petak, 28. studenoga 2008.

Mladi Izraelac osuđen na 14 dana vojnog zatvora zbog odbijanja da služi u izraelskoj vojci


Yuval Oron-Ofir, potpisnik pisma maturanata koji odbijaju služiti u izraelskoj vojsci, osuđen je u ponedjeljak (24. studenog) na 14 dana vojnog zatvora jer je odbio služiti u izraelskoj vojsci.

Yuval ima 19 godina i živi u arapsko-židovskom selu Neve Shalom/Wahat al-Salaam u Izraelu. Yuval je poslije mature godinu dana volontirao u civilnoj službi radeći s mladim Etiopljanima i mladima iz drugih marginaliziranih zajednica u Izraelu. Za vrijeme volontiranja Yuval je živio u komuni u mjestu Yavne. Yuval je također volontirao u vrtiću za djecu izbjeglica i radnika migranata u Tel Avivu.

Yuval odbija služiti u izraelskoj vojsci jer je ona okupacijska vojska. Cijelu izjavu u kojoj Yuval objašnjava zašto odbija služiti u izraelskoj vojsci možete na engleskom pročitati ovdje.

Yuval bi iz zatvora trebao izaći 5. prosinca.

Na linku možete pronaći adrese na koje možete uputiti poruke podrške Yuvalu i kontaktne podatke izraelskih vlasti kod kojih možete prosvjedovati protiv kršenja Yuvalovih ljudskih prava i kršenja međunarodnog prava kakvo je zatvaranje i kažnjavanje osoba koje zbog prigovora savjesti odbijaju služiti u oružanim snagama.

Ako pišete na hrvatskom na slijedećim linkovima možete pogledati primjere poruka (1 i 2) za prosvjedovanje kod izraelskih vlasti i kod izraelske ambasade protiv zatvaranja osoba koje su zbog prigovora savjesti odbile služiti u oružanim snagama i prilagoditi ih prema Yuvalovim podacima i slučaju.

Yuval je trenutno jedina osoba s prigovorom savjesti za koju se zna da je u zatvoru, no nije jedini koji je osuđen. Mia Tamarin je 10. studenog osuđena na 21 dan u zatvoru, no izraelske je vlasti nikada nisu poslale u zatvor, već se samo svaki dan mora javljati u bazu za novačenje. Raz Bar-David Varon je 23. studenog osuđena na 7 dana u bazi za novačenje. Omer Goldman je oslobođena obveze služenja vojske iz medicinskih razloga, pa joj ne prijeti ponovno zatvaranje.

Prema trenutnim pokazateljima izgleda da je izraelska vojska promijenila svoju politiku, barem privremeno, i nastoji izbjeći zatvaranje (barem ženskih) osoba s prigovorom savjesti, vjerojatno kako bi izbjegla loš publicitet.


Ostale vijesti i linkovi za Palestinu/Izrael:
Gaza Catholics without Sunday mass: Pope's diplomatic envoy barred from Strip
Katolici su u Gazi prošlu nedjelju (23. studenog) ostali bez mise jer je Izrael višem katoličkom izaslaniku i nekoliko svećenika onemogućio da uđu u Pojas Gaze. Latinski patrijarh Jeruzalema je izjavio da su papinski nuncij u Izraelu, nadbiskup Antonio Franco i svećenici Shawki Baterian i Humam Khzouz u nedjelju ujutro došli na granični prijelaz Erez kroz koji su namjeravali ući u Pojas Gaze. Latinski patrijarhat tvrdi da je u vezi njihovog posjeta u kontaktu s izraelskim ministarstvom vanjskih poslova i zapovjedništvom izraelske vojske od utorka. Za vrijeme dok je katoličko izaslanstvo čekalo na granici, kroz prijelaz su u PG pušteni timovi Crvenog križa i Ujedinjenih naroda. Svećenici su trebali služiti misu u Crkvi svete obitelji u Gazi i katolicima u Gazi dati do znanja da je Sveta stolica s njima u ovim teškim vremenima. Svećenik koji uobičajeno služi misu u toj crkvi, Manuel Mussallam, također nije bio prisutan, jer mu je prošli tjedan po prvi put u 8 godina Izrael dopustio da otputuje na Zapadnu obalu kako bi posjetio svoju obitelj. U Pojasu Gaze postoje 3 crkve i 2000 kršćana, uglavnom katolika i grčkih pravoslavaca.

Gaza power plant shuts down in spite of fuel shipment
Jedina elektrana u Pojasu Gaze je u utorak (25. studenog) poslije podne, samo dan nakon što je Izrael u Pojas Gaze pustio nužno gorivo, bila prisiljena prekinuti s radom. Zbog učestalih prekida rada pokvarile su se jedinice koje proizvode struju. Elektrana je s radom prekidala nekoliko puta u protekla 2 tjedna jer je Izrael odbijao redovito puštati industrijsko gorivo u Pojas Gaze. U Pojasu Gaze također nema rezervnih dijelova pomoću kojih bi se mogli popraviti generatori. Izrael odbija u PG pustiti potrebne dijelove, a elektrana bez njih ne može nastaviti s radom. Zbog prestanka rada elektrane, Gaza je utonula u mrak ranije nego se to očekivalo. Očekuje se da će se iz istog razloga pojačati pritisak na električnu mrežu kojom se iz Izraela i Egipta direktno dobavlja električna energija u PG. Zamjenik predsjednika saveza kompanija koje u Pojasu Gaze distribuiraju gorivo je ranije u utorak izjavio da će količina goriva koju je Izrael pustio u Gazu biti potrošena za manje od 30 sati. Elektrana je u ponedjeljak (24. studenog) u noći proradila po prvi puta u više od tjedan dana zahvaljujući tome što je Izrael privremeno popustio svoju totalnu blokadu PG i na to područje pustio hranu i gorivo za elektranu koje financira EU. Izrael je u ponedjeljak u PG pustio samo 440 000 litara industrijskog goriva, dok druge vrste goriva, uključujući plin za kuhanje i benzin za automobile, nisu puštena na to područje. Kasno u ponedjeljak u noći, izraelski ministar obrane Barak je vojsci naredio da u utorak nastave s totalnom blokadom PG, jer su navodno na Izrael ponovo iz PG ispaljene rakete domaće izrade. Izraelski mediji su izvijestili da je u ponedjeljak u noći iz PG na Izrael ispaljen 1 takav projektil koji nije prouzročio nikakvu štetu, a niti jedna palestinska skupina za njega nije preuzela odgovornost. UN je izjavio da je u ponedjeljak u PG pušteno 9 kamiona s hranom za UN-ov Svjetski program hrane i 8 kamiona s mlijekom u prahu i rižom za UN-ovu agenciju za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA-u).

« Palestine, no place like home »
Aïn El Eloué je palestinski izbjeglički logor na jugu Libanona u kojem na površini od 1 km kvadratnog živi više od 60 000 izbjeglica. U betoniranom logoru nema drveća, nema kafića, nema vrtova, a jedino što te Palestince održava na životu je nada da će se jednog dana moći vratiti u svoju domovinu iz koje su protjerani. Žive u malim stančićima, i po 10 osoba u 2 sobice. Stanovi se grade u vis, jer drugdje nema mjesta i jer se logor ne može širiti. U Libanonu ne mogu raditi osim u logoru. Na više od 70 poslova im je u Libanonu zabranjeno raditi.
Puis mardi, je suis allée voir des femmes palestiniennes qui brodent des vêtements, tout à la main, pendant des mois. Elles me racontaient que la plupart d'entre elles n'avaient pas de mari, et qu'elles ont presque toutes plus de 3 enfants, certains font des études. Puis dans la boutique, j'ai voulu acheter un petit porte-monnaie. Pour les aider, pour participer à ma manière à leur cause. En plus, il est beau ce porte-monnaie. Mais elles ont toutes refusé que je paie. Moi qui ai grandi dans une grande maison, moi qui avais un jardin, une enfance pas très difficile, moi qui ai pu faire des études, moi qui suis partie pour travailler, moi qui exerce ma passion, elles n'ont pas voulu que je paie 10 dollars pour ce petit porte-monnaie bleu! J'ai insisté mais n'ai pas voulu leur dire que moi j'avais eu de la chance et pas elles, pour justifier mon comportement. Elles m'ont fait un cadeau. Là, je me suis sentie mal.

srijeda, 26. studenoga 2008.

Atentati kao sastavni dio službene izraelske politike


Prvi dio ovog posta sastoji se od djelomičnog prijevoda i informacija izvađenih iz članka Assassination as official Israeli policy Stephena Lendmana* Spomenuti članak u cijelosti na engleskom možete pročitati na linku.

Izvansudska smaknuća su neopravdana, nemoralna i protuzakonita prema međunarodnom pravu. Međunarodno pravo zabranjuje atentate, progon ili ukidanje neprijatelju zaštita koje mu jamči zakon. Zabranjeno je ucjenjivanje neprijateljske glave i nuđenje nagrade za živog ili mrtvog neprijatelja. Razna tijela UN-a bezbroj su puta osudila ubijanje i likvidaciju političkih protivnika ili osumnjičenika od strane naoružanih snaga, policije ili drugih vladinih agencija te paravojnih ili političkih skupina, arbitrarna pogubljenja i politički motivirana ubojstva. Međunarodno pravo jamči svima pravo na pošteno i nepristrano suđenje. Nikakve posebne okolnosti kao što su ratno stanje, ratna prijetnja, unutarnja politička nestabilnost ili bilo kakvo drugo izvanredno stanje ne mogu opravdati takve egzekucije.

Sve se ove odredbe primjenjuju na okupirano civilno stanovništvo, a 4. ženevska konvencija stanovništvu pod stranom okupacijom jamči posebnu zaštitu. Potpisnicama ženevskih konvencija zabranjeno je nanošenje tjelesne patnje i istrijebljenje zaštićenih osoba. Ta se zabrana ne odnosi samo na ubojstva, mučenja, tjelesna kažnjavanja, sakaćenja, medicinske ili znanstvene eksperimente nad zaštićenim osobama, već i na sve okrutne mjere bilo da se one primjenjuju na civilima ili vojnicima.

Zabranjeno je namjerno ubijanje ili teško ranjavanje, te ozbiljno ugrožavanje zdravlja koje pogađa civile (ili) pokretanje napada koji ne pravi razliku između civila i onih koji sudjeluju u sukobu. Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda iz 2002. slijedeća kršenja ženevskih konvencija definira kao ratni zločin: teške povrede ženevskih konvencija, namjerno ubijanje, namjerno pokretanje napada iako je unaprijed poznato da će oni prouzročiti kolateralne žrtve, ubijanje ili ranjavanje boraca koji su položili oružje, izvansudsko ubijanje i ubijanje ili ranjavanje protivnika na podmukli i prijevaran način.

UN je 1982. godine uspostavio instituciju Posebnog izvjestitelja za izvansudska, samovoljna i pogubljenja po kratkom postupku koja se bavi nestancima, mučenjem, ubojstvima i brojnim drugim kršenjima ljudskih i međunarodnog prava. Trenutno tu dužnost obnaša Philip Alston koji je u ožujku 2008. od 32 zemlje i Palestinskih okupiranih područja zatražio dopuštenje da ih posjeti. Dok je Palestinska samouprava Alstonu poslala pozivnicu, Izrael do danas na njegov upit nije pozitivno odgovorio.

Tijekom cijele povijesti Izraela namjerno i sustavno unaprijed planirano ubijanje Palestinaca i drugih Arapa bilo je sastavi dio izraelske službene državne politike. Takvo je ubijanje provođeno uz eksplicitno odobrenje najviših političkih, sudskih i vojnih dužnosnika i navodno se koristilo u „samoobranu“ protiv osoba koje su prijetile izraelskoj sigurnosti. Vladini dužnosnici čak priznaju da su određene osobe mete takvih ubojstava, a Dan Halutz, bivši načelnik stožera izraelske vojske, jednom je za Washington Post (u kolovozu 2006.) izjavio da su takva ciljana ubojstva najvažnija metoda u borbi protiv „terorizma“. Drugim riječima, unaprijed planirano umorstvo je u Izraelu službeno prihvatljivo pod uvjetom da se ispravno klasificira.

Izraelska vlada ili vojni dužnosnici gotovo nikada ne podastiru dokaze da su osobe koje su bile mete ciljanih ubojstava upletene u nasilno djelovanje ili da su prijetile židovskim građanima. Dovoljno je da ih se prozove „teroristima“ da bi ih se izvansudski, bez poštenog suđenja i poštivanja međunarodnog prava (koje takve postupke zabranjuje u svim okolnostima), pogubilo.

Od početka druge palestinske Intifade u rujnu 2000. do 30. lipnja 2008. (a isključujući sve ostale slučajeve u kojima su ubijeni ili poginuli Palestinci) izraelska je vojska izvela 755 izvansudskih egzekucija na Okupiranim palestinskim područjima. Među žrtvama je 521 osoba koja je bila meta atentata i 233 slučajnih prolaznika, uključujući 71 dijete i 20 žena. 405 ih je ubijeno u Pojasu Gaze, a 350 na Zapadnoj obali. Metode kojima su ubijeni uključuju:

-- gađanje projektilom zrak-zemlja iz F-16 aviona, bespilotne letjelice ili jurišnog helikoptera; tenkovsko granatiranje; paljbu iz bacača projektila i topovnjača;
-- vojne jedinice izraelske vojske prerušene u Palestince koje su lako mogle uhititi osumnjičene, ali su ih umjesto toga ubile iz blizine; i
-- ubojstva iz zasjede na Zapadnoj obali.

Najčešće su civili napadani u svojim domovima, vozilima, na ulicama i na radnim mjestima. Ponekad su ubijene cijele obitelji, uključujući djecu, žene, starije i nemoćne osobe. Tipičan incident dogodio se u srpnju 2002. kad je izraelska vojska izvela ciljani atentat čija meta je bio Salah Shehada, vođa vojnog krila Hamasa.

Izraelska je vojska znala da je Shehada u trenutku egzekucije bio sa svojom ženom i djecom. Znali su i da Shehada živi u gusto naseljenoj stambenoj četvrti, a bivši načelnik stožera izraelske vojske Moshe Ya'alon je priznao da je znao da se Shehadina žena i kćer nalaze u njegovoj blizini za vrijeme izvođenja atentata. Shehadina kuća je u potpunosti uništena u izraelskom bombardiranju iz aviona F-16. Potpuno su uništene još 2, a oštećene 32 susjedne kuće. Ranjeno je 77 civila, ubijeno 16 osoba, uključujući Shehadu, njegovu ženu, kćer, njegovog pomoćnika, 8 djece (uključujući jednu 2-mjesečnu bebu), te 2 muškaraca starije životne dobi i 2 žene. Radilo se o zločinu bezobzirnog umorstva koje se ničime ne može opravdati.

U svibnju 2007. projektilom zrak-zemlja pogođena je kuća obitelji al-Hayia u istočnoj Gazi. Ubijeno je 7 članova obitelji, još 1 Palestinac i meta napada – Sameh Saleh Farawana, pripadnik Hamasa. Još 3 osoba je ranjeno u napadu.

U srpnju 2006. projektil zrak-zemlja uništio je dom Dr. Nabila Abdola Latifa Abu Selmeye u gradu Gazi, u okrugu Al-Sheikh Radwan. Ubijen je Dr. Abu Selmeya, njegova žena i 7 djece. 34 slučajnih prolaznika je ranjeno, uključujući 5 djece i 6 žena. Najmanje 15 susjednih kuća je oštećeno u napadu čija meta je bio Mohammed Al-Deif, čelnik vojnog krila Hamasa i najtraženiji čovjek s izraelske potjernice.

U siječnju 2008. projektil zrak-zemlja je pogodio civilno vozilo u kojem su se nalazila 3 člana obitelji Al-Yazji. U napadu je ubijen Mohammed Al-Yazji, njegov 5-godišnji sin i 40-godišnji brat. Ranjena su 3 slučajnih prolaznika. Izraelska je vojska kasnije priznala da je došlo do pogreške i da su zapravo namjeravali bombardirati jedno drugo vozilo u kojem su se nalazili pripadnici palestinskog pokreta otpora.

U kolovozu 2007. u operaciji u blizini graničnog prijelaza Rafah ubijena su 2, a ranjena 12 civila. 3 pripadnika palesitnskih naoružanih skupina, koji su bili meta napada, lakše su ranjeni. Nekoliko trenutaka kasnije bombardirano je jedno vozilo pri čemu je ubijen vozač, 1 slučajan prolaznik, a ranjeno je 12 osoba, uključujući 1 dijete.

U studenom 2006. u istočnoj je Gazi bombardirano vozilo u kojem se nalazio Bassel Sha'aban Ubeid, pripadnik vojnog krila Hamasa. Ubeid je ubijen zajedno s još jednim pripadnikom iste organizacije, a ranjeno je 5 članova obitelji Amen, uključujući 2 djece.

Naravno tijekom tog je razdoblja bilo još mnogo drugih ubojstava: u studenom 2006. ubijeno je 4 jeninskih civila, u veljači 2007. još 3 civila ubijeno je u Jeninu. U ožujku 2008. ubijena su 4 betelehmskih civila. I brojni drugi napadi u Ramalli, Nablusu, Rafahu, Khan Younisu, Tulkaremu, na sjeveru, jugu i u središnjem dijelu Pojasa Gaze i drugdje – protiv pripadnika naoružanih skupina, pokreta otpora, civila, žena i djece zbog toga što su Palestinci koji žele ostvariti svoje pravo na samo-određenje, slobodu i poštivanje prava koja imaju prema međunarodnom pravu. Izraelci uz potporu i suučesništvo cijelog svijeta im ta prava represijom i protuzakonito nastavljaju uskraćivati.

U razdoblju između travnja i lipnja 2008. godine izraelska je vojska izvela 8 zločina ciljanih atentata u kojima je ubijeno ukupno 16 osoba, uključujući 2 civila. 2 su atentata izvedena na Zapadnoj obali, a 6 u Pojasu Gaze.

14. travnja 2008. projektilom zrak-zemlja ubijen je Ibrahim Mohammed Abu 'Olba, čelnik vojnog krila Demokratske fronte za oslobođenje Palestine za područje sjeverne Gaze. U napadu su ranjena i 2 civila, uključujući 15-godišnjeg dječaka. Nekoliko okolnih kuća je oštećeno.

15. travnja 2008. projektil zrak-zemlja ubio je Abdullu Mohammeda al-Ghassaina, pripadnika vojnog krila Islamskog džihada na sjeveru Pojasa Gaze. Ozlijeđeno je još 3 osoba.

17. travnja 2008. izraelska je vojska opsjedala jednu zgradu u selu Qabatya, jugoistočno od Jenina na sjeveru Zapadne obale. Otvorili su vatru na 1 civilno vozilo, ljude iz opkoljene zgrade istjerali van i potom zgradu uništili granatiranjem i srušili je buldožerom. U ruševinama su pronađena tijela 2 Palestinaca.

20. travnja 2008. projektil zrak-zemlja u Gazi je ubio Noura al-Dibarija. Zatim je ispaljen još jedan projektil na nekoliko Palestinaca koji su taj čas izašli iz trgovine živežnih namirnica. U napadu je teško ranjen vlasnik trgovine, te najmanje još jedan Palestinac.

29. lipnja 2008. izraelska je vojska ušla u grad Tubas na sjeveru Zapadne obale i postavila zasjedu na lokalnom groblju u kojoj su dočekali skupinu palestinske djece koja su bacala kamenje i Molotovljeve koktele na vojna vozila. Vojnici su otvorili vatru i ubili jednog 16-godišnjaka.

*Stephen Lendman je istraživački suradnik pri Centru za istraživanje globalizacije. Ostale njegove članke možete čitati na njegovom blogu: sjlendman.blogspot.com.

U članku se također spominje i slučaj izraelske Židovke Tali Fahime koja je zbog odbijanja da surađuje s izraelskom obavještajnom službom Shin Bet, zbog sastajanja s „neprijateljskim agentom“ na Zapadnoj obali i prevođenja vojnog dokumenta (radilo se o dokumentu koji je izraelska vojska ostavila za sobom nakon vojne operacije na Zapadnoj obali) te prosvjedovanja protiv izraelske politike ciljanih atentata provela 30 mjeseci u zatvoru. Fahima je u zatvoru provodila i po 16 sati na dan s rukama vezanim lisicama za noge stolca, a oni koji su je zatvorili su joj rekli da je to zato jer je žele naučiti kako da bude „dobra Židovka“. 9 mjeseci provela je u izolaciji, a kazna joj je smanjena tek nakon što se pristala nagoditi i priznati da se sastala sa i „pomagala neprijateljskom agentu“ te da je ulazila na palestinski teritorij. Fahima je uhićena 08. kolovoza 2004, a oslobođena je u siječnju 2007. U zatvoru je provela gotovo 30 mjeseci zbog lažnih optužbi jer je pokazala da suosjeća s okupiranim Palestincima i jer se nije slagala s izraelskom politikom. Njen primjer pokazuje da žrtve nečovječnih i protuzakonitih postupaka izraelskih vlasti nisu samo Palestinci, već to mogu biti, iako mnogo rijeđe, i Židovi. Izraelske vlasti okrutno kažnjavaju svakog tko se usudi usprotiviti i opirati nepravdi i zločinima koje provode nad Palestincima, pa makar to bili i izraelski građani židovske nacionalnosti.


Ostale vijesti i linkovi za Palestinu/Izrael:
Two Palestinians wounded in an Israeli shelling to Gaza
2 su Palestinca ranjena u subotu (22. studenog) u izraelskom granatiranju grada Beit Hanouna na sjeveru Pojasa Gaze. Izraelska vojska je na taj palestinski grad ispalila 1 projektil zemlja-zemlja, te granatirala nekoliko kuća u gradu Al Qarara, istočno od grada Khan Younisa na jugu PG. Izraelski vojnici su sa svojeg položaja istočno od grada Khan Younisa također otvorili vatru na nekoliko kuća na tom području pri čemu je nanesena materijalna šteta, ali nije bilo dojava o ozlijeđenima. Izraelski su izvori pak izvijestili da su u istom danu na izraelski grad Sderot iz PG ispaljena 2 projektila domaće izrade, te još 1 na izraelski grad Aškelon. Ni na izraelskoj strani nema dojava o ozlijeđenima.

UNRWA head: “Gaza Strip facing catastrophe”
Glavna povjerenica UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA), Karen AbuZayd, je u subotu (22. studenog) izjavila da se Pojas Gaze suočava s humanitarnom katastrofom zbog izraelske opsade koja se nastavlja i kojom je onemogućen ulaz osnovne humanitarne pomoći na to područje. AbuZayd je upozorila da je trenutno stanje u PG najgore od početka 2. palestinske Intifade u rujnu 2000. godine. Dodala je da do sada granični prijelazi nisu bili tako dugo u potpunosti zatvoreni i da UNRWA više nema nikakve zalihe hrane za distribuciju osiromašenom stanovništvu. AbuZayd je također rekla da unatoč deklariranom primirju, Izrael UNRWA-i nije dopustio da u Pojas Gaze uveze hranu, te da UNRWA inače svojom humanitarnom pomoći pokriva 60% dnevne potrebe stanovnika za hranom, uključujući mlijeko u prahu i šećer. Sve veći broj Palestinaca u Pojasu Gaze pati od pothranjenosti koja pogađa uglavnom djecu i sputava njihov rast. UNRWA trenutno humanitarnom pomoći snabdijeva oko 820 000 palestinskih izbjeglica, a Svjetski program za hranu humanitarnu pomoć dijeli još dodatnih 200 000 Palestinaca u PG. Izrael također onemogućava ulaz goriva koje financira EU.

Palestinians organize a protest at an evacuated settlement near Nablus
Mještani palestinskih sela koja se nalaze u okolici evakuiranog ilegalnog izraelskog naselja Homesh na području Nablusa na Zapadnoj obali organizirali su u petak (21. studenog) nenasilni prosvjed protiv povratka 6 kolonističkih obitelji u to evakuirano naselje. Izraelska vojska je prosvjednike gađala gumom presvučenim čeličnim metcima i suzavcem, pri čemu je ozlijeđeno 10 prosvjednika. Vojnici su prosvjednicima onemogućili da uđu u evakuirano ilegalno naselje. Ilegalno izraelsko naselje Homesh je evakuirano 2005. istovremeno kad je Izrael jednostrano povukao svoje koloniste iz Pojasa Gaze i iz 4 manja ilegalna naselja na Zapadnoj obali. Međutim u evakuirana ilegalna naselja na Zapadnoj obali je Palestincima i dalje zabranjen pristup.

Palestinian Lawmaker, Irish Noble Prize winner wounded in Ni'lin protest
Mještani sela Ni'lin na Zapadnoj obali su u petak (21. studenog) kao i svaki petak, uz podršku međunarodnih mirovnih aktivista održali svoj tjedni prosvjed protiv ilegalnog izraelskog Zida koji Izrael gradi na njihovoj zemlji. Izraelski su vojnici prosvjednike napali suzavcem, pa je nekoliko prosvjednika, uključujući zastupnika u palestinskom parlamentu Mustafu Barghoutija, irsku nobelovku Mairead McGuire i palestinskog kamermana Mahmouda Harbiyyata, moralo potražiti liječničku pomoć. Vojnici su upotrebom sile nenasilnim prosvjednicima onemogućili da dođu do mjesta gdje se gradi ilegalni izraelski Zid. Kasnije su između vojnika i lokalnih mladića izbili sukobi u kojima su mladići vojnike gađali kamenjem, a vojnici mladiće suzavcem i gumom presvučenim metcima. Vojnici su suzavac ispaljivali i na nekoliko kuća u selu, pa je i nekoliko mještana također primilo liječničku pomoć.

Two injured in nonviolent demonstration in Bethlehem
U nenasilnim prosvjedima protiv ilegalnog izraelskog Zida u selu al Ma'asara pored Betlehema na Zapadnoj obali u petak (21. studenog) su ozlijeđeni 1 žena i jedno 10-godišnje dijete. U prosvjedu su sudjelovali palestinski mještani i nekoliko međunarodnih i izraelskih mirovnih aktivista. Prosvjednici su nosili palestinske zastave i transparente kojima su pozivali na uklanjanje ilegalnog Zida. Prosvjednici su povodom Međunarodnog dana djeteta također osudili izraelske zločine protiv palestinske djece. Kad su prosvjednici stigli u blizinu mjesta gdje se gradi Zid, vojnici su, naoružani palicama i strojnicama, pokušali prosvjednike zaustaviti postavivši na cestu bodljikavu žicu.

Hamas: Factions agree to stopping homemade shells fire
Palestinske naoružane skupine u Pojasu Gaze su u subotu (22. studenog) dogovorile da će prestati ispaljivati projektile domaće izrade iz Pojasa Gaze na Izrael nakon što je Izrael od egipatskih pregovarača zatražio da Palestinci s takvim napadima prestanu u zamjenu za otvaranje graničnih prijelaza. Šef egipatske obajveštajne zajednice Omar Suleiman je u petak navečer izraelski zahtjev prenio Hamasu. Izrael je u nedjelju i dalje prijelaze držao zatvorenima pod izgovorom da su Palestinci na izraelska područja ispalili 2 projektila domaće izrade.

International Jewish network condemns Israel and Zionism
Međunarodna židovska anticionistička mreža (IJAN) koju čine anticionistički Židovi diljem svijeta oformljena je kako bi se priključila borbi za pravdu u Palestini i Srednjem istoku i kako bi se usprotivila cionističkoj cenzuri palestinskog i drugog otpora cionizmu. „Namjeravamo doprinijeti sve glasnijem međunarodnom glasu koji se protivi cionizmu i njegovoj tvrdnji da govori u ime svih Židova u svijetu; Izrael i cionistička ideologija na kojoj je on izgrađen ne govori u naše ime, i ne predstavlja našu viziju pravednog i sigurnog svijeta“ rekla je jedna od organizatorica IJAN-a. „Anticionizam nije samo pokret koji se bori protiv rasizma već i antiratni pokret.“ IJAN se bori za oslobođenje Palestine i podržava pravo na povratak palestinskih izbjeglica, te palestinski Poziv na bojkot, divestiranje i sankcije protiv Izraela.
Isti članak na francuskom: Un réseau juif international condamne Israël et le sionisme

Web -stranica Međunarodne židovske anticionističke mreže

utorak, 25. studenoga 2008.

Thompsonovci, No pasarán!


Dokazano je i nedavno ponovo javno prikazano da Thompson veliča ustaški režim i ustaške zločine.

Iako (sklona sam povjerovati) to nažalost, a zahvaljujući dobrim dijelom ispraznosti i ravnodušnosti naših mediokritetskih medija i političara, još uvijek ne prepoznaje većina običnih, neupućenih i naivnih Hrvata i ostalih njegovih poklonika, evidentno je da je Thompsonovo veličanje ustaških zločina jako dobro uočljivo žrtvama ustaškog režima s jedne strane, te indoktriniranim neoustaškim balavcima i odraslim luđacima s druge strane. Nema drugog objašnjenja zašto bi se inače neoustaške budale samo na njegovim koncertima oblačile u ustaše, a uvjerena sam da ga mnogi i „slušaju“ isključivo iz tog razloga.

Thompson i/ili oni koji mu sugeriraju da u svoje pjesme stavlja Pavelićeve slogane te da na svojim koncertima izvodi stare ustaške pjesme i širi međunacionalnu mržnju također jako dobro znaju o čemu se tu radi, a vjerujem da to rade namjerno i smišljeno, s monstruoznim ciljem povratka te nakazne i zločinačke ideologije na vlast u ovoj državi.

Nažalost naša se glupa država na svoju i našu sramotu još uvijek nije pobrinula da se Thompsonovi nastupi u Hrvatskoj zabrane tako dugo dok se on javno ne odrekne i ne osudi ustaštvo kao zločinačku ideologiju i prestane pjevati pjesme koje veličaju ustaške zločine i potiču mržnju na temelju nacionalne pripadnosti.


No, glavni povod ovog mog anti-thompsonovskog posta je to što sam nedavno ponovo uočila da i neki ljudi čiji blogovi su na mojem popisu blogova koje čitam vole slušati Thompsona i da postanjem njegovih pjesama na svoje blogove promiču sve ono što Thompson danas predstavlja. Osobno mi je linkanje na blogove koji u pozitivnom svjetlu nastoje prikazati Thomspona totalno neprihvatljivo iz najmanje 3 razloga:

1. Protivim se i osuđujem svaki oblik fašizma, rasizma i govora mržnje, a zagovaram apsolutno poštivanje ljudskih prava i jednakost svih osoba bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu, spol, seksualnu orijentaciju itd. Ne želim živjeti u društvu u kojem je veličanje zločina i genocida prihvatljivo, a Thompsona doživljavam kao veliku opasnost i prijetnju koja je u stanju proizvesti masovnu histeriju i povesti nezadovoljnu i osiromašenu masu u fašističkom smjeru s ciljem vraćanja te monstruozne ideologije na vlast u Hrvatskoj.

2. Kao pro-palestinski i anti-cionistički aktivist koji se bori protiv aparthejda, cionizma i cionističkih zločina ne mogu si dozvoliti da se kao moji saveznici percipiraju ljudi koji podržavaju ustaštvo, antisemitizam ili bilo koji drugi oblik rasizma. Fašisti, nacisti i ostali rasisti nikada neće biti dobro došli u međunarodni pokret solidarnosti s borbom palestinskog naroda za oslobođenje, ravnopravnost i poštivanje temeljnih ljudskih prava Palestinaca, ali i izraelskih Židova, odnosno svih ljudi koji žive na prostoru Palestine/Izraela.

3. Budući da mi je politička orijentacija vrlo, vrlo, vrlo, VRLO lijeva (iako nikad ne gazim preko leševa i nikad ne mislim da cilj opravdava sredstva, a najbolje bih se zapravo okarakterizirala kao fanatični zagovaratelj poštivanja svačijih ljudskih prava) pasivnim toleriranjem Thomspona i veličanja ustaštva zapravo bih indirektno počinila vlastito samoubojstvo, jer očekujem da bih i sama završila u nekim od potencijalnih budućih neoustaških koncentracijskih logora.


Zato, dragi ljubitelji i poklonici Thompsona, dajem vam 2 tjedna od čitanja ovog posta da se saberete i prestanete sudjelovati u veličanju ustaštva i ustaških zločina, a ako nakon tog razdoblja i dalje javno (bilo promicanjem Thompsonovih pjesama i koncerata ili na bilo koji drugi način) budete podržavali tu nakaznu (ili srodne joj druge fašističke) ideologiju obrisat ću vas sa svog popisa blogova koje čitam, smatrat ću vas svojim osobnim neprijateljem i ovdje ćete biti persona non grata.

ponedjeljak, 24. studenoga 2008.

Jedina „demokracija“ na Srednjem istoku cenzurira medije

(slika: IMEMC)

Čelnici glavnih svjetskih medijskih organizacija su u zajedničkom pismu oštro kritizirali Izrael jer već 2 tjedna u Pojas Gaze uopće ne pušta strane novinare. U oštro sročenom pismu koje su uputili Izraelu pozivaju tu državu da prekine medijsku blokadu Pojasa Gaze.

Izrael je u potpunosti zatvorio granice Pojasa Gaze za medije nakon što je, ničim izazvan i iz čista mira, posljednji put teško prekršio primirje između PG i Izraela napavši Pojas Gaze i ubivši 6 pripadnika vojnog krila Hamasa 04. studenog 2008.

Među potpisnicima pisma koji su pozvali Izrael da pusti novinare u Pojas Gaze kako bi mogli raditi svoj posao su između ostalih i izvršni urednik New York Timesa i glavni tajnik UN-a Ban Ki-Moon.

Izraelsko ministarstvo obrane je pak odgovorilo da je medijsko praćenje događaja u Pojasu Gaze nepošteno pristrano protiv Izraela, te da zabrana ulaska novinarima neće biti ukinuta sve dok palestinske naoružane skupine u potpunosti ne prestanu na Izrael ispaljivati rakete domaće izrade.

Novinari diljem svijeta su izrazili ogorčenje ovim izraelskim stajalištem. Zabrana medijima da izvještavaju iz PG je neprihvatljiva i između ostalog predstavlja i kršenje Opće deklaracije o ljudskim pravima u kojoj stoji da svi imaju pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, te da to uključuje i prijenos informacija i misli putem medija bez obzira na granice.

Izraelskim je novinarima ulaz u Pojas gaze zabranjen već dulje od 2 godine, otkad je Izrael započeo svoju opsadu Pojasa Gaze. Brojni međunarodni novinari također ne mogu ući u Pojas Gaze, no do prije 2 tjedna odabrana skupina novinara, koju je uvijek prvo morao odobriti Izrael, mogla je ući na to područje. Sad niti tih par novinara, koji imaju odobrenje izraelske vlade, ne mogu ući u PG.

Izvor: IMEMC


Izgleda da su cionistima svi „pristrani“ protiv Izraela: novinari, UN, međunarodno pravo, ljudska prava. Sva sreća, pa naši mediji nemaju problema s ovom izraelskom zabranom. Poltronski i auto-cenzurirani urednici naših medija su naime već odavno postali svjesni da je i istina teško pristrana protiv Izraela, pa su je zato, kad se radi o izvještavanju o Izraelu, oni već odavno sami zabranili.

nedjelja, 23. studenoga 2008.

Rušenje palestinskih kuća u Jeruzalemu, kolektivno kažnjavanje u Pojasu Gaze, nasilje kolonista, ostale vijesti i linkovi

izraelske vlasti Caterpillar bagerima ruše palestinsku kuću u okupiranom istočnom Jeruzalemu, studeni 2008. (IMEMC)

Israeli Authorities demolish a Palestinian house in East Jerusalem
Izraelske su vlasti u utorak (18. studenog) srušile 1 palestinsku kuću u četvrti Al-Isawiya u Istočnom Jeruzalemu, te uhitile 3 građana. Policajci su okružili spomenutu četvrt i mještanima onemogućili da se približe kući koju su potom srušili. Mještanima su prijetili uhićenjem ako se približe tom području i napali ih, pri čemu je ozlijeđeno 7 mještana, uključujući nekoliko žena. Sin vlasnika kuće tvrdi da je jeruzalemsko gradsko poglavarstvo 16. studenog odlučilo da tu kuću treba srušiti i dalo obitelji 30 dana da je sami sruše. No 30 sati nakon te odluke izraelski su buldožeri srušili veći dio kuće i to bez da su obitelji dopustili da iz kuće iznese namještaj. Srušena kuća imala je 180 kvadratnih metara i u njoj je živjelo 7 ukućana. Izgradnja kuće stajala je 200 000 novih izraelskih šekela. Zaposlenici jeruzalemske općine bili su u kući i fotografirali je iznutra i izvana 02. veljače 2008, a gradsko je poglavarstvo kuću odlučilo srušiti 03. ožujka 2008. Obitelj se nekoliko puta žalila na tu odluku, on ona nikada nije poništena. Obitelj je kuću bila prisiljena sagraditi bez građevinske dozvole, jer jeruzalemske vlasti gotovo nikad palestinskim građanima Jeruzalema ne izdaju građevinske dozvole, dok istovremeno ohrabruju izgradnju ilegalnih židovskih naselja u tom, ilegalno okupiranom, dijelu grada, u sklopu svojih nastojanja da iz Istočnog Jeruzalema protjeraju što više palestinskih građana i umjesto njih nasele izraelske građane židovske nacionalnosti. Jeruzalemske vlasti također namjeravaju srušiti 1 palestinsku kuću u četvrti Jabal Al-Shayyah u gradu Al Mokabbir istočno od Jeruzalema. Ta je kuća već bila srušena prošle godine, no vlasnik ju je ponovo sagradio u srpnju ove godine. Vlasnik te kuće tvrdi da je, zajedno s braćom, građevinsku dozvolu pokušavao dobiti od 2004. godine, no njihove su molbe uporno odbijane. Izraelske su vlasti samo ove godine već srušile 51 palestinsku kuću na području Jeruzalema.

Abdul-Qader: “Israel is launching an open war against the Palestinians in Jerusalem“
Savjetnik palestinskog predsjednika za jeruzalemska pitanja Hatim Abdul-Qader je u utorak izjavio da Izrael vodi rat protiv Palestinaca i njihovih kuća u Jeruzalemu i potiče na neprijateljsko djelovanje protiv Palestinaca kako bi ih istjerao iz tog grada, te da međunarodna zajednica po tom pitanju ništa ne poduzima čime samo ohrabruje Izrael da intenzivira svoje neprijateljsko i ilegalno djelovanje protiv palestinskih građana Istočnog Jeruzalema. Dodao je da Izrael neće moći riješiti pitanje Jeruzalema rušenjem palestinskih kuća u tom gradu, te da se Palestinci u Jeruzalemu bore za svoj opstanak.

Israel continues blockade of Gaza
Izraelski ministar obrane Barak je odlučio da će granice s Pojasom Gaze ostati zatvorene čime će se nastaviti 2-tjedna postrožena blokada tog područja. Izrael kao izgovor za kolektivno kažnjavanje civila u Pojasu Gaze navodi palestinske projektile domaće izrade koje palestinske naoružane skupine iz PG ispaljuju na Izrael. Izrael je u ponedjeljak (16. studenog) u Pojas Gaze pustio 33 kamiona s hranom i drugim nužno potrebnim namirnicama, no Ujedinjeni narodi i glavne humanitarne organizacije upozoravaju da to nije dovoljno kako bi se spriječila humanitarna kriza na tom području. U Pojasu Gaze i dalje nema redovite opskrbe električnom energijom, a vlada i nestašica hrane. UN-ova povjerenica za ljudska prava je u utorak (17. studenog) od Izraela zatražila da odmah ukine svoju blokadu Pojasa Gaze i njegovih 1,5 milijuna stanovnika kojima uskraćuje temeljna ljudska prava već mjesecima. Izrael je na tu izjavu ljutito reagirao pokušavši svoju odgovornost za kolektivno kažnjavanje stanovnika Gaze prebaciti na Hamas.

In night of mass arrests Israeli forces detain at least 30 across West Bank
Izraelske su snage pred zoru u utorak (17. studenog) na Zapadnoj obali otele više od 30 osoba, uglavnom iz izbjegličkog logora Al-Fawwar, južno od Hebrona na jugu Zapadne obale. Većina otetih su muškarci mlađi od 30 godina. Vojnici su pretražili i pretresli nekoliko kuća, a ukućane istjerali iz njihovih domova na ulicu uperivši u njih vatreno oružje. Izraelska vojska tvrdi da je u pretresima zaplijenila 2 lovačke puške, te 100 metaka i drugu vojnu opremu. Među otetim Palestincima je i jedan 13-godišnji dječak.
Izraelske su snage također u utorak na nabluškom području na Zapadnoj obali otele 1 ženu u selu Beit Furik, te 3 mladića na kontrolnim točkama Huwwara i Beit Iba južno i zapadno od Nablusa. U Beit Furiku izraelski su vojnici okupirali 3 kuće, a njihove ukućane stjerali u jednu prostoriju u svakoj od kuća. Spomenutu ženu vojnici su oteli nakon što su je pretukli. Oteta je odvezena do kontrolne točke Huwwara na Zapadnoj obali i oslobođena nakon nekoliko sati.
Na betelehmskom području vojnici su napali izbjeglički logor Al-Azza, sjeverno od Betlehema i grad Nahhalin gdje su oteli 2 osobe, uključujući 1 ljekarnika. U Betlehemu je otet 1 Palestinac, nakon što su vojnici pretresli njegovu obiteljsku kuću.

Colonisation juive en Palestine : "L'Histoire est trompeuse"
L'avis juridique sur lequel s'appuyait Eshkol avait été rédigé par Theodor Meron, le conseiller juridique du Ministère des Affaires étrangères. Meron, un rescapé du génocide, titulaire d'un doctorat en droit de l'Université de Harvard, était à l'époque le plus éminent spécialiste en droit international au service de l'Etat. Dix ans plus tard, il fut nommé à un poste académique aux Etats-Unis et est devenu, dans son domaine, une autorité de réputation internationale. Il siège actuellement comme juge au Tribunal Pénal International pour l'ex-Yougoslavie. Son statut dans le monde du droit confère un poids particulier à ce qu'il disait il y a 41 ans. Lorsque Meron avait communiqué son avis au cabinet du Premier ministre, il y avait joint un condensé succinct: « Ma conclusion est qu'une colonisation civile dans les territoires détenus contrevient aux dispositions explicites de la quatrième Convention de Genève ». Pour le dire plus simplement, Meron avertissait que la colonisation dans les Territoires [occupés] était parfaitement illégale. L'argument selon lequel la Cisjordanie ne serait pas un territoire occupé « normal » ne viendrait pas à l'appui d'Israël sur la scène internationale, écrivait-il. D'un autre côté, disait-il, la colonisation « par des corps militaires » était permise, si elle avait un « caractère temporaire et non pas permanent ».

O cionizmu iz Enciklopedije o rasi i rasizmu

Irish Parliamentarian Protests to Israeli Embassy
Irski parlamentarac prosvjeduje protiv otmice 18 civila, uključujući 3 međunarodnih mirovnih aktivista, u vodama Pojasa Gaze.

Essential health facilities at the Al Shifa medical center stopped functioning
Glavni odjeli u najvećoj bolnici Al Shifa u Gazi su u srijedu (19. studenog) prestali pružati usluge pacijentima zbog nestašice osnovne medicinske opreme i pribora. Odjel za liječenje kisikom, odjel za srčane bolesti i jedinica za fizikalnu terapiju, te glavni laboratorij uopće ne rade. Glavni generator struje u bolnici je također prestao s radom zbog nestašice goriva uzrokovane neprekidnom izraelskom opsadom i blokadom Pojasa Gaze. Elektrana u Pojasu Gaze također ne radi zbog nestašice goriva, pa mještani provode od 12 do 18 sati na dan bez struje.

Free Gaza to Aid Agencies: "Deliver it by Sea?"
Free Gaza Movement je međunarodnim humanitarnim organizacijama i Ujedinjenim narodima ponudio mogućnost da humanitarnu pomoć Palestincima u Pojasu Gaze, zbog pooštrene izraelske blokade i egipatskog suučesništva u kolektivnom kažnjavanju civila na tom području, dostave na brodovima te organizacije morskim putem kako bi se spriječila humanitarna katastrofa.

ISM activists in an Israeli prison
Izraelska vojska je u srijedu (19. studenog) na slobodu pustila 15 palestinskih ribara koje su oteli u utorak u vodama Pojasa Gaze , no njihovi brodići su i dalje u posjedu izraelske vojske koja ih je konfiscirala. Troje mirovnih aktivista ISM-a koji su bili u pratnji ribara i koji su oteti zajedno s njima nalaze se u izraelskom zatvoru.

Israeli military continues rampage in the Taqou' village
Izraelska je vojska u srijedu (19. studenog) nastavila napadali selo Taqou na Zapadnoj obali. Vojnici su selu nametnuli policijski sat i pretresali kuće, te prostorije lokalnih organizacija. Vojnici su brojne lokalne mladiće odveli u djevojačku srednju školu u selu i zauzeli krovove nekoliku kuća koje su pretvorili u vojne položaje, dok su vojnim teretnim vozilima blokirali sve ulaze u selo. Vojnici su uznemiravali nekoliko maloljetnika ispred njihovih domova, uključujući i jednog 12-godišnjaka. Izraelska vojska svakodnevno napada mjesta na Zapadnoj obali, uhićuje mještane i ograničava slobodu kretanja palestinskog stanovništva.

Israel to boycott UN anti-racism conference
Izraelska ministrica vanjskih poslova Livni je u srijedu (19. studenog) najavila da Izrael neće sudjelovati na nadolazećoj UN-ovoj konferenciji o rasizmu. Livni je izjavila da Izrael neće sudjelovati jer će ta konferencija postati forum na kojem će biti iznošene štetne optužbe protiv Izraela. Ta je konferencija nastavak Svjetske konferencije protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i srodnih oblika netolerancije koja je u rujnu 2001. održana u južnoafričkom gradu Durbanu, a koja je, prema Livninim riječima, postala forum za napade na cionizam, koji je proglašen oblikom rasizma, te za „poricanje jedinstvene i posebne prirode Holokausta, i izvrtanje značenja pojma anti-semitizam“. UN je prije 2 godine najavio da će Opća skupština UN-a 2009. u Ženevi sazvati konferenciju koja će biti revizija konferencije u Durbanu. Livni je optužila arapske države da „žele kontrolirati sadržaj konferencije i skrenuti je s njene prvobitne misije“. Livni je izjavila da su izraelske vlasti u proteklih nekoliko mjeseci odlučile da neće dopustiti da Izrael na toj konferenciji bude izdvojen, te da će prigovoriti osudama Izraela. Livni je nadolazeću UN-ovu konferenciju protiv rasizma u Ženevi proglasila „platformom za daljnje anti-izraelsko i anti-semitsko djelovanje“. Pozvala je međunarodnu zajednicu da ne sudjeluje na konferenciji koja, prema njenim riječima, „pokušava legitimizirati mržnju i ekstremizam pod geslom 'borbe protiv rasizma'“.

Al-Qassam fighter killed by tank shrapnel in Gaza City
Izraelski tenk je u četvrtak (20. studenog) s područja u blizini terminala Nahal Oz ispalio projektil kojim je u Pojasu Gaze ubijen 1 pripadnik vojnog krila Hamasa. Nije bilo dojava o ozlijeđenima.

Israeli authorities demolish Sheikh Jarrah protest tent
Izraelske su snage u srijedu (19. studenog) srušile protestni šator obitelji Al-Kurd u četvrti Sheikh Jarrah koja je istjerana iz svog doma pod prijetnjom vatrenog oružja. Očevici tvrde da su izraelski vojnici i policajci upali na to područje i nametnuli policijski sat prije nego su počeli prazniti i rušiti šator pod izgovorom da je šator tamo postavljen protuzakonito. Vojnici i policajci su zaprijetili da će protiv palestinskih građana Jeruzalema upotrijebiti silu ako budu ulazili na to područje i prosvjedovali. Kad je šator podignut ranije u toku tjedna izraelske su vlasti deložiranoj obitelji odredile kaznu od 450 novih izraelskih šekela po danu. Izraelske su vlasti navodno zabrinute što šator iz solidarnosti s obitelji posjećuju brojna izaslanstva i uglednici. Fawziyya Al-Kurd, supruga vlasnika kuće, koji je invalid, je palestinskom predsjedniku Abbasu poručila da ga moli da smjesta prekine pregovore s Izraelcima, optuživši ga da pregovara s Izraelom, dok ta zemlja istovremeno uništava palestinski narod. Dodala je da je izraelska vlada vlada razaranja, a ne mira. Ubrzo je umjesto srušenog podignut novi šator na zemlji koja je u vlasništvu Kamala Ubeidata, navodno na njegov zahtjev. Ubeidata je ubrzo potom uhitila izraelska policija jer je pristao da se na njegovom zemljištu podigne protestni šator.

Five seized at East Jerusalem house demolition protest
Izraelske su snage u srijedu (19. studenog) tijekom prosvjeda u Istočnom Jeruzalemu otele 1 Palestinca i 4 međunarodna aktivista. Oteti su prosvjedovali protiv rušenja doma palestinske obitelji Al-Kurd u četvrti Sheikh Jarrah u Istočnom Jeruzalemu čija je kuća srušena 09. studenog. Srušena kuća je bila u vlasništvu obitelji Al-Kurd i sagrađena na zemljištu u privatnom palestinskom vlasništvu u ilegalno okupiranom Istočnom Jeruzalemu čiju izraelsku aneksiju međunarodna zajednica nikada nije priznala ni prihvatila. Kasnije u toku dana svi oteti prosvjednici su pušteni na slobodu bez da su protiv njih podignute optužnice. Aktivisti su iz Danske, Velike Britanije i Švedske. Svih petoro prosvjednika bilo je zatvoreno u izraelskom zatvoru u Jeruzalemu. Kuća obitelji Al-Kurd srušena je kako bi se napravilo mjesta za stambenu zgradu od 26 katova u toj istočno-jeruzalemskoj, dakle ilegalno okupiranoj palestinskoj, četvrti. Zahvaljujući tom projektu bez doma će ostati oko 500 Palestinaca. Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a službeno se u srpnju ove godine žalilo kod izraelske vlade na planiranu deložaciju obitelji Al-Kurd. Četvrt Sheikh Jarrah je 1956. godine sagradila jordanska vlada i u njoj nastanila palestinske izbjeglice koje su tijekom etničkog čišćenja 1948. pobjegle s područja na kojem je danas Izrael. Obitelj Al-Kurd čine izbjeglice iz Jaffe i Zapadnog Jeruzalema. 1967. godine, Izrael je okupirao Istočni Jeruzalem, a ubrzo nakon toga izraelski su kolonisti počeli tvrditi da zemlja na kojoj je sagrađena četvrt Sheikh Jarrah pripada njima. 1972. godine kolonisti su služeno zatražili vlasništvo nad tom zemljom, navodeći dokument koji navodno dokazuje da je ta zemlja kupljena 1800. od otomanskih vlasnika. 2006. izraelski je sud poništio zahtjev kolonista i presudio da je dokument na koji se pozivaju krivotvorina. Odvjetnik obitelji Al-Kurd je nakon toga od izraelskog katastra tražio da poništi upis kojim su kolonisti tu zemlju registrirali kao svoju i pojasni tko su pravi vlasnici tog zemljišta. Sud je pristao poništiti upis, ali odbio priznati da je zemlja u vlasništvu obitelji Al-Kurd.

PFLP fighters say three projectiles fired from Gaza
Pripadnici vojnog krila Narodne fronte za oslobođenje Palestine su u srijedu (19. studenog) poslijepodne ispalili 3 projektila domaće izrade iz Pojasa Gaze na izraelski grad Kfar Aza koji se nalazi u Izraelu, istočno od Pojasa Gaze. Izraelski su mediji javili da su 3 projektila pala na različita područja u Izraelu u blizini grada Zikim, sjeverno od Pojasa Gaze, te da nitko nije ozlijeđen niti je prouzročena materijalna šteta.

National Resistance Brigades launches projectile toward Ashkelon
Pripadnici vojnog krila Demokratske fronte za oslobođenje Palestine su u srijedu (19. studenog) u noći ispalili 1 projektil iz Pojasa Gaze na izraelski grad Aškelon.

Palestinian, Israeli officials alarmed by Hebron settlers' attacks
Palestinski i izraelski dužnosnici su u četvrtak (20. studenog) izrazili zabrinutost zbog napada izraelskih kolonista na Palestince i izraelske vojnike u Hebronu na Zapadnoj obali. Kolonisti su tijekom svog prosvjeda u četvrtak napali palestinske mještane. Neki od kolonista su također ozlijedili jednog izraelskog vojnika polijavši ga terpentinom dok ih je pokušavao spriječiti da kamenjem gađaju Palestince. Kolonisti su ogorčeni jer je izraelski sud presudio da ih izraelska vojska smije deložirati iz jedne kuće u Hebronu koja je u palestinskom vlasništvu, a koju su kolonisti ilegalno zaposjeli 2007. Kuća je u vlasništvu obitelji Rajabi. Sud je kolonistima odredio rok do srijede (19. studenog) u podne da napuste zauzetu kuću, a izraelsko ministarstvo obrane pokušavalo je koloniste uvjeriti da mirno napuste spomenutu kuću. Kolonisti su najavili da će se opirati nalogu o deložaciji. Jedan je viši izraelski vojni zapovjednik za izraelske medije izjavio da je nasilje kolonista postalo „nepodnošljivo“ i da će vojska odgovoriti na ove napade. Nekoliko zastupnika u Knessetu je također pozvalo na akciju kako bi se obuzdalo nasilje kolonista. Kolonisti su vandalizirali mjesnu džamiju i pisali uvredljive grafite po njenim zidovima. Izraelski mediji također navode da su kolonisti polupali vojne nadzorne kamere i oštetili ogradu od bodljikave žice koja okružuje ilegalno izraelsko naselje Kiryat Arba. Palestinski ministar informiranja i vanjskih poslova vlade u Ramalli Al-Maliki je u četvrtak osudio napade kolonista izjavivši da su oni dovoljan razlog za intervenciju međunarodne zajednice. Al-Maliki je također dodao da izraelska vlada nije vodila računa o zaposjedanju kuće Rajabi od strane kolonista i da je čak štitila koloniste rasporedivši vojnike na krovu i području koje okružuje tu kuću.

Gaza Strip militias fire projectiles toward Israeli targets
Pripadnici vojnog krila Narodne fronte za oslobođenje Palestine su u četvrtak (20. studenog) iz Pojasa Gaze ispalili 3 projektila na izraelski grad Sderot. Još je jedna palestinska naoružana skupina, Brigade orlova, ispalila 3 projektila u petak (21. studenog) na izraelski kibuc Kissufim na granici s Pojasom Gaze. U svojoj su izjavi pozvali sve palestinske naoružane skupine da se ujedine i zajedno napadnu Izrael. Pripadnici vojnog krila Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine su iz istočnog Khan Younisa u Pojasu Gaze u petak ujutro ispalili projektile na kibuc Kissufim u Izraelu. Sve su palestinske naoružane skupine tvrdile da su njihovi napadi odgovor na zločine izraelske vojske počinjene protiv Palestinaca.

Al-Aqsa Brigades launches projectile toward Kfar Azza
Pripadnici glavnog vojnog krila Fataha su u četvrtak (20. studenog) iz Pojasa Gaze ispalili 1 projektil na izraelski grad Kfar Azza, koji se nalazi u Izraelu, istočno od grada Gaze.

Israeli prosecutors charge Islamic leader over Syrian flag
Izraelsko je tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv čelnika Islamske organizacije u Izraelu Sheikha Raeda Salaha jer je tijekom prosvjeda u Jeruzalemu u četvrtak (20. studenog) mahao sirijskom zastavom. Optužen je za „podizanje sirijske zastave“ na jeruzalemskom prosvjedu. Salah je sirijsku zastavu nosio tijekom prosvjeda protiv izraelskog plana da se uništi ulica koja vodi do Marokanskih vrata u staroj jezgri Jeruzalema. Budući da su u prosvjedu sudjelovali i Sirijci, nekoliko je prosvjednika nosilo sirijske zastave. Salah je optužbe protiv sebe okarakterizirao kao smiješne i dodao da je na prosvjedu sudjelovalo izaslanstvo Sirijaca s ilegalno okupirane sirijske Golanske visoravni. Rekao je da je ponosan što je nosio sirijsku zastavu i da te optužbe ne namjerava poricati, te da je njegovoj organizaciji svejedno to što Izrael gostoprimstvo ukazano Sirijcima želi proglasiti zločinom.

De facto Agriculture Ministry: Gaza blockade killing livestock
Ministarstvo poljoprivrede vlade u Gazi je u četvrtak (20. studenog) upozorilo da će zbog izraelske blokade i nestašice stočne hrane i goriva uginuti domaće životinje stočara i uzgajivača peradi u Pojasu Gaze. U ministarstvu tvrde da će vlasnici farmi pretrpjeti velike gubitke ako u Pojas Gaze ne bude isporučen prirodni plin i stočna hrana, te upozoravaju da mladi, tek izlegnuti, pilići neće preživjeti hladnoću. Za grijanje se koristi 150 tona prirodnog plina na mjesec. Vlasnici inkubatora i peradarskih farmi bili su prisiljeni eutanazirati stotine tisuća pilića zbog nestašice goriva i hrane od početka gotovo totalne izraelske blokade koja traje već 17. dan. Ako se ova situacija nastavi, još 2 milijuna jaja bit će uništeno. Zbog svega toga na lokalnom će tržištu zavladati nestašica bijelog mesa, a cijene će porasti. U Pojasu Gaze također već dulje od 2 tjedna gotovo uopće nema crvenog mesa.

Maguire: UN should suspend Israeli membership
Irska nobelovka Mairead Maguire je u četvrtak (20. studenog) pozvala Ujedinjene narode da suspendiraju ili ukinu izraelsko članstvo u toj organizaciji zbog dugogodišnjeg izraelskog nepoštivanja rezolucija UN-a. Maguire je 1976. dobila Nobelovu nagradu za mir za svoj rad s katolicima i protestantima u Sjevernoj Irskoj i trenutno je u posjeti palestinskim područjima kako bi prosvjedovala protiv izraelske blokade Pojasa Gaze.

Amira Hass: Cette « double autorité » qui écartèle les Palestiniens
Fatah i Hamas u svojem se međusobnom sukobu i borbi za prevlast igraju životima običnih Palestinaca čiju egzistenciju, uz sve izraelske zločine i ugnjetavanje kojem su izloženi, čine još nepodnošljivijom.

M. Bernard Kouchner est aussi Docteur Folamour
Dvostruka mjerila francuskog ministra vanjskih poslova Bernarda Kouchnera: Francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner traži bezuvjetno oslobađanje izraelskog vojnika s francuskim državljanstvom Gilada Shalita (kojeg je Hamas naoružanog zarobio na izraelskom tenku na ilegalno okupiranom teritoriju Pojasa Gaze), ali odbija od Izraela tražiti da oslobodi palestinskog civila s francuskim državljanstvom Salaha Hamourija (koji je u Izraelu osuđen na 7 godina zatvora ni za što*). Kouchner je također odbio osuditi američki napad na Irak, iako je taj napad predstavljao kršenje međunarodnog prava, te svojim izjavama podržava izraelski napad na Iran pod izgovorom da Iran namjerava proizvesti nuklearno oružje, dok istovremeno Izrael (koji nuklearno naoružanje posjeduje zahvaljujući atomskoj centrali koju je za civilne svrhe kupio od Francuske) čak niti ne poziva da potpiše Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja (koji je Iran potpisao) koji Izrael kategorički odbija potpisati.
*Salaha Hamourija je izraelski vojni sud bez ikakvih dokaza osudio na 7 godina zatvora za „urotu i članstvo u mladeži Narodne fronte za oslobođenje Palestine“. Optužen je za pokušaj atentata na rabina Yossefa Ovadiju, duhovnog vođu izraelske vjerske stranke Shas, jer je prošao ispred njegove kuće. Njegovo članstvo u mladeži Narodne fronte za oslobođenje Palestine nikada nije dokazano.


Ostali linkovi:
Robert Fisk: Once more fear stalks the streets of Kandahar
Khorea Horay is a victim of that other tormentor of southern Afghanistan, the forces of Western "civilisation" who dispense "collateral damage" to the poor and the illiterate of Kandahar province in their determination to bring "freedom" and "democracy" to the land that defeated both Alexander the Great and Ghengis Khan. The Americans air-raided her village of Shahrwali Kut in their battle against "terrorism"; a Taliban on a nearby hilltop appears to have fired a missile at Nato troops before our Western technology arrived to crush Khorea's village. "I looked downwards and my foot was in little pieces," she said. "They came from the sky and from the ground. It started in the afternoon and went on into the night." In all, 36 members of a wedding party were killed in Shahrwali Kut on 5 November. That's why she is one of the lucky ones. But luck is relative. Nato forces in southern Afghanistan have promised an inquiry. Needless to say, not a single Western soldier has visited Khorea's hospital ward to say sorry, even to offer a little compassion.

Karikatura: Sanader pred provalijom

subota, 22. studenoga 2008.

Intervju s otetom američkom mirovnom aktivisticom iz izraelskog zatvora

Video: Democray Now! Intervju s otetom Amerikankom Darlene Wallach koja je ilegalno zatvorena u izraelskom zatvoru

Vijesti o ostalim otetim aktivistima:
PRESS RELEASE FROM VITTORIO ARRIGONI
Izraelske su vlasti Vittoria Arrigonija i Andrewa Muncieja, 2 otetih međunarodnih mirovnih aktivista, za štrajk glađu kaznile zatvaranjem u prljavi WC pun buha i parazita u kojem nije bilo pitke vode. Aktivisti su štrajkali glađu zahtijevajući da se palestinskim ribarima vrate 3 konfiscirana ribarska brodića.

Aktivistima su također za kaznu oduzeti mobiteli koji su im prekjučer (20. studenog) vraćeni posredstvom njihovog odvjetnika. Sada izraelske vlasti, kršeći međunarodno pravo, aktivistima ne dopuštaju sastanak s njihovim odvjetnikom niti kontakt s njihovim konzulatima, iako aktivisti to uporno zahtijevaju.

Vittorio Arrigoni je, kako bi izvijestio o ovom užasnom postupanju, u petak (21. studenog) prekinuo svoj štrajk glađu. Andrew se i dalje nalazi zatvoren u prljavom WC-u, u uvjetima koji ne zadovoljavaju ni minimum uvjeta propisanih međunarodnim konvencijama, a izraelske ga vlasti tamo namjeravaju držati tako dugo dok nastavlja štrajkati glađu.

Arrigoni je uvjete u kojima su aktivisti zatvoreni okarakterizirao kao mučenje i pribojava se da je Darlene, koja također nastavlja štrajkati glađu, izložena istom nečovječnom postupanju. Arrigoni je najavio da će sve prijaviti talijanskom, škotskom i američkom konzulatu, te da će se morati podvrći liječenju zbog desetaka ugriza insekata i parazita zbog kojih mu je tijelo puno rana.


PRESS RELEASE FROM VITTORIO ARRIGONI Nov. 22
Vittorio Arrigoni se u subotu (22. studenog) prestao opirati deportaciji i bit će deportiran u Italiju.

Više informacija: Free Gaza Movement

Peticija: Zahtjev za besplatno visoko obrazovanje


Fakultetsko je obrazovanje nekoć u Hrvatskoj bilo besplatno.


Danas gotovo 60% studenata plaća svoj studij, a neprestano se uvode i povećavaju školarine (ekstreman je primjer 26 000 kn godišnje za izvanredni studij ekonomije).

Takva će politika dovesti do toga da će na kraju moći studirati samo bogati, postotak se od 7% visokoobrazovanih u Hrvatskoj tako nikako neće moći povećati, a bez toga nema ni napretka države.

Stoga tražimo donošenje zakona o besplatnom fakultetskom obrazovanju (uključujući i postdiplomski studij) za sve prema njihovim sposobnostima.

Peticiju možete potpisati ovdje.

petak, 21. studenoga 2008.

Troje otetih mirovnih aktivista štrajka glađu


Troje mirovnih aktivista koje je u utorak otela izraelska mornarica danas će ujutro započeti štrajk glađu u znak prosvjeda protiv njihovog protuzakonitog pritvaranja od strane Izraela.

Darlene Wallach (SAD), Vittorija Arrigonija (Italija) i Andrewa Muncieja (Škotska) otela je izraelska mornarica dok su pratili nenaoružane palestinske ribare u vodama Pojasa Gaze. Izrael je tada također oteo i 15 palestinskih ribara, no oni su kasnije pušteni na slobodu. Njihove ribarske brodiće izraelske su vlasti konfiscirale.

Troje mirovnih međunarodnih aktivista odbilo je deportaciju, a sada odbijaju i jesti sve dok Izrael ne vrati brodiće, i to neoštećene, njihovim pravim vlasnicima u Pojasu Gaze. Aktivisti također zahtijevaju da ih se izvede pred suca.

Jučer (četvrtak, 20. studeni) je Andrew Muncie na saslušanju sutkinju pitao po kojem su ih zakonu izraelske snage uhitile. Sutkinja je tvrdila da su ih izraelske snage imale pravo uhititi u skladu sa Sporazumima iz Osla „jer vam je, prema vojnom zakonu, zabranjeno loviti ribu na 7 i pol milja od obale. To je zona u kojoj je zabranjeno ribarenje.“

Međutim, prema Sporazumima iz Osla Palestinci imaju pravo ribu loviti na do 20 milja od svoje obale. Kad je Andrewov odvjetnik sutkinji predao kopiju tog dijela Sporazuma iz Osla, ona je odbila komentirati.

Svo troje otetih mirovnih aktivista mediji mogu intervjuirati. Za dodatne informacije i njihove brojeve telefona molimo kontaktirajte ISM.
Neta Golan (ISM Palestine) +972 (0)598 184 169 / +972 (0)22 971 824
Fida Qishta (ISM Gaza) +972 (0)599 681 1669
Donna Wallach (ISM Gaza) +972 (0)598 836 420
Izvor: HUMAN RIGHTS OBSERVERS START HUNGER STRIKE IN ISRAEL

četvrtak, 20. studenoga 2008.

Obavijest za medije: Darlene Wallach, oteta aktivistica ISM-a, daje intervjue mobitelom iz izraelskog zatvora


Darlene Wallach, mirovna aktivistica ISM-a iz SAD-a, koju je Izrael u utorak (18. studenog) oteo zajedno s još 2 mirovna aktivista i palestinskim ribarima, zatvorena je u novom zatvoru u Ramleu u Izraelu u kojem su inače zatvoreni muškarci, no Darlene se nalazi u odjelu za ilegalne imigrante.


Darlene je izjavila da su se izraelski vojni ronioci ukrcali na njihove brodiće i potom jednog od aktivista, Talijana Vika napali elektrošokerom (taserom) i pokušali ga gurnuti na oštri komad drva, no Vik je skočio u more kako bi izbjegao ranjavanje i neko je vrijeme ostao u vodi.

Potom su izraelski ronioci Darlene, uperivši u nju vatreno oružje, prisili da uđe u njihov gumeni čamac Zodiac. Vojnici su joj rekli da se nalazi na „izraelskom teritoriju“ iako je bilo očigledno da su se 3 ribarska brodića nalazila na palestinskom teritoriju, samo 7 milja od obale Pojasa Gaze. Zatim su oteli aktiviste i ribare.

U četvrtak (20. studenog) Darlene su u zatvoru posjetile 2 žene iz imigracijskog odjela. Bile su vrlo neljubazne i dugo vremena Darlene nije bilo dopušteno da se presvuče i nisu joj željeli vratiti njen mobitel. Zahvaljujući Lubni, ljubaznoj čuvarici u zatvoru, Darlene se kasnije mogla presvući i sada ima sa sobom svoj mobitel.

Izraelske su vlasti izjavile da ne žele Darlene poslati u London, već da će je deportirati natrag u Sjedinjene Države. Darlene čeka na odluku suda i još uvijek nije u posjedu svoje putovnice.

Mediji mogu preko Free Gaza Movementa
Greta Berlin
Media Team
Free Gaza Movement
357 99 08 17 67
dobiti Darlenin broj mobitela i intervjuirati je.
Izvor: Free Gaza Movement

utorak, 18. studenoga 2008.

Izraelska mornarica otela 18 civila u vodama Pojasa Gaze


Izraelska mornarica je danas, u utorak 18. studenog, na 7 milja od obale Deir Al Balaha, u teritorijalnim vodama Pojasa Gaze otela 18 civila: 15 palestinskih ribara i 3 međunarodna mirovna aktivista koji su na tom području lovili ribu.

Aktivisti i ribari nalazili su se u teritorijalnim vodama Pojasa Gaze i nisu prešli ni granicu koja je za ribarenje Palestincima u Pojasu Gaze određena u Sporazumima iz Osla iz 1994. godine.

Vojnici su ribare i aktiviste s 3 ribarska brodića prebacili na izraelske ratne brodove, a brodiće je izraelska mornarica odvukla u smjeru sjevera.

Troje međunarodnih aktivista su Andrew Muncie iz Škotske, Darlene Wallach iz Sjedinjenih Država i Victor Arrigoni iz Italije. Njihova veleposlanstva su kontaktirana i upoznata s otmicom.

Više informacija s brojevima telefona na kojima možete prosvjedovati potražite na linku.

Update o Salwi i Sari: 2 palestinske maloljetnice i dalje u administrativnom pritvoru

Salwa Salah i Sara Siureh, koje sad već obje imaju 17 godina, još se uvijek nalaze u izraelskom administrativnom pritvoru. Sudac izraelskog prizivnog vojnog suda u vojnoj bazi Ofer je 02. studenog odbio poništiti obnovu naloga o njihovom administrativnom pritvoru.

Vojska je u listopadu obnovila naredbu da se te 2 maloljetnice zatvore u administrativni pritvor (bez dokaza, optužnice i suđenja) do 3. siječnja 2009. Salwa i Sara su u izraelskom administrativnom pritvoru zatvorene od lipnja 2008.

Ako to još niste učinili, još uvijek možete od izraelskih i europskih dužnosnika i institucija zatražiti da djeluju kako bi ove dvije maloljetnice bile procesuirane u poštenom sudskom postupku ako ih se sumnjiči za međunarodno priznata kaznena djela ili smjesta puštene na slobodu.


Još vijesti i linkova za Izrael/Palestinu:
Israeli forces detain Palestinian boys for disrupting possible house demolition in Jerusalem
Izraelske su snage u nedjelju (16. studenog) pritvorile nekoliko palestinskih dječaka iz četvrti Silwan u Istočnom Jeruzalemu zbog suprotstavljanja gradskim radnicima koji su vršili pripreme za rušenje palestinskih kuća u toj četvrti. Očevici tvrde da su svi zarobljeni dječaci mlađi od 13 godina. Izraelska je policija 05. studenog u Silwanu srušila 3 kuće (i još jednu u jeruzalemskoj četvrti Shu'afat) što je izazvalo sukobe palestinskih mladića s policijom pri čemu je ranjeno 7, a uhićeno 15 osoba. Izraelske vlasti najavile su da će srušiti još 97 palestinskih kuća na području Al-Bustan u jeruzalemskoj četvrti Silwan.

U.S. study urges Obama to press Israel over nuclear program
Američki istraživački Institut za znanost i međunarodnu sigurnost predviđa da će se na Srednjem istoku tijekom slijedećih 10 godina akumulirati velike zalihe nuklearnog materijala koji bi se mogao upotrijebiti za izradu više od 1700 nuklearnih bombi. Institut, kojem je na čelu David Albright, jedan od vrhunskih stručnjaka za nuklearno oružje u svijetu, je nedavno od budućeg američkog predsjednika Obame zatražio da poduzme nekoliko mjera kako bi se to izbjeglo, uključujući uvjeravanje Izraela da zaustavi svoju proizvodnju nuklearnog oružja. Tako ta institucija smatra da ključni prioritet Obamine administracije treba biti uvjeravanje Izraela da se priključi pregovorima o univerzalnom ugovoru kojim se zabranjuje proizvodnja plutonija i visoko obogaćenog urana. Iako Izrael nikada nije javno priznao da posjeduje nuklearno oružje, vjeruje se da ta zemlja ima oko 200 nuklearnih bojevih glava. Osim Irana, u posljednje je vrijeme nekoliko srednjoistočnih zemalja, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate, Jordan, Egipat i Tursku, obznanilo svoje namjere da izgrade nuklearne elektrane. Iako većina tih zemalja tvrdi da želi izgraditi reaktore kako bi smanjile svoju ovisnost o fosilnim gorivima, istraživači na spomenutom institutu vjeruju da te zemlje također žele izgraditi nuklearnu infrastrukturu u vlastitim zemljama zbog mogućnost da Iran razvije nuklearno naoružanje. Očekuje se da će se do 2020. na Srednjem istoku dovršiti nekoliko nuklearnih reaktora koji će proizvoditi više od 13 tona plutonija. U institutu također vjeruju da Bijela kuća treba zatražiti od Egipta, Irana i Izraela da ratificiraju Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa.

Testimony: Jerusalem municipality demolishes house; policemen assault occupant, 28 July 2008
Studentica Hiba Khalil Ahmad al-'Almi (26) je bila sama s tetom u kući u Beit Hanini u Istočnom Jeruzalemu (u kojoj inače živi s ocem i o čijem nalogu za rušenje je na sudu u tijeku bila parnica) kad su 28. srpnja 2008. u 3:30 ujutro u njen dom banuli policajci s crnim maskama na licima i u pratnji 5 velikih pasa. Policajci su Hibi i njenoj teti naredili da smjesta napuste kuću. Kad je Hiba jednom od njih rekla da se želi obući, jer je u pidžami, on je rekao da će s njom ući u sobu. Hiba je odbila na to pristati i podigla glas, a vojnik ju je ispsovao, udario je u leđa i pljusnuo. Jedan od pasa se približio Hibinoj nozi i gotovo je napao, pa ga je ona u strahu od napada udarila nogom. Na to su je policajci ponovo počeli udarati, a jedan od njih ju je povukao za kosu i bacio na pod. Dok je ležala na podu jedan od policajaca je stao na Hibina leđa, a drugi su je udarali nogama i psovali. To je potrajalo nekoliko minuta. Zatim ju je jedan od policajaca uhvatio za rame i podigao, te gurnuo van iz stana i dolje po stubama. Na stubištu je bilo mnogo policajaca koji su je udarali šakama. Hiba ih je molila da joj dopuste da iz kuće uzme putovnicu i nakit, za koji tvrdi da je vrijedio više od 50 000 američkih dolara. Hiba tvrdi da se u stanu također nalazio novac u vrijednosti od oko 50 000 američkih dolara. Hiba je također željela iz kuće uzeti svoj završni projekt koji je radila za studij, te neke stvari sa svog kompjutera. Hiba je nekoliko puta pokušavala ponovo ući u stan, no policajci joj to nisu dopustili. Kad je rekla da samo želi uzeti svoje osobne stvari, policajci su joj rekli da će sve iznijeti iz kuće zajedno s namještajem. Oko 18:30 začula se jaka eksplozija u kojoj je srušena cijela kuća i cijeli Hibin život s njom. Sve njene uspomene i obiteljske slike završile su u ruševinama. Hiba i otac su nakon nekog vremena otišli u Kfar Sabu, nedaleko od Tel Aviva, gdje im je rečeno da mogu podići svoje stvari. Hiba tvrdi da joj je ukradeno oko 20% odjeće i ostale imovine, uključujući 40 000 američkih dolara, te da je njena kutija s nakitom bila prazna. Pronašla je torbu od svog laptopa, ali ne i laptop, a među njenim stvarima nije bilo njene skuplje odjeće. Hiba i njen otac također su ostali bez svog namještaja koji se nalazio u kući u trenutku rušenja.

ponedjeljak, 17. studenoga 2008.

Izrael odgovoran za kroničnu pothranjenost u Pojasu Gaze


U novom izvještaju Crvenog križa, koji je procurio u medije, stoji da se kvaliteta prehrane stanovništva u Pojasu Gaze stalno pogoršava i da je izraelska blokada tog područja prouzročila stalni porast pothranjenosti među njegovih 1,5 milijuna stanovnika.

Crveni križ upozorava da je životni standard stanovnika PG dramatično opao zbog čega se prehrana stanovništva toliko izmijenila da će to imati dugoročne posljedice na zdravlje stanovnika tog područja.

Već sada u prehrani stanovnika Pojasa Gaze postoje alarmantni deficiti vitamina A, D i željeza. U izvještaju stoji da su teška ograničenja nametnuta svim sektorima ekonomije u Gazi uz porast troškova života od najmanje 40%, prouzročila progresivno pogoršanje sigurnosti opskrbe hranom za do 70% stanovnika tog područja.

Kućanstva su prisiljena trošiti sav novac isključivo na preživljavanje. Kronična pothranjenost je u stalnom porastu. Prošle su se godine stanovnici Pojasa Gaze prebacili na jeftine visokoenergetske namirnice poput žitarica, šećera i ulja, a smanjili unos skupih životinjskih proizvoda, te svježeg voća i povrća, što će dugoročno utjecati na njihovo zdravlje. Kućanstva sada 80% kalorija dobivaju iz žitarica, šećera i ulja.

Stanovništvo je sve siromašnije i u sve većim dugovima. Ljudi prodaju svoju imovinu, smanjuju količinu i kvalitetu obroka, smanjuju izdatke za odjeću i obrazovanje djece, skupljaju i prodaju otpadne materijale, čak i travu za stočnu hranu, te ovise o pozajmicama i novcu koji im daje rodbina koja je u malo boljem financijskom položaju.

Oko 27% stanovništva ovisi o poljoprivredi, čiji su izvozi obustavljeni. Isto je i s ribarstvom u kojem su prihodi opali za 50%. 2/5 najsiromašnijeg stanovništva u PG u prosjeku troši 50 penija na dan. Ribarska industrija pogođena je nestašicom goriva i ograničenjem područja u kojem Izraelci Palestincima dopuštaju da love ribu.

Crveni križ upozorava da bi sada ukidanje ograničenja koja su nametnuta trgovini još moglo preokrenuti trend porasta siromaštva, ali da će produljenje izraelskih ograničenja naštetiti sposobnosti domaćinstava da se oporave od trenutne situacije i dugoročno potkopati njihovu sposobnost da ponovo postignu sigurnost opskrbe hranom.

Istraživanje na terenu na kojem se temelji navedeni izvještaj Crvenog križa provedeno je između svibnja i srpnja 2008. Cijeli članak s više informacija na engleskom pročitajte ovdje: Chronic malnutrition in Gaza blamed on Israel


Još vijesti i linkova za Izrael/Palestinu:
Six Israelis wounded as Palestinian homemade shells land on southern Israel
Izraelski su mediji u nedjelju (16. studenog) navečer izvijestili da je 2 Izraelaca ozlijeđeno i još 4 u stanju šoka nakon što su 2 palestinska projektila domaće izrade pala na izraelski grad Sderot. Projektile su ispalili pripadnici naoružane skupine Brigade Al-Mudžahedin. Istovremeno je glasnogovornik Odbora narodnog otpora u Pojasu Gaze izjavio da taj pokret jednostrano raskida sporazum o primirju s Izraelom i zaprijetio da se neće ograničiti samo na ispaljivanje projektila domaće izrade na Izrael.


Under siege: 70% of Gaza blacked out; Israel turns away convoy carrying medicine
70% Pojasa Gaze je u nedjelju (16. studenog) ostalo bez električne energije, nakon što je Izrael 5. dan za redom blokirao isporuku goriva za jedinu elektranu u Gazi. Uz to, električna mreža kojom se u Pojas Gaze iz Izraela dostavlja električna energija je kolabirala zbog pojačanog pritiska. Izrael granične prijelaze s Pojasom Gaze drži gotovo bez prekida zatvorene od 4. studenog i blokira dostavu hrane, goriva i lijekova na to područje. Ujedinjeni narodi su u petak (14. studenog) zbog izraelske blokade bili prisiljeni obustaviti svoj program snabdijevanja hranom 750 000 stanovnika tog područja. Izrael također u Pojas Gaze ne pušta opremu i rezervne dijelove, uključujući generatore, kablove, mjerače i žice potrebne za popravak električnih linija kojima se iz Izraela dostavlja električna energija. Zbog nedostatka rezervnih dijelova ne mogu se izvršiti ni popravci na generatorima u bolnicama i na drugoj ključnoj infrastrukturi. Glavni generator u Europskoj bolnici u Khan Younisu je već prestao s radom, kao i rezervni generator u bolnici Ash-Shifa u Gazi. U područjima koja se električnom energijom snabdijevaju iz Izraela stanovnici su se, zbog nestašice plina za kuhanje, prebacili na grijanje električnom energijom zbog čega je pojačan pritisak na tu mrežu. Zbog nestašice električne energije nema dovoljno pritiska za pumpanje vode u vodovodnim poduzećima, što znači da u neboderima nema vode.

Ranije u toku nedjelje, izraelska je granična policija onemogućila 15 kamiona s lijekovima da uđu u Pojas Gaze. Trenutno ministarstvo zdravstva vlade u Gazi nema 300 vrsta najnužnijih lijekova. Kamioni su zaustavljeni na graničnom prijelazu Karem Shalom između Pojasa Gaze i Izraela. Ministarstvo zdravstva upozorava da će bolnice u Pojasu Gaze uskoro ostati bez još nekoliko vrsta lijekova, te da se zdravstvena situacija u PG pogoršava i da će, ukoliko Izrael nastavi blokirati dostavu lijekova u Gazu, doći do humanitarne katastrofe.

U nedjelju je broj umrlih pacijenata zbog izraelske blokade Pojasa Gaze porastao na 258, nakon što je u bolnici Ash-Shifa u Gazi umrlo jedno 7-mjesečno dijete. Oko 400 pacijenata koji boluju od karcinoma i srčanih bolesti čeka da ih Izrael pusti na liječenje u Izraelu i u bolnice na Zapadnoj obali. Izrael je od nove pooštrene blokade koju je Pojasu Gaze nametnuo početkom studenog na liječenje pustio tek 270 pacijenata.

nedjelja, 16. studenoga 2008.

Tvrtka Vileda posluje s tvrtkom smještenom u ilegalnom izraelskom naselju

Tvrtka Vileda, poznata po proizvodnji kućanskih potrepština i članica UN-ove inicijative Global Compact, koja okuplja društveno odgovorne tvrtke, ima sklopljen poslovni ugovor s tvrtkom Plasto Polish, smještenom u jednom od ilegalnih izraelskih naselja na Zapadnoj obali.

Merav Amir, predstavnica Koalicije žena za mir (izraelske feminističke mirovne organizacije), upozorava da tvrtke imaju obvezu poštivati međunarodno humanitarno pravo u skladu s kojim bi trebale izbjegavati bilo kakve veze s izraelskom okupacijom. Osim toga, dodaje Amir, izraelske tvrtke ilegalno smještene na okupiranim palestinskim područjima iskorištavaju porezne olakšice, loše ili nikakve zakone o zaštiti radničkih prava, niske cijene nekretnina i slabu provedbu propisa za zaštitu okoliša.

U suprotnosti s time, UN-ova inicijativa Global Compact je namijenjena kako bi se tvrtke potaklo da u svoje poslovanje ugrade održivu i socijalno odgovornu politiku, s naglaskom na 10 načela u domeni ljudskih prava, radničkih prava, zaštite okoliša i borbe protiv korupcije. Tako prema Global Compactu tvrtke između ostalog trebaju štititi i poštivati međunarodno prihvaćena ljudska prava.

Viledina francuska podružnica, članica Global Compacta, ima sklopljen podizvođački ugovor s tvrtkom Plasto Polish koja proizvodi i izvozi proizvode za čišćenje u kućanstvu, uglavnom spužvice i krpice za čišćenje. Plasto se nalazi u industrijskoj zoni Barkan u jednom ilegalnom izraelskom naselju na Zapadnoj obali.

Prema međunarodnom pravu sva su izraelska naselja na okupiranim palestinskim područjima ilegalna, bilo da su sagrađena na državnom ili privatnom zemljištu. Ta su naselja također jedna od glavnih prepreka u postizanju mira, a njihova ilegalnost više puta je naglašena rezolucijama Vijeća sigurnosti i Opće skupštine UN-a.

U ilegalnim izraelskim industrijskim zonama na okupiranim palestinskim područjima postoje stotine tvrtki i tvornica, od malih tvrtki koje proizvode za potrebe ilegalnih izraelskih kolonista do velikih tvornica koje svoje proizvode izvoze diljem svijeta.

Cijeli članak na engleskom pročitajte ovdje: UN social responsibility member company tied to settlements

Hoće li međunarodna zajednica dopustiti genocid u Gazi?

(Slika: MaanImages/Khaleel Reash)

Dok „naši“ prodani mediji drobe o nekakvom primirju koje su „prekršili Palestinci“ (vjerojatno nikad nisu čuli o redovitom pucanju izraelske mornarice na palestinske ribare i međunarodne aktiviste, npr, a nisu baš ni zapamtili tko je prvi prekršio primirje ovaj put kad su oni odlučili „obratiti pažnju“, niti su svjesni da Izrael nije ispoštovao sve odredbe dogovora o tom primirju) i navode razne, samo njima uvjerljive, demantije izraelske vojske, a hrvatski si „intelektualci“ na Interliberu čituckaju pisanije izraelskih književnika koji svojom pasivnošću podržavaju i prikrivaju izraelsku rasističku i zločinačku politiku prema Palestincima, u Pojasu Gaze kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva (uključujući više od 750 000 djece) prijeti prerastanjem u GENOCID.

Izraelska vojska već 9 dana blokira ulaz humanitarne pomoći u hrani o kojem ovisi preživljavanje 80% stanovništva tog područja. Vojska je, osim hrane, blokirala i isporuku lijekova i industrijskog goriva koje je donirala EU. Gorivo je potrebno za rad jedine elektrane u Pojasu Gaze koja trenutno ne radi zbog čega su u Pojasu Gaze česte nestašice električne energije.

Skladišta UN-ove agencije za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) su prazna, a Izrael odbija kroz granicu toj agenciji isporučiti hitno i očajnički potrebne zalihe hrane. UNRWA je odgovorna za snabdijevanje 750 000 Palestinaca u Pojasu Gaze osnovnim namirnicama.

Humanitarna pomoć u hrani UN-a, Svjetske zdravstvene organizacije, te drugih palestinskih, arapskih i međunarodnih humanitarnih organizacija glavni su izvor iz kojeg se prehranjuje 80% stanovništva u Gazi koje živi ispod granice siromaštva, te 140 000 stanovnika Pojasa Gaze, koji su zahvaljujući izraelskoj višemjesečnoj totalnoj opsadi tog područja, nezaposleni.

Međunarodna zajednica je zbog eskalacije krize i prestanka rada pekara, također zbog nestašice goriva, osudila izraelsku blokadu.

Glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon je u subotu (15. studenog) izrazio zabrinutost što Izrael u Pojas Gaze ne pušta hranu i ostalu pomoć o kojoj ovise životi civila na tom području. Mjere kojima se dodatno otežava patnja civilnog stanovništva u Pojasu Gaze nazvao je u potpunosti neprihvatljivima i pozvao na njihovo trenutačno ukidanje.

Međunarodna humanitarna agencija Oxfam je osudila izraelsku odluku zatvaranja granica s Pojasom Gaze i pozvala svjetske čelnike da se umiješaju i probiju izraelsku blokadu Gaze.

Europska Unija je također osudila blokadu i izrazila duboku zabrinutost za posljedice koje totalno zatvaranje svih graničnih prijelaza u Pojasu Gaze i totalni prekid isporuke goriva i osnovne humanitarne pomoći ima na civilno stanovništvo tog područja. EU je pozvala Izrael da otvori granične prijelaze kako bi kroz njih mogla ući humanitarna pomoć i ostale namirnice, posebno hrana i lijekovi, te gorivo bez kojeg elektrana u Gazi ne može nastaviti s radom.

Amnesty International je izraelske mjere prema Pojasu Gaze nazvao kolektivnim kažnjavanjem i pozvao Izrael da odmah na to područje pusti nužno potrebne zalihe hrane i ostalih potrepština.

Izraelske vlasti međunarodnim novinarima također već više od tjedan dana onemogućuju da uđu u Pojas Gaze, jer Izrael očito ne želi da svijet vidi patnju koju nanosi civilima (uključujući više od 750 000 djece) na tom području.
Izvor: Ma'an News Agency


Ostale vijesti i linkovi za Palestinu/Izrael:
Israeli settlers assault Palestinians and peace activists near Hebron
Najmanje 10 izraelskih kolonista iz ilegalnog naselja Maon napalo je u subotu (15. studenog) palestinske poljoprivrednike i mirovne aktiviste u okolici grada Yatta na jugu Zapadne obale. Poljoprivrednici su u pratnji izraelskih mirovnih aktivista obrađivali svoju zemlju. Kolonisti su poljoprivrednike i aktiviste gađali kamenjem. Izraelske mirovne aktiviste kolonisti su vrijeđali vičući im da su „izdajnici i špijuni“. Kolonisti su također Palestincima ukrali 1 magarca kojeg su potom ustrijelili. Leš ubijenog magarca pronašli su izraelski vojnici kojima su izraelski aktivisti prijavili napad kolonista.

Angry Arab: I have written before about James Zogby.
I have written before about the Muslim and Arab American organizations in DC: how they have become fronts for the polygamous ruling dynasties of the Gulf and/or for Muhammad Dahlan. […] After Sep. 11, I said repeatedly, that if Arab Americans and Muslim Americans were to be ever placed in concentration camps, Zogby would volunteer to drive the busses--provided he is permitted to have his picture taken with the prison guards. Here, he tells you that Rahm Imanuel has been unfairly criticized by Arabs.

Boycotting Israeli settlement products: tactic vs. strategy
Politically speaking, though, and even if distinguishing between produce of settlements and produce of Israel were possible, activists who on principle -- rather than out of convenience -- advocate a boycott of only the former may indicate that they themselves are merely objecting to the Israeli military occupation and colonization since 1967 and have no problem whatsoever with Israel as a state that practices apartheid, or institutionalized racial discrimination, against its own "non-Jewish" citizens and that denies Palestinian refugee rights, sanctioned by the UN. Even if we ignore those other grave injustices committed by Israel, and irrespective of what solution to this entire oppression any of us may uphold, one cannot but recognize the inherent flaws in this argument.
When a state X occupies another "state" Y and persistently violates UN resolutions calling for an end to this occupation, the international community often punishes X and not some manifestation of X's occupation! Governments aside, international civil society organizations have repeatedly boycotted entire states implicated in prolonged belligerent occupation, apartheid or other severe human rights violations, and not just parts of those states. Was there ever a movement calling for boycotting the bantustans alone in South Africa? Are there calls for boycotting only the Sudanese army and government officials present in Darfur today? Did any activists for the freedom of Tibet ever call for boycotting only those Chinese products made in Tibet?
Forgetting for the moment the fact that it was born out of ethnic cleansing and the destruction of the indigenous Palestinian society, Israel is the state that built and is fully responsible for maintaining the illegal Jewish colonies. Why should anyone punish the settlements and not Israel? This hardly makes any sense, politically speaking. Despite their noble intentions, people of conscience supporting peace and justice in Palestine who accept this distinction are effectively accommodating Israeli exceptionalism, or Israel's status as a state above the law.

subota, 15. studenoga 2008.

The 1948 Ethnic Cleansing of Palestine, by Ilan Pappé

Journal of Palestine Studies, issue 141, published in Fall 2006


This article, excerpted and adapted from the early chapters of a new book, emphasizes the systematic preparations that laid the ground for the expulsion of more than 750,000 Palestinians from what became Israel in 1948. While sketching the context and diplomatic and political developments of the period, the article highlights in particular a multi-year “Village Files” project (1940–47) involving the systematic compilation of maps and intelligence for each Arab village and the elaboration - under the direction of an inner “caucus” of fewer than a dozen men led by David Ben-Gurion - of a series of military plans culminating in Plan Dalet, according to which the 1948 war was fought. The article ends with a statement of one of the author’s underlying goals in writing the book: to make the case for a paradigm of ethnic cleansing to replace the paradigm of war as the basis for the scholarly research of, and the public debate about, 1948.

ILAN PAPPÉ, an Israeli historian and professor of political science at Haifa University, is the author of a number of books, including The Making of the Arab-Israeli Conflict, 1947–1951 (I.B. Tauris, 1994) and A History of Modern Palestine: One Land, Two Peoples (Cambridge University Press, 2004). The current article is extracted from early chapters of his latest book, The Ethnic Cleansing of Palestine (Oneworld Publications, Oxford, England, forthcoming in October 2006).


THE 1948 ETHNIC CLEANSING OF PALESTINE, ILAN PAPPÉ

ON A COLD WEDNESDAY AFTERNOON, 10 March 1948, a group of eleven men, veteran Zionist leaders together with young military Jewish officers, put the final touches on a plan for the ethnic cleansing of Palestine (1). That same evening, military orders were dispatched to units on the ground to prepare for the systematic expulsion of Palestinians from vast areas of the country (2). The orders came with a detailed description of the methods to be used to forcibly evict the people: large-scale intimidation; laying siege to and bombarding villages and population centers; setting fire to homes, properties, and goods; expelling residents; demolishing homes; and, finally, planting mines in the rubble to prevent the expelled inhabitants from returning. Each unit was issued its own list of villages and neighborhoods to target in keeping with the master plan. Code-named Plan D (Dalet in Hebrew), this was the fourth and final version of vaguer plans outlining the fate that was in store for the native population of Palestine (3). The previous three plans had articulated only obscurely how the Zionist leadership intended to deal with the presence of so many Palestinians on the land the Jewish national movement wanted for itself. This fourth and last blueprint spelled it out clearly and unambiguously: the Palestinians had to go.

The plan, which covered both the rural and urban areas of Palestine, was the inevitable result both of Zionism’s ideological drive for an exclusively Jewish presence in Palestine and a response to developments on the ground following the British decision in February 1947 to end its Mandate over the country and turn the problem over to the United Nations. Clashes with local Palestinian militias, especially after the UN partition resolution of November 1947, provided the perfect context and pretext for implementing the ideological vision of an ethnically cleansed Palestine.

Once the plan was finalized, it took six months to complete the mission. When it was over, more than half of Palestine’s native population, over 750,000 people, had been uprooted, 531 villages had been destroyed, and 11 urban neighborhoods had been emptied of their inhabitants. The plan decided upon on 10 March 1948, and above all its systematic implementation in the following months, was a clear case of what is now known as an ethnic cleansing operation.

DEFINING ETHNIC CLEANSING
Ethnic cleansing today is designated by international law as a crime against humanity, and those who perpetrate it are subject to adjudication: a special international tribunal has been set up in The Hague to prosecute those accused of ethnic cleansing in the former Yugoslavia, and a similar court was established in Arusha, Tanzania, to deal with the Rwanda case. The roots of ethnic cleansing are ancient, to be sure, and it has been practiced from biblical times to the modern age, including at the height of colonialism and in World War II by the Nazis and their allies. But it was especially the events in the former Yugoslavia that gave rise to efforts to define the concept and that continue to serve as the prototype of ethnic cleansing. For example, in its special report on ethnic cleansing in Kosovo, the U.S. State Department defines the term as “the systematic and forced removal of the members of an ethnic group from communities in order to change the ethnic composition of a given region.” The report goes on to document numerous cases, including the depopulation within twenty-four hours of the western Kosovar town of Pec in spring 1999, which could only have been achieved through advanced planning followed by systematic execution. (4) Earlier, a congressional report prepared in August 1992 for the U.S. Senate Foreign Relations Committee had described the “process of population transfers aimed at removing the non-Serbian population from large areas of Bosnia-Hercegovina,” noting that the campaign had “substantially achieved its goals: an exclusively Serb-inhabited region . . . created by forcibly expelling the Muslim populations that had been the overwhelming majority.” According to this report, the two main elements of ethnic cleansing are, first, “the deliberate use of artillery and snipers against the civilian populations of the big cities,” and second, “the forced movement of civilian populations [entailing] the systematic destruction of homes, the looting of personal property, beatings, selective and random killings, and massacres.” (5) Similar descriptions are found in the UN Council for Human Rights (UNCHR) report of 1993, which was prepared in follow-up to a UN Security Council Resolution of April 1993 that reaffirmed “its condemnation of all violations of international humanitarian law, in particular the practice of ‘ethnic cleansing.’” Showing how a state’s desire to impose a single ethnic rule on a mixed area links up to acts of expulsion and violence, the report describes the unfolding ethnic cleansing process where men are separated from women and detained, where resistance leads to massacres, and where villages are blown up, with the remaining houses subsequently repopulated with another ethnic group. (6)

In addition to the United States and the UN, academics, too, have used the former Yugoslavia as the starting point for their studies of the phenomenon. Drazen Petrovic has published one of the most comprehensive studies of ethnic cleansing, which he describes as “a well-defined policy of a particular group of persons to systematically eliminate another group from a given territory on the basis of religious, ethnic or national origin. Such a policy involves violence and is very often connected with military operations.” (7) Petrovic associates ethnic cleansing with nationalism, the creation of new nation-states, and national struggle, noting the close connection between politicians and the army in the perpetration of the crime: the political leadership delegates the implementation of the ethnic cleansing to the military level, and although it does not furnish systematic plans or provide explicit instructions, there is no doubt as to the overall objective.

These descriptions almost exactly mirror what happened in Palestine in 1948: Plan D constitutes a veritable repertoire of the cleansing methods described in the various reports on Yugoslavia, setting the background for the massacres that accompanied the expulsions. Indeed, it seems to me that had we never heard about the events in the former Yugoslavia of the 1990s and were aware only of the Palestine case, we would be forgiven for thinking that the Nakba had been the inspiration for the descriptions and definitions above, almost to the last detail.

Yet when it comes to the dispossession by Israel of the Palestinians in 1948, there is a deep chasm between the reality and the representation. This is most bewildering, and it is difficult to understand how events perpetrated in modern times and witnessed by foreign reporters and UN observers could be systematically denied, not even recognized as historical fact, let alone acknowledged as a crime that needs to be confronted, politically as well as morally. Nonetheless, there is no doubt that the ethnic cleansing of 1948, the most formative event in the modern history of the land of Palestine, has been almost entirely eradicated from the collective global memory and erased from the world’s conscience.

SETTING THE STAGE
When even a measure of Israeli responsibility for the disappearance of half the Arab population of Palestine is acknowledged (the official government version continues to reject any responsibility whatsoever, insisting that the local population left “voluntarily”), the standard explanation is that their flight was an unfortunate but unavoidable by-product of war. But what happened in Palestine was by no means an unintended consequence, a fortuitous occurrence, or even a “miracle,” as Israel’s first president Chaim Weitzmann later proclaimed. Rather, it was the result of long and meticulous planning.

The potential for a future Jewish takeover of the country and the expulsion of the indigenous Palestinian people had been present in the writings of the founding fathers of Zionism, as scholars later discovered. But it was not until the late 1930s, two decades after Britain’s 1917 promise to turn Palestine into a national home for the Jews (a pledge that became enshrined in Britain’s Mandate over Palestine in 1923), that Zionist leaders began to translate their abstract vision of Jewish exclusivity into more concrete plans. New vistas were opened in 1937 when the British Royal Peel Commission (8) recommended partitioning Palestine into two states. Though the territory earmarked for the Jewish state fell far short of Zionist ambitions, the leadership responded favorably, aware of the signal importance of official recognition of the principle of Jewish statehood on even part of Palestine. Several years later, in 1942, a more maximalist strategy was adopted when the Zionist leader David Ben-Gurion, in a meeting at the Biltmore Hotel in New York, put demands on the table for a Jewish commonwealth over the whole of Mandatory Palestine. (9) Thus, the geographical space coveted by the movement changed according to circumstances and opportunities, but the principal objective remained the same: the creation in Palestine of a purely Jewish state, both as a safe haven for Jews and as the cradle of a new Jewish nationalism. And this state had to be exclusively Jewish not only in its sociopolitical structure but also in its ethnic composition.

That the top leaders were well aware of the implications of this exclusivity was clear in their internal debates, diaries, and private correspondence. Ben-Gurion, for example, wrote in a letter to his son in 1937, “The Arabs will have to go, but one needs an opportune moment for making it happen, such as a war.”(10) Unlike most of his colleagues in the Zionist leadership, who still hoped that by purchasing a piece of land here and a few houses there they would be able to realize their objective on the ground, Ben-Gurion had long understood that this would never be enough. He recognized early on that the Jewish state could be won only by force but that it was necessary to bide one’s time until the opportune moment arrived for dealing militarily with the demographic reality on the ground: the presence of a non-Jewish native majority.

The Zionist movement, led by Ben-Gurion, wasted no time in preparing for the eventuality of taking the land by force if it were not granted through diplomacy. These preparations included the building of an efficient military organization and the search for more ample financial resources (for which they tapped into the Jewish Diaspora). In many ways, the creation of an embryonic diplomatic corps was also an integral part of the same general preparations aimed at creating by force a state in Palestine.

The principal paramilitary organization of the Jewish community in Palestine had been established in 1920 primarily to defend the Jewish colonies being implanted among Palestinian villages. Sympathetic British officers, however, helped transform it into the military force that eventually was able to implement plans for the Zionist military takeover of Palestine and the ethnic cleansing of its native population. One officer in particular, Orde Wingate, was responsible for this transformation. It was he who made the Zionist leaders realize more fully that the idea of Jewish statehood had to be closely associated with militarism and an army, not only to protect the growing number of Jewish colonies inside Palestine but also—more crucially—because acts of armed aggression were an effective deterrent against possible resistance by local Palestinians. Assigned to Palestine in 1936, Wingate also succeeded in attaching Haganah troops to the British forces during the Arab Revolt (1936–39), enabling the Jews to practice the attack tactics he had taught them in rural areas and to learn even more effectively what a “punitive mission” to an Arab village ought to entail. The Haganah also gained valuable military experience in World War II, when quite a few of its members volunteered for the British war effort. Others who remained behind in Palestine, meanwhile, continued to monitor and infiltrate the 1,200 or so Palestinian villages that had dotted the countryside for hundreds of years.

THE VILLAGE FILES
Attacking Arab villages and carrying out punitive raids gave Zionists experience, but it was not enough; systematic planning was called for. In 1940, a young bespectacled Hebrew University historian named Ben-Zion Luria, then employed by the educational department of the Jewish Agency, the Zionist governing body in Palestine, made an important suggestion. He pointed out how useful it would be to have a detailed registry of all Arab villages and proposed that the Jewish National Fund (JNF) conduct such an inventory. “This would greatly help the redemption of the land,” he wrote to the JNF.(11) He could not have chosen a better address: the way his initiative involved the JNF in the prospective ethnic cleansing was to generate added impetus and zeal to the expulsion plans that followed.

Founded in 1901 at the fifth Zionist Congress, the JNF was the Zionists’ principal tool for the colonization of Palestine. This was the agency the Zionist movement used to buy Palestinian land on which it then settled Jewish immigrants and that spearheaded the Zionization of Palestine throughout the Mandatory years. From the outset, it was designed to become the “custodian” on behalf of the Jewish people of the land acquired by the Zionists in Palestine. The JNF maintained this role after Israel’s creation, with other missions being added to this primordial task over time. (12)

Despite the JNF’s best efforts, its success in land acquisition fell far short of its goals. Available financial resources were limited, Palestinian resistance was fierce, and British policies had become restrictive. The result was that by the end of the Mandate in 1948 the Zionist movement had been able to purchase no more than 5.8 percent of the land in Palestine. (13) This is why Yossef Weitz, the head of the JNF settlement department and the quintessential Zionist colonialist, waxed lyrical when he heard about Luria’s village files, immediately suggesting that they be turned into a “national project.” (14)

All involved became fervent supporters of the idea. Yitzhak Ben-Zvi, a historian and prominent member of the Zionist leadership (later to become Israel’s second president), wrote to Moshe Shertock (Sharett), the head of the political department of the Jewish Agency (and later Israel’s prime minister), that apart from topographically recording the layout of the villages, the project should also include exposing the “Hebraic origins” of each village. Furthermore, it was important for the Haganah to know which of the villages were relatively new, as some of them had been built “only” during the Egyptian occupation of Palestine in the 1830s. (15)

But the main endeavor was mapping the villages, and to that end a Hebrew University topographer working in the Mandatory government’s cartography department was recruited to the enterprise. He suggested preparing focal aerial maps and proudly showed Ben-Gurion two such maps for the villages of Sindyana and Sabarin. (These maps, now in the Israeli State Archives, are all that remains of these villages after 1948.) The best professional photographers in the country were also invited to join the initiative. Yitzhak Shefer, from Tel Aviv, and Margot Sadeh, the wife of Yitzhak Sadeh, the chief of the Palmah (the commando units of the Haganah), were recruited as well. The film laboratory operated in Margot’s house with an irrigation company serving as a front: the lab had to be hidden from the British authorities who could have regarded it as an illegal intelligence effort directed against them. Though the British were aware of the project, they never succeeded in locating the secret hideout. In 1947, this whole cartographic department was moved to the Haganah headquarters in Tel Aviv. (16)

The end result of the combined topographic and Orientalist efforts was a large body of detailed files gradually built up for each of Palestine’s villages. By the late 1940s, the “archive” was almost complete. Precise details were recorded about the topographic location of each village, its access roads, quality of land, water springs, main sources of income, its sociopolitical composition, religious affiliations, names of its mukhtars, its relationship with other villages, the age of individual men (16–50), and much more. An important category was an index of “hostility” (toward the Zionist project, that is) as determined by the level of the village’s participation in the 1936–39 Arab Revolt. The material included lists of everyone involved in the revolt and the families of those who had lost someone in the fight against the British. Particular attention was given to people alleged to have killed Jews. That this was no mere academic exercise in geography was immediately obvious to the regular members of the Haganah who were entrusted with collecting the data on “reconnaissance” missions into the villages. One of those who joined a data collection operation in 1940 was Moshe Pasternak, who recalled many years later:

"We had to study the basic structure of the Arab village. This means the structure and how best to attack it. In the military schools, I had been taught how to attack a modern European city, not a primitive village in the Near East. We could not compare it [an Arab village] to a Polish, or an Austrian one. The Arab village, unlike the European ones, was built topographically on hills. That meant we had to find out how best to approach the village from above or enter it from below. We had to train our “Arabists” [the Orientalists who operated a network of collaborators] how best to work with informants." (17)

Indeed, the difficulties of “working with informants” and creating a collaborationist system with the “primitive” people “who like to drink coffee and eat rice with their hands” were noted in many of the village files. Nonetheless, by 1943, Pasternak remembered, there was a growing sense that finally a proper network of informants was in place. That same year, the village files were rearranged to become even more systematic. This was mainly the work of one man, Ezra Danin,(18) who was to play a leading role in the ethnic cleansing of Palestine.

In many ways, it was the recruitment of Ezra Danin, who had been taken out of his successful citrus grove business for the purpose, that injected the intelligence work and the organization of the village files with a new level of efficiency. Files in the post-1943 era included for each village detailed descriptions of the husbandry, cultivation, the number of trees in plantations, the quality of each fruit grove (even of individual trees!), the average land holding per family, the number of cars, the names of shop owners, members of workshops, and the names of the artisans and their skills. (19) Later, meticulous details were added about each clan and its political affiliation, the social stratification between notables and common peasants, and the names of the civil servants in the Mandatory government. The antlike labor of the data collection created its own momentum, and around 1945 additional details began to appear such as descriptions of village mosques, the names of their imams (together with such characterizations as “he is an ordinary man”), and even precise accounts of the interiors of the homes of dignitaries. Not surprisingly, as the end of the Mandate approached, the information became more explicitly military orientated: the number of guards in each village (most had none) and the quantity and quality of arms at the villagers’ disposal (generally antiquated or even nonexistent). (20)

Danin recruited a German Jew named Yaacov Shimoni, later to become one of Israel’s leading Orientalists, and put him in charge of “special projects” in the villages, in particular supervising the work of the informants. (21) (One of these informants, nicknamed the “treasurer” (ha-gizbar) by Danin and Shimoni, proved a fountain of information for the data collectors and supervised the collaborators’ network on their behalf until 1945, when he was exposed and killed by Palestinian militants. (22) Other colleagues working with Danin and Shimoni were Yehoshua Palmon and Tuvia Lishanski, who also took an active part in preparing for the ethnic cleansing of Palestine. Lishanski had already been busy in the 1940s orchestrating campaigns to forcibly evict tenants living on lands purchased by the JNF from present or absentee landlords.

Not far from the village of Furiedis and the “veteran” Jewish settlement, Zikhron Yaacov, where today a road connects the coastal highway with Marj Ibn Amr (Emeq Izrael) through Wadi Milk, lies a youth village called Shefeya. It was here that in 1944 special units employed by the village files project received their training, and it was from here that they went out on their reconnaissance missions. Shefeya looked very much like a spy village in the cold war: Jews walking around speaking Arabic and trying to emulate what they believed were the customs and behavior of rural Palestinians. (23) Many years later, in 2002, one of the first recruits to this special training base recalled his first reconnaissance mission to the nearby village of Umm al-Zaynat in 1944. The aim had been to survey the village and bring back details of where the mukhtar lived, where the mosque was located, where the rich villagers lived, who had been active in the 1936–39 revolt, and so on. These were not dangerous missions, as the infiltrators knew they could exploit the traditional Arab hospitality code and were even guests at the home of the mukhtar himself. As they failed to collect in one day all the data they were seeking, they asked to be invited back. For their second visit they had been instructed to make sure to get a good idea of the fertility of the land, whose quality seemed to have highly impressed them: in 1948, Umm al-Zaynat was destroyed and all its inhabitants expelled without any provocation on their part whatsoever. (24)

The final update of the village files took place in 1947. It focused on creating lists of “wanted” persons in each village. In 1948, Jewish troops used these lists for the search-and-arrest operations they carried out as soon as they had occupied a village. That is, the men in the village would be lined up and those whose names appeared on the lists would be identified, often by the same person who had informed on them in the first place, but now wearing a cloth sack over his head with two holes cut out for his eyes so as not to be recognized. The men who were picked out were often shot on the spot. Among the criteria for inclusion in these lists, besides having participated in actions against the British and the Zionists, were involvement in the Palestinian national movement (which could apply to entire villages) and having close ties to the leader of the movement, the Mufti Haj Amin al-Husayni, or being affiliated with his political party. (25) Given the Mufti’s dominance of Palestinian politics since the establishment of the Mandate in 1923, and the prominent positions held by members of his party in the Arab Higher Committee that became the embryo government of the Palestinians, this offense too was very common. Other reasons for being included in the list were such allegations as “known to have traveled to Lebanon” or “arrested by the British authorities for being a member of a national committee in the village.” (26) An examination of the 1947 files shows that villages with about 1,500 inhabitants usually had 20–30 such suspects (for instance, around the southern Carmel mountains, south of Haifa, Umm al-Zaynat had 30 such suspects and the nearby village of Damun had 25). (27)

Yigael Yadin recalled that it was this minute and detailed knowledge of each and every Palestinian village that enabled the Zionist military command in November 1947 to conclude with confidence “that the Palestine Arabs had nobody to organize them properly.” The only serious problem was the British: “If not for the British, we could have quelled the Arab riot [the opposition to the UN Partition Resolution in 1947] in one month.” (28)

GEARING UP FOR WAR
As World War II drew to a close, the Zionist movement had obtained a much clearer general sense of how best to go about getting its state off the ground. By that time, it was clear that the Palestinians did not constitute a real obstacle to Zionist plans. True, they still formed the overwhelming majority in the land, and as such they were a demographic problem, but they were no longer feared as a military threat. A crucial factor was that the British had already completely destroyed the Palestinian leadership and defense capabilities in 1939 when they suppressed the 1936–39 Arab Revolt, allowing the Zionist leadership ample time to set out their next moves. The Zionist leadership was also aware of the hesitant position that the Arab states as a whole were taking on the Palestine question. Thus, once the danger of Nazi invasion into Palestine had been removed, the Zionist leaders were keenly aware that the sole obstacle that stood in the way of their seizing the country was the British presence.

As long as Britain had been holding the fort against Nazi Germany, it was impossible, of course, to pressure them. But with the end of the war, and especially with the postwar Labor government looking for a democratic solution in Palestine (which would have spelled doom for the Zionist project given the 75-percent Arab majority), it was clear that Britain had to go. Some 100,000 British troops remained in Palestine after the war and, in a country with a population under two million, this definitely served as a deterrent, even after Britain cut back its forces somewhat following the Jewish terrorist attack on its headquarters in the King David Hotel. It was these considerations that prompted Ben-Gurion to conclude that it was better to settle for less than the 100 percent demanded under the 1942 Biltmore program and that a slightly smaller state would be enough to allow the Zionist movement to fulfill its dreams and ambitions. (29)

This was the issue that was debated by the movement in the final days of August 1946, when Ben-Gurion assembled the leadership of the Zionist movement at the Royal Monsue hotel in Paris. Holding back the more extremist members, Ben-Gurion told the gathering that 80 to 90 percent of Mandatory Palestine was plenty for creating a viable state, provided they were able to ensure Jewish predominance. “We will demand a large chunk of Palestine” he told those present. A few months later the Jewish Agency translated Ben-Gurion’s “large chunk of Palestine” into a map which it distributed to the parties relevant to deciding the future of Palestine. Interestingly, the Jewish Agency map, which was larger than the map proposed by the UN in November 1947, turned out to be, almost to the last dot, the map that emerged from the fighting in 1948–49: pre-1967 Israel, that is, Palestine without the West Bank and the Gaza Strip. (30)

The major topic on the Zionist agenda in 1946, the struggle against the British, resolved itself with Britain’s decision in February 1947 to quit Palestine and to transfer the Palestine question to the UN. In fact, the British had little choice: after the Holocaust they would never be able to deal with the looming Jewish rebellion as they had with the Arab one in the 1930s. Moreover, as the Labor party had made up its mind to leave India, Palestine lost much of its attraction. Fuel shortages during a particularly cold winter in 1947 drove the message home to London that the empire was soon to be a second-rate power, its global influence dwarfed by the two new superpowers (the United States and the Soviet Union) and its postwar economy crippled. Rather than hold onto remote places such as Palestine, the Labor party saw as its priority the building of a welfare state at home. In the end, Britain pulled out in a hurry, and with no regrets. (31)

By the end of 1946, even before Britain’s decision, Ben-Gurion had already realized that the British were on their way out and, with his aides, began working on a general strategy that could be implemented against the Palestinian population the moment the British were gone. This strategy became Plan C, or Gimel in Hebrew. Plan C was a revised version of two earlier plans. Plan A was also named the “Elimelech Plan,” after Elimelech Avnir, the Haganah commander in Tel Aviv who in 1937, at Ben-Gurion’s request, had set out possible guidelines for the takeover of Palestine in the event of a British withdrawal. Plan B had been devised in 1946. Shortly thereafter, the two plans were fused to form Plan C.

Like Plans A and B, Plan C aimed to prepare the Jewish community’s military forces for the offensive campaigns they would be waging against rural and urban Palestine after the departure of the British. The purpose of such actions would be to “deter” the Palestinian population from attacking Jewish settlements and to retaliate for assaults on Jewish houses, roads, and traffic. Plan C spelled out clearly what punitive actions of this kind would entail:

Striking at the political leadership.

Striking at inciters and their financial supporters.

Striking at Arabs who acted against Jews.

Striking at senior Arab officers and officials [in the Mandatory system].

Hitting Palestinian transportation.

Damaging the sources of livelihood and vital economic targets (water wells, mills, etc.).

Attacking villages, neighborhoods, likely to assist in future attacks.

Attacking clubs, coffee houses, meeting places, etc.

Plan C added that the data necessary for the successful performance of these actions could be found in the village files: lists of leaders, activists, “potential human targets,” the precise layout of villages, and so on. (32)

The plan lacked operational specifics, however, and within a few months, a new plan was drawn up, Plan D (Dalet). This was the plan that sealed the fate of the Palestinians within the territory the Zionist leaders had set their eyes on for their future Jewish State. Unlike Plan C, it contained direct references both to the geographical parameters of the future Jewish state (the 78 percent provided for in the 1946 Jewish Agency map) and to the fate of the one million Palestinians living within that space:

"These operations can be carried out in the following manner: either by destroying villages (by setting fire to them, by blowing them up, and by planting mines in their rubble), and especially those population centers that are difficult to control permanently; or by mounting combing and control operations according to the following guidelines: encirclement of the villages, conducting a search inside them. In case of resistance, the armed forces must be wiped out and the population expelled outside the borders of the state." (33)

No village within the planned area of operations was exempted from these orders, either because of its location or because it was expected to put up some resistance. This was the master plan for the expulsion of all the villages in rural Palestine. Similar instructions were given, in much the same wording, for actions directed at Palestine’s urban centers.

The orders coming through to the units in the field were more specific. The country was divided into zones according to the number of brigades, whereby the four original brigades of the Haganah were turned into twelve so as to facilitate implementing the plan. Each brigade commander received a list of the villages or neighborhoods in his zone that had to be occupied, destroyed, and their inhabitants expelled, with exact dates. Some commanders were overly zealous in executing their orders, adding other locations as the momentum of their operation carried them forward. Some of the orders, on the other hand, proved too ambitious and could not be implemented within the expected timetable. This meant that several villages on the coast that had been scheduled to be occupied in May were destroyed only in July. And the villages in the Wadi Ara area—a valley connecting the coast near Hadera with Marj Ibn Amr (Emeq Izrael) and Afula (today’s Route 65)—somehow succeeded in surviving all the Jewish attacks until the end of the war. But they were the exception. For the most part, the destruction of the villages and urban neighborhoods, and the removal of their inhabitants, took place as planned. And by the time the direct order had been issued in March, thirty villages were already obliterated.

A few days after Plan D was typed out, it was distributed among the commanders of the dozen brigades that now comprised the Haganah. With the list each commander received came a detailed description of the villages in his field of operation and their imminent fate—occupation, destruction, and expulsion. The Israeli documents released from the IDF archives in the late 1990s show clearly that, contrary to claims made by historians such as Benny Morris, Plan Dalet was handed down to the brigade commanders not as vague guidelines, but as clear-cut operative orders for action. (34)

Unlike the general draft that was sent to the political leaders, the instructions and lists of villages received by the military commanders did not place any restrictions on how the action of destruction or expulsion was to be carried out. There were no provisions as to how villages could avoid their fate, for example through unconditional surrender, as promised in the general document. There was another difference between the draft handed to the politicians and the one given to the military commanders: the official draft stated that the plan would not be activated until after the Mandate ended, whereas the officers on the ground were ordered to start executing it within a few days of its adoption. This dichotomy is typical of the relationship that exists in Israel between the army and politicians until today—the army quite often misinforms the politicians of their real intentions, as Moshe Dayan did in 1956, Ariel Sharon did in 1982, and Shaul Mofaz did in 2000.

What the political version of Plan Dalet and the military directives had in common was the overall purpose of the scheme. In other words, even before the direct orders had reached the field, troops already knew exactly what was expected of them. The venerable and courageous Israeli fighter for civil rights, Shulamit Aloni, who was an officer at the time, recalls how special political officers would come down and actively incite the troops by demonizing the Palestinians and invoking the Holocaust as the point of reference for the operation ahead, often planned for the day after the indoctrination had taken place. (35)

THE PARADIGM OF ETHNIC CLEANSING
In my forthcoming book, I want to explore the mechanism of the ethnic cleansing of 1948 as well as the cognitive system that has allowed the world to forget and the perpetrators to deny the crime committed by the Zionist movement against the Palestinian people.

In other words, I want to make the case for a paradigm of ethnic cleansing to replace the paradigm of war as the basis for the scholarly research of, and the public debate about, 1948. I have no doubt that the absence so far of the paradigm of ethnic cleansing is one reason why the denial of the catastrophe has gone on for so long. It is not that the Zionist movement, in creating its nation-state, waged a war that “tragically but inevitably” led to the expulsion of “parts of the indigenous population.” Rather, it is the other way round: the objective was the ethnic cleansing of the country the movement coveted for its new state, and the war was the consequence, the means to carry it out. On 15 May 1948, the day after the official end of the Mandate and the day the State of Israel was proclaimed, the neighboring Arab states sent a small army—small in comparison to their overall military capability—to try to stop the ethnic cleansing operations that had already been in full swing for over a month. The war with the regular Arab armies did nothing to prevent the ongoing ethnic cleansing, which continued to its successful completion in the autumn of 1948.

To many, the idea of adopting the paradigm of ethnic cleansing as the a priori basis for the narrative of 1948 may appear no more than an indictment. And in many ways, it is indeed my own J’Accuse against the politicians who devised the ethnic cleansing and the generals who carried it out. These men are not obscure. They are the heroes of the Jewish war of independence, and their names will be quite familiar to most readers. The list begins with the indisputable leader of the Zionist movement, David Ben-Gurion, in whose private home all the chapters in the ethnic cleansing scheme were discussed and finalized. He was aided by a small group of people I refer to as the “Consultancy,” an ad-hoc cabal assembled solely for the purpose of planning the dispossession of the Palestinians. (36) In one of the rare documents that records the meeting of this body, it is referred to as the Consultant Committee—Haveadah Hamyeazet; in another document the eleven names of the committee appear. (37) Though these names were all erased by the censor, it has been possible to reconstruct them.

This caucus prepared the plans for the ethnic cleansing and supervised its execution until the job of uprooting half of Palestine’s native population had been completed. It included first and foremost the top-ranking officers of the future state’s army, such as the legendary Yigael Yadin and Moshe Dayan. They were joined by figures little known outside Israel but well grounded in the local ethos, such as Yigal Alon and Yitzhak Sadeh, followed by regional commanders, such as Moshe Kalman, who cleansed the Safad area, and Moshe Carmel, who uprooted most of the Galilee. Yitzhak Rabin operated both in al-Lyyd and Ramleh, as well as in the Greater Jerusalem area. Shimon Avidan cleansed the south; many years later Rehavam Ze’evi, who fought with him, said admiringly that he “cleansed his front from tens of villages and towns.” (38) Also on the southern front was Yitzhak Pundak, who told Ha’Aretz in 2004, “There were two hundred villages [in the front] and they are gone. We had to destroy them, otherwise we would have had Arabs here [namely in the southern part of Palestine] as we have in Galilee. We would have had another million Palestinians.” (39)

These military men commingled with what nowadays we would call the “Orientalists”: experts on the Arab world at large, and the Palestinians in particular, either because they themselves came from Arab lands or because they were scholars in the field of Middle Eastern studies. Some of these were intelligence officers on the ground during this crucial period. Far from being mere collectors of data on the “enemy,” intelligence officers not only played a major role in preparing for the cleansing, but some also personally took part in some of the worst atrocities that accompanied the systematic dispossession of the Palestinians. It was they who were given the final authority to decide which villages would be ground to dust and which villagers would be executed. (40) In the memories of Palestinian survivors, they were the ones who, after a village or neighborhood had been occupied, decided the fate of its peasants or town dwellers, which could mean imprisonment or freedom or spell the difference between life and death. Their operations in 1948 were supervised by Issar Harel, who later became the first head of Mossad and the Shin Bet, Israel’s secret services.

I mention their names, but my purpose in doing so is not that I want to see them posthumously brought to trial. Rather, my aim here and in my book is to humanize the victimizers as well as the victims: I want to prevent the crimes Israel committed from being attributed to such elusive factors as “the circumstances,” “the army,” or, as Benny Morris has it, “la guerre comme la guerre,” and similar vague references that let sovereign states off the hook and give individuals a clear conscience. I accuse, but I am also part of the society that stands condemned. I feel both responsible for, and part of, the story. But like others in my own society, I am also convinced that a painful journey into the past is the only way forward if we want to create a better future for us all, Palestinians and Israelis alike.

[See also A Review of 'The Ethnic Cleansing of Palestine' by Ilan Pappe, by Stephen Lendman]


NOTES

1. The composition of the group that met is the product of a mosaic reconstruction of several documents, as will be demonstrated in my book, The Ethnic Cleansing of Palestine (Oxford: Oneworld Publications, 2006). The document summarizing the meeting is found in the Israel Defense Force Archives [IDFA], GHQ/Operations branch, 10 March 1948, File no. 922/75/595, and in the Haganah Archives [HA], File no. 73/94. The description of the meeting is repeated by Israel Galili in the Mapai center meeting, 4 April 1948, found in the HA, File no. 80/50/18. Chapter 4 of my book also documents the messages that went out on 10 March as well as the eleven meetings prior to finalizing of the plan, of which full minutes were recorded only for the January meeting.

2. The historian Meir Pail claims, in From Haganah to the IDF [in Hebrew] (Tel Aviv: Zemora Bitan Modan, n.d.), p. 307, that the orders were sent a week later. For the dispatch of the orders, see also Gershon Rivlin and Elhanan Oren, The War of Independence: Ben-Gurion’s Diary, vol. 1 (Tel Aviv: Ministry of Defense, 1982), p. 147. The orders dispatched to the Haganah brigades to move to State D—Mazav Dalet—and from the brigades to the battalions can be found in HA, File no. 73/94, 16 April 1948.

3. On Plan Dalet, which was approved in its broad lines several weeks before that meeting, see Uri Ben-Eliezer, The Emergence of Israeli Militarism, 1936–1956 (Tel Aviv: Dvir, 1995), p. 253: “Plan Dalet aimed at cleansing of villages, expulsion of Arabs from mixed towns.”

4. State Department Special Report, “Erasing History: Ethnic Cleansing in Kosovo,” 10 May 1999.

5. “The Ethnic Cleansing of Bosnia-Hercegovina: A Staff Report to the Committee on Foreign Relations,” U.S. Senate, August 1992, S.PRT. 102–103.

6. United Nations, “Report Following Security Council Resolution 819,” 16 April 1993.

7. Drazen Petrovic, “Ethnic Cleansing: An Attempt at Methodology,” European Journal of International Law 5, no. 3 (1994), pp. 342–60.

8. On Peel, see Charles D. Smith, Palestine and the Arab-Israeli Conflict (Boston and New York: Beford/St. Martin’s Press, 2004), pp. 135–37.

9. Smith, Palestine, pp. 167–68.

10. Ben-Gurion Archives [BGA], Ben-Gurion Diary, 12 July 1937.

11. “The Inelegance Service and the Village Files, 1940–1948” (prepared by Shimri Salomon), Bulletin of the Haganah Archives, issues 9–10 (2005).

12. For a critical survey of the JNF, see Uri Davis, Apartheid Israel: Possibilities for the Struggle Within (London: Zed Books, 2004).

13. Shabtai Teveth, Ben-Gurion and the Palestinian Arabs: From Peace to War (New York: Oxford University Press, 1985).

14. Teveth, Ben-Gurion.

15. HA, File no. 66.8

16. Testimony of Yoeli Optikman, HA, Village Files, File 24/9, 16 January 2003.

17. HA, File no. 1/080/451, 1 December 1939

18. HA, File no. 194/7, pp. 1–3, given on 19 December 2002.

19. John Bierman and Colin Smith, Fire in the Night: Wingate of Burma, Ethiopia, and Zion (New York: Random House, 1999).

20. HA, Files no. S25/4131, no. 105/224, and no. 105/227, and many others in this series, each dealing with a different village.

21. Hillel Cohen, The Shadow Army: Palestinian Collaborators in the Service of Zionism [in Hebrew] (Jerusalem: Hozata Ivrit, 2004).

22. Interview with Palti Sela, HA, File no. 205.9, 10 January 1988.

23. Interview, HA, File no. 194.7, pp. 1–3, 19 December 2002.

24. HA, Village Files, File no. 105/255 files from January 1947.

25. IDFA, File no. 114/49/5943, orders from 13 April 1948.

26. IDFA, File no. 105.178.

27. HA, Village Files, File no. 105/255, from January 1947.

28. Quoted in Harry Sacher, Israel: The Establishment of a State (London: Wiedenfels and Nicloson, 1952), p. 217.

29. On British policy, see Ilan Pappé, Britain and the Arab-Israeli Conflict, 1948–1951 (London: St. Antony’s/Macmillan Press, 1984).

30. Moshe Sluzki interview with Moshe Sneh in Gershon Rivlin, ed., Olive Leaves and Sword: Documents and Studies of the Haganah [in Hebrew] (Tel Aviv: IDF Publications, 1990), pp. 9–40.

31. See Pappé, Britain.

32. Yehuda Sluzki, The Haganah Book, vol. 3, part 3 [in Hebrew] (Tel Aviv: IDF Publications, 1964), p. 1942.

33. The English translation is in Walid Khalidi, “Plan Dalet: Master Plan for the Conquest of Palestine,” Journal of Palestine Studies 38, no. 1 (Autumn 1988), pp. 4–20.

34. See discussion of State D (Mazav Dalet)—that is, the transition from Plan D to its actual implementation—in chapter 5 of Pappé, Ethnic Cleansing.

35. The plan distributed to the soldiers and the first direct commands are in IDFA, File no. 1950/2315 File 47, 11 May 1948.

36. The most important meetings are described in chapter 3 of Pappé, Ethnic Cleansing.

37. “From Ben-Gurion to Galili and the Members of the Committee,” BGA, Correspondence Section, 1.01.1948–07.01.48, documents 79–81. The document also provides a list of forty Palestinians leaders that are target for assassination by the Haganah forces.

38. Yedi’ot Aharonot, 2 February 1992.

39. Ha’Aretz, 21 May 2004.

40. For details, see Pappé, Ethnic Cleansing. The authority to destroy can be found in the orders sent on 10 March to the troops and specific orders authorizing executions are in IDFA, File no. 5943/49 doc. 114, 13 April 1948.

Source : Institute for Palestine Studies