i kažnjavanje u mjeri koja će zahtijevati dugotrajne i skupe procese obnove. Udar treba izvesti što je brže moguće, a prioritet nad potragom za raketnim bacačima mora imati oštećivanje imovine. Kažnjavanje mora biti usmjereno na one koji donose odluke i moćnu elitu... U Libanonu, napadi trebaju ciljati vojne sposobnosti Hezbolaha, ali i ekonomske interese i centre civilne moći koji podržavaju tu organizaciju. Štoviše, što je bliža povezanost između Hezbolaha i libanonske vlade, to više elemenata libanonske državne infrastrukture treba biti ciljano. Takva će rekacija stvoriti trajno sjećanje kod... libanonskih političkih čelnika, čime će se povećati izraelska moć odvraćanja od napada i smanjiti vjerojatnost od neprijateljstva protiv Izraela na dulji period. Istovremeno, Sirija, Hezbolah i Libanon će se biti prisiljeni posvetiti dugotrajnim i resursno intenzivnim programima obnove...


Ovaj se pristup može primjeniti i na Pojas Gaze. Tamo će se od Izraelskih obrambenih snaga tražiti da snažno udare protiv Hamasa i da se suzdrže od igranja mačke i miša u potrazi za bacačima raketa Qassam. Od Izraelskih obrambenih snaga ne treba očekivati da zaustave ispaljivanje raketa i projektila na izraelske domove putem napada na same bacače raketa, već nametanjem prekida vatre neprijatelju.“


1194. General Eisenkot je gore citirane riječi upotrijebio dok je bio u aktivnoj službi na višoj zapovjedničkoj poziciji i objasnio je da se ovdje ne radi o teorijskoj ideji nego o odobrenom planu. General bojnik Eiland, iako u mirovini, bio je osoba koja je dugo služila u izraelskoj vojsci. Pukovnik Siboni, iako ne tako visoki dužnosnik kao prethodna dvojica, svejedno je bio iskusni časnik koji je pisao o području za koje je stručnjak u publikaciji koju se smatra ozbiljnom.


1195. Misija ne mora razmatrati da li su izraelski vojni dužnosnici bili pod izravnim utjecajem ovih napisa. Ona može zaključiti iz pregleda činjenica na terenu u koje se sama osvjedočila da se ono što je bilo propisano kao najbolja strategija čini kao upravo ono što je u praksi i provedeno.



C. Službene izraelske izjave o ciljevima vojnih operacija u Gazi

1196. Misija je svjesna službenih izjava o ciljevima vojnih operacija:

„Operacija je bila ograničena na ono što su Izraelske obrambene snage smatrale nužnim kako bi postigle svoje ciljeve: zaustavljanje bombardiranja izraelskih civila uništavanjem i oštećivanjem aparata za ispaljivanje minobacačkih granata i raketa i njegove potporne infrastrukture, i jačanje sigurnosti južnog Izraela i njegovih stanovnika smanjenjem sposobnosti Hamasa i drugih terorističkih organizacija u Gazi da izvode buduće napade.“


1197. Izraelska vlada navodi da ovaj izraz njenih ciljeva nije širi od ciljeva koje je naveo NATO 1998. tijekom svoje kampanje u Saveznoj Republici Jugoslaviji.


1198. Misija ne komentira legalnost ili druga obilježja NATO-ovih akcija u Saveznoj Republici Jugoslaviji.



D. Strategija za postizanje ciljeva

1199. Pitanje od posebnog značaja za Misiju je konceptualizacija „potporne infrastrukture“. Ovaj je pojam prilično jasno naveden u izjavama generala Eisenkota iz 2006. i poduprt razmišljanjima citiranim od strane vojnih mislilaca koji ne služe u vojsci, ali su dobro obaviješteni.


1200. 6. siječnja 2009, tijekom vojnih operacija u Gazi, zamjenik premijera Eli Yishai je izjavio: „[Trebalo bi biti] moguće uništiti Gazu, tako da razumiju da se ne treba petljati s nama.“ Dodao je da je „ovo sjajna prilika da se unište tisuće kuća svih terorista, tako da ubuduće dva puta razmisle prije nego krenu ispaljivati rakete.“ „Nadam se da će operacija biti završena uz velika postignuća i potpunim uništenjem terorizma i Hamasa. Po mom mišljenju, trebalo bi ih sravniti sa zemljom, tako da će tisuće kuća, tunela i tvornica biti srušeno.“ Dodao je da ih „jačaju stanovnici juga, tako da će se operacija nastaviti dok [ne bude postignuto] totalno uništenje Hamasa“.


1201. 2. veljače 2009, po završetku vojnih operacija, Eli Yishai je nastavio: „Čak i ako rakete padaju na nenaseljeno područje ili u more, trebamo pogoditi njihovu infrastrukturu, i uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu.“


1202. 13. siječnja 2009. izraelska je ministrica vanjskih poslova, Tzipi Livni, rekla:

„Dokazali smo Hamasu da su se stvari promijenile. Izrael nije zemlja na koju možete ispaljivati projektile bez da ona odgovori. Izrael je zemlja koja, kad na njene građane otvorite vatru, odgovara tako što podivlja – a to je dobra stvar.“


1203. Masovno uništavanje poslovnih prostora, poljoprivrednog zemljišta, farmi pilića i stambenih kuća treba shvatiti u kontekstu ovakvih izjava. Misija naročito primjećuje rasprostranjeno uništavanje koje se dogodilo tijekom dana koji su prethodili okončanju operacija. Čini se da je tijekom povlačenja uništeno možda na tisuće domova. Misija je na drugom mjestu u ovom izvještaju spominjala doktrinu „dana poslije“, kako je objašnjeno u svjedočenjima izraelskih vojnika, koja se bez većih problema uklapa u opći pristup masovnog nerazmjernog uništavanja.


1204. Koncept koji obuhvaća ono što čini potpornu infrastrukturu mora biti shvaćen ne samo u kontekstu vojnih operacija tijekom prosinca i siječnja, već u kontekstu postroživanja ograničenja na pristup robi i ljudima u i iz Pojasa Gaze, naročito od kad je Hamas zauzeo vlast. Misija ne prihvaća da se ta ograničenja mogu okarakterizirati prvenstveno kao pokušaj ograničavanja dotoka materijala naoružanim skupinama. Očekivani učinak, a Misija vjeruje da je to i primarna svrha, bio je stvoriti situaciju u kojoj bi život civilnom stanovništvu postao toliko nepodnošljiv da bi ono napustilo to područje (da je to moguće) ili svrgnulo Hamas s vlasti, kao i kolektivno kazniti civilno stanovništvo.


1205. Izraelska vlada je izjavila:

„Iako upravlja ministarstvima i vrši razne administrativne i tradicionalno vladine funkcije u Pojasu Gaze, Hamas je i dalje teroristička organizacija. Mnogi prividno civilni elementi Hamasovog režima zapravo su aktivne sastavnice njegovih terorističkih i vojnih nastojanja. Hamas ne odvaja svoje civilne od vojnih aktivnosti na način na koji bi to činila legitimna vlada. Umjesto toga, Hamas koristi aparate koji su pod njegovom kontrolom, uključujući kvazi-vladine institucije, kako bi promicao svoje terorističko djelovanje.“


1206. Određivanje vojnih ciljeva koje je Izrael nastojao pogoditi stoga je doista vrlo široko. Postoji naročito nejasnoća u pogledu koncepta promicanja „terorističkog djelovanja“: obzirom da Izrael tvrdi da ne postoji stvarna podjela između civilnih i vojnih aktivnosti i da Hamas smatra terorističkom organizacijom, čini se da se za bilo koga tko na bilo koji način podržava Hamas može smatrati da promiče njegovu terorističku djelatnost. Hamas je jasni pobjednik posljednjih izbora u Gazi. Za Misiju nije nevjerojatno da Izrael velike djelove civilnog stanovništva u Gazi smatra dijelom „potporne infrastrukture“.


1207. Neselektivan i nerazmjeran učinak ograničenja na kretanje roba i ljudi ukazuje da je, već od nekog trenutka u 2007. godini, Izrael utvrdio svoje stajalište o tome što predstavlja napad na potpornu infrastrukturu, a čini se da ona efektivno uključuje stanovništvo Pojasa Gaze.


1209. Izjava o ciljevima koja izrijekom priznaje namjerno ciljanje civlinih objekata kao dio izraelske strategije pripisuje se zamjeniku načelnika glavnog stožera general bojniku Danu Harelu. Dok su izraelske vojne operacije u Gazi bile u tijeku, general bojnik Harel je navodno na sastanku s lokalnim vlastima u južnom Izraelu izjavio:

„Ova je operacija drugačija od prethodnih. Postavili smo si visok cilj koji želimo postići. Ne gađamo samo teroriste i bacače raketa, nego i cijelu Hamasovu vladu i sva njegova krila. [...] Gađamo vladine zgrade, proizvodne tvornice, sigurnosna krila i drugo. Tražimo vladinu odgovornost od Hamasa i ne razlikujemo između različitih krila. Nakon ove operacije u Gazi neće ostati niti jedna Hamasova zgrada, i mi planiramo izmijeniti pravila igre.“



Zaključci

1209. Čini se da je izraelska vojna koncepcija o tome što je nužno učiniti u budućem ratu protiv Hamasa razvijena najkasnije 2006, za vrijeme sukoba u južnom Libanonu. Njeno je podrijetlo u vojnoj doktrini koja nerazmjerno uništavanje i maksimalno ometanje života mnogih ljudi smatra legitimnim sredstvima postizanja vojnih i političkih ciljeva.


1210. Kroz svoje preširoko određivanje „potporne infrastrukture“, izraelske su oružane snage nastojale odrediti raspon svojih aktivnosti koji je, po mišljenju Misije, bio tako zamišljen da neizbježno ima pogubne posljedice na civile u Pojasu Gaze.


1211. Izjave političkih i vojnih čelnika prije i za vrijeme vojnih operacija u Gazi ostavljaju malo prostora sumnji da su nerazmjerno uništavanje i nasilje nad civilima dio namjerne politike.


1212. U mjeri u kojoj izjave poput one g. Yishaija od 2. veljače 2009. navode da bi uništavanje civilnih objekata, u tom slučaju kuća, bilo opravdano kao odgovor na raketne napade („uništiti 100 domova za svaku ispaljenu raketu“), Misija smatra da je odmazda protiv civila u oružanim neprijateljstvima u suprotnosti s međunarodnim pravom. Čak i kad bi se takve akcije mogle smatrati zakonitom odmazdom, one ne udovoljavaju strogim nametnutim uvjetima, naročito stoga što su nerazmjerne, i krše temeljna ljudska prava i obveze humanitarnog karaktera. Napadi na civile ili civilna područja od strane jedne od strana u sukobu nikada ne mogu opravdati napade na civile i civilne objekte, poput domova, javnih i vjerskih zgrada ili škola, od strane druge strane u sukobu.



Ostali linkovi:

Nikola Vukobratović: Zločin, ideologija, historija

Činjenica smrti, dakle, nije sama po sebi determinirajuća. Zamislimo na primjer da se bombardiranje Dresdena ili Hirošime i Nagasakija kvalificira kao zločin liberalizma. Ili da smrti od gladi nazovemo liberalnim zločinom pošto je ekonomska liberalizacija dovodila (i dovodi) do smanjene dostupnosti hrane i gladi na određenim područjima.[3] Zašto takva kvalifikacija nije prihvatljiva? Još jedan istaknuti polemičar po pitanju ideoloških zločina, Žarko Puhovski, daje na to pitanje jednostavan odgovor: nije isto prosjaku ne dati sitniš na ulici, pa da on umre od gladi i ubiti tog prosjaka na ulici[4]. Dakako, ne bih htio ovdje utvrđivati točnost ili netočnost tog iskaza, nego pokušati odrediti pod kojim uvjetima je taj iskaz moguć. Unatoč tome što je krajnji rezultat isti (smrt prosjaka), iskaz je moguć jer funkcionira po logici prema kojoj se smrt kao posljedica dominantne ideologije tretira kao eksces, dok je smrt kao posljedica suparničke manifestacija biti iste te ideologije. ... Onaj sistem koji nam pomaže da razlikujemo smrt kao eksces i smrt kao zločin, očito ovisi o odnosima moći. Zločin tako postaje samo ona smrt koja se ne može opravdati, iz pozicija dominantne ideologije, razumije se. Ako je pitanje zločina doista samo pitanje što možemo ili ne možemo opravdati, onda je to prvoklasno političko, a ne znanstveno pitanje. Kako onda povjesničar može biti arbitar u onim raspravama koje kao temu imaju povijesna zbivanja, ali za koje svi znamo da odražavaju ideološke preferencije sugovornika? Nužno si moramo postaviti još opasnije pitanje - što se o tome može uopće reći? Koju poziciju historičar može zauzeti?


Ljetna škola - Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma

Iz kandži najdivljeg oblika plantažne ekonomije izdigao se vjerojatno najveći primjer oslobođenja u povijesti čovječanstva. Haićanska revolucija 1791.-1804. bila je istovremeno borba protiv ropstva, kolonijalizma i bjelačke nadmoći. Pobjedom nad francuskim, britanskim i španjolskim carstvima, dovela je do slobode za sve ljude neovisno o boji kože desetljećima prije nego što je ta ideja nastala u Europi i Sjevernoj Americi. Nažalost, povijest Haitija također pokazuje kako je glatko Europa (i Sjeverna Amerika) prešla iz formalnog kolonijalizma u neoimperijalizam. Iako je zemlja formalno "nezavisna" više od dva stoljeća, stranci već dugo utječu na državna pitanja. Kroz izolaciju, ekonomsko gušenje, ovisnost o vanjskom dugu, nasilničku diplomaciju, okupacije, diktature podržavane izvana, programe strukturne prilagodbe i "promociju demokracije" Haićanima nisu strani različiti oblici inozemne političke manipulacije. Nedavan primjer - izabrana vlada Jean-Bertrand Aristidea destabilizirana je i srušena 29. veljače 2004. od strane SAD-a, Francuske i Kanade, što je najavilo užasan val političke represije, kao i trenutnu UN-ovu okupaciju Haitija.


Jakovina: Vlada nema argumente protiv Josipovića

Na temelju vlastitog osobnog iskustva najobičnije građanke s neratnog područja dolazim do zaključka da u Hrvatskoj ne postoji osoba koja ne (po)zna(je) (za) barem jednog lažnog „branitelja“/pače „ratnog invalida“ i koja ne poznaje barem jednog hrvatskog dragovoljca kojeg su mafijaški šuško-tuđmanovski kradezeovci bez dogovora s vlastima u BiH slali ratovati u Bosnu.

"Josipović nije napravio ništa što mi već nismo znali, ili o tome govorili", objašnjava profesor Jakovina dodajući i da se Stipe Mesić dva put do sada ispričavao. "O podjelama Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske imate žive svjedoke koji su sudjelovali u tim povjerenstvima i koji su o tome konačno i pisali." Nervozne akcije HDZ-a na priču o angažmanu Hrvatske u BiH ne doprinose suočavanju s prošlošću, a argumenti koje Vlada koristi protiv Josipovića ne drže vodu. "Reći da je izjava bila ispod razine Deklaracije o Domovinskom ratu, a Deklaracija se tu valjda postavlja kao nekakav nad-Ustav, Sveto Pismo, doista nije nikakav argument. Nikakav argument nije ni da je Sabor neke odluke nije donio. To ne bi ni na sudu prošlo, a kamo li što se tiče povijesne znanosti".

Iz komentara čitatelja: Za vrijeme osnivanja Herceg-Bosne svi smo na HRT-ovoj vremenskoj prognozi imali prilike gledati Hrvatsku i Hercegovinu obojanu istom bojom, s nekom jedva vidljivom crtom između.

subota, 24. travnja 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 7. dio: Lišavanje slobode Palestinaca tijekom izraelskih vojnih operacija


(str. 300-309)

XV. LIŠAVANJE SLOBODE: PALESTINCI IZ GAZE ZATOČENI TIJEKOM IZRAELSKIH VOJNIH OPERACIJA OD 27. PROSINCA 2008. DO 18. SIJEČNJA 2009.

1103. Prema podacima koje je primila Misija, stotine su stanovnika Gaze, uključujući žene i djecu, bile zatočene od strane izraelskih oružanih snaga tijekom vojnih operacija. Točan broj zatočenih nije poznat. Neke su satima ili danima držali u domovima, druge u zgradama ili pješčanim jamama u Pojasu Gaze; druge su pak odveli u zatočeništvo u Izrael, bilo odmah ili nakon početnog razdoblja zatočeništva u Pojasu Gaze. Određen broj osoba držan je u vojnim bazama (npr. Sde Teiman), drugi su držani u zatvoru, a neki oslobođeni zatočenici ne znaju gdje su bili zatočeni. Neki zatočenici prijavili su zlostavljanje tijekom zatočeništva, uključujući premlaćivanje, i držanje u nehigijenskim uvjetima, bez ikakvih ili s neadekvatnim hranom ili zahodskim prostorijama. Neke osobe koje su oslobođene prijavile su da su ih koristili kao ljudske štitove tijekom zatočeništva, na primjer, da su ih prisiljavali da hodaju ispred vojnika i da ulaze u zgrade prije nego što će u njih ući vojnici.


1104. 28. siječnja 2009. 7 se izraelskih organizacija za ljudska prava obratilo izraelskom vojnom sucu -glavnom odvjetniku i glavnom državnom odvjetniku, u vezi „groznih uvjeta u kojima su držani Palestinci uhićeni tijekom borbi u Gazi i ponižavajućeg i nečovječnog postupanja kojem su bili izloženi od trenutka uhićenja do prebačaja u pritvor Izraelske zatvorske službe.“


1105. Broj zatočenika koji je na kraju odveden u izraelske zatvore procjenjuje se na oko 100. Neki od njih kasnije su oslobođeni. Obiteljima i odvjetnicima ponekad je bilo potrebno i nekoliko tjedana da saznaju da su njihovi najmiliji ili klijenti zatočeni. Neki su odvjetnici tvrdili da Izrael namjerno nije otkrio broj zatočenika, čak ni Međunarodnom Crvenom križu. Organizacija za ljudska prava Adalah podnijela je zahtjev vladi na temelju prava na slobodu informacija, no do vremena pisanja ovog izvještaja odgovor još uvijek nije primila. S vremenom je Izraelska zatvorska služba oslobodila mnoge zatočenike, ali Misija nije u poziciji da utvrdi njihov točan broj.


1106. Odvjetnik nevladine organizacije PCATI, koja se bori protiv mučenja u Izraelu, g. Bader, koji je govorio pred Misijom na javnom saslušanju u Ženevi, intervjuirao je nekoliko zatočenika u izraelskim zatvorima i prepričao njihova svjedočanstva. Ona uključuju priče zarobljenika koji su rekli da su bili korišteni kao ljudski štitovi i da su ih držali u pješčanim jamama.


1107. Misija je intervjuirala nekoliko osoba koje su izraelske oružane snage zatočile na dulje vremenske periode tijekom vojnih operacija u Gazi i nakon njih. Tijekom tog zatočeništva u nekim su ih slučajevima držali bez suđenja ili poštivanja temeljnih jamstava pravičnog postupka, te ih mentalno i fizički zlostavljali. Misija je također preslušala izravna svjedočanstva pravnih predstavnika nekoliko osoba koje su u to doba bile zatočene, uključujući neke koji se gore spominju. Štoviše, Misija je vladi Izraela uputila pitanja u vezi broja osoba iz Gaze koje su zatočene u Izraelu tijekom vojnih operacija i trajanja njihovog zatočeništva, uključujući koliko ih je ostalo u pritvoru. Misija je pitala koliko je osoba zatočenih u Gazi optuženo da su bile „nezakoniti borci“ i na kojoj osnovi, kolikima je suđeno i koja su im jamstva pravičnog postupka bila osigurana. Misija nije primila nikakav odgovor na ova pitanja.



A. Pješčane jame u Al-Atatri

1108. Al-Atatra se nalazi 10 kilometara sjeverno od grada Gaze, zapadno od Beit Lahije i 3 do 4 kilometra južno od Zelene linije. Ta je četvrt pretežito poljoprivredna, s voćnjacima naranči i limuna. Ujutro 5. siječnja pretrpjela je teško zračno bombardiranje, nakon kojeg je uslijedila kopnena invazija izraelskih snaga. Misija se sastala sa 6 ljudi, članova iste šire obitelji i mještanima al-Atatre, od kojih su 3 bili izravni svjedoci i žrtve događaja koji su se dogodili po neprijateljskom ulasku kopnenih snaga. Njihova su svjedočanstva potvrdile još 3 osobe, također mještani al-Atatre, čije je iskaze Misiji dostavila jedna nevladina organizacija.


1109. Ujutro 5. siječnja, kratko nakon što su počele kopnene operacije, oko 40 izraelskih vojnika je provalilo u nekoliko domova, uključujući dom AD/01, koji je Misiji opisao kako je 65 osoba, od kojih su neke u rukama držale bijele zastave, bilo natjerano da se okupe na ulici. Vojnici su odvojili muškarce od žena. Muškarce su natjerali da se poredaju uz jedan zid i skinu u donje rublje. AD/01 je izjavio da je bilo kakav pokušaj opiranja vojnicima rješavan uporabom fizičke sile koja je rezultirala ozljedama.


1110. Oko 20 minuta kasnije, odvedeni su u kuću u vlasništvu g. Khalila Misbaha Attara, gdje su u zatočeništvu proveli 1 dan. Muškarci su još uvijek bili odvojeni od žena. Kuća je tog jutra pogođena s nekoliko projektila i bila je teško oštećena. Svjedoci su Misiji rekli da su kuću u to vrijeme izraelske oružane snage koristile kao vojnu bazu i snajperski položaj.


1111. Oko 22 sata svim su muškarcima ruke straga vezane plastičnim lisicama, a preko očiju im je stavljen povez. Muškarci, 11 žena i najmanje 7 djece mlađe od 14 godina pješice su odvedeni u al-Kaklouk, južno od Američke škole, na udaljenosti od 1 do 2 kilometra. Mnogi su muškarci ostali u donjem rublju, izloženi oštrim zimskim vremenskim prilikama. Al-Kaklouk se nalazi vrlo blizu topničkih i tenkovskih položaja izraelske vojske, a dok su zatočenike držali na tom mjestu najmanje je jedan tenk učestalo otvarao vatru.


1112. AD/01 je Misiji rekao da su, po dolasku u al-Kaklouk, svima naredili da se spuste u rovove, koje su iskopali kako bi napravili jamu okruženu pješčanim zidom, visokim oko 3 metra. Bilo je 3 takvih jama, a svaka je bila okružena bodljikavom žicom. Procjenjuje se da je svaka od njih pokrivala područje od oko 7000 kvadratnih metara („6 ili 7 dunuma“). AD/01 je opisao kako su bili poredani u kolone jedan za drugim, a ne zbijeni svi zajedno, i držani u tim jamama, na otvorenom i izloženi hladnim temperaturama 3 dana (do 8. siječnja). U svakoj je jami bilo smješteno otprilike 20 ljudi. Prisilili su ih da sjede u napornim položajima, na koljenima i nagnuti prema naprijed s glavom prema dolje. Bili su pod nadzorom vojnika i nije im bilo dopušteno da međusobno komuniciraju. Nisu imali pristup hrani ni vodi prvog dana zatočeništva, a drugi i treći dan svaki je zatočenik dobio gutljaj vode i 1 maslinu (6. i 7. siječnja). Imali su ograničen pristup zahodskim prostorijama. Muškarci su morali čekati 2 do 3 sata nakon što su zatražili da odu na WC kako bi im dopustili da izađu iz jama da bi se olakšali, a ponekad im je bilo dopušteno da u tu svrhu i skinu poveze s očiju. Nekima su rekli neka nuždu vrše u jamama, iza malog pješčanog humka. Rekli su da je kulturološki ženama bilo preteško tražiti dopuštenje da odu na WC i da ga one stoga nisu ni tražile.


1113. AD/01 tvrdi da su se neki tenkovi nalazili u jami, najmanje jedan na njenom istočnom kraju. Za vrijeme dok su se ljudi nalazili u jami, tenk koji je bio okrenut prema unutrašnjosti svaki je dan povremeno otvarao vatru na kuće na suprotnoj strani ulice.


1114. AD/01B i AD/01C su prepričali kako su 8. siječnja žene i djeca oslobođeni i da im je rečeno neka idu u Jabaliyu. Muškarci su prebačeni u vojne barake u blizini sjeverne granice, barake Izokim. U barakama Izokim, zatočene su muškarce također držali u jamama, ali manjim od onih u al-Kaklouku. Slično kao i u al-Kaklouku, i dalje su bili izloženi hladnoj temperaturi, kiši i stalnom zvuku tenka koji se kretao iznad njih. Svjedoci su Misiji opisali svoje iskustvo neprekidne i dugotrajne izloženosti zvuku kretanja tenka tvrdeći da je on na njih djelovao dezorijentirajuće i izazvao osjećaje ništavosti, izoliranosti, bespomoćnosti i beznadnog straha.


1115. Muškarci su s lisicama na rukama i u donjem rublju preko noći držani u barakama Izokim. Povremeno su ih ispitivali, većinom o detaljima o i lokacijama raketa Qassam, tunela i Hamasovih parlamentarnih zastupnika. Prema izjavama koje su zatočeni dali Misiji, tijekom ispitivanja su ih tukli i prijetili im smrću te da će ih pregaziti tenkovima. Misija primjećuje da su priroda i vrsta pitanja cijelo vrijeme ispitivanja u različitim pritvornim ustanovama ostali isti.


1116. 9. siječnja muškarce su odveli u zatvor u Izraelu, koji je jedan od svjedoka prepoznao kao zatvor u Negevu. Tamo su ih držali do 12. siječnja. Bili su zatvoreni u jednom dijelu zatvora, naizmjence u izolaciji i u zajedničkim ćelijama. Bili su izloženi strogom ispitivanju, često od strane 2 osoba koje su bile obučene u civilnu odjeću. Ispitivanje je bilo usredotočeno na Hamasove tunele i oružje, te na lokaciju na kojoj se nalazi Gilad Shalit.


1117. AD/01B i AD/01C su ispričali kako su im noge plastičnim trakama bile vezane za stolac i kako su ih ispitivali u nekoliko navrata. AD/01B je izjavio da su ga natjerali da se tijekom ispitivanja skine do gola. Držali su ga u samici u koju je tijekom dana povremeno ulazio 1 vojnik. Vojnik bi zalupio vratima kad bi ih otvarao i zatvarao, a AD/01B je bio izložen ekstremno niskim temperaturama. AD/01C je izjavio da je tijekom prvog ispitivanja bio izložen verbalnim prijetnjama, a da su mu tijekom slijedećih 2 ispitivanja stavili povez preko očiju i tukli ga. Natjerali su ga da stoji okrenut prema zidu i nekoliko su puta njegovim licem udarili o zid, te ga potom teško pretukli (udarali nogama i rukama) po leđima i stražnjici.


1118. Zatočenici su tražili da im daju odjeću, no njihovi su zahtjevi odbijeni. Tijekom ispitivanja zatočenici su obaviješteni da ih smatraju „nezakonitim borcima“ i da nemaju zaštitu Ženevskih konvencija. Imali su ograničen pristup hrani i vodi, te sanitarnim prostorijama. Jutarnji im se obrok sastojao od komadića kruha s malo marmelade. Večernji obrok se sastojao od trulih sardina i sira na pljesnivom kruhu i nisu ga dobivali svake večeri.


1119. AD/01C je opisao kako je tijekom svog zatočeništva, i dok je bio skinut do gola i vezan bio ispunjen osjećajima napuštenosti, očaja, gušenja i izoliranosti. Još uvijek osjeća neugodu na mjestima po kojima su ga tukli i ne može udobno sjediti ni spavati.


1120. AD/01C je izjavio da je za vrijeme dok se nalazio u zatvoru u Negevu, dovedena još jedna dodatna skupina zatočenika. Njih su držali odvojeno u drugom dijelu zatvora. Točan broj zatočenika u drugoj skupini nije poznat, no AD/01C je Misiji rekao da je ta skupina bila malobrojnija.


1121. 12. siječnja 9 su osoba, uključujući svjedoke, stavljeni povezi preko očiju, lisice na ruke i prebačeni su na granicu kod mjesta Erez. AD/01 je Misiji opisao kako su u Erezu bili podvrgnuti oštrom ispitivanju i natjerani da se u potpunosti skinu. Nekoliko sati kasnije naredili su im da trče u Gazu, gledaju ravno pred sebe i ne okreću se.


1122. AD/01 je izjavio da je svih 65 zatočenika iz prvotne skupine koji su odvedeni iz al-Atatre u Izrael na kraju oslobođeno. Neki su članovi njegove obitelji zatočeni kasnije, ali oni se nisu nalazili u toj prvoj grupi od 65 ljudi. U vrijeme pisanja ovog izvještaja, 3 osobe iz te skupine još su uvijek bile zatvorene u različitim pritvornim ustanovama Izraelske zatvorske službe. Nepoznat broj osoba koje su optužene da su nezakoniti borci i pripadnici brigada al-Qassam još je uvijek u zatvoru. Prvo saslušanje trebalo se održati u kolovozu 2009. u Izraelu (točan datum nije poznat).



B. Zatočeništvo i zlostavljanje AD/02

1123. Misija je 1. srpnja 2009. intervjuirala AD/02. On je stanovnik mjesta Beit Lahija i poduzetnik. Zatočen je 4. siječnja 2009. na oko 85 dana. U tom je razdoblju bio zatvoren u zatvorima u Beershebi i Negevu, nakon što je bio zatočen na lokacijama koje su identificirane kao vojni položaji. Bio je psihički i fizički zlostavljan. Izveden je pred nešto što je nalikovalo kaznenom sudu, no točna priroda postupka i njegovi rezultati mu nikada nisu objašnjeni. Oslobođen je bez obrazloženja i vraćen na granični prijelaz Erez gdje mu je naređeno da se vrati u Gazu.


1124. Do 3. siječnja AD/02 i njegova šira obitelj, koja broji oko 200 članova, okupili su se u Beit Lahiji zbog napada koji su se odvijali na tom području. Oko 3 sata ujutro 4. siječnja izraelska je vojska ušla na to područje pucajući. Vojnici su svima naredili da izađu iz kuće i odvojili muškarce od žena i djece. Odabrali su 15 muškaraca, bez da su nastojali saznati njihova imena. Ženama i djeci je naređeno da krenu prema jugu. AD/02 je prepričao kako je 15 muškaraca, među kojima se i sam nalazio, odvojeno od ostalih muškaraca i kako su im stavljeni povezi preko očiju i plastične lisice na ruke. Pješice su odvedeni na jedan prostor na otvorenom pola kilometra dalje. Sat kasnije odvedeni su u jednu kuću u kojoj im se pridružilo 54 ili 55 drugih osoba, koje su izgleda također imale poveze preko očiju.


1125. AD/02 je opisao kako su ih ispitivali u jednoj odvojenoj prostoriji, pojedinačno, a povremeno i u grupama od po 2 ili 3. Izjavio je da su neke, no ne i njega, tukli tijekom ispitivanja i da su ih tjerali da se spuštaju u rovove ili jame, koji su bili iskopani u zemlji izvan kuće. Ti su rovovi i jame bili dovoljno veliki da u njih stane 1 osoba. U jamama su ih držali po nekoliko sati u komadu, s lisicama na rukama i povezima preko očiju, bez pristupa zahodu.


1126. Kasnije te noći, u kuću je dovedeno još 15 osoba – 4 žene i najmanje 11 djece. Preko noći su ih držali zatvorene u hodniku pred sobom u kojoj su bili zatočeni muškarci. Slijedećeg jutra, 4. siječnja, muškarce, žene i djecu su odveli iz kuće na jedan prostor na otvorenom. Muškarci su i dalje imali poveze preko očiju i lisice na rukama. AD/02 je izjavio da je taj prostor na otvorenom bio vojni položaj s mnogo tenkova i vojnika. Svima im je naređeno da sjednu usred tog praznog prostora. Zatim je oko njih postavljena bodljikava žica. Unutar te su bodljikave ograde sjedili cijeli dan i cijelu noć u neposrednoj blizini kretanja i zvuka vojnih tenkova.


1127. AD/02 je izjavio da je 18 do 20 drugih muškaraca tijekom noći držano u jednom otvorenom kamionu, gdje su bili izloženi hladnoći i kiši. AD/02 je to saznao iz razgovora s nekim od tih muškaraca slijedećeg jutra.


1128. 5. siječnja, skupina od 18 do 20 muškaraca, koja nije uključivala AD/02, odvedena je s vojnog položaja na nepoznatu lokaciju. AD/02 i 35 drugih osoba odvedeni su na područje za koje je on rekao da se nalazi sjeverno od grada Gaze i u Izraelu. Ostali su s lisicama na rukama i povezima preko očiju sat i pol. Tada je izvršena prozivka, skinuti su im povezi s očiju i ispitala ih je osoba koja se predstavila kao časnik obavještajne službe. Ubrzo nakon toga, AD/02 i nekoliko drugih (točan broj nije poznat) intervjuirala je skupina ljudi koji su se predstavili kao dio televizijske ekipe. AD/02 ne zna ime ni pojedinosti o tom televizijskom kanalu. Zatim su ih odveli na otvoreno, gdje su cijelu večer ostali izloženi kiši i hladnoći. Kasnije te noći (5. na 6. siječnja) stavljeni su im povezi preko očiju i vezani su lancima, te odvedeni na lokaciju za koju je AD/02 kasnije saznao da je zatvorska ustanova u Beershebi. Nekoliko sati kasnije, u zoru, skinuli su im poveze s očiju i lisice s ruku.


1129. AD/02 je prepričao da je osjećao ekstremnu bol jer je lisicama bio vrlo čvrsto vezan, što je dodatno pojačalo bol koju su prouzrokovale ranije ozljede na njegovim šakama i ručnim zglobovima. AD/02 je ranije u životu zadobio ozbiljne opekline, a ožiljci na njegovim šakama i rukama vidljivi su. Postoji trajno oštećenje živaca na njegovom kožnom tkivu koje uzrokuje znatnu bol po hladnom vremenu. Vojnici su mu tijekom ispitivanja skinuli njegove rukavice i izložili njegove šake ekstremnoj hladnoći. Vojnici se u nekoliko navrata prije nego je stigao u Beershebu nisu obazirali na njegove zahtjeve za liječničkom pomoći. U Beershebi mu je omogućen pristup liječniku. No, on mu je dao samo neljekoviti losion.


1130. AD/02 je izjavio da je u Beershebi bio zatočen oko tjedan dana. Naizmjence su ga držali u izolaciji i u dvorištu s nekoliko drugih zatočenika. Jednom prilikom, stavljen mu je povez preko očiju, lisice na ruke i lanci nakon čega su ga oko 2 sata ispitivale 3 osobe. Bio je verbalno zlostavljan i premlaćen tijekom ispitivanja, povlačili su ga za kosu i udarali nogama, dok je jedan od ispitivača pokušavao gurnuti svoje čizme kroz petlju lisica koje su mu bile vezane oko ručnih zglobova.


1131. 13. siječnja ili negdje oko tog datuma, nakon što ga je ispitivala jedna osoba u civilnoj odjeći, AD/02 je stavljen povez preko očiju i lisice na ruke i odveden je u zatvor u Negevu. Tamo je ostao do kraja ožujka. Za to su ga vrijeme najmanje 10 puta prebacivali iz jedne ćelije u drugu.


1132. Po dolasku su mu skinute lisice i odveden je na odjel koji se sastojao od ćelija za po jednog muškarca sa željeznim vratima i bez prozora. Svaka je ćelija sadržavala po jednu željeznu klupu. 2 sata kasnije stavili su mu povez preko očiju i odveden je u prostoriju za ispitivanje, gdje su ga skinuli i natjerali da sam i gol stoji gotovo sat vremena prije nego su mu vratili odjeću, stavili lisice na ruke i vezali ga lancima. 4 su ga osobe odvele u jednu drugu prostoriju, gdje su ga tukli kundakom puške i nekoliko puta udarili nogama i rukama. Premlaćivanje je trajalo oko 30 minuta. Zatim su ga u toj prostoriji ostavili samog oko 2 sata. Potom su ga odveli u veliki zajednički prostor koji su vojnici nazvali „šatori“. Postojalo je 6 ili 8 takvih prostora ili šatora po cijelom zatvoru.


1133. AD/02 je izjavio da nije mogao stajati zbog teških ozljeda koje je zadobio tijekom premlaćivanja i da su ga morali odnijeti u šatore. Odveli su ga liječniku, dobio je neke lijekove i dopušteno mu je da se otušira. AD/02 je izjavio da je u dijelu sa šatorima ostao oko tjedan dana, a zatim su ga prebacili u jednu ćeliju u kojoj se nalazilo 4 ljudi. U ćeliji se nalazio 1 željezni krevet i 1 krevet na kat. Dvoje ljudi, uključujući AD/02, spavalo je na podu. Ćelija je bila mračna i prljava. Nije bilo čiste vode ni WC-a. Tijekom cijelog tjedna muškarci su nuždu morali vršiti u ćeliji koja niti jednom nije bila očišćena.


1134. AD/02 je u toj ćeliji ostao oko tjedan dana. Negdje tijekom tog perioda, s povezom preko očiju, lisicama na rukama i vezan lancima, odvezen je autobusom na nešto što je izgledalo kao sud. Po dolasku, skinuli su mu lisice i povez s očiju. Ostao je u lancima dok je uvođen u sudnicu. Sudnica je izgledala standardno, sudac je sjedio za jednim stolom u središtu prostorije. Tužitelj je bio na jednoj strani, a obrana na drugoj. Svi su bili obučeni u civilnu odjeću. AD/02 je u sudnici morao potpisati obrazac pristanka kojim je prihvatio da ga zastupa odvjetnik koji mu je navodno dodijeljen da ga brani. Iako je odvjetnik tvrdio da pripada jednoj organizaciji za ljudska prava, nikad nije naveo svoje ime. Kad je suđenje počelo, sudac se obratio AD/02 i pročitao optužnicu protiv njega. Sudac je objavio da je AD/02 optužen da je nezakoniti borac, ali nije obrazložio specifične optužbe. AD/02 nije postavljao nikakva pitanja. Kad je obrana zatražila da se pojasne optužbe, sudac je odgovorio da su optužbe dio tajnog dosjea i da ne mogu biti obrazložene niti otkrivene. Postupak je trajao oko 30 minuta, a AD/02 je zatim odvezen natrag u Negev.


1135. Tjedan dana kasnije, 28. siječnja ili negdje oko tog datuma, AD/02 je prebačen u drugi dio zatvora, gdje su redovito vršene prozivke i pretresi uz skidanje zatočenika. Oko 8 do 10 dana kasnije, oko 7. veljače, AD/02 i još 14 zatočenika preseljeni su u veći odjel sa zarobljenicima sa Zapadne obale. Međunarodnom Crvenom križu omogućeno je da ih posjećuje.


1136. 8. veljače AD/02 je dva puta prebačen u drugi odjel zatvora, a ubrzo zatim u ćeliju u kojoj je najprije bio zatočen po svom dolasku u Negev. 9. veljače poslije podne, AD/02 i nekoliko drugih zatočenika prebačeni su, po 9. put, u drugi dio zatvora u kojem je bilo zatvoreno mnogo zatvorenika, uključujući Palestince sa Zapadne obale. AD/02 je rekao da je među njima bilo nekoliko parlamentarnih zastupnika. U tom je dijelu zatvora ostao oko 20 dana. Tijekom tog vremena tri se puta sastao s osobom koja se predstavljala kao njegov odvjetnik. Obaviješten je o optužbama koje mu se stavljaju na teret, a koje su uključivale pripadnost i upletenost u pokret otpora.


1137. 2. ožujka je prebačen s još 10 drugih zatočenika opet u jedan drugi dio zatvora. Smjestili su ih u 2 prostorije, po 5 osoba u svakoj. Na zidovima tih prostorija grafitima su bile ispisane riječi nezakoniti borci na engleskom i hebrejskom. Imali su ograničen pristup WC-u, a obroci koje su dobivali sastojali su se od nekuhane hrane.


1138. Oko 29. i 30. ožujka AD/02 je konačno pušten na slobodu. Njemu, njegovom bratu, bratiću i još 2 mještana Izbat Abd Rabba stavili su poveze preko očiju i lisice na ruke i odveli ih na granični prijelaz Erez gdje su ih ispitivali otprilike 4 sata. Zatim su im naredili da prijeđu granicu i ne okreću se. Nisu dobili nikakvo obrazloženje svog zatočeništva ni oslobađanja.

ponedjeljak, 19. travnja 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 6. dio: Korištenje palestinskih civila kao ljudskih štitova


XIV. KORIŠTENJE PALESTINSKIH CIVILA KAO LJUDSKIH ŠTITOVA

[...]


(str. 281-287)


A. Slučaj Majdija Abd Rabbe

1029. Kako bi istražila ovaj slučaj Misija je posjetila četvrt Izbat Abd Rabbo. Misija je intervjuirala g. Majdija Abd Rabba i nekoliko njegovih susjeda. Misija je također primila 2 iskaza koja je Majdi Abd Rabbo pod prisegom dao dvjema nevladinim udrugama.


1030. Majdi Abd Rabbo je u doba incidenta imao 39 godina, oženjen je i otac petoro djece u dobi od 16 godina do 14 mjeseci. Radi u sigurnosnoj službi Palestinske samouprave. Majdi je sa svojom obitelji živio u jednoj kući u glavnoj ulici u četvrti Izbat Abd Rabbo, ulici al-Quds, koja je na tom djelu poznata kao ulica Izbat Abd Rabbo. Njegova se obiteljska kuća nalazila pored džamije Salah ad-Din. Dom obitelji Khalida i Kawthar Abd Rabbo (vidi poglavlje XI)
nalazio se manje od 500 metara istočno od obiteljske kuće Majdija Abd Rabba.

1031. Majdi Abd Rabbo je ispričao kako je oko 9:30 ujutro, 5. siječnja 2009. čuo glasno lupanje na vanjskim vratima kuće. Pitao je tko se nalazi pred vratima, a netko mu je na arapskom naredio da otvori vrata. Kad je otvorio vrata ispred sebe je ugledao palestinskog muškarca kojem su ruke bile vezane lisicama, a za kojeg je kasnije saznao da je HS/07, star 20 godina. Iza HS/07 stajala je skupina od oko 15 izraelskih vojnika. Jedan od vojnika svoje je oružje držao upereno u glavu HS/07. Vojnici su HS/07 gurnuli u stranu, a 4 vojnika svoje su oružje uperili u Majdija Abd Rabba. Naredili su mu da se skine u donje rublje. Zatim su mu rekli neka se ponovo obuče i gurnuli ga u unutrašnjost kuće.


1032. Vojnici su mu naredili da jedno po jedno pozove svoju djecu. Majdi je počeo s najstarijim sinom, koji je imao 16 godina i kojem su vojnici naredili da se skine do gola. Isti je postupak uslijedio i kod još 2 Majdijevih sinova, u dobi od 9 i 8 godina. Zatim je pozvao kćer staru 14 godina, kojoj su vojnici naredili da priljubi odjeću uz tijelo i okrene se. Majdijevoj ženi, koja je na rukama držala 14-mjesečnu kćer, također su naredili da uz tijelo priljubi odjeću, te da bebi skine hlačice.


1033. Majdi Abd Rabbo je izjavio da su ga vojnici potom prisilili da hoda ispred njih dok su oni pretraživali kuće, sobu po sobu, pri čemu mu je u glavu bilo upereno vatreno oružje. Ispitivali su ga o kući koja se nalazi iza njegove. Majdi im je rekao da je kuća prazna, a da njen vlasnik, HS/08, već 4 godine radi u Sudanu. Između ovih 2 kuća postojao je mali razmak, no bile su spojene krovom. Vojnici su Majdiju dali malj kakvi se koriste za razbijanje kamenja i naredili mu da probije rupu u zidu koji odvaja dvije kuće, kako bi se moglo ući u kuću vlasnika HS/08. To je trajalo oko 15 minuta.


1034. Vojnici su s krova ušli u kuću HS/08, gurajući Majdija Abd Rabba ispred sebe dolje po stubištu istovremeno gledajući iznad njegovih ramena. Spustili su se tek nekoliko stepenica, kad su vojnici izgleda otkrili nekakvo kretanje u kući i počeli vikati, povukli Majdija Abd Rabba natrag i pojurili natrag u njegovu kuću preko krova. Majdi Abd Rabbo je čuo pucnjeve.


1035. Vojnici su istrčali na ulicu, prisilivši Majdija Abd Rabba i HS/07 da pođu s njima, pucajući. Obojica su odvedena u susjednu džamiju gdje se nalazio velik broj vojnika i vojna oprema. Natjerali su ih da sjednu i stavili im lisice na ruke.


1036. Vojnici su s podignutog dijela u džamiji, s kojeg imam vodi molitvu, pucali na kuću Majdija Abd Rabba i susjedne kuće. Majdi je vojnicima vikao neka prestanu, jer mu se u kući još uvijek nalazila obitelj. Jedan mu je vojnik naredio da zašuti i zaprijetio mu da će ga u suprotnom ustrijeliti. Pucanje se nastavilo oko 30 minuta. Nakon zatišja, vojnici su upozorili da bi moglo doći do velike eksplozije, koja je doista, oko 3 minute kasnije, i odjeknula. Nakon eksplozije uslijedila je intenzivna pucnjava i ispaljivanje topničkih granata. Majdi Abd Rabbo nije mogao identificirati izvor eksplozije.


1037. U međuvremenu su ga prisilili da probije rupu u zidu na južnom kraju džamije, u susjednu kuću. Zatim su ga ispitivali što zna o Hamasu i lokacijama tunela. Potom su ga odveli i zatočili zajedno s još nekoliko susjeda, muškaraca i žena, u jednoj drugoj kući u susjedstvu (domu obitelji HS/09).


1038. Kad je pucnjava prestala vojnici su došli po njega. Odveli su ga u ulicu pored njegove kuće, na prazno područje iza kuće u vlasništvu HS/08. Majdi je vidio da su kuća HS/08 i ulaz u Majdijevu kuću oštećeni. Brojni su vojnici stajali pored kuće, uključujući časnike. Vidio je višeg časnika kako razgovara s vojnicima koji su upali u njegovu kuću i zatim je taj časnik s njim razgovarao uz pomoć vojnika koji je govorio arapski. Vojnik je rekao da su ubili borce koji su se nalazili u kući i naredio Majdiju da uđe u kuću i vrati se s njihovom odjećom i oružjem. Majdi je prosvjedovao, ustvrdivši da je jedino što želi saznati da li mu je obitelj na sigurnom. Časnik mu je tada rekao neka posluša naredbe vojnika ako želi ponovo vidjeti svoju obitelj. Majdi je odbio otići u kuću, pa su ga vojnici udarali nogama i tukli svojim oružjem dok nije popustio.


1039. Kući HS/08 prišao je s ulice. Ulaz je bio urušen i blokiran. Vratio se do časnika i rekao mu da nije mogao ući u kuću. Časnik mu je naredio neka u kuću uđe kroz krov. Majdi je otišao u svoju vlastitu kuću, koja je bila prazna, osim jednog vojnika koji se tamo nalazio. To je pojačalo tjeskobu koju je Majdi osjećao zbog toga što nije znao što se dogodilo s njegovom obitelji. U tom trenutku nije bilo velikih oštećenja na njegovoj kući. Prošao je kroz krov i spustio se stubištem u kuću HS/08. Bojao se da će borci otvoriti vatru na njega i povikao: „Ja sam Palestinac, susjed. Prisilili su me da uđem u ovu kuću.“ U prostoriji pri dnu stubišta Majdi je pronašao 3 naoružana mladića obučena u vojnu maskirnu odjeću dok su na glavama imali trake s oznakama oružanog krila Hamasa. Borci su u Majdija uperili oružje. On im je rekao da su izraelski vojnici mislili da su ubijeni i da su ga poslali kako bi to provjerio. Rekao im je da je bespomoćan jer su vojnici zarobili njegovu ženu i djecu. Naoružani muškarci su mu rekli da su sve vidjeli, te od njega zatražili da se vrati i vojnicima kaže što je vidio.


1040. Majdi je izišao iz kuće, ponovo preko krova svoje kuće. Dok se približavao vojnicima, oni su svoje oružje uperili u njega i naredili mu da stane, skine se do gola i okrene. Nakon što se ponovo obukao, rekao im je što je vidio. Vojnici mu na početku nisu vjerovali. Pitali su ga kako zna da se radio o Hamasovim militantima, a on im je objasnio da su na glavama imali trake s oznakama oružanog krila Hamasa. Vojnici su ga ispitivali o njihovom oružju. Majdi je odgovorio da imaju kalašnjikove. Časnik ga je upozorio da će ga, ako laže, strijeljati.


1041. Stavili su mu lisice na ruke i odveli natrag u obiteljsku kuću HS/09, u zatočeništvo. Oko 15 sati čuo je pucnjavu koja je trajala oko 30 minuta. Vojnici su se vratili po Majdija i odveli ga istom časniku. Ovog je puta Majdi primijetio druge vojnike s drugačijom vojnom opremom. Uz pomoć prevoditelja časnik mu je rekao da su ubili militante i naredio mu da uđe u kuću i iz nje iznese njihova tijela. Majdi je ponovo odbio, ustvrdivši: „to nije moj posao, ne želim umrijeti“. Lagao im je da su mu trojica militanata zaprijetili da će ga ubiti, ako se bude vraćao. Časnik mu je odgovorio da ne treba brinuti, obzirom da su vojnici već ubili militante. Dodao je da su ispalili 2 projektila u kuću, pri čemu su militanti zasigurno ubijeni. Budući da se Majdi i dalje opirao, vojnici su ga ponovo stali udarati, sve dok nije ponovo otišao u kuću HS/08, preko krova.


1042. Kuća je bila teško oštećena. Donjeg dijela stubišta nije bilo. Majdi je ponovo ušao vičući, kako bi upozorio militante u slučaju da su još živi. Pronašao ih je u istoj prostoriji u kojoj su bili i prije. Dvojica su bila neozlijeđena. Treći je bio teško ranjen, sav prekriven krvlju, s ranama na ramenu i u predjelu trbuha. Pitali su ga što se vani događa, a Majdi im je odgovorio da je cijelo područje u potpunosti okupirano i da su vojnici uzeli brojne taoce, uključujući njegovu obitelj.


1043. Ranjeni muškarac mu je dao svoje ime (HS/10) i zamolio ga da njegovoj obitelji kaže što se dogodilo. Majdi Abd Rabbo je obećao da će to učiniti ako preživi i kasnije je ispunio svoje obećanje. Drugi borac je preko Majdija izraelskom časniku poručio da bi, kad bi bio pravi muškarac, sam došao po borce u kući.


1044. Majdi Abd Rabbo se vratio k vojnicima, koji su ga ponovo prisilili da se skine do gola prije nego im se smio približiti. Rekao je časniku da su 2 militanata neozlijeđeni. Časnik ga je opsovao i optužio da laže. Majdi Abd Rabbo je ponovio poruku koju je časniku uputio jedan od militanata, na što su ga časnik i još četvorica drugih vojnika napali svojim oružjem i počeli vrijeđati.


1045. Časnik je od Majdija Abd Rabba zatražio da mu pokaže svoju identifikacijsku iskaznicu. Majdi je odgovorio da mu je iskaznica u kući, ali mu je dao broj osobne iskaznice. Časnik je broj provjerio putem elektroničke naprave. Tri minute kasnije časnik ga je upitao da li je istina da radi s voditeljem obavještajnih službi Palestinske samouprave, a Majdi mu je odgovorio potvrdno. Časnik ga je pitao da li je povezan s Abu Mazenom i Fatahom. Majdi je odgovorio da jest.


1046. Vojnici su Majdiju Abd Rabbu donijeli megafon i naredili mu da pomoću njega pozove militante. On je to na početku odbio, ali je kasnije zbog prijetnji poslušao naredbu. Slijedeći upute vojnika, Majdi je militantima rekao da se predaju, da je ovdje Međunarodni Crveni križ i da se mogu predati. Nije bilo odgovora.


1047. Do tada je već bila pala noć. Vojnici su Majdiju Abd Rabbu ponovo stavili lisice na ruke i odveli ga natrag u kuću obitelji HS/09. 30-40 minuta kasnije, Majdi je čuo pucnjavu i jaku eksploziju. Vojnici su došli i rekli mu da su bombardirali kuću HS/08 i naredili mu da ponovo ode i provjeri što je s palestinskim borcima.

1048. Izraelske su oružane snage osvijetlile to područje. Majdi Abd Rabbo je vidio da su i njegova i kuća HS/08 vrlo teško oštećene. Nije više mogao kroz krov svoje kuće ući u kuću HS/08 jer se on urušio. Vratio se vojnicima koji su ga ponovo natjerali da se skine, ovaj puta u donje rublje. Pitao ih je gdje mu se nalazi obitelj i rekao im da nije mogao doći do boraca ubog oštećenja na kućama. Optužio je vojnike da su mu uništili kuću. Časnik je rekao da su pogodili samo kuću HS/08. Majdiju Abd Rabbu su tada ponovo stavili lisice na ruke. Svo ovo vrijeme nisu mu dali ni hrane ni vode, i bilo je jako hladno. Nakon nekog vremena skinuli su mu lisice s ruku, naredili mu da se obuče i odveli ga natrag u obiteljsku kuću HS/09, u prostoriju u kojoj se nalazilo još ljudi u zatočeništvu. Svi muškarci i dječaci u ovoj prostoriji imali su lisice na rukama i svezane noge. Ušao je vojnik s nekoliko čaša za piće i razbio ih na ulazu prostorije u kojoj su držali Palestince. Nakon što je razbio čaše, napustio je prostoriju. Majdi Abd Rabbo počeo je patiti od jake glavobolje. Jedan od zatočenika, koji je govorio hebrejski, pozvao je jednog od vojnika kako bi mu rekao da je Majdi Abd Rabbo bolestan i da mu je potreban lijek. Vojnik mu je rekao neka bude tiho ili će ga strijeljati. Jedna je žena Majdiju Abd Rabbu svezala maramu oko glave kako bi mu ublažila bol.


1049. Oko 7 sati ujutro Majdi Abd Rabbo je ponovo odveden pred vojnike izvan kuće. Ispitivali su ga o broju boraca koji se nalaze u kući. Potvrdio im je da ih je vidio samo trojicu.


1050. Dovedena su 2 mladih palestinskih muškaraca iz susjedstva. Jedan im je vojnik dao fotoaparat i naredio im da uđu u kuću i snime fotografije boraca. Njih su dvojica pokušali odbiti da to učine, pa su ih vojnici počeli udarati. Vojnik im je pokazao kako se koristi fotoaparat i oni su ušli u kuću HS/08 kroz oštećeni glavni ulaz. Oko 10 minuta kasnije, izašli su s fotografijama trojice boraca. Činilo se da su 2 mrtvi pod ruševinom. Treći je također bio zarobljen pod ruševinom, ali se činilo da je živ i da još uvijek drži svoje oružje. Jedan od vojnika je Majdiju pokazao fotografije i upitao ga da li su ovo isti ljudi koje je vidio u kući. Majdi je odgovorio potvrdno.


1051. Jedan je vojnik uzeo megafon i borcima rekao da imaju 15 minuta da se predaju, da je četvrt pod kontrolom izraelskih oružanih snaga i da će, ako se ne budu predali, kuća biti bombardirana iz zraka.


1052. Petnaest minuta kasnije pojavio se jedan vojnik sa psom koji je na sebi imao pričvršćenu elektroničku opremu i nešto nalik na kameru na glavi. Jedan je drugi vojnik imao mali laptop. Trener pasa poslao je psa u kuću. Nekoliko minuta kasnije začuli su se pucnjevi, a pas je istrčao van. Bio je nastrijeljen i kasnije je uginuo.


1053. Oko 10:30 sati ujutro 6. siječnja 2009. stigao je buldožer i počeo rušiti kuću. Buldožer se kretao s istoka prema zapadu i rušio sve pred sobom. Majdi Abd Rabbo je gledao kako mu buldožerom ruše kuću i kuću HS/08. Njemu i još 2 mladića naređeno je da se vrate u kuću HS/09. Čuli su pucnjavu.


1054. Oko 15 sati odveli su ga natrag u blizinu mjesta gdje se nalazila njegova i kuća HS/08. Majdi je Misiji rekao da je vidio tijela trojice boraca kako leže na zemlji u ruševini kuće.


1055. Vojnici su ga tada natjerali da ulazi u druge kuće u toj ulici dok su ih oni pretraživali. Sve su kuće bile prazne. Vojnici su ga najprije prisilili da sam uđe u kuću, a potom, kad je izašao, poslali su u kuću psa da je pretraži. Tijekom pretraživanja kuća Majdi je uspio pronaći vodu za piće, prvo piće koje je popio u protekla 2 dana. U ponoć su ga vojnici odveli natrag u obiteljsku kuću HS/09.


1056. 7. siječnja svi su muškarci i dječaci odvedeni iz obiteljske kuće HS/09 i prebačeni u kuću bratića Majdija Abd Rabba u istoj četvrti. Bilo je više od 100 muškaraca i dječaka, uključujući članove njegove šire obitelji, u dobi između 15 i 70 godina. Žene su držali na drugom mjestu. Članovi uže obitelji Majdija Abd Rabba nisu se nalazili tamo, a on je saznao da ih nitko nije vidio. Majdi je i dalje osjećao izrazito jaku tjeskobu zbog zabrinutosti za njihovu sigurnost.


1057. Oko otprilike 23 sata, muškarcima je i dječacima u toj kući rečeno da će biti oslobođeni i da trebaju pješačiti prema zapadu u smjeru Jabaliye, bez skretanja ulijevo ili udesno, pod prijetnjom da će biti ustrijeljeni. Vidjeli su da je ulica Izbat Abd Rabbo teško oštećena. Majdi Abd Rabbo je otišao u kuću svoje sestre u Jabaliyji, gdje je 9. siječnja 2009. ponovo pronašao svoju ženu i djecu. Žena mu je tada rekla da je obitelj nekoliko sati ostala u kući, tijekom prve pucnjave 5. siječnja, a da su zatim pobjegli noseći bijelu zastavu u susjedovu kuću.


1058. Majdi Abd Rabbo je Misiji rekao da su on i njegova obitelj bili traumatizirani onim što im se dogodilo i da nisu znali što će sada, obzirom da su ostali bez doma i sve svoje imovine. Sva su njegova djeca pretrpjela psihološke traume i popustila u učenju u školi. 5 mjeseci kasnije, u lipnju 2009, Majdi Abd Rabbo još je uvijek imao noćne more.


1059. Misija primjećuje da Majdijeva verzija događaja implicira da su izraelske oružane snage najmanje još 3 drugih palestinskih muškaraca prisilile da pretražuju kuće. Jedan je novinar u svom članku naveo da je „razgovarao s 8 mještana četvrti Izbat Abd Rabbo koji su svjedočili da su ih vojnici Izraelskih obrambenih snaga natjerali da ih prate na misijama koje su uključivale provaljivanje u i pretraživanje kuća [...] Tih je 8 muškaraca procijenilo da je oko 20 mještana bilo primorano izvoditi misije „pratnje i zaštite“ različitih vrsta, [...] između 5. i 12. siječnja.“


[...]



(str. 290-292)



C. Slučaj Mahmouda Abd Rabbe al-Ajramija

1072. Misija je g. Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija intervjuirala u 2 navrata. Svjedočio je i na javnom saslušanju u Gazi 30. lipnja 2009.


1073. Mahmoud Abd Rabbo al-Ajrami je bivši djelatnik u državnoj službi, zadnje je obavljao poslove pomoćnika ministra vanjskih poslova. Mahmoud je dao otkaz u ministarstvu kad je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom i nakon toga više nije radio. On i njegova žena, te 15-godišnja kćer žive u kući u istoj četvrti zapadno od Beit Lahije kao i Abbas Ahmad Ibrahim Halawa. To je područje granatirano tijekom početnih zračnih udara izraelske kampanje. Mahmoud Abd Rabbo al-Ajramijev je dom prvi puta izravno pogođen 2. ili 3. siječnja 2009, prema njegovim tvrdnjama, tenkovskim granatama i projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache, pri čemu su ozbiljno oštećeni vanjski i unutarnji zidovi. Tenkovi su na to područje ušli 3. ili 4. siječnja, a na početku su bili smješteni oko 500 metara sjeverno od njegove kuće.


1074. Mahmoud je ostao u kući sa svojom ženom i kćerkom. Kako je rekao Misiji, odlučio je da neće napuštati svoj dom zbog iskustva njegovog oca, koji je napustio svoj dom u Izraelu i kasnije mu je onemogućen povratak. Tijekom prvog tjedna siječnja međutim, Mahmoud je zaključio da je ova njegova odluka preteško pogađala njegovu kćer. Pozvao je taksi i njegova je kćer preseljena u kuću jednog rođaka na sigurnijem području.


1075. Granatiranje je na tom području 9. siječnja 2009. bilo naročito jako. Prema tvrdnjama Mahmouda Abd Rabbe al-Ajramija, 10 tenkovskih granata pogodilo je njegovu kuću. Njegova je žena lakše ranjena šrapnelom i krhotinama razbijenog stakla. U noći između 9. i 10. siječnja 2009. vojnici su nasilno ušli u njihov dom, gdje su se Mahmoud i njegova žena sklonili u prizemlju, pod stubištem. Vojnici su na ulaz na zapadnoj strani zgrade bacili granatu i ušli u kuću pucajući.


1076. Jedan je časnik Mahmoudu Abd Rabbu al-Ajramiju naredio da podigne svoju halju (bio je u odjeći za spavanje) i okrene se. Zatim je ženi Mahmouda Abd Rabbe al-Ajramija naredio da priljubi svoju odjeću uz svoje tijelo i okrene se. Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija i njegovu ženu su zatim odveli u jednu kuću u četvrti gdje su vojnici Mahmoudu oduzeli identifikacijsku iskaznicu i provjerili njegov identitet pomoću laptopa. Jedan ga je časnik ispitivao o lokacijama Hamasovih tunela, raketa, palestinskih boraca i Gilada Shalita. Mahmoud je odgovorio da ne može pružiti te informacije jer mu nisu poznate, da je prethodno radio kao pripadnik Fatahove administracije. Vojnik mu je odgovorio: „Ti si Hamasovac; Hamas je ubio sve Fatahovce i ostale u Gazi, znači ti si zasigurno Hamasovac.“ Mahmoud Abd Rabbo al-Ajrami je inzistirao na tome da je on civil. Časnik mu je ponovo rekao da ima 5 minuta da pruži tražene informacije ili će u suprotnom biti strijeljan. 5 minuta kasnije Mahmoud je ponovio da ne zna odgovore na postavljena pitanja.


1077. Vezali su mu ruke lisicama sprijeda i stavili mu povez preko očiju. 2 ili 3 vojnika su ga uhvatili za ramena i prisilili ga da hoda ispred njih. Njegova je žena pokušala krenuti s Mahmoudom, ali su je vojnici gurnuli natrag u sobu. Bilo je oko 2 sata u noći. Vojnici su Mahmouda odveli na drug kat zgrade i bacili ga s drugog kata na zemlju. Pao je na ostatke srušene kuće i onesvijestio se. Kad mu se povratila svijest, osjetio je oštru bol na desnoj strani tijela i teško je disao. Kasnije je saznao da je slomio 4 rebra i da mu je desna noga jako natučena. Četvorica su ga vojnika prisilila da stoji. Stenjao je od boli, no nije htio da ga vojnici čuju. Padala je kiša i još je bio mrak. Vojnici su ga gurnuli na jedan zid i udaljili se. Mislio je da će ga strijeljati. Još je uvijek imao povez preko očiju.


1078. U ranim jutarnjim satima, vojnici su došli po njega i još jednog muškarca (za kojeg je kasnije saznao da je njegov susjed Abbas Ahmad Ibrahim Halawa) i prisilili ih da hodaju ispred njih. Mahmoud Abd Rabbo al-Ajrami je imao povez preko očiju, a jedan mu je vojnik na potiljku držao svoje oružje. Mahmoud misli da je iza njega išlo oko 25 vojnika i drugi palestinski muškarac. Nakon što su tako hodali neko vrijeme, Mahmouda i drugog muškarca prisilili su da uđu u nekoliko kuća dok su se vojnici sakrili iza njih. Prema sjećanju Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija u 6 ili 7 navrata vojnici su otvarali vatru. Niti u jednoj kući nisu nikog pronašli.


1079. Nakon ovih pretraživanja kuća, vojnici, Mahmoud Abd Rabbo Al-Ajrami i Abbas Ahmad Ibrahim Halawa, hodali su prema sjeveru u smjeru bivšeg kolonističkog naselja koje se zvalo Dogit. Mahmoud je čuo kretanje tenkova i vidio njihove položaje. Obojicu su muškaraca prisilili da sjednu na zemlju. Ruke Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija bile su svezane sprijeda; ruke drugog muškarca straga. Još je uvijek padala kiša, bilo je vrlo hladno, a rebra i noge Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija bili su ukočeni i bolni. Ostavili su ih bez hrane, vode i pokrivača sve do jutra. Oko 10 sati ujutro vojnici su Abbasa Ahmada Ibrahima Halawu odveli na ispitivanje.


1080. Tijekom tog i slijedećeg dana jedan je viši časnik ispitivao i Mahmouda Abd Rabba al-Ajramija. Drugi je dan odveden na rub kampa gdje mu je naređeno da pješke ode prema jugu u grad Gazu. Uspio je doći do ruba grada i tamo mu je jedna nepoznata osoba pomogla da dođe do kuće jednog svog rođaka odakle je odveden u bolnicu al-Shifa.


1081. Kad se vratio kući, ona je bila pretresena i vandalizirana. Rekao je da su mnoge vrijedne stvari ukradene, uključujući nakit i elektroničke uređaje.


[...]

subota, 17. travnja 2010.

Sarajevski umjetnici i građani pomažu u obnovi kina u palestinskom gradu Jeninu

prizor iz filma Srce Jenina: Ismael Khatib s djevojčicom (i njenim ocem) kojoj je, uz još 5 druge izraelske i palestinske djece, spasio život donirajući organe svog 12-godišnjeg sina Ahmeda, kojeg je 2005. ubila izraelska vojska

Nekoliko linkova i informacija s bloga BLOB-a
o projektu obnove kina u Jeninu na Zapadnoj obali kojem su se priključili sarajevski umjetnici i građani:

Modul memorije 2010: PROJEKAT "KINO JENIN"

Nakon što je snimljen film Srce Jenina
Fakhri Hamad, Ismael Khatib i Marcus Vetter započinju projekat obnove kina koje je već više od 20 godina bilo van funkcije. U pitanju je nekada najveće kino na palestinskom području. Zatvoreno je 1987. godine u toku Prve Intifade. Ismael Katib je 2006. godine otvorio kulturni centar za djecu iz izbjegličkog logora u Jeninu, u kome su između ostalog djeca učestvovala u filmskim radionicama. Kako nije bilo kina u kome bi mogli prikazati svoje filmove Ismael, Vetter i još nekoliko Palestinaca odlučili su ponovno oživjeti zaboravljeno kino.

PROJECT CINEMA JENIN

Informacije o projektu obnove kina u Jeninu i o tome kako se možete uključiti na engleskom.

Modul memorije 2010: POMOZIMO OBNOVU KINA U JENINU

Informacije o projektu obnove kina u Jeninu i o tome kako se možete uključiti na bosanskom.



O filmu Srce Jenina/Heart of Jenin:

Modul memorije 2010: SRCE JENINA / HEART OF JENIN

U pitanju je jedan od najpotresnijih, ali i najimpresivnijih dokumentarnih filmova snimljenih 2008. godine. „The Heart of Jenin“ je priča o Ahmed Khatibu, palestinskom dječaku kojeg je ubila izraelska vojska, a čiji je otac Ismail Khatib unatoč tome odlučio da 12 sati nakon tog događaja donira dječije organe za šestero izraelske djece kako bi spasio njihove živote. Film je dobitnik najvećih filmskih priznanja uključujući brojne nagrade za promoviranje mira. Važnost ovog filma u BiH ima više dimenzija. Prije svega film prezentira jedan izuzetan primjer ljudskosti, a s druge strane dotiče se i sve aktualnije teme u našem društvu a koja se tiče doniranja organa. S obzirom da je novac od ovog filma namijenjen rekonstrukciji kina u Jenin-u Festival MESS namjerava uzeti učešće u toj akciji.


Modul memorije 2010: JENIN U SARAJEVU I SARAJEVO U JENINU

Jenin je grad u Palestini. U novembru 2005. godine izraelski vojnik ranio je dvanaestogodišnjeg dječaka Ahmeda Khatiba, koji se igrao na ulici ispred svoje kuće plastičnom puškom. U izraelskoj bolnici dječak umire. Njegovi roditelji pristaju na donaciju njegovih organa. Iako saznaju da će organe dobiti izraelska djeca, oni ipak neće odustati od svoje odluke. Dvije godine poslije tragedije, Ahmedov otac Ismail odlučuje da posjeti svu djecu koja žive zahvaljujući organima njegovog sina. Posjećuje Mohammada – beduinskog dječaka koji je dobio bubreg i koji se smije tokom cijelog filma, Samah – tinejdžerku iz sjevernog Izraela, koja prije presađivanja srca nije mogla izaći iz svoje sobe te Menuhu – malu Jevrejku iz ortodoksne porodice. Ismail je, od smrti svog djeteta, nasuprot politici obostrane mržnje i nepovjerenja, uspio napraviti dobro i hrabro djelo. Danas radi s djecom Jenina u Centru za mir.



Nevezano - ostali linkovi:

Intervju s Mislavom Žitkom: Još nismo vidjeli ni polovicu posljedica transformacije socijalističkog u kapitalističko društvo

Kad podsjećate da su banke sanirane novcem poreznih obveznika, jer li to eufemizam za činjenicu da su financirane nekom vrstom prisilnog samodoprinosa i da su, makar djelomično, trebale biti vraćene u društveno vlasništvo?

To je isti problem s kojim se suočava američka ekonomija. Kroz plan spašavanja banaka upumpana su ogromna sredstva poreznih obveznika u kapital banaka. Sad je pitanje kako će banke vratiti taj porezni novac samim poreznim obveznicima. U SAD-u se vodi velika debata o tome ulazi li država sa svojom injekcijom likvidnosti kao pasivni sponzor, ili će država, koja bi trebala predstavljati porezne obveznike, imati pravo glasa i na koji će se način ta sredstva obrnuti da bi se vratila u državni budžet. To je diskusija koja u Hrvatskoj potpuno izostala, bankarskom sektoru dat je bianco ček kojeg su oni iskoristili, i kasnije su sve te banke prodane drugim, stranim bankama i postale banke kćeri. Ironija je što su te banke, budući da su bile u boljoj poziciji, mahom kupovale poduzeća i onda su ih prodavale u trenutku kada su im postala nezanimljiva. Banke su u svojim portfeljima zadržale hotele, odnosno ono što su ocijenile da ima potencijal, a rješavale su se poduzeća kao što je Tvornica duhana Zagreb. Naravno, tako su se rješavale i radnika. Možemo reći da se model ove krize koja je pogodila zemlje naprednog kapitalizma, koji podrazumijeva da su profiti ostaju privatni, dok se različiti rizici poslovanja svaljuju na javni sektor, u Hrvatskoj pojavljivao tijekom cijelog privatizacijskog procesa. Kriza jest moment gdje će se mnoge stvari preformulirati i moguće je da će doći do povratka nekih regulacijskih zakona, ali bih rekao da zbog krize neće automatski doći do promjene statusa quo. Ono što se smatra da je bio okidač koji je omogućio financijsku krizu je ukidanje zakona koji je odvajao investicijsko bankarstvo od komercijalnog bankarstava i kad su se ta dva stupa bankarstva spojila postalo je moguće da nastane situacija gdje će stanovništvo biti direktno pogođeno rasapom financijskog sektora. Nije jednostavno pokazati kako funkcionira taj mehanizam i to je ono što umanjuje mogućnost javnog protesta ili drugog tipa djelovanja kontra tog oligopola banaka. Problem je u tome što javnost ne samo da nema adekvatnu informaciju, nego nema ni adekvatan okvir unutar kojeg bi mogla dešifrirati informacije koje ima.

ponedjeljak, 12. travnja 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove Misije, 5. dio: Namjerno uništavanje tvornica i civilne infrastrukture



(str. 275-280)

E. Analiza obrasca raširenog uništavanja ekonomskih i infrastrukturnih meta

1004. Misija je intervjuirala g. Amra Hamada, zamjenika glavnog tajnika Palestinske industrijske federacije u 3 navrata, uključujući tijekom javnih saslušanja u Gazi. Misija se također sastala s poduzetnicima koji se bave ribarstvom, uzgojem jagoda, graditeljstvom, uključujući proizvodnju i pakiranje betona i cementa, proizvodnjom hrane i pića, automehanikom i popravcima, uzgojem stoke i rashlađivanjem. Iako su mnoge informacije koje su Misiji dostavljene fokusirane na učinak ograničenja koja je Izrael Pojasu Gaze nametnuo već znatno prije 27. prosinca 2008, znatan dio informacija također se odnosio i na učinak napada tijekom izraelskih vojnih operacija u Gazi.


1005. G. Amr Hamad je izjavio da je tijekom izraelskih vojnih operacija uništeno 324 tvornice, čime je uništeno 40 000 radnih mjesta. U svom detaljnom pisanom izvještaju o učinku izraelskih vojnih aktivnosti Palestinska je industrijska federacija navela da je 200 tvrtki i tvornica uništeno u gradu Gazi, 101 u sjevernom dijelu Gaze, a 20 u južnom dijelu Gaze. Od ukupno 324 tvrtki i tvornica koje su oštećene, gotovo 30% ih je iz metalskog i strojarskog sektora, više od 20% ih se bavi djelatnostima vezanim uz graditeljstvo, a 16% uz proizvodnju namještaja. Ostali sektori u kojima su zabilježeni značajni gubitci su aluminijski, prehrambeni, tekstilni, kemijski i kozmetički, sektor plastičnih i gumenih proizvoda, papira i kartona te obrti. Federacija navodi da ih je više od polovice u potpunosti uništeno.


1006. Federacija je naglasila da su „najteže pogođene ključne industrijske grane u Pojasu Gaze i da one iziskuju najveća ulaganja“. 11 od ukupno 324 poslovna prostora koje su napale izraelske oružane snage povezano je s prehrambenom industrijom, a naneseni gubitci iznose oko 37 milijuna američkih dolara, tj. više od trećine ukupnih gubitaka u industrijskom sektoru. Slično tome, dok je građevinski sektor pretrpio 69 od 324 napada, to je predstavljalo nešto ispod 30% ukupne štete. U izvještaju se spominje da je većina gubitaka prouzročenih u napadima na 324 industrijska prostora vezana uz vrijednost strojeva (50%), dok se nešto više od četvrtine gubitaka odnosi na same zgrade.


1007. Misija smatra da su informacije koje je pružio g. Hamad i izvještaj koji je izradila Palestinska industrijska federacija vjerodostojni i pouzdani. Misija je razgovarala o i zadovoljna je metodologijom koja je korištena u izradi tog izvještaja, koji je izrađen uz podršku Zaklade Konrad Adenauer. Misija također smatra da svjedočanstva poduzetnika čiji su poslovni prostori pogođeni ili uništeni od strane izraelskih oružanih snaga potvrđuju informacije koje su dostavili g. Hamad i Palestinska industrijska federacija.



1. Građevinska industrija

1008. Jedan od incidenata o kojima je na javnom saslušanju govorio g. Hamad odnosi se na uništavanje jedine tvornice koja se u Pojasu Gaze bavila pakiranjem cementa. Misija je također intervjuirala vlasnika tvornice, g. Attu Abu Jubbu. Prema rekonstrukciji događaja, izraelske su oružane snage tvornicu počele napadati iz zraka, pri čemu je ona znatno oštećena. Kasnije su kopnene snage – opremljene buldožerima i tenkovima – ušle na to područje i upotrijebile mine i eksploziv kako bi uništile silos koji je sadržavao 4000 tona cementa. Iz helikoptera su ispaljivane rakete kako bi uništile glavnu proizvodnu liniju i probušeni spremnici cementa. Buldožerima su uništeni zidovi tvornice. Tvornica je sustavno uništavana 4 dana. Misija je razgovarala s nekoliko drugih svjedoka kako bi provjerila ovu verziju događaja i smatra da je ona pouzdana. Među tim se svjedocima nalazio i jedan inženjer graditeljstva koji je pregledao mjesto incidenta i potvrdio da su neki vidovi uništenja mogli biti postignuti samo postavljenjem eksploziva u unutrašnjosti zgrade. Silos nije u potpunosti uništen u zračnim napadima, pa je na njegove potporne stupove postavljen eksploziv.


1009. Ova je tvornica bila važan dio građevinske industrije u Pojasu Gaze. Proizvodila je cement u vrećama i prodavala 200 tona dnevno uz zaradu od 15 američkih dolara po toni. Vrijednost tvrtke procjenjuje se na oko 12 milijuna američkih dolara. Kako je ranije spomenuto, kuća vlasnika tvornice također je uništena u raketiranju.


1010. Vlasnik je među manje od 100 poduzetnika koji posjeduju poduzetničku iskaznicu koju izdaje Izrael. Misija primjećuje da tvornica nije uništena tijekom zračne faze, već je sustavno pretvorena u ruševinu planiranim naporima tijekom nekoliko dana na kraju vojnih operacija.


1011. Uništavanje tvornice g. Atte Abu Jubbe dio je onoga što se čini vrlo namjernom strategijom napada na građevinsku industriju. Palestinska industrijska federacija je također izradila detaljan opis sustavnog i totalnog uništenja tvornica Abu Eida koje se bave proizvodnjom betona. Osnovane su 1993. Od 27 tvornica betona prijavljeno je uništavanje njih 19, što predstavlja 85% proizvodnog kapaciteta.


1012. Mogućnost proizvodnje i snabdijevanja betonom u kontekstu u kojem vanjsku opskrbu tom robom u potpunosti kontrolira Izrael nije samo pitanje od gospodarske važnosti, već se može tvrditi da je to i pitanje ljudske nužnosti radi zadovoljavanja osnovne potreba za skloništem. Čak i ako stanovništvo može preživjeti u privremenom smještaju u skučenim uvjetima sa svojim širim obiteljima, sposobnost popravljanja masivne štete koju su pretrpjele zgrade bez betona koji se proizvodi u Pojasu Gaze drastično je smanjena. U mjeri u kojoj se beton uopće izvana pušta u Pojas Gaze, njegova je cijena znatno skuplja od cijene betona koji dolazi iz domaće proizvodnje.


1013. Čini se da nije postojao nikakav vojni razlog ni opravdanje za uništavanje ovih tvornica. Ovaj zaključak potvrđuje dugogodišnja povijest poslovanja njihovih vlasnika i priznanje koje su uživali putem poduzetničkih iskaznica.



2. Uništavanje preostale prehrambene industrije

1014. Kao što je već ranije navedeno, izraelske oružane snage su uništile više od trećine ukupnog broja farmi jaja. Druga svjedočanstva, na primjer ono gradonačelnika al-Atatre, koji je govorio o uništenju peradarskih farmi njegove sestre, ukazuju na to da izgleda da je znatan dio peradarske industrije namjerno i sustavno uništen.


1015. Misija također primjećuje uništenje tvornica grupacije al-Wadiyah. Grupa al-Wadiyah je zapošljavala oko 170 ljudi, poslovala je od 1954. i proizvodila raznovrsne prehrambene proizvode i napitke. Dr. al-Wadiyah je Misiji predstavio detaljan opis njenih aktivnosti i gubitaka.


1016. Misija nije pronašla nikakav razlog zbog kojeg bi povjerovala da su prostori tvornice brašna, farmi pilića i tvornica za proizvodnju hrane koji su uništeni bili korišteni u svrhe zbog kojih bi na bilo koji način postali vojne mete.


1017. Misija je također pregledala satelitske snimke koje pokazuju znatno uništenje staklenika diljem Pojasa Gaze. Ukupno se procjenjuje da je uništeno više od 30 hektara staklenika; 11,2 hektara u gradu Gazi i 9,5 hektara u sjevernom dijelu Pojasa Gaze. Misija smatra da opsežno i sustavno uništavanje staklenika nije opravdano nikakvim vojnim ciljem.



3. Uništavanje vodovodnih instalacija

1018. Konačno, u pogledu vodoopskrbe i pročišćavanja otpadnih voda, Misija je analizirala ograničeni broj slučajeva. Napadi na postrojenje al-Sheikh Ejlin i na bunare Namar dosta su detaljno opisani. Misija je također dugo razgovarala s g. Muntherom Shublaqom, koji je odgovoran za izradu Izvještaja za procjenu štete javnog vodovodnog poduzeća u Gazi (CMWU). Izvještaj upućuje na to da su sve vrste vodovodnih instalacija do neke mjere oštećene tijekom izraelskih operacija, ali i naročito navodi da su na nekim područjima, naročito u Beit Lahiji, Jabaliyji, Beit Hanounu, dijelu Zeytouna, južno od Rafaha i u istočnim selima, zgrade, vodoopskrbna i kanalizacijska infrastruktura i drugi prostori u potpunosti uništeni. [...]


1019. G. Munther Shublaq je primijetio da je, iako je pogođeno nekoliko bunara, najgora šteta prouzročena na postrojenjima za pročišćavanje voda i kanalizacijskim cijevima. Misija je preslušala nekoliko izvještaja koji su ukazivali da su napadi na postrojenja, cijevi, bunare i spremnike znatno opteretili sustav zbrinjavanja otpada i otpadnih voda, te vodoopskrbni sustav.


1020. Palestinska je samouprava tvrdila da je uništeno 5708 krovnih spremnika za skladištenje vode, no nije jasno koliko ih je bilo na krovovima 4036 kuća za koje Palestinska samouprava navodi da su uništene.


1021. Misija smatra da napadi na vodovodne instalacije nisu bili opravdani nikakvim vojnim ciljem.



Zaključci

1022. Činjenice koje je Misija utvrdila ukazuju da je postojala namjerna i sustavna politika izraelskih oružanih snaga da se napadaju industrijski prostori i vodovodne instalacije. U nekoliko svjedočanstava koje je prikupila udruga Breaking the Silence, izraelski su vojnici detaljno opisali način na koji se izvodilo ono što je u jednom trenutku eufemistički nazvano „radovi na infrastrukturi“. Uporaba buldožera za sustavno uništavanje slikovito je prepričana. Vojnici su svojim opisima do znatnih detalja potvrdili informacije koje su Misiji pružili svjedoci.


1023. Misija upućuje na poglavlje XVII, u kojem je izneseno mišljenje da je sustavno uništavanje prehrambene proizvodnje, vodovodnih usluga i građevinske industrije povezano sa sveobuhvatnom politikom nerazmjernog uništavanja znatnog dijela infrastrukture Pojasa Gaze.



Opći pravni nalazi

1024. Misija je izradila detaljne nalaze vezano uz svaki od gore opisanih incidenata. Međutim, obzirom na prirodu sustavnih napada na snabdijevanje hranom, vodom i infrastrukturu u Pojasu Gaze tijekom vojnih operacija, Misija također vjeruje da je važno istaći pitanje državne odgovornosti i obveze Izraela vezano uz počinjenje međunarodno protupravnih djela.


1025. Iako je element krivnje u zakonu o odgovornosti države kontroverzan, Misija je pronašla da su u svim gore opisanim slučajevima i djelo i posljedica bili namjeravani.


1026. Izrael je imao nekoliko dužnosti vezano uz svoje postupke tijekom vojnih operacija. One uključuju opću obvezu koja se ogleda u članku 52 Dodatnog protokola I da se osigura da civilni objekti ne budu predmet napada i da se osigura zaštita objekata neophodnih za preživljavanje civilnog stanovništva. Uz to i običajne norme međunarodnog prava sadržane u članku 54 (2) Dodatnog protokola I od država zahtijevaju da ne uništavaju objekte neophodne za preživljavanje stanovništva.


1027. Izrael je pokazao unaprijed smišljenu odlučnost da postigne cilj uništenja. Stoga je odgovoran za međunarodno protupravna djela počinjena u suprotnosti s gore navedenim dužnostima.



Ostali linkovi:

Zagreb te zove - USKOK-u predana kaznena prijava protiv gradonačelnika Bandića zbog Varšavske

Danas se u 12:00 h ispred USKOK-a na poziv Prava na grad i Zelene akcije okupilo oko 300 građana iz Živog zida za Varšavsku koji su se Državnom odvjetništvu i USKOK-u obratili prigodnom pjesmom "Zagreb te zove" i gumenim odčepljivačima za odvode. Predstavnici Prava na grad i Zelene akcije ovom su prilikom podnijeli prijavu USKOK-u protiv aktualnog gradonačelnika Milana Bandića zbog kaznenih djela počinjenim pri sklapanju ugovora o financiranju rampe u pješačkom djelu Varšavske.


Slobodni filozofski: Izjava za medije, 7. travnja 2010.

Unatoč tome što će Vlada i poslušni mediji tvrditi suprotno, ovakva odluka Ministarstva ne predstavlja korak u smjeru potpuno javno financiranog visokog obrazovanja. Samim time, ustavno pravo na obrazovanje za veliki broj studenata ostat će mrtvo slovo na papiru. U takvoj situaciji nastavak borbe izvjestan je za sve koji se s takvim stanjem stvari ni dosad nisu bili spremni miriti. Model financiranja visokog obrazovanja koji uključuje studentske školarine ili podrazumijeva financijsku penalizaciju studenata dovodi u pitanje mogućnost pristupa visokom obrazovanju velikog dijela studenata. Potpuno javno financirano obrazovanje ne bi riješilo sve probleme u viskom obrazovanju, ali predstavlja minimalno socijalno prihvatljivo rješenje, a time i uvjet svake daljnje rasprave. Financijska penalizacija izravan je udar na studente lošijeg socioekonomskog statusa. Istraživanja pokazuju da u prosjeku dulje studiraju studenti koji su za vrijeme studija prisiljeni raditi, ali i studenti iz obitelji s većim brojem članova. Te činjenice nedvosmisleno ukazuju na negativan utjecaj financijskog pritiska na uspjeh studiranja. Društveno odgovorna reakcija prisiljena je uvažiti te okolnosti i raditi na njihovom uklanjanju. Dok se ne izmijene sve 'psihološke' spekulacije o tobožnjoj lijenosti studenata, one ostaju oblikom prikrivanja strukturnih problema. A time i nastavak bijega od odgovornosti, kako strukovne, tako i šire društvene.


Gian Carlo Delgado-Ramos i Ivan Saxe-Fernández: Svjetska banka i privatizacija javnog obrazovanja - meksička perspektiva

Na inicijativu Washingtona, sredinom 1944. održana je konferencija u Bretton Woodsu u New Hampshireu na kojoj se trebao odrediti "novi ekonomski poredak" SAD-a, koji bi "mogao održati nacionalnu ekonomiju u pogonu tako da svijet šokiran ratom bude obnovljen, a sustav SAD-a pošteđen potencijalno fatalnog šoka poput depresije 1930-tih".[1] Za rješavanje ovih pitanja na sastanku su osnovane dvije nove organizacije: Međunarodna banka za obnovu i razvitak (IBDR ili Svjetska banka) i Međunarodni monetarni fond (MMF). Budući da je SAD u to vrijeme kontrolirao dvije trećine svjetskog zlata, naravno da je Rooseveltova administracija inzistirala na tome da poslijeratni ekonomski sustav bude zasnovan na zlatu i američkom dolaru. Dakle, obje su institucije bile zamišljene, kao što ističu povjesničari Gabriel i Joyce Kolko, ne samo da bi provodile bezinteresna načela "nego da bi održavale američku kontrolu nad svjetskim monetarnim zlatom i njegovom sposobnošću da u budućnosti proizvode velik dio svjetskog kapitala. IBRD bio je osmišljen tako da osigurava državni okvir za buduće privatne investicije, većina kojih će biti američke."[2]

srijeda, 7. travnja 2010.

O sukobu u Pojasu Gaze iz izvještaja UN-ove misije, 4. dio: Namjerni napadi na civilno stanovništvo

volonter hitne pomoći Arafa abd al-Dayem, ubijen 4. siječnja 2009. dok je pokušavao evakuirati 1 ranjenika i 1 mrtvo tijelo

Nekoliko slučajeva iz Poglavlja XI izvještaja Goldstoneove UN-ove misije
koje govori o namjernim napadima izraelske vojske na palestinsko civilno stanovništvo.


XI. NAMJERNI NAPADI NA CIVILNO STANOVNIŠTVO

[...]


(str. 199-209)


A. Napadi na kuće Ateye al-Samounija i Wa'ela al-Samounija u Zeytounu, u kojima su poginula 23 člana obitelji al-Samouni

704. Kako bi istražila napade na kuće Ateye i Wa'ela al-Samounija, u kojima je ubijeno 23 članova šire obitelji al-Samouni, Misija je posjetila mjesto na kojem su se incidenti odigrali. Misija je intervjuirala 5 članova obitelji al-Samouni i nekoliko njihovih susjeda na mjestu incidenta. Dva člana šire obitelji al-Samouni koji su bili svjedoci napada, Wa'el i Saleh al-Samouni, svjedočili su na javnom saslušanju u Gazi. Misija je također intervjuirala vozače kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca koji su išli na to područje 4, 7. i 18. siječnja 2009. i primila kopije podataka Palestinskog Crvenog polumjeseca. Misija je na kraju pregledala i materijale koje su joj o ovom incidentu dostavili TAWTHEQ (vladina organizacija vlasti u Gazi koja se bavi dokumentiranjem i progonom izraelskih ratnih zločinaca) i nevladine organizacije.


705. Takozvano područje al-Samouni je dio Zeytouna, nalazi se južno od grada Gaze, a na istoku je omeđeno ulicom al-Sekka, koja se u tom dijelu Pojasa Gaze pruža paralelno sa i nalazi se vrlo blizu ulice Salah ad-Din. Na tom području stanuju članovi šire obitelji al-Samouni, po kojoj je to područje i dobilo ime, ali i druge obitelji, poput obitelji Arafat i Hajji. Područje al-Samouni je više ruralno nego urbano, na njemu su kuće stajale pored malih maslinika i voćnjaka smokve, kokošinjaca i drugih malih čestica poljoprivrednog zemljišta. Mala se džamija nalazila u središtu četvrti. Sve to više nije postojalo kad je Misija posjetila to područje u lipnju 2009. Misija je vidjela da je preostao tek malen broj zgrada i nekoliko šatora usred ruševina srušenih kuća i buldožerima pregažene zemlje.


706. Izraelska kopnena ofenziva je s istoka stigla do četvrti al-Samouni oko 4 sata ujutro, 4. siječnja 2009. Uz kopnene snage koje su ulazile s istoka, bilo je, najvjerojatnije, vojnika koji su helikopterima spušteni na krovove nekoliko kuća na tom području. Mještani su Misiji rekli da su čuli povike u četvrti u noći između 3. i 4. siječnja i ponovo slijedeće noći, ali su zanijekali da su vidjeli ikakve palestinske borce.



1. Ubojstvo Ateye al –Samounija i njegovog sina Ahmada

707. Tijekom jutra 4. siječnja 2009. izraelski su vojnici ušli u mnoge kuće na području al-Samouni. Među prvima je oko 5 sati ujutro bila kuća Ateye Helmija al-Samounija, 45-godišnjeg muškarca. Faraj, njegov 22-godišnji sin, već se susreo s izraelskim vojnicima nekoliko minuta ranije, kad je izišao iz kuće kako bi svoje susjede upozorio da im gori krov. Vojnici su u kuću Ateye al-Samounija ušli silom, bacivši neku vrstu eksplozivne naprave, moguće granatu. Usred dima, vatre i glasne buke, Ateya al-Samouni je istupio, s podignutim rukama i izjavio da je on vlasnik kuće. Vojnici su ga ustrijelili dok je još u rukama držao svoju osobnu iskaznicu i izraelsku vozačku dozvolu. Vojnici su zatim otvorili vatru u unutrašnjosti sobe u kojoj se okupilo svih oko 20 članova obitelji. Nekoliko je članova obitelji al-Samouni tom prilikom ranjeno, među njima Ahmad, dječak star 4 godine, koji je zadobio naročito ozbiljne ozljede. Vojnici s opremom za gledanje u mraku su ušli u sobu i pomno pregledali svakog od prisutnih. Vojnici su zatim otišli u susjednu prostoriju i zapalili je. Dim koji je dolazio iz te prostorije ubrzo je počeo gušiti članove obitelji. Svjedok koji je razgovarao s Misijom prisjetio se kako je vidio da iz usta njegovog 17-mjesečnog nećaka izlazi „nešto bijelo“ i kako mu je pomagao da diše.


708. Oko 6:30 sati ujutro vojnici su obitelji naredili da napusti kuću. Obitelj je u kući morala ostaviti Ateyino tijelo, ali su sa sobom ponijeli Ahmada, koji je još disao. Obitelj je pokušala ući u susjednu kuću u kojoj je živio jedan od ujaka, ali im vojnici to nisu dopustili. Vojnici su im naredili da se kreću po cesti i napuste to područje, no nekoliko metara dalje jedna druga skupina vojnika ih je zaustavila i naredila muškarcima da se u potpunosti skinu. Faraj al-Samouni, koji je nosio teško ranjenog Ahmada, molio je vojnike da mu dopuste da ranjene odvede u Gazu. Vojnici su mu navodno odgovorili uvredama. Također su mu rekli: „Vi ste loši Arapi.“ „Idite u Nitzarim“.


709. Faraj al-Samouni, njegova majka i druge osobe ušli su u kuću jednog od Farajovih ujaka u toj četvrti. Iz te su kuće nazvali Palestinski Crveni polumjesec. Oko 16 sati tog dana jedna kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca uspjela su doći u blizinu kuće u kojoj se nalazio ranjeni Ahmad, ali su izraelski vojnici spasiteljima onemogućili da ga spase. Ahmad je umro oko 2 sata u noći s 4. na 5 siječnja. Slijedećeg jutra oko 45 osoba koliko ih se nalazilo u toj kući, odlučilo je otići. Napravili su bijele zastave i hodali u smjeru ulice Salah ad-Din. Skupina vojnika na ulici rekla im je da se vrate u kuću, ali svjedok je rekao da su oni nastavili hodati u smjeru Gaze. Vojnici su im pucali u noge, no nitko nije ozlijeđen. Dva kilometra sjeverno na ulici Salah ad-Din naišli su na kola hitne pomoći koja su ranjene odvezla u bolnicu al-Shifa u Gazi.



2. Napad na kuću Wa'ela al-Samounija

710. U drugim je slučajevima ulazak vojnika bio manje nasilan nego u slučaju ulaska u dom Ateye al-Samounija. U jednom slučaju su se vojnici spustili na krov i stubištem sišli do prizemlja, odvojili muškarce od žena, pretražili muškarce i stavili im lisice na ruke. U drugom su slučaju provalili u kuću maljem probivši rupu u zidu. U kući Saleha al-Samounija izraelski su vojnici pokucali na vrata i naredili onima koji se nalaze unutra da ih otvore. Sve su osobe koje su se nalazile u kući izlazile jedna za drugom, a Salehov otac je za vojnike identificirao svakog člana obitelji na hebrejskom. Saleh al-Samouni tvrdi da su od vojnika tražili da im dopuste da odu u grad Gazu, ali su vojnici to odbili i umjesto toga im naredili da odu u kuću Wa'ela al-Samounija koja se nalazila na suprotnoj strani ulice.


711. Izraelski su vojnici također ljudima iz drugih kuća naredili da odu u kuću Wa'ela al-Samounija. Zahvaljujući tome u toj se kući do podneva 4. siječnja okupilo oko 100 članova šire obitelji al-Samouni, većinom žene i djeca. U kući gotovo da uopće nije bilo vode ni mlijeka za bebe. Oko 17 sati 4. siječnja jedna je od žena izišla po drvo za vatru. U kući je bilo brašna pa je ispekla kruh, po jedan za svakog od prisutnih.


712. Ujutro 5. siječnja 2009. oko 6:30-7:00 sati iz kuće su izišli Wa'el al-Samouni, Saleh al-Samouni, Hamdi Maher al-Samouni, Muhammad Ibrahim al-Samouni i Iyad al-Samouni, kako bi skupili drva za vatru. Rashad Helmi al-Samouni je ostao stajati pored vrata kuće. Saleh al-Samouni je Misiji naglasio da su izraelski vojnici sa svojih pozicija na krovovima kuća jasno mogli vidjeti muškarce koji su izašli. Odjednom je pored petorice muškaraca, u blizini vrata u Wa'elovu kuću, udario projektil i ubio Muhammada Ibrahima al-Samounija i, vjerojatno, Hamdija Mahera al-Samounija. Ostali su se muškarci uspjeli vratiti u kuću. U roku od oko 5 minuta, još su 2 ili 3 projektila izravno pogodila kuću. Saleh i Wa'el al-Samouni su na javnom saslušanju izjavili da se radilo o projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache. Misija nije mogla utvrditi vrstu streljiva koja je korištena.


713. Saleh al-Samouni je izjavio da je ukupno ubijen 21 član obitelji, a 19 ih je ranjeno u napadu na kuću Wa'ela al-Samounija. Među poginulima su otac Saleha al-Samounija, Talal Helmi al-Samouni, njegova majka, Rahma Muhammad al-Samouni i njegova 2-godišnja kćer Azza. Trojica njegovih sinova, Mahmoud (5), Omar (3) i Ahmad (mlađi od godinu dana) bili su ranjeni, ali su preživjeli napad. Od Wa'elove najbliže obitelji ubijeni su njegova kćer i sin (Rezqa (14) i Fares (12)), a dvoje male djece (Abdullah i Muhammad) je ranjeno. Fotografije svih ubijenih bile su pokazane Misiji u domu obitelji al-Samouni i izložene na javnom saslušanju u Gazi.


714. Nakon granatiranja kuće Wa'ela al-Samounija, većina onih koji su se u njoj nalazili odlučila je odmah napustiti kuću i krenuti pješke u grad Gazu, dok su u kući ostavili mrtve i neke od ranjenih. Žene se mahale svojim maramama. Međutim, vojnici su obitelji al-Samouni naredili da se vrati u kuću. Kad su članovi obitelji odgovorili da među njima ima mnogo ranjenih, vojnici su im, prema riječima Saleha al-Samounija, odgovorili neka se „vrate smrti“. Obitelj al-Samouni odlučila je da neće poslušati ovu naredbu vojnika i nastavili su hodati u smjeru grada Gaze. Kad su stigli u Gazu, otišli su do Palestinskog Crvenog polumjeseca i obavijestili njegovo osoblje o ranjenima koje su ostavili u kući.



3. Pokušaji Palestinskog Crvenog polumjeseca i Međunarodnog Crvenog križa da spase civile s područja al-Samouni

715. Palestinski Crveni polumjesec je po prvi puta ranjene s područja al-Samouni pokušao evakuirati 4. siječnja 2009. oko 16 sati, nakon što je primio poziv obitelji Ateye al-Samounija. Palestinski Crveni polumjesec je nazvao Međunarodni Crveni križ i tražio da ulaz njegovih spasilačkih ekipa koordinira s izraelskim oružanim snagama. Jedna kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca iz bolnice al-Quds uspjela su doći do područja al-Samouni. Ta su kola hitne pomoći skrenula zapadno s ulice Salah ad-Din, a kod jedne od prvih kuća na tom području izraelski vojnici na zemlji i s krova jedne od kuća usmjerili su svoje oružje prema spasiteljima i naredili kolima hitne pomoći da stanu. Vozaču i bolničaru naređeno je da izađu iz vozila, podignu ruke u zrak, skinu odjeću sa sebe i legnu na zemlju. Izraelski su ih vojnici zatim pretraživali, kao i kola hitne pomoći, 5 do 10 minuta. Nakon što ništa nisu pronašli, vojnici su spasilačkoj ekipi naredili da se vrati u grad Gazu, unatoč njihovim molbama da im dopuste da sa sobom povezu ranjene. U svom iskazu Misiji, vozač kola hitne pomoći prisjetio se kako je vidio žene i djecu koji su se skupili ispod stubišta kuće, ali mu nije bilo dopušteno da ih poveze sa sobom.


716. Čim su prvi evakuirani članovi obitelji al-Samouni stigli u grad Gazu 5. siječnja Palestinski Crveni polumjesec i Međunarodni Crveni križ su zatražili dopuštenje od izraelskih oružanih snaga da odu u četvrt al-Samouni i evakuiraju ranjene. Ti su zahtjevi odbijeni. 6. siječnja oko 18:45 jedno vozilo Međunarodnog Crvenog križa i 4 kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca uputili su se prema području al-Samouni unatoč nepostojanju koordinacije s izraelskim oružanim snagama, no nije im bilo dopušteno da uđu na to područje i evakuiraju ranjene.


717. 7. siječnja 2009. izraelske su oružane snage napokon Međunarodnom Crvenom križu i Palestinskom Crvenom polumjesecu dopustile da odu na područje al-Samouni tijekom „privremenog prekida vatre“ koji je proglašen od 13 do 16 sati tog dana. Troja kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca, 1 automobil Međunarodnog crvenog križa i još jedan automobil koji se koristio za prijevoz tijela odvezli su se cestom Salah ad-Din iz grada Gaze do 1,5 km sjeverno od područja al-Samouni gdje je cesta bila zatvorena pješčanim nasipom.


718. Kad su stigli do četvrti al-Samouni Palestinski Crveni polumjesec počeo je tražiti preživjele u kućama. Jedan od vozača kola hitne pomoći koji je bio dio spasilačke ekipe Misiji je rekao da su u kući Wa'ela al-Samounija pronašli 15 mrtvih tijela i 2 ozbiljno ranjene djece. Jedno od djece imalo je duboku ranu na ramenu. Rana se inficirala i neugodno zaudarala. Djeca su bila dehidrirana i bojala su se spasitelja Palestinskog Crvenog polumjeseca. U jednoj drugoj kući u blizini spasitelji su pronašli 11 osoba u jednoj prostoriji, uključujući 1 mrtvu ženu.


719. Spasilačke ekipe imale su samo 3 sata da završe svoju operaciju, a evakuirani su bili fizički slabi i emocionalno vrlo nestabilni. Cesta je bila oštećena granatiranjem i kretanjem izraelskih oružanih snaga, uključujući tenkove i buldožere. Spasitelji su sve osobe starije dobi stavili na jednu zapregu i sami je vukli 1,5 kilometara do mjesta gdje su morali ostaviti kola hitne pomoći. Mrtva tijela koja su ležala na ulici ili pod ruševinama, uključujući ona žena i djece, kao i mrtve koje su pronašli u kućama, nisu mogli povesti sa sobom. Na putu do vozila pripadnici Palestinskog Crvenog polumjeseca ušli su u jednu kuću u kojoj su pronašli muškarca sa slomljenim nogama. Dok su ga iznosili iz kuće, izraelske su oružane snage počele pucati po kući, vjerojatno kako bi upozorile da će trosatni „privremeni prekid vatre“ uskoro isteći. Palestinski se Crveni polumjesec na to područje nije mogao vratiti sve do 18. siječnja.


720. 18. siječnja 2009. članovi obitelji al-Samouni konačno su se mogli vratiti u svoju četvrt. Kuća Wa'ela al-Samounija, kao i većina drugih kuća u toj četvrti i mala džamija, bila je srušena. Izraelske su oružane snage uništile zgradu nad tijelima onih koji su ubijeni u napadu. Fotografije snimljene 18. siječnja prikazuju stopala i noge kako vire ispod ruševina i pijeska i spasilačke ekipe kako izvlače tijela žena, muškaraca i djece. Svjedok je Misiji opisao kako su članovi obitelji odvozili leševe na konjskim zapregama, mladića koji je u šoku sjedio pored ruševina svoje kuće i, povrh svega, strahovito jak miris smrti.



4. Činjenični nalazi

721. Misija prethodno navedene svjedoke smatra vjerodostojnima i pouzdanima i nema razloga sumnjati u njihova svjedočanstva.


722. U pogledu konteksta u kojem su se dogodili napadi na kuće Ateye al-Samounija i Wa'ela al-Samounija, Misija primjećuje da postoje neke naznake da je u četvrti al-Samouni bilo palestinskih boraca tijekom prvih sati izraelskog kopnenog napada. Jedan je svjedok Misiji rekao da je prvo pucnjavu čuo u blizini svoje kuće u noći s 3. na 4. siječanj i da je najprije mislio da se radi o palestinskim borcima. Izvještaj jedne nevladine udruge koji je dostavljen Misiji navodi da je oko ponoći između 3. i 4. siječnja na području al-Samouni ubijen 1 palestinski borac, pripadnik Islamskog džihada.


723. Međutim, Misija smatra da svjedočanstva svjedoka snažno upućuju na to da su već prije svitanja 4. siječnja 2009. izraelske oružane snage imale potpunu kontrolu nad četvrti al-Samouni. Izraelski su vojnici zauzeli položaj na krovovima kuća na tom području. Prema izjavama nekoliko svjedoka vojnici su na ulici razgovarali s mještanima koji su se usudili izaći iz svojih kuća. U nekim slučajevima (na primjer, u kući Saleha al-Samounija i u kući u kojoj se nalazio Iyad al-Samouni, vidi kasnije u tekstu) vojnici su u kuće ušli nenasilno, nakon što su pokucali na vrata. Prema Salehu al-Samouniju, dugotrajna identifikacija svih osoba koje su se nalazile u njegovoj kući (kada je njegov otac za izraelske vojnike identificirao svakog od članova obitelji na hebrejskom) odvijala se na otvorenom. Izgleda da su vojnici bili sigurni da nisu u neposrednoj opasnosti da budu napadnuti.


724. Misija je također pregledala podnesak koji je primila od jednog izraelskog istraživača, u kojem se općenito tvrdi da izjave palestinskih mještana koji tvrde da nije bilo borbi u njihovoj četvrti, pobijaju priče palestinskih naoružanih skupina o vojnim operacijama. Misija primjećuje da se čini da, što se tiče četvrti al-Samouni, ovaj izvještaj podržava izjave svjedoka o tome kako nije bilo borbi.


725. Što se tiče napada na kuću Ateye al-Samounija, Misija smatra da je verzija događaja koju je ispričao Faraj Al-Samouni potvrđena svjedočenjima izraelskih vojnika koja je objavila izraelska nevladina udruga Breaking the Silence. Napad na kuću Ateye al-Samounija djeluje kao postupak koji izraelske oružane snage nazivaju „mokri ulazak“. „Mokri ulazak“ čine, prema objašnjenju vojnika, „projektili, tenkovska paljba, pucanje iz strojnica na kuću, granate. Pucamo za vrijeme dok ulazimo u prostoriju. Cilj je da kad uđemo u kuću, nitko tko se tamo nalazi ne može pucati na nas.“ Ovaj je postupak, prema tvrdnjama vojnika, vrlo mnogo korišten tijekom nedavnih manevara izraelskih oružanih snaga.


726. Misija primjećuje da obzirom na općenito mirne okolnosti koje su izgleda prevladavale u četvrti al-Samouni u to vrijeme (kako dokazuje način ulaska vojnika u druge kuće, nakon kucanja na vrata), te na činjenicu da su vojnici već razgovarali s Farajem al-Samounijem, jednom od osoba iz kuće Ateye al-Samounija, Misija ne vidi niti jednu okolnost koja bi opravdala nasilan ulazak u tu kuću.


727. U pogledu napada na petoricu muškaraca koji su izašli iz kuće Wa'ela al-Samounija kako bi pribavili drvo za vatru rano ujutro 5. siječnja 2009. i kasnijeg granatiranja kuće, Misija primjećuje da su članovi drugih obitelji koje su izraelske snage preselile u kuću Wa'ela al-Samounija bili pretraženi od strane izraelskih vojnika, prema tvrdnjama Saleha al-Samounija. Sve ukazuje na to da su izraelske snage znale da se u kući nalazi oko 100 civila. Štoviše, obitelji su tražile da im se dopusti da napuste to područje i potraže sigurnije mjesto, ali im je bilo naređeno da ostanu u kući Wa'ela al-Samounija. Kuća je zasigurno bila pod stalnim nadzorom izraelskih vojnika, koji su imali potpunu kontrolu nad tim područjem u to vrijeme.


728. Misija nije mogla utvrditi da li je napad izveden projektilima ispaljenim iz helikoptera Apache, kako su Misiji rekli Saleh i Wa'el al-Samouni na javnom saslušanju u Gazi ili drugom vrstom streljiva. Međutim, činjenica da je prvi projektil udario pored 5 muškaraca ubrzo nakon što su izišli iz kuće (u vrijeme kad na tom području nije bilo borbi), te da su 2 ili 3 projektila pogodila kuću nakon što su se preživjeli povukli natrag u njenu unutrašnjost, ukazuje na to da je oružje koje je korišteno dopuštalo visok stupanj preciznosti uz kratko vrijeme odgovora i da su 5 muškaraca i kuća bili meta koju se u napadu namjeravalo pogoditi.


729. Misija primjećuje da su četiri dana kasnije izraelske oružane snage porekle da je kuća Wa'ela al-Samounija napadnuta. Glasnogovornik izraelske vojske Jacob Dallal 9. je siječnja 2009. novinskoj agenciji Reuters navodno rekao da „izraelske obrambene snage nisu okupile ljude niti u jednoj određenoj zgradi. [...] Štoviše, provjerili smo navode o otvaranju vatre od strane izraelskih obrambenih snaga 5. siječnja. Izraelske obrambene snage nisu ciljale niti jednu zgradu u ili u blizini Zeituna 5. siječnja.“ Misija nije upoznata s niti jednom kasnijom izjavom izraelske vlade koja bi proturječila ovom poricanju ili upućivala da su ti navodi bili podvrgnuti daljnjoj istrazi.


730. U pogledu onemogućavanja pristupa hitnoj liječničkoj pomoći ranjenima u četvrti al-Samouni, Misija primjećuje da je 4-godišnji Ahmad al-Samouni još bio živ u 16 sati 4. siječnja 2009, kad su kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca, koji su pozvali njegovi rođaci, uspjela doći do, po procjeni Misije, 100 do 200 metara od kuće gdje se teško ranjeni dječak nalazio. Ahmad je umro oko 10 sati kasnije, što upućuje na to da je možda imao dobru šansu da preživi. Izraelski su vojnici zaustavili kola hitne pomoći i temeljito pretražili vozača, bolničara i vozilo. Iako nisu pronašli ništa što bi ukazivalo na to da se ne radi o pravoj spasilačkoj ekipi koja je došla evakuirati ranjene civile, prisilili su kola hitne pomoći da se u grad Gazu vrate bez ranjenog Ahmada.


731. 5. i 6. siječnja 2009, nakon što su preživjeli napada na kuću Wa'ela al-Samounija došli u bolnice u gradu Gazi, Palestinski Crveni polumjesec i Međunarodni Crveni križ su zatražili dopuštenje od izraelskih oružanih snaga da odu u četvrt al-Samouni kako bi evakuirali ranjene. Njihovi su zahtjevi odbijeni. Prema informacijama kojima je raspolagao Palestinski Crveni polumjesec, izraelske su oružane snage rekle Međunarodnom Crvenom križu da se na tom području vode borbe. Vozač kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca koji je bio dio konvoja Palestinskog Crvenog polumjeseca koji je otišao na to područje unatoč odbijanju izraelskih oružanih snaga da to dopuste, izjavio je da u to vrijeme na tom području nije bilo nikakvih sukoba. Palestinski Crveni polumjesec i Međunarodni Crveni križ ranjene s tog područja nisu mogli evakuirati do 7. siječnja poslije podne.


732. Informacije kojima raspolaže navode Misiju na uvjerenje da su izraelske oružane snage samovoljno spriječile evakuaciju ranjenih s područja al-Samouni, pri čemu su prouzročile najmanje jednu dodatnu smrt, pogoršanje ozljeda kod drugih ranjenih i tešku psihičku traumu barem kod nekih od žrtava, naročito kod djece.


733. Ove nalaze potvrđuje izjava za medije Međunarodnog Crvenog križa od 8. siječnja 2009:

„Međunarodni Crveni križ je tražio siguran prolaz za sva kola hitne pomoći do te četvrti [područje al-Samouni u Zeytounu] od 3. siječnja, ali je dozvolu za to od izraelskih oružanih snaga dobio tek tijekom poslijepodneva 7. siječnja.

Spasilačka ekipa Međunarodnog Crvenog križa i Palestinskog Crvenog polumjeseca pronašla je 4 male djece pored tijela njihovih mrtvih majki u jednoj od kuća. Djeca su bila preslaba da bi mogla sama stajati. Ekipa je pronašla još jednog živog muškarca koji je bio preslab da bi mogao stajati. Ukupno je oko 12 leševa ležalo na madracima.
Spasilačka ekipa Međunarodnog Crvenog križa i Palestinskog Crvenog polumjeseca u jednoj je drugoj kući pronašla 15 preživjelih, uključujući nekoliko ranjenih. U jednoj drugoj kući pronašli su još 3 leša. Izraelski vojnici smješteni na vojnom položaju oko 80 metara od te kuće naredili su spasilačkoj ekipi da napusti to područje, što su spasitelji odbili. U blizini se nalazilo još nekoliko položaja izraelskih obrambenih snaga, te 2 tenka.“



B. Ubijanje civila koji su pokušavali napustiti svoje kuće kako bi otišli na sigurnija područja

[...]


(str. 211-214)


3. Smrt Muhammada Hajjija u napadu na njegovu obiteljsku kuću i strijeljanje Shahd Hajji i Ole Masood Arafat

743. Misija je intervjuirala gđu. Abir Hajji i primila njen iskaz na javnom saslušanju u Gazi.


744. U noći s 4. na 5. siječanj 2009. obitelj Muhammada Hajjija i njegove supruge Abir bila je kod kuće u četvrti al-Samouni. U nadi da će tako biti sigurniji od pucnjave, madrace su stavili na pod. Oko 1:30 ujutro Abir Hajji je čula vrlo glasnu eksploziju, koja je protresla kuću i razbila prozore. Nekoliko minuta kasnije Abir Hajji je u drugoj prostoriji od one u kojoj se nalazio ostatak njene obitelji, tražila svoj mobilni telefon koji je namjeravala upotrijebiti kao svjetiljku. U tom je trenutku čula drugu eksploziju, ovaj puta izgleda u unutrašnjosti kuće. Djeca su vrištala, vikala „Tata!“, no njen suprug im nije odgovarao. U mrklom mraku pronašla je supruga i osjetila da mu je ranjena jedna strana glave, u predjelu oka i uha. Njene kćeri Noor (6) i Nahgam (13) bile su ranjene.


745. Pozvala je svog susjeda i šogora, Nassera Hajjija, koji je pregledao svog brata i rekao joj da je mrtav. Dok su se pripremali da prijeđu u kuću Nassera Hajjija, izraelski su vojnici provalili u kuću otvorivši vatru. Vojnici su Nassera Hajjija pitali da li je pripadnik Hamasa, što je on zanijekao uvjeravajući ih da nitko na tom području nije pripadnik ni Hamasa ni Fataha. Gđa. Hajji se sjeća da su se vojnici smijali i nastavili Nasseru Hajjiju govoriti da je pripadnik Hamasa. Njihov smijeh pojačao je njenu bol, jer su vojnici vidjeli njenog mrtvog supruga i djecu. Nasseru Hajjiju su naredili da se skine, a zatim da tijelo svog brata odvuče u drugu prostoriju, gdje su vojnici na tijelo nabacali madrace i pokrivače (tijelo je i dalje ležalo u istom položaju kad se Abir Hajji dva tjedna kasnije vratila kući). Njena djeca su je pitala da li će i njih ubiti. Odgovorila im je da izgovore šehadu, molitvu koja se recitira pred smrt. Gđa. Hajji se također prisjetila kako su vojnici razbijali pločice na podu u kući i kopali pod njima. Na javnom je saslušanju izrazila mišljenje da su to činili kako bi došli do pijeska za vreće pijeska koje su kasnije postavili na krov kuće.


746. Nakon nekog vremena, tijekom kojeg su sjedili na zemlji jer su im tako naredili izraelski vojnici, gđa. Hajji, njena djeca i Nasser Hajji odvedeni su u Nasserovu kuću. Tamo su pronašli 4 domaćinstva šire obitelji Hajji. Mladići su imali lisicama vezane ruke, a 4 od njih su također imali i poveze preko očiju. U kući je bilo oko 60 vojnika. Gđa. Hajji se prisjetila kako su vojnici po kući nosili hranu i pića i opuštali se na trosjedima. Jedna od njenih kćeri zatražila je da joj dopuste da nešto pojede. Vojnici su najprije odbili njen zahtjev, ali su joj zatim dopustili da ode u kuhinju i uzme mali komad kruha.


747. Nakon podnevnih molitvi 5. siječnja 2009. izraelski su vojnici odvojili muškarce od žena i djece. Ženama i djeci naređeno je da hodaju do Rafaha. Članovi obitelji Hajji su prosvjedovali, tražeći da im bude dopušteno da odu u grad Gazu, gdje im živi rodbina, ali vojnici su im rekli da će pucati u njih ako budu pokušali hodati prema gradu Gazi. Nasseru Hajjiju i njegovom 18-godišnjem sinu dopustili su da idu sa ženama i djecom, dok su drugi muškarci zadržani.


748. Skupina članova obitelji Hajji hodala je prema ulici al-Sekka. Tamo su im se, noseći bijele zastave, pridružili članovi obitelji Arafat, koja također živi u četvrti al-Samouni. Na ulici al-Sekka jedan je izraelski vojnik s krova obiteljima naredio da skrenu prema jugu i hodaju prema gradu Rafahu. Obitelji su molile da im bude dopušteno da umjesto toga odu u grad Gazu. Izraelski su vojnici bez upozorenja otvorili vatru „pucajući nasumce“, prema riječima Abir Hajji. 28-godišnja Ola Masood Arafat, koju je pogodio metak, ostala je na mjestu mrtva. Gđa. Hajji bila je ranjena u desnu ruku. Njena 3-godišnja kćer Shahd nastrijeljena je u grudni koš. Abir Hajji, koja je još nosila Shahd, njena druga djeca, svekrva i druge osobe uspjeli su se skloniti u jednu kuću. Tamo su vidjeli da je Shahd još uvijek živa.


749. Kasnije su napustili kuću i zajedno s drugim obiteljima hodali do ceste Salah ad-Din, te potom tom cestom prema jugu. Kad su došli do vadija Gaze, jedan je vozač odvezao Abir Hajji i njenu kćer Shahd u bolnicu u Deir al-Balahu. Shahd je preminula od ozljede ubrzo po dolasku u bolnicu. Abir Hajji, koja je u to doba bila u 2. mjesecu trudnoće, imala je spontani pobačaj.



4. Činjenični nalazi

750. Misija smatra gđu. Hajji vjerodostojnim i pouzdanim svjedokom. Nema razloga sumnjati u istinitost njenog svjedočenja. Misija također primjećuje da se prema svjedočanstvima 4 drugih svjedoka (koje je Misija saslušala u vezi slučaja Ibrahima Juhe) vrlo sličan incident dogodio u neposrednom susjedstvu isti dan.


751. U pogledu smrti Muhammada Hajjija, Misija primjećuje da svjedočanstvo gđe. Hajji ne pruža dovoljno informacija kako bi se utvrdilo što se točno dogodilo. Na temelju informacija kojima raspolaže, Misija ne može reći ni kojim je oružjem ubijen, ni da li je on bio ciljana meta izravnog napada. Međutim, okolnosti njegove smrti upućuju na to da je ubijen vatrom izraelskih oružanih snaga dok je bio kod kuće u sobi sa svojom djecom.


752. Što se tiče pucanja u Shahd Hajji i Olu Masood Arafat, svjedočanstvo gđe. Hajji, te svjedočanstva g. Mu'eena Juhe i gđe. Juhe, roditelja Ibrahima Juhe, g. Sameha Sawafearyja i g. Rajaba Darwisha Mughrabija (vidi niže slučaj Ibrahima Juhe) sva utvrđuju da na tom području u vrijeme incidenta nije bilo borbi. I doista, izraelske oružane snage ne bi članovima širih obitelji Hajji, Arafat, Juha i Sawafeary naredile da pješače u Rafah, i time od stotina civila tražile da izađu iz svojih kuća na ulice, da su se u toj četvrti u to doba vodile borbe. Izraelske su oružane snage otvorile vatru na skupinu osoba s kojima su bile u interakciji tijekom prethodnih 12 sati i za koje su stoga znale da su civili. Pri tome su ubile Olu Masood Arafat i 3-godišnju Shahd Hajji, te ranile njenu majku, koja je Shahd držala na rukama.


[...]



(str. 218-221)


9. Otvaranje vatre na Amal, Souad, Samar i Hajju Souad Abd Rabbo

768. Misija je posjetila mjesto na kojem su ustrijeljene Amal, Souad, Samar i Hajja Souad Abd Rabbo i intervjuirala svjedoka, g. Khalida Abd Rabba, na mjestu događaja. Khalid i Kawthar Abd Rabbo svjedočili su na javnom saslušanju u Gazi 28. lipnja 2009. Misija je također pregledala iskaze koje su pod prisegom dala 2 dodatna svjedoka koje Misija nije mogla osobno intervjuirati.


769. Obitelj Khalida Abda Rabbe i njegove žene Kawthar živjela je u prizemlju 4-katne zgrade u istočnom djelu Izbat Abd Rabba, četvrti istočno od Jabaliyje, u kojoj prvenstveno stanuju članovi njihove šire obitelji. Na gornjim katovima kuće živjeli su roditelji Khalida Abda Rabbe i njegova braća sa svojim obiteljima. Stanari četvrti Izbat Abd Rabbo pucnjavu i dolazak izraelskih kopnenih snaga najprije su čuli uvečer 3. siječnja 2009. Obitelj Khalida Abd Rabbe odlučila je ostati u kući, svi su se okupili u prizemlju, kao što su to činili radi sigurnosti i tijekom prijašnjih izraelskih vojnih operacija u toj četvrti.


770. Kasno ujutro 7. siječnja 2009. izraelski su tenkovi ušli na malen komad poljoprivrednog zemljišta koje se nalazio ispred kuće. Kratko nakon 12:30 mještani tog dijela četvrti Izbat Abd Rabbo čuli su poruke preko megafona u kojima se svim mještanima govorilo da napuste to područje. Prema sjećanju jednog svjedoka izraelske su oružane snage također emitirale obavijest na radiju oko 12:30 i najavile da će biti uspostavljen privremeni prekid vatre između 13 i 16 sati taj dan, te da se tijekom tog razdoblja mještani tog područja mole da pješke odu u središnji dio Jabaliyje.


771. Oko 12:50 Khalid Abd Rabbo, njegova žena Kawthar, njihove 3 kćeri, Souad (9), Samar (5) i Amal (3), te Khalidova majka, Hajja Souad Abd Rabbo, izišli su iz kuće, a svi su u rukama držali bijele zastave. Na manje od 10 metara od vrata nalazio se tenk, okrenut prema njihovoj kući. 2 su vojnika sjedila na njegovom krovu i jela (jedan čips, drugi čokoladu, prema tvrdnjama jednog od svjedoka). Obitelj je stajala mirno, čekajući da im vojnici narede što trebaju učiniti, no od vojnika nisu stizale nikakve naredbe. Bez upozorenja, treći se vojnik pojavio iz unutrašnjosti tenka i počeo pucati u 3 djevojčice, a zatim i na njihovu baku. Nekoliko je metaka Souad pogodilo u grudni koš, Amal u želudac i Samar u leđa. Hajja Souad je pogođena u donji dio leđa i lijevu ruku.


772. Khalid i Kawthar Abd Rabbo unijeli su svoje 3 kćeri i majku natrag u kuću. Tamo su, zajedno s članovima obitelji koji su ostali u kući, pokušali dozvati pomoć putem mobilnog telefona. Također su vikali zazivajući pomoć, a jedan od susjeda, Sameeh Atwa Rasheed al-Sheikh, koji je vozač kola hitne pomoći i čija su kola hitne pomoći bila parkirana do njegove kuće, odlučio im je pomoći. Obukao je uniformu spasilačkih ekipa hitne pomoći, a svom sinu rekao neka obuče fluorescentni prsluk. Odvezli su se nekoliko metara od svoje kuće u neposrednu blizinu kuće Abd Rabbo kad su im izraelski vojnici, koji su se nalazili pored kuće Abd Rabbo, naredili da stanu i izađu iz vozila. Sameeh al-Sheikh vojnicima se usprotivio tvrdeći da je čuo povike u pomoć obitelji Abd Rabbo i da namjerava ranjene odvesti u bolnicu. Vojnici su njemu i njegovom sinu naredili da se skinu i zatim da se ponovo obuku. Zatim su im naredili da ostave kola hitne pomoći i pješke odu u smjeru Jabaliyje, što su oni poslušali. Kad su se obitelji vratile u Izbat Abd Rabbo 18. siječnja ova su kola hitne pomoći još uvijek stajala na istom mjestu, ali su bila smrskana, vjerojatno tenkom.


773. U kući obitelji Abd Rabbo, Amal i Souad su preminule od zadobivenih ozljeda. Obitelj je odlučila da mora pokušati pješke otići do Jabalyje i odvesti Samar, mrtva tijela Amal i Souad i njihovu baku u bolnicu. Khaled i Kawthar Abd Rabbo i drugi članovi obitelji, te susjedi nosili su djevojčice na svojim ramenima. Hajju Souad na krevetu su nosili članovi obitelji i susjedi. Samar je prebačena u bolnicu al-Shifa i zatim, preko Egipta, u Belgiju, gdje se još uvijek nalazi u bolnici. Prema tvrdnjama njenih roditelja, Samar je ranjena u kralježnicu i ostat će paraplegičarka ostatak svog života.


774. 18. siječnja 2009. kad se Khalid Abd Rabbo vratio kući, njegova je kuća, kao i većina kuća u tom dijelu četvrti Izbat Abd Rabbo, bila srušena. Misiji je privukao pažnju na to da je pod ruševinama susjedove kuće pronađena protutenkovska mina.



10. Činjenični nalazi

775. Misija smatra da su Khalid i Kawthar Abd Rabbo vjerodostojni i pouzdani svjedoci. Misija nema razloga sumnjati u istinitost glavnih elemenata njihovog svjedočenja. Misija je također pregledala nekoliko iskaza koje su o ovom incidentu Khalid i Kawthar, te drugi očevici pod prisegom dali nevladinim udrugama. Misija smatra da se ti iskazi poklapaju s verzijom događaja koja je predstavljena Misiji.


776. Misija primjećuje da se, općenito, Izbat Abd Rabbo i obližnja područja Jabal al-Kashef i Jabal al-Rayes čine kao mjesta na kojima su se odvijale neke od najžešćih borbi tijekom vojnih operacija. Međutim, svjedočanstva Khalida i Kawthar Abd Rabbo pokazuju da u vrijeme ovog incidenta izraelske oružane snage nisu sudjelovale u borbama, niti su se bojale da će biti napadnute. 2 su vojnika sjedila na tenku ispred kuće obitelji Abd Rabbo i jela. Jasno je da nisu smatrali da im ikakva opasnost dolazi iz te kuće, ili od strane njenih stanara ili iz okolice. Štoviše, kad je obitelj, koja se sastojala od 1 muškarca, 1 mlade i 1 starije žene i 3 male djevojčice, od kojih su neke mahale bijelim zastavama, izašla iz kuće, nekoliko je minuta mirno stajala čekajući na upute vojnika. Izraelski vojnici stoga nisu mogli smatrati da ta skupina za njih predstavlja prijetnju. I doista, činjenica da je paljba bila usmjerena na 3 djevojčice i zatim na stariju ženu, a ne na mladi odrasli par, može se shvatiti kao daljnja potvrda nalaza da vojnik koji je otvorio vatru nije imao razumnog razloga pretpostaviti da bilo koji od članova te skupine izravno sudjeluje u neprijateljstvima. Misija smatra da je vojnik namjerno usmjerio smrtonosnu vatru na Souad, Samar i Amal Abd Rabbo i na njihovu baku Hajju Souad Abd Rabbo.


777. Misija nadalje smatra da su, time što su spriječile Sameeha al-Sheikha da ranjene odveze do najbliže bolnice u svojim kolima hitne pomoći, izraelske snage namjerno dodatno pogoršale posljedice otvaranja vatre. Misija podsjeća da su vojnici Sameeha al-Sheikha i njegovog sina prisilili da izađu iz kola hitne pomoći, da se skinu i potom da se ponovo obuku. Vojnici su stoga znali da njih dvojica ne predstavljaju prijetnju. Umjesto da im dopuste da prebace teško ranjenu Samar Abd Rabbo u bolnicu, vojnici su Sameeha al-Sheikha i njegovog sina prisilili da ostave kola hitne pomoći i pješke krenu u smjeru Jabaliyje.


[...]



(str. 228-233)


C. Informacije o uputama, koje su vezano uz otvaranje vatre na civile, dobile izraelske oružane snage

800. Misija je utvrdila da su u gore navedenim incidentima izraelske oružane snage u više navrata otvarale vatru na civile koji nisu sudjelovali u neprijateljstvima i koji izraelskim vojnicima nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Ti incidenti ukazuju da su upute, koje su dobile izraelske oružane snage koje su išle u Gazu, imale nizak prag za uporabu smrtonosne vatre protiv civilnog stanovništva. Misija je snažnu potvrdu ovog trenda pronašla u svom istraživanju svjedočanstava izraelskih vojnika koje je prikupila izraelska nevladina udruga Breaking the Silence i Protokola tribine „Borci govore“ za polaznike pripremnog programa za vojsku održane nakon operacije „Lijevano olovo“. Ta svjedočanstva naročito upućuju na to da su upute koje su dane vojnicima obuhvaćale 2 „politike“. Objema je cilj što je više moguće ukloniti bilo kakvu opasnost po živote izraelskih vojnika.


801. Prva se politika može sažeti riječima jednog od vojnika: „ako vidimo nešto sumnjivo i pucamo, bolje da pogodimo nekog nevinog nego da oklijevamo gađati neprijatelja“. Jedan drugi vojnik tvrdio je da je slijedeću uputu izdao zapovjednik njegovog bataljuna: „Ako niste sigurni – pucajte. Ako postoji dvojba, nema dvojbe.“ Prvi je vojnik ovako sažeo izvještaj zapovjednika bataljuna: „neprijatelj se skrivao iza civilnog stanovništva. [...] ako sumnjamo u nekoga, ne trebamo dozvoliti mogućnost da on možda nije neprijatelj. Može se pokazati da je to neprijatelj, čak i ako se radi o nekoj starici koja se približava kući. Mogla bi to biti starica koja ima eksplozivnu napravu.“ Treći je vojnik objasnio „ne pucate samo kad ste izloženi prijetnji. Pretpostavka je da se stalno osjećate ugroženo, tako da vam sve tamo predstavlja prijetnju, i pucate. Nitko nije doslovno rekao „pucajte bez obzira“ ili „pucajte u sve što se kreće“. Ali nije nam bilo naređeno da vatru otvaramo samo ako postoji stvarna prijetnja.“


802. Misija primjećuje da su neki vojnici izjavili da se slažu s uputama „pucaj u slučaju dvojbe“. Jedan od njih je objasnio „to je razlika između urbanog ratovanja i ograničenog sukoba. U urbanom ratovanju svatko je neprijatelj. Nema nevinih.“ Jedan je drugi vojnik izrazio duboku nelagodu u pogledu ove politike i ispričao kako su on i njegovi suborci pokušali o tome razgovarati sa svojim zapovjednikom nakon što je ustrijeljen jedan čovjek za kojeg je bilo jasno da je bio bezopasan. Vojnici su imali različita stajališta o legitimnosti i moralnosti ove politike, ali nisu imali dvojbi o uvjetima iz uputa: svaki je vojnik i zapovjednik na terenu morao prosuđivati, no politika je bila da se puca u slučaju dvojbe.


803. Drugu politiku, koja se jasno nazire iz svjedočanstva vojnika, jedan je vojnik ovako objasnio: „Jedna stvar u ovoj proceduri [proceduri koja se primjenjuje na područjima koja su pod kontrolom držale izraelske oružane snage nakon kopnene invazije u Gazi] je postavljanje crvenih linija. To znači da tko god prekrši ograničenje biva upucan, bez postavljenih pitanja. [...] Pucaj da ubiješ“. Jedan je vojnik prepričao događaj kojem je svjedočio u jednom incidentu koji je od velike važnosti za slučajeve koje je istraživala Misija, zbog činjeničnih sličnosti. Vojnici su obitelji naredili da napusti svoju kuću. Iz nerazjašnjenih razloga, vjerojatno zbog nesporazuma, majka i dvoje djece skrenuli su lijevo umjesto desno nakon što su propješačili 100 i 200 metara od svoje kuće. Time su prekršili „crvenu liniju“ koju je postavila jedinica izraelske vojske (s čijim postojanjem majka i djeca nisu mogli biti upoznati). Izraelski strijelac na krovu kuće koju je obitelj upravo napustila otvara vatru na ženu i njeno dvoje djece i ubija ih. Kako je primijetio vojnik koji je govorio na „Borci govore“ mjesec dana kasnije „iz naše perspektive, on [strijelac] je obavio posao u skladu s naredbama koje je dobio“.


804. Neprekidne uzbune o bombašima samoubojicama značile su da su vojnici čak i osobe koje su jasno identificirali kao nenaoružane civile smatrali prijetnjom čim bi oni došli na određenu udaljenost od vojnika – prijetnjom koju je trebalo ukloniti, bez pucnjeva upozorenja, jer samo sekunda može biti dovoljna da se „bombaš samoubojica“ dovoljno približi kako bi naudio vojnicima.


805. Misija primjećuje da su mnoge osobe koje je intervjuirala u Gazi opisale incidente u kojima su bile, pojedinačno, kao dio skupine ili u vozilu, izložene jakoj pucnjavi od strane izraelskih vojnika – ali bez da je itko pogođen ili ranjen. To je bio slučaj, na primjer, osoba koje su pokušavale napustiti svoj dom bez „dozvole“ izraelskih oružanih snaga koje su nadzirale područje i vozača kola hitne pomoći koji su pokušavali ući na područja za koja su izraelske oružane snage odlučile da ne mogu ulaziti. U slučaju Khuza'a, nakon što je ubijena Rouhiyah al-Najjar i ranjena Yasmine al-Najjar, ostale su žene i djeca bili izloženi pucnjavi od strane izraelskih vojnika, koji su ih prisilili da se vrate u kuće koje su pokušavali napustiti. Ovi incidenti upućuju na to da su izraelski vojnici obilno koristili oružanu vatru kako bi „komunicirali“ sa civilnim stanovništvom, kako bi izdali naredbe civilima da ne hodaju ili da ne voze dalje u određenom smjeru ili da se smjesta vrate u zgradu koju su namjeravali napustiti. Zastrašujući učinak koji je ova vrsta neverbalne komunikacije imala na one kojima je bila upućena je očit, kao i vjerojatnost smrtonosnih posljedica.


806. Misija je također pročitala svjedočanstva vojnika koji su prepričali slučajeve u kojima su vojnici, iako im se civil približio na udaljenost na kojoj bi, prema pravilima koja su im zadana, trebali otvoriti vatru, odlučili da ne pucaju jer tog civila nisu smatrali prijetnjom.



D. Pravni nalazi u pogledu slučajeva koje je istražila Misija

807. Temeljna načela koja se mogu primijeniti na ove incidente, a koja su kameni temeljci kako ugovornog, tako i običajnog međunarodnog humanitarnog prava, su da „strane u sukobu moraju cijelo vrijeme razlikovati između civilnog stanovništva i boraca“ i da „civilno stanovništvo kao takvo, te pojedinačni civili, ne smiju biti metom napada“. Izraelska vlada načelo razlikovanja naziva „prvim središnjim načelom Zakona o oružanom sukobu.“ Zatim navodi da „je naglasak Izraelskih obrambenih snaga na poštivanju Zakona o oružanom sukobu izravno ugrađen u pravila koja su korištena u operaciji u Gazi“. Načelo razlikovanja navodno je ugrađeno slijedećim riječima: „Udari trebaju biti usmjereni samo protiv vojnih ciljeva i boraca. Apsolutno je zabranjeno namjerno napadati civile ili civilne objekte (za razliku od nanošenja slučajne razmjerne ozljede).“


808. Razmotrivši sve gore navedene incidente Misija smatra da su u svakom od tih slučajeva izraelske oružane snage izvele namjerne izravne napade protiv civila. Jedna iznimka je granatiranje doma obitelji Abu Halima, gdje Misija nema dovoljno informacija o vojnoj situaciji koja je u to vrijeme vladala kako bi došla do zaključka.


809. Misija smatra da, na temelju činjenica koje je mogla utvrditi, niti u jednom od pregledanih slučajeva nije bilo razloga koji bi mogli razumno uvjeriti izraelske oružane snage da pretpostave kako su napadnuti civili zapravo izravno sudjelovali u neprijateljstvima i kako su zbog toga izgubili svoj imunitet od izravnih napada.


810. Misija stoga smatra da su izraelske oružane snage prekršile zabranu u običajnom međunarodnom pravu, koja se odražava u članku 51 (2) Dodatnog protokola I, koja zabranjuje da civilno stanovništvo bude meta napada. Ovaj se nalaz primjenjuje na napade na kuće Ateye i Wa'ela al-Samounija, pucanje u Iyada al-Samounija, Shahd Hajji i Olu Masood Arafat, na Ibrahima Juhu, Rayyu i Majdu Hajaj, Amal, Souad, Samar i Hajju Souad Abd Rabbo, na Rouhiyahu al-Najjar i Muhammada Hekmata Abu Halimu i Matara Abu Halimu. U ovim je incidentima 34 palestinskih civila izgubilo živote zbog toga što su Izraelci namjero otvorili vatru na njih. Brojni drugi su ranjeni, neki vrlo teško i s trajnim posljedicama.


811. Ne samo da civili ne smiju biti metom napada, nego oni također imaju „pravo u svim okolnostima na poštivanje njihovih osoba ... zaštićenih naročito od svih nasilnih čina ili prijetnji nasiljem“ (Četvrta ženevska konvencija, članak 27). Temeljna jamstva koja su navedena u članku 75 Dodatnog protokola I uključuju apsolutnu zabranu „u svako doba i na svakom mjestu“ „nasilja nad životom, zdravljem ili fizičkim ili mentalnim blagostanjem osoba“. Prema činjenicama koje su predstavljene Misiji, ove su odredbe prekršene.


812. Prema međunarodnom pravu za ove je međunarodno nepravedne postupke koje su izveli izraelski agenti odgovorna država Izrael.


813. Na temelju činjenica koje je utvrdila Misija smatra da bi postupanje izraelskih oružanih snaga u ovim slučajevima predstavljalo teške povrede Četvrte ženevske konvencije u pogledu namjernog ubijanja i namjernog nanošenja velike patnje zaštićenim osobama i kao takvo sa sobom povlačilo individualnu kaznenu odgovornost.


814. Misija također smatra da su izraelske oružane snage izravnim gađanjem i samovoljnim ubijanjem palestinskih civila prekršile njihovo pravo na život kako je navedeno u članku 6 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.


815. U većini gore ispitanih slučajeva, Misija je zaključila da su izraelske oružane snage službama hitne medicinske pomoći onemogućile pristup ranjenim civilima. To je bio slučaj u svim incidentima koji su se dogodili u četvrti al-Samouni, a naročito nakon ranjavanja Ahmada al-Samounija, kada su se kola hitne pomoći Palestinskog Crvenog polumjeseca bila prisiljena vratiti u grad Gazu iako su uspjela doći na 100 metara od teško ranjenog dječaka. Kola hitne pomoći su također samovoljno sprječavana da dođu do ranjenih nakon napada na kuću Wa'ela al-Samounija, najdramatičnije nakon ranjavanja Amal, Souad, Samar i Hajje Souad Abd Rabbo, te Rouhiyahe al-Najjar. U slučaju strijeljanja Muhammada Hekmata Abu Halime i Matara Abu Halime, pogubljeni su spasitelji i spriječeni da svoje teško opečene rođake odvezu u bolnicu. Konačno, u slučaju Iyada al-Samounija, vojnici su rođacima koji su mu htjeli pomoći, prijetili da će i na njih otvoriti vatru.


816. Misija podsjeća da članak 10 (2) Dodatnog protokola I navodi da „U svim okolnostima [s ranjenima] treba postupati humano i pružiti im, u najpotpunijoj mogućoj mjeri i uz najkraće moguće odgađanje, liječničku pomoć i njegu koje zahtjeva njihovo stanje. ...“ Ova odredba ima status običajnog međunarodnog prava. Misija je svjesna da je obveza zaštite i brige za ranjene ... obveza čije ispunjenje ovisi o raspoloživim sredstvima. Primjenjuje se kad god to okolnosti dopuštaju. Međutim, „svaka strana u sukobu mora učiniti najbolje što može kako bi pružila zaštitu i njegu ranjenima,..., uključujući dopuštanje humanitarnim organizacijama da pružaju zaštitu i njegu.“


817. Činjenice u koje se uvjerila Misija utvrđuju da u istraživanim incidentima izraelske oružane snage nisu učinile najbolje što su mogle kako bi humanitarnim organizacijama omogućile pristup ranjenima. Upravo suprotno, činjenice ukazuju da su izraelske oružane snage, iako su okolnosti dopuštale omogućavanje pristupa, pristup samovoljno uskratile.


818. Na toj osnovi Misija smatra da je počinjena povreda obveze prema običajnom međunarodnom pravu da se s ranjenima postupa humano.


819. Postupci izraelskih oružanih snaga predstavljaju kršenje prava na život u slučajevima u kojima su ti postupci rezultirali smrću i kršenje prava na fizički integritet, te okrutno i nehumano postupanje u drugim slučajevima, što predstavlja kršenje članaka 6 i 7 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.


[...]



(str. 243-247)


G. Napad na šatore obitelji Abd al-Dayem

1. Događaji

864. Izraelske su oružane snage 4. siječnja 2009. projektilom s metalnim strelicama (flechettes) pogodile jedna kola hitne pomoći na području Beit Lahije. Napad se dogodio dok su spasitelji pokušavali pomoći nekoliko ranjenih osoba koje su pogođene u ranijem napadu. Ranjeni u prvom napadu također su pogođeni projektilom sa metalnim strelicama. Napad na kola hitne pomoći rezultirao je teškim ranjavanjem jednog od volontera prve pomoći koji je bio dio spasiteljske ekipe, Arafe Adb al-Dayema. Arafa je istog poslije podneva podlegao ozljedama koje je zadobio.


865. Slijedećeg dana, u skladu s običajima, obitelj je postavila šatore u koje su se rodbina i prijatelji dolazili oprostiti od pokojnika i tješiti tugujuću rodbinu. Dom obitelji Abd al-Dayem nalazi se u Izbat Beit Hanounu, naselju u sjeveroistočnom dijelu Pojasa Gaze. Izbat Beit Hanoun se nalazi između Jabaliyje i Beit Hanouna, oko 3 kilometra od granice s Izraelom prema sjeveru i prema istoku. Iako su izraelske oružane snage već bile ušle u Gazu u vrijeme kad se odigrao ovaj incident, na ovom su području ostale na izraelskoj strani „Zelene linije“, granice između Izraela i okupiranog palestinskog područja. Obitelj je postavila 2 šatora – jedan za muškarce, a drugi za žene. Šatori su međusobno bili udaljeni oko 10 metara. Šator za muške posjetitelje nalazio se ispred kuće IK/11.


866. Misija je razgovarala s nekoliko svjedoka koji su bili prisutni i preživjeli napade na šatore. Misija je zamijetila da je otac Arafe Abd al-Dayema bio vrlo ponosan na svog sina i duboki osjećaj gubitka koji je osjećao.


867. U pogledu napada na šatore, svjedoci su izjavili da je oko 7:30 ujutro 5. siječnja granata pogodila kuću IK/11. Granata je pogodila 4. kat 5-katne zgrade i prouzročila urušavanje krova. Tri muškarca među okupljenima, uključujući oca poginulog Arafe, lakše su ranjeni i odvedeni u bolnicu Kamal Idwan u Beit Lahiji. Kući su se vratili oko 8:15 ujutro, a ožalošćena rodbina i prijatelji odlučili su prekinuti ceremoniju odavanja počasti iz straha od daljnjih napada.


868. Svjedok je izjavio da su oko 8:30, kad su ljudi počeli napuštati kuću IK/11 i kretali prema šatoru za žene, 2 projektila s metalnim strelicama pala nekoliko metara od šatora u razmaku manjem od pola minute. Ranjeno je oko 20-30 osoba koje su se tamo okupile. Među ranjenima je i 13-godišnji dječak koji je ranjen metalnim strelicama u grudni koš i glavu, tijelo mu je bilo puno malih rupa, prema tvrdnjama svjedoka koji je vidio njegovo tijelo kad su ga pripremali za sahranu. Jedan je 22-godišnji muškarac ranjen u trbuh, grudni koš i glavu. Jedan je 16-godišnji dječak zadobio ozljede glave i vrata. Jedan 26-godišnjak ranjen je u grudni koš, glavu i lijevu nogu. Ovih je 5 osoba preminulo od ozljeda koje su zadobili. Ranjeno je još 17 prisutnih osoba, uključujući 14 muškaraca, 2 djece (17 i 11 godina) i 1 ženu.


869. RA/14, koji je preživio napad, još ima nekoliko metalnih strelica u svom tijelu, uključujući u grudnom košu, i ne može se normalno kretati bez da pri tome trpi bolove.


870. Svjedoci su izjavili da je njihov osjećaj gubitka najmilijih bio dodatno pogoršan činjenicom da nisu mogli doći do ranjenih ili mrtvih u bolnicama zbog ograničenja kretnja zbog neprekidnog granatiranja u ili oko te četvrti. Samo su 2 obitelji, od 5 obitelji ubijenih, mogle obaviti sahranu u skladu s tradicionalnim običajima.



2. Izraelsko stajalište

871. Čini se da izraelska vlada nije javno komentirala navode o slučaju Abd al-Dayem, unatoč informacijama koje su o tom slučaju već neko vrijeme dostupne javnosti. Međutim, izraelske su vlasti podsjetile da je izraelski Visoki sud pravde odbacio tvrdnju da je streljivo s metalnim strelicama po svojoj prirodi neselektivno i da taj sud i dalje smatra kako je uporaba ovog streljiva, pod uvjetom da se poštuju opći zahtjevi pravila o oružanom sukobu, zakonita.



3. Činjenični nalazi

872. Misija je posjetila to područje i kuću obitelji Abd al-Dayem. Misija je razgovarala s ocem Arafe Abd al-Dayema, koji je poginuo od ozljeda koje je zadobio dok je radio kao volonter prve pomoći, te s nekoliko svjedoka koji su prisustvovali ceremoniji opraštanja od pokojnika.


873. Opis događaja bio je konzistentan i uvjerljiv. Činjenica da su uglavnom ubijeni muškarci u blizini šatora za žene objašnjava se činjenicom da su udari izvedeni točno u trenutku kad su muškarci prelazili cestu.


874. Misija nije pronašla apsolutno ništa što bi ukazivalo na to da su kuća IK/11 ili šatori predstavljali vojnu metu. To što su udari bili višekratni ukazuje na to da se radilo o namjernom pokušaju ubojstva pripadnika ove skupine ili cijele skupine, no izraelske vlasti nisu pružile nikakve informacije o svrsi tih udara.


875. Misija je pregledala mjesta napada i nimalo ne dvoji da su napadi bili u potpunosti namjerni. Na svakoj strani ceste bio je po jedan šator. To je područje relativno otvoreno.



4. Pravni nalazi

876. Iako međunarodno humanitarno pravo izrijekom ne zabranjuje uporabu streljiva s metalnim strelicama (flechettes) u svim okolnostima, načela razmjernosti i nužne predostrožnosti tijekom napada njihovu uporabu čine protuzakonitom. Flechettes su 4 cm duge metalne strelice koje se koriste kao protupješačko oružje koje prodire kroz ljudsku kost i može izazvati ozbiljne, često smrtonosne, ozljede. Ispuštaju se iz tenkovskih granata i projektila koje ispaljuju zrakoplovi, helikopteri ili bespilotne letjelice, u plotunu i stoga su protupješačko oružje koje [...] po svojoj prirodi ne razlikuje borce od civila.


877. Misija primjećuje da su projektili s metalnim strelicama ispaljeni tijekom ceremonije izražavanja sućuti u blizini velike skupine civila, pri čemu je ubijeno 5, a ranjeno više od 20 civila. Da bismo ove napade smatrali neselektivnima bilo bi potrebno da kao prvo uopće postoji neki vojni cilj napada. Misija nema nikakvih informacija na kojima bi mogla temeljiti takav zaključak i primjećuje šutnju izraelskih vlasti o ovom incidentu.


878. Misija stoga smatra da su obitelji koje su sudjelovale u ceremoniji izražavanja sućuti bile civili i da nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima. Napadi na šatore koji su izvedeni ujutro 5. siječnja bili su u potpunosti neopravdani i nepotrebni. Čini se da su napadi osmišljeni kako bi izravno ubili i osakatili žrtve, te kako bi zastrašili ljude na tom području, umjesto da budu izvedeni radi nekog stvarnog vojnog cilja.


879. Misija smatra da napad na šatore obitelji Abd al-Dayem predstavlja namjerni napad protiv civilnog stanovništva i civilnih objekata, namjerno ubijanje i namjerno nanošenje patnje. Misija naročito smatra da niti jedna strana koja projektil s metalnim strelicama (flechettes) koristi u okolnostima gdje se nalaze samo ili pretežito civili i civilni objekti ne može ne predvidjeti tešku i nepotrebnu patnju pogođenih civila.


880. Na temelju utvrđenih činjenica Misija stoga smatra da je došlo do povreda običajnog međunarodnog prava u pogledu namjernog napada na civile. Misija smatra da se nije radilo samo o napadu u kojem se namjeravalo ubiti, već je namjera bila i širiti strah među civilnim stanovništvom, obzirom na prirodu korištenog oružja. (Vidi članak 51 (2) Dodatnog protokola I).


881. Misija također smatra da napad predstavlja tešku povredu Četvrte ženevske konvencije u odnosu na članak 147 u pogledu namjernog ubijanja i namjernog nanošenja velike patnje.



Još jedna vijest iz Palestine:

Settlers Attack a 89-year-old woman, her 50-year-old daughter in Jerusalem

Kolonisti napali 89-godišnju staricu i njenu 50-godišnju kćer u Jeruzalemu (3. travanj 2010.)

Izraelski su kolonisti u petak (2. travnja) u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu napali 89-godišnju Rifqu Al Kurd i njenu kćer Nadiju. Napad se dogodio nakon prosvjeda na kojem je u petak navečer sudjelovalo gotovo 200 mještana i mirovnih aktivista. Prosvjednici su tražili prekid provokacija i prekršaja koje izvode kolonisti nauštrb mještana Istočnog Jeruzalema. Nadia je u napadu zadobila nekoliko ozljeda i prebačena je u bolnicu Al Maqassed u Istočnom Jeruzalemu, ali je poslana kući nakon što je primila potrebnu liječničku pomoć. Rifqa je u napadu također zadobila nekoliko ozljeda. Izraelska policija nije pokušala zaustaviti koloniste, a od Nadijine su obitelji zatražili da prijavi napad. Napad na Rifqu i njenu kćer zabilježen je video kamerom, ali policija nije uhitila nikoga od napadača. Mještani četvrti Sheikh Jarrah tvrde da je policija u dogovoru s kolonistima, te da se nekoliko policajaca pridružilo kolonistima u napadima na mještane.


Ostali linkovi:

Nagrađivani serijal o nekim istaknutim aktivistima američkog civilnog društva:

This Brave Nation: Carl Pope and Van Jones (episode 1)


This Brave Nation: Bonnie Raitt and Dolores Huerta (episode 2)


This Brave Nation: Anthony Romero and Ava Lowery (episode 3)


This Brave Nation: Pete Seeger and Majora Carter (episode 4)


This Brave Nation: Tom Hayden and Naomi Klein (episode 5)