nedjelja, 30. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam na okupiranim palestinskim područjima (linkovi na sve postove)


Izraelski aparthejd i kolonijalizam na okupiranim palestinskim područjima (Sažetak)

Izraelski kolonijalizam i aparthejd (2): o kolonijalizmu, implikacije Sporazuma iz Osla na zaštite iz Četvrte ženevske konvencije

Izraelski kolonijalizam i aparthejd (3): pravni kontekst na okupiranim palestinskim područjima, vojne naredbe, vojni sudovi

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (4): voda

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (5): sputavanje palestinske kulture, mučenje i kršenja prava palestinskih zarobljenika

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (6): pravo Palestinaca na prebivalište u Istočnom Jeruzalemu, palestinske izbjeglice

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (7): pravo na obrazovanje na okupiranim palestinskim područjima

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (8): uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i izražavanja i slobodu okupljanja i udruživanja

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (9): opsada Pojasa Gaze

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (10): miješani brakovi, politički progon


Znatno opširnija studija iz koje su prevedeni gore navedeni dijelovi na engleskom uključuje i opis aparthejda u Južnoj Africi te detaljnija pojašnjenja međunarodnog prava i situacija na okupiranim palestinskim područjima:
Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law


Relevantne međunarodne konvencije i deklaracije:
Convention on the Suppression and Punishment of the Crime of Apartheid

Declaration on the Granting of Independence to Colonial Countries and Peoples

The Forth Geneva Convention

Geneva Conventions

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (10): miješani brakovi, politički progon


Posljednji dio, također iz Poglavlja 4 studije o izraelskom aparthejdu i kolonijalizmu na okupiranim palestinskim područjima Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Miješani brakovi

Izrael miješane brakove među pripadnicima različitih rasnih skupina, bilo u Izraelu ili na okupiranim palestinskim područjima, službeno ne zabranjuje. Miješani su brakovi osujećivani samo u praksi, kroz nepostojanje građanskog braka u izraelskom zakonu koji u Zakonu o obiteljskim sudovima iz 1995. vjerskim sudovima – rabinskim sudovima za Židove, te muslimanskim, kršćanskim i druškim sudovima za Arape – daje isključivu nadležnost u pitanjima braka i razvoda. Ova odredba stvara poteškoće parovima partnera koji dolaze iz različitih vjerskih skupina ili ne pripadaju niti jednoj religiji. Takvim parovima preostaje jedino mogućnost da se vjenčaju u inozemstvu. Brakovi sklopljeni u inozemstvu zakonski su priznati u Izraelu i mogu se registrirati kod ministarstva unutarnjih poslova, no rabinat ne priznaje brakove u kojima jedan od partnera nije židov.

Izraelski se zakoni primjenjuju na izraelske koloniste na okupiranim palestinskim područjima, a time imaju i utjecaj na sve „miješane“ brakove između Izraelaca i Palestinaca na okupiranim palestinskim područjima. Kao prvo, zbog ovlasti vjerskih institucija takav se brak može sklopiti samo izvan izraelske jurisdikcije. Drugo, čak i ako mu dopuste da svoj brak registrira kod izraelskog ministarstva unutarnjih poslova, miješanom paru zakon ne dopušta da zajedno živi u Izraelu ili u Istočnom Jeruzalemu budući da Zakon o državljanstvu i ulasku u Izrael iz 2003. isključuje mogućnost da palestinski partner dobije bilo kakav status koji bi mu omogućio da živi u Izraelu ili Istočnom Jeruzalemu radi spajanja obitelji. Treće, takav će se par također na sličan način suočiti s praktičnim i pravnim preprekama koje će mu priječiti da zajedno živi na okupiranim palestinskim područjima. Izraelskom židovskom partneru je de jure zabranjeno da ulazi i živi u „Zoni A“ na Zapadnoj obali ili u Pojasu Gaze. Palestinskom je partneru de facto zabranjeno da živi u izraelskom židovskom naselju zbog ograničenja kretanja i izbora mjesta boravišta koja se provode kroz sustav dozvola na Zapadnoj obali i procedura različitih vijeća, židovskih agencija i vjerskih institucija koje djeluju u naseljima.

Zahvaljujući ovim preprekama miješani brakovi između židova i pripadnika drugih vjerskih skupina na okupiranim palestinskim područjima nisu izravno ni službeno zabranjeni, ali su u praksi nemogući, čime se produbljuje podjela stanovništva po rasnoj osnovi.

[...]


Progon organizacija i osoba koje se suprotstavljaju aparthejdu

Sigurnost države Izrael vezana je uz sigurnost državnih institucija koje financiraju i provode sustav dominacije nad Palestincima. Stoga se palestinski otpor politici, postupcima i institucijama koji taj sustav provode tretira kao prijetnja državnoj sigurnosti. Naročito izraelski postupci koji su obuhvaćeni člankom 2(a) Konvencije protiv aparthejda upućuju na namjeru progona onih koji se suprotstavljaju izraelskom sustavu dominacije nad Palestincima na okupiranim palestinskim područjima. Palestinski su politički čelnici i aktivisti izloženi ciljanim izvan-sudskim pogubljenjima, mučenju i drugim okrutnim, nečovječnim i ponižavajućim postupanjima u zatvorima. Uhićivani su i zatvarani zbog svojih političkih uvjerenja i članstva u političkim strankama ... Krajem ožujka 2009. u izraelskim se zatvorima nalazilo 45 zastupnika Palestinskog zakonodavnog vijeća – više od trećine demokratski izabranog parlamenta. Većina ih je osuđena zbog članstva u političkim strankama koje je Izrael proglasio protuzakonitima, dok ih je 8 u administrativnom pritvoru bez optužnica i suđenja. Namjera gušenja političkog suprotstavljanja izraelskoj dominaciji je očita.

Članak 2(f) Konvencije protiv aparthejda također pokriva napadanje i zatvaranje dobrotvornih, obrazovnih i kulturnih organizacija koje se sumnjiče za povezanost s Hamasom ili drugim zabranjenim političkim strankama; ograničenja nametnuta borcima za ljudska prava koji progovaraju protiv postupaka izraelskih oružanih snaga i drugih instrumenata okupacije; opsežne kampanje uhićivanja i korištenja pretjerane sile protiv palestinskih pojedinaca i organizacija civilnog društva koji prosvjeduju protiv Zida i diskriminacijskog upravljanja zemljom, vodom i infrastrukturom na okupiranim palestinskim područjima.

petak, 28. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (9): opsada Pojasa Gaze


I dalje iz 4. poglavlja studije o izraelskoj okupaciji, aparthejdu i kolonijalizmu na okupiranim palestinskim područjima Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Izraelski postupci u Pojasu Gaze

[...]

Od pobjede pokreta Hamas na palestinskim parlamentarnim izborima 2006, a naročito od Hamasovog preuzimanja Pojasa Gaze u lipnju 2007, izraelska je vlada nametnula stroga ograničenja na pristup robi i uslugama, te na kretanje osoba u i iz Pojasa Gaze. U rujnu 2007. Izrael je tvrdio da je oslobođen svojih pravnih obveza prema Palestincima u Gazi zahvaljujući evakuaciji ilegalnih izraelskih kolonista s tog područja. ... Izrael je zatim Pojas Gaze proglasio „neprijateljskim entitetom“ i nametnuo kaznene mjere palestinskom civilnom stanovništvu s ciljem promjene političkog režima na tom području.

Izraelska je vojska 27. prosinca 2008. pokrenula vojnu ofenzivu s dalekosežnim posljedicama na Pojas Gaze. Ofenziva je trajala više od tri tjedna, do 18. siječnja 2009. U „operaciji Lijevano olovo“ ubijeno je najmanje 1380 Palestinaca, uključujući 431 dijete i 112 žena. Najmanje je 5380 ljudi ranjeno, uključujući 1872 djece i 800 žena. Ofenziva je završila kad je Izrael proglasio jednostrani prekid vatre, a izraelske su se snage povukle tri dana kasnije. UN-ov posebni izvjestitelj o stanju ljudskih prava na palestinskim područjima okupiranim od 1967, profesor Richard Falk, je operaciju Lijevano olovo opisao kao „masovni napad na gusto naseljeno urbanizirano područje gdje je cjelokupno civilno stanovništvo bilo izloženo nehumanom obliku ratovanja koje ubija, sakati i nanosi psihička oštećenja vjerojatno s dugotrajnim posljedicama, naročito na djecu koja čine više od 50% stanovnika Gaze“. Nadalje, tijekom tih napada, Izrael je zabranio palestinskim civilima da napuštaju Gazu, sprječavajući ih da postanu izbjeglice i pobjegnu s ugroženih područja. Profesor Falk tvrdi da onemogućavanje ljudima da izbjegnu u okolnostima zatvorene okupacije predstavlja „nečovječna djela“ tijekom kojih je cjelokupno civilno stanovništvo Gaze bilo izloženo ekstremnim fizičkim i psihološkim opasnostima modernog ratovanja na vrlo malom ukupnom području.

Zatvaranje graničnih prijelaza u kombinaciji s vojnim napadima imalo je krajnje štetan učinak na živote i uvjete života palestinskih civila u Gazi. Iako u Gazi postoji dugotrajni obrazac podrivanja i sputavanja razvoja, zahvaljujući desetljećima okupacije i intenzivnim izraelskim vojnim napadima čije su posljedice masovno uništavanje kuća, ubijanje i ranjavanje, režim ekonomskih sankcija koji je Izrael od sredine lipnja 2007. do ožujka 2008. nametnuo tom području ocijenjen je kao humanitarna kriza bez presedana. Tvrdi se da „opsada“ koju Izrael nameće Pojasu Gaze od 2007. i uvjeti koje je ona stvorila, ..., predstavljaju „okrutno, nečovječno i ponižavajuće postupanje“ i kršenje UN-ove konvencije protiv mučenja (CAT).

[...]


Početna faza opsade, lipanj 2007 – 2008.

Palestinsko gospodarstvo je u padu od početka druge Intifade 2000. godine, a ekonomske sankcije koje su nametnute nakon izbora 2006. prouzročile su njegov slom. Karni je ključni granični prijelaz za protok hrane i robe u i iz Pojasa Gaze. Izrael je taj prijelaz zatvorio sredinom lipnja 2007. Ubrzo nakon toga palestinske organizacije za ljudska prava zahtijevale se na izraelskom Vrhovnom sudu da se taj prijelaz odmah otvori, tvrdeći da prekid opskrbe stanovnika Gaze nužnim namirnicama krši njihovo pravo na život, zdravlje i prikladan životni standard, te predstavlja kolektivno kažnjavanje. Sud je ustvrdio da ne vjeruje kako u Gazi postoji humanitarna kriza i podnositeljima zahtjeva u listopadu 2007. savjetovao da svoju molbu povuku.

Zatvaranje prijelaza Karni uvelike je utjecalo na palestinsko gospodarstvo:
-- U rujnu 2000. oko 24 000 Palestinaca svaki je dan iz Gaze na posao odlazilo u Izrael. 2008. niti jedan Palestinac iz Pojasa Gaze više nije odlazio na posao u Izrael.
-- 2007. nezaposlenost je u Pojasu Gaze bila gotovo 40 posto i predviđao se njen rast na 50% tijekom 2008.
-- Više od 75 000 radnika, od oko 110 000 zaposlenih u privatnom sektoru, dobilo je otkaz zbog posljedica zatvaranja prijelaza, a većina se privatnih tvrtki zatvorila.
-- Gotovo 90% svih industrijskih postrojenja je zatvoreno od sredine lipnja 2007. uključujući najvažnije tvornice u industrijskoj zoni Karni.
-- Prije evakuacije izraelskih kolonista u lipnju 2005. u Gazi je postojalo 3900 tvornica koje su zapošljavale 35 000 ljudi; do kraja 2007. 195 tvornica zapošljavalo je samo 1750 radnika.
-- Gotovo svi javni infrastrukturni projekti i projekti održavanja, privatna gradnja, te vladini i gradski projekti zaustavljeni su zbog zatvaranja tvornica i nestašice građevinskih materijala.
-- U mjesecima koji su prethodili blokadi u lipnju 2007. dnevno je u Gazu kroz Karni ulazilo oko 250 kamiona s robom i namirnicama. 2008. kroz druge prijelaze poput Kerem Shaloma u Gazu je moglo ući najviše 45 kamiona dnevno. U većini slučajeva, taj se broj jedva dostizao.
-- 95% industrijskih aktivnosti u Gazi je obustavljeno zbog zabrane uvoza sirovina i blokade izvoza.

Zahvaljujući ovim uvjetima, siromaštvo u Gazi je doseglo razinu na kojoj nikad prije nije bilo. 2007. godine otprilike 8 od 10 domaćinstava, oko 1,1 milijun ljudi, živjelo je ispod praga siromaštva od 2300 novih izraelskih šekela (594 američka dolara) na mjesec, što predstavlja nagli porast sa 63,1 posto koliko je takvih domaćinstava bilo 2005. Od toga je 66,7 posto domaćinstava živjelo u dubokom siromaštvu s manje od 1837 novih izraelskih šekela (474 američka dolara) mjesečno. Osamdeset posto obitelji u Gazi bilo je 2007. ovisno o humanitarnoj pomoći u hrani, 2006. o ovoj ih je pomoći bilo ovisno 63 posto.

Siromaštvo je dodatno produbljeno naglim porastom cijena brojnih namirnica, što je posljedica njihove nestašice. 2007. domaćinstva su trošila oko 62 posto svog ukupnog prihoda na hranu, dok je 2004. taj postotak iznosio 37%. Samo u razdoblju od svibnja do lipnja 2007. cijene pšeničnog brašna porasle su za 34%, mlijeka za bebe za 30 posto i riže za 20,5 posto. U razdoblju između lipnja i rujna 2007. broj domaćinstava u Gazi koja su zarađivala manje od 1,2 američka dolara po osobi po danu popeo se s 55 posto na 70 posto.

Izraelska je vlada u listopadu 2007. počela ograničavati opskrbu Gaze gorivom i strujom. U studenom 2007. izraelski je Vrhovni sud, u svom odgovoru na tužbu koju su u ime 10 palestinskih i izraelskih organizacija za ljudska prava podigle organizacije za ljudska prava Adalah i Gisha, odobrio smanjenje količina goriva koje se dostavljaju u Gazu; do kraja siječnja 2008. sud je također odobrio smanjenja u opskrbi električnom energijom. Sud je prihvatio tvrdnju države da je obvezna očuvati tek „minimalni humanitarni standard“ u Gazi, pojam koji u međunarodnom humanitarnom pravu ne postoji.

Zbog ograničenja u opskrbi gorivom i električnom energijom bolnice su bile podvrgnute dnevnim redukcijama struje koje su trajale od 8 do 12 sati, zahvaljujući 60-70 postotnom manjku dizela potrebnog za rad bolničkih generatora struje. Cijeli Pojas Gaze, s izuzetkom okruga grada Rafaha, dnevno je u prosjeku osam sati bio bez električne energije. Od travnja 2008. u Gazi se na otvorenom tržištu nije moglo kupiti gorivo, a gotovo svi stanovnici Pojasa Gaze dnevno su bili po 3 sata bez struje. UNRWA je u travnju 2008. na pet dana obustavila opskrbu hranom za 650 000 izbjeglica u Gazi, jer nije imala gorivo za svoje kamione. Obalna gradska vodoopskrbna služba opskrbljuje Pojas Gaze pitkom vodom, te uklanja i obrađuje kanalizacijske vode. Bez goriva, struje i ispravnog održavanja, mreža ne može funkcionirati i trideset do četrdeset milijuna litara kanalizacije svaki dan odlazi u more zbog nestašice goriva potrebnog za crpljenje i obradu ljudskog otpada. Obalna gradska vodoopskrbna služba procjenjuje da između 25-30 posto stanovništva Gaze u svojim domovima nije imalo tekuće vode; prije blokade Obalna gradska vodoopskrbna služba vodom je opskrbljivala 100 posto svojih korisnika.

Opsada snažno utječe na mogućnosti pružanja zdravstvene skrbi. Brojni specijalistički tretmani i liječenja koja spašavaju živote nisu dostupna u bolnicama u Gazi. Mjere koje je Izrael nametnuo onemogućuju velikom broju pacijenata kojima su potrebna specijalistička liječenja da napuste Gazu. Pretjerano dugo čekanje na dozvolu potrebnu za napuštanje Pojasa Gaze smanjuje mogućnosti preživljavanja pacijenata.

Izraelski je Vrhovni sud u svojim presudama iz siječnja 2008, koje su se odnosile na pacijente čiji je život bio ugrožen i koji su zahtijevali da napuste Gazu radi liječenja, odbio intervenirati na odluku države da iz sigurnosnih razloga 9 pacijenata uskrati pristup zdravstvenoj skrbi.

U svojoj prijašnjoj presudi, od 28. lipnja 2007, Vrhovni je sud odbio raspravljati o pitanju pravne odgovornosti Izraela prema Pojasu Gaze, ili stajalištu države da ulaz u Izrael treba dopustiti samo u obliku humanitarne geste. Sud je raspravu ograničio na humanitarne aspekte. Sud jest doveo u pitanje razlikovanje između „života/uda“ (pri kojem je država tvrdila da opasnost od gubitka uda predstavlja ugrozu „kvalitete života“ i zbog toga ne iziskuje nužno pristup liječenju izvan Gaze). Međutim, sud ni u ovom pitanju nije intervenirao, presudivši da bi interveniranje u takvim slučajevima moglo „potezom pera izraelske vojnike i civile na graničnom prijelazu izložiti opasnosti“. Nakon ove opaske, sud je odbio intervenirati i izmijeniti sigurnosnu zabranu za 2 pacijenata za koje je uskraćivanje liječenja podrazumijevalo gubitak uda.

Zdravstveni se uvjeti u Pojasu Gaze brzo mijenjaju, ali ono što je ovdje relevantno je da je zatvaranje prijelaza od strane Izraela zdravstveni sustav na rub sloma dovelo još i prije 27. prosinca 2008, te da izraelske vlasti nisu reagirale na upozorenja o sve težoj humanitarnoj krizi. Organizacija Liječnici za ljudska prava-Izrael (PHR-I) je objavila da je od lipnja 2007. prikupila svjedočanstva najmanje 30 pacijenata kojima je bila potrebna hitna liječnička pomoć i kojima je prijelaz graničnog prijelaza onemogućila izraelska služba opće sigurnosti GSS. U skladu s politikom GSS-a pacijenti su bili zadržani na prijelazu Erez i od njih se, zauzvrat za dopuštenje da napuste Pojas Gaze radi liječenja, tražilo da pruže informacije ili djeluju kao stalni kolaboracionisti. Namjerno uskraćivanje liječničke pomoći iz nemedicinskih razloga predstavlja oblik mučenja, tvrde u PHR-I-u. Izraelske su vlasti porekle da provode takve postupke na prijelazu Erez i odbacile te optužbe tvrdeći da se radi o palestinskoj propagandi. Od svih pacijenata koji su se tijekom 2007. pokušali liječiti u bolnicama izvan Gaze, 18,5 posto ih nije moglo dobiti izraelsko dopuštenje da napuste to područje. Udio pacijenata kojima su izdane dozvole da mogu iz medicinskih razloga napustiti Gazu pao je s 89,3 posto u siječnju 2007. na 64,3 posto u prosincu 2007, što je bio najniži postotak do tada. Ukupan broj pacijenata koji su zatražili dozvolu da Pojas Gaze napuste kroz prijelaz Erez povećao se nakon lipnja 2007. zbog zatvaranja graničnog prijelaza Rafah (na granici s Egiptom), a postotak odbijenih zahtjeva za izdavanje dozvole povećao se sa 7 posto u siječnju 2006. na 36 posto u prosincu 2007. U razdoblju između listopada i prosinca 2007. Svjetska je zdravstvena organizacija (WHO) potvrdila smrt 20 pacijenata, uključujući 5 djece, među osobama koje su čekale na izdavanje viza. Bolnice ministarstva zdravstva radile su u uvjetima proglašenog izvanrednog stanja. Palestinsko ministarstvo zdravstva je obznanilo da u ustanovama ministarstva nema zaliha hitno potrebnih lijekova (85 vrsta), medicinske opreme (52 vrste) i laboratorijskih reagensa (24 vrsta).


Nakon operacije Lijevano olovo

Nakon operacije Lijevano olovo, stanovništvo Pojasa Gaze živjelo je u slijedećim uvjetima:

Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), u tjednu između 4. i 10. ožujka 2009. 50 000 ljudi još uvijek nije imalo tekuće vode, a dodatnih 100 000 ljudi vodu je imalo tek svakih 5 do 6 dana, prvenstveno na području Sjeverne Gaze, istočnim područjima grada Khan Younisa i području Az-Zeitoun u gradu Gazi. Pristup vodi za stanovnike Gaze ostat će otežan tako dugo dok Izrael ne dopusti ulaz rezervnih dijelova i materijala potrebnih za popravke u Gazu. U tjednu između 11. i 17. ožujka 2009. u Gazu je pušteno 9 kamiona s materijalima za vodoopskrbne projekte. Međutim, zahvaljujući ograničenjima na uvoz drugih ključnih materijala, uključujući cijevi za vodu, iskoristivost materijala koji su pušteni u PG je ograničena.

Prema podacima UN-ovog Ureda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) u tjednu između 04. i 10. ožujka 90% stanovnika Gaze povremeno nije imalo struje zbog planiranih redukcija. Ostalih 10% uopće nije imalo struje zbog oštećenja na električnoj mreži koja su nastala od 27. prosinca 2008. i početka izraelske vojne operacije „Lijevano olovo“. Tijekom veljače 2009. elektrana u Gazi mogla je iskoristiti samo 80% svog punog kapaciteta (65MW od 80 MW), zbog čega je u Pojasu Gaze bilo gotovo 20% manje struje. Tijekom veljače 2009. iz Izraela je uvezeno oko 8,3 milijuna litara industrijskog goriva koje je iskorišteno isključivo za rad elektrane u Gazi. Ta je količina znatno niža od 14 milijuna litara, koliko je potrebno kako bi elektrana mogla raditi punim kapacitetom.

OCHA tvrdi da je u tjednu između 11. i 17. ožujka 2009. u Gazu dnevno kroz tunele između Gaze i Egipta ulazilo gotovo 50 000 litara dizela i 30 000 litara benzina. Iako su ove količine goriva ublažile nestašicu, količina goriva koje ulazi u Gazu i dalje je daleko ispod potreba stanovništva.

U OCHA-i tvrde da su ukupne količine humanitarne pomoći koju Izrael pušta u Gazu nedovoljne kako bi zadovoljile hitne potrebe. Tijekom tjedna između 11. i 17. ožujka 2009. proceduralne provjere osoblja međunarodnih humanitarnih agencija koje provodi Izrael još su uvijek bile vrlo dugotrajne i uvelike sputavale mogućnosti podjele humanitarne pomoći i pružanja humanitarnih usluga.

U veljači 2009. pacijenti kojima je bilo potrebno liječenje u inozemstvu podnijeli su 324 molbe za dozvolu da napuste Pojas Gaze. Od tog broja samo ih je 183 (56,5%) pravodobno dobilo dozvolu ; izdavanje dozvola za 109 (33,6%) pacijenata je odgođeno; za 9 (2,8%) pacijenata odbijena je molba za izdavanjem dozvole da napuste PG radi liječenja, a 23 (7,1%) pacijenata ispitale su izraelske sigurnosne vlasti i oni još uvijek čekaju na dozvolu da napuste Gazu. Prema podacima palestinskog dužnosnika na graničnom prijelazu Erez u veljači 2009. samo je 258 pacijenata izašlo iz PG kroz taj prijelaz.

Brojni prijeko potrebni artikli (rezervni dijelovi, građevinski materijali itd.) i dalje ne mogu ući u Pojas Gaze, čime su onemogućeni obnova i oporavak, uključujući rezervne dijelove za popravak vodoopskrbne i kanalizacijske infrastrukture. Više od 100 naručenih isporuka rezervnih dijelova i potrošnih materijala potrebnih za popravke na elektrani u Gazi mjesecima čeka na izraelsko odobrenje da uđu u PG, čime su onemogućeni neki popravci i ugrožen rad elektrane.

U veljači 2009. u Pojas Gaze je dnevno u prosjeku ulazilo 127 kamiona robe, što je mnogo manje od uvoza u svibnju 2007. (475 kamiona), a količina uvoza nije bila dovoljna kako bi zadovoljila potrebe tržišta: više od 80% kamiona uvozilo je prehrambene namirnice, dok je ostala nužno potrebna roba isključena. U istom je mjesecu Izrael arbitrarno odbio dopustiti uvoz druge robe, uključujući nekih prehrambenih namirnica (slanutak i makaroni), rekreacijske opreme, pisaćih potrepština i veterinarskih lijekova. OCHA tvrdi da je uvoz robe iz Izraela, posebno od strane humanitarnih agencija, i dalje podvrgnut nejasnim i često promjenjivim kriterijima na graničnim prijelazima pod izraelskom kontrolom.

Pristup poljoprivrednika njihovoj zemlji na sjeveru i istoku Pojasa Gaze, te istočno duž granice s Izraelom i dalje je ograničen. Ribari smiju loviti ribu samo na području od tri nautičke milje od obale Pojasa Gaze, unatoč dogovoru postignutom u okviru Sporazuma iz Osla koji Palestincima daje pravo da ribu love na području do 20 nautičkih milja zapadno od Gaze, a kojeg se Izrael pridržavao do lipnja 2007. kad je Hamas zauzeo kontrolu nad Gazom. U lipnju 2007. područje na kojem je Palestincima dopušteno da love ribu smanjeno je na 6 nautičkih milja od obale, a nakon Lijevanog olova, to je područje prepolovljeno na 3 nautičke milje, čime je nanesena ogromna šteta sredstvima za život 3000 ribara u Pojasu Gaze i njihovih obitelji. Izrael granicu od tri nautičke milje nameće otvarajući vatru na palestinska ribarska plovila koja je prijeđu.

Granični prijelaz Erez u veljači 2009. je bio otvoren 23 dana i kroz njega je iz Gaze moglo izaći tek 1978 ljudi, većinom diplomata i međunarodnog humanitarnog osoblja (730), te palestinskih pacijenata i osoba u njihovoj pratnji (505) s važećim dozvolama za prolaz kroz granični prijelaz Erez radi liječenja u Izraelu i na Zapadnoj obali. 370 Palestinaca s potrebnim dozvolama moglo je prijeći Erez i posjetiti svoje obitelji u Izraelu, na Zapadnoj obali i u Jordanu. Granični prijelaz Rafah iznimno je bio otvoren 15 dana u veljači 2009. kako bi uglavnom hitni medicinski slučajevi mogli ući u Egipat i vratiti se natrag u Gazu. 2662 Palestinaca, uključujući 590 pacijenata, ušlo je u Egipat, a 1855 Palestinaca vratilo se u Pojas Gaze u veljači 2009. Dnevni prosjek ljudi koji su ulazili u Egipat (95) i u Gazu (66) predstavlja tek 31% i 23% od broja ljudi kojima je to bilo dopušteno da učine u svibnju 2007. kada je u Egipat dnevno ulazilo 310 osoba, a u Pojas Gaze 292.


Linkovi Palestina/Izrael:
A Letter from Nelson Mandela to Thomas Friedman
Apartheid is a crime against humanity. Israel has deprived millions of Palestinians of their liberty and property. It has perpetuated a system of gross racial discrimination and inequality. It has systematically incarcerated and tortured thousands of Palestinians, contrary to the rules of international law. It has, in particular, waged a war against a civilian population, in particular children.

Bendib's cartoon on Palestinian Non-Violence

Reham Alhelsi - Palestinian Prisoners: Imprisoned for their Love of Freedom
While a Palestinian may be held in custody for 18 days before being brought to a judge, an Israeli can be held in custody for a maximum of 48 hours before being brought before a judge. While a Palestinian can be held for 30 days without charges which can be extended indefinitely, an Israeli can be held for 15 days without a charge which can be extended for only another 15 days. Palestinians brought to court on accusation of murder are always convicted, even without evidence, and are always sentenced to life imprisonment. Most cases against Israeli soldiers or illegal Jewish settlers accused of murdering Palestinians are closed without any charges, even with the existence of evidence or witnesses. The few who do get sentenced are imprisoned for short periods ranging from 6 months to 7 and a half years or to community service. Palestinian Prisoners have been used by Israel at politically convenient moments, whereby Palestinians who had already served out their sentences with only a few days remaining would be released as “gestures of good will”. At the same time hundreds others would be arrested. For example, on 25.8.2008 Israel released 198 prisoners as a “gesture of good will”, however statistics for August 2008 show that another 338 Palestinians were arrested.

Gisha report reveals: Israel Uses Diplomats as "Security Guards" in Gaza Exit
(29. lipanj 2009.) Izraelska udruga Gisha - Pravni centar za slobodu kretanja, izdala je u lipnju novi izvještaj o ograničenjima koje Izrael nameće studentima koji žele napustiti Pojas Gaze radi studiranja u inozemstvu, uključujući novi zahtjev da takve studente na putu kroz Izrael i Zapadnu obalu prate strani diplomati. Ovo je ograničenje na snazi od ljeta 2008. Izrael također od diplomatskih predstavništava traži da prate studente iz Pojasa Gaze koji žele podići vize u diplomatskim predstavništvima u Istočnom Jeruzalemu i u Ramalli. Svrha ove nove mjere nije jasna, jer Izrael traži da samo studenti imaju pratnju (dok ostali Palestinci ne moraju zadovoljiti ovaj uvjet), a što je još važnije, svaki palestinski student koji želi putovati kroz Izrael prethodno je pomno ispitan i provjeren od strane izraelskih sigurnosnih službi. Svake godine više od 1000 palestinskih studenata želi napustiti Pojas Gaze i studirati u inozemstvu, no zahvaljujući izraelskim ograničenjima samo ih nekolicina u tome stvarno i uspije. Izrael iz Pojasa Gaze pušta samo one studente koji su dobili „priznatu“ stipendiju u zemlji koja ima diplomatske odnose s Izraelom, pa ih njeni diplomati mogu pratiti na putu kroz Izrael i Zapadnu obalu od Gaze do Jordana. Studenti također ne mogu izaći iz Pojasa Gaze kroz prijelaz Rafah jer je on gotovo cijelo vrijeme zatvoren. Strana izaslanstva na koordinaciju i pratnju palestinskih studenata godišnje troše desetke tisuća dolara i dragocjeno vrijeme i resurse, pa je ministarstvo vanjskih poslova SAD-a objavilo da pratnju može pružiti samo nekolicini studenata koji su dobili stipendije američke vlade. Diplomati u pratnji moraju na graničnom prijelazu Erez potpisati dokument kojim obećaju da će se pobrinuti da studenti putuju izravno do graničnog prijelaza Allenby između Zapadne obale i Jordana. Međutim, zamisao da bi se strani diplomati, koji su nenaoružani i nisu prošli vojnu obuku, trebali dati u potjeru za „sigurnosnim prijetnjama“ na izraelskom teritoriju ili na Zapadnoj obali je smiješna. Studenti iz Pojasa Gaze koji nisu dobili stipendiju koju Izrael „priznaje“, koji nemaju diplomatsku pratnju i koji žele studirati u zemlji koja nema diplomatske odnose s Izraelom ne mogu otputovati na studij u inozemstvo.

Gisha: Obstacle Course: Students denied exit from Gaza
Cijeli Gishin izvještaj o izraelskom zahtjevu da studente iz Pojasa Gaze na putu od Gaze do Jordana u svojim diplomatskim vozilima prate strani diplomati možete na linku pročitati na engleskom, a na Gishinom se site-u mogu pročitati izvještaji i na arapskom i hebrejskom.

Submission of Human Rights Organizations based in Israel to the Goldstone Inquiry Delegation
Izvještaj koji je sedam izraelskih organizacija za ljudska prava krajem lipnja 2009. dostavilo UN-ovom timu koji pod vodstvom Richarda Goldstonea istražuje navode o ratnim zločinima počinjenim za vrijeme operacije Lijevano olovo u Pojasu Gaze.


Ostali linkovi:
Jaco, gubi mi se s očiju!
Uključuje link na portal za demokratsko izražavanje mišljenja jadranka-kosor.com.

utorak, 18. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (8): uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i izražavanja i slobodu okupljanja i udruživanja

prosvjed protiv Zida u Bi'linu, svibanj 2007.

I dalje iz Poglavlja 4 studije o izraelskom aparthejdu i kolonijalizmu na okupiranim palestinskim područjima Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Uskraćivanje prava na slobodu mišljenja i izražavanja

...

Izrael na okupiranim palestinskim područjima slobodu izražavanja ograničava putem nekoliko mjera: izravnom cenzurom; ograničavanjem slobode kretanja novinarima; namjernim zastrašivanjem i uznemiravanjem novinara; te zatvaranjem i uništavanjem palestinskih medija.

...

Izrael ograničava ostvarivanje prava na slobodu izražavanja prvestveno kroz izravnu cenzuru na okupiranim palestinskim područjima i cenzuru vijesti koje se o okupiranim palestinskim područjima objavljuju u Izraelu. Izraelski se zakoni o cenzuri temelje na Britanskim (izvanrednim) obrambenim propisima iz 1945. Izraelske vlasti ove propise koriste u Izraelu i na okupiranim palestinskim područjima unatoč činjenici da (...) su ih ukinule britanske vlasti prije završetka britanskog mandata 1948, te da su na području Zapadne obale poništeni jordanskim ustavom u svibnju 1948.

...

Uredba o tisku iz 1948, potpisani sporazum o cenzuri između izraelske vlade, vojske i urednika i vlasnika novina, odredila je ozakonjenu praksu autocenzure kako bi osigurala da neće doći do ugrožavanja „državne sigurnosti“. Na ovaj je način stvoren sustav koji zahtijeva predavanje svog materijala koji bi se mogao doticati „nacionalne sigurnosti“ vojnom cenzoru koji materijal mora odobriti prije njegovog objavljivanja. Odbor urednika, neformalni forum kojeg čine urednici i vlasnici glavnih izraelskih medija, redovito se sastajao s premijerom, ministrima njegovog kabineta i visokim dužnosnicima, te odigrao središnju ulogu u autocenzuri koju provode izraelski mediji. Osim što je zaslužan za formiranje i ulogu Odbora urednika, sporazum je također primarne ovlasti za cenzuru u Izraelu dao vojnom cenzoru. Nakon izraelske de facto aneksije okupiranog Istočnog Jeruzalema 1967. i proširenja izraelskih zakona na anektirani teritorij, u Istočnom se Jeruzalemu primjenjuje isti sustav cenzure kao i u Izraelu.

I dok je u međuvremenu uloga vojnog cenzora za medije koji objavljuju sadržaje na hebrejskom i engleskom oslabila od 1948. kad je potpisan sporazum, ograničenja slobode izražavanja za palestinske medije u Izraelu i okupiranom Istočnom Jeruzalemu i dalje su na snazi. Članak 97 Britanskih (izvanrednih) obrambenih propisa cenzoru daje ovlast da pregleda materijale prije objavljivanja. Ova se cenzura kroz povijest energičnije provodila protiv arapskih listova u Izraelu i Istočnom Jeruzalemu. Arapski mediji moraju u zgradu za medije izraelske vlade u Beit Argonu dostaviti 2 primjerka svakog informativnog članka, bez obzira na njegovu prirodu, koji namjeravaju tiskati slijedeći dan. Listovi na hebrejskom i engleskom se ne suočavaju s tako strogim ograničenjima, a od njih se traži da na pregled dostavljaju samo članke koji se dotiču pitanja „vojne sigurnosti“.

Što se tiče okupiranih palestinskih područja s izuzetkom Istočnog Jeruzalema, ovlasti vojnog cenzora su dodatno ojačane širokim skupom vojnih naredbi koje je Izrael uveo nakon što je preuzeo status okupacijske sile. Brojne ograničavajuće odredbe Britanskih (izvanrednih) obrambenih propisa korištene su kao uporište za sastavljanje vojnih naredbi koje su na okupiranim palestinskim područjima uspostavile cenzuru. Članci 86 – 101 tih propisa se primjenjuju na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Vojna naredba br. 50 zabranjuje uvoz i distribuciju novina na Zapadnoj obali bez dozvole koju odobrava izraelska vojska, dok je objavljivanje na Zapadnoj obali ograničeno Vojnom naredbom br. 101, prema kojoj je „zabranjeno ... distribuirati ili objavljivati političke članke i slike s političkim konotacijama“. Tako se ograničenja provode već kod samog priopćavanja informacija, a primijenjene zajedno „naredbe pokrivaju većinu metoda izražavanja ili priopćavanja ideja, čime izraelski vojni cenzori dobivaju ograničavajući nadzor nad svim publikacijama za koje smatraju da imaju bilo kakvo političko značenje“.

Izraelski je visoki sud pravde 1989. godine vojnom cenzoru nametnuo ograničenja, ustvrdivši da se cenzura može provoditi samo kad je pouzdano da će objava određenog materijala ugroziti javnu sigurnost. Međutim, nakon što je 2000. izbila druga Intifada, sudski se sustav aktivno uključio u provođenje cenzure, umjesto da djeluje kao kontrolni mehanizam vojnog cenzora. Izraelski su sudovi počeli sve češće izdavati zabrane za medije, ograničavajući po zahtjevu tužitelja ili sigurnosnih snaga medijsko praćenje određenih slučajeva.

Putem autocenzure, izraelski su mediji postali suučesnici u premlakoj kritici izraelske politike. U izvještaju Nakdi mogu se pronaći službene upute koje se odnose na kontroverznu terminologiju vezano uz okupirana palestinska područja. One su uključivale zabranu termina kao što je Istočni Jeruzalem u izraelskom medijskom rječniku. Uklonjeno je i sve što se izravno odnosilo na Palestinu ili palestinski teritorij, a izraelski su mediji za okupirani teritorij Zapadne obale počeli koristiti naziv „Judeja i Samarija“.

[...]


Pravo na slobodu okupljanja i udruživanja

Dok Izrael koristi usporedivo opsežne mjere s ciljem gušenja slobode okupljanja i udruživanja Palestinaca na okupiranim palestinskim područjima, izraelskim je Židovima na okupiranim palestinskim područjima i u Izraelu dopušteno puno uživanje njihovog prava na slobodu udruživanja i mirnog okupljanja. Iako većina izraelskih zakona koji se odnose na ova pitanja u svom tekstu ne cilja posebno Palestince, oni se rijetko primjenjuju na koloniste ili na izraelske Židove koji se nalaze na okupiranim palestinskim područjima. Kad se i primjenjuju protiv Izraelaca obično se radi o „pro-palestinskim“ prosvjednicima i mirovnim aktivistima, ili onima za koje okupacijska sila smatra da bi mogli ugroziti „sigurnost“ Izraela ili njegovo postojanje kao demografski židovske države.

Izraelski vojni zakoni ne dopuštaju javno okupljanje više od 10 ljudi ako vlada nije obaviještena o okupljanju i ukoliko joj nije dostavljen popis imena sudionika, zahvaljujući čemu ti zakoni nameću stroža ograničenja od zakona koji su na snazi bili tijekom aparthejda u Južnoj Africi. Vojna naredba br. 101 zabranjuje „održavanje prosvjedne povorke ili skupa (deset ili više ljudi u slučaju da je tema prosvjeda vezana uz politiku) bez dozvole vojnog zapovjednika“. Čak ni palestinske škole ni sveučilišta nisu imuni na ovu zabranu. Tisuće Palestinaca su uhićene zbog organiziranja i sudjelovanja u javnim okupljanjima tijekom druge Intifade. Bojevo streljivo, suzavac, zvučne bombe, gumom presvučeni čelični metci i fizičko nasilje i dalje se koriste protiv okupljanja palestinskih civila, naročito tijekom prosvjeda protiv protuzakonite izgradnje izraelskog Zida na Zapadnoj obali.

Nadalje, izraelske su vojne vlasti usvojile politiku zatvaranja palestinskih organizacija za koje tvrde da predstavljaju sigurnosne prijetnje. Izrael je većinu palestinskih političkih stranaka također proglasio „terorističkim“ organizacijama, odnosno protuzakonitima. Zbog toga svaka organizacija koja je izravno ili neizravno povezana s nekom političkom strankom može biti zatvorena, uništena ili čak postati metom vojnog napada. Na primjer, nedavno izdana izraelska vojna naredba zapovijedila je uništenje stambene četvrti, škole, dvije bolnice i dva sirotišta u gradu Hebronu na Zapadnoj obali jer su neki od donatora dobrotvornog društva koje ih je izgradilo navodno povezani s Hamasom. 2007. izraelske su vlasti zatvorile desetke dobrotvornih društava i organizacija koje su se bavile obrazovnim, društvenim, kulturnim i humanitarnim aktivnostima zbog njihove navodne povezanosti s Hamasom. Članstvo u nekoj od palestinskih političkih stranaka koje izraelski zakon određuje kao „terorističke“ organizacije je zločin koji može biti kažnjen zatvorom, kućnim pritvorom, progonom ili zabranom putovanja.

Represiji od strane izraelskih vlasti naročito su izložene palestinske organizacije i tijela u Istočnom Jeruzalemu. U svom izvještaju o stanju ljudskih prava iz 2007. američko je ministarstvo vanjskih poslova naglasilo da je zatvaranje „istaknutih palestinskih centara u Istočnom Jeruzalemu, poput Gospodarske komore i zdanja Orient House“ od strane Izraela kršenje palestinskog prava na slobodu udruživanja. Ova se zatvaranja temelje na povezanosti dotičnih organizacija s Palestinskom samoupravom, kojoj Izrael brani da organizira događanja u Istočnom Jeruzalemu. Na toj su osnovi u ožujku 2009. izraelske vlasti zabranile i silom raspršile događanja i okupljanja povodom obilježavanja proslave Jeruzalema kao „Glavnog grada arapske kulture 2009.“

Na diskriminaciju u postupanju upućuju razlike u izraelskoj reakciji na židovske prosvjede i nasilje na okupiranim palestinskim područjima. Na primjer, izraelske snage redovito otvaraju vatru na mirne palestinske prosvjednike protiv Zida, ali ne i na prosvjede kolonista na Zapadnoj obali kad uklanjaju divlja ilegalna naselja, niti su tako postupile protiv izraelskih Židova koji su sudjelovali u neredima za vrijeme evakuacije ilegalnih naselja iz Pojasa Gaze 2005.

Izraelsko vojno zakonodavstvo na okupiranim palestinskim područjima djeluje s ciljem gušenja palestinskog prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, naročito u Istočnom Jeruzalemu, što upućuje na široko rasprostranjenu politiku gušenja političkog suprotstavljanja izraelskoj okupaciji i izražavanja palestinskog kulturnog identiteta, kako bi se održala izraelska dominacija u obje ove sfere.


Linkovi i vijesti za Palestinu/Izrael:
Evicted Jerusalem family refuses to give up
Britanski novinar Jody McIntyre bio je u kući obitelji Hanoun u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu tijekom njihove prisilne evakuacije 02. kolovoza 2009. Izraelska je vojska u kuću provalila u 05:15 u nedjelju (02. kolovoza) ujutro. Brojni vojnici sjurili su se u kuću i okružili Jodyja koji boluje od cerebralne paralize i ne može brzo hodati, zbog čega su ga vojnici udarali nogama i gurali prema vratima tako dugo dok nije pao. Jody im je pokazivao svoja invalidska kolica koja su mu potrebna jer ne može hodati, ali vojnici su ga samo nastavili gurati prema izlazu. Obitelj Hanoun je jedna od 27 obitelji iz četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu koje Izrael želi istjerati iz njihovih domova kako bi na mjestu njihovih kuća stvorio novo židovsko naselje. Radi se o obitelji izbjeglica iz 1948. koja je tijekom Nakbe raseljena iz svog doma u Haifi. Obitelj broji 18 članova, uključujući 6 djece, a u četvrti Sheikh Jarrah žive od 1956. kad su im jordanska vlada i UNRWA dodijelile njihovu kuću u sklopu projekta stambenog zbrinjavanja Palestinaca koji su bili prisiljeni izbjeći iz svojih domova. Obitelj Hanoun je već jednom bila izbačena iz svog doma 2002. godine. Tijekom deložacije 02. kolovoza 2009. ispred kuće se nalazila policija koja je za nekoliko sekundi zaplijenila sve kamere i mobitele kako nitko ne bi snimio izbacivanje obitelji Hanoun iz njihove kuće i kako nitko ne bi pozvao medije. Oko 500 policajaca zatvorilo je prilaze cijelom području. Policija je uhitila sve međunarodne aktiviste koji žive kod palestinskih obitelji u četvrti Sheikh Jarrah i na taj im način izražavaju potporu. Obitelj Hanoun je bila sva u suzama. Jedan od vojnika je pokušao udariti jednu od baka iz obitelji, nakon čega je pretučen njen sin koji ju je želio zaštiti i još nekoliko članova obitelji koji su pokušavali spriječiti njegovo uhićenje. Samo nekoliko sati kasnije u kuću su pod zaštitom vojske i policije useljeni kolonisti. Navečer su se ispred kuće okupili prosvjednici iz svih krajeva zemlje. Izraelska je vojska prosvjednike tukla, a jednu su ženu s bebom u rukama bacili na zemlju. Uhićeno je 13 osoba. Jody je s obitelji Hanoun živio tjednima prije deložacije i tog je jutra osjetio dio njihove boli, jer je i on sam bio izudaran i izbačen iz kuće u kojoj je živio i jer su i njegove stvari ostale u kući, dok je on bosonog ostao sjediti na ulici. Te su noći spavali na pločniku preko puta svog doma. Više na engleskom na linku.

Barak authorizes construction of 300 new homes in West Bank
(24. lipanj 2009.) Izraelski ministar obrane Barak je, prkoseći američkim pozivima na zaustavljanje širenja ilegalnih naselja, odobrio izgradnju 300 novih domova na Zapadnoj obali. Domovi bi trebali biti izgrađeni u neovlaštenom divljem ilegalnom naselju Givat Habrecha koje se nalazi u blizini Talmona, 13 kilometara istočno od Zelene linije, na „palestinskoj strani Zida“. Ovo je divlje naselje sa 60 stambenih jedinica izgrađeno bez odobrenja izraelske vlade, na zemlji koja je u privatnom palestinskom vlasništvu. Izraelska udruga Bimkom optužila je vladu da izgradnjom dodatnih 240 stanova, te javnih zgrada i cesta želi prikriti ilegalnu izgradnju u divljem naselju koja je izvedena bez dozvola na zemlji koja je određena kao poljoprivredna.

US Campaign to End the Israeli Occuaption Blog
Blog američke kampanje za okončanje izraelske okupacije

Pathways to Palestine/Slí Phalaistín
Četvorica irskih studenata biciklima su putovali od Dublina do Pojasa Gaze s ciljem prikupljanja sredstva za lijekove i medicinsku opremu za stanovnike Pojasa Gaze. Na put su krenuli 22. lipnja 2009, prošli kroz 14 zemalja i 2 vremenske zone i prešli put od 6 000 km na biciklima, a sve kako im na kraju ne bi bilo dopušteno da kroz granični prijelaz Rafah uđu u PG. Na ulazu u Egipat morali su na zahtjev egipatskih vlasti ostaviti svoje rezervno vozilo. Do Gaze su kroz Egipat cijele noći putovali sinajskom pustinjom. Prevaljujući više od 150 km na dan, do prijelaza Rafah su stigli 06. kolovoza, no nisu pušteni u Pojas Gaze, iako su imali pozivnicu UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama UNRWA-e. Biciklisti su također imali podršku ljudi diljem svijeta, uključujući i potporu škotskog i irskog parlamenta.

Viva Palestina US – A lifeline from the United States to Gaza
U Pojas Gaze je u srpnju ušao 2. veliki (ovaj puta američki) humanitarni konvoj Viva Palestina. Američki su aktivisti i građani prikupili više od milijun dolara kojima su kupljena vozila, lijekovi i medicinska oprema te druga humanitarna pomoć za stanovnike Gaze. U konvoju je putovalo 200 aktivista, uključujući bivšu demokratsku zastupnicu u kongresu i predsjedničku kandidatkinju američke stranke zelenih Cynthiju McKinney, koja se konvoju pridružila nakon što je deportirana iz Izraela. Egipatske vlasti pokušavale su odvratiti aktiviste od njihovog pothvata tvrdeći da nisu primile popis svih osoba koje se nalaze u konvoju, iako je takav popis na vrijeme i na zahtjev samih egipatskih vlasti dostavljen egipatskim veleposlanstvima u SAD i Velikoj Britaniji. Egipatske vlasti su aktiviste obavijestile da im, nakon što svladaju birokratske prepreke, neće biti dopušteno da u Pojas Gaze uvezu svih 47 vozila, već samo 2 kola hitne pomoći, te da će sudionici konvoja u Pojasu Gaze smjeti ostati samo 24 sata. Onima koji prekorače taj rok egipatske su vlasti zaprijetile da će u Pojasu Gaze morati ostati sve dok ponovo ne bude za sve otvoren granični prijelaz Rafah, koji je zatvoren od lipnja 2007. Njujorški demokratski vijećnik Charles Barron, koji je također putovao u konvoju, smatra da egipatske vlasti na ove načine nastoje odvratiti druge od toga da organiziraju humanitarne konvoje za Pojas Gaze. Britanski parlamentarni zastupnik Galloway je najavio da ove godine namjerava predvoditi humanitarne konvoje iz Venecuele i Moskve, te još jedan američki konvoj u prosincu, na obljetnicu izraelskog brutalnog napada na Pojas Gaze. Nakon 10 dana svladavanja različitih birokratskih prepreka u Kairu, američki konvoj Viva Palestina konačno je dobio dozvolu da skupno uđe u Pojas Gaze kroz prijelaz Rafah. Konvoj je u PG ušao u srijedu 15. srpnja . Četvrtak je počeo konferencijom za tisak Hamasovog premijera Haniyeh i članova Naturei Karte, organizacije anticionističkih rabina iz New Yorka koji su u Gazu doputovali u konvoju. Aktivisti su potom u autobusima odvezeni u razgledavanje ruševina koje je za sobom ostavila izraelska agresija, a zatim su posjetili bolnicu u gradu Gazi kako bi dostavili medicinsku pomoć koju su sa sobom dovezli. Neki od aktivista susreli su se s obiteljima nekih od oko 11 000 palestinskih zarobljenika koji se nalaze u izraelskim zatvorima, te djecom čiji su roditelji ubijeni u prosincu i siječnju u napadima izraelske vojske. Zatim su se morali uputiti prema Egiptu kako bi stigli iz Pojasa Gaze izaći do roka koji su im nametnule egipatske vlasti. Jedan od sudionika konvoja ima obitelj u Pojasu Gaze i htio je sa sobom povesti svoju djecu, no egipatske vlasti to nisu dopustile, iako djeca imaju američke putovnice.
Naturei Karta u Gazi

Palestinian lawsuit condemns Canadian condo project as war crime
Members of a tiny Palestinian farming community will be in Quebec Superior Court Monday claiming two Canadian construction companies are committing war crimes by building condominiums and roads on the village's land in the West Bank. It will be the first time that Canada's War Crimes and Crimes Against Humanity Act, passed in 2000, will be used in a civil case. ...The village of Bil'in, with a population of just 1,700, claims Green Park International and Green Mount International, two companies registered in Quebec, are “aiding, abetting, assisting and conspiring with Israel” to illegally construct residential and other buildings on the village's lands.

Al Jazeera documents the death of the two-state solution


Palestinian Sovereignty and the BDS Campaign Against Israeli Apartheid
Radio emisija o izraelskom aparthejdu, etničkom čišćenju i palestinskoj i međunarodnoj kampanji za bojkot, dezivestiranje i sankcije protiv Izraela
Join your host, J. Kehaulani Kauanui for Part I of a two-part series that explores Palestinian self- determination as question of indigenous sovereignty and the politics of Israeli occupation and settler colonialism with a specific focus on the Boycott, Divest, Sanction movement. This installment features interviews with Omar Barghouti, a founding member of the Palestinian campaign of boycott, divestment and sanctions (BDS) against Israel, and Steven Salaita, an assistant professor of English at Virginia Tech and author of The Holy Land in Transit: Colonialism and the Quest for Canaan, along with several other books.
Download:
Part I - Palestinian Sovereignty and the BDS Campaign Against Israeli Apartheid (with Omar Barghouti and Steven Salaita) (mp3, 54 min)

Part II of a two-part program, that explores Palestinian self-determination as question of indigenous sovereignty and the politics of Israeli occupation and settler colonialism with a specific focus on the Boycott, Divest, Sanction movement, features interviews with: Sherna Berger Gluck a founding member of the U.S. Committee for and Academic and Cultural Boycott of Israel, author of An American Feminist in Palestine: the Intifada Years, and producer and host of "Radio Intifada" (KPFK/Pacifica fm radio, Los Angeles); Katherine Fuchs, National Organizer for the U.S. Campaign to End the Israeli Occupation, a national coalition of more than 280 organizations working to change U.S. policy toward Israel/Palestine to support human rights, international law, and equality; and Stanley Heller, Chairperson of the Middle East Crisis Committee and host of "The Struggle".
Download:
Part II - Palestinian Sovereignty and the BDS Campaign Against Israeli Apartheid (with Sherna Berger Gluck, Katherine Fuchs and Stanley Heller) (mp3, 55 min)


Why aren't Jews outraged by Israeli occupation?
The decades-old ability of Zionist groups to manage the public narrative of Israeli victimhood is breaking down. Damning critics has therefore become a key method of control. But, writes Salon.com's Glenn Greenwald, a leading Jewish-American blogger, "whereas these smear tactics once inspired fear in many people, now they just inspire pity. They no longer work." He may be overly optimistic, but alternative Jewish voices are rising who are less concerned with being accused of "self-hatred" or treachery. They see it as their duty to damn what is wrong and not simply support Israeli government policies. A thinking, more enlightened Judaism is emerging, a necessity in the face of apartheid realities. The cause is human rights, not Zionist exclusion.

US Campaign for the Academic and Cultural Boycott of Israel: FAQs on BDS in general, boycott of Israel and the academic and cultural boycott of Israel
Isn't a boycott of Israel discriminatory and even anti-semitic?
A boycott is always selective: as discussed above, it can only be effective under certain circumstances, to most if not all of which Israel conforms. While it is often argued that a boycott of Israel is anti-semitic, that is not the case. The practices of discrimination, occupation, ethnic cleansing, illegal settlement and territorial expansion are not based on Judaism but on the political philosophy of Zionism and on the ultimate claim to the whole territory of “Greater Israel” (Eretz Israel) that has no basis in international law, political history or even in most versions of Jewish religious or cultural tradition. Zionism is a political movement that is by no means supported by all Jews, many of whom support and advocate for boycott, divestment and sanctions and the end of Zionism itself. Indeed, what is really anti-semitic is the attempt to identify all Jews with a philosophy that many find abhorrent to the traditions of social justice and universality that Judaism enshrines.

Independent Jewish Voices (Canada) Joins Campaign of Boycott, Divestment and Sanctions Against Israel
Independent Jewish Voices (Canada) voted to join the growing international campaign in support of the Palestinian call for Boycott, Divestment and Sanctions (BDS) against Israel, at its first Annual General Meeting this past weekend. This decision makes IJV the first national Jewish organization in the world to do so. The adopted resolution states that IJV will "Support the Palestinian call for a campaign of boycott, divestment and sanctions until Israel meets its obligation to recognize the Palestinian people's right to self-determination and complies with the precepts of international law, including the right of Palestinian refugees to return to their homes and properties as stipulated in UN resolution 194."

DCI urges UNICEF to end its partnership with Motorola
Today, Defence for Children International (DCI) wrote a letter to UNICEF Executive Director Ann Veneman asking UNICEF to publicly renounce the sponsorship of the international communications company Motorola. Motorola provides communication equipment, surveillance systems, munitions and munitions components to the Israeli military. This technology is used by the Israeli authorities and Israeli settlers to colonise and maintain the military occupation of the Palestinian territory. Motorola is thus effectively benefiting from Israeli military offensives against the Palestinian civilian population and the presence of illegal Israeli settlements in the Palestinian territory. DCI urges UNICEF to reject all financial support from Motorola and publicly renounce any connections with Motorola on the grounds of the company's unethical involvement in grave child rights violations committed by the Israeli military, Israeli settlers and the Israeli government.

On World Refugee Day: Trader Joe's Consumers Take Action for Palestinian Rights
On Saturday, June 20, activists gathered at Trader Joe's in Oakland and San Francisco to demand that the company stop carrying Israeli goods. Protesters removed Israeli products from the shelves in order to show customers which products they should not buy. They also met with the store managers and asked them to notify their headquarters that they no longer wanted to carry Israeli herbs, couscous and cheese. Similar actions were held in Pittsburgh, Pennsylvania, Seattle, Washington, and Sacramento, California. The activists were inspired by campaigns to deshelve Israeli products in Wales and France.

Deshelving Israeli Goods at Trader Joe's


četvrtak, 13. kolovoza 2009.

Izraelski aparthejd i kolonijalizam (7): pravo na obrazovanje na okupiranim palestinskim područjima


O kršenju i uskraćivanju prava na obrazovanje na okupiranim palestinskim područjima, i dalje iz Poglavnja 4 studije o izraelskoj okupaciji, kolonijalizmu i aparthejdu Occupation, Colonialism, Apartheid? A re-assessment of Israel's practices in the occupied Palestinian territories under international law:


Napadi na obrazovne ustanove

Izraelska je vojska između 1988. i 1992. zatvorila sveučilište Birzeit na Zapadnoj obali i sve druge palestinske obrazovne institucije, uključujući škole i dječje vrtiće. Palestinci su se nastavili obrazovati održavajući nastavu u privatnim domovima, uredima, crkvama, džamijama i društvenim centrima, no izraelska je vojska često upadala na tu nastavu i uhićivala prisutne učenike, studente i nastavnike.


Od početka druge Intifade, u rujnu 2000, palestinske su škole i sveučilišta izloženi vojnim napadima. Prema podacima palestinskog ministarstva prosvjete i visokog obrazovanja, u razdoblju između 2000. i 2005. godine oko 300 škola i 8 sveučilišta bilo je izloženo granatiranju, pucanju ili drugim napadima izraelske vojske. U Pojasu Gaze su u periodu između 2000. do 2004. djelomično ili u potpunosti uništene 73 obrazovne ustanove.

Ove su napade neki učenici i studenti platili životima i trajnom invalidnošću. ... U ožujku 2003. 12-godišnja je djevojčica pogođena metkom u glavu u okolici Khan Younisa dok je sjedila u svojoj klupi; ranjena djevojčica je ostala slijepa. 01. lipnja 2004. izraelski je tenk pogodio dva 10-godišnja dječaka u UNRWA-inoj osnovnoj školi za dječake Al-Umariye u Rafahu. 07. rujna 2004. 10-godišnju djevojčicu koja je sjedila u svojoj klupi u UNRWA-inoj osnovnoj djevojačkoj školi u logoru u Khan Yunisu izraelski je metak pogodio u glavu i ubio. 03. listopada 2004. izraelska je vojska srušila zidove u tri škole u izbjegličkom logoru Jabaliyah u Pojasu Gaze, za vrijeme dok su djeca još bila na nastavi i potom je te škole pretvorila u vojni položaj svojih tenkova. 15. listopada 2004. vojska je ustrijelila i ubila dijete koje je sjedilo u učionici u školi s koje se vije UN-ova zastava. 12. prosinca 2004. izraelska je vojska otvorila vatru na jednu školu pri čemu je ranjeno sedmero djece mlađe od 9 godina. 31. siječnja 2005. vojska je ponovo otvorila vatru i napala osnovnu školu u Rafahu, a ovaj je put u napadu ubijeno jedno 11-godišnje dijete. Jedno je dijete u istom napadu ranjeno u dvorištu škole.

Tijekom 2006. izraelska je vojska napadima i uhićenjima prekidala nastavu u 18 škola u Jeninu, Tulkaremu, Nablusu i Jerihonu. Vojska je također napala Politehničko sveučilište u Hebronu i djevojačku školu u selu Anata kod Jeruzalema. U lipnju 2006. izraelski je borbeni zrakoplov F-16 bombardirao Islamsko sveučilište u Gazi. Prema podacima palestinskog ministarstva za visoko obrazovanje u izraelskim je napadima u razdoblju od 2000. do 2008. godine na sveučilišnoj imovini počinjena materijalna šteta od 7 888 133 američka dolara.

Većinu 2003. hebronsko su sveučilište i Politehničko sveučilište Palestine bili zatvoreni zahvaljujući izraelskoj vojnoj naredbi, čime je na dulje od 6 mjeseci obustavljeno obrazovanje više od 6000 studenata. Praksa zatvaranja obrazovnih ustanova se nastavlja, a samo u travnju 2008. izraelska je vojska nakon brojnih napada zaprijetila da će zatvoriti 14 škola i sirotišta koje na području Hebrona pohađa oko 7000 palestinske djece. U srpnju 2008. je na temelju optužbi za povezanost s Hamasom napadnuta i pretresena, te potom zatvorena Islamska djevojačka škola u Nablusu.

Od rujna 2000. Izrael je uhitio i pritvorio gotovo 6000 djece. Samo tijekom 2007. godine uhićeno je 700 djece kojoj tijekom perioda koji su provela u zatvoru nije bio dostupan nikakav oblik obrazovanja. Navodni prekršaji zbog kojih Izrael palestinske maloljetnike trpa u zatvore kreću se od bacanja kamenja tijekom prosvjeda protiv aparthejdskog Zida do povezanosti s Hamasom i poticanja na prosvjede.

Zahvaljujući izraelskoj Vojnoj naredbi br. 132, prema kojoj Palestinci postaju odrasli s navršenih 16 godina života, samo palestinskim zatvorenicima mlađim od 15 godina u izraelskim zatvorima treba omogućiti obrazovanje. S druge strane, izraelskim se maloljetnim zatvorenicima nudi mogućnost da svoje obrazovanje u zatvoru nastave na hebrejskom jeziku, u skladu s izraelskim nastavnim planom i programom, sve dok ne navrše 18 godina, dok je tek nekolicini palestinskih maloljetnih zatvorenika mlađih od 16 godina pružena ista prilika (iako su oni često prisiljeni učiti na hebrejskom, stranom jeziku koji slabo poznaju). Međutim, većina palestinske djece koja su zatvorena u izraelskim zatvorima i pritvornim centrima uopće nema pristup nastavi ni obrazovnim materijalima.

U razdoblju od 2003. do svibnja 2008. iz političkih je razloga uhićeno 349 studenata Sveučilišta Birzeit i oko 80 studenata Sveučilišta An-Najah u Nablusu, a mnogima od njih uskraćeno je pravo na pristup odvjetniku i na posjete. U studenom 2004. uhićeno je četvoro studenata iz Gaze koji su studirali na Sveučilištu Birzeit i, iako nisu ni za što optuženi, onemogućeno im je da se vrate na svoje sveučilište i nastave studij.

Izraelske vlasti sve ove mjere nastoje opravdati izgovarajući se na sigurnost, no u praksi one ukazuju na politiku rasnog ugnjetavanja. Često nasilno uplitanje u pravo Palestinaca da pohađaju obrazovne institucije stvorilo je štetne uvjete za sve Palestince koji se nastoje obrazovati na okupiranim palestinskim područjima i zapravo predstavlja kolektivnu mjeru koja Palestincima kao skupini priječi pristup obrazovanju. Diskriminacijska politika koja židovskim učenicima i studentima na istom teritoriju daje veća prava i povlastice dokazana je uspostavom i održavanjem odvojenih škola u židovskim naseljima koje mogu pohađati isključivo Židovi i koje nisu izložene nasilnim napadima vojske, već ih subvencionira izraelska vlada.


Ograničavanje kretanja

Ograničavanje pokretljivosti palestinskih učenika glavna je prepreka ostvarenju njihovog prava na obrazovanje. UN-ov Odbor za prava djeteta (CRC) 2002. je istaknuo ovaj problem:
52. Odbor izražava zabrinutost zbog ozbiljnih pogoršanja u pristupu obrazovanju djece na okupiranim palestinskim područjima koja su rezultat mjera nametnutih od strane izraelskih obrambenih snaga, uključujući blokade cesta, policijske satove i ograničenja kretanja, te uništavanje školske infrastrukture.
53. Odbor preporuča da država stranka zajamči svakom palestinskom djetetu pristup obrazovanju, u skladu s Konvencijom. Kao prvi korak, država stranka bi trebala ukinuti ograničenja kretanja na cijelom palestinskom okupiranom području za vrijeme dok traje nastava u školama.

Međutim, ova preporuka nije dovela do poboljšanja, već se situacija od 2002. nadalje dramatično pogoršala. Povećanje broja kontrolnih točaka učenicima i studentima predstavlja glavne prepreke u pohađanju škola. Kontrolna točka u Qalandiyi na primjer zadržava učenike i studente oko sat do dva sata svaki dan, a oko 60 posto studenata većine sveučilišta mora prijeći najmanje jednu kontrolnu točku kako bi došli na nastavu. Anketa provedena na Sveučilištu Birzeit je pokazala da je 91 posto studenata propustilo nastavu zbog toga što su bili zadržani na kontrolnim točkama. Od početka 2006. godine tisućama Palestinaca koji imaju putovnice drugih država onemogućen je ulazak na okupirana palestinska područja kako bi ondje studirali i podučavali, a to je i razlog zbog kojeg 50% takvih zaposlenika više ne može predavati na Sveučilištu Birzeit. Od 2004. Palestincima iz Pojasa Gaze je zabranjeno da studiraju na Zapadnoj obali, zbog čega je broj studenata iz Gaze koji studiraju na Sveučilištu Birzeit pao s 350, koliko ih je bilo 2000. godine, na 35 u 2005, te 0 u 2008. 2003. na istom je sveučilištu bilo registrirano 120 studenata iz Jenina, a 2005. više niti jedan.

Vojnom naredbom izdanom za Sveučilište Al-Quds u Abu Disu iz 2003. godine naređeno je da se kroz kampus izgradi 8 metara visok zid, čime je konfiscirana jedna trećina kampusa. Iako je u ovom slučaju pokrenuta međunarodna kampanja, a pozicija zida izmijenjena, on i dalje presijeca put do sveučilišta za 36 posto studenata i onemogućava 15 740 učenika i studenata da dođu do drugih škola.

Zid je također uzrok nedostatka nastavnika u istočnom Jeruzalemu, jer mnogi od njih žive na Zapadnoj obali i ne mogu dobiti dozvole da uđu u Jeruzalem. Odsjek za anglistiku na Arapsko-američkom sveučilištu u Jeninu se u srpnju 2007. gotovo zatvorio zbog poteškoća u zapošljavanju izvornih govornika engleskog jezika, nakon što dotadašnji zaposlenici više na tom sveučilištu nisu mogli raditi zbog strogih izraelskih ograničenja na ulaz Palestinaca sa stranim putovnicama na okupirana palestinska područja.

Nametanje policijskog sata predstavlja još jednu prepreku kojom Izraelci onemogućavaju palestinskim učenicima i studentima da pohađaju nastavu. Izraelska je vojska na primjer 2006. godine u Hebronu nametnula policijski sat, čime je učenicima onemogućila pristup u dvije škole. Policijski je sat u ožujku 2008. onemogućio učenicima i studentima gradova Azzun, Al-Funduq i Haja na Zapadnoj obali da pohađaju nastavu.


Onemogućavanje studiranja u inozemstvu

Izrael je u lipnju 2007. dodatno ograničio pokretljivost Palestinaca odbivši izdati dozvole za izlazak iz Pojasa Gaze za oko 2000 školskih učenika i 722 studenata, čime im je onemogućeno da svoje obrazovanje nastave u inozemstvu. Od 1 100 studenata koji su željeli studirati u inozemstvu, samo ih je 480 uspjelo dobiti izraelsku dozvolu da izađu iz Pojasa Gaze. U svibnju 2008. poništene su vize za 7 dobitnika američke stipendije Fulbright jer im Izrael nije dopustio da napuste Pojas Gaze, čak niti nakon što je u tu svrhu pokrenuta međunarodna kampanja.

Premala ulaganja u škole i sveučilišta u Gazi i sprječavanje studenata iz Gaze da putuju na Zapadnu obalu ili u inozemstvo kako bi nastavili svoje obrazovanje ozbiljno ograničavaju njihove mogućnosti da se obrazuju i dosegnu svoj akademski potencijal. Ova gotovo potpuna zabrana putovanja predstavlja oblik kolektivnog kažnjavanja koje je Izrael nametnuo svim stanovnicima Gaze i sustavni oblik ugnjetavanja.


Diskriminacija u Istočnom Jeruzalemu

Diskriminacija nauštrb palestinskih učenika i studenata najočitija je u primjeru Istočnog Jeruzalema gdje Izrael pruža uslugu javnog obrazovanja. Aparthejdski Zid koji prolazi kroz grad stvorio je nove prepreke obrazovanju. Zbog Zida mnoga djeca i nastavnici koji žive na njegovoj istočnoj strani i pohađaju ili rade na školama u Istočnom Jeruzalemu moraju pješice prevaljivati velike udaljenosti kako bi došli do kontrolnih točki kroz koje moraju proći kako bi prešli na drugu stranu Zida. Stotine učitelja se suočavaju s poteškoćama u dobivanju dozvola potrebnih za prijelaz kontrolnih točaka. Iste probleme imaju učenici, studenti i nastavnici koji putuju u suprotnom smjeru: većina učenika i studenata koji pohađaju škole i sveučilišta u drugim dijelovima Zapadne obale imaju problema s dolaskom na nastavu i mnogi su zbog toga bili prisiljeni odustati od školovanja u tim ustanovama.

Gradske prosvjetne vlasti u Jeruzalemu su zajedno s ministarstvom obrazovanja odgovorne za pružanje besplatnog obrazovanja za 79 000 palestinskih arapskih školskih učenika u Istočnom Jeruzalemu. Međutim, samo polovica njih, oko 39 400 učenika, doista i pohađa neku od javnih škola. Drugoj je polovici onemogućen pristup javnom školstvu zbog nedovoljnog ulaganja, znatnog nedostatka učionica i drugih poteškoća, pa oni moraju bilo plaćati skupo privatno obrazovanje bilo pohađati škole koje službeno nisu priznate, a vode ih društvene udruge. Oko 10 posto arapske djece školske dobi u Istočnom Jeruzalemu ne pohađa nikakvu školu. Oko 50% palestinskih učenika koji se upišu u srednju školu, je ne završe. Usporedbe radi, 7,4 posto židovskih učenika koji upišu srednju školu u Jeruzalemu, odustanu i ne završe svoje srednjoškolsko obrazovanje.

2006. je za obrazovanje u Istočnom Jeruzalemu dodijeljeno samo 113 milijuna novih izraelskih šekela odnosno 29 posto godišnjeg budžeta jeruzalemskih prosvjetnih vlasti, iako u Istočnom Jeruzalemu živi 35% jeruzalemske djece školske dobi. Neravnopravno financiranje vidljivo je u svakom vidu javnog školskog obrazovanja; na primjer u Zapadnom Jeruzalemu na svakih 10 učenika postoji 1 računalo, dok je taj omjer u Istočnom Jeruzalemu jedno računalo na 26 učenika. Tako se samo na ovom području na izraelsku židovsku djecu u Jeruzalemu troši gotovo 3 puta više sredstava nego na palestinsku djecu.

Trenutno u Istočnom Jeruzalemu nedostaje više od 1 500 učionica, zbog čega palestinski učenici nastavu pohađaju u prenatrpanim, neprilagođenim i privremenim prostorijama, uključujući kupaonice i kuhinje pretvorene u učionice. Predviđa se da će već ionako velik trenutni manjak učionica do 2010. porasti na 1883. Međutim, unatoč postojećem i predviđenom manjku učionica, tijekom 2006. u arapskim ih je školama u Istočnom Jeruzalemu sagrađeno tek 50. Ministarstvo obrazovanja tvrdi da je jedan od uzroka nedostatka učionica odbijanje arapskih građana Istočnog Jeruzalema da prodaju svoju zemlju. Međutim, Izrael je do sada konfiscirao oko 35% zemlje u Istočnom Jeruzalemu za izgradnju ilegalnih naselja.

Ovaj ozbiljan nedostatak obrazovne infrastrukture i prostora predstavlja kršenje izraelskog Zakona o obveznom obrazovanju, koji od države zahtijeva da svakom djetetu u dobi između 3 i 18 godina osigura mjesto u javnoj školskoj učionici.

...


Zakon o obveznom obrazovanju obuhvaća i svu djecu u Izraelu u dobi od 3 i 4 godine. ... Ovaj je zakon u Zapadnom Jeruzalemu implementiran u brojnim četvrtima, dok je u istočnom Jeruzalemu implementiran samo u jednoj četvrti, Beit Safafi, zahvaljujući čemu 90 posto tro- i četvero-godišnjaka u Istočnom Jeruzalemu nema pristup nikakvom predškolskom odgoju i naobrazbi.

Konačni rezultat svih ovih diskriminatornih politika vidljiv je u činjenici da se u Jeruzalemu 41 posto više židovskih od palestinskih učenika kvalificira za upis na fakultete i visoke škole.

... Obrazovanje je na okupiranim palestinskim područjima formalno segregirano u sklopu šireg sustava segregacije koji je nametnut podjelom teritorija; Izrael ne upravlja palestinskim školama i ne uspostavlja poseban nastavni plan i program na temelju palestinskog identiteta; Izrael Palestincima uskraćuje pravo na obrazovanje neizravnim mjerama, npr. putem ograničavanja kretanja, zatvaranja škola i vojnih napada na škole i učenike i studente. Na ovaj se način palestinskim učenicima i studentima, na temelju pripadnosti jednoj od rasnih skupina, uskraćuje puno uživanje njihovog prava na obrazovanje.


Nekoliko vijesti i linkova za Palestinu/Izrael – etničko čišćenje u Istočnom Jeruzalemu:
Israeli controlled Jerusalem municipality issues demolition orders to five more homes in Silwan
Izraelska jeruzalemska gradska općina izdala naloge za rušenje još 5 palestinskih domova u Silwanu, istočni Jeruzalem
Izraelske su snage, uključujući policiju i vojsku, u srijedu (05. kolovoza) ujutro okružile četvrt južno od džamije Al-Aksa u Istočnom Jeruzalemu. Vojnici su zatim provaljivali u civilne domove i dostavljali naloge za rušenje još pet domova u četvrti Bustan u Silwanu u Istočnom Jeruzalemu. Mještani su pružali otpor gađajući vojnike kamenjem i praznim bocama, a vojska je na njih ispaljivala plinske bombe i tukla ih palicama. Vojnici su bezuspješno pokušali upasti i u šesti dom u Silwanu, no na kraju su se povukli upozoravajući mještane da će se vratiti i da će i u tu kuću ući silom. Jeruzalemska gradska općina, koja je pod izraelskom kontrolom, namjerava sravniti sa zemljom četvrt Bustan i na tom mjestu sagraditi javni arheološki park, tako da mještani te četvrti žive pod stalom prijetnjom da će biti izbačeni iz svojih domova.

Settlers attack the Gaoui family building in East Jerusalem's Sheikh Jarrah, four injured
Kolonisti napali šator obitelji Gaoui u četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu, 4 ozlijeđenih
(09. kolovoz 2009.) 30 izraelskih kolonista napalo je šator solidarnosti koji je smješten u četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu. Kolonisti su napali Palestince koji su prosvjedovali protiv otimanja 5 kuća u toj četvrti te predstojećeg totalnog uništenja četvrti Sheikh Jarrah i drugih područja u Istočnom Jeruzalemu. Napadnuti je šator pripadao obitelji Gaoui čiji su dom i cijela zgrada preoteti prošlu nedjelju. Izraelske su snage Palestince izbacile iz njihovih domova na temelju vlasničkih dokumenata koje su kolonisti krivotvorili. Izraelske su vlasti odbile priznati da se radi o krivotvorini iako su Palestinci pribavili prave i zakonite dokumente u Turskoj koji dokazuju njihovo vlasništvo. Ove su deložacije osudili SAD, EU, te palestinski čelnici. U subotnjem kolonističkom napadu letjeli su stolci, boce i kamenje. Ranjeno je 4 Palestinaca. Policija je uhitila 1 palestinskog građanina. Prosvjedni je šator izložen svakodnevnim provokacijama od strane kolonista.

Sheikh Jarrah
Slike i snimke prosvjeda solidarnosti s obiteljima koje su izbačene iz svojih kuća u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu.

Settlers attack elderly Palestinian man in East Jerusalem
Kolonisti napali Palestinca u istočnom Jeruzalemu
(08. kolovoz 2009.) Jedan je 59-godišnji Palestinac ozlijeđen u napadu skupine izraelskih kolonista na četvrt Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu u subotu (08. kolovoza). Napadači su teško pretukli ozlijeđenoga, a potom su ga uhitile izraelske snage, iako nije poznato iz kojeg razloga. U ranijem napadu u četvrti Sheikh Jarrah nasilni su kolonisti palestinske obitelji gađali kamenjem i praznim staklenim bocama pri čemu je ozlijeđeno desetak osoba, uključujući žene i djecu. Sukobi su izbili kad su boce pale na djecu u lokalnom ljetnom kampu. Međunarodni aktivisti koji se nalaze na tom području pokušali su zaštiti mještane od izraelskih snaga koje su na Palestince ispaljivale suzavac i štitile koloniste dok su se povlačili. Izraelski list Yedioth Ahronoth je pak izvijestio o jednom drugom incidentu, tučnjavi između Palestinaca i izraelskih kolonista koja se navodno odigrala na istom području. U tučnjavi je lakše ozlijeđen 1 Izraelac, koji je potom evakuiran u bolnicu. Ubrzo nakon toga izraelske su snage uhitile 1 Palestinca kojeg „sumnjiče da je bacao kamenje s namjerom da ozlijedi Židove“.

Israel decides to expel a Palestinian family from Jerusalem
Izrael odlučio protjerati palestinsku obitelj Al Radayda iz Jeruzalema
(09. kolovoz 2009.) Jeruzalemski centar za socijalna i ekonomska prava (JCSER) je upozorio da Izrael namjerava protjerati desetke članova obitelji Al Radayda iz četvrti Al Ashqariyya u Beit Hanini, sjeverno od Jeruzalema, tvrdeći da oni protuzakonito stanuju u Jeruzalemu. Desetci članova obitelji Al Radayda, srodnici Mer'eya Radayde kojeg je izraelska policija ubila nakon što se buldožerom zaletio u policijsko vozilo i u autobus u Jeruzalemu, uklonjeni su iz svojih domova u četvrti Al Ashqariyya u Beit Hanini i preseljeni u drugi dio iste četvrti koji se nalazi izvan granica jeruzalemske gradske općine. Protjerani su Mer'eyev otac Ahmad i braća: Ali (sa ženom i 5 djece), Ayyoub (sa ženom i 2 djece), Younis (3 djece), Mahmoud (1 dijete), Yahia (3 djece), Bilal, te Mer'eyevi stričevi i njihove obitelji: Amin (6 djece), Yousef (5 djece), Ismail (1 dijete) i Ibrahim. Zgrada obitelji Radayda je sada potpuno prazna, a ukućani žive u unajmljenim stanovima u Beit Hanini na Zapadnoj obali. Centar je također upozorio da izgon prijeti i više od 20 000 Palestinaca koji su u braku s palestinskim stanovnicima Jeruzalema, jer Izrael njihov boravak u Jeruzalemu smatra protuzakonitim iako većina njih ima privremenu dozvolu o boravištu koju izdaje izraelsko ministarstvo unutarnjih poslova. Njihove su dozvole privremene jer Izrael priječi spajanje obitelji i uskraćuje pravo na trajno prebivalište Palestincima koji su vjenčani s arapskim stanovnicima Jeruzalema. Međutim ne-Palestincima koji se vjenčaju s izraelskim Židovima osigurano je pravo na prebivalište i državljanstvo. Centar upozorava da izraelske vlasti etnički čiste Palestince iz Jeruzalema uništavajući palestinske domove u Jeruzalemu, oduzimajući Palestincima jeruzalemske osobne iskaznice i naseljavajući umjesto njih židovske koloniste. Ovakva izraelska politika predstavlja izravno kršenje međunarodnog prava, Četvrte ženevske konvencije i temeljnih načela ljudskih prava.

Poll: 66% support continuation of Jerusalem building
Anketa: 66% Izraelaca podržava ilegalnu gradnju u Jeruzalemu
(09. kolovoz 2009.) Prema rezultatima telefonske ankete izraelskog Indeksa Rata i mira, provedene na 503 izraelska građana (s odstupanjem od 4,5%), većina izraelske javnosti smatra da se „izraelski suverenitet nad Jeruzalemom“ ne može osporiti i da Izrael ima pravo graditi bilo gdje u tom gradu. 53% ispitanika podržava vanjsku politiku premijera Netanyahua. Većina ispitanika također podržava širenje ilegalnih izraelskih naselja na palestinskom teritoriju. 27% ispitanika protivi se nastavku gradnje u Jeruzalemu, a ostali nemaju jasan stav po tom pitanju. 33% ispitanika ne podržava vanjsku politiku trenutnog premijera. 46% ispitanih smatra da je Obama više naklonjen Palestincima, 31% ih vjeruje da je Obama neutralan, a 7% smatra da je više naklonjen Izraelu nego Palestincima. 43% vjeruje da su izjave izraelskih vojnika, koji su svjedočili da je izraelska vojska koristila pretjeranu i protuzakonitu silu protiv Palestinaca tijekom 3-tjednog napada na Pojas Gaze, istinite, a 47% ih ne vjeruje izjavama vojnika. 76% ih smatra da nema potrebe za daljnjom istragom zločina počinjenih u napadu na Pojas Gaze, a 17% ih smatra da je potrebno nastaviti s istragama. 79% ispitanih smatra da je napad na Pojas Gaze bio uspješan.

B'Tselem: 2 Aug. '09: Two Palestinian families evicted from Sheikh Jarah; settlers move into their homes
02. kolovoz 2009: Dvije palestinske obitelji deložirane iz četvrti Sheikh Jarah; kolonisti se useljavaju u njihove domove
Izraelska je policija 02. kolovoza 2009. iz njihovih kuća u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu izbacila 2 palestinske obitelji: 17 članova obitelji Hanun koji su živjeli u 3 stana i 29 članova obitelji Alghawi, koji su živjeli u 6 stanova. Odmah nakon deložacije obitelji kolonista su preuzele njihove kuće pod jakom zaštitom policije. Deložirane obitelji se odbijaju maknuti iz četvrti i od izbacivanja se nalaze na ulici. Članovi ovih obitelji potomci su izbjeglica iz 1948, obitelji Hanun iz Haife i obitelji Alghawi iz Sarfaranda (Tzrifina). Ove su dvije obitelji činile dio skupine od 28 obitelji (ukupno 550 osoba) koje su jordanska vlada i UNRWA naselile u četvrt Sheikh Jarrah 1956. Deložacija je uslijedila nakon što je izraelski Vrhovni sud presudio da palestinske obitelji žive u kućama koje su vlasništvo židovske zajednice koja je živjela u blizini groba Šimuna Pravednika do 1930-tih. Vlasništvo je registrirano na ime Odbora sefardske zajednice i Knessetskog izraelskog odbora. Ovi su odbori svoje pravo na tu zemlju prebacili na kolonističku organizaciju Nahalat Shimon, koja se već deset godina bavi deložacijama palestinskih obitelji iz njihovih domova u ovoj četvrti gdje je do sada zauzela još pet drugih zgrada. Nakon što palestinski građani budu uklonjeni s područja oko groba Šimuna Pravednika, organizacija Nahalat Shimon namjerava na tom mjestu sagraditi židovsko naselje s 200 stanova. Njihovi planovi se nadovezuju na planove kolonističkih organizacija Elad i Ateret Cohanim, koje podržavaju ministarstva izraelske vlade i druge izraelske vlasti, da se povijesni bazen oko Starog grada okruži zgradama pod kontrolom kolonističkih organizacija. Država financira zaštitu zgrada u kojima žive kolonisti i šalje sigurnosne službe koje kolonistima omogućuju preuzimanje palestinske imovine. Kolonističke organizacije za četvrt Sheikh Jarrah imaju i druge planove. Namjeravaju obnoviti hotel u vlasništvu Irvinga Moskowitza i pretvoriti ga u zgradu s 20 stanova. Postoje i planovi, koji još nisu odobreni, za izgradnju 90 stanova, sinagoge, dječjeg vrtića i dnevnih boravaka. Organizacija Elad upravlja arheološkim parkom Ir David u Silwanu i nacionalnim parkom doline Tzurim, koji se nalazi istočno od četvrti Sheikh Jarrah i okružuje Stari grad s istočne strane. Jeruzalemska je gradska općina počela planirati arheološki park Kraljeve doline na području na kojem se nalaze palestinske kuće u al-Bustanu u Silwanu, južno od Starog grada, u blizini Eladovih kolonističkih zgrada u Silwanu. Ukoliko ovi planovi budu ostvareni, pojačat će se fizička izolacija Istočnog Jeruzalema od ostatka Zapadne obale i dodatno otežati život palestinskog stanovništva.


19 prosvjednika ubijeno je u dosadašnjim prosvjedima protiv izraelskog ilegalnog Zida

Za vrijeme nenasilnog prosvjeda protiv Zida u Bil'inu 17. travnja 2009. ubijen je nenasilni prosvjednik Basem Abu Rahme (29). Basem je pogođen projektilom suzavca i evakuiran u kritičnom stanju u bolnicu u Ramalli gdje je umro od ozljede koju je zadobio. Očevici tvrde da je Basem u trenutku kad je pogođen stajao pored nekoliko novinara. Pogođen je istom vrstom projektila kojom je u ožujku u selu Ni'lin pogođen i američki aktivist Tristan Anderson. Izraelski je vrhovni sud već 3 puta presudio da je trasa kojom Zid u Bi'linu prolazi ilegalna i da je treba pomaknuti, no do sada ove presude nisu implementirane. Basem Abu Rahme je 18. prosvjednik kojeg su izraelske snage ubile tijekom prosvjeda protiv ilegalnog Zida. U lipnju 2009. ubijen je još jedan nenasilni prosvjednik, Yousef Akil Srour.
26. veljače 2004. tijekom prosvjeda protiv Zida u selu Biddu ustrijeljeni su i ubijeni Muhammad Fadel Hashem Rian (25) i Zakaria Mahmoud 'Eid Salem (28).
26. veljače 2004. Abdal Rahman Abu 'Eid (17) je umro od srčanog udara, nekon što su u njegov dom ispaljeni projektili suzavca za vrijeme prosvjeda protiv Zida u selu Biddu.
26. veljače 2004. za vrijeme prosvjeda u selu Biddu ustrijeljen je Muhammad Da'ud Saleh Badwan (21). Muhammad je 03. ožujka 2004. preminuo od zadobivenih ozljeda.
16. travnja 2004. ustrijeljen je i ubijen Hussein Mahmoud 'Awad 'Alian (17) tijekom prosvjeda protiv zida u mjestu Betunya.
18. travnja 2004. ustrijeljen je i ubijen Diaa' A-Din 'Abd al-Karim Ibrahim Abu 'Eid (23) za vrijeme prosvjeda protiv Zida u Bidduu.
18. travnja 2004. tijekom prosvjeda protiv Zida u mjestu Deir Abu Mash'al ustrijeljen je Islam Hashem Rizik Zhahran (14). Islam je 28. travnja preminuo od zadobivenih ozljeda.
15. veljače 2005. ustrijeljen je i ubijen 'Alaa' Muhammad 'Abd a-Rahman Khalil (14) dok je kamenjem gađao izraelsko vozilo sa privatnim zaštitarima u blizini Zida u Betunyji.
04. svibnja 2005. ustrijeljeni su i ubijeni Jamal Jaber Ibrahim 'Asi (15) i U'dai Mufid Mahmoud 'Asi (14) tijekom prosvjeda protiv Zida u Beit Liqyji.
02. veljače 2007. ustrijeljen je i ubijen Taha Muhammad Subhi al-Quljawi (16) dok je s prijateljima pokušavao razrezati bodljikavu žicu na Zidu u izbjegličkom logoru Qalandiya. Taha je ranjen u bedro i umro je od iskrvarenja jer je dugo vremena bio ostavljen u polju bez liječničke pomoći.
28. ožujka 2007. tijekom prosvjeda protiv Zida u mjestu Um a-Sharayet-Samiramis ustrijeljen je i ubijen Muhammad Elias Mahmoud 'Aweideh (15).
02. ožujka 2008. ubijen je Mahmoud Muhammad Ahmad Masalmeh (15) dok je pokušavao razrezati bodljikavu žicu na dijelu Zida u mjestu Beit Awwa.
29. srpnja 2008. ubijen je Ahmed Husan Youssef Mousa (10) dok je zajedno s nekoliko prijatelja pokušavao ukloniti namotaje bodljikave žice sa zemlje koja pripada selu Ni'lin.
30. srpnja 2008. u glavu je tijekom prosvjeda protiv Zida u Ni'linu gumom presvučenim metcima pogođen Youssef Ahmed Younes Amirah (17). Od zadobivenih ozljeda Youssef je preminuo 04. kolovoza 2008.
28. prosinca 2008. u Ni'linu je tijekom prosvjeda protiv izraelskog napada na Gazu pravim streljivom ubijen Arafat Khawaja (22).
28. prosinca 2008. je tijekom prosvjeda protiv izraelskog napada na Gazu u selu Ni'lin bojevim streljivom u glavu pogođen Mohammad Khawaja (20). Mohammad je od zadobivenih ozljeda preminuo u bolnici 31. prosinca 2009.
17. travnja 2009. tijekom prosvjeda protiv Zida u selu Bi'lin ubijen je nenasilni prosvjednik Basem Abu Rahme (29). Basem je pogođen projektilom suzavca i evakuiran u kritičnom stanju u bolnicu u Ramalli gdje je preminuo od zadobivene ozljede.
05. lipnja 2009. bojevim je streljivom ubijen Yousef Akil Srour (36) tijekom prosvjeda protiv Zida u selu Ni'lin.
(Izvor: ISM)